Category: proza

kratka priča: MUCAVCI

proza

Za Maksima, dječaka koji je ubio svoje roditelje, čuo sam kad za to nisam bio spreman. Maksim je bio mještanin u gradu na moru. Njegovi skokovi bili su najteži i u svim igrama je bio prvi. Bez toga, Maksim je mogao da bude jedan od nas. Nakon nesreće viđali su ga samo na prozoru sa kojeg je gledao ulicu. Jednom me je pozvao po imenu. Nisam se odazvao zato što nisam bio siguran da izgovara moje ime. Slogovi su bili razdvojeni, kao da između svakog pokušava da udahne vazduh koji mu izmiče. Kad sam se okrenuo vidio sam Maksima. Otac je rekao da Maksim teže govori od kad se to dogodilo. Maksim muca, rekao je. Rekao sam da ne muca i sjetio se Maksimovog glasa dok je ispod skakaonice objašnjavao tehniku svojih skokova prije penjanja na najvisočiji stepenik. Onda sam se sjetio prozora. Sljedećih nekoliko dana nisam išao na plažu. Dvorište kuće u kojoj je živio sa sestrom vidjelo se sa prozora moje sobe. Gledao sam Maksima dok se igrao u dvorištu. Kopao je malom lopatom kanale kroz baštu i u njih sipao vodu. To je bio njegov omiljeni pomor mrava. Ostala djeca više su voljela ispunjavanje rupa vatrom. Vatra je bila i moj omiljeni način. Tri puta dnevno pojavljivala se njegova sestra i pozivala ga unutra. Nakon obroka je izlazio i vraćao se mravima. Jedina pauza u igri bila je nakon ručka, kad su Maksim i njegova sestra zajedno sjedjeli u ljuljašci ispod drveta. Ona mu je čitala. Slušao je sestrine riječi. Jednom je pogledao prema meni. Mahnuo sam i ušao unutra. Sljedeći put me vidjela ona.
Ponovo sam počeo da idem na plažu. Ručak je uvijek značio kraj kupanja. Izlazio sam iz vode i razmišljao o sljedećem dolasku, nakon ručka i kratkog odmora. Hodao sam prema kući. Zažmurio sam i izbrojao do pet kad sam ušao u sjenku parka. Otvorio sam oči i vidio Maksimovu sestru. Sjedjela je na klupi. Nismo se pozdravljali. Bili smo susjedi za vrijeme naših odmora i Maksim je bio dječak sa kojim sam se družio, ali ona je bila starija i nije razgovarala sa dječacima. Pogledao sam je kad sam prošao pored nje. Nasmijala se. Požurio sam prema kući.
Za ručak smo imali ribu. Nakon ručka sam ležao u sobi i čekao da majka opere tanjire i ode u krevet. Posmatrao sam muvu kako preskače sa mog stomaka na koljeno. Privlačile su je svježe ogrebotine iz vode. Kružila je oko skorčale rane na stomaku. Između zujanja muve i koraka iz susjedne sobe uvukao se Maksimov glas. Ustao sam i pogledao kroz prozor. Prepoznao sam njegov smijeh. Na dlanu je držao crvene mrave. – Ubio sam ih – rekao je. Spustio je crvenu guku u travu. Iza Maksimovih leđa stajala je njegova sestra. Opalila je prije nego što sam stigao da shvatim. Neko je utrčao u sobu, uhvatio me za ruku i snažno odvukao prema hodniku. To je bila majka. Dok sam gledao zidove kako promiču, kućom je odjekivao glas koji se uvlačio kroz prozor. Glas je ponavljao rečenicu koju sam čuo kad sam izašao. Policajci su odvodili Maksimovu sestru. Bila je u kupaćem kostimu. Pogledala je prema meni. – Ja sam Maksimova pokojna sestra – govorila je i gutala slogove. Čitava ulica gledala je u nju, a ja sam prvi put vidio ubistvo. Kasnije sam i sam ubijao ljude, ali nikad nisam zamucao.

ILIJA ĐUROVIĆ (Podgorica, 1990.), iz zbirke kratkih priča “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima”, Žuta kornjača, 2014.

PISMO MAJCI KADA BUDE IMALA HILJADU GODINA

proza

1.
Sjećam se jednog trenutka u svom životu kad sam bio ozbiljno ugrožen: majka mi je umrla kad sam imao samo osam godina. Jednog drugog trenutka se ne sjećam, jer ga nisam mogao ni upamtiti, pošto se dogodio kad sam navršio tek godinu. Bijah kažnjen neizlječivom bolešću – Polomyelitis pedis sinistri nervi perone (Dječija paraliza lijeve noge peronealnog nerva). Da, upravo je tako hladno glasila liječnička dijagnoza majci, koja je isti čas osjetila kako će to biti moja i njena buduća životna drama. Njen život se istom počinje odvijati po grotesknoj putanji klatna zidnog sata, kojeg je odsad pokretao njen strah sam od sebe. Bijaše, nesretna, sasvim izgubljena.
Istodobno je bila upućena na svoju ugroženost mojom bolešću, a istodobno se udaljavala od nje. U tim začaranim amplitudama, ja sam, naravno, izgledao u njenim očima kao čudovište. To čudovište tog trenutka rađa njenu smrt.
Njena pometnja je bila bezmjerna. Pokušavala je na sve načine da sebe vrati k sebi, da me uskrsne u sebi ne bi li tim uskrsnućem bilo ubijeno ono čudovište, naivno se nadajući da će iz mene anđeli zalepršati svojim krilašcima. Njen individualizam je bio nepomirljiv s takvom vrstom podviga.
U svom novom svijetu naprije je vidjela sebe, prije svih, kao mrtvaca na odru, na koji ću je odvesti ja, a njen strah za moju egzistenciju, umjesto da je pretvori u lutku, daje joj još jači i sugestivniji motiv da nadvlada laži kojima je sebe dotle obilato pothranjivala i obmanjivala. Ona time dolazi do svoje konačne istine, koja će je toliko iscrpiti da će od nje i ona dobiti neizlječivu bolest kao i ja, samo s tom razlikom što je njena morala završiti fatalno.
Tu dramu ja posmatram iz prikrajka. Vjerovatno, u svoj toj muci, ona me pomalo i zabavlja. Bolno i gorko je tražim svugdje, najprije u snu, a kad mi i on počne sve češće zaključavati vrata pred nosom, ja je tražim u svojim riječima, kao što evanđelist Ivan u riječi traži Boga.
Između redaka početne patetike, probijaju prve cinične ispovijesti. To je početak mog obračuna s onima koji su mi je uzeli, to je početak obračuna sa samim sobom, koji nosim užasnu hipoteku da sam je ja otjerao. Čisti koncentrat iracionalizma. Nadrealizam na entu.
Melanholija i nostalgija postaju neizdržive za onim što je uništeno.
Trideset godina ne izlaze mi iz ušiju te njene riječi. Zanimljivo, nikad nisam imao tu sliku pred očima. A i šta će mi?
Nakon takve majke, jedino mi je preostalo postati pjesnik ne bi li se sa Sotonom uhvatio u isto kolo. Što mogu: postao sam uglat iznutra kao svi oni koji rastu bez majke.
2.
Imao sam osam godina. Već dva mjeseca bio sam sam u kući. Mamu su odveli u bolnicu u Beograd na nekakve pretrage s njenim i očevim objašnjenjem da će se meni brzo vratiti.
“Ništa nije, sine moj, samo da doktori nešto vide i evo mene tebi!”
Ubrzo je i otac otišao za njom. Fabrika mu je odobrila slobodne dane da bude ženi pri ruci.
Stariji brat, koji je u to vrijeme imao petnaest godina, uhapšen je pri pokušaju bijega u Italiju. Tamo bi lijepo krao i prosio za nekog jaliju s Kovača.
Helem, ja sam većinu vremena provodio sam u kući. Bio sam u drugom razredu osnovne. Osim što sam provodio vrijeme u školi, otišao bih do nane, po majčinoj strani, da nešto pojedem, a kako tamo od nje niti od ostatka mamine rodbine nisam čuo niti nalazio riječi utjehe na račun mamine bolesti, naprotiv, ja sam radije odlazio u naš prazan stan da u miru i tišini razmišljam o mami i razlozima njene udaljenosti od mene i još sumnjivijeg njenog nedolaska.
Zašto više ne dolazi? Rekla je, za nekoliko dana, a evo su već prošla dva mjeseca kako nje nema, pa nema.
– Nemi mamaneta! – uzdahnu on na ivici plača, no suzdrža se zadržavši jednu suzu da se ne skotrlja niz obraz.
Jedne noći, dok je sjedio na zahodskoj šolji, sasvim spontano, dođe do zaključka da je mama, vjerovatno, bolesna ili, pak, tužna, (a i tuga je neka vrsta boljke) zato što je on prošao vrlo dobrim u prvom razredu, a ne odličnim. Stoga, on nađe rješenje: da će zapeti u drugom, proći odličnim i mama će isti čas ozdraviti kad čuje tu vijest.
Tri je mjeseca do kraja školske godine. Otac je došao iz Beograda. Rekao je sinu da mama mora biti pored doktora kako bi imala njihovu stalnu brigu i lijekove i da će, čim bude bolje, odmah doći njima. Brata nije ni spomenuo.
Na kraju te školske godine, dječak je došao sav usplahiren iz škole, držeći u uzdignutoj ruci crveni list papira s odličnim ocjenama.
Otključao je vrata stana ključem, ne skidajući ga s kanapa oko vrata, utrčao u spavaću sobu svojih roditelja. Na jastuk svoje majke, pažljivo je spustio onaj crveni list papira i u tišini svečano rekao: “Sad će mama ozdraviti kad vidi ove ocjene!”
* * *
Oktobar je u Sarajevu, mjesec tipične jeseni, kad misliš da bi nebo mogao ispruženom rukom dodirnuti. Tako se barem čini. Preko puta Ali-pašine džamije, dječak se, čučeći, igra vlažnim kamenčićima izmiješanim s nešto pijeska. Sav je utonuo u igru dok pravi nešto nalik na kulu. Nema prolaznika, oblačno je, nedjelja. Skoro će sumrak.
Na nekoliko koraka od njega, stoje dvoje ljudi i razglabaju između sebe o nekim sindikalnim pitanjima. Dječaku je taj razgovor bio dosadan i nezanimljiv, pa se udaljio od njih i sad pravi od vlažnih kamenčića i pijeska nešto nalik na kulu.
Najednom, u hipu, dijete otjera pažnju sa svoje igre, munjevito se okrenu u pravcu oca i njegovog sagovornika. Prvo, što zapazi, bila je njihova šutnja i da oboje njih imaju neki sažaljiv i zakovan pogled u njega.
Dijete, istog trena, napusti svoju igru. Raširenih ruku s dlanovima od vlažnog pijeska, pređe razdaljinu koja ga je dijelila od oca, priđe mu i obgrli ga oko pasa.
Glavicu je svoju proturio između njegove ruke i njegovog nauznaka.
Je li da je mama umrla? – upita on i zaključi istodobno.
Dječak osjeti da otac podrhtava onom rukom kojom ga je obgrlio. I trbušni su mu se mišići pritom bibali.
I dječaku bi sad sve jasno.
On podiže pogled ka sarajevskom spuštenom oblačnom nebu i pomisli kako bi dobro bilo kad bi ga dodirnuo. No, samo pomisli, a ne uradi.
U prvoj godini si mi dao bolest, u osmoj, evo, uzeo si mi majku. Nemaš mi više ništa uzeti osim moje buduće samoće bez nje.
3.
Nađeno u rukopisnoj ostavštini:
Draga majko,
Tvojom smrću bijah osuđen na mit o tebi, to jest pokušaj života kroz tebe.
Ja nisam pjevao o tebi, već sam ispjevao tebe; ti si bila moja tiranija i hidra sa stotinu glava.
Nijedno mi osjećanje nije bilo dovoljno da nadoknadim tebe, pa sam često morao ići u melodramu, kao što sad to činim. Paradoksalno sam pokušao pjevati izmišljenog sebe. Bio je to očajan pokušaj da građanin postane pjesnik. Sve ostalo bilo je osuđeno na mistifikaciju.
Život je, dakle, postao nemoguć bez pjesništva, nisam mogao dostići nijedno osjećanje koje bi pristalo na krvoproliće, rastrojstva živaca do pomračenja uma. Ni danas ne znam da li ću svoj život završiti kao pjesnik, bezimeni jadnik, ili bandit. Što ako su to sve sami sinonimi?
Suzom i blefom, krikom i opsjenarstvom, pokušavao sam ukrašavati svoje nebo zvijezdama od staniola, no doista to bijaše moja antologija bezbroj načina kako da ništa ne kažem.
Osjećao sam da bi se moj život svakog časa mogao izvrći u haos. Izvjestan strah od svijeta, kojeg ja ne samo da nisam poznavao, već ga nisam ni naslućivao, ipak je postojao. Njegove demonske vibracije likovale su nad njima. Možeš zamisliti čime sam se pokušavao suprotstaviti onome što se već neminovno rađalo.
Najprije sam bio iznevjeren, a potom prisiljen na mučan preobražaj, što je u neku ruku, opet, pretpostavljalo hiljadu mojih smrti. Tvoj je duh vrijedio onoliko koliko si uspjela da me uzbudiš, bolje reći da ne postanem ravnodušan na tvoj odlazak.
Meni je tada nedostajala velika i jaka riječ, te pošto je nisam dobio, sebi sam sugerisao da sam u “životu”, no nisam imao pojma da se ne nalazim u onom pravom, već onom u operi.
Nisam ja tvoju smrt preživio, ja sam, kao što je srce nalagalo, ispalio sebi metak u glavu 20. oktobra 1957. godine. Bijah, dakle, već tada mrtav! Ono što otad živi u meni, to više nisam ja. Od toga dana, ja ne znam za “ja”. Ovo moje tobožnje ja, neki je hipotetički alter ego. Činim što moram, jer umirem svaki dan.

SEAD MAHMUTEFENDIĆ (Sarajevo, 1949.), objavljeno u Godišnjaku Bošnjačke zajednice kulture »Preporod«, 1/2011.

KRATKA PRIČA TISJE KLJAKOVIĆ BRAIĆ iz knjige “U MALU JE UŠA ĐAVA /priča o jednom djetinjstvu u Splitu osamdesetih/”, 2015.

proza

KOMUNISTIČKO-KATOLIČKI BOR

– Pašćeš, Nevenka! Nevenka, pašćeš! – govorija je dida baki koja se teško ljuljala na tabureu dok je skidala koltrine. Svaki se čas očekivalo da će tresnit i polomit se, ali did je savjesno upozorava prekriženih ruku na leđima, očalama na po nosa i “Slobodnom” isprid sebe. Baka je klimala na tabureu i ništa mu nije odgovorila, samo se okrenila i prostrilila ga pogledon.
To su naime bile pripreme za Novu godinu, najsvečaniji praznik posli mog rođendana u nas.
Božić bi uredno ignorirali, mada je mama redovito kitila bor za Božić. Samoinicijativno, bez podrške ostalih članova, vadila je zeleni pretpotopni kufer s boron i balunima. Svi su činili fintu ko da ona briše prašinu, a ne da kiti kuću. Dakle, izvadila bi taj naš borić koji je parija ka četka od zahoda i počela stavljat staklene balune tako da su oni razbiveni išli otraga da se ne vide. Svićice koje u pravilu nisu radile išle bi zadnje na bor.
A doli ispod bora sve: jezerce od stakla, ovce, magarci, krave i štalica. Kako bi opravdala kićenje bora za Božić, mama je ipak napravila i jedan mali kompromis. Naime, u štalicu je stavila figuricu Dida Mraza, a ovcama, magarcima i kravama dodala keramičke pingvine. Tako da je naš bor bija, možemo reć, komunističko-katolički bor.
Za na Badnjak moj bi did kupija najbolji komad mesa koji bi naša u mesara Peše. To je bija njegov tihi protest protiv bora. Božić niko za doručkom nije spomenija. Svi su mirno jili mesa i krumpira, a did bi reka:
– Boga mi, lip mi je komad Pešo da, jel tako?
Svi bi potvrdili kako je lip komad Pešo da.
Nakon šta se natukla teletine, mama je išla slavit kat niže u Kukoča. Cila zgrada odzvanjala je od “U sve vrime godišća”, a onda bi neki svjesni susid nazva miliciju. To nije bija moj did jer on opet ne bi utira mater svoje unuke u govna, mada je smatra da je nepametna. Milicioner bi doša, upozorija, skinija kapu i sija za stol s njima.
Dan poslin Božića moj did bi izaša iz banja uređen, namazan čičkovim uljem i namirisan “borom”. Pogleda bi prema boru koji je tek sada primjetija i reka:
– Bor je puno lip!
Ka da mu je kamen pa sa srca jer je najgore prošlo bez većih incidenata. Mogli smo mirno dočekat Novu godinu.
Sad je vrime da se vratim na moju baku koja se ginga na tabureu i skida koltrine. Naime, ona bi na Silvestrovo ginila, davala sve od sebe. “Ignis” mašina radila je tuta forca.
– Oprala sam tri mašine robe! – rekla bi.
Sarme su se krčkale, pa vrile po špaheru, mikser bi prigorija od upotrebe. Kuhinjska krpa redovito bi joj se zapalila na plinu pa bi baka, ko oni cirkusanti s vatrom, šibnila krpe u sudoper.
Iz male kužine izlazili bi londoneri i princes-krafne koje je nosila u svoju spavaću sobu na kantunal da ih niko ne dira dok nije vrime. Ja sam lizala metlice od miksera i velike plastične zdjele u kojima je pravila kremu. To mi je bilo najslađe.
Buuuuum!!! Učinila bi pećnica kad bi je baka prvi put upalila. Ali nije se tribalo plašit jer je to zapravo normalno. Nakon buma u pećnicu se stavljala tuka s krumpirima. Francuska salata već se ladila u frižideru.
Za to vrime ja bi dida već satrala da mi da poklon:
– A kaš mi dat?
– Nije još vrime! – govorija bi did.
– A šta si mi kupija?
– Vidit ćeš.
– Aj daj, kad te lipo molin.
– Ne budi tvrdoglava.
– A kad te molin.
– Aj dobro, čekaj da dovršin cigaretu, pa ću onda.
Parilo mi se da mu triba godinu dana da mu cigareta izgori. A onda bi se važno diga sa stola i otiša u svoju spavaću sobu i tamo negdi iza bičava, di ga je sakrija, izvadija dar. Šta je bila veća kutija, meni je bilo draže.
Ja san uvik znala šta će mi kupit jer sam o toj svojoj želji počela pričat na vrime. Za jednu Novu godinu zaželila san walkman. Toga onda nije bilo za kupit u svaku butigu. Walkman je moj did iša svečano kupit u “Duty free shop”. Sićan se, bija je u lučici u Spinutu. Između šteka “marlbora” i viskija, odma do finih pakovanih bombona u limenim kutijama, sta je walkman. I kad je te Nove godine dovršija cigaretu, otiša je u spavaću, zavuka ruku iza bičava i izvadija walkman. Gušta je dok san odmotavala kartu, a ja bi mu govorila:
– Ma kako si zna, ajme, kako si zna da baš to oću?
– Eto, jesi sad mirna? – zadovoljno bi did.
– Jesan! Puno ti fala!
Baš sam bila sritna. Onda bi baka rekla:
– To ti je i od mene, da znaš. Brzo baku poljubi! – pokazala je prston di ću je poljubit.
Meni se uvik parilo da će se za novu godinu nešto veliko dogodit, a uvik je bilo sve isto. Nakon šta smo se ubili sarmama, tukon, francuskon i kolačima, digli bi se od stola i išli gledat televiziju. Na samu pojavu Zvonka Špišića, kojeg je od milja zva Spišalo, did bi spustija glavu i počeja češat tjeme. Jedva je čeka uključenje beogradskog studija i Cuneta Gojkovića. Srbi bi razvalili narodnjake. I oni su mu išli na živce, ali nakon Spišala bili su super. Njega nije moga ni u štampu. Kad bi se pojavila Lepa Brena, najveća zvizda naših naroda i narodnosti, moj did bi redovito pita:
– A ko je ovo?
Ka, ne zna!? Jer normalno nije u redu da jedan intelektualno nadmoćni komunista zna za jednu pevaljku. On je volija samo slušat Mozarta dok je karta u “Hajduka”.
Ja san tila bit Lepa Brena kad narasten. Ona je bila seksi bomba, kako je zva moj tata, dok je susid Grizelj izjavja da više vridi but od njegove Jasne nego cila Lepa Brena.
Inšoma, did je odbija znat ko je spomenuta Lepa. Njega je glad u svitu i kapitalistička govna šta ne daju pšenicu gladnima, a pritiće in, više mučila od popravka vodokotlića u našoj kući. Najvolija je politiku. Jo, da mu je bilo vladat i upravljat, ma ga je bilo straj.
“Bum, Cile, bum” bila je moja omiljena pisma. Skakala sam po bakinom krevetu i glumila Lepu Brenu.
– Dosta je bilo, ne skači! Otiće šušte! Neman ja para za kupit novi! – vikala je baka dok me pokušavala uvatit.
A moj bi did kad bi se Lepa Brena pojavila i dalje začuđeno pita:
– A ko je ova?
I da nastavin… Dakle, još smo isprid televizora i gledamo naizmjenično Zagreb pa Beograd. Baka bi najradije išla leć jer je primorena. Ali izdržat će do odbrojavanja. I napokon: 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1… SRETNA NOVA GODINA!!!! Svi se ljubimo, mene ljube pogotovo, i otvara se Bakarska vodica. Uliva se u posebne čaše koje mogu bit i za sladoled i za šampanjac. Jedna je naciknuta zato “triba pazit kako se iz nje pije” – upozorava baka, koja će “samo malo Bakarske”, jer ona ne voli inače vino. Tri minute posli otvaraju se ulazna vrata i prvi susidi Komšinica Vuka i Jovo dolaze čestitat. Cmačemo se… Sve najbolje, zdravlja, ljubavi, sriće i para… I idemo leć.
Kad bi se ja ujutro probudila, prvo bi se razočarala jer se ništa nije desilo. Sve po starom, baka pije svoju gorku crnu kafu, puši i rješaje križaljku. Ali… Samo malo… Did…. Did sluša walkman!?!? Moj did i zadnji krik tehnologije na ušima – nespojivo!
Razvalija osmijeh, gušta! Misli da se ne čuje, a iz slušalice trešti: “Da mi kupiš, Mile, suknjicu od svile!”

TISJA KLJAKOVIĆ BRAIĆ (Split, 1979.)

KRATKA PRIČA LUIZE BOUHARAOUE IZ ZBIRKE “JESMO LI TO BILI MI”, 2019.

proza

SNJEGOVI

– Kako se zovete?
– Koliko imate godina, Danijele?
– Jeste li u srodstvu s gospođom Marom Radić?
– Koji je vaš odnos s njezinim nećakom Daliborom Radićem?
– U kakvom ste odnosu s Goranom Abazićem?
– Imate li drugih cimera osim njega?
– Koliko dugo u stanu živi i Tomislava Popić?
– U kakvom ste odnosu s njom?
– Važno je jer ste pod istragom.
– Jeste li pili za vrijeme ručka?
– Koliko ste popili?
– Pijete li često?
– Jeste li inače agresivni nakon konzumacije alkohola?

*
Bio je svibanj, a padao je snijeg. Ja sam bio taj koji je činio da sniježi. Svuda oko mene pahuljasti cvat, nježan i spreman da na moj najsitniji pokret nečujno odleprša i zabijeli i tlo i Dadu koji je taj tren zavirio u krošnju. Zatresao sam granu i mećava latica sručila se na njegovo lice. Kažiprstom je odgurnuo onu koja mu je pala ravno ravno na desni kapak.
– Molim te razgovaraj sa mnom.
Ništa nisam odgovorio.
– Danijele, molim te.
– Kako si znao gdje ćeš me naći?
Dado je kažiprstom pokazao na Marinu crnu mačku koja je sjedila u travi njemu zdesna.
– Ostavite me na miru i ti i ona!
Grane poda mnom počele su podrhtavati. Bijele, mekane pahulje sada su padale po mom licu i mutile mi pogled. Kad sam ponovo progledao, Dado je već sjedio pored mene.
– Ovo je jedini dio voćnjaka gdje tlo izgleda kao da sniježi. Tako sam znao.
Šutio sam.
– Jednom sam i ja ovdje ovako sjedio.
– Kad? – znao je da neću izdržati.
– One srijede kad su doznali.

*
Misliš ako ukloniš sve tragove i sakriješ se da će to izbrisati ono što se dogodilo. Sjećanja će zatim deložirati vrijeme i zaborav će pasti na tebe nečujno kao snijeg, kao ove latice. Ali neće. Jer doći će srijeda 16 godina kasnije i majka će od tebe pobjeći u kuhinju, a ti od nje autobusom. Ne jednim, već dva različita autobusa puna nepoznatih ljudi koji će krišom zuriti u tvoje uplakano lice, a ti ćeš se voziti pa hodati pa trčati sve dok ne stigneš u ovaj voćnjak. Onda ćeš se uspeti na drvo i skriven u krošnji jecati sve dok se zemlja ne zabijeli od cvjetova.
Skrivat ćeš se kao što si skrio da si prije osam godina, slučajno i bez predumišljaja, u podrumu pronašao kutiju za cipele broj 35 i iz nje izvukao sliku dječaka drugačijeg od tebe, ali nekome nalik. Da si na tom licu prepoznao nos svoje majke, oči svog oca, cijeli jedan život koji ti je prethodio, tajanstven i tebi nepoznat kao zloćudna bolest koja ga je naglo prekinula. I sve što si našao pospremit ćeš u sebe kao u kutiju i onda ćeš šutjeti. Vikendima, praznicima, običnim danima. Šutjet ćeš zajedno s roditeljima, a opet beskrajno odvojen od njih. I glodat ćeš svoju samoću strpljivo kao pas sve do te srijede kad će tvoja majka ući u tvoju sobu i s gađenjem odvratiti pogled. Od tebe, od vas dvojice, od poljupca koji si taj tren primio. Poljupca za koji ne osjećaš da je kriv, ali znaš da mora biti jer si vidio užas koji je bljesnuo u njezinim zjenicama. I trebat će ti vremena da prihvatiš da joj je pogrešan iz istog razloga zbog kojeg je tebi pravi, jer ti ga je dao Stipe. Nećeš je čuti kako plače, to oduvijek radi u tišini, samo ćeš iz dubine, kao iz podruma, čuti njezino mrmljanje:
– Moje dobro dijete mi je umrlo.
Latice će se osipati s grana i prekrivati put kao snijeg usred ranog ljeta, a ti ćeš ih otresti iz kose, sići sa stabla i kroz voćnjak krenuti Mari. Mari koja će te čekati na vratima i već je za tebe pripremila krevet. Ona će te pogledati u oči, pogladiti po obrazu i reći:
– Znam zašto si došao.
Razumiješ li? U nekom trenutku ćeš moći sići. Do tada ćemo ostati tu. Ako treba, u krošnji ćemo provesti noć.

*
– Kako ste došli u posjed hladnog oružja?
– Zašto je tako veliki nož bio na stolu?
– Što su u tom trenutku radili Goran Abazić i Tomislava Popić?
– Gdje su u tom trenu bili Dalibor i Mara Radić?
– Zašto ste nasrnuli na Gorana Abazića?
– U kakvom su odnosu Tomislava Popić i Goran Abazića?
– Sjedite ili ćemo vas obuzdati!
– Ako će vam pozliti, kolega će vas odvesti u toalet.

*
– Ali kako je znala?
– Danijele, policija te traži.
Puhnuo sam u granu i pratio vijugavi pad latica na tlo:
– Nek traže. Želim znati kako je Mare znala da ćeš doći.
– Hoćeš logičan odgovor ili seosku legendu?
– I jedno i drugo.
– Najvjerojatnije su je moji roditelji zvali.
– A legenda?
– Legenda kaže da Mare jednostavno neke stvari može predvidjeti. Počelo je kad je imala sedam godina, onog ranog ljeta kad je njezina mama pala dok je brala trešnje u ovom voćnjaku. Pukla je pod njom grana i onda se kao kamen stropoštala niz krošnju. Moja baba, Marina sestra, do smrti je tvrdila da se majka još penjala na stablo kad ju je Mare podbola u rebra i šapnula: – Trči po doktora.
Od tog dana nikad nije falila kad će u neku kuću doći dijete ili smrt, uvijek korak ispred doktora i popa. Eto ti legenda.
– Ti vjeruješ da je tvoja pratetka neka proročica?
– Selo vjeruje šta selo vjeruje. Ja vjerujem u tetku.
– A kako je znala za mene?
Dado je odvratio pogled.
– Kako je znala što ću vidjeti?

*
Miris raščupanog ružmarina i kadulje koji slobodni rastu u prilazu. Povrtnjak iz kojeg je Mare prije zore ubrala prve zrele rajčice, mirisne zelene paprike i ljubičasti luk još topao od zagrljaja zemlje čiju slatkoću sada grabimo paučinastim bijelim kruhom i trpamo u usta zajedno s mekim mesom. Riječi smo progutali zajedno s biljem i životinjama i sad ih zalijevamo trpkim vinom. Sve se to u mom trbuhu praćaka kao riba, kao zloslutan znak koji ne znam protumačiti.
Goran i Tomislava traže Maru da im gata, čuli su jutros u selu da je najbolja u tome. Dado se smije, Mare namješta na glavi svoj crni šudar, križa se pa se smije dici za koju je mislila da su pametna i školovana, a ona nasila na seoske budaletine. Njezine vodenaste oči me umiruju, čini se da jedino one osjećaju tu zloslutnu ribu što se u meni praćka. Ona pristaje na igru i jednog po jednog nas odvodi iza kuće. Ja sam zadnji čiju muljavu šalicu kave prevrću njezini topli prsti, tamni kao zemlja u kojoj svako jutro rade. Zagleda se u njezin mrak pa prozbori nešto kratko i zakučasto što premećem pod jezikom dok ponovo sjedam za stol.
Njezina crna mačka prilazi i mazno vijuga među mojim potkoljenicama. Trgam komad pupe s kosti i nudim ju, ali ona se odmiče sve dok me ne namami pod stol. Pod stolom su sve noge nepomične kao deblo čija se krošnja razlistava nad nama, samo su se dvije na suprotnom kraju stola naslonile jedna na drugu i iz njih su nikle dvije ruke čiji su se prsti isprepleli kao grane. Maca grabi svoj komad mesa i pohlepno žvače, ali ja sam taj kojem nešto zapinje u grlu.
Iznad stola Goran i Tomislava se ni ne gledaju. Mare iznosi veliku tepsiju s kolačem u kojem krvare prve jagode i uz nju položi veliki srebrni nož koji na suncu bljesne kao blic fotoaparata.
– Fotografija vas dvoje ispred kina. Njegova ruka nesigurno naslonjena na tvoje rame, jedva primjetan smiješak razvučen preko tvojih usana. Vas dvoje ukočeni, uplašeni kao pred farom automobila, jer znate da se vidi. Vas dvoje ljubavnici. Već tada ili uskoro – vičem ili mi se samo tako čini.
Ruke, sasvim nalik mojima, grabe nož iz tepsije i pokušavaju njime rasporiti tu fotografiju koja mi zaklanja pogled, jednim preciznim rezom prekinuti i njih i zaglušujuće šuštanje u krošnjama od kojeg ne razumijem što Dado viče, a kako bih i razumio kad već jurim stazom prema voćnjaku. Ispred mene Goran obavijen bijelom prašinom koja se diže iz šljunka, iza mene Tomislavino lice iskrivljeno bolnom grimasom i Dado koji je gura u Marin zagrljaj i daje se u trk za mnom.
Izmaglica na zemlji, nepregledni redovi rascvjetalih trešanja, oblaci. Sve je bijelo, a u meni ključa grimizna gorčina koja se naprasno probija prema grlu, obara me na tlo i ja izbacujem tu sazrelu tajnu u nevinost otpalih latica.

*
– Je li vam bolje? Još jedno pitanje onda.
– Kako ste saznali koja je priroda odnosa Gorana Abazića i Tomislave Popić?
– Kolega će vas sada odvesti kod Mare Radić.
– Nema daljnjeg postupka. Ni Ababazić ni Popić nisu zadobili nikakve ozljede. Oboje su izričito tražili da vas dalje ne gonimo, a mi nismo obavezni to činiti po službenoj dužnosti.
– Slušajte me. Nije ni vrijeme ni mjesto za ponos. Idite Radićima. Zavest ćemo to kao remećenje javnog reda i mira.

*
– Kako je znala?
Dado me prebacio preko desnog ramena kao ranjenu životinju. Bijele latice su padale iz moje kose i posipale stazu.
– Vidim stol. Pod tim stolom će se tvoj život zamrsiti pa onda razmrsiti.
Dado nije ništa odgovorio.
– Rekla je da vidi stol i onda me njezina mačka namamila pod stol.
– Čuo sam te i prvi put.
Krupnim je koracima grabio kroz voćnjak. Odgurnuo sam se s oba dlana o njegova leđa i uspravio. Marina mačka nas je i dalje slijedila.
– Prekini se vrpoljit. Ovako pijan si još teži, budalo.
Trzajem iz koljena izbio je moje uporište i u sekundi se cijeli gornji dio mog tijela klatario niz njegova leđa.
– Kako je znala?
Nisam čuo ništa osim drobljenja šljunka pod Dadinim cipelama.
– K-–A–-K–-O je znala?
Sve što sam vidio u tom je trenu zamijenilo mjesta. Sekundu prije nego sam se sudario s tlom, Dado me zgrabio za ramena i osovio na noge.
Nad voćnjakom se spuštao mrak i sve oko nas je polako modrilo, osim bijelih cvjetova koji su svijetlili u polumraku kao svježi netaknuti snijeg. Obrisi Dadinog lika, njegovi vižljasti pokreti, njegova sjajna crna kosa, sve se polako utapalo u modrini. Jedino što sam mogao razabrati bile su Dadine sjajne mačje oči: dva zelena reflektora zjenicom, kao nožem, podijeljena na dva dijela.
– Kako je znala, Dado?
Zloslutna riba u mom trbuhu se umirila.
– Rekao sam joj da ti kaže.

________________________________________________________

LUIZA BOUHARAOUA (Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku u Zagrebu. Radi u književnoj udruzi Skribonauti, prevodi s engleskog i piše. Prevela je roman Bacači plamena Rachel Kushner (Profil, 2017.) Kratke priče objavila je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalu Kritična masa. Uvrštena je u regionalni zbornik Izvan koridora – najbolja kratka priča (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je 3. nagrade regionalnog natječaja Ulaznica za kratku priču i nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti.

književna premijera: ROMAN DRAŠKA SIKIMIĆA “ČVOR NA OMČI”, 2019, ulomak

proza

Idućeg jutra probudio sam se uznemiren.
Sanjao sam da je pao Mjesec, pao je dok sam pokušavao da ga fotografišem.
U plamenu je pao, zacrvenio se i, onako, kao da je malo u sebi pukao, kao čovjek, i onda je narandžast kliznuo s neba; čekao sam udar na Zemlju, da nas sve poubija, ali on je kliznuo negdje drugo, taman kao da ima gdje drugo da padne.
Onda sam se probudio; probudio sam se, mislim, jer sam bio ljut što nije pao na sve nas i što smo se uopšte probudili.
Znam kako bi taj momenat pada Mjeseca na Zemlju izgledao nama koji ga vidimo dok se približava, ali nisam mogao da pretpostavim kako bi bilo onima sa druge strane planete.
Sve to mi je, zatim, dosadilo i postalo besmisleno. Prestao sam da razmišljam.
Izašao sam iz kuće. To radim odmah čim se probudim.
Porodične kuće izjutra izgledaju prijeteće, zidovi se nakon dugog sna zbijaju i sve izgleda manje, krov samo što se ne sruši, vazduh je potrošen u snovima ukućana, treba odmah otići i ostaviti sobama prostora da se oporave od nepodnošljivo dugog prisustva ljudi.
Uostalom, taj jutarnji izlazak iz kuće predstavlja svojevrsno rađanje čovjeka. Izmišljao sam tako razloge za svaki svoj postupak.
Izašao sam, dakle, sa izgovorom da je to rađanje.
Do kafića u kome sam radio kao konobar postoji jednostavan put, jedna ulica bez skretanja, ali ja sam, kao i svakog jutra od povratka iz bolnice, išao u suprotnom pravcu, prema maloj šumi od pedesetak stabala kestena, prošao bih kroz taj mir, ispod krošnji, pa u sporedne ulice i ponovo bih izašao na glavnu, i tako stigao na krajnje odredište, u taj kafić, čuvenu Jazbinu.
Sjeo sam i naručio kafu.
Na mobilnom telefonu vidio sam poruku od Helene.
To stvorenje već nekoliko mjeseci daje sve od sebe da istraži mogućnosti nabavljanja vještačke šake za moju desnu ruku. Slala mi je tekstove i slike o bioničkim rukama i šakama, a ja sam bio uporan da ne želim nikakvu bioničku šaku.
A onda sam otišao i dalje – insistirao sam da želim botaničku ruku. Postao sam nesnošljiv sa tom idejom; znao sam da je suluda, nemoguća, glupa i djetinjasta, ali zbog toga mi se još više svidjela.
„Želim grane umjesto prstiju“, govorio sam Heleni. „Da li si svjesna, draga medicinska sestro, kakav bih tada konobar bio? Hej!“ A ona se smijala i nervirala u isto vrijeme. Bio sam previše neozbiljan, prije svega prema njoj.
Sa Helenom sam se prvi put nakon povratka iz Beograda u Hercegovinu čuo u neobičnoj okolnosti.
Bio sam na groblju kad me prvi put nazvala. Otac i ja smo sahranjivali šaku.
„Hoćeš li ti izgovoriti neku molitvu, ili posljednji pozdrav, nešto? Mislim da nije red da ja govorim bilo kakvo amatersko opelo“, rekao sam tog dana ocu.
Nije slušao šta govorim, samo je skočio u grobnicu našu praznu, dostojanstveno da spusti moju pokojnu šaku.
Mogao je, bez ikakve sumnje, samo da je ubaci, ali očevi naši drže do takvih stvari kao što su smrti bližnjih, pa makar to bila i samo nečija šaka, valja joj se pokloniti i poštu joj odati.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Zvala je Helena.
„U toku je sahrana“, počeo sam da govorim odmah čim sam pritisnuo dugme da se javim, ona nije stigla ni da me pozdravi. Nastavio sam: „I nije baš mnogo ljudi došlo, tačnije, samo otac i ja smo tu, i pomislio sam, sad, kad vidjeh da ti zoveš, kako nešto nedostaje: svakoj poštenoj sahrani je potrebna žena, a ti si, uz to, i nekako povezana sa pokojnicom, pa sam pomislio da bi možda voljela da prisustvuješ, makar bežično, i ako želiš, reci neku posljednju riječ za šaku, otac i ja smo bez teksta, ili smo samo suviše ponosni da kažemo neku oproštajnu misao.“
Otac je gledao u mene kao da nisam normalan.
„Jebi se!“, rekla je Helena i prekinula vezu.
Otac je uskoro navukao tešku kamenu ploču i ja nisam osjetio ništa prema svojoj šaci koja je ostala ispod nje.
„Eto“, rekao je otac gledajući u mene. „Probaj tu drugu da zadržiš na sebi malo duže.“
„Hej, nisam ja kriv! Reci to Demijanu!“
„Taj konj nije ni za šta kriv, konju.“
„Nisam ni ja, i ja sam samo životinja!“
Tako je prošao naš razgovor na sahrani.
Pokupili smo se odatle; groblje nije neprijatno mjesto, ali svakako da nije bilo prijatno stajati pored rupetina u kojima ćemo, jednom, zauvijek, svi završiti.
Kasnije me otac pitao zašto sam uopšte rekao da mi pošalju šaku, to niko normalan ne radi. Nabrajao mi je sve ljude koje je znao a koji su izgubili ili ruku ili nogu, niko ih nije, kaže, sahranjivao, osim nas. Nisam imao odgovor na njegovo pitanje.
Uostalom, oni su krivi, zašto su mi uopšte ponudili da biram?
„Jesi li našao nešto?“, prekinuo je moje razmišljanje Vanjski.
On je konobar u Jazbini već šest godina, radili smo zajedno tri.
Pita me jesam li uspio da nađem neki posao.
„Ništa još. Gledao sam nešto na par mjesta…“, rekao sam. Bez nekog posebnog razloga lagao sam; nigdje nisam pitao, ništa nisam tražio, čak ni pomislio nisam da se raspitam, ili da makar razmislim koji posao bih sada mogao da radim. Promijenio sam temu.
„Ko je bila ona djevojka sinoć?“, pitao sam.
„Koja?“
„Stajala je pored mene pet minuta. Nisi je vidio?“
„Nisam. Pa radio sam, ne mogu sve da vidim.“
„Mislio sam da žene ipak vidiš i dok radiš.“
„Kakva je bila?“
„Navija za Mančester. Znaš li neku koja navija za Junajted?“
Vanjski se zamislio.
„Ne znam nijednu koja voli fudbal uopšte“, rekao je.
On je bio zaluđen tom igrom, igrao je fudbal na lokalnim turnirima i u svim ostalim prilikama, a nadimak je dobio zato što je uvijek pogađao vanjsku stativu.
Počeli smo zatim priču o Mančesteru i sezoni koja je u toku. Nisam bio raspoložan za tu priču, ali sa Vanjskim nisam mogao da je izbjegnem.
Posljednjih mjeseci ni o čemu nisam mogao da razgovaram, nijedna tema me nije zanimala, u glavi je sve bilo kao nakvašeno i često bih mislio da zapravo ludim.
Ako čovjek može da onjuši svoj mozak, onda mi se upravo to događa.
Vanjski je radio i pričao. Došao bi do mene i rekao jednu rečenicu, i onda otišao da usluži ili naplati.
„Stari je mogao još koju godinu da vodi tim“, kaže i ode.
„Zašto nije ostao dok osposobe nekoga da ga zamijeni?“, pitao bi i nastavio da radi.
Ja nisam razmišljao ni o čemu. Padao sam kroz svoje misli, privezan za teška i nejasna osjećanja, tonuo sam sve dublje, bio sam majmun koji pada sa drveta, beskrajno visokog stabla, padao sam kroz grane velikom brzinom i ni za jednu nisam mogao da se uhvatim, samo sam padao, padao i bio šiban po licu svakom granom koja mi promakne.
A promicale su sve.
Ali disao sam. Samo to.
Disao.
Nakon izlaska iz bolnice tonuo sam svaki dan, sve dublje propadao u nešto što bi moglo da se zove beznađe. Nije mi to bilo toliko nepoznato polje, okopavao sam ga i ranije, ali ovaj put osjećao sam se kao šraf bez glave koji će propasti u neko sasvim novo crnilo, bez mogućnosti da se ikada izvuče. Osjećaj da nemam čime da se zadržim bio je mnogo više poražavajući od samog propadanja.
Možda me jedino još omča može zaustaviti u ovom padu?

______________________________________________________________

DRAŠKO SIKIMIĆ rođen je u Ljubinju (Hercegovina) 1984. godine. 2016. objavio je svoju prvu pjesničku zbirku, pod naslovom “Smotuljci”. Ubrzo je publika dočekala i “Ogrebotine”, a potom i “Moje kosti ujedaju”. “Čvor na omči” njegov je prvi roman.
Za sebe kaže kako često misli da je vuk, pa izbjegava ljude. Ne voli računanje vremena i rijetko priča. Smatrao bi se boljim čovjekom kada bi saznao da ga je neka ptica pogledala. Osjeća se važnim kada se pas lutalica zaustavi pored njega. Nada se da su životinje srećnije zbog pogleda koje im upućujemo.

KRATKA PRIČA DEJANA ATANACKOVIĆA, iz zbirke “ČOVEK BEZ JEZIKA i druge priče”, Besna kobila, 2018.

proza

POSETA

Otkucavši poslednje slovo, N. se osvrnu ne bi li ustanovio poreklo nerazumljivog šuma. Tamo, u mračnom uglu, naizgled udobno smeštena u fotelji, nogu pokrivenih toplim ćebetom, S. je plakala.
– Zašto plačeš?
– Nije te bilo.
– Sve vreme sam tu.
– Ipak, nije te bilo. Eto, čak i ne znaš šta se desilo.
N. začuđeno podiže obrve. Šta je moglo da se desi za tako kratko vreme?
– Kratko vreme? Da li si svestan koliko je vremena prošlo?
Nije imao odgovor. Tačnije, pitanje uopšte nije razumeo. Koliko je vremena prošlo ‒ od kada? Otkad je potpisao ugovor? Napisao prvu rečenicu? Završio prvo poglavlje?
– Od kada? – pitao je, a ona je ćutala.
Najednom mu se učini da S. već uistinu dugo ćuti. Pokušava da se seti šta joj je poslednje rekao, šta mu je poslednje rekla. Nijedan mu razgovor, makar i najobičniji (premda to ne priznaje, jer S. je isuviše neraspoložena) ne dopire do sećanja.
– U pravu si, zaista ne znam koliko je vremena prošlo.
Ali, negde kod sedamnaestog poglavlja… – zapita smeteno, kao da luta kroz maglu – nisi li rekla da je neko bio pred vratima?
– To je bilo pre tri meseca.
– Zaista?
S. ga je posmatrala bez treptaja.
– Tri meseca i dva dana.
– Ko je to bio?
– Zaista se ne sećaš?
– Ne. Ne pamtim da si me o tome obavestila. Mislio sam posle da je neko greškom pozvonio.
– Pa ipak – rekla je S. suzbijajući jecaj – nije bila greška. Uostalom, ja sam u tom času sedela baš ovde gde i sada sedim. Ti si, a ne ja, ustao od stola i otvorio ulazna vrata. Ti si ga, a ne ja, pustio da uđe.
– Koga? – pitao je N. zaprepašćeno, a S. je, skrenuvši pogled, nastavila da govori u prazan zid, kao da ga više i ne sluša. Glas joj je bio pun optužujućih, gorkih suza.
– Možda, da sam ja otvorila vrata, možda bi sada sve bilo drugačije. Mene ne bi prevario…
Nije više mogao da podnese njen mučni, uplakani glas. Oslonio se laktovima o krilo i uronio licem u dlanove. Čelo mu je bilo vrelo i orošeno hladnim znojem.
– Ne osećam se dobro – promumlao je isprekidano – kao da imam groznicu.
– … Preprečila bih mu put, zabranila mu da uđe – govorila je S. ne slušajući ga. – Uostalom, već bih ga kroz špijunku prepoznala…
– Koga?! – povikao je N., a odjek njegovog glasa neobično je dugo lebdeo među zidovima i senkama oskudno osvetljene sobe.
S. je ćutala, više nije ni plakala, a N. je znao da mu ne preostaje drugo sem da strpljivo sačeka njen odgovor. Nekoliko minuta kasnije, kad je progovorila, glas joj je bio kao nov, staložen i tih.
– Kada ste stali jedan pred drugog – rekla je – više nisam mogla da razlučim ko je bio ko. Tako ste bili isti. Čak istovetno odeveni. I glasovi su vam se preplitali, kao jedan, premda vaš razgovor nisam ni čula. Znam samo da je, ubrzo potom, jedan otišao, a drugi ostao. Od tada nijednu reč nisam prozborila. Ne znam koja me je pomisao više užasavala. Da je taj što je ostao u kući bio neko drugi ‒ neko ko samo izgleda kao ti ‒ ili da je taj drugi, zapravo, sve ove godine bio ti, a da si ti bio neko drugi. On je, odmah, jezivo mirno seo pred tvoj kompjuter, i pisao je, i pisao, danju i noću, i mesecima gotovo da od tog stola nije ustajao. A kada bi ustao, među javom i med snom. njegov bi pogled bio odsutan i prazan, kao da me nijednog trena u tom pogledu nije bilo. Ni sama ne znam zašto nisam smesta pobegla od kuće. Možda zato što sam morala da ga sve vreme osmatram, da tražim u njemu makar kakvu potvrdu tvoga prisustva. Nikada se nisam osetila tako strašno sama. Uostalom, znaš da nisam ni imala kuda da odem. A onda se, prekjuče, tri meseca kasnije, taj što je otišao, iznenada vratio. To si bio ti. Ti ‒ kogod da si ‒ što sada preda mnom sediš. Pozvonio si na vrata, i ušao, dajući mi znak da moram da budem tiha, premda onaj drugi nije ni obratio pažnju na zvono. Kao da ga nije ni čuo. Tako je predano radio. Prikrao si mu se s leđa, najednom stežući u rukama nekakav težak kamen, i jednim divljačkim udarcem mu njime razbio lobanju. Začudo, nije bilo krvi, ali on je istog trena bio mrtav. Ležao je na tepihu otvorenih očiju, i to su bile tvoje mrtve oči, koje su tvoje žive oči sada gledale. Ja sam, i sama iznenađena svojom pribranošću, smesta prihvatila da budem od pomoći. Zavili smo ga u tepih, zajedno s tim kamenom, i odneli u podrum. Uvezali ga u nekakve plastične kese, i ugurali u ostavu pod stepeništem. Ta je ostava, rekao si tada, kao da ti je to odavno na umu, hermetički zatvorena, ni smrad od truljenja tela se neće osetiti, a niti će ko njega tražiti, niti ćemo ikada imati potrebe da ponovo otvaramo tu ostavu. Potom si se bez reči vratio za svoj pisaći sto gde je on do pre samo nekoliko minuta sedeo i pisao, i nastavio gde je stao, kao da nisi ni prestajao s radom.
N. je, u potpunoj tišini, saslušao svaku reč. Zaprepašćenje je postepeno nestajalo s njegovog lica, i ubrzo je u njemu zavladao neobičan mir. Oslonio se čelom o dlan i osetio prijatnu svežinu svojih prstiju.
– Pitao si me šta se desilo – rekla je S. naposletku. – Eto, to se desilo. A ja… sada baš ništa više ne znam. Hoćeš li mi reći ko je, na kraju, napisao taj prokleti roman? – I ponovo je glasno briznula u plač.
A on joj je prišao, kleknuo pred njenom foteljom, i čvrsto je zagrlio.
– Sve je u redu – rekao je – sve je u najboljem redu.

DEJAN ATANACKOVIĆ (1969, Beograd; Firenca)

ULOMAK IZ ROMANA VELIBORA ČOLIĆA “EGZIL ZA POČETNIKE /kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija/”, 12/2018, 14. poglavlje

proza

Sada živim na Trgu Clichy u sobici od pet kvadrata kad je prozor otvoren. Čim ga zatvorim ispada upola manja. Ništa čudno stoga što se tog hladnog jutra u veljači 1993. budim pretvoren u gnoma. Stidljiva i siva danja svjetlost kao da se utapa u umornim i ustajalim vodama zimskog Pariza. Prozor je daleko, vrlo daleko, a moj krevet nalikuje na ogromnu splav. Sjene su postale prozirne i lagane kao svilene čarape razbacane posvuda naokolo. Ormar je velik kao portal Notre-Dame, a moje cipele ostavljene u kutu dva su velika duha broda, crna i prijeteća. Ustajem misleći na Gregora Samsu. Prividan poredak stvari zbunjuje, sve je kao prije, samo sam ja, u snu, promijenio veličinu. Svijet se mukotrpno budi, kao da je i njega sram što je bolestan i mamuran. Izvana dopire žamor grada, sličan zujanju roja muha. Vlaga širi svoje apstraktne mrlje po zidovima, crta po njima ruže čudnovatih peteljki i cvijeće koje vonja na plijesan. Zrak je proziran. Oko mene blijedo sunce tako jasno razmješta kriške narančaste svjetlosti da mi se čine pravima, gotovo jestivima. Pokušavam se sjetiti protekle noći, i svih drugih noći, ali ništa mi ne pada na pamet. Zatvaram oči. Molim se.
Sveta Marijo, Majko Božja pariška i marsejska, Gospo vrata i prozora, Sveta Djevice Rima i Surinama, la Nostra Signora del sole e della luna, Sveta Majko putnika i skitnica, Sveta Marguerite de Yourcenar, Or Lady Queen of loneliness, Jednostavno Naša Gospo, Naša Kraljice, učini da se vratim na prijašnju veličinu. Ako to učiniš, idem zapaliti svijeću na Oscara Wildea.

*
Dugo sam se pripremao, cijeli tjedan. Bio sam čak kod frizera, ali rezultat je razočaravajuć. Moja nova poluduga frizura ne odgovara sasvim predodžbi koju imam o svom licu. Uvjeren sam da sam izbjegli i gladni pjesnik, mračan i mršav čovjek, svojevrsni dendi, nadmoćan i ciničan. Samo što moja nova frizura odaje naborane oči, mali kukasti nos-kljun i podbradak koji se tužno klatari pod mojom čeljusti, kao zastava moje mesojedske biti. I taj podbradak je sve što se vidi. Sprijeda, iz profila, dok sjedim i dok hodan, po velikim bulevarima kao i u predgrađu, samo taj podbradak.
Pa dobro, pomislim, barem su ti oči i dalje plave…
Ali oči su mi prilično jadna utjeha. Imam put i kretnje, noge i glavu balkanskog seljaka. I dok se primičem groblju Père-Lachaise, pitam se: kako to da jedan Englez, Talijan, Afrikanac tako lako i bez imalo truda mogu izgledati kao izbjegli pjesnik, a ti ne? Zašto svi, Wilde, Gombrowicz, čak i Solženjicin, imaju jednostavnije, književnije ime od tebe: ČOLIĆ?

*
Grobnica Oscara Wildea pod imenom Flying Demon Angel nalikuje na neki egipatski spomenik. Prekrivaju je tragovi ruža za usne, tisuću usnica ostavilo je po mramoru sočne i opscene leptire. Izdaleka je poput sićušnih rana, otvorenih pod kaotičnim rafalom na sivome kamenu. Prilazim i dugo promatram tog geometrijskog anđela s krilima poput velike harfe.
Palim svijeću, njen plamen i duša slabašno drhte. Ovo je tren u kojem valja nešto pametno i svečano reći, kako bih prizvao duh Oscara Wildea. Ali ništa. Prazan, nesadržajan, gledam tog kamenog anđela ulovljenog u trenu svog pada. Slušam vjetrić koji s preciznošću pisara broji gole grane obližnjeg stabla.
Popušim cigaretu, pozdravim velikog pjesnika i na putu za metro Nation-Porte-Dauphine ponovo pronalazim pepeo svog života.

_____________________________________________________________

VELIBOR ČOLIĆ (1964, Odžak) došao je u Francusku, kako piše, “s prtljagom od svega tri riječi francuskoga – Jean, Paul i Sartre”. Bilo je to 1992., u jeku rata u Bosni, nakon što je i sam prošao rovove i fronte, vidio razorene kuće i raseljenu rodbinu. U Francuskoj su uslijedili mučni, samotni dani izbjeglištva, života na rubu, snalaženja, učenja jezika i pisanja; književnost je tu bila svojevrsni “spas”. Uskoro mu je kod francuskog izdavača preveden i objavljen prvi roman, i stvari su se zakotrljale. S vremenom je propisao na francuskome, da bi danas njegove knjige izvorno pisane na tom jeziku objavljivao vjerojatno najugledniji francuski izdavač: Gallimard. Ta je iskustva Čolić ugradio u svoj autobiografijom nadahnut roman “Priručnik za egzil (Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset i pet lekcija)”, preveden i objavljen na hrvatskome u izdanju Vuković&Runjić, u prijevodu Mirne Šimat. Dosad je objavio romane i priče: Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad, Odricanje svetog Petra, Kod Alberta, Arhanđeli, Mother Funker, Les Bosniaques, Chronique des oubliés, Jésus et Tito, Priručnik za egzil itd. Knjige su mu prevedene na engleski, španjolski, talijanski i turski, a dio njih je izvorno pisan na francuskome (op. žb: biografska crtica djelomično preuzeta sa stranica booksa kluba).

LUTKE IZ ČERNOBILA (ulomak iz priče)

proza

(…) Oblaci su skrivali Mjesec koji je odašiljao tajanstvenu svjetlost. Slušala sam kako se njezin plač pretvara u tek sporadične drhtaje. Čvrsto je stisnula svog leoparda. Odnijela sam je u sobu, izgledala je kao da će zaspati. Tražila je da joj ispričam priču. Krenula sam s uobičajenim repertoarom slikovnica koje su nam bile na uzglavlju. Knjiga o džungli, Baltazar i neka nova iz Ikee. Onda su na red došle priče iz glave po njezinoj želji. Umorna od plača svejedno je bila uporna i htjela je da joj pričam priču o curici koja je nešto htjela. Bile su to stvari. Puno stvari iz dućana. Ta curica je htjela sve kupiti, tako su glasile Silvijine upute. Smjestila sam priču u veliki dućan igračaka i počela pripovijedati. Curica se veselo kretala između polica s igračkama i razmišljala što će kupiti. Imala je novaca samo za jednu igračku i jedan poklon za svoju baku i morala je razborito potrošiti džeparac. Što bi mogla kupiti, što bi mogla kupiti? Možda neonski plastelin ili mekane krznene kuglice, kakav instrument, bebu ili čokoladu? Htjela je kupiti sve, ubacila se Silvija. Ali nije mogla kupiti sve, odgovorila sam. Nije imala toliko novaca, a i poznavala je djecu koja nisu imala igračke pa je i njih htjela razveseliti, bila sam uporna u svojoj noćnoj pedagogiji što ju je izgleda još više razdražilo. Htjela je kupiti sve, sve kupiti sebi, govorila je i grebala jastuk kao zvijer. Matej se uvukao u krevet i uzdahnuo, a meni više nije bilo do pričanja priče. Htjela sam je završiti po kratkom postupku i oportuno sam rekla da je curica na kraju ipak kupila sve sebi. Kad je sve pokupovala, bila je tako umorna od silnog lutanja po velikom dućanu da je otišla doma i odmah zaspala. To “zaspala” sam izgovarala nepodnošljivo polako u ritmu kolutanja njezinih očiju koje bi se mjestimice ukazivale samo kao bjeloočnice. Ali oči su joj se iznenada neobično živo otvorile, a ona je upitala što se onda dogodilo. Ništa, odgovorila sam. Ali dogodilo se nešto, bila je uporna. Ne, nije se dogodilo, inzistirala sam, curica je samo zaspala. Ne, nije zaspala, dogodilo se nešto strašno, govorila je uznemireno i počela se razbuđivati zbog gnjeva, a ja sam samo htjela da ta večer, moj rođendan, obljetnica černobilske tragedije, da sve skupa već jednom završi. Dogodilo se nešto strašno, pala je opet u nervozan plač. Da, dogodilo se nešto strašno, curica je izgubila lutkicu iz jedne vrećice, pokleknula sam. Ne, još više strašno, inzistirala je. Razbila je glavu, po njoj su se srušile police s igračkama, na kraju je umrla zagušena plišancima, a po njezinom tijelu su plazili crvi. Nisam povjerovala samoj sebi i jezivim rečenicama koje su u tom trenu izlazile iz mojih usta. A zašto je umrla, izustila je na rubu snaga. Zato što je bila mrtva, rekla sam to glasom koji ju je zaplašio u svojoj jezivoj izobličenosti. Ugasila sam svjetlo. Nekim čudom nije se više oglašavala. (…)

MAŠA KOLANOVIĆ (Zagreb, 1979.), iz zbirke priča “POŠTOVANI KUKCI /i druge jezive priče/”, 2019.

ZBIRKA (MIKRO)PRIČA MELIDE TRAVANČIĆ “SMRT U OGLEDALU”, izdavačka kuća Lijepa riječ, Tuzla, 2019., sedam pričica

proza

KROKI

Slaba svjetlost na sredini sobe od njene sjenke pravi džinovsku figuru. Umače prst u crvenu tintu i po ogledalu ispisuje svoje pjesme. Njegove oči iz kuta sve posmatraju, dok ruke ocrtavaju konture njenog tijela.
Na koncu dana sve gubi smisao. Slomljena pada pored svojih stihova. On završava crtež i nogama staje na njenu satensku spavaćicu.
I sve je mirno. I sve se gasi. I ničega više nema.
U ogledalu još samo osmijeh treperi.

***

CEREMONIJA

Laganim pokretima svlači njenu bijelu haljinu. Ona se ne pomjera. Strah poput otkucaja srca pulsira cijelim tijelom. Ako bude spretan i haljinu za nekoliko trenutaka spusti na pod, u njenom životu ništa se neće promijeniti ni pomjeriti.
Njih dvoje stoje nasred sobe čvrsto vezani crvenom svilenom vrpcom koju niko neće presjeći. Ni on, ni ona.
Bez ijedne izgovorene riječi žestoko se svađaju, nadmeću, uvjeravaju, viču i vole.
Umjesto njegovog lica dodiruje prazninu. On rukama užurbano od crne zemlje gradi dom.
I sve je savršeno. I sve je svršeno. Jer on upravo svlači njenu bijelu haljinu.
Njen strah se pretvara u bol. Postaje nepodnošljivo. Vrišti. Jer umjesto bijele haljine, on zapravo njenu zdravu kožu svlači.

***

MREŽA

U jednom kutu prostorije stoji on, u drugom ona. Posmatraju jedno drugo. Strastvena ljubav prelazi u očaj, zatim bijes i na koncu u mržnju. Nakon višesatne šutnje i mirovanja, on naposlijetku kreće odvažnim korakom prema njoj, odlučan da je ubije.
Kako joj se više približava, tako ogromni, snažni muškarac postaje sve manji. Izgleda kao dječak od deset, pet, tri, zatim jedne godine. Posljednju razdaljinu između njih prelazi pužući.
Sapliće se oko njenih nogu. Ona se saginje i u naručije prihvata novorođenče. Ruke podrhtavaju. Prikuplja preostalu snagu, raskopčava košulju, izvlači dojku i nasilno je gura u bezuba usta.
Dijete ciči, ona ga ispušta na pod i bijesno gazi.
Zatvara oči i u stomaku osjeća komešanje.

***

TAJNA

Na vrhovima prstiju ulazi u hladnu sobu. Osim razastrte ljubavne postelje u prostoriji više ničeg nema. Ustajali zrak spušta se na njena prsa koja se pod pritiskom vlage ubrzano spuštaju i podižu. Pred prizorom praznine lice se gasi, a glas se u krik pretvara.
Naposlijetku, prilazi postelji, raskopčava dugu haljinu posutu cvjetovima maka, raspliće kosu, rukama prelazi preko nagog tijela, a zatim ih umiruje na grudima. Zatvara oči i sjedinjuje se sa sjenkom oblikovanoj po svojoj mjeri.

***

SUVIŠNE STVARI

Kada sam te zatekla kako se prelivaš po okruglim rubovima velike metalne činije, riječ mi je u grlu zapela. Umjesto nje, na tvoje ostatke izbacila sam nakupljenu pljuvačku, koju su žlijezde godinama vrijedno lučile. Potom, od tebe izvajala savršene kuglice. Cijeli Svijet postao je meta.
Strpljivo sam ga gađala. U sredu. Do kosti. Do srži.

***

NAGLI POKRET

Kada ga je pred zoru vidjela kako sa konopcom stoji nasred hodnika, skamenila se. Njegovo lice bilo je bijelo. Zjenice se nisu pomjerale. Zatim se uspeo stepenicama do potkrovlja. Cijelo vrijeme pogleda fiksiranog na njoj.
– U ovoj kući obitava mrtvac – bilo je jedino što je uspjela kazati.
Njegova sjena poigravala je na zidu. Kao da je plesao. Njihao se tamo-ovamo… Sve brže… A zatim se sve umirilo… Da bi se kroz nekoliko minuta nastavio iznova klatiti sa plafona.

***

HROPAC

Kada su u zoru na obali rijeke, pored uništenog automobila, pronašli tijelo dvadesetjednogodišnjaka, prvo što se dalo uočiti bili su trgovi zemlje na njegovim prsima, nogama, licu i ispod noktiju. I usta su bila puna zemlje. Potrbuške je ležao.
Ovo nije samoubistvo. N. N. grčevito se hvatao za život.
Mudro zaključi patolog i bilježnicu zatvori.
A oči sa mrtvoga tijela, sada pretvorene u dvije ping pong loptice, i dalje su mahnito kolutale.

________________________________________________________________

MELIDA TRAVANČIĆ rođena je 1985. Doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, putopise, eseje i književnu kritiku.
Dobitnica je treće nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu knjigu pjesama na manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu.
Njena prva knjiga pjesama Ritual objavljena je 2008. godine i dobila je nagradu „Anka Topić“ kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period 2002-2008. godine. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je 2009. godine.
Svilene plahte, njena druga pjesnička knjiga, objavljena je 2009. godine, a iste godine bila je u najužem izboru nagrade „Risto Ratković“ za najbolju pjesničku knjigu autora sa prostora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Federalna fondacija za izdavaštvo nagradila je njen pjesnički rukopis Sjenka u sjenci 2019. godine.
Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poeziju je objavljivala u književnim časopisima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).
Suosnivačica je udruženja za kulturu Kontrast.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

ZORAN ŽMIRIĆ (Rijeka, 1969.), iz zbirke kratkih priča “Kaleidoskop”, 2019.

proza

ODRAZ

Vraćajući se kući posljednjim gradskim autobusom, zakunjao sam na sjedalu. U jedan mah zaustavili smo se na stanici, zbog čega sam se prenuo iz sna i s lijeve strane ugledao čudan prizor. U mrklom mraku stajala je trošna kućica žute fasade s osvijetljenim prilazom, a ispred nje rasvjetni stup koji je cijeloj slici davao dojam gotovo nalik prizoru iz bajke. Ono što me zbunilo nije bila kuća kao takva, već to što se nalazila s lijeve strane ceste. Tuda sam godinama prolazio i znam da se ta žuta kuća, kad se ide iz grada, nalazi s desne strane. Dok sam se u čudu pitao sanjam li ili se kućica na neki neobjašnjiv način preselila na drugu stranu ulice, pogledao sam udesno i ugledao identičnu scenu. Tad sam konačno shvatio da je slika s lijeve strane odraz. Autobus je zatvorio vrata i krenuo, žuta kućica je nestala, a ja sam u prozoru ugledao tipa nalik na mene kako zapanjeno zuri u mene. Zapitao sam se putujem li uopće ili stojim, dok mjesta prolaze pokraj mene. Više nisam znao ni kamo idem, ni koji sam pravi ja.