Category: proza

književna pretpremijera: ROMAN DUŠANA ŠAROTARA “PANORAMA”, uskoro u izdanju Frakture; ulomak

proza

Nikad se neću moći uživjeti u tu državu, nikad neću razumjeti te ljude, rekla je gospođa Spomenka i stavila popušenu cigaretu u visoku šalicu od kave punu opušaka na kojima se vidio trag njezine crvene šminke, nikad, stvarno, ponovila je i pripalila drugu cigaretu. Formalizam, birokracija, to će me ubiti, uzdiglo se s plavičastim dimom negdje pod visoki strop kabineta. Sreli smo se na hodniku poslije završetka Pavelova seminara te smo se odmah nakon što smo našli bivši zajednički jezik koji smo svi troje govorili, sklonili u kabinet, no ne znam jesmo li se do kraja razumjeli. Već ih sedamnaest godina ovdje pokušavam uvjeriti, te pokorne studente koji me slušaju i gledaju velikih otvorenih očiju vjerojatno shvaćajući sve na svoj način, a kako i bi drugačije, rekla je gospođa Spomenka i naglo ustala, samo gledajte, podignula je glas i spustila debeli fascikl na niski stolić, pogledajte, no, možda ćete vi razumjeti o čemu govorim, jer se i sami bavite književnošću, bože moj, rekla je, a osim toga ste i iz naših krajeva, rekla je. Pavel je ustao pa je naglo zatvorio prozor, premda je kabinet bio ispunjen gustim dimom, jer znaš, ni ovdje se već nekoliko godina ne smije pušiti ni glasno govoriti, rekao je Pavel i pokupio papire koji su se prosuli iz otvorenog fascikla po starim kamenim pločicama. I to bi trebala biti akademska sloboda, rekla je gospođa Spomenka, skrivamo se po kabinetima poput uplašenih miševa, sramota za sveučilište, znate, ja sam bila posve drugačije odgojena, dolazim iz krajeva u kojima je literatura nekad nešto značila, rekla je gospođa Spomenka, pogledala je na sat, imam još tri minute do početka svoga seminara, minuticu uvijek zakasnim, premda su me zbog tih sekunda već bili zvali na razgovor, no ne dam se, nećete mene, ma znate kako je, rekla je i izvukla knjigu s prašnjave police, pogledajte, ne znam kako je sada kod vas jer više nemam kontakt s tim prostorima, rekla je gospođa Spomenka pa je drhtavom rukom otresla dugački pepeo u šalicu iz koje se uzdizao gusti bijeli dim, no, otvoreno rečeno, premda predajem književnost koja je pisana na svim jezicima na tom jedinstvenom kulturnom prostoru, s vašim jezikom i njegovom literaturom nikad nisam bila u pravom doticaju, rekla je gospođa Spomenka, no, nešto mi je sad rekao vaš kolega Pavel, zanimljivo, moram reći, ali, nemojte se ljutiti, o tome bismo se, razumije se, lakše sporazumjeli uz čašicu dobre rakije, da, znam dobar kafić u Antwerpenu u kojem toče pravu šljivovicu, hm, da, vlasnik je ljubazni Šiptarčić, a tko bi drugi, oni i crnci i Azijati sad potpuno vladaju Antwerpenom, isto kao što su nekad Židovi, kao što znate, no, nekoć su gradske znamenitosti bili židovski mešetari draguljima, a danas novac nose ekscentrični dizajneri i anoreksične manekenke koji se prodaju multinacionalnim kompanijama, zato grad gubi identitet, postaje bezdušan, a meni to odgovara, mi stranci smo dobrodošli, nikome ne smetamo, tu nema nacionalizma, dosta mi je toga, previše sam pretrpjela da bih se bavila time, dosta mi je tog balkanskog mentaliteta, sigurno me razumijete; morate me posjetiti, doista, rekla je gospođa Spomenka, zar ne, Pavel, nasmiješila se i namignula Pavelu koji je oprezno izlio vodu na šalicu s opušcima koji su tinjali, posvuda su montirani protupožarni senzori, gadno tuli ako se uključe, rekao je Pavel dok nam je gospođa Spomenka pripaljivala cigarete, no, što sam htjela reći, dakako, ja još uvijek vjerujem da je literatura samo jedna, velika, ili nijedna, sve te književnosti malih jezika, to mene nikad nije zanimalo, vjerojatno je danas isto tako kod vas, ne znam, sigurno vas to zanima i osobno vas se tiče, inače ne bi dolazili ovamo, tako daleko, da nam pripovijedate svoje male priče; želite dijeliti svoju žalost sa strancima koji jedva razumiju o čemu govorite, našim velikim piscima to nekad nije trebalo, imali su veliku državu i prije svega jezik koji su svi razumjeli, rekla je gospođa Spomenka pa je naglo ustala sa stolice, obuhvatila pogledom pretijesni zadimljeni tamni posljednji kabinet u niši na kraju hodnika, znate, ti su studenti ipak doista vrijedni, premda uče samo zato što misle da će od tog minornog studija imati neku praktičnu korist, razumije se, ali samo ako se naša mala plemena ponovno počnu međusobno klati, inače ne, Haag je, istina, blizu, no tamo neće zauvijek zapošljavati prevoditelje i neke eksperte za divlju misao i advokate za multikulturalnost, znate, to je sve skupa jedno obično sranje, oprostite, rekla je gospođa Spomenka i sakrila lice duboko među dlanove, možda među njima ima netko tko je s tim stvarima nekako osobno povezan, netko tko je dijete emigranata, izbjeglica, kao što sam i ja sama, rekla je s iznenadnom iskricom u kutku tamnoga oka, zato se brzo vežu uz mene, no ja im ništa ne opraštam, uvijek im govorim da književnost nije lijek za nostalgiju, o tome im govorim, u to ih pokušavam uvjeriti već skoro dvadeset godina, rekla je gospođa Spomenka u trenutku kad je netko pokucao na visoka od dima posivjela dvokrilna vrata kabineta koji se nalazio u pokrajnjem hodniku i gledao sa strane i samo djelomično na prometnu ulicu, tko me sad opet prekida, rekla je gospođa Spomenka, Pavel, idi otvori, rekla je, vjerojatno im opet smeta dim, inače ovdje nitko nikada ne kuca, rekla je gospođa Spomenka. Pavel je spustio cigaretu u šalicu od kave i utopio je u vodu, prišao vratima, samo trenutak, rekao je ljubazno i otvorio vrata na hodnik koji je bio posve prazan i tih, vjerojatno je netko pogriješio, rekao je Pavel, no, vidite, rekla je gospođa Spomenka, znala sam, uzdahnula je i udobno se smjestila na stolcu, Kiš, Crnjanski, Andrić, trpko je rekla promislivši na tren, kao da je tražila još neko ime, to je literatura, a što je ovo danas, recite mi bar jedno ime koje danas nešto valja na ovim još uvijek nekako našim zajedničkim prostorima, ništa, otkad smo razbili našu domovinu i raspršili se svijetom poput ljudi bez veličine i kulture u sebi, ničega više nema. Ustao sam i ugasio cigaretu na tanjuriću za kavu, Pavel je otvorio visoki zašiljeni prozor i pustio zadimljeni i ustajali zrak iz kabineta starog sveučilišta. Vani, s druge strane ceste, u kasno poslijepodnevno se nebo uzdizao visoki pravokutni silos koji je pokrio blijedo sunce oko kojeg su se zalijetale ptice, to je Boekentoren, u tornju je Sveučilišna knjižnica, rekao je Pavel, morali bi je razgledati, veličanstveno, projektirao ju je Henry van de Velde; da, vidiš, dok smo se mi u šumama klali sa Švabama, ovdje su gradili knjižnice koje streme u nebo, rekla je gospođa Spomenka, lijepa je, ali prevelika za mene, presvijetla, prazna i hladna, to ponovno govori o razlici, to sam htjela reći, mi nemamo taj mentalitet. Meka betonsko siva sjena s knjižničnoga je tornja na trenutak legla u kabinet, plavičasti dim cigareta koji se polagano izvijao iznad nas iznenada je potamnio. Prašina koja je treperila polako je padala, vrtložila se, a onda bi se na svaku naglašenu riječ ponovno uzdigla pod visoki strop s požutjelim papirima prepunim žvrljotina, fotokopijama i debelim fasciklima, pa je ponovno na sljedeću prešućenu riječ lijegala na nečitljive i savijene listove polijepljene po zidovima. Prošlost i tama nalijegali su na Fakultet za umjetnost i filozofiju sa šutnjom, neizrecivim pitanjem polagano zatrpavajući kabinet na kraju hodnika, a prašina bez sjaja zaplitala se u guste pramenove koji su visjeli sa žućkastih rubova zgužvanih letaka i plakata davno prošlih konferencija i simpozija; šutke smo sjedili među posivjelim zidovima, u sjeni visokoga betonskog silosa punog knjiga koji je skrivao sramežljivo sunce, dugo nakon što smo ustali opraštajući se s cigaretama koje su nam tinjale među prstima, a negdje vani, uzvodno, na rijeci, već je puhao vjetar i nebo se otvorilo, a zrak je plovio nad zemljom, mi smo svatko u sebi odvagivali premještajući se s noge na nogu, ali smo se začudo još uvijek razumjeli, u rukama smo vrtjeli nešto konačno zagubljeno i izgubljeno, svatko svoje uspomene, strah i ljutnju. Prašina je padala u prašinu. Uzmite, javite mi se kad dođete u Antwerpen, tu stanujem, rekla je gospođa Spomenka ponudivši mi svoju vizitku, dođite, pokazat ću vam grad. Kad me napustilo moje Sarajevo, primio me Antwerpen, to je sad moj grad, nigdje drugdje više ne bih mogla živjeti, rekla je gospođa Spomenka odlazeći polagano kroz dim i pepeo iz kabineta. Uskoro se tihim hodnicima časnog sveučilišta razlio profesoričin glas, na jeziku koji smo možda razumjeli samo Pavel i ja dok smo izlazili iz aule, i rijetki studenti, razumjeli smo to da je negdje nekad postojala zemlja velike literature i da su tamo živjeli karizmatični pisci, ali sad više nema tih gradova o kojima svjedoče samo još lokalna zgarišta i nepravedne granice, a njihovi su veliki pisci pomrli, raselili su se po stranim jezicima ili su se utopili u prijevodima na male jezike, u poplavi prosječnosti koju smo nekada tako prezirali, govorila je gospođa Spomenka još dugo nakon što se vonj cigaretnoga dima već bio povukao i zavukao se ispod izblijedjele žbuke europskoga sveučilišta.

sa slovenskog prevela Anita Peti Stantić

_____________________________________________________________

DUŠAN ŠAROTAR rodio se 1968. u Murskoj Soboti. Studirao je sociologiju kulture i filozofiju u Ljubljani. Radi kao urednik u AirBeletrini. Poeziju, eseje i priče objavljuje od studentskih dana. Prvu knjigu kratkih priča Potapljanje na dah objavio je 1999. i od tada je napisao niz proznih knjiga: Mrtvi kot, Nočitev z zajtrkom, Nostalgija, Ostani z mano, duša moja / Ostani z menov, düša moja i Ne morje ne zemlja. Prvu zbirku poezije Občutek za veter objavio je 2004. u suautorstvu s Ferijem Lainščekom, nakon koje su slijedile Krajina v molu i Hiša mojega sina. Najpoznatije mu je i najprevođenije djelo roman Biljar u Dobrayu, prvi put objavljen 2007. Osim pisanjem i uređivanjem Dušan Šarotar bavi se i scenarističkim radom i fotografijom te spada u red najvažnijih suvremenih slovenskih autora.

književna pretpremijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA FEĐE GUDIĆA “STOJADIN I DRUGE PRIČE”, Imprimatur; naslovna priča

proza

STOJADIN

Moji roditelji su početkom 80-ih godina, tačnije sedmog maja 1980. godine kupili zastavu 101, stojadin, bijele boje. To je bilo odmah nakon smrti Josipa Broza Tita, i moji roditelji su bili tužni zbog Josipove smrti, kao uostalom i svi narodi i narodnosti u bivšoj državi, ili barem većina njih. Međutim nakon što je stojadin ušao u njihove, odnosno u naše živote, pomalo smo krenuli zaboravljati velikog Josipa, a bijeli gospodin 101 je zauzeo centralno mjesto u našem koordinatnom sistemu konfuzije. Stojadin je bio jedini automobil koje su moji roditelji imali, ni prije, ni poslije nisu imali neki drugi automobil. Brat i stojadin su generacija, 80-to godište, prvo je u naš dom stigao stojadin, onako nov, mlad, u bijelom odijelu, markantan, a onda par mjeseci kasnije iz Travničke bolnice stiže i brat, mali zgužvani smotuljak, crn i ružan, suprotnost bijelom stojadinu. Da se razumijemo, brat mi je drag, ali stojadina sam volio više od gumenih Haribo bombona, iz Njemačke. Još kao dječak sam volio da se igram sam, da budem sam i da mi je najljepše kad sam sam. Mislim da je i bijeli stojadin dijelio moje mišljenje i da je najsretniji bio u u svojoj garsonjeri, u svojoj garaži. Znao sam satima sjediti na zadnjem sjedištu tog mog privatnog raja, ja i stojadin, introverti, obojica u nekim svojim svjetovima. Stojadin je kupljen dok još nismo imali kuću nego su roditelji stanovali u jednoj prizemnoj zgradi na drugom kraju grada. Garaže su bile male, većinom za drva, stari namještaj, zimnicu i slično, a najmanje za automobile. Stojadin, bijeli, je bio jedan od rijetkih u gradu koji je imao svoju garažu, stan, garsonjeru, svoj privatni raj.

Mama je prva položila vozački ispit. Iz djetinjstva i nemam baš mnogo sjećanja ali se dobro sjećam mamine punđe, zelenog kaputića sa ogromnim crnim dugmadima i još većim reverima, sjećam se njenih ruku na volanu (položaj ruku deset-dva) kao i naglih maminih kočenja jer bi se obavezno udario koljenima od prednje suvozačevo sjedište. Ruku na srce, ali mama je bila užasan vozač, stalno u nekom grču, opuštena tek kad izađe iz te bijele limene zastave 101, zvane stojadin. Nešto kasnije i tata je položio, i onda je on preuzeo volan. Tata je bio cool vozač, cigara (Milde sorte), u ustima, a nosio je uvijek i sunčane naočale a la Belmondo, čak i kad je bilo oblačno vrijeme. Tek kad je tata preuzeo upravljanje gospodinom stojadinom, tad je i mama postala opuštenija u vožnji. Nažalost, budući da je mama sad postala suvozač, pod njenu jurisdikciju je palo i upravljanje radio kasetofonom (ne sjećam se marke) i tad bi počela tortura jedinom kasetom koju smo imali u stojadinu, Miroslav Ilić i pjesma “Jesen Sedamdeset i neke”, pjesma koju je mama u stojadinu pustila više puta nego što je i slavuj iz Mrčajevaca u životu otpjevao. Prvih stotinu puta puštanja kasete slavuja je bilo i podnošljivo, ostalih hiljadu puta je bilo mučenje. Nevjerovatne su bile tadašnje audio kasete, neuništive. Rastavio sam i sastavio Miroslava barem stotinu puta, i opet je pjevao kao i prvi put, i nikad da mu dosadi ta jesen iz sedamdeset i neke.

Početkom rata bijeli gospodin stojadin je ukraden. Ostao je u svojoj garsonjeri, u mraku, na drugom kraju grada, sam i ostavljen. Ne znam da li nam je ikad oprostio što smo ga ostavili. Poslije rata sam otišao do garaže u kojoj je nekad stanovao stojadin, taj bijeli i uglađeni gospodin. Krov od garaže skoro da nije ni postojao, vrata su visila kao neki kvaran zub, neka djeca su me posmatrala sa znatiželjom, kao da gledaš cirkus koji ulazi u grad. Čak je i dan bio obučen u sivo odijelo, da upotpuni taj tužni događaj. Bijelog gospodina stojadina nije bilo, nikad se više nismo sreli, iako sam ponekad imao osjećaj da sam ga vidio u dnu neke mračne ulice, ali to je samo moja podsvjest igrala neku samo njoj zanimljivu igru.

Stojadin nije imao neku materijalnu vrijednost, ali njegovim odlaskom ukradene su moje uspomene. Uzeta mi je fleka od sladoleda sa zadnjeg sjedišta, uzeta mi je mala rupica od cigare kada je tati ispao žar na vozačevom sjedištu, oduzete su mi male sive rupice od tapacirunga na unutrašnjoj strani krova, rupice koje sam spajao maminom crvenom hemiskom olovkom i crtao kuće, sunce, dvorište naše kuće, mamu, tatu i brata. Ukraden mi je miris bijelog stojadina, ručka od prozora, pokvarena skoro od prvog dana. Čak i Miroslav, koji je ostao u radio kasetofonu mi nedostaje.

Danas imam svoj auto, ali da se moj opel ne uvrijedi, stojadin je bio moja prva ljubav, duh slobode u bijeloj odori, kralj, Josip Broz automobila. Automobili su danas bolji, brži, sigurniji, udobniji, ali iskreno nijedan od njih ne može da stane u istu rečenicu sa bijelim stojadinom, zastavom 101, gospodinom.

________________________________________________________________

FEĐA GUDIĆ rođen je 1975. godine u Jajcu. Ekonomski fakultet završio je u Sarajevu, a postdiplomski na Ekonomskom fakultetu u Zenici. Neke od njegovih pjesama su već objavljivane u hrvatskom časopisu “Kvaka” kao i u na Međunarodnom pjesničkom konkursu u Inđiji (Srbija) 2018. godine, a bio je finalista konkursa za kratku priču “Priče iz komšiluka 2” u Banjaluci 2018. godine. “Stojadin i druge priče” je njegova prva zbirka kratkih priča. Živi i piše u Gornjem Vakufu – Uskoplju.

kratka priča ĐERMANA ĆIĆE SENJANOVIĆA

proza

PICIGIN

Nećete vi znat Ćiru. Njegovi su porijekom sa Brača, a on je rođen negdi 1935. u Split, tu je završija gimnaziju, a onda se uputija na studije u Zagreb. I više se nije vratija. Gori se oženija, zaposlija ka profešur i svake je nedilje igra na balun. Ja san ga upozna početkon šezdesetih, jer im je triba vratar. Meni je bilo 13 godin, i je li onda najnormalnije da me Ćiro pita: “Mali, oćeš branit?.” I ja san jedva dočeka. A ne ka moj vršnjak Damir. Njega su isto pitali: “Mali, oćeš branit?”, on je reka: “Neću”, onda ga je Nardi pita: “A bi li ti igra”, Damir je reka: “Ne bi”, a onda je Meco uletija: “A, mali, bi li ti šta jeba?”I ne samo šta je Ćiro bija lud za balunom, nego je bija infišan i u picigin. Počeja ga je igrat ka gimnazijalac i evo već 50 godin Ćiro svako lito dva miseca učine na Bačvice, na picigin. A kako su mene s 11 godin odveli u Zagreb, to san ja svaku večer sanja Bačvice i čin bi svršila škola, prvin vlakon san trča u Split. I onda bi sreja Ćiru, gleda ga kako se ita po plićaku i nije me se baš puno ti picigin dojmija. Ja san malo dalje igra glavomet, ili na male branke ili na glavu u četvero, pa bi se Mladenu Parenti, Ćopu Kuzmaniću, Peri Mileti i meni zna balun osušit u zraku, jer bi se mi itali ka cipli i ne bi mu dali da padne u more.

To je trajalo jedno 5-6 godin, Ćiro je igra svoje, ja svoje, dok me jedan put Ćiro nije zazva: “Ajde dođi, fali nam peti.” Ja san tek kasnije svatija šta to znači na picigin kad ti fali peti. Picigin bez petoga, to je ka postol bez špigeti, ka tava bez drške, ka briškula bez četvrtoga i ka brak bez trećega. Uglavno, to je najdepresivnija situacija koju možeš zamislit. Kad se vas četiri dodajete i svaki čas gledate prema onoj nizbrdici od ulaza, kad će se ko pojavit. I onda, eto ti petoga sa šugamanon, grize jabuku, pomalo se vuče, a mi četri iz mora: “Govno, kurbin sine, kretenu, ajde, pantagano, ulazi!”

Tako sam i ja uša popunit bužu. Tolja, Ćiro, Melvan i Toto su me ono ka blagonaklono pogledali, jer bili su 15 godin stariji, ali nisu virovali da s menon mogu bacit pravu partiju. I onda smo počeli, a ja za dokazat se, ita san se, diza, skaka, letija, tako da je Toto Kaliterna, koji nije bija od velikih riči, kad smo bili gotovi, reka Ćiri: “A di si ovoga naša?”

I tako san te ‘66. zaigra na prvi pravi picigin, i evo ga se do danas nisan ostavija. Bit će se to pročulo, pa mi je nikidan doša Kruno Lokotar i reka: “Ajde, molim te, napiši mi za Godine nove jedno 5 kartica o piciginu. I još ako imaš koju fotografiju, e to će mi se baš lijepo uklopiti.”

A kako se Kruni ništa ne može odbit, onda je normalno da ja to napišen. Ali, kad san sta razmišljat šta i kako napisat o piciginu, onda mi se sve izmišalo. Likovi, more, Bačvice, baluni, oseka, plima, vitar, vručina, salbun u mudantine, friži po tilu, izranjavani kukovi, gušt, strast, umor, zajebancija, druženje, prijateljstvo. Odakle počet, kako rastumačit, kako ga približit? Kako cili život sabit u 5 kartica? Najboje će bit počet od naslova. Evo ovako:

PICIGIN

Picigin se igra u plićaku, igra ga pet igrači koji su stavljeni u krug i udaljeni su jedan od drugoga jedno 5-6 metri, tako da te može čut oni do tebe kad zabeštimaš, ali te nikako ne može čut oni koji ti je po dijagonali i na kojega se ta beštimja odnosi, jer si mu ti uputija balun u prazno, a on je zakasnija, bacija se ka škovaca i falija dodat. Picigin je izmišljen na Bačvice, igra se samo na Bačvice, a sve drugo di se igra i šta oni zovu picigin, niti je picigin, niti je picigina vidilo. Jer samo na Bačvice, oni koji igra na najpliće, uz obalu, on je trkač, i njegovo se misto zove. Al, do njega su isto trkači, ali malo manji trkači, a gori prema Braču, di je najdublje, a to najdublje u odnosu na najpliće je 6-7 centimetri, gori su dva tehničara, ili dva sidruna, koji dugin balunima hranu velikoga i male trkače, ali se i oni sami znaju dikod zaletit. A najslađe je kad tehničari faliju, jer onda počne suptilna zajebancija tipa: “Meštre, di si ti igra prije rata?” ili “Oprostite, šjor, je li pamtite kad ste zadnji put uvatili balun?”

A balun, balun za picigin, e to je posebna priča. Dobar balun je tri kvarta partije. Prije je ona Ćirina generacija i još ona malo starija nosila balune iz Italije. Ti su baluni bili najboji, lipa veličina, ka malo manja naranča, lipa guma, pa su lipo letili, a onda je i Bata počeja prodavat slične balune. I uvik je bija problem s tin balunima, uvik ih je falilo i ko je ima dobar balun, ti je bija kralj. A onda je došlo do revolucionarnog otkrića. Neko se sitija teniskog baluna. Znan, kada san ja počinja, onda je Toto ima jedan plavi balun, i to nije bija balun, to je bila simfonija od baluna, to je bija car od baluni, to je bija balun koji je govorija sedan jezika, balun kojega kad si udrija, pogađa ti je misal i letija je baš tamo di si ga uputija, a kad bi se itnija i kad si ga spašava na centimetar od površine, dosta ti ga je bilo prston taknit i on se diza i dolazija na ruku onome igraču do tebe, a ovi bi ga samo lagano ćušnija po dijagonali i igra bi se nastavljala.

E, ali kako izradit idealni balun za picigin? Teoretski nije teško, ali praksa malo jebe. Dakle, uzme se teniski balun, oguli mu se ona dlaka, a onda se karton deveron brusi do idealne težine. Je, ali kad lagano zasićeš nožen u onu dlakavu robu i kad je klištima počneš gulit, a kako je ona nikin jakin lipilon zalipljena za gumu, onda skupa s robon izguliš i sloj gume. Ajde, ako ti sloj nije velik, to se brušenjem može dovest u red, ali ako je malo veći, moš balun bacit. I onda ponovo. Eto, neka si sve dobro izgulija, onda si balun izbrusija i doneseš ga, počneš igrat, a onda te ovi iz klape počnu zajebavat: “Šjor, a di ste nabavili ovi matun?”

E, ali si ti bija pametan i donija si kartu deveru sa sobon na more, izađeš vanka, sedneš na zidić i staneš brusit balun. A da bi ga ravnomjerno izbrusija, doneseš sobon i kemijsku. Onda s kemijskom išaraš cili balun, pa s karton deveron skineš to šta si išara, a to oće reć da si ravnomjerno skinija jedan sloj. Onda opet kemijska, pa karta devera. I tako sve dok ga ne isprovaš i dok ti klapa ne reče da je balun dobar. Ali i tad nisi siguran, jer kad ti sve i učineš idealno, može te zeznit ona crta po sredini baluna. naime, svaki teniski balun je učinjen tako da se zalipu dvi polovice, e sad kad si ga izbrusija, samo o čvrstoći toga lipila ovisi koliko će balun durat, jer kad se počne cilin šucon tuć po dijagonali, balun mora pokazat snažni karakter za sve to izdržat. Puno njih bi popustilo na onoj tankoj crti. A onda bi se ja, kad bi vidija da je balun popustija, itnija za njin i ispod površine ga razbija na dvi polovice, pa bi doša onome čigov je balun i reka: “Škužajte, čini mi se da van je ovi balun s greškon.”

Eto, recimo, da se sve napokon složilo. Pet je igrači, balun je dobar, ne puše, a puno je važno da ne puše, jer kad je pušno, onda to nije picigin nego lutrija, jer nikad ne znaž di će balun odletit. Dakle, bonaca je, dubina mora 20 centimetri i točno je podne. Znači, fantazija. Je, ali koji je misec? Naime, ako je sedmi ili osmi misec, pravi picigin se može igrat samo u 8 ujutro, jer onda još nema kupača. A svit je, uz vitar, najveći neprijatelj picigina. Jušto se rastrčeš, kad evo ti ispod nog malo dite, baba, mater, stranac… I kad ih zamoliš da se malo maknu, jer da bi ih moga smečit kad se u zaletu itneš na njih, svaki se od njih namusi, a one finije gospoje ti još reču: “Ovde je za malu dicu, a vi pođite igrat gori na duboko.” Onda je Toto pogleda, zavrti očima i za se reče: “Za gospu blaženu, odakle je ova? Picigin na duboko?”

Znači, naučili smo da za picigin triba širina, da triba izbjegavat svit, koji mi od milja zovemo kumpirova zlatica, da triba imat dobar balun i pet dobrih igrači. Naglasak je na ovome dobrih. Jer dosta je da je jedan igrač malo slabiji, pa da to od najlipšeg gušta postane najveća tortura. Dođe ti tako čovik, dobar, fin, kulturan, vidi vas četri i govori: “Oćemo bacit?” I šta ćeš, počneš igrat, on se trudi, ali stalno falije. Jušto se zavrti krug, misliš sad će kombinacija, njemu ide balun na ruku, oni na dijagonalu počne trčat u prazni prostor, a ovi naš umisto dlanom, udre balun palcen, falije ka pas, onda se udre po čelu i reče: “Ma kako mi se ovo dogodilo?”, a Ćiro doda: “Nije Lenjin bija pizda.” Onda nastavimo igrat, i kad god ovi falije, Ćiro izgovori onu o Lenjinu. Onda ovi ništa ne razumi i posli deset puti pita Ćiru zašto Lenjin nije bija pizda, a Ćiro mu odgovori: “Zato jer je Lenjin reka da je lanac jak onoliko koliko mu je jaka najslabija karika.”

I šta bi još tribalo reć o piciginu? Onome ko ne razumi što je picigin, onome koji picigin ne razlikuje od hrkljuša, tome nema smisla ništa ni tumačit, a onima koji mogu zamislit bonacu na Bačvice, deveti misec, kad sunce ne peče nego miluje, a nas pet, tri sina, Bongo i ja, na praznome plićaku trčemo, itamo se, smijemo se i zajebajemo, tima i ne triba ništa više tumačit.

A ovako za kraj. lipo bi bilo sitit se oca. Eno ga, sidi doma, ima 80 godin, pomalo se gasi, napola ga je skleroza, i kad ga dođen povirit, samo mi se nasmije i pogleda me onako milo ka tić. Onda ja seden uz njega, gledamo televiziju, a ustvari je ne gledamo, jer on ništa ne razumi, a meni nije briga. Ko zna o čemu on misli, ali zato ja znan na šta ja mislin. Mislim o tome kako bi me otac stavija na krkeč, pa bi me gori s vrja Ulice Matije Gupca nosija na Bačvice, a onda bi se on družija sa svojon klapon u kojoj su bili i Estera i doktor Vitezica i Fifi Franetović, pa bi igra na ples, a ti ples se izgovara ka Cres, a igra se na beton di je bilo nacrtano ka umanjeno tenisko igralište, a igralo se rukon teniskin balunon na ti ples, jer su za picigin bili već ka malo stariji, a ja bi trča po Bačvicama, skaka s trampulina i cili bi se izmorija, a onda bi me otac opet stavija na krkeč i nosija doma, a kad bi došli doma, molija bi ga da mi pofriga jaje na oko, i meni i sebi, onda bi mi seli za stol i toćali, a ja bi reka: “Je li tako, tata, da ćeš me sutra opet odvest na Bačvice?”

________________________________________________________

ĐERMANO ĆIĆO SENJANOVIĆ rođen je 1949. godine u Splitu. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ali život mu je bio obilježen pisanjem i novinarstvom.
Pisao je humoristične tekstove u tjedniku Feral Tribune, u čijem je osnivanju i sudjelovao. Značajan obol dao je i Slobodnoj Dalmaciji, a posljednjih godina bio je kolumnist riječkog Novog lista.
Objavio je knjige ‘Dorin dnevnik’ (1997), ‘US&A’ (1998) i ‘Vidi, vidi’ (2001).
Umro je 2013. godine.

priča je preuzeta sa web stranica Ekološkog društva Picigin Bačvice; originalno objavljena u časopisu Godine nove, koji je izlazio od 1997. do 2002. godine

na slici: Đermano Senjanović (lijevo) u društvu kolege piciginaša Anatolija Kudrjavceva (1930 – 2008)

kratka priča MARIJE LEKO

proza

RIJEKA

On ti je samo tako sjedio pored peći, pušio jednu za drugom, gledao u vatru i čekao da padne mrak… On, taj moj prvi muž. Ja sam ti se k’o dijete udala za njega, šta sam imala, osamnajst ako. Pokojna majka je govorila: nemoj, sine, gdje ćeš u tu sirotinju…

Čim bi zanoćilo, skočio bi na mene, Onako, srušio me na pod i udri, cijelu noć. Ujutro opet isto; žarač u jednoj, cigara u drugoj i gledaj u vatru.

Nakon mjesec dana, pokojna došla po mene. Marš kući, curo, rekla je. A šta ću ti ja nego opanke na noge i ljumaj nazad. Negdje na pola puta otrgla je šibu i do kuće me nije prestala tući. E, dabogda crkla što sam tebe rodila! Bolje bi mi bilo da sam te udavila k’o pašče čim si iz mene ispala!, urlala je cijelim putem.

Blato do koljena, zima stisla, snijeg pada oka ne možeš otvorit’, a nas dvije prolazimo kroz selo. Ona kune, ne prestaje. Ja pognute glave hodam ispred nje, ruke mi poplavile od vjetra i šibe, tankog vrbovog pruta, boli k’o nožem da me siječe. Jedan za drugim, otvaraju se prozori, a komšinice nalakćene na okvir, gledaju, sve klimaju glavama i cokću…

Ulazi, zareži stara kad smo stigle do kuće.
E sad me slušaj, curo.

Jesam li ti lijepo rekla – nemoj sirotinju. Pa znaš ti gdje su Lisičari, eeeeejjjjj… A ti nađe tu budalu da te jebaje po cijelu noć! Šta me gledaš?! Misliš da ne znam, je li?! Cijelo selo nam se smije, jadan li ti ćaća! Eno ga tamo, samo uzdiše i kuka… Di baš na nas takva sramota, jeb’o te sveti Pantelija, da te jeb’o! O, da ti jebem dan kad žensko rodi! Boga moli da ti nije dijete napravio jer nazad ne ideš jesi l’ čula?

Bacit ćemo ga u Unu i nikom ništa, kažem.

Gleda me, kosa joj strši ispod marame, s nje se cijedi snijeg. Diže ruke na koljena, kratko ih protrlja, prinosi licu, otare oči. Kratka tišina. Coktanje.

Pametnija si nego što sam mislila, promrsi. Diže se, prilazi kredencu, uzima i otvara limenu kutiju, vadi hljeb i sir.

Jesi l’ gladna, pita dok ga lomi i komadiće umače u sol. Žvače sporo, otkida komad sira, trpa i njega u usta. Vatra pucketa, krupne pahulje udaraju u napuklo okno. Iz susjedne sobe čuje se teško disanje isprekidano sitnim jaucima i mrmljanjem.

Jesam, odgovaram. Pruža mi kruh i sir, žvačem i gutam zajedno sa suzama.

Sutra dolazi jedan čovjek razgovorit se s tobom. Kaže da ima neki posao, tamo dolje u Slavoniji. Vukovar, meni se čini. Kaže da će te pošteno platit, nema šta da brineš. Fin čovjek, ima svoju menzu, tamo jedu ovi radnici iz Borova, iz tvornice. Plaću ćeš slat nama, spavaš u kuhinji, kaže on da tamo ima neku sobicu, šta ti ja znam. Jedeš u menzi, šta će ti više? Bolje i to nego da ti ono pašče nareda djece pa da ni ti ni oni nemate šta jesti…

Duboko uzdahne, klima glavom.

Vjetar ruši pepeo u odžaku, stari kašljuca.

Dijete sam rodila k’o da i nisam. Štene moje… Kratko je zakmečao, zamahao ručicama. Umotala sam ga u bijeli stolnjak i stavila u kutiju. Kutiju sam pokrila vrećama od krumpira i odnijela u sobicu. Navečer, kad sam završila s poslom (trebalo je napraviti normu, sjećam se kad sam tek došla, cijeli hljebac rezala sam na tri kriške. Hamzo, moj pokojni šef, rekao je – e, curo moja, kriške moraju bit nokat tanke, ne radi se to tako. Za tri dana već sam od jedne štruce rezala trideset komada.), išla sam vidjet što je s djetetom. Mali je bio plav. Protresla sam ga, najprije nježno, kao da ga nunam, a onda jače. Ništa. Vratila sam ga u kutiju, pokrila onim stolnjakom i vrećama. Kutiju sam zavezala špagom.

E, sine moj… Da ti znaš kol’ki je Dunav. Kad je bio rat, one ljude šta su ubili, sve su u Dunav bacili. Nijedan nije isplivao. Kažu da dunavski som može cijelog čovjeka progutat. Sjećam se kad bi se, dole u bašči, najeli prezrelih dudova pa bi ih deda brao k’o kukuruz. Napiju se, mrcine, samo se okrenu na leđa… Kresneš ih veslom po glavi, ni ne znaju šta ih je snašlo… Nije Dunav k’o Una, Unu pregaziš.

Nisam se bojala da će me netko vidjeti, padala je kiša, bilo je mračno. Kutiju sam nosila držeći je za špagu, kao da nosim kolače ili prasetinu. Bila je lagana. Samo me strah bilo da se kutija ne razmoči od kiše, da ne pukne, da mali ne ispadne, šta ću onda s njim ako ispadne?

Uprljat će se stolnjak, blato je, šta će reći šef… Pokojni Hamzo ti je bio čist, na sve je pazio. Ne d’o bog da je kecelja na tebi bila prljava, a kamoli stolnjak. Odma’ reže plaću.

Kad sam stigla do rijeke, kiša je već prestala. Dunav je smrdio k’o kečiga, znaš onu čudnu ribu s dugačkim nosom? E.

Ako ga bacim zajedno s kutijom, bojim se da ne otpluta pa zapne u šiblje. Ako ga izvadim iz kutije i bacim, lagan je, mog’o bi isplivat. Šta da radim, mislim si ja tako, jadna. I sjetim ti se.

Pričaju da su cigani čergari, oni što su kampirali uz rijeku, mrtvom djetetu (puno ih je umiralo od zime, bolesti ili batina, nije ni’ko ni gled’o ni broj’o) zavezali kamen za nogu, kad ga bace u vodu, da potone do dna. Izvučem ja jedan kamen na kojeg je bio naslonjen čamac i onom špagom zavežem ga malom za ruku. A rukica k’o čačkalica, tanka, tanka… Valjda ni on nije jeo ništa kad ni ja nisam mogla. Ono đubre brojalo svaku veknu hljeba, svaki komad mesa, jebem mu mater. E, nemo’š jesti džabe! Prvo napravi svoje, curo, daj ljudima nji’ovo pa onda… Šta ostane!

Bacila sam ga što sam dalje mogla. Skoro ode i ja za njim, boga mi. Sklisko sve, od kiše. Čulo se samo ‘buć’ i onda tišina. Pokupila sam one vreće i stolnjak, stajala još malo tamo, gledala u vodu. Opet je počela kiša. Popela sam se polako uz nasip i krenula nazad.

_____________________________________________

MARIJA LEKO (Vukovar, 1981.), iz zbirke kratkih priča “Bez vrata, bez kucanja /novi hrvatski prozaici/”, priredili Andrea Milanko i Robert Perišić, 2012.

književna premijera: ZBIRKA PRIČA NIKOLE PETROVIĆA “PAPIR BRZO GORI”, Treći trg, 10/2019, jedna priča

proza

MOJ MARSOVAC

Moj Marsovac sve zna.
„Što je zaista smešnoˮ, objašnjavam mu, „jer ovde, kod nas, postoji izreka za one koji ne znaju ništa: Kao da su pali s Marsa.ˮ
„Daˮ, kaže moj Marsovac, „čuo sam za to, ali mi Marsovci to ne primamo k srcu, teško je naljutiti se na onoga koji ništa ne zna.ˮ
„Vi ste plemenita rasaˮ, kažem s blagim naklonom, a on mi odgovara: „Pih!ˮ
Često govori ‘pih!’ čak i onda kada je to sasvim neprimereno, recimo kada na televiziji javljaju za nekakvu katastrofu, kad mu kažem da mi nedostaje neki prijatelj ili kada vidimo zgaženog psa.
„Kako ti se sviđa ovde?ˮ, pitam.
„Drugačije jeˮ, odgovara zamišljeno, „mnogo je drugačijeˮ, a onda se saginje i njuška travu.
Voli da ga vodim na povocu i voli da se vozi liftom, uostalom, tako nešto i meni odgovara – nisam siguran da bi komšije gledale blagonaklono na nevezanog Marsovca koji tumara neosvetljenim stepeništem.
„Šta najviše voliš ovde?ˮ, pitam ga.
„Najviše volim crnu kafu i šetnju po travi.ˮ
„U reduˮ, kažem, „onda ćemo šetati samo po travi i obavezno ćemo svratiti na kafu.ˮ
„Šta je to?ˮ, pita čovek sa šeširom koji večito sedi na klupi.
„Kućni ljubimacˮ, odgovaram, „ili sam ja njegov, nikako da se dogovorimo.ˮ
„Odakle je?ˮ, pita, a moj Marsovac pokazuje u nebo i mi polako odlazimo dok čovek sa šeširom ustaje sa klupe, gleda u oblake i naginje glavu.
„Dve kafeˮ, kažem dečku s keceljom dok pomažem mom Marsovcu da se smesti u stolicu. „Jedna za mene, a druga za mog Marsovca.ˮ
„Nisam siguran da smem da ga uslužimˮ, kaže dečko sležući ramenima sa zabrinutim izrazom na licu.
„Nigde ne piše da je zabranjenoˮ, kažem, „eno, onaj znak pokazuje da je zabranjeno za pse, sladolede i pištolje. Nigde nema precrtane slike Marsovca.ˮ
„Pa nemaˮ, govori i češka se iza uha, „zaista nema.ˮ
„Onda dve kafe, molim vasˮ, kažem svečano i namignem mom Marsovcu.
„U reduˮ, kaže dečko i donosi dve crne kafe. „Jedna za vas, jedna za… njegaˮ, a onda stane sa strane i posmatra mog Marsovca.
„To bi bilo sveˮ, kažem i odmahnem rukom. On odlazi uvređeno, osvrćući se podignutog nosa.
„Znašˮ, šapnem mom Marsovcu u poverenju, „moraš da ih razumeš. Ljudi su radoznali. Žele da znaju sve o kosmosu: gde je početak, a gde kraj, na kojoj planeti ima života i ko tamo živi i kakav je to život – da li je bolji od ovog ovde ili je samo drugačiji, i koliko dugo traje i da li je smisao isti ili se potpuno razlikuje i…ˮ
„Pih!ˮ, kaže moj Marsovac i srkne crnu kafu, a onda uzdahne sa zadovoljstvom kao da je ceo svet njegov.

____________________________________________________________

NIKOLA PETROVIĆ (1978) živi i piše u Beogradu. Autor zbirke priča “Papir brzo gori” (Treći Trg, 2019) – nagrada Beogradskog festivala poezije i knjige Trgni se! Poezija! 2019
Prozu objavljuje u periodici (Ulaznice, Međaj, Književna fantastika, Grad, Znak Sagite, Emitor), zbornicima i antologijama (Istinite Laži, Biber 03, Gradske priče – Fantastika, Gradske priče – Vodenica, Najkraće priče 2005 – 2007, Alisa u zemlji priča) te sajtovima Art-Anima i Zvona & Nari (Hr). Književne prikaze objavljuje u Emitoru i Književnoj fantastici.

književna premijera: ROMAN ANE VUČKOVIĆ DENČIĆ “YUGOSLAV”, Partizanska knjiga, 2019; ulomak

proza

KIŠA

Prvih meseci po tatinoj smrti dramatično sam shvatala kišu. Onu koja pada jako i od koje ti kosa miriše lepo i koja pojača aromu šampona nanesenog dva dana ranije, spere gasove grada, autobuse, prljave šipke i puder, čije su se čestice tiho uvukle u kosu i ispod noktiju, gde bi ih forenzičari našli kad bi ti se nešto strašno desilo. Tada bi znali da si poslednji seksualni odnos imala pre jedanaest sati, a da ti je poslednji obrok bila džigerica, ima mnogo dobra mesara kod Bajlonijeve pijace, odlična džigerica, deluje kao s Vorholovog platna, kao da nije meso. To je glavni argument nama koji volimo i meso i životinje – ne izgleda više živo. Nikada nije bilo živo, ili deo nečeg živog. Guma, kao produkt neke zabavne industrije, igračka, i onda dok je sečeš, deluje kao guma koju viđaš pored kontejnera, pa nisi siguran šta je. Noću ne znaš da li je ono u daljini pas, ili je to ipak kesa. Katkad liči na izbušenu loptu. Lopta, rekli bi stari – fudbal. Ej, mali, kupio sam ti fudbal da igraš fudbal. Naši su očevi igrali takav fudbal i cepali cipele, a imali su jedne za zimu i jedne za leto. I tako, u danima kada pada kiša, nakon tatine smrti, pomislila bih kako taj pepeo nekud ide, kako je ispran, kako ga to boli, kako nosi, sva ona voda koja teče, potire da je ikada bilo života, jer sada je to svuda, po Beogradu, rasulo se i ne vraća se, mnogo je gore od onog što se desilo. A izgledalo je da gore ne može biti. Nemam snage da ustanem i odem tamo i ne mogu ništa da uradim, jer voda nosi. Ne mogu da ustanem i krenem, odlažeš kretanje nekud, pa na kraju i ne odeš od silnog razvlačenja. Neću zaustaviti potok pepela. Kiša pada, ali u jednom trenutku će utihnuti i nastupiće ona fina svežina koja će me inspirisati da odem na trčanje, da pokrenem telo koje mi je dao. Kada trčim, osećam se čudno, ja sam junakinja, telo se zateže, osećam fizičku snagu i zdravlje, neopisivo zdravlje, živeću zauvek. Džigerica mi je guma, opruge u telu se razvlače, harmonike, pucaju hrskavice, zatežu leđa, ali bol je život, ima šta da boli, nije gotovo dok ima šta da boli, a tamo više ništa ne boli, kažu ljudi da je to dobro kad se umre, dobro je jer ne boli. I kad neko umre, i to ima svojih dobrih strana. Ne boli, to je najvažnije, dok eksiramo rakiju i mahnito, pod lekovima za smirenje, dodajemo suhomesnato. Tada je puna kuća ljudi, a ti u tim prilikama za pola njih i ne znaš ko su. I govore da je važno da ne boli, a valjda je druga strana toga zadovoljstvo, možda ono kad jedeš džigericu, s mnogo majoneza. Umeli smo tata i ja da pojedemo celu tubu, ispržiš, ništa tu nije teško, ali moraš lepo da začiniš, i da se uprži, i da postane kao da nikad nije ni bilo živo, blisko nekakvoj bizarnoj tvari, gljivama i patlidžanima, lamperiji ili pur-peni, kad okreneš na tu stranu. Čudno je, otkad se to dogodilo, nisam je jela. Nije to što bih se zaplakala, nego što nemam naviku, kad nije tu, nemam naviku, a one se stiču ili gube. Kao, dođi da pijemo kafu, jer to se radi zajedno. Toliko puta me je bolela glava, ne zato što nisam umela sebi da skuvam kafu, nego sam tražila da tu budu dve glave. A glava ume da zaboli od pritiska. Ako ga uopšte nemaš, ne može da te boli. Oni momenti kada boli, a pada kiša, jako. I spira iz zemlje ono što naizgled nikada nije bilo živo, a ti znaš da jeste, jer je to stvorilo tebe i tvoj mozak koji upravo proizvodi takvu ideju. Drugarica mi je rekla da joj je čudno što nema onih koji su nas napravili, jer odjednom ne znamo kako smo postali, ne možemo da dokažemo, iako imamo slike, a bogami i snimke na kojima se smeju i govore i gestikuliraju. Ali ne znaš kako da objasniš odakle baš ti, kad si izgubio izvor, mlad si dok imaš roditelje, to takođe govore ljudi, a ljudi vole da od svega naprave mudru sentencu za kraj, pa da srknu kafu. Ili sarajevsku kafu iz fildžana. Otkud ja, piše i u izvodu, i jeste da su to slova, ali to je i nostalgija, pečati lupani baš tada kada si udahnuo, a Španci za porođaj kažu dar la luz – dati svetlost, dati život, kako poetično. Tu su ime i datum i svedočenje čiji si i eto i tu dokaza, iako tog čoveka više nema, a čak ni groba. Razvejan je pepeo i onomad kada je pao sneg, pa pri svakoj kiši nestajao još više i više, gde li je sad? Kada se to desi, ti si kuče bez roditelja, lutaš kopilanski, srećan što si imao, a nemaš, pa imaš bes i ponos i neku čudnu skramu u očima. Regrutuješ sebi slične na žurkama, u neformalnim razgovorima ispred ve-cea s nekim kom su isto umrli tata ili mama, srela sam tako nju, prelepa je bila, u stvarima koje su delovale nalik maminim iz ranih devedesetih, neki „versače” kostim šmek, sad se to nosi i s odmakom, hipsterski, i počele smo sasvim slučajno da pričamo o njenim minđušama, kako su super, rekla je da ih je njena mama kupila na letovanju u Budvi ranih devedesetih, u Starom gradu, kafana kod gazda Krsta, morska riba ulovljena pred tobom, znam, i mi smo tamo išli, čudno, Trg pjesnika, „Grad teatar”, u Starom gradu, tu ih je mami kupio tata, priča mi devojka, on je tada radio izvoz i imao poslovne partnere tamo, i pet puta kaže bio, i dođe do prepoznavanja – i moj je tata umro, i onda kaže da je njen umro 1992, i da je imala još dve drugarice kojima je umro tata, ali oni su na ratištu, a njen je ovako, od bolesti, ali da je ona bila mala, pa ga je jedva zapamtila. Zamišljam krupnog, poslovnog čoveka sa zanosnom ženom, doteranom, misteriozna neka lepota, ali je umro, i to su neke srednje četrdesete, i kaže da je mnogo bolje što se to desilo tad, jer ga se i ne seća, pa verovatno nije patila kao ja, ali jeste patila, stisak, i plišani medved, i jedna slika gde je on drži, tate su snažne na slikama, ali onda umru potpuno volšebno, odjednom nema tih gromada, tih jakih ruku i mišica, pričamo o tome kako se prvo mnogo ljutiš jer nema stiska, i on je dozvolio da ga ne bude, tata će da ne umre, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog tebe, njegove devojčice, tata je uvek sve ispunio, i lego kocke, i tata vodi na kolače i vozi na rođendan, tata ne spava noću, nego celu noć vozi na letovanje, a ti spavaš. Ustaje rano, nekako radi sve i odjednom ne uradi i onda ga dugo ne vidiš, nekad na blic, u mislima ili u ogledalu, i na žurki se preneraziš kad u svom ogledalu ugledaš njega, njegove oči i izraz više nego sve druge izraze lica, grimasu. Uplašiš se, čudno je to, a devojci na žurki je čudnije, ona svog tatu nije videla otkad je bila mala. Da li je meni lakše što ga se sećam, i sećam se mnogih naših dana, i onog kad mi je pričao o tome kako je sjajan film o Paganiniju, i kad smo zajedno poslednji put gledali neki film, a to je bio onaj o Kolu Porteru. Bolje da čovek živi duže, pa i da ga malo boli. Bolje da umre čim počne da boli. Mantre i sentence. Umro je rano, pa ga se ne seća. I bolje. Ne zna kako je imati tatu. Bolje je što ga se sećaš i ipak imaš uspomenu. Ljudima je sve bolje i ništa nije bolje. Sve je bolje, kako se uzme. Kad si na groblju i prolaziš njime, nema življeg mesta od tog, jer da ljudi nisu živeli, ne bi ni umrli. Kad si na nekom starom arheološkom lokalitetu, ili u pećini, nije strašno, jer ljudi što su tada živeli i umrli baš na tom mestu, umrli su davno, pa nema veze. Oni bi ionako davno umrli, pa i da su živeli dugo. Neko je možda iznenada umro, a baš te godine išao na letovanje. Gledam je na spomeniku. Ona je i mrtva bolja riba od mene, isto kao što moj ćale i mrtav poznaje bolje od mene snalaženje po beogradskim ulicama i njihova skretanja. Groblja su mnoštvo raznih ukusa; svi oni imali su i omiljeni deo dana i omiljeni ukus sladoleda, svako je baš tako živeo život. Ti si i skup ideja i ukusa, staviću čokoladne mrvice odozgo, pola groblja je volelo prženice. Kad smo bili u školi, kredom smo crtali najlepše slike, svako odeljenje svoju. I nekoliko sati kasnije bismo imali galeriju, pravougaonike najlepših slika, jedva bismo se od njih odvojili i otišli kućama. I tada bismo, uživajući u jelu ili prijatnom televizijskom popodnevu, zaboravili na slike kredom, ali bi zagrmelo i pala bi letnja kiša, mama bi pojurila da skine veš sa žice – pljusak – i setili bismo se slika kredom u školskom dvorištu. Mnogo bih plakala, a bujica šarene vode sa Zvezdare sjurila bi se niz ulicu, u grad.

_______________________________________________________

ANA VUČKOVIĆ DENČIĆ rođena je 16. novembra 1984. godine u Beogradu. Završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a zatim i master-studije filmologije na istom fakultetu. Novinarka je Radio Beograda 2 i kolumnistkinja Siti Magazina (City Magazine). Objavljene su joj četiri knjige: Epoha lipsa juče (2003), Lust ‘n’ Dust (2004), Plišani soliter (2007) i Surfing Serbia (2012). Njene priče su objavljene u zbirkama priča grupe autora Krik! i Kraljica Lir i njena deca (2017), a pesme u 33. broju Rukopisa, zbornika poezije i kratke proze mladih s prostora bivše Jugoslavije (2010).

intervju s autoricom: https://www.oblakoder.org.rs/ana-vuckovic-dencic-sve-sto-s…/

kratka priča Marine Gudelj: HEKTOROVIĆEVA MLADA

proza

Jučer, trajekt za Vis.
Događalo se i prije. Zatekla bih se na brodu i u narednih sat vremena razvila privrženost prema ljudima koje vidim prvi put. Poželjela bih im se približiti, pomirisati njihovu kosu, pogladiti im brade, upitati da za promjenu ja podijelim igraće karte.
Glomazni Petar Hektorović izgrađen u Danskoj.
Vadim knjigu. Moje suputnice već su posvećene svojim knjigama; listaju, gladno gutaju napetost ili polako glođuckaju slovo po slovo. Moj autor lagano zamara. Neprestano mijenja zanimljiva i učmala poglavlja. Ona mala, označena brojevima, kao pjesme u prozi. I ona duža, preko nekoliko stranica, o pijanstvu i onaniranju. Podižem pogled, dosta mi ga je. Zvirkam naokolo, želim se odvojiti od autorova glasa. I onda ih ugledam.
Četveročlana talijanska obitelj. Suprug i otac, prosijed s plavim očima kakve sam kao dijete viđala u sapunici Čarolija. Dva sina koji izgledaju gotovo isto. Tamnoputi. Gledaju se preko stola kao da razumiju svaku pojedinu misao onoga drugog. Sviđaju im se te misli koje se proziru kroz čelo onoga drugog. Zabavne su. Možda smiješne? Razumiju se kao ljudi koji se oduvijek poznaju, kao ljudi koji ne pamte da je svijet postojao bez onoga drugog.
Prvi baca igraću kartu. Za kartom baci i pogled na brata. Smijeh u očima. Lekcija iz povijesti, Italija u doba Cezara ili što već. Ništa na svijetu ne postoji bez onog drugog.
Njihova majka mi je okrenuta leđima. Iznenadim se kad joj ugledam lice. Previše staro. Previše kože koja se preselila za centimetar nadolje kao da joj je jedna od onih gumenih maski blago skliznula. Njezine oči ne slažu se s njihovima. Pripada im lice koje je ružnije, uništenije, koje se zaboravilo toliko smijati.
Bojim se da će me prozreti budem li toliko buljila u njih pa skrećem pogled tražeći neku drugu skupinu. Drugi su tek stol desno od njih. Odmah se lijepim. Njih je desetak. Također Talijani. Nisam im pamtila ni kose, ni oči, ni osmijehe. Igraju na karte. Neki rješavaju križaljku. Kakva prisnost, kakav odmor – tijelo koje se naginje nad tvoje da ti preko ramena pogleda u pojam koji nedostaje. Izvikuju riječi na talijanskom, riječi koje znače ime prvog premijera, rijeku sjeverozapadno od Republike Kongo, naziv za biljarski štap. Provjeravaju kratice za fosfor i radij.
Neki među njima i čitaju, ali križaljka ih svih privlači. Onaj čitucka, trči među slovima, pa onda podigne pogled: „Kako si rekla, mongolski vladar? Da da da!“
Poželim biti šetač na brodu. Obilaziti stolove, sjediti tamo s njima, dijeliti prisnost. Poželim poći za njima, hvatati izraze bez konteksta, sama izmišljati kontekst.
Možda ipak želim da mi ispričaju sve. Da, ja sam svećenica u maloj brodskoj kabini, a oni su mi dužni sve reći. Moraju. Ja biram tko se ispovijeda, uperim prst u Talijane, one prve, i kažem: „Svi.“ Tutti!
Ulaze jedan po jedan, a ja postavljam pitanja. Nekad, kad mi se ne da, samo slušam. Oni govore, moraju mi reći sve jer moja je moć opasna i izjeda ih strah od toga da mi nešto zataje. Pripovijedaju mi tako oni skoro blizanci. Pripovijeda i otac s očima iz Čarolije. Iščekujem majku, zanima me zašto je mrgodna. Je li nešto što Čarolija nije učinio? On je tako strahovito usredotočen samo na sinove. A oni se gledaju. Poznaju. Tako se prokleto dobro poznaju. Njihove su trepavice duge; jednom sam čula izraz duge trepavice kao u krave. Izgledaju mi kao te riječi. Ako bih jednom voljela jednog od blizanaca, razmišljala bih o njemu kao o nekome tko ima duge trepavice kao u krave. Zbog toga bih ga voljela još više. Ne zbog trepavica nego zbog krave.
Želja brodske svećenice tek je trenutna i prolazi me. Nije čak ni bila želja, više ideja da popuni prostor tjeskobe. Nisam ona koja ulijeva strah, ni koja kažnjava. Oduvijek mi se više sviđalo biti obožavana. Zato biram biti brodska mladenka.
Kao na svadbama kada mladenci hodaju od stola do stola i ćaskaju. Baš to, ćaskaju. Slušaju komplimente i čestitke, a potom i oni udijele pokoji. Divna haljina, krasan kroj, ljubak friz. Hvala. Fotka. Hvala. A onda, oslanjajući se jedno na drugoga, odlaze do idućeg stola i tamo ponavljaju postupak. To je ono što želim, samo bez oslonca.
Sama-biti-brodska-mladenka.
Želim baciti kocku za jamb. Viknuti ime dominikanskog diktatora. Gledati se s blizancima i njihovim kravljim očima. Razgovarati o napetom trileru kojeg čita djevojka s psom. Okrenuti stranicu za još jedan sudoku. Sudjelovati u grickanju krekera s okusom sira.
No, ja nisam poštena mlada. Blizanci me zanimaju najviše pa nekad prečujem pitanje o hindu božici. Zanimaju me na razini sukoba, želim znati što može uništiti tu nasmiješenu vezu, to bezobrazno poznavanje. Gledanje bez riječi. Zašto se dovraga toliko gledaju? U mislima ih već razdvajam, kao mačiće. Otuđujem. Oni cijuću, mrze biti sami.
Povratak na brod, za stol za kojim sjedim. Guram onu knjigu, preskočit ću par stranica i izgledat će kao da sam gledala u drugom smjeru dok je pisac lučio iz tijela posljedice mamurluka.
Gdje će Talijani jesti, spavati? Hoće li, jednom kad se smjeste, nastaviti tu igru; karte ili jamb? Ne znam više što igraju jer više ne želim skrenuti pogleda s njih, čak ni toliko da samo na časak pogledam stol. Ipak se odvažim. Samo treptaj- jamb. Drugi treptaj-kravlje trepavice.
A onda odlaze. Hektorović se dovukao, spušta vrata teška kao i poruka koju nose. Stigli ste. Ovo ste čekali. Čak imaju identične šeširiće. Majka im ih dodaje. Ona i otac ne štite glavu.
Iz trajekta poslušnošću ovce ulazim u autobus. Ogledavam se i vidim ih da ostaju. Nikad neću saznati kontekst. Ni jesu li spavali u dvokrevetnoj sobi. Jesu li upalili televizor prije spavanja. Koga su nazvali u Italiju da jave da su sretno stigli?
Autobus se spušta vijugavom cestom i trudim se misliti o onome što vidim. Neobuhvatan krajolik, more otvoreno toliko da se obzor ne nazire. Želim misliti o biljkama kojima dajem kriva imena jer im prava ne znam. Želim pisati o zrnatosti ceste, o užegloj ogradi koja čuva strminu, o izgorjelom drveću, ali nemam mašte za to.
Idućih dana ipak više mislim o obzoru i biljkama nego o Talijanima. Više mi gotovo ni ne padaju na pamet.

______________________________________________________________

MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a.

– priča je preuzeta s autoričinog bloga “Straničnik” /priče koje (uglavnom) stanu na stranicu/ https://stranicnik.wordpress.com/ –

ULOMAK IZ ROMANA KRISTINE GAVRAN “GITARA OD PALISANDRA”, 9/2018

proza

Bližio se kraj prvog tromjesečja, a još uvijek nisam osjećala ništa. Ni mučnine ni povraćanje, kao da se ta sjemenčica u mome trbuhu nije htjela javiti. Samo mi se osjet njuha izoštrio, bila sam kao zvijer koja prati tragove: miris jagoda u plastičnoj vrećici jedne prolaznice, svježe oprane stepenice, rublje na balkonima, kava, proljeće, češnjak u tramvaju, miris liječničke ordinacije, svi su me ti mirisi proganjali i slijedili kamo god bih pošla.
Napravila sam krug oko nebodera, tek toliko da razbistrim misli, šetnja mi je godila, bilo je toplo i sunčano. Sjela sam na klupu i promatrala ljude u kafiću, pili su kavu i pušili te jedni drugima nešto važno objašnjavali. Možda bih trebala razgovarati s nekom prijateljicom, ali, iskreno, nisam znala koga nazvati. Kažu da su prijateljstva iz djetinjstva sklopljena u pješčaniku najčvršća, ali dok su se druga djeca igrala u parku, ja sam svako popodne provodila u glazbenoj školi. Isto tako nikada nisam bila dio kvartovske ekipe, jedna od klinaca koji jedni druge čekaju u parku ispred zgrade, a onda bacaju petarde u haustor i pritišću sva prezimena na portafonu. Zatim svi zajedno bježe i smiju se, urliču; ništa ne spaja ljude kao zajednička nepodopština. U gimnaziji sam često izostajala s nastave zbog putovanja, kad god bih se vratila, imala sam osjećaj da su se grupice i klanovi preraspodijelili i da ne pripadam ni jednom. Zbog toga sam prijateljstva gradila među glazbenicima koji su kao i ja živjeli sa svojim instrumentima. Pisali smo jedni drugima duga pisma u kojima su se nalazile salvete i note, a poslije mailove s linkovima na otkrivene glazbenike.
Moja najbolja prijateljica Sara, violinistica koju sam upoznala još u srednjoj glazbenoj školi, živjela je u Amsterdamu, mogla sam je nazvati preko WhatsAppa na video chat, ali imala sam osjećaj da kad bih počela govoriti, savladali bi me osjećaji i na kraju bismo se obje osjećale glupo; ona jer me ne može zagrliti, a ja jer plačem s mobitelom u ruci.
– Je l’ slobodno? – pitala me susjeda Novak, iako je plastične vrećice s namirnicama već stavila na rub klupe.
Pomaknula sam se u stranu i pokazala joj rukom da sjedne.
– Ne služe me više noge. Sva sreća da imamo liftove, zar ne?
Novakica je imala skoro devedeset godina i teško se kretala. Dok je mama bila živa, ponekad bi došla na kavu ili bi joj mama poslala u plastičnoj kutiji malo kolača ili komad torte, onda bi ona nama u istoj kutiji vratila kiflice ili poslala domaći višnjevac. Boce, protvani, kutije i vrećice putovali su stepenicama. Ja sam bila zadužena za tu razmjenu, popela bih se u šlapama na dvadeset prvi kat i pozvonila na njezina vrata. Sviđala mi se Novakica jer mi se nikada nije obraćala s “dušo, šećeru, djevojčice, malena” kao ostale susjede, već me pitala prava, ozbiljna pitanja.
– Bach ili Barrios? Gdje se na gitari nalaze oči? Smije li čovjek svirati ako u sebi osjeća ljutnju?
Kad je mama umrla, nije došla na pogreb, tata joj je to zamjerio, ipak su bile prijateljice, no Novakica nikada nije marila za društvena pravila.
Nosila je ekstravagantnu odjeću, na zapešćima nizala zveckave narukvice, a iz stana nije izlazila bez crvenog ruža na usnama. Iako je na licu imala bore, kosa joj je bila garavo crna, s tek pokojom sijedom. Druge susjede okupljale su se u kvartovskom frizerskom salonu i šaputale kako se stara Novakica sigurno farba kod frizerke u centru kako nitko u neboderima ne bi znao da je bijela kao miš. Ta njezina duga crna kosa koju je nosila raspuštenu po ramenima ljutila je žene koje su s prvim znakovima ispadanja vlasi otišle frizerki i tražile da ih ošiša do uha i napravi trajnu. “Treba se znati ponašati prikladno godinama” govorile su, a Novakica se tome nije pokoravala, gdje god bi prolazila, čulo se zvonko udaranje njezinih narukvica. Nije imala djece koja bi je posjećivala, nikada se nije udavala i nitko nije znao odakle je došla. S godinama se njezin hod usporio, leđa iskrivila, ali još uvijek je ljeti nosila šeširiće, a zimi žarko crveni kaput kojim je tjerala hladnoću od sebe.
Sjela je na klupu kraj mene, torbicu je položila u krilo i iz nje izvadila crveni ruž i malo ogledalo. Našminkala je usne, pomalo uzaludna radnja, ionako je bila pred ulazom i vraćala se kući.
– Je li dobro? Ništa ne vidim na ovom ogledalu – nasmiješila se prema meni.
Nježno sam joj obrisala neposlušnu krivulju na gornjoj usni.
– Tome žena služi ženi, da se u njoj ogleda i popravlja ruž – nasmijala se.

____________________________________________________________________

KRISTINA GAVRAN rođena je 1987. u Zagrebu, a već pet godina živi i kao kazališna umjetnica radi u Engleskoj. Diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Višestruko je nagrađivana za svoje drame: drama ‘Spremni’ nagrađena je prvom nagradom Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture za 2012. godinu. Piše poeziju i kratke priče. Godine 2016. objavila je knjigu kratkih priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’, za koju je dobila nagradu DHK za najbolju debitantsku knjigu objavljenu te godine. Godine 2018., također u izdanju Disputa, objavila je svoj prvi roman ‘Gitara od palisandra’.

iz pogovora Jagne Pogačnik: “U ovom romanu sve je na svome mjestu, kompozicijom podsjeća na velika glazbena djela i način na koji su skladana. Dapače, Kristina Gavran piše kao da sklada, plete mrežu riječi i događaja, pazi na tempo i light-motive i uspijeva postići sjajne efekte suptilnim izvođačkim nijansiranjem. Sjajno zamišljena, spajanjem prostora i vremena i dojmljivim referiranjem na bajku njezina je priča i ženska (na način koji nema veze sa ‘ženskim pismom’) i glazbena (ne na prvoj, nego dubinskoj strukturalnoj razini) i, što je najvažnije, svevremena. Priča o povezanosti sudbina, slučaju i ‘slučaju’, žrtvi i ljubavi, zavijena u plašt nekih prošlih vremena i žanrova koji naginju čudesnom i fantastičnom, jedna je od onih univerzalnih priča koje se mogu čitati uvijek i svuda s jednakim čitateljskim užitkom.”

kratka priča Adise Bašić: ŠIŠANJE

proza

“I nemojte ludovati, čuvajte grla”, dovikuje Zdenka za mužem i sinovima, a zna da je njen savjet i uzaludan i suvišan. Njih trojica uživaju u tom subotnjem druženju i utakmice svog tima ne propuštaju svejedno da li je kiša, jara ili studen. Zdenka ne razumije toliku posvećenost klubu koji vječito tavori na dnu tabele i čijom su igrom svi, računajući igrače i navijače, redovno nezadovoljni. Ali navikla se već na tu gorljivu i upornu ljubav koju je njen muž prenio i na sinove. Ona još jednom pogleda za njima, uvjeri se da su otišli, a zatim s vješalice uzima mantil.

Hoda brzo, nestrpljivo, kao i uvijek kada ide na svoje tajne sastanke. Godinama je sve isto, a opet svaki put odlazak u njoj budi jednaku strepnju i iščekivanje. Raduje se što će nakon mjesec dana vidjeti Miroslava i provesti popodne u njegovom mirnom samačkom domu. Tamo gdje nema djetinje larme, opranog veša koji se suši po cijeloj kući, gromoglasnog televizora. Uvijek samo tiha klasična muzika s radija, spokoj starinskog namještaja i dvije kristalne čašice spremljene za dobrodošlicu. Miroslav se svaki put jednako veseli njenom dolasku i još uvijek vidno zadrhti od uzbuđenja pri susretu.

Ovaj put dočekuje je i cvijeće, buket njenih omiljenih astromerija. Danas biraju konjak, nazdravljaju i piju ga polako, bez žurbe. Razgovaraju o svemu što se dešavalo od njihovog posljednjeg susreta. Govore s uživanjem, a i slušaju jedno drugo jednako tako, kao da se međusobno upijaju. Konjak i razgovor ih prijatno ugriju, a Zdenkini jedri obrazi se kao i svaki put zarumene. Krupna i stasita, ona privlači pažnju svojim srcolikim licem i tijelom u obliku raskošnog pješčanog sata. Nadomak pedesetih, Zdenka je otjelovljenje ženske zrelosti i ljepote. Miriše na cvijeće i slatki znoj kojim se često od uzbuđenja orosi ispod grudi i pazuha. Kada ispije piće, skida haljinu, grudnjak i najlon čarape, brižljivo ih slaže i sklanja na kraj trosjeda. Stoji u gaćicama, golih grudi, lijepa i puna kao pozno ljeto. Vedro gleda u Miroslava koji se i sam skida u donji veš i vragolasto poziva: „Hoćemo li?“

U kupatilo najprije ulazi on, noseći drvenu stolicu bez naslona, a odmah za njim i ona. Miroslav stavlja stolicu pred umivaonik, sjeda na nju i saginje glavu prema česmi. Zdenka otvara vodu i namješta odgovarajuću temperaturu. Na dlan zatim istresa kremasti šampon sa mirisom voća i počinje da ga utrljava u Miroslavovu neukrotivu kosu. Neobično je vidjeti šezdesetogodišnjaka sa tako gustom kosom koju još, mimo svoje uobičajene neupadljivosti, nosi dugu skoro do ramena. Srebrno-siva i raskošna, njegova griva djeluje kao da pripada kakvom biću iz skadinavske mitologije. Zdenka masira njegovu glavu, praveći bogatu pjenu, a zatim je pažljivo ispire. Ipak, oblačići pjene završavaju i na njenim rukama, stomaku i jedrim bedrima. Kada završi pranje, posušuje mu kosu peškirom a zatim ga glasom uslužne frizerke poziva u improvizovani salon. Na podu Miroslavove radne sobe prostrt je tanki najlon za krečenje koji pokriva najveći dio poda. Na sredinu stavljaju stolicu, a onda Zdenka uzima makaze i češalj.

Odvaja tanke pramenove, češlja ih, provlači između kažiprsta i srednjeg prsta a onda sasvim brižno odsijeca vrhove. Krati kosu malo, jedva primjetno, ali to čini sa punom koncentracijom vajara koji stvara umjetničko djelo. Pošto Miroslav ima puno kose, cijeli proces je dugotrajan. Zdenkini pokreti su dodatno spori, kao da ne želi da tu bliskost olako potroši.

Iako ne zna kako da tačno imenuje njihovu vezu, Zdenka je taji od svog muža. Još uvijek se vrlo živo sjeća prvog susreta sa Miroslavom. Tek se bila doselila u novi komšiluk i nije poznavala nikoga. Noseći teglu eurokrema žurila je iz samoposluge da djeci pravi palančinke. Prolazila je pored automobila parkiranih na trotoaru i na uskom prostoru se jedva mimoišla sa Miroslavom koji je kući išao noseći pune kese stvari. Kada se nehotično očešala od njega, kesa mu je ispala iz ruku i boca vina se rasprsnula u crveni vodoskok koji je zapljusnuo Zdenkine cipele, čarape i noge. Miroslav se počeo pretjerano izvinjavati i na kraju je, izbezumljen haosom koji je iznenada stvorio, skinuo svoj šal s vrata i počeo brisati Zdenkine noge oblivene vinom. Kad je shvatio koliko je to neprilično, zagrcnuo se od silnog izvinjavanja. Ona se nasmijala ovom čudnom čovjeku i njegovim prenaglašenim gestama, ali nije znala kako da ga umiri. Pokupio je slomljeno staklo u ostatke kese i nastavljajući sa suvišnim učtivostima nestao u svom haustoru.

Potražila ga je nekoliko dana kasnije u namjeri da mu vrati šal koji je onog dana posijao za sobom. Opran i ispeglan šal pružila je zbunjenom ali obradovanom Miroslavu kad je konačno uz pomoć kućepazitelja pronašla njegova vrata. Smeten, počeo se zahvaljivati i na kraju je nespretno ali srdačno pozvao da uđe.

Šišanje je došlo mnogo kasnije. Najprije su mjesecima samo pili i razgovarali. O knjigama koje su čitali, o željama, strahovima i maštanjima. Redali su misli kao u nekoj igri, uvijek se besprijekorno nadopunjavajući. Porađali su jedno iz drugog nesvakidašnje ideje, mislili o stvarima na dotad neviđen način. Jednom je poželjela da ga poljubi i on joj je nespretno uzvratio. Počela ga dodirivati sa pobuđenom željom ali i osjećajem da čini nešto neprilično. Miroslav se nije opirao. Naizgled je uživao, čak se i razodjenuo. Ali njegovo tijelo nije odgovaralo na Zdenkina milovanja. Njegov ud je bio mrtav kao nesretno ptiče ispalo iz gnijezda na asfalt. Kasnije to nikada nisu spominjali niti su ponovo pokušali. Jednom se Miroslav požalio da mora otići frizeru što čini nerado jer ne voli tuđe ruke na svojoj glavi. Zdenka se ponudila da ona pokuša. I tako je počelo.

Nakon završenog šišanja ona se tušira, sapira dlačice koje su kao inje popale po njezinoj koži. Miroslav posprema sobu, skuplja tanki najlon za krečenje na kojem je srebrno-siva gomilica njegovih vlasi. Gošća se oblači, češlja i grli ga na rastanku. Kao i uvijek, oprezno izlazi iz njegovog haustora, razgledavši prethodno da ispred nema koga poznatog. Iz daljine dopire navijačka huka sa stadiona i Zdenka žuri da stigne kuće prije nego što sudija oglasi kraj utakmice.

ADISA BAŠIĆ (Sarajevo, 1979.), iz zbirke kratkih priča “A ti zaključaj /Priče o ljubavima i brakovima/”, Buybook, 2017.

književna premijera: ROMAN ANDREE POPOV MILETIĆ “PIONIRI MALENI, MI SMO MORSKA TRAVA”, Treći trg, 10/2019, ulomak

proza

Bake se smanjuju dok potpuno ne nestanu. Zagrljaje i poljupce ćeš naći negde drugde, ali neke priče ostaće neispričane. Desilo se nešto što ti ni Morgan Friman ne može objasniti. Umrla je tvoja baka Mica. Negovala je u vašoj porodici matrijarhat, iako ona nije bila ta koja ga je uvela. Jednog dana je uletela u kafanu i prevrnula kartaroški sto i viknula: “Dosta!” i deka više nije na karte trošio platu.
I tog dana kad je umrla šetala te je po kiši ovamo-onamo i zadavala zadatke.
Kada si birala kovčeg, čula si je: „Iiiju, ne taj!“ Taj je previše tvrd, ovaj je tmurne boje, ovaj je prevelik, glomazan je, ukrasi su previše kitnjasti, ne idem na vašar itd.
– Ne taj čvornovati!
– Šta ti to uopšte znači?
– Da je više za dede.
Kada si postavljala stolnjak za daću, čula si je: „Ne taj novi, ima starih, šta stavljaš taj, taj je nov-novcat, ja kupila u Stoteksu, tu će da se puši i da se nešto prospe, stavi neki bilo kakav, ovaj se čuva.“
Kad si se oblačila jutros pred sahranu opet si je čula: „Čupava si ko pevaljka“, pa si stavila neku šnalu.
Jedino oko čega ste se u životu slagale je da je pelinkovac baš dobro piće i da s decom treba mnogo i strpljivo razgovarati, a jedino što ste imale zajedničko je nizak krvni pritisak (90 sa 60) i nizak rast (160cm, tvrdoglavost i probirljivost pride).
Osuđivala je tvoju sklonost ka sanjarenju i dekadenciji. Tokom raznih operacija koje je preživela (šipke u ruci, bruh, jajnici i materica, „miom veliki ko dečija glava“) odstranili su joj i sve centre za humor, maštu i hedonizam. Ostala je bez ćerke, pa bez muža, pa bez brata.
Kad ti je mama umrla, uselila si se kod nje šokirana: tamo se nije smelo doručkovati u pidžami ni psovati, vlast se kritikovala od nula do mestimično umereno, seks je bio tabu i služio je isključivo supružnicima da dobiju decu, razgovaralo se samo o logistici dana. Alkohol, cigarete i trava za nju su bili ravni heroinu, pa si se brže-bolje posvetila svojoj tabletomaniji, osamljivanju i čitanju. “Možeš li nekad da pokucaš mogu li ja ovde imati malo privatnosti to ovde ne možeš imati rekla je mrtva hladna i stišaj te drekavce”. Sa 18 si se odatle iselila što je isprva teško podnela, ali ste se kasnije više volele. Da je u nešto ubediš, trebala bi ti državna televizija.
Spasila ti je život već prvih dana života. Iako si se rodila zdrava i čupava, rekli su: dobila je infekciju, sva je modra, stanje se pogoršava, umreće. Iznela te iz porodilišta („Dete je aspiriralo, zar Vi kao doktorka ne znate kako to izgleda?“) i istina, u Dečijoj bolnici izvukli su ti iz dušnika pun špric mleka. Na doktorku je bacila strašnu kletvu.
Iz Trsta ti je donela lutku što plače koju si nazvala Sonja. Hladnokrvno je prošvercovala veću sumu novca od dozvoljene u džepu džemperića prebačenog preko ruke.
Imala je jednog kanarinca, koji je, kao svojevrstan medicinski fenomen, poživeo 16 godina, pa mu je na kraju pipetom davala lekove i vodu („А on otvorio usta, izbečio oči, sva mu se ona njegova kosa slepila“).
Vodila te na Zlatibor uvek u isti hotel najmanje osam puta. Jednom je u sobi bio miš, ustanovile ste po izgriženom keksu, pa su vam uz izvinjenje dodelili drugu sobu. Povela te sa sobom i u kamp kod Omiša. Sećaš se: prvi put vidiš narandže po drveću; devojčicu koja ti je otela lutku krvnički grabiš za konjski rep i vrtiš oko kamp prikolice dok je nije pustila. Baka je jednu Nemicu istrajno iz dana u dan učila da pliva.
Prosjacima što zvone na vrata uvek bi namazala hleba i paštete i dala punu kesu jabuka. Svi su ljudi na svetu isti.
Bila je ćerka stolara, pa su ona i braća imali gradsku odeću, lepu, čak i igračke u ono vreme, a tata joj je pravio mali nameštaj za lutke. Oca su odveli u Jasenovac, pa je majka pokupila decu i napunila jednu torbu. Krili su se najpre po groblju, pa po Fruškoj gori, bežali po šumi. Kad su prepešačili od Sr. Karlovaca do sela Jazak (u Karlovcima su ih maltretirale ustaše, a po obodu Fruške gore, na glavnim putevima, pretnju su predstavljali Nemci) uspeli su da neprimećeno dođu do tetkine kuće. Tetka je imala pekaru koja je krišom distribuirala hleb partizanima. Bakin otac se posle vratio iz logora kao pola čoveka, ali to je neka druga priča.
Sa 17 je radila kao negovateljica u sirotištu daleko od kuće, u Aleksincu, brinula o ratnoj siročadi. Časne sestre bi joj dale šolju mleka i kajmaka da nagrebe (o tome je do tada mogla da sanja) ako dobro izriba lonce.
Posle je radila u obdaništu u Miletićevoj ulici. Tad su žene iz fabrike na pauzi dolazile u jaslice da doje svoju decu. Vodila je grupe od 30-oro dece na more. Kad zasvira pištaljkom svi bi po komandi morali da izađu iz vode, ali je izvesni debeljko pravio probleme, pa mu je prepustila pištaljku da bi se osećao važnim i od tad se popravio.
Do penzije je radila u porodilištu gde je polagala ispite i postala pedrijatrijska sestra. Neka porodilja koja ni sveže porođena nije mogla zanemariti svoj novinarski poziv napisala je tekst pun hvale o baka Micinom predanom radu. Baka je ženama lečila mastitis, bila spretna i ljubazna, a noću samoinicijativno prala, sušila i peglala bebeće benkice da bi bebe ujutru stigle čiste kod svojih mamā na podoj, pa je pohvaljena i častili su je odmorom (kuda drugde nego na Zlatibor).
Bake se smanjuju dok potpuno ne nestanu tako da ih više ne možemo naći u njihovim tako poznatim i inače netaknutim stanovima iz kojih su, gle, samo one isparile, otrgnute, iščupane, a mi, ostaci, zbunjeno ih tražimo na fotelji, u krevetu, dozivamo ih na terasi, zavirujemo u kuhinju, vičemo: „Jesi li u špajzu?“, u uobičajenoj staračkoj scenografiji sačinjenoj od tepiha, zavesa, tapeta, miljea, figurica, fotografija, novina, oraha koji se krckaju, rezanaca koji se suše, šljiva koje se cepaju, ručkova i poslastica, smeha i podignutog tona, preglasnih zvukova koji dopiru iz televizora kao da sutra ne postoji. Prirodni tok života se objavljuje u svoj svojoj običnosti i neoriginalnosti, ali “nikad više” lebdi po sobi, “nikad više” vrišti iz zidova, pokućstva, upražnjenog mesta, greškom postavljenog tanjira za koji se ispostavlja da je višak. (zvuk pištaljke)

ANDREA POPOV MILETIĆ (Novi Sad, 1985.)