čovjek-časopis

Kada umreš, najprije ti dozvole da vidiš kako se to dogodilo i kako to sad izgleda. Nitko ti ne dođe i napiše dozvolu, ali znaš što je red, što se smije, a što ne. Uglavnom, puste te na miru. Ako te zanima, možeš ostati dugo na tom istom mjestu ili otići pogledati i neke druge ljude, tatu, noneta, čak i Tita. Ti letiš, a ne plašiš se da ćeš pasti i ne moraš upravljati krilima, kao vjetar si bez imalo ičega u sebi, bez prašine ili lišća, a opet si pun kao da si živ, vidiš, a živi te ne vide i možeš se igrati igara koje poznaješ, možeš jesti frigane kolačiće, ali ne možeš ih žvakati ni gutati, ne možeš obući haljinu niti obuti lakirane crne cipele, ali sve to možeš zamisliti pa ti je svejedno, i bolje ti je da odmah nakon sprovoda odeš nekuda gdje te nitko ne zna i gdje žive drugačiji vjetrovi. Znaš što je dobro, a što ne i što si pogriješio i što trebaš popraviti. Dobiješ svoju dugu s mnogo više boja i u njoj sve piše i znao bi pročitati sve da i nisi naučio slova. Dobiješ svoju kuću s namještajem bez sindikalnog kredita, zidove od rozenkvarca, trešanja, jagoda i čokolade koliko poželiš. Možeš doći u Pulu, sjesti na vrh Augustova hrama i vidjeti da su na Forumu zamijenili izlokane ploče novima, možeš sjesti na kamenu klupu, ali ne možeš klatiti nogama, jer ih nemaš. Možeš otići u kortu i vidjeti kako je ustvari mala i kako sjećanje mijenja proporcije. Smiješ otići u Lindar na godišnju skupštinu vila ili u Pazin na Festival fantastičnih priča. Možeš posjetiti i grobove, vidjeti da na nekima ima cvijeća, a negdje baš ništa. Možeš posjetiti i svoj grob, vidjeti kako ti ime izgleda i sviđa li ti se mramor koji je tata birao, a svidio mi se taj Rosa Perlino, i ime mi se svidjelo. Ako baš želiš, možeš vidjeti i mamu.

Spomeneš li nekome na Zemlji sprovod, to bude tužno čak i kad kažu da je bilo lijepo. Moj sprovod nije bio baš lijep. Pred grobljem su se najprije okupila djeca iz razreda, neki su došli sami, a neke su dovezli roditelji, šutke ih predali Gerovici i povukli se negdje otraga da bi ih kasnije opet potrpali u automobile i vratili kući. Oriana je sa svojima odmah nakon sprovoda išla kod none u Šibenik pa im je na autu bio privezan narančasti gumeni čamac, a iza zadnjeg stakla jasno se vidjela žuta Coppertone lopta. Nitko nije znao kako se točno treba ponašati pa ipak nije bilo povlačenja za kečke kao što bi bilo uobičajeno dok se nešto čeka u četveroredu po šest. Sad ih je u razredu bilo dvadesetčetiri. Alida iz treće klupe do prozora je kopala nos, malo jela, malo brisala o plavu haljinu, Evelini su se stalno uvlačile gaće u guzicu i ja sam pametno u sebi zaključila da bi joj bilo bolje da se ne rita toliko. Tek sad sam primijetila kako Ediju smiješno stoje kratke hlače iz kojih vire supertanke nožice u soknicama i sandalama i kako debeli Klaudio jezikom skida znoj nakupljen na nausnici, a to je sigurno i prije radio, za vrijeme tjelesnog na primjer. Sutra će se uvečer većina njih naći u Koparskoj na Tanjinom rođendanu i nitko me neće spomenuti. Uopće, o mojoj smrti ili životu se baš neće govoriti. Bilo bi normalno očekivati da će muževi malo bolje motriti svoje supruge i njihove očeve, da će roditelji malo više vremena provoditi sa svojom djecom, a manje ih tući, ali ništa se slično nije dogodilo već je svatko u tišini, bez da podijeli svoje misli s drugima, našu obitelj proglasio pomalo ludom nalazeći posvuda jasne znakove koji su to potvrđivali. Bekavci nisu došli pa je Melindu dovela teta Sandra. Držala ju je za ruku tako čvrsto da su joj bijelili prsti pod stiskom. I lice joj je bilo bijelo u tamnomodroj haljinici s kukičanim štirkanim ovratnikom obojanom u ruskom čaju. Ja sam ipak bila bjelja, ali to nitko nije mogao vidjeti.

Naprijed su nono i nona iz Pazina, oboje u crnom, stari i umorni, povijenih leđa, kao gavranovi. Ispred njih je tata u svom crnom svečanom odijelu, njegova je, inače tamna put, sada žute boje djevičanskoga ulja. Dan je vedar i vruć. Nema muzike osim one koje stvaraju koraci na šljunku. Nitko ne jeca, ako i ima suza, one nestaju u trenu ispijene od sunca. Susédi se drže skupa. Tijelo mi je u bijelom sanduku, bijelo cvijeće je na njemu i mnogi nose bukete bijelih karanfila, gerbera i ruža. Obukli su mi novu haljinu koju je teta Triještina donijela iz Trsta. Da sam kako mogla, poljubila bih je, jer je haljina bila moderna, bez puf rukava, bijela, duga, s tankim modrim remenčićem, a imala sam i takve kožne cipele s malom petom, bez soknica. Da se mamu pitalo, to sigurno ne bi dozvolila. Sprovod stvarno nije lijep, jer se svi znoje, jedva čekaju da završi i zrak je gust kao puding od vanilije, ali je nekako svečan, zelen i bijel. Sjedim u krošnji debelog čempresa točno iznad rupetine u koju će me strpati i pravim se da sam ptičica. Kada je tiho i nitko ništa ne radi već se nešto čeka, ja pjevam. Teta Triještina gleda gore i malo se smješka, oči su joj sakrivene velikim crnim naočalama. Zrmani z Gračišća gledaju u pod, Ivica iz razreda, za glavu viši od drugih u tom malom grozdu, uporno gleda pred sebe kao da su mu tako naredili. Dolje s druge strane, iza mene, čitav je školski zbor. Kada se lijes približi otvoru, počinju u falsetu pjevati Zeko i potočić i to zvuči strašno. Ja nikako ne volim tu pjesmu, ne znam koja je budala to izabrala. Tata teško diše. Više nisam ptičica, spuštam se kao ljuskica prhuti na njegovo rame i govorim mu da sam dobro. Njegova je tuga željezni štit princa Valianta. Vičem, grlim ga, trudim se svim silama reći mu nešto što će ga utješiti, ali ja mrtva više sam ovdje nego on. Žalosti iz cijelog njegovog života sada stoluju u toj glavi, ne daju mu da čuje. Tužna sam, jer ne mogu napraviti ništa, a oni idioti pjevaju sve glasnije. Odjednom sam nekako odrasla.

U petak, 1. srpnja 1977. godine u 16.45 moje tijelo je pokopano na groblju Monte Ghiro koje je dobilo ime po puhovima koji su valjda nekad ovdje živjeli. Za tu je Novu godinu Tito otplesao posljednji ples s drugaricom Jovankom koja mu je sad bila žena i imala je ukras oko punđe koji joj je plazio po vratu i očigledno joj smetao. Za tri tjedna će Neda Arnerić dobiti Srebrnu arenu za ulogu u filmu Ispravi se Delfina, a tata će mnogo godina kasnije tvrditi da je zaslužila Zlatnu iako se ni Mileni Zupančić baš ništa ne može zamjeriti. Da se mene pitalo, sve ih je trebao dobiti Slavko Štimac za Vlak u snijegu i Salaš u Malom Ritu, a ne neku smrdljivu diplomu za spontanost i vedrinu. Pa da, to valjda znači da ne trebaš biti spontan za Zlatnu arenu. Nekako u isto vrijeme će u Studiju izaći članak o Atomskom skloništu i, ma koliko Puležani bili protiv njih, uskoro će postati poznati i slavni. Tata ih neće slušati. Posjećivat će grob svakodnevno, rjeđe, sasvim rijetko, nikada više. Baš kao i ja.

Poslije sprovoda komadi rečenica ispadaju šljunkom, mramorom i glatkim asfaltom, krckaju i škripe:

brižan čovik

mi se s’e zajilo med nogami

preteplo je

jesmo poneli dušeke

homo, levaj se

je kasno za poć na more

ona je sad pod zemljom

ptice su pjevale

čut će me zboraši

jebeš ga, nije ovo lako

Šinjori Luciji je za vrijeme sprovoda pukla cijev u stanu i sve ovo vrijeme se voda razlijevala kuhinjom, natopila do pola tepih u dnevnoj, a pola sata kasnije će se pojaviti prve naznake mrlja na Vukosavinom stropu. Šinjora Franica u žurbi je peglala svilenu ljetnu bluzu i ostavila peglu uključenu. Nije se dogodilo ništa osim nježnog žutila na pamučnoj podlozi. Čitavu situaciju je sa zida nadgledala preparirana sova. Teta Sandra je po mislima premetala svoje žalosti i nije ju začudilo što je neki susjedi nisu pozdravili praveći se da je ne vide ili da su obnevidjeli od tuge. Dva sata kasnije čitava je Orianina obitelj poginula u saobraćajnoj nesreći kod Kraljevice, dušeci su bili poprskani krvlju. Nju nisam vidjela, valjda je otišla negdje drugdje. Zrmani z Gračišća nisu progovorili sve do sutradan, nisu si međusobno poželjeli ni laku noć. Mogla bih reći da je prava riječ za takvo njihovo stanje osupnutost. Smrt iznenadi preživjele, ali umrlog mnogo više iznenađuje život, jer nastavlja to činiti i u smrti. Pa tko je onda jači?

_______________________________________________________________________________

Protagonistica romana Bidon je djevojčica koja se nakon smrti „vraća“ u zavičaj, u Istru, da osvijesti ključne trenutke djetinjstva koje joj je bilo naprasno, grubo prekinuto. To romanu daje jaku dozu napetosti, a čitanju karakter detekcije – jer, što se to tako strašnoga zbilo kad sve teče tako mirno, tako vedro, tako normalno? Važna odlika knjige dojmljivo je stapanje atmosfere prostora, psihologije likova i njihovih postupaka, koji od dočaranog emocionalnog stanja često odudaraju, pri čemu je motiv prešutna prihvaćanja sudbine i odluke drugoga, čak i kad je to na vlastitu štetu, vrlo bitan za dramaturgiju romana. Dijaloškom karakterizacijom junakinje kroz interakciju s roditeljima, djedom, bakom, susjedima i drugom djecom u vedrome je tonu postavljen temelj za razumijevanje vremena i prostora – Istre 1970-ih. Točnije, Pule kao arhetipa većeg provincijskog grada i arkadijske idile unutrašnjosti Istre, obilate legendama o nadnaravnim bićima, a koja postaju važnim pobočnim likovima ovoga poezijom i magijom oplemenjenog romana. Povjerenje djeteta je bezgranično, njegova vjera u ljude nenarušena je dvojbama odraslosti, i iznevjeriti to povjerenje znači utrti put ka tragediji. Ali, kad blisko okruženje prožme silovit, katarzičan užas spoznaje o iznevjerenom povjerenju, što biva s djetetom-žrtvom, ako vlastita obitelj i nju samu optužuje? Radi se o mučnoj temi koju je teško premostiti racionalno, ne može se o takvim stvarima napisati priručnik, ali može roman, prekrasan, dirljiv i potresan – kakvoga je na sjajan način stvorila Nataša Skazlić. (hena. com)

NATAŠA SKAZLIĆ rođena je u Puli, gimnaziju završila u Zadru, studirala Jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2008. godine objavljena joj je zbirka kratkih priča Oni – humani bestijarij. Prozu, poeziju i eseje objavljivala u periodici. Živi u Zagrebu i Tihina je mama.