U naše vreme sve je bilo drugačije: s one strane Dunava bio je rat; s ove prazni rafovi. Hleb su nam davali s kamiona, posle je došla kolona, al ni njih nismo baš nešto mnogo voleli. U međuvremenu, skočio je sa zgrade i onaj, i onaj, i ona.
U naše vreme niko nije gledao ko kakve patike ima, osim ovih što su nam ih po ulici skidali.
U naše vreme nije bilo toliko nasilja, Mortal Kombat uopšte nije imao mnogo krvi. Retko ko je duvao, nije bilo toliko droge, bio je samo heroin.
U naše vreme nisi mogao da čuješ da je pijani muž prebio ženu, ili da su neko dete maltretirali. O tome smo isključivo ćutali.
Bilo je bolje, bilo je para, više smo se družili. Mogao si da radiš šta si hteo; evo ja sam, na primer, propušila u desetoj. Mi smo se igrali napolju, u transformatorima pod visokom naponom i na krovovima visokih zgrada, sa kojih su on, on, i ona skočili. Slušali smo kvalitetnu muziku i uglas pevali najlepše pesme o seksu, nasilju, drogi.
Mi nismo bili opsednuti zvezdama, mi smo Kurta stvarno voleli. Ma sve je bilo mnogo bolje i mnogo smo bolji bili mi, a ne ko ova današnja omladina koja uopšte ne zna šta su prave vrednosti.
***
SONJA ANTONIĆ rođena je u ono vreme i sve teže joj pada kad neko omladini bilo šta zameri.
Da li na proslavi neke godišnjice male mature, da bi se obradovali kada vidimo da nismo jedini kojima godine, uporno i nemilosrdno, povećavaju brojeve na vagi i smanjuju brojeve odeće, shvatimo da su nam vicevi bajati i već odavno nisu smešni i da se više niko ne seća bilo čega, na isti način?
Da sa olakšanjem saznamo da su neki od nas imali još manje sreće u životu, da saznamo da nas je sve više pod zemljom, dok orkestar koji čine klavijaturista sa matricama i šabanajzerom i pevaljka u miniću falševima uveseljava sve pijanije goste pesmama kojima smo se smejali kao klinci jer su glupe, banalne i krš, a sada kao uživamo. Da li smo tada lagali jedni druge u vezi sa ukusom ili sada? I ne, neću da ti priznam da se uz ovo najbolje veseli jer mene ovo ne veseli baš ni najmanje.
Da li da se sastanemo u tapaciranim igraonicama, dok pazimo da se klinci ne povrede, brzo razmenjujući vesti između povika i pritrčavanja da se mališani podignu i vrate na tobogan, ili da se dogovorimo u vezi sa odlaskom na kafu ili pivo, koji se nikada neće desiti.
Dok upoređujemo tačnost svakog sata na zidu sa onim koji nosimo na ruci u sentimentalnoj diskoteci sa muzikom iz devedesetih koja je trebalo da ostane zakopana zauvek, tamo i tada da plešemo smešni i sakriveni bukom i mrakom od svega zbog čega bi zaplakali, od svega što nikada nismo rekli i priznali nikome, a možda ni sebi.
Sve vas volim i želim da vas zagrlim i čuvam baš tamo gde smo se rastali pre 30 godina ali molim vas nemojte da se nalazimo.
***
PRIRUČNIK SAMOPOMOĆI “ZASPATI PONOVO U 4 IZJUTRA” – SAŽETAK
Pravite se da Onaj Drugi u stvari ne postoji. Ne ulazite u raspravu sa njim/njom. Kao da je tamo prekinuta veza.
Pokušaće da vas zainteresuje za razgovor, pokrenuće zanimljivu temu ali morate odoleti jer istog trenutka, kako izgovorite repliku, pokrenuće se zlokobni mehanizam.
Sada zamislite da stojite pred zidom. Ničega nema na njemu, to je običan sivi zid. Osećate kako vas napušta napetost, prvo iz vrhova prstiju i polako se podiže prema centru čitavo biće spoznaje kosmički ekvilibrijum tajne su pred vratima svesti i svetlo polako ulazi unutra kad
Onaj Drugi u klompama donosi kante sa bojom, Po jednu u svakoj ruci i jednu među zubima, poliva taj zid i mahnito se cereka, odjednom tu je i kasetofon koji svira Hevi Metal
u stvari on je sav jedna galama on je mašina za mlevenje automobila on je konstanta a ovo je njegov sat, njegovo finale
pa ti spavaj
***
VIDIMO SE
Želeo bih da se muvam ovde još neko vreme, jer bih da te gledam i što manje smetam
Neka se tome sve drugo pokloni: sebi sam odavno dosadio svojim pričama i upornim zabludama od kojih ne odustajem
muzikom i rečima koje su stalne kao maslačak na promaji
neka mi ostane samo oko drugo mi ne treba
Znam šta te čeka, i malo mi te je žao: 1. zbog razočaranja u prijatelje 2. slomljenog srca u ljubavi 3. svesti o tome da si sam u svemu 4. jer svi lažu 5. najtežeg pomirenja sa samim sobom.
Znam šta te čeka, i milo mi je: 1. zbog revolucije u stomaku i neprospavane noći posle prvog poljupca 2. plesanja slobodnim stilom uz omiljenu muziku ( vazdušna gitara i zamišljeni bubnjevi) 3. putovanja 4. otkrivanja šta sve umeš, a nisi toga bio svestan, a nije ni teško 5. toplote sunca na licu 6. mirisa lipe i divlje nane 7. vrućeg bureka i hladnog jogurta za doručak (posebno posle pijanke) 8. ukusa sveže samlevene kafe 9. vlaškog sira, domaće rakije od šljive, dunje i jabuke 10. i možda ( ali sumnjam) otkrivanja klasične literature.
10 a. otkrivanja biblioteke onog tvog blesavog ćaleta svih tih prašnjavih i buđavih svetova a koji su baš za tebe i u vezi sa tobom nastali
vidimo se dečko
***
ISIDOR IGIĆ rođen je 8.1.1977. Živi u Majdanpeku, po vokaciji profesor Latinskog jezika. Objavljuje albume sa autorskom muzikom za nezavisne izdavače “Slušaj Najglasnije”, “Brlog Rec”, “Minimalna izdanja”, i samostalno. https://isidorigi.bandcamp.com/ Pojavljuje se na nekoliko kompilacija nezavisne, lo-fi i nekomercijalne muzike. Poeziju objavljuje u časopisima za književnost i kulturu “Libartes”, “Buktinja”, “Čovjek Časopis”. Uskoro bi trebalo da objavi svoju prvu zbirku pesama, “Vraćam se odmah”. Traži sponzore. https://belakarneval.blogspot.com/ Najvećim dosadašnjim uspehom smatra emitovanje jedne svoje pesme u radio emisiji “Neonska Duga” autora i voditelja Žikice Simića, na Radio Beogradu 2.
uživam u toplim, mekim poetskim slikama, plavetnim stihovima i pitam se zašto od svake pesme napravim raskopanu grobnicu, seciranu žabu. zašto sve moram da rasporim da vidim šta je unutra. valjda se plašim da se negde ne zavuče gnoj, prljavština, stalno čačkam i rovim. (valjda se iscrpim od tog unutrašnjeg pospremanja, pa zato živim u haosu). zašto uvek sve moram da presolim. valjda će jednom da se skrase aždaje i dusi, da utihne striga, da zaspi vuk pod mojim grlom. valjda će tad ono meko, penušavo more o kom sanjam da zapljusne papir po kome revem. (ili: nasloniću glavu na vlati trave dok mi lice miliju bulke i ono ljubičasto cveće, zbog kojih sanjam iran). neko plavetno jutro u koje izlazim na terasu obasjanu suncem koja miriše na maslinovo ulje i začine, na koju je dovoljno da izneseš hranu i ona već postane dovoljno slana. zrak mi mije lice, a sve mračno i mučno spava, spava… valjda.
***
GLINA
nemam omiljene pesnike, samo pesme. one od kojih se struni drob, koje te noću bude, od kojih se suše usta. pesme dugačke kao boa, ili krpelji od šest stihova. s nožem u zubima s prozora posmatram trafiku, gledam u zeleno sutra i čekam pticu iz grla. urlik iz vrele rerne me zapahne i opet se vratim njima. sve je pečenija ta glina i sve je manje mesta za nova glačanja. samo pukotine.
***
NEPRIJATNO MI JE
neprijatno mi je da pišem. neprijatno kao smrad iz pisoara. neprijatno kao na ginekološkom stolu. neprijatno kao kad vidim komšiju na terasi dok gola šetam stanom. neprijatno je, ali se mora. pa da završimo s tim.
***
MUKA MI JE
muka mi je od umetničkih dušica koje ti tutnu svoje pesme da čitaš, a ni ne poznaju te. da im se diviš, valjda, ili pohvališ. (ne mislim na one drtave ruke koje ti daju poluzgužvan papir i pobegnu u drugu sobu dok ti čitaš, to je nešto drugo.) muka mi je od pesničke karijere, od samopromocije i samodivljenja. muka mi je od mene same jer mi je sve sranje, jer sam ja, naravno, iznad svega toga, i šta ja ima da se promovišem kad će, pobogu, neko već i sam primetiti to što pišem. ja sam u stvari kratkovida, skinite mi ove naočare, izvadite ova sočiva. kratak vid i dugačka jezičina, kažu neću daleko dogurati. evo, pročitajte, pa mi javite kako vam se sviđa.
***
TIJANA SLADOJE (Sarajevo, 1989) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavljivala je poeziju i prevode sa engleskog jezika u domaćoj periodici. Živi u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu.
Dogodi se Suha grana na putu Zakrekeće glasom močvare Štap na cesti izvije u ljuticu Dobačene riječi Pitome ovčice Šarene lopte Premećem Razmještam Dogodi se leptir Bubamara točkasta Donese mi daljinu Od koje gradim kuću Iznad oblaka gospodarim Nepostojanim oblicima Naseljavam malim sretnim ljudima Nikada neću preskočiti ogradu Jer ne umijem svijetu Očvrsnuti značenje
***
LUBANJE U PLANINI
Dugačke niti trave šibane vjetrom Svileno tkanje predu Na izvoru planine
Među kamenim liticama Konji u slobodnom trku Kao da ne slute dolazak
Vidjela sam ranije Kako umiru tijela Ostaju prazne ljušture
Hodamo a ne prolazimo planinom Među na kolce nataknutim Lubanjama preminulih konja
Običaj je to pastira Iz ogoljelih lubanja vijori Snaga divljine
Na svilenom pokrivaču Okamenjene kosti divljih konja Grade planinu
***
NOSIM VRČ NA VODU
Nosim vrč na vodu svako jutro.
Ponekad mutnu udaram srcem o drveno korito da ju isperem.
Svako jutro nosim zlatnoj ribici sto želja, a sve su jedna.
Ona me iznova vraća. Još me ne poznaje jer nikada ne molim za sebe.
Svako jutro vraćam se vrčem punim vode moliti da se od mene napije.
***
PATETIKA
Oblačim patetiku kao bež kostim od šantunga (skrivam izgrebene noge od spuštanja prečacima) i šešir od grimiza.
Nošena patetikom pojavit ću se iza okuke, pod stijenama, nad morem, jer moram vidjeti onaj tren kada snijeg napada sve do obale i neprohodan je život osim tvoj mali dio, u kojem sjediš i sjediš i sjediš i gledaš u vodu.
Ako svučem patetiku samo smo figure što plutaju pod suncem nesposobne da ga maknu sa zenita i što se više trudim i odlazim, sve sam dublje ukopana kao kornjača u pijesku, u patetično beskrajnoj trusnji.
***
OVDJE NEMA NIČEGA ZA VAS
Zagreb je veliki grad Nešto ćete naći Ali ovdje nema ničega za Vas (Jer naša je veličina obrnuto proporcionalna veličini Vašega broja) Pogledom povećava udaljenost Glasom ovija oko nas Svilu nedostupnosti: Bilo nam je drago Navratite još koji put
I ja bivam prognana u geto Zavičajnih književnika Tamo razmjenjujemo riječi Odjevene u oprave Od kostrijeti provincijskih dana U ljepotu jednostavnih ushićenja I patetičnih osjećanja Krugovima opasani Nadmećemo se U nedodirivanju
***
MIRJANA MIKULEC rođena je 1959. u Zagrebu. Kao diplomirana ekonomistica radi u struci. Živi u Oroslavju. Poeziju na standardnom hrvatskom jeziku i kajkavštini piše od osnovnoškolskih dana, a od 2001. sudjeluje na književnim susretima u Hrvatskoj i regiji. Pjesme i priče objavljuje u časopisima (Poezija, Riječi, KAJ, Hrvatsko Zagorje) i na portalima. Autorica je četiri zbirke pjesama: Koordinate postojanja, Raspukline, Stope, Nosim vrč na vodu, kao i zbirke kratkih priča Piši mi.
Nomadi su prolazili poljskim putem prema obali. Pomalo namrgođeni, pomalo iscrpljeni, poprilično mišićavi i znojni nakon naporna rada. Šuma je ispuštala hladna zračna strujanja, a nomadi ostavljali za sobom svetkovine plodnosti.
Žetva je bila više nego dobra i svako živo biće valjalo bi se u sreći i tulumarilo po šumi, no oni su čuvali ono malo pristojnosti što priliči takvim gorostasima. Sreću je ipak valjalo zadovoljiti. Od svega će im nedostajati lov i svježe skuhano meso.
Ostavljali su sad već duboke šume za sobom i već na prvim proplancima ugledali vodurinu što je nestajala podno divovskih stijena. Sa svakim udarcem, ubrzali bi korake. Udaljeni gotovo sat hoda od sela, na tlu prekrivenom lišajevima i sitnim pijeskom, iščekivat će zimu i hladnoću.
Zima će biti bogata, a prije nego se sklone u svoje kolibe poskidali su sa sebe svu odjeću i onako ogromni, dlakavi i surovi nestali u vodi.
***
POGODI U KOJEM SAM ZNAKU
Sjedio sam na klupi i buljio u veliko staklo iza kojeg se u pozadini, na otvorenom, uzdizao Chagallov mozaik Elijaha i njegovih vatrenih kočija. Omeđen staklom, ali i izmjenom nebeskog svoda i mračnog začelja koje natkriva moj plahutavi trenutak, sve sam više nalikovao na posjetitelja koji vodi intiman razgovor sa zatvorenikom ćelije, a sve manje na turista sa šiltericom koji je pobjegao od vreve Rivijere. Potanko sam analizirao i pogađao horoskopske znakove. Je li svojstveno mom karakteru? – pitam se. Imam li tu spontanost i nepredvidljivost ili sam unatoč svemu izgradio analitičnost koja izaziva moju prirodu? Do mene je sjela gospođa, otprilike u četrdesetima. Instinktivno sam se povukao i tako ostavio još više prostora između nas. Zaljubili smo se u Chagalla. Neznanci kojima nisu bitne godine i linije budućnosti. Skamenjeni u sadašnjosti. Poput uboda mača, baš me zato trgnulo iz vanzemaljskog stanja sasvim usiljeno gospođino pitanje: “Oprostite, što ste Vi u horoskopu?”
***
KIŠA U BABILONU
“Samo nam mašta može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma.”
Samo nas mašta može odvesti u Babilon, iskorijenjenu ljudsku kvrgu u kojoj ne nastojimo ostati u svojoj mjeri, nego biti veći od sebe. Volim anegdote; udaraju me po prstima, onako lišene konceptualiziranja i zagušene visokotlačnim žargonom. Noći provodim listajući kajdanke u bijelim rukavicama, čitajući velike knjige ili jednostavno zurim u filmske postere. Obrijat ću se, pomislim, i golo tijelo uhljebiti među plahte. Nije mi ambicija izmamiti od vas pljesak svojom profinjenošću, niti karakternim crtama za koje vjerujem da ih ne poznajete ili im možda niste skloni. Nisam novinski izvjestitelj s mjesta nesreće, bez djelovanja, bez transponiranja u tuđi notni sustav. Zapisujem zvuk kiše, naslonjen, gologuz, na drveno okno prozora i, u službi tankoćutnih stražara svoje duše, vrijeme provodim u brojenju kapi. Odbijam igrati, odbijam izgovarati metafore jer već negdje iza ponoći osvijetlit će me mjesec, a u Babilon će ući žabe, mitološka bića i graditelji visećih vrtova.
***
DALIBOR JAKUS (Split, 1975.) diplomirao je entomologiju na Sveučilištu u Zagrebu gdje je potom pohađao poslijediplomski studij odnosa s javnošću. Iskustvo je stekao u prestižnim marketinškim i PR agencijama, a kasnije se otisnuo u samostalne vode kao specijalist za komunikaciju i odnose s javnošću. Bavi se projektima iz područja animacije, filmske industrije, kazališta i nezavisnih izvedbenih umjetnosti. Urednik je bloga, autor brojnih stručnih i novinskih članaka te predavač iz područja komunikacija i menadžmenta u kulturi.
imam moć otvoriti vrata koja me ne poznaju potrebno je deset puta udahnuti i lagano izvesti jedan mae geri vrata će crticama pokazati zube 1998. 127 cm 2001. 137 cm 2009. 185 cm
dok su na podu pitam ih zdravo vrata kako ste? kakvo vreme najavljuju za sutra? pamtim da je u vaše izrezbarene stubove iz kaveza jednom pobegao hrčak i godinama tamo izmišljao svoj prašnjavi mikro-svet a mikro-očima sela u gradove
kako ovo da vam kažem vrata ali gradovi su postali vasione a taj hrčak to sam ja dok letim i otvaram nepoznata vrata došao sam samo da vam skupim kosti
onda na mene reži paučina bacam joj da glođe kosti ne veruje i krvoločno zavija pa paučino to sam ja!
laje sa lustera ispod mog kreveta nogara stolica zavesa slika okrenutih i neokrenutih leđa seti se paučinice! ja sam jedan od njih
paučina prekida lavež počinje da mi se mazi uz nogu dok mi liže nos mislim kako je čudno što te nisam primetio vajtali su te i spaljivali kao prešnjave mladosti a sada me samo ti prepoznaješ
zapetljaj me u sebe umoran sam od borbe i bežanja želim lebdeti na paučini vetrova
***
KIŠNE PTICE
buku je pravila samo duga gladna kiša tu ispred naših montažnih kuća grebala vrata drmala kvake kao jedna od onih kiša skitašica kojoj daš novac da ode ovoj novac nije vredeo
po prozorima crtala je slova naopako i potpuno vešto kao dete nakon sablasnog sna žurila brisala križala pisala brzo pod okriljem noći kapi su joj jele jedna drugu mislila deset litara unapred samo da nam nešto kaže
a rekla bi nam sve o pticama koliko li su samo usamljene toliko da svakim neparnim danom jeftinim skankom prže mozak a svakim parnim na pijacama kradu i odnose plastične kese ljudi to možda nikad neće znati a kad im se jutrom ne osuše grla videće da mogu disati na nos
kiša moli da udomimo ptice koliko će jutrima biti dobro saznati ono što one odveć znaju da se njiše sistem proizvodnje viška vrednosti kljakavi kapitalizam načet prejakom poezijom ono što ptice nikad nisu rekle jer ne znaju kišna slova
već odavno ništa ne znaju ptice misli su im potekle unazad i sve je postalo sitnije
slow motion cvrkutanja live prenos ptičijih misli svi vidimo a ne čujemo
***
ALTERNATIVNI IZVORI ENERGIJE
knjiga treba da potekne kao i mi jednom su mi ukrali dve zbirke poezije zaspale na šanku i ja sam im čestitao
šta planiraš za sutra? pojma nemam gde ću biti nemam ideju koje ću vreme krasti tečem u san 1959 deca pušača i sami postaju pušači piju po olucima kradu karton za struju ćemo lako nećemo je krasti kad poteknemo punićemo hidroelektrane
***
ŽELJKO JACQUES LUČIĆ rođen je u decembru 1991. godine. Od 2015. master računarskih nauka. Radi u IT industriji. Pesme su mu objavljivana na portalima Strane, Okvir, mimladi. hr, xxzmagazin, kao i u elektronskim zbornicima haiku poezije Zvuk Vode i ljubavne poezije Bludni Stih. Od 2019. godine sa Majom Solar uređuje i vodi poetski podcast Puna Usta Poezije, čiji je cilj promocija savremene jugoslovenske poezije. 2021. godine kao jedan od pobednika konkursa SKC Kragujevac objavljuje svoju prvu knjigu poezije Ne Padaju Nestale Ptice u okviru edicije Prvenac. Zbirka je prethodno bila u finalu konkursa Trećeg Trga, kao i u finalu za nagradu Mladi Dis.
Jednom prilikom, listajući u knjižnici “Knjigu pjesama sumnjivog čovjeka” čileanskog pjesnika Nicanora Parre pronašao sam nečiju srećku zataknutu na jednoj od stranica. Baš tu, od svih ludih mjesta, na stranicama antipoezije, nečija srećka! Ili je možda to bila anti-srećka, pažljivo umetnuta da podrži raspored stvari, izrazi tiho slaganje s pjesnikom i podeblja narativ. Možda ju je ostavio neki knjižničar, kao posljednju psinu na kraju umornog dana? Nikad nisam želio vjerovati da je nekome samo ispala. Dugo sam mislio o toj srećki, oko nje vrtio priče i pjesme, toliko dugo da nakon nekog vremena više nisam bio siguran je li se radilo o srećki ili običnom računu. Kako bilo, svijet je u međuvremenu nastavio svoj zaglušujući san, a u njemu je budan zauvijek zaspao i Nicanor Parra. Na fotografijama uvijek razbarušen i bijel, kao grom i gromobran u isto vrijeme, kao most kojem se raduješ, ne samo zato jer će te prevesti s jedne točke do druge, nego jer će i putovanje biti zanimljivo. A u međuvremenu onog prvog u međuvremenu, ja sam naučio da se pjesma može završiti digresijom i da je najteže pisati u ljepljivim ljetnim noćima kada se onaj drugi u meni, nazovimo ga pjesnikom, ceri kao hijena u ritmu paljenja i gašenja klime.
***
UVIJEK KAŽEMO POVRŠINA MORA
a nikad ne pomislimo sredina otoka
taj prostor prvih zuba i raznježenih granica uporno nam izmiče
a baš u njemu svjetlost i sjena vode najljepše bitke
nakon kojih se miješaju u bevandu
duboko uzima od plitkog i obrnuto
rastače se pojam čvrstog
u meko sidro
razlike gotovo da i nema a mi živimo na jugu pa znamo
čak i u koži zvijezde postoji ugrađena želja
da se stvari povremeno okrenu naopako
bez velikog straha za posljedice
***
SLADOLED
Heraklit možda nikad nije probao sladoled ali zbog njega ja danas ne mogu dvaput pojesti isti To me tjera da razmišljam o uzrocima stvari koji se nalaze na najrazličitijim mjestima od havajske plaže i običnog mjehura sapunice preko konzervirane ideologije ništa sasvim nečujno postaje nešto o tome ponešto slute čak i planine one znaju da samoća opstoji samo u sredini cvijeta i da neka mjesta postoje tako dugo da im se ime istroši pa treba nadjenuti novo ono što nas svaki dan poražava je da ljudi za to koriste kositrene vojnike koji znaju da kad se jednom otopi sav sladoled na svijetu umjesto njega ostat će stablo badema i oko njega jasan krug od soli
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te art blogu Čovjek-časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.
Vazda sanjam taj Western Union (i oko njeg’ Dejvi strit), tamo sam često propitkivala svoju bit, pod onim osvjetljenjem prigušenim, tamo radi ona dječurlija sa glazurnim jezikom pomodno bušenim, zbog čega izbjegavaju govoriti složene rečenice,
svi trenirani na isti način, i tetovirani na isti način.
U uredu ne pamte moje ime ali pamte da šaljem pare za Bosnu, uvijek me pozdrave sa Have a nice day, uvijek me pozdrave sa Uživajte u danu, kao da sam tek napustila Spartu i žudim koju riječ samilosnu, u tome uredu u tome kvartu, tamo imam i člansku kartu i u njoj svoju istoriju slanja para u Bosnu, Western Union razumije moje brige, Western Union vodi moje novčane knjige, tamo imam svoje privatno računovodstvo ili se veli knjigovodstvo? …više se ne sjećam, više i nije važno.
U Bosni imam red soba, dva groba, jednoga brata, i jednu komšinicu, koja je moju potrganost uspjela da spriječi, na primjer, uz sataraš, i uz nježne riječi
…Kako si, veli, tako sama u svijetu? …Lako ću, velim, svi smo sami na svijetu…
…ili je odgovor neizrečen baš kao da je i meni jezik nečim isječen, baš kao i ovoj dječurliji pod lošim osvjetljenjem, koja se ne bave dvoumljenjem, i koja mi guraju formular da ga potpišem.
Šta reći dok potpisujem takve transakcije, svako ima svoje jezike nečim probušene i isječene, svoje muke nikom izrečene, svoju samoću, svoje djetinjstvo, svoje hranitelje i njihova izranavljenja, svoju Bosnu dobrote i zala, kako god da se bilo kom zvala.
U uredu, kada se potpišem, gledam onu dječurliju, i gledam onu sirotinju koja šalje ili koja potražuje pare, i gledam neke onemoćale ljude stare, (tu neiskorištenu mladost sijedu) …stoje u redu.
Nemam hrabrosti ići, nemam hrabrosti čuti uživajte u danu.
***
NI SMRAD NI MIRIS NEMAJU NIKAKAV UČINAK
Svakodnevno govorim engleski, živim daleko i to je lokalni običaj, cijenim njegovu razuđenost, pet izraza za pojam njuha, na primjer, ima taj engleski, odour, fragrance, aroma, smell, scent, i šestoga se sada ne sjećam.
Nismo ni mi u toj trci bez konja, na primjer, tu su termini poput smrada, ili mirisa, ili vonja, ali to ovdje niko ne razumije, pa ućutim.
Odnedavno izgubila sam čulo njuha na engleskom, osjećam da ni smrad ni miris nemaju nikakav učinak fragrance, aroma, odour, scent, smell, kako god da se pišu, niti smrde nit mirišu.
To nije krivica engleskog idioma, to je stvar toga što nisam doma, to je konsekvenca moje izmještenosti koju ne krijem, koju nije moguće sakriti, i koja će me potpuno natkriti, izgubila sam čulo njuha na engleskom jer
živim u dva vremena, razmišljam na dva jezika, sjedim na dvije stolice, vodim dvostruki život,
ne svojom voljom, ali dobrovoljno, — ako je moguće tu englesku realnost, tu prisiljenost na racionalnost tako opisati.
Nekada u meni zamirišu neke domaće riječi, nekada poželim i da ih neko spriječi, nejasno je kako uklopiti komplesni narativ u have a nice day, nejasno je koliko ću nositi taj teret dvostrukosti, kao kamila.
Otišla sam i doktoru, na domaćem taj se zove otorinolaringolog, kazala sam da moja dualna biografija uništava moje čulo njuha, ni smrad ni miris zbog nje nemaju nikakav učinak, i rekla sam da to trpim zbog kruha koji moram zaraditi.
Uzvratio je da sam djelimično u pravu,
idi drugom doktoru, idi onom za glavu.
Najstrašnije je… kom se otvoriti… nikome o tom mrtvom čulu njuha na engleskom ne mogu govoriti, iskrenost je kao fekalija u koju se bos ugazi, kao ona soba u koju se ne ulazi, ne bi riješila ništa, ne bi pomogla nikom, na primjer, uokvirene onom balkanskom slikom, moje drugarice ni za kruh nemaju, i jebe im se za engleski.
***
IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji. Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013). Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020). Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.
Kako sam sinoć plesala, čudo jedno, nisam se mogla zaustaviti. Bila sam kraljica diskoteke, izvodila sam čudesne figure, piruete, skočila sam uvis, uhvatila se za disko kuglu i vrtila se poput propelera. Bilo je božanstveno. Nosila me zaljubljenost i svijet je opet bio lijep. Tako sam bila radosna da nisam ni primijetila kad mi se neki tip zakačio za desnu nogu i nije me htio ispustiti sve dok ga teškom mukom nisam zbacila. Odletio je u šank ravno u konobara i koliko sam uspjela spaziti krajičkom oka u toj vrtnji, bilo je dosta krvi. Ali što sam drugo mogla? Morala sam ga se otarasiti jer sam čekala svog novog dečka. Upoznat ću ga s prijateljicama. Htjela sam da me vidi u najboljem svjetlu kad se dobro zabavljam, kad sam vesela i spontana i uza sve to, neviđeno spretna. Malo mi je bilo neugodno jer mi je onaj luđak izuo jednu kaubojku pa nisam više bila tako seksi. Jedna cipela uvijek fali, nije to to. Moj dečko je inače forenzičar. Dakle, kako je on zgodan i pametan, to se ne da riječima opisati. Primijetila sam da ga svi gledaju, žene i muškarci, mladi i stari, psi i ptice, svi, jednostavno svi. Međutim, on jedino vidi mene. Da. Čak i kad pincetom vadi noćnog leptira iz mrtvačeva uha, samo sam mu ja na pameti. Ima jako lijepa ramena. Snažna. Baš sam isplanirala kako bi bilo dobro da dođe dok se još vrtim na disko kugli, a kad zasvira naša pjesma, da mu se bacim na ta lijepa ramena. Bili bismo kao neki klizački par, ali na suhom. On u forenzički bijelom omotan od glave do pete, ja u crnom na njegovim ramenima, a u ogledalcima disko kugle svjetlucaju naša lica obasjana ljubavlju. Svi bi nam pljeskali i klicali. I dok sam ga tako čekala vrteći se, atmosfera se zahuktavala. Glazba je bila savršena. DJ je nepogrešivo redao pjesme i bilo je tako dobro da su ljudi vrištali od sreće. Bili su tako dragi, voljela sam ih svim srcem, ali više nisam mogla dolje među njih. Nakon dva sata vrtnje, zaboljele su me ruke i morala sam se uhvatiti nogama. S glavom prema dolje sinulo mi je da je možda moj forenzičar na nekom hitnom zadatku. Na poslu! Kako mi samo to nije prije palo na pamet? Pa nije on neki uredski crv zaboga, on je čovjek s terena, čovjek iz laboratorija, on je forenzičar! Malo sam se opustila i zaspala, baš sam se nekako dobro zakačila. Probudila me neka žena koja me laktom bubnula u glavu dok je divlje plesala. Čini se da sam dosta dugo spavala jer smo, osim te žene, u diskoteci bili samo DJ, konobari i ja. Nije bilo ni mojih prijateljica, a ni disko kugla se više nije vrtila. Lagano sam se ljuljala i kosom mela pod. Forenzičar nije došao. Možda zato što je zapravo na poslu u britanskoj krimi seriji. DJ mi je pomogao da siđem s disko kugle. Otpratio me do šanka i pomogao mi da pronađem kaubojku. Požurila sam doma da stignem na reprizu serije, onu u sitne noćne sate. Vidjela sam ga. Čučao je iznad nekog utopljenika i vadio mu morsku travu iz usta. I onda me pogledao onako kako samo on zna.
***
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
Stražar odlazi da kukuriče. Oko mi se iz sna odmeće. Polećem da iz podnebesnih kaveza isteram zvernike i ostala stada kleta gladna i žedna ljudske nesreće.
***
BELINA
Belina dođe kada ti odeš, obavije prazne klupe, samotna stabla, stepenike, travu i trnje.
Mrtvi psi u žbunju ožive samo da bi zaplakali.
Ptice u magli shvataju besmisao letenja.
Sva ta belina u očima nevoljnika, prerezane vene, putokazi od ožiljaka, odraz duše u lokvi krvi, dim tamjana iz crne crkve, tamnice ljubavi.
***
KLOPKA
Zvonjava sabira duše u hram predatora.
Iz kandži kvrgavog mačka Bog nikada nije spasio crkvenog miša.
***
NAJTEŽA STVAR
Padovi se hrane bliskošću sa ljušturom.
Sve manje me ima. Otima me dubina.
Svaki trenutak proveden sa tobom vraća mi se u grudi kao zalutali torpedo.
Na senovito dno tone olupina.
Kada se probudim iz mutnog sna ljubavi prema leptirima, umiću se suzama kamenog jastuka.
Usidriću tugu na trgu prestonice tvojih klonova.
U svetu uplašenom od srca najteže je voleti smrtnika.
***
ZORAN ANTONIJEVIĆ (1979), živi i radi u Mladenovcu. Objavio zbirke pesama: Snovi oblačara, Sabor senki, Srce obavijeno zmijom, Crna kuća, Bela kuća, zbirku haiku pesama Cvrkut u magli. Poezija mu je objavljena u časopisima: Buktinja, Apokalipsa, Bdenje, Šraf, Diogen, Savremenik, Mamba, Bamboo Hut, Failed haiku, Choronzon III, na portalima Stella Polare, Nigdine, Čovjek – Časopis, u antologijama Vavilonska biblioteka, Figure u tekstu, gradovi u fokusu, i u drugim štampanim i elektronskim publikacijama u Srbiji i inostranstvu. Pesme su mu prevedene na engleski, slovenački i španski jezik. Dva puta nastupio na državnom Slem takmičenju organizacije Poezin na čijim je događajima nastupao često u beogradskim klubovima Zappa bar, Petak, Bluz i pivo, Bitef… Deo je pesničkog video projekta Svi kao jedan, u organizaciji Spoken Word RS. U saradnji sa Markom Markovićem (Azimetruum) i Reljom Škrbićem (Voden), snimio je pesmu Lyrica (Moj brat spava) koja je pobrala pozitivne kritike među poštovaocima trip hop muzike. Pored poezije piše i kratke priče koje su objavljene u Zbornicima među kojima se ističe zbornik Karneval u suterenu. U Književnim novinama i drugim štampanim i elektronskim publikacijama objavio je i aforizme i satirične priče.
čovjek-časopis 