Na samrti, dedo se najviše bojao da mu u fajercaku ne ponestane kremena. Pod jastukom je držao samar s kuće, u gaćama, umjesto pelena, novine.
Nakon što je umro, u pretincu klavirske stolice koju je koristio kao stol, ostala je gomila upaljača… Otvaralo ju je nas troje, pažljivo, kao da je unutra zvečarka.
*** Kad majke ne bude, ostat će centrirane saksije, posložene pokućne papuče, kišobrani i otac kojeg neće imati ko
Ispraviti ako zaspe
Uhero.
*** U kuću ulazi s naramkom drva. U kanti pod olukom smrzla se voda – govori dok sjeda za fildžan kafe
Kao za volan.
*** Tetka je bolesna i slabo jede. Naumpalo joj noćas da bi mogla teleće pače
Imamo li broj – pita otac – onoga Što kolje?
Tetka bi pače – jedni drugima govorimo
Pače, pače – pažljivo ponavljamo U život se umiljavamo
*** Pred ljetni pljusak otac najlonom pokriva osušen duhan. Majka ispredkuće unosi obuću i mete avliju. Oboje, svako malo, nakostriješe se na nebo.
*** U ljetna predvečerja otac liježe u bolesničku postelju. Tada boluje od nježnosti: kroz otvoren prozor komšijine kuće sluša vijesti, gleda nebo kako se mrijesti, prstom škaklja krak na zvijezdi
I pazi da ga ko ne vidi
*** Otac je dozidao još jednu sobu na kuću. Nakon što ju je okrečio, sad u zidove umeće utičnice i šuti
Bjelini gura prst u oko
____________________________________________
ALMIN KAPLAN (1985.) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Uređivao je portal za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, među kojima su i nagrade Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, kao i nagrada Zija Dizdarević. Do sad je objavio: – Biberove kćeri (poezija) – Čekajući koncert roga (poezija) – Ospice (roman u stihovima) – Mostarska zbirka (poezija) – Bukara (poezija) – Trganje (roman) – Meho (roman) Živi na selu kod Stoca.
Svaki umetnik je na početku bio amater. Ralph Waldo Emerson
#crnafaza
Glas sa zvučnika proziva broj. Odjekuje hodnikom uz škripu teških, željeznih stolica. Upinju o naprsle pločice. Podižem papirić.
„Dobar dan.“
„O čemu govori vaša knjiga?“
„O nestajanju.“
„Još jedna? Popularna tema danas”, izgovara brkati kiklop s one strane šaltera i upire prstom gde da proturim rukopis.
„Izvolite.“
„Svrstaćemo to u arhiv 1855, polica 449, red 128, klaster…“
Tu sam se probudio. Topla noć. Zaspao sam u stolici za ljuljanje na terasi, sa zrncetom kafe u jednoj ruci i konjakom u drugoj. Nikakvo vreme. Jedanaest i dvadeset šest. Sasuo sam sve u sebe, pa odlažem čašu na pod da protrljam oči. Konjak bućne u želudac. Čuo se zvuk sličan onom kao kad gustu pljuvačku pustiš u bunar. Češem jaja. Creva se bude. Cvile ko stare vodovodne cevi. Pridižem se bez žurbe i gegam do toaleta. Seo sam da serem, kad me pozvala Veronika. Kaže da je odlučila da ode. Savetujem je da zajebe gluposti jer imam gomilu neiskorišćenih kondoma. Doći ću čim se olakšam. Natenane ćemo da razgovaramo o svemu. Doneću konjak i kubanske cigare. To ju je umirilo. Ona je mlada i veoma talentovana. Brucoš na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti. Jedan od njenih profesora je moj dobar prijatelj. Zajedno ljuštimo žestinu, a onda se nabacujemo studentkinjama. Tako smo se upoznali. Veronika i ja. Neko književno veče ili predstavljanje knjige. Nešto od tih dosadnih sranja. Na kraju večeri smo završili kod mene. Pomažem joj oko pisanja. Duplo sam stariji i pomalo umoran. Ona je puna radosti. Pomaže mi da se osećam srećno i zadovoljno.
„Tako si jebeno dobar“, kaže nakon što je pročitala poglavlje koje sam preradio, iz te njene knjige koju piše poslednjih godinu dana.
„Dobar sam?“
„Najbolji si. U krevetu si prosečan, ali u pisanju jebeš kevu.“
Stežem pubične mišiće. Ispod stola, hvatam se za jaja.
„Kako si to izveo? Od onog sranja si izvukao ovako nešto. Neverovatno.“
„Tekst nije bio toliko loš. Štaviše, sasvim dobar za početak.“
„Nikada neću da pišem ovako jako i precizno. Bolje da zajebem sve i gajim cveće.“
„Ne seri, mala. Pomoći ću ti.“
„Kako je tebi bilo kada si bio mojih godina? Pričaj mi o tome“, rekla je i počela da se zavlači pod sto. Otkopčava mi kaiš i pokušava da strgne gornji deo pantalona. Udara temenom o oblu ivicu.
„Nije mi bilo lako“, izgovaram i ustajem sa stolice da se raskomotim.
#zelenafaza
Jeo sam pljeskavicu i igrao se s mačkama nedaleko od Cvetne pijace. Bacao im natopljene parčiće lepinje. Pričao jednoj sivoj kako želim da postanem pisac. Objašnjavao način na koji se to u meni postepeno budilo i raslo zajedno s nosem i brojem cipela.
„Vidi, jednostavno je.“
Ona je mjauknula.
„Shvatio sam šta želim.“
Uspravila je rep i blago ga nagnula na levu stranu. Tačno se sećam tog trenutka. U izlogu izlepljenom novinama ugledao sam crno-belu fotografiju Peter Beard-a, na kojoj ga guta krokodil dok on predano zapisuje nešto. Ispod je sitnim slovima stajao naziv I’ll Write Whenever I Can. Obuzeo me osećaj da je pisanje najuzbudljivija stvar. Pisci su bitne face. Umislio sam da su ovenčani slavom, napojeni i nahranjeni, zadovoljeni blagodetima palanačkih misica. Da im se prinose device svake subotnje večeri. Tako je pisanje postalo moj jedini izbor. Posle beskrajnog prepravljanja napisanih pasusa, obeshrabren, shvatio sam da su sve te device zapravo jedna te ista rospija. Utvara nakon čijeg poljupca ostaješ opsednut. Najpre te mami, a potom proždre. Večno netaknuta menja imena i tela. Jednom sam je ubio. Barem mi je tako izgledalo. Ali, ubrzo, opet sam bio obmanut. Grlio sam neko njeno otelotvorenje. Mirisalo je na jasmin. Osvežavajuće. Ja na riblji restoran i prepečenicu. Sve je bilo u redu, dok me nije ščepala.
„Volela bih da te inspirišem. Kao neka muza“, rekla je.
„Kao neka muza“, rekao sam i pljunuo na trotoar.
Pokušavao sam da stvar oko pisanja shvatim što ozbiljnije. Naprasno sam postao organizovan. Bilo je prohladno jutro. Morao sam da navučem rukavice. Drugačije nisam mogao da držim olovku. Izbacio sam sto i stolicu na terasu. Otvorio svesku i započeo priču o mlevenom mesu. Punu šolju kafe gurnuo sam do ivice, pušila se kao dimnjak gradske toplane. U želji da budem što produktivniji, usvojio sam metod upravljanja vremenom, pomodoro. Suština je u podešenom satu na interval od dvadeset pet minuta, u kratkim pauzama i potpunom fokusu. Simbol za jedan vremenski interval je paradajz. Procenio sam da mi je za započetu priču potrebno sedam kilograma paradajza. Počeo sam da razmišljam koliko je to u tubama kečapa. Sat je zazvonio. Prvi vremenski interval je prošao. Odustao sam i vratio se na spavanje.
Pet je po podne. Celim telom trudio sam se da budem ono što sam najiskrenije želeo. Pisac erotske fantastike. Verovao sam da je sve u mojim rukama. Ljudi su marionete. Ogoljeni protagonisti u pričama koje pomahnitalo ispisujem. Moj život je fantazija. Zazvonio je telefon. Podigao sam slušalicu. Otac mi je čestitao dvadeseti rođendan. Rekao sam mu da bi trebalo češće da se javlja. Rekao je da će mi uskoro poslati novac po nekom prijatelju koji putuje za Sofiju. Šetao sam oko stola. Imaginacija je očerupana kokoška koja nosi zlatna jaja. Nakon nekoliko sati ozbiljno mi se zavrtelo. Morao sam da sednem. Otvorim pivo. Odaberem dobru muziku i pregledam šta sam do tada uradio. Na sredini hartije je pisalo:
Pet je popodne. Ja sam pisac erotske fantastike. Svet je u mojim rukama.
Otvorio sam još jedno pivo. Zadovoljan progresom. Razdrao se od sreće i pojačao muziku. Policija je stigla tačno u ponoć. Nisu upalili svetlo u hodniku. Osvetljavali su baterijskim lampama natpise na vratima i pogodili me snopom kroz špijunku. Debela udovica, iz stana pored, prijavila me je zbog glasne muzike. Ona se glasno jebe, a ja glasno pišem. U tome se razlikujemo. I u kilaži. Prete mi odnošenjem kasetofona. Pitao sam ih šta bi učinili da je situacija obratna, da li bi odneli jebača. Jedan kaže da ne serem i ne budem vulgaran. Drugi je dodao da se upristojim ili ću da najebem. Pitam ih zar je moguće da me ne prepoznaju. To sam ja. Sugrađanin. Pretplatnik na bolju budućnost. Vratili su mi ličnu kartu i zatražili pomoć oko svetla na stepeništu. Kasnije sam komšinici svršio na kvaku. Ali vrata je ujutru prva otvorila služavka.
#žutafaza
Mamurluk me je upoznao s jednom finom devojkom. O njenoj drugarici sam često maštao. Poklone i piće nikada ne odbijam. Rekoh joj da sam pisac. Ljubili smo se u senci petospratne svadbarske torte iza poslastičarnice. Grad je dremao na njenim sisama. Ona me je upitala koliko dugo pišem. Želela je nešto da pročita. Šta sam objavio? Citirala je Ivu Andrića. Pisactreba da piše i priča, ali ne da od svog života stvara… bla, bla, bla… bla, bla, bla. Rekao sam da je to sve manje bitno. Nešto drugo je važno. Potrebno je da imaš muda.
„A tvoj tok misli?“, pitala je.
„Šta s njim?“
„Objasni mi.“
„Čudno je to.“
„Kao sa ženama?“
„Tako nekako.“
Lupila me po leđima.
„Dozvoli mi da ti izlečim komplekse. Moraš, moraš, moraš…“, rekla je. I sama je nešto pisala. Srčom je urezivala stihove po drvenim klupicama u parku. U tim duborezima pohotni balavci i danas gase pikavce. Lučili smo strast poput dva francuska buldoga. Tako oni travnjakom razvlače pljuvačku. Sve je to deo igre. Kao i skriveni sebični pripovedač željan senzacija. Znao je da me skine golog i natera da trčim oko mermernih stubova dok se ne zagrcne od smeha. Između njegovog nagona i mog životarenja kao uzornog građanina, bio sam rastrzano zamorče.
Smežurani vilenjak u kulturnom centru pročitao je četiri poglavlja romana na kom sam radio. Više puta je ponovio da poštuje stvaraoce koji neguju lepu književnost, ostavljenu u amanet čovečanstvu, a moja ispovedna proza može da prođe kao lek usamljenom čoveku. Nisam bio siguran da li je to dobra stvar. Pitao me je kako ja sve to doživljavam. Kao ubistvo, rekao sam. Na početku poglavlja ubijam glavne likove. Potom i statiste, pa uvodim nove koji su spremni na tvrde porno scene. Volim kameru koja putuje sporo. Radnju koja se otelotvoruje upečatljivim kadrovima i erotiku. Seksualnost koja objašnjava sve.
„Sinko, ubrzaj ovo malo. Imaš dobrih delova, ali negde si suviše spor. Radnja mora da piči“, žvrljao je po pasusima u petnaest minuta nakon podneva. U dobro ohlađenoj prostoriji.
„Kad napišeš nešto, zamisli šta će na to da ti kaže Borhes. Poradi još malo na rukopisu, pa da ga stavim u plan za sledeću godinu.“
Sakupio je listove kao salatu i rekao da bi bilo najbolje da se prijavim na njegov kurs. Uzeo sam hrpu papira i otišao u park. U moj pileći vrat indukovao se gnev. Pocepao sam prvih šest strana i uzdahnuo.
Listao sam stare beleške i tražio neku od onih rečenica s poentom. Onih koje imaju potencijala da budu citirane. Kao grafiti po zidovima. Na nadgrobnim spomenicima. Takva rečenica mi je potrebna da začinim čorbu. Koncepcija mi je škripala. Scene su delovale beživotno. Stajao sam i posmatrao grad. Slušao sam zvukove.
Mlada, nesnađena devojka šeta sama. U glavi joj je pomračenje. Par bez ljubavi gleda u auspuh parkiranog trabanta i zamišlja da je proces reinkarnacije fosilnog goriva kompleksna stvar. Kvarcovana devojka pod ruku drži majku i obe nasrću na moj napaljeni pogled. Ložim se na dubinu njihovih dekoltea. U porno časopisima viđao sam takve mlade i deveruše. Krastavac i penu za brijanje. To su zabavni trenuci jedne veoma seksualno aktivne životinje. Bitno je da se radujemo. Da smo zadovoljni. Možda postojimo samo još danas. Čitam neistine s lica čoveka koji me moli za sitniš. Grad mi uporno traži ono što nemam da dam. Posežem rukom u džep. Izbeljivanje anusa je egzistencijalna stvar za snobove. Ovakav isti grad mogu da pronađem na mnogim drugim mestima. Potrebno je da se zaljubim. Tada svaka ulica postaje lepa. Pitam se da li je vredno predati im se bezuslovno. Žvaćem i balansiram. Balansiranje je ispitivanje krajnosti. Jedem mazanu kiflu. Pun sam ljubavi. Ispoljavam je prema svojim najmilijim čarapama. Život je preokret. Zdenka je topljeni sir koji žvaćem na času kreativnog pisanja. Kečap vidim po fasadama. Ispisane su poruke mržnje. Tiranija je kuga demokratije. Kaže mi gospodin iz obezbeđenja na stapeništu Gradske kuće. Kockarnice niču bez razloga. Svuda duž omiljene ulice.
U supermarketu prolazim pored polica s kojih kidišu knjige. Mutanti hiper produkcije. Gledam u beskrajno šarenilo boja. Na kraju reda s mlečnim prerađevinama vidim kitnjastog hroničara kako pretura po „imlekovim“ proizvodima. Vilijam – pisac dramskih komada iz gradskog pozorišta. Sinula mi je ideja. Kidnapovaću ga i prisiliti da napiše sinopsis umesto mene. Kasnije ću tu priču da razradim. Pa sve po redu. Odustao je od mleka čim sam mu ponudio gandžu. Otišli smo do stana. Nismo znali da motamo. Praznio sam cigarete, pa ih ponovo punio. Želeo sam da se izjadam o mukama koje sam trpeo dok sam tekstove nosao po izdavačkim kućama. Stekao sam utisak da su urednici mitska bića. On je preo, trljajući karnere. Mjauknuo je nekoliko puta. Govorio sam mu o svojoj nesigurnosti. O iracionalnom strahu da ću nestati pod tonom neuspelih rukopisa. O knjizi kao seksualnom objektu. Zatražio je da srolam još jednu. Pitao sam ga kako da uspem. Pitao me je da li imam nešto slatko. Iz frižidera je zgrabio džem. Dugo mi je trebalo, ali sam ipak na kraju provalio da je otmica bila čist promašaj. Otvorio sam mu vrata i pustio ga da ode. S teglom u rukama.
#crvenafaza
Moj prvi intervju. Svi smo se igrali velikih, sposobnih karijerista. Bio sam ubeđen da je produkt mog višemesečnog rada odlična knjiga. Ubedio sam u to i ljude oko sebe. Rekordna gledanost emisije o književnosti amaterske televizije iznosila je šest i po senilnih staraca, članova udruženja, koji pišu pesme i otimaju se oko nagrada književnog društva Svitac. Sedeo sam u delu koji su nazivali bife i čekao voditeljku. Dva muškarca u debelim džemperima, s masnim kosama i modrim podočnjacima, merkali su me dok sam nervozno cupkao. Nastavio sam da čekam u jako osvetljenoj kancelariji. Novinarka je užurbano zapalila cigaretu, pa smo se rukovali. Rekla je da sednem pored nje. Pitala me je da li znam zašto sam tu. Rekao sam da samo pratim njene instrukcije. Nasmejala se i skrenula mi pažnju: moramo da budemo ozbiljni. Ispričao sam joj ukratko pojedinosti o tome kako je kad radiš u magacinu. A o tome nisam imao pojma. Slagao sam da pregovaram s izdavačem, odrecitovao pesmu i dva puta pritego kaiš. Naložila se na recitovanje. Pozvala je kolegu da me čuje. I on je nosio džemper. Prilikom druge izvedbe pobrkao sam tekst. On je rekao da sam dobar i nastavio s nekim proseravanjem o tehnici disanja i dikciji. Bio sam ubeđen da je ljubomoran, jer meni za disanje nije bila potrebna tehnika. To sam savršeno radio. Udahnem. Izdahnem. Udahnem. Izdahnem. Ona je lupala šakama i rekla da sam odličan. Složili smo se da će me angažovati za neku emisiju s glupim nazivom Koracima poezije ili Nogama pesnika. Ne mogu da se setim. Ali znam da me je cela ideja smorila. Pomenuli su honorar i tu su me zaintrigirali. Prosta tehnika disanja.
Iste večeri zapio sam se u kafani Biser. To mi je pomaglo da sredim misli. Svi stolovi su bili nakrcani. Dogorevale su zaboravljene cigarete u pikslama. Muzičari su štimovali instrumente. Matora gazdarica je vikala. Konobari su poskakivali od dreke. Neko je fotografisao. Blic me zaslepio. Pripit sam pišao u lavabo ispred zauzete kabine.
„Seljačino! Gde sada da operem ruke?“, gunđao je muški glas i pokušao da otvori vrata. Zapeo sam rukom i rekao mu da sačeka da otresem. Bio sam spreman da ga nokautiram. Grdosija je stajala iza mene. Bolje bi bilo da se nisam okrenuo. Mogao sam još malo da se kurčim. Umesto toga, zašlajfovao sam u mestu. U stvari, nije on bio toliko krupan, koliko sam se ja osećao smušeno. Grmalj. Golijat. Gorostas. Lice mu je bilo puno ožiljaka. Od bubuljica uglavnom. Pljunuo me je i izašao.
Gasio sam pikavce u špricer i čekao da neko pusti turu ili prelomi stolicu o moja leđa. Kafanska tuča. To je stereotip koji osvežava. Nikada nisam učestvovao u takvoj makljaži. A ludo sam to želeo. Nabijam negativca pod sto. On je sve započeo. Zamišljao sam kafanu prepunu pijanih pisaca. Nešto pre ponoći obaramo stolove i kreće tuča. Pisci koje nisam batinao po boemskim crkvama, što se mene tiče, nisu ni morali da postoje. Oni koje volim, po nepisanom pravilu pozirali su pored pisaće mašine i pakle cigareta. Suvi, rasklimatani deda tražio je trideset evra za poluispravnu „olympia-u“ s početka dvadesetog veka. Želeo sam je kao iskusnu ženu. Na njoj bih napisao čudo. Na kraju večeri sprijateljio sam se s rošavim likom iz WC-a i njegovim pajtosem. Svašta sam im obećao.
Uvek sam okajavao grehe pijanstva tako što sam se odvlačio do knjižare i kupovao knjige. Zbog toga posedujem kućnu biblioteku. Japanci imaju reč za tipove kao što sam ja – tsundoku. Nakon knjižare otišao sam na promociju. Sala gradske biblioteke bila je prepuna. Stajao sam sa strane gurajući se s dnevnom štampom. Sve je mirisalo na novinski papir. Afirmisani pisac kog sam poznavao, nakićen nagradama, poslao me po piće. Bio je žedan. Imao sam nedovoljno para u džepu. Kupio sam mu dve limenke i krišom doturio kesu, dok je neki kritičar prosipao termine koje nisam razumeo. On je uzdahnuo i teatralno izgovorio da ne pije to pivo. Odmahnuo je i zatražio viski. Svi su me prezrivo pogledali. Pocrveneo sam. „Da znaš za ubuduće”, dodao je. Klimnuo sam glavom, sa željom da mu sve prospem za vrat dok slatkorečivo sere. Umesto besnog ispada, okrenuo sam se i otvorio pivo.
Nakon što sam obe limenke ispio i zgužvao, usledio je aplauz. Stajao sam u hodniku i rukovao se redom s književnim pacovima. Svako je nosio svoje parče sira, zadovoljan jer je mišolovka rashodovana. Sakupljao sam mrvice po džepovima i zamišljao kako će izgledati promocija gde ja naručujem. Išunjao sam se iz biblioteke i povratio.
Čuo sam debelu udovicu kako se vraća s posla. Prethodne noći je opet pretila policijom. Doručkovao sam margarin i džem, pa eksirao litar hladnog mleka. Poželeo sam da odem u šetnju s devojkom koja je umislila da imamo nešto zajedničko. Vredno. Jedinstveno. Makar da razbistrim glavu na svežem vazduhu. To je dobro. Držali bi se pod ruku i kružili po parku. Spontano bismo uspeli da izdeljemo čamac i zaplovimo. Uglavnom je sve to tako izgledalo zbog trave. Mnogo trave. Ali, baš tog trenutka, neko je pozvonio na interfon.
„Ko je?“
„Bandini i Kinaski.“
Naprezanje da se setim nije pomoglo.
„Henri, tip iz WC-a. Rekao si dok smo cirkali u onoj kafani da možemo kod tebe na dva-tri dana. Hotel je čisto bacanje para.“
„A, da. Sećam se. Može do četvrtka!“
#plavafaza
Azurno plava.
To se nije promenilo. Ne volim dosadne ljude. Niti dosadne korice. Volim nadrkane i upotrebljive knjige. Francuski za dvadeset jedan dan. Tom knjigom sam fascinirao voditeljku jutarnjeg programa dok sam joj tepao na lošem francuskom ližući ekran televizora. The Anarchist Cookbook, s međunarodnim standardnim knjižnim brojem (ISBN) 0-9623032-0-8, to je prava literatura za svakog uvrnutog oslobodioca. Ponekad bih razbacao po podu stana više knjiga i čitao ih istovremeno izvlačeći na papir savršene rečenice. Savršene rečenice su obično kratke. Jezgrovite. Bandini mi je rekao da bljutavi pisci pišu pretenciozno. Usiljeno se trude da upakuju život u kitnjaste duge misli. Kao da žele da zarobe okean u kofi, a potom piju iz čaše. Od savršenih rečenica pokušavao sam da načinim uzbudljivu priču. Henri je rekao da je krajnje vreme da se opustim.
Želeo sam da uspem po svaku cenu. Mislio sam da je ogroman tiraž jedino pravo merilo.
„Šta je s tobom, mali?“, Bandini je otvorio vrata ormana i pogledao me upitno. Obukao je moj neboplavi bademantil. Iza njegovih leđa kezio se Henri. Nišanio me je crvenim pištoljem na vodu.
„Gde je vino? Rekao si da će večeras biti dobra zajebancija. Zatvorio si se u orman s tom sveščicom kao neki impotentni pacov. Stvarno, Arturo, šta je malom?“
„Nije mi ništa. Pokušavam da pišem.“
„Mali, ne pokušavaj.“
„U pravu je Henk. Ne pokušavaj nego čekaj. Čekaj da se to desi. Upijaj.“
„Idi po vino“, rekao je Henri. Nosio je moje „speedo“ kupaće gaće koje su se duboko zarile u salo njegove bulje prepune čirova. Okrenuo se k prozoru češući stomak. Pištoljem na vodu prskao je po staklu. Sa susedne terase posmatrala ga je komšinica koja je tresla stolnjak. Te kupaće više nikada neću da obučem. Spaliću gaće čim ih skine.
Henri i Bandini su zaključili da sam bolestan. Rešili su da pomognu. Čudna je to pošast. Uvećanje ega. Loše za jednog pisca. Pojačava sujetu. Okarakterisali su slučaj kao suvišan organ koji moraju da odstrane. Eksperimentalna faza. Spremali su čarobni napitak dok sam nestrpljivo čekao u kupatilu.
„Šta je to?“
„Moj omiljeni miks. S ovim letiš u nebo“, rekao je Henri. Napitak je imao ukus soka od ananasa s previše Southern Comfort-a, čilija, bibera i nečeg što nisam prepoznao. Ispio sam celu kriglu tih pomija. Brzo. Naiskap. Nakon desetak minuta bio sam oboren. Henri i Bandini su igrali oko mene pevajući. Nešto nalik indijanskom plesu za prizivanje kiše.
„Ne postoji Ja, postoji samo ananas.“
„Ne postoji Ja, postoji samo ananas.“
„Postoji samo ananas“, pokušavao sam da ponovim. Postao sam ananas. I bilo mi je lepo. Nikakva važnost. Sve što bih radio potpuno je beznačajno. Na ovu planetu došao sam s namerom da se igram blenderima. Kao lakrdijaš, nevaljalac, vragolan. Ne služim bogovima. Ne žrtvujem štenad demonima. Ne žudim za prosvetljenjem pod ogromnim fikusom. Ne tražim smisao u destrukciji. Nije mi potrebna svrha. Niti želja da se pomerim s mesta. Opažam. Pucam. Obogaljujem diktatore. Demistifikujem iluziju moći. Slab sam. Protagonisti mojih priča su jaki. Bez poente. To je privid. Svetovi nastaju i nestaju udisajem. Boje tih svetova beležim u kamenu. Ne postojim. Ono sam što biste vi želeli da budete.
Probudio sam se tek sutradan, pored kade, u „speedo“ kupaćim gaćama. Henri i Bandini su otišli na pijacu. Prošlo je nekoliko četvrtaka. Još uvek su bili tu. Subotom smo jeli obilat ručak. Voleli su da se igraju s hranom. Na redu je bila tajlandska kuhinja. Ustao sam i odlučio da ceo dan posvetim upijanju. Otišao sam u šetnju. Grad se znoji. I ulični svirači zajedno s njim. Zdepasti tamburaš udara po izlizanoj gitari. Kroz debela stakla njegovih naočara vidim kako žmuri i ignoriše praznu kartonsku kutiju. Znoj mu se sliva niz obrve k obrazima i pada na trup gitare. Deset je sati. Nedaleko od njega, dalje niz šetalište, drugi mrmlja pesme o svojoj majci. On je majstor perifernog vida. Glavu nepomično drži visoko. Licem ka suncu. Sve ljude koji prolaze odmerava ispod oka. Prisluškivao sam. Ulični prodavci ploča pričaju urbane legende o gitari s par žica i valjanju štapova močvarnih bambusa za siću.
#prozirnafaza
Henri i Bandini su odlučili. Bilo je krajnje vreme. Morao sam da izađem iz mraka.
„To je kao kada iznenada otvoriš vrata i upadneš u prepunu sobu. Svi se zagledaju u tebe.“
„K’o mrtvi pilje. Ne znaju želiš li da im ponudiš nešto slatko, ili bi da pišaš po njima.“
Ubedio sam ih. Bio sam spreman. Pišao bih. U Berlinu je u to vreme živeo njihov prijatelj koji je poslednju deceniju razvijao kreativni sistem. Autonomni generator priča. Henri je rezervisao karte. Fotografisali smo se pored ostataka Berlinskog zida. Nedaleko od mosta preko reke Špreje, u Varšavskoj ulici. Dugo smo lutali gradom tražeći slobodan hostel. U ulici Driesener našli smo četvorokrevetnu sobu za deset maraka po osobi. Pored Brandenburške kapije klopali smo currywurst i popili po „berliner“. Odatle odšetali do umetničke kuće Tacheles. Tamo je trebalo da pronađemo njihovog prijatelja. Pred nama je stajala oštećena zgrada iz Drugog svetskog rata, s ogromnim muralom Gde je kapetan Nemo? Na razglednici koju je u ruci držala turistkinja iz Mađarske, video sam izgled građevine za vreme Nacionalsocijalističke nemačke radničke partije. Jedan mali kukasti krst stajao je u uglu. Grafiti su bili svuda po stepeništu. Zapišani mračni uglovi. Nadahnuti entuzijasti su slikali. Jedna ogromna doga je spavala. Neki momak s crvenom kapuljačom pušio je džoint. Krupna Holanđanka ćaskala je s nama, vrteći brojanicu od ćilibara. Umetnici su bili pod pritiskom. Moćni vlasnik želeo je da ih iseli. Banke poseduju sve. Zgradom je dominirala velika prostorija s tezgama, nalik buvljaku u zatvorenom. Bila je puna štancovanih slika. Motivi Berlinskog zida i socijalističkog bratskog poljupca. Ručno pravljeni nakit se najviše prodavao. Mladić na gitari pokušavao je da solira, dok je medved na basu okidao dva tona u dugim psihodeličnim deonicama. Zvučali su kao razdrndana veš mašina. Henrijevog i Bandinijevog prijatelja nije bilo ni u jednoj od soba. Smežurana hipi baka, koja pravi nakit od papira, rekla nam je da se pre dve godine odselio u Francusku. Dala nam je njegovu adresu.
Pred hotelom Des Olympiades u Parizu, osećao sam ogromnu potrebu da serem. Nalazio se nedaleko od metro stanice Simplon.Jedan od jeftinijih. Soba nije bila toliko loša. Kreveti su udobni. Na zidovima požutele tapete. Vodokotlić je neprestano curio. Lavabo je bio polomljen, pa zalepljen. Prijatelj nas je očekivao nakon večere. Morali smo da pronađemo zgradu gde se nekada nalazio The Beat Hotel. U blizini metro stanice St-Michel. Tu se nalazio kreativni centar najveće svetske izdavačke kuće. Srce književne industrije. Nad ulazom je svetlio natpis: Veliki izdavač. U sobi 12 je kancelarija famoznog prijatelja. Tu je sve počinjalo i završavalo se.
Nosio je žuto-narandžastu havajku. Bio je sed. Neuredan. Upalih obraza. Sa savršeno belim zubima. Veštačka vilica. Ponovio je i dodao kako ga žulja. Vodio nas je kroz slabo osvetljene hodnike. Staza od crvenog itisona završavala se prozorom. Miris kafe i cigareta. Zidovi ukrašeni uramljenim naslovnim stranama bestselera. S desne i leve strane nalazile su se radne prostorije. U svakoj ogroman ovalni sto i tabla na zidu, pri vrhu oblepljena ispisanim žutim papirićima. Ispod iscrtani dijagrami. Zeleni, crveni i crni flomaster. Ponekad u ruci, ponekad na podu. Za stolom troje pisaca. Kucali su po mašinama. Sobe ispunjene duvanskim dimom.
„Ovako nastaju“, rekao je prijatelj pokazujući kroz jedna od otvorenih vrata. Lupio je šakom o futer. Pisci su podigli glave.
„Ovo je sadašnjost književnosti.“
Plaćeni su po učinku. Na svaka dva meseca moraju da izbace tekst zadovoljavajućeg kvaliteta. Sve to prolazi više uređivačkih faza. Putem razvijenih prodajnih kanala, ukoliko već ne postoji naručilac, pronalazi se mušterija koja je voljna da plati jedno takvo delo i objavi ga pod svojim imenom. Uglavnom su to likovi iz javnog života, žene snobova iz elitnog predgrađa i ponekad afirmisani pisci s blokadom. Razvija se celokupna markentiška strategija i voilà. Svi srećni i zadovoljni. Tržišna igra. Brendiranje sopstvene sluzi.
Odveo nas je u podrum.
„Ovo je budućnost književnosti. Moje čedo. Specijalan projekat našeg kreativnog centra. Budući nobelovac. Za šest dana simulacije generiše roman. Još uvek usavršavamo pojedine delove algoritma, pa nije došlo do komercijalizacije. Ali, tebi će biti od velike pomoći. Uskoro će Flâneur da zameni sve pisce.“
U prostoru predviđenim za to, ukucao sam reči: seks, orgazam, april.
Kupili smo francuske suhomesnate proizvode i tri boce vina. Prvi put sam probao guščiju paštetu i neki meki koziji sir. Kej oko Sene bio je prepun. Pili smo rosé iz plastičnih vinskih čaša na sklapanje. Pokupili smo dve devojke koje su sedele nedaleko od nas i otišli u klub niz ulicu Dauphine koja se nastavljala na Novi most. Prešli smo na pivo. Jedna od njih zvala se Intra Larue. Nosila je pocepane farmerke i „adidas“ trenerku s kapuljačom. Ličila je na nekog napaljenog adolescenta. Pričali smo o umetnosti. Rekla je da planira da oblepi Pariz svojim sisama. Pokušao sam da je poljubim. Ona se tome smejala. Pivo joj je izlazilo iz nosa. Ošamarila me. Zaspao sam za šankom. Nabila mi je džoint u usta i rekla da je najvažniji taj osećaj dok stvaram. Jebeš tiraž knjige.
„White Widow, pisac. Ovo je prava stvar. Ovo će ti pomoći. Zajebi glupog robota.“
Klimnuo sam glavom i povukao dim.
„Električna pražnjenja“, rekla je.
„Šta su električna pražnjenja?“
„To je stvaranje. Električna pražnjenja.“
#braonfaza
Ovo je najduža faza moga života. Trajala je skoro dve decenije. O njoj možete da čitate u zbirkama priča koje sam objavio. Nešto nalik rokenrol albumima. Romane sam prestao da pišem. Naporni su. Iscrpljuju. Ostale pojedinosti o ovoj fazi nalaze se u mojim memoarima.
#ljubičastafaza
Mesečno potpišem stotinak knjiga. U početku je bilo interesantno. Sada delim autograme isključivo pijan. Bandini je poslao razglednicu iz banje: Preksinoć sam se peo na banderu i brao cveće s visećih saksija. A sinoć smo Henk i ja uključili protivpožarni alarm. I on je posekao ruku. Odgovaram mu novogodišnjom čestitkom: Sinoć sam u striptiz klubu tražio od striptizete, Ruskinje, da mi recituje Jesenjina. Crni Čovek. Pitala me je da li može umesto toga da mi igra u krilu. Ove nedelje odradio sam dva intervjua. Ponavljam iste priče. Na samu pomisao da nešto promenim, unervozim se. Mrzi me. Jednostavno, ni u čemu više ne vidim smisla. Prestao sam da pišem. Ima tome već šest godina. Uvaljujem neke stare stvari iz fioke.
Greškom mi je nadenula ime konjokradice iz filma o divljim konjima koji je samo ona gledala. Mislim da je sve izmislila. Nisam ličio na glavnog glumca. On je bio visok i crn. Rekla je da voli uspešne i ostvarene muškarce. Dok sam trezan, ja sam odmeren. Uspešno suzbijam nagone. Nakon dva konjaka postajem navalentni konjokradica. Nakon osam, znam da vozim lift. U stanju sam da ležim u kabini koja ide gore-dole i milujem patos isflekan tragovima štikli. U gradu sam koji više ne poznajem. Mlada studentkinja priprema pitanja. Koliko god se trudila, neće uspeti. Mene više ništa ne iznenađuje. Jedemo tortu. Muka mi je. Trljam oči i uzdišem. Lizala je ostatke čokolade s kašike.
„Bije vas glas da ste nedozreli i razmetljivi. Šta biste rekli na to?“
Nasmejao sam se. Slažem se sa svim što izgovara. To je jednostavno tako. I ja nemam ništa protiv toga. Svukao sam bermude. Prišao joj. Ispustila je listove.
„Kako je lep i mali. A vi ste svinja, gospodine Khamra.“
„A kako se ti ono beše zoveš?“
„Veronika.“
Slegnuo sam ramenima. Nastavila je s pitanjima. Sve iz glave. Jedno za drugim. Zazvonio joj je telefon.
„Ljubavi, još uvek sam na fakultetu. Pozvaću te kad dođem kući“, rekla je i zabacila dugu plavu kosu. Pogled luta po plafonu gde mi se ukazuju čudnovate slike: kamile, karavani, lokomotiva, pas i mačka… Više je ne čujem. Jedino zvuk nabadanja pisaće mašine. Svršio sam. Napunio sopstveni pupak. Onda smo zaspali. Bubašvabe su trčale po nama.
#belafaza
Volim da se zatvorim u sobu, da opičim Bolero do daske i satima psujem ovaj usrani svet. Odem u kafanu Korzo, u Zmaj Jovinoj, i napijem se. Psujem još malo, zajedno s konobarima. Pomognem im da mirno odu u penziju. Izađem na kišu. Polomi me vetar. Izgledam kao da plačem. Možda je to od sreće. Slušam pridike često kako ne valjam za sebe, kako sam dobar samo za druge i da sam budala što se još uvek ložim na te stvari da psujem i pijem. Postoji normalan put sazrevanja ličnosti, ali za mene kao da nema dovoljno sunca. Sapletem se dok se gegam do stana. To je jedini put koji slepo pratim. Polomim asfalt i tamburu pod kaputom. Sjebem krmu broda i ugruvam rebra. Probudim se na dnu reke. Opsujem. Isključivo jednom. I provirim kroz sve kanalizacione odvode da vidim koje me govno na drugom kraju čeka. Uzmem telefon i pozivam call centar.
Stojim za pultom. Posmatram raskopčani tirkizni mantil. Smrde sredstva za održavanje higijene. Čitavu noć sam lunjao gradom. Nažuljale su me cipele. Više mi nikakva uteha nisu te moje knjige. Usamljen sam. Bezvoljan. Gunđam za svaku sitnicu. Ikigai. Ikigai. Ponavlja glas starca u mojoj glavi. Gde je, šta je tvoj ikigai? Pušim i zurim u jednu tačku satima. Dok ne ogladnim. Sedeo sam do zore s nekim momcima u parku. Pre nego je svanulo, poklonio sam im sav novac. I kreditnu karticu. Bili su fini prema meni. Svako je dobio po jednu cifru pin koda. Od najstarijeg do najmlađeg. Valjda će umeti da se dogovore.
„Izvolite, gospodine.“
„Želim da zaveštam organe.“
„Popunite ovaj formular.“
Zatražio sam olovku i pomerio se u stranu.
„Vaš potpis ovde.“
Ruka je zadrhtala kao da dajem poslednji autogram.
„To je sve?“, upitao sam tihim bojažljivim glasom.
MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča „Bending” (2010.) i „Produžetak vrste” (2019.). Priče su mu objavljivane po časopisima i zbornicima (ARS, Dometi, Povelja, Trash) i uvršćene u uži izbor književnih nagrada u regionu (Europe Short Story, Lapis Histriae, Zvona i Nari, Andra Gavrilović, Miodrag Borisavljević).
Nagrada Europske unije za književnost 2020: ROMAN PETRA ANDONOVSKOG “STRAH OD VARVARA” / СТРАВ ОД ВАРВАРИ, Ili-ili, Skopje; ulomak
Žene zatočene na otocima: Oksana
Ovog jutra je Igor otišao po liječnika da pregleda Evgenija. Iako je jučer navečer rekao da će doći, jutros je to odbio rekavši mu da ne može jer će zbog toga imati probleme s otočanima. Evgenij je cijelu noć imao temperaturu, stalno je kašljao i pljuvao krv. Igor je rekao da će ga još jednom pokušati uvjeriti. Liječnik je s Krete, na Gavdos dolazi posljednjom brodom ujesen, a vraća se prvim u proljeće. Nitko nije htio prihvatiti posao na Gavdosu u kojem nema ni ambulante, a ni on nije pravi liječnik, na četvrtoj godini odustao je od studija medicine. Nakon što je Igor otišao uloviti ribu za ručak, a Evgenij konačno zaspao, ponovo sam izašla u dvorište. Puhao je topli vjetar iako je bio prosinac. Otišla sam do one kuće, no ondje nije bilo nikoga. Nije se pojavila ni ona žena koja me je uvijek gledala s nevjericom. Vratila sam se i legla pokraj Evgenija. A zatim sam sanjala da vani pada snijeg, da mi ležimo u radnoj sobi tvoga oca, posvuda su razbacane karte otoka, ti guliš naranču i daješ mi jednu plošku, i odjednom cijela soba počinje mirisati na naranče, ti iz hrpe izvlačiš jednu kartu i prstom mi pokazuješ jedan otok i kažeš, ovdje, na ovom otoku žive samo žene, njihovi muževi su mornari i kada odlaze, ne vraćaju se više, ljeti na otok dolaze ribari i provode sa ženama noći, a zimi kada kiša ne prestaje danima, one se zatvaraju u svoje kamene kuće i pišu poeziju. Sve pišu jednu pjesmu. Nemam razloga da ti ne vjerujem. Otac ti je kartograf, on najviše od svega voli crtati karte otoka, i zna sve o njima. Kada sam se probudila, vani je već pao mrak. Evgenij je sjedio ispravljen i gledao me, rekao je da sam se sve vrijeme smješkala u snu. Ostali smo još neko vrijeme u krevetu i ne sjećam se kada smo zadnji puta tako sjedili zajedno. Željela sam mu reći da stalno mislim na tebe od dana kada smo došli na Gavdos, iako te nikada nisam spomenula i za sve ove godine ne sjećam se da sam ikada pomislila na tebe. Od onog dana kada si otišao, obećala sam sama sebi da ću te posve zaboraviti, to mi se činilo najboljim, no tek kada sam napustila Donjeck i otišla na studij u Kijev, prestala sam misliti na tebe. Evgenij je primijetio da sam zamišljena i rekao je da će me pustiti da još ležim još, a on će ustati i razgibati se malo po sobi, no nije mogao ustati, nije imao snage iako se činilo da mu je bolje, rekla sam mu da ne žuri i da ću otići vidjeti što je s Igorom. Kada sam se spustila u kuhinju, shvatila sam da se Igor uopće nije vratio. Izašla sam u dvorište da vidim nije li tamo, no nije ga bilo. Nisam znala učiniti. Stajala sam tako u dvorištu kada sam primijetila da me netko, nedaleko od naše kuće gleda. Bila je to ona žena plavih očiju. Rekla sam joj tiho na ruskom „dobro večer“, imala je onaj isti pogled nevjerice, rekla sam joj još jednom „dobro večer“, ovog puta na grčkom, pozdravi su bili jedino što sam znala reći, tek sam tada primijetila da u rukama drži naramak drva, a kada sam pokušala prići joj još jedan korak, bacila je drva i zatrčala se prema kući. Gledajući za njom osjetila sam nečiji dah i kada sam se okrenula vidjela sam Igora koji me je samokratko pigoedao, nije mi se obratiti nijednom riječi, okrenuo se i uputio prema našoj kući. Kada sam ušla, on je stajao okrenut stolu. Ne pogledavši me, prozbori: „Danas samo toliko, jedva sam jednu ribu ulovio“. Nisam znala što da mu odgovorim. Uzela sam ribu i odmah je počela čistiti, a on je krenu prema svojoj sobi i ne okrećuće se rekao: Napravi juhu, a meso daj Evgeniju, njemu treba za okrijepu“. Evgeniju sam odnijela tanjur s jelom. Kada sam mu prinijela žlicu ustima, gurnuo mi je ruku i rekao da, ako je već bolestan, nije bogalj i da još može jesti sam. Potom me je zamolio da ga ostavim i odem. Dolje je Igor sjedio za postavljenim stolom, jeli smo u tišini. Nakon večere mi se ispričao za svoje glupo ponašanje, da me nije želio povrijediti, no da se brine da mi se nešto ne dogodi. Nisam mu ništa odgovorila. Skupila sam tanjure i otišla u kuhinju. Nakon nekog vremena došao je za mnom i rekao da ima za mene mali dar. Iz unutrašnjeg džepa jakne izvadio je kamen tirkizne boje, s oblikom jajeta, „izvadio sam ga iz mora za tebe“ rekao je. Uzela sam kamen nježno kao da je od najtanjeg stakla, krhak i lako lomljiv. Igor je rekao da se ide presvući. Približila sam kamen ustima i liznula ga vrškom jezika. Bio je slan. Liznula sa ga još jednom. Odjednom sam ga počela histerično lizati sve dok s njega nisam polizala svu sol. Zatim sam legla na kuhinjski pod i počela plakati. Plakala sam na sav glas. Vidjevši da Igor stoji na vratima i gleda me, ustala sam, obrisala suze i rekla mu da mi ispriča kako je proveo dan, kakvu boju ima more, ima li valova ili je mirno, da mi ispriča sve i kako je ugledao kamen, zašto baš njega, a ne neki drugi, sve sam htjela znati. Igor me uhvati za ruku i odvede za stol. Sjeo je nasuprot meni, neko vrijeme je šutio i gledao u pauka koji se spuštao s tavana prema prozoru, a zatim započeo svoju priču: „Nakon što sam večeras jedva ulovio samo jednu ribu, dolje, u blizini plaže Sarakinko, odlučio sam učiniti nešto drugo. Dok sam se vraćao od liječnika, sjetio sam se da mi je ribar koji me je doveo ovdje, pričao da na otoku postoji Svjetionik i da se ondje, ako je more nemirno može uloviti najviše ribe. Još mi je rekao da pokraj Svjetionika žive svjetioničar i njegova luda žena i da ću je sigurno vidjeti ako pođem tamo, uvijek stoji na stijeni i gleda ka moru, da ima, gotovo do poda dugu kosu i da je najbolje u tom slučaju ne prilaziti joj jer zna biti agresivna. Kada sam stigao do Svjetionika, do mora sam se spustio kozjim puteljkom. Dolje, pokraj mora na jednoj stijeni stajala je neka žena i gleda u more. Uopće nije sličila ženi koju mi je ribar opisao. Kosa joj je bila duga do ramena, djelovala je uredno, bila je obučena u sivu haljinu, malo izblijedjelu, no čistu i uopće nije pokazivala znakove ludosti. Stajao sam neko vrijeme gledajući je, ali ona mene nije nijednom pogledala, činilo se da gleda prema Kreti. Odatle se Kreta vidi najbolje, iako samo kao mrlja između neba i zemlje. Kada sam se približio, ona se okrenula i krenula prema meni. Stajao sam i gledao je zbunjeno. Približila mi se na korak i pogledala me u oči. Pogled joj je bio divlji, no ne i luđački. Lice joj je bilo nježno i djelovalo je umorno kao da nema snage nizašto, a kamoli nauditi nekomu. Nakon duge i neugodne tišine rekla je: „Pruži mi svoj dlan“. To je više zvučalo kao naredba nego zamolba. Nesigurno sam podigao ruku i ispružio je. Njezin je dlan bio nježan i odjednom sam dobio osjećaj da joj trebam vjerovati. Gledala je u njeg dugo i zamišljeno kao da mi proriče sudbinu. I jednom trenu reče: Vidim vodu…, mnogo vode… i jedan brod …. daleko… jako daleko … gotovo i da se ne vidi….“, prstom je pokazala na moju liniju života. Zatim mi je ispustila dlan i uplašena počela bježati po kozjem puteljku nekoliko puta se osvrćući da vidi je li je slijedim. Kada se izgubila negdje oko Svjetionika, sjeo sam na stijenu na kojoj je ona malo prije stajala i gledao more, činilo se satima i razmišljao o toj ženi. Hvatao se prvi mrak kada sam shvatio da nisam ništa ulovio. Eto, zato sam se vratio tako kasno.“ “A kamen?“, upitala sam tiho. Pogledao me je kao da ne razumijem o čemu govorim, a zatim rekao: „Kamen sam našao tamo, pokraj stijene, mislim da ga je ona držala u ruci i bacila ga kada je krenula prema meni“. Počela sam čvrsto stiskati kamen no rekla sam mu da sam pospana i da idem leći, a zapravo sam jedva čekala sljedeću večer kada će mi pričati nove priče.
PETAR ANDONOVSKI rođen je 1987. godine u Kumanovu. Studirao je Opću i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Autor je knjiga: „Mentalni prostor“ (poezija, 2008), „Oči boje cipela“ (roman, 2013, drugo i treće izdanje 2016). Njegov prvi roman „Oči boje cipela“, ušao je u finale za nagradu „Roman godine“ 2014, a 2016. u finale za Evropsku nagradu za književnost. Roman „Tijelo u kojem treba živjeti“ dobio je nagradu „Roman godine“ za 2015. godinu.
Uz Petra, ovogodišnju Nagradu Europske unije za književnost dobili su i ovi autori:
Belgija – Nathalie Skowronek, La carte des regrets (The map of regrets), izdavač: Grasset Bosna i Hercegovina – Lana Bastašić, Uhvati zeca (Catch the rabbit), izdavač: Kontrast Cipar – Σταύρος Χριστοδούλου (Stavros Christodoulou), Τη μέρα που πάγωσε ο ποταμός (The day the river froze), izdavač: Kastaniotis Publications Danska – Asta Olivia Nordentoft, Penge på lommen (Money in your pocket), izdavač: Basilisk Estonija – Mudlum (Made Luiga), Poola poisid (Polish boys), izdavač: Strata Hrvatska – Maša Kolanović, Poštovani kukci i druge jezive priče (Dear beetles and other scary stories), izdavač: Profil knjiga Njemačka – Matthias Nawrat, Der traurige Gast (The Sad Guest), izdavač: Rowohlt Kosovo – Shpëtim Selmani, Libërthi i dashurisë (The Booklet of Love), izdavač: Armagedoni Luksemburg – Francis Kirps, Die Mutationen (The Mutations), izdavač: Hydre Editions Crna Gora – Stefan Bošković, Ministar (Minister), izdavač: Nova knjiga Norveška – Maria Navarro Skarange, Bok om sorg (Book of sorrow), izdavač: Oktober Španjolska – Irene Solà, Canto jo i la muntanya balla (I sing and the mountain dances), izdavač: Anagrama
Postojao je jedan dio ljeta kad bi nam opšta nestašica novca pričinjala zadovoljstvo. Pojavio bi se sredinom ljeta bijeli kombi koji je vozio žilavi čovječuljak, nemirnog pogleda i sa jedva četvrtinom zuba u glavi. Sa njim je uvijek bio i debeli, ogromni, ćelavi srednjovječni čovjek, sitnih očiju i hijeninog osmijeha. Prvo pojavljivanje je bilo tek da se javi, da znamo da je tu, a od narednog dana dolazio bi u predvečerje, i tad bi na sumnjivoj vagi otkupljivao gljive od svakoga ko bi se pojavio. Cjenovnik je mijenjao u hodu, klasu gljiva je određivao odokativno, a za sve prigovore imali smo se obratiti gospodinu u šuškavoj plavo-bijelo-crvenoj trenerci, koji je sa svojih 130 i ihihi kila bio najteži čovjek kojeg smo do tada vidjeli. Gljive su brali svi. Naši roditelji, komšije, starci i starice, policajci, nastavnici, trgovci. – Harun je juče prebio Esminog brata i uzeo mu sve gljive. – obavijestio nas je Hajro. – Konjina. Triput je veći od njega. – rekla je Zana. – Pa ja, zato ga je i prebio. Ne bi da je manji. – zaključio je Dino. I mi smo se uključili u potragu. Ne zato što smo računali da ćemo nešto naći, nego jer nam je to bio savršen alibi da svaki dan besciljno lutamo šumama. Prvih nekoliko dana smo se trudili da donesemo makar kakvu gljivu kući, ali smo već treći dan odustali i jednostavno uživali zalazeći u dijelove šume u koje nas roditelji u drugim uslovima ne bi pustili ni u snu. Penjali smo se po drveću, pronalazili skloništa za buduće pustolovine, otkrivali pećine i jazbine za koje smo vjerovali da su kuće vukova, medvjeda, lisica i ludog Safeta, za kojeg se govorilo da 17 godina nije izašao iz šume. Našli smo i nekoliko izvora vode tako ledene da se nije moglo popiti više od dva gutljaja odjednom i dali smo im imena: Zanino vrelo, Dinov izvor i Guzovir. Kako smo obično hodali onom stranom šume u kojem nema ljudi, pošto zbog njenog položaja nije bilo uslova da se gljive uopšte pojave, navikli smo da smo u šumi sami. Zato je naše zaprepaštenje bilo ogromno kad je Amel primjetio crveni kačket kako se miče iza ogromnog kamena. – Ludi Safet! – rekao je Amel šapatom, ali smo ga svi čuli i razumjeli jer smo isto mislili. – Šta ćemo sad? – pitao je Dino. Hajro i ja smo se pogledali, klimnuli jedan drugom i krenuli što smo mogli tiše prema misterioznom kačketu. Ni sami ne znamo kako nas nije čuo, jer smo uz sav oprez proizveli značajnu količinu buke, ali smo na miru nekoliko minuta sa kamena posmatrali kako naš nastavnik jezika pomoću šprice puni gljive vodom. Vjerovatno nas ne bi ni primjetio da Amel nije odlučio da nam se pridruži na kamenu, pri čemu je pokrenuo desetak kamenčića niz brdo. Nagli pokret glavom prema nama, pogled u špricu pa u gljive. I kao da se nije ništa desilo: – Dobar dan! Vidim danas niste imali sreće. Ne odustajte, samo tražite, posrećit će vam se. Doviđenja. I pazite se zmija! Gledali smo ga kako se udaljava na svojim dugim, poput lijeske tankim nogicama, koje su izgledale kao da će se svakog časa slomiti. Vraćali smo se polako, šuteći. Bili smo umorni i gladni, ljuti na sebe što smo toliko daleko otišli bez kriške ili sendviča. – Moram se odmoriti. – rekla je Zana iscrpljeno. Svi smo bili veoma umorni i nije nam teško palo napraviti pauzu. Posijedali smo razbacani oko šumskog puteljka poput vrganja i odmarali šutke. Nakon desetak minuta odmaranja, odlučio sam potražiti šumske jagode. Svi smo voljeli jagode, godinama smo pokušavali doći do Ejupovih jagoda, najvećih i najslađih na ovim porostorima, ali nikako nismo uspijevali. Šumske jagode su bile sitne, ali si znale biti veoma slatke i, što je najvažnije, nije ih čuvao niko. Obilazio sam mjesta za koje sam vjerovao da bi trebalo da budu dobra za rast šumskih jagoda, ali nisam imao sreće. Što je bivala manja šansa da ću ih pronaći, to su mi se više jele, i nisam želio da odustanem. Razmicao sam šiblje, zavlačio se ispod paprati. Iza jednog gustog žbuna, kroz koji sam se jedva provukao, ugledao sam dvadesetak čudnih gljiva, kakve nikad do tada vidio nisam. – Hej, ovamo! Ovamo! Brzo su se okupili, ali im se nije provlačilo kroz zbunje. – Šta si našao? Zlato? – smijao mi se Hajro. – Našao sam gljive. – Pa uberi ih. – rekao je Amel. – Ne znam jesu li otrovne. – Onda ih ostavi. – Amel je imao odgovor. Odlučio sam da ću ih ostaviti, ali i zabilježiti gdje sam ih pronašao. Na pedeset koraka od žbuna, popeo sam se na drvo i zavezao kesu za jednu od grana, tako da bude vidljiva onome ko zna da je tu. Vratili smo se na stazu i otišli kućama. Nagovarao sam roditelje da navečer posjetimo njhovog prijatelja, nastavnika biologije. – Umoran sam, odgodimo tu posjetu za sutra. – A mogu li ja sam otići? Neću biti dosadan, neću biti dugo, samo nešto moram da pitam. Macko, nastavnik biologije, živio je pedesetak metara od nas, tako da je jedina prepreka bilo to da ne budem na smetnji. – Deset minuta i nazad. Lupao sam na vrata uzbuđeno. Edin je mislio da njega tražim, ali sam se ja samo u trku pozdravio s njim i utrčao u dnevnu sobu. Macan je sjedio za stolom, gledao u zdjelu sa nezrelim jabukama i smješkao se. – O, momčino, ko te goni? – rekao je šaljivo. – Niko, niko. Moram nešto da vas pitam! – Gdje su tvoji, dolaze li i oni? – zgledao se sa Hatom, njegovom suprugom. – Samo ja. Nešto da pitam i idem odmah kući. – Reci, momčino. – Danas sam u šumi našao gljive. – To je lijepo. – Ali ne znam je li otrovna, pa je zato nisam ubrao. – To je, vidiš, pametno. – Pa sam došao da Vas pitam je li otrovna, vi to morate znati. – Naravno da znam. Kako izgledaju? – Nikad nisam vidio u životu takvu gljivu, duguljasta je, smeđa, kao da je od saća napravljena… – Tako kako si mi je opisao ne mogu ti reći koja je gljiva. – Stari, ti imaš onu veliku knjigu o gljivama, možda je prepozna po slici. Macan je klimnuo glavom, pa se Edin brzo vratio sa knjigom. – Da vidimo, da vidimo… „Pečurke našeg podneblja“. Eto, listaj odavde, polako. Listao sam nestrpljivo. Već nakon nekoliko stranica, pojavila se fotografija, kao da sam je ja napravio danas. Ispod slike pisalo je Smrčak. – To je ta! Macan je pogledao i odmahnuo glavom. – Ne može biti. – Ali to je ta! Vidio sam je svojim očima. – Možda ti se učinilo. Ne odgovaraju joj uslovi. Ne može biti ta. Listaj dalje. Nisam htio da listam dalje. – Kažem Vam da je to ta. Kad smo se vraćali iz šume, prolazili smo kroz Gaj, i ja sam ih našao tražeći jagode. Morate mi vjerovati. Čak sam i obilježio mjesto, da je mogu pronaći ponovo ako ne bude otrovna. I je li otrovna? – Smrčak? Ovaj, nije otrovna. Ali nisi mogao vidjeti smrčka. Rasprava mi je postala dosadna, a već sam saznao šta me je zanimalo. Zahvalio sam se Macanu, pozdravio Hatu, nabacio Edinu i otrčao kući. Pronašao sam gljivu kakvu niko od njih nije pronašao! Sutra smo krenuli kasnije nego inače. Okupili smo se tek oko devet i ja sam gotovo trčao do Gaja. Pronašao sam drvo na kojem je i dalje visila zavezana kesa, i krenuo ka mjestu gdje sam jučer pronašao gljive. Usput sam nailazio na polomljene grane, ugaženu paprat, isječeno žbunje. I žbun iza kojeg je bio smrčak bio je isječen, kako bi se moglo iza njega proći. Umjesto smrčka, tragovi čizama. Stajao sam kao ukopan. – Gdje su? – pitao je Hajro. Razmilili su se tražeći ih, ali sam ja znao da traže uzalud. Znao sam gdje su bile. Vratili smo se kućama. Nismo više išli u gljive. Jedne jesenje večeri, kad su nam u gostima bili Amina i Omer, čuo sam kako stari govori kako i za skupljanje gljiva treba pameti i škole. – Sjećaš se, Macan, biolog, jedini je našao smrčak, i to skoro vreću. A kila 100 maraka!
Uvijek smo za velike sile. Rusiju, SAD, Njemačku i Francusku. Nitko nije za Makedoniju… Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska i Slovenija nekako prolaze, ali Albanija i Bugarska – nikako. U svijetu igara to su slabići. Izabereš li neku nikoju i ti si nitko. Balkan, kažu nam domaći je nikakav i nitko. Ali, tko zna što znači biti netko tamo negdje. Ovdje je to jednostavno. U Napadam, napadam moć se mjeri po mogućnosti da napišem veliko ime sa zdrobljenim vapnom, što je ostalo u nekom od napuštenih dvorišta. Da iscrtam izabrano ime kao da je sveto. Da oko njega plešu aureole od nacrtanih biljaka. Da ga okitim. Da je s ogrlicama, raskošnim vezovima. Da ga ukrašavam dok mi vapno ne opeče ruke. Dok me ne vrati nazad.
Prostor među zgradama naše mahale popločan je hrapavim i glatkim pločama još iz vremena Jugoslavije. Hrapave oblikuju velike kvadrate, s prazninom u sredini, što mi dijelimo na četiri jednaka dijela. I u svojem dijelu upisujemo svoje ime. Stvarajući kom-pa-ni-ju odlučujemo tko će napadati. Držeći štapić u desnoj ruci napadač zamahuje u jednom pravcu, a zatim baca grančicu na nečiji teritorij i bježi. Napadnuti, pak, zajedno s ostalima, već je pobjegao. Vraća se po štapić i zaustavlja rastrčale. Stop! – uzvikuje. Nišani sa svoje teritorije da nas pogodi i zamahuje štapom nadajući se da će pozvati izabranoga u napad.
U posljednjem trenutku odlučuje da sam mu bliže. Podlo se okreće te me pogađa. Naslađuje se onim što slijedi. Preuzimanjem dijela moje ploče, čija se površina pod njegovim vapnom polako smanjuje.
Igra ne završava sve dok jedan ne posjeduje cijeli kvadrat, a to može trajati i satima.
Bježimo doma tek kad je ručak i kad je najtiše. Kad sve miriše po jelu. Kad smo na doista bitnom. Kad nam se ne ostavljaju zemlje i ne ostavlja mi se nacrtano, a ipak odlazim zato što i onako gubim. Mi smo pod takvom zvijezdom rođeni, sine! – kaže mi moja baka. Nikada ne dobivamo. Ni ja neću dobiti ništa od ovog, pa odlazim prema domu.
I nije prošlo ni sat i pol kad ponovno silazim stepenicama i izlazim. Držim pisaljku BiC između kažiprsta i srednjeg prsta, što je dio moje nove finte. Nosim ju duboko ukopanu u kožu, poput cigarete kojoj još grafit ostaje gorjeti. Čekaj da premjestim prst niže da te osjetim sutra – kažem dok ju vrtim kao novčić između znojnih prstiju koji me danas peku.
Kao stari.
Čula sam ih kako premještaju prstenje s jednog na drugi prst da se prisjete da su za sutradan nešto nekome obećali. Ali, ja nemam prsten i ne volim prstenje. Imam BiC i imam ranu, što znači da ću odsada ovo raditi samo kad će biti potrebno. Zabezeknula sam se od bola jutros, kad mi je oštrica prodrla izravno u meso. Pretvarala sam se pred Džinom i Kristinom, jer od stida nisam htjela izvaditi trun iz zjenice da ne vide krv što mi je potekla. Tako mi je trebalo – rekoše mi doma. Roditelji su prvo priopćavali grešku, a zatim mi stavljali hidrociklin da mi pomogne.
Kao onog puta kad smo sjedili u dvorištu stana koji bijaše oglašen za prodaju. Znajući da nas nitko neće uhvatiti, ostali smo se igrati Kuće satima. Pa me je majka presrela na povratku. Pa mi je opalila šamar i zagrlila me.
Tako, godinu kasnije radim te stvari samo iz inata. Uzimam BiC, iz inata. Preskačem stepenice i izazivam trešnju zgrade iz inata. Nespretno se kližući po mramoru na ulazu uspijevam zakočiti. Nadnoseći se na ogradu zurim u podrum. Skupljam pljuvačku i polako ju ispuštam iz usta. Čekam vidjeti njen odsjaj. Mrak. Čujem ju kako kaplje. Kap. Jezikom kružim ispod donjih zuba, podražavam žlijezde da ovog puta skupim još veću količinu pljuvačke. Moja izlučevina paralizirat će tminu. Ja sam muška leteća bogomoljka što koristi svoju slinu da zavede partnericu za vrijeme parenja. Time odvlačim pažnju od sebe i sprintom bježim dok se nisam prepustila totalnom ludiranju. Iz inata.
U svakom slučaju ne znam ništa o podrumima. Što je sigurno – sigurno jest. Obitelji što se sele najčešće nemaju takvu prostoriju. Poslije rata mnogi nemaju bilo kakvu prostoriju. Pretpostavlja se da nemaju niti mnogih drugih stvari i kad nešto imaju to čini susjede još znatiželjnijima.
Želeći istražiti tek useljeni stan dolaze sa svakakvim problemima. Jutros mi se iznenada pojavila crna mrlja na stropu – kaže mi bakica ispod nas. Pitala sam se je li to od vas – rekla bi i ušla provjeriti. Ne znam. Ovdje nije ništa vlažno – pokazujem joj podižući ćilim, a ona to ne čuje. Obilazi stan. Oduševljena je pokućstvom, bojama. Pita se tko je radio ugrađene police za knjige. Pokušavam joj reći da su tamo od prije, ali gleda me s nepovjerenjem jer sam dijete. Ipak, nije ovo očekivala. Eto, ovdje su živjeli mirni ljudi. Doista je mislila da će dočekati nešto sasvim drugačije pa ju i ne pitam što. Želim da ode, a ona se oslanja laktom na ulazna vrata i priča mi kako je uspjela kupiti svoj stan kad je neočekivano dobila novac od prodaje prethodno kupljenih dionica. A što su to dionice? Raspreda mi o njenom iskustvu u banci pošto je doznala za dobitak. Nije se razumjela u to, ali me uvjerava da je to pravo rješenje za nas.
I razmišljajući o tom krenula sam u pogrešnom smjeru pa se odlučujem vratiti na prijašnje mjesto, kad vidim da su ostali već pristigli. Dijele se u dvije grupe za igru Granice. Nogom pred nogu hoda jedan što razdvaja. Nogom pred nogu hoda drugi što razdvaja. Gaze se. Obojica se naginju lijevo i desno te balansiraju vlastitim tijelima u prostoru kao da hodaju po žici. Jedan pobjeđuje. Ugledavši me, pozivaju me da se priključim timu koji uzmiče. Tim koji se brani, pak, broji do trideset i čuva kvadrat od nas koji trčimo u neodređenom smjeru da se sakrijemo.
Klečimo u jednom bunkeru od grmlja. Privremeno naseljavamo ovaj mali prostor i sjedimo dok ostali ne odustanu od potrage i odu kući. Ali, svi znaju da nitko ne odustaje. Mi čekamo, a oni nas traže. I kad zaredom odlučujemo da ćemo konačno napustiti skrivalište da bismo dohvatili Granicu, ja ostajem posljednja. Ustrajna sam. Liježem na travu. Te čekam li čekam. Dodirujem grane iznad moga lica. Mirišem listove koje drobim prstima. Liježem na trbuh i tražim rupe od skakavaca. Uvlačim BiC ne bih li izvadila jednog.
Ranije sam ih odnosila kući. Zatvarala u staklenku i držala na noćnom ormariću pored kreveta. Kad sam se jednog jutra probudila, našla sam samo njihove ostatke. Ja sam spavala, a oni su se međusobno proždirali. Prava borba za preživljavanje najjačih. Ali sada, ni skakavaca nema. Umjesto toga čujem zvuk nečijeg približavanja. Osjećam strah. Uhvatit će me. Ali, gledam i gledam – i kad tamo samo jež. Odbacujem BiC u travu i uzimam ježa u ruke. Milujem mu bodlje i spuštam ga na zemlju. Ne boli, ali peče. Na vrhovima prstiju osjećam neprekidno peckanje pod kožom pa puštam ježa da ode. Pogledavam kroz bunker i vidim busene porasle i suhe trave kako lelujaju u daljini. Nepokošena livada je poput valovitoga mora na kojem se isprepleću staze ježeva i skakavaca.
Zagledavam se, a zatim odlučujem naći BiC, ali ga nigdje nema. Nakon nekog vremena odustajem i izlazim odavde. Podižući traperice idem prema Granici kad primjećujem moje uhvaćenike kako već sjede na ploči. Gledaju me i ljute se. Kristina mi pokazuje neku travu pred očima.
Je ti otac bio u vojsci? – pita me.
Da – odgovaram.
A glava mu je ovako odletjela? – uzvikuje sa smijehom i udara po vršku bockavoga raslinja koje pada na zemlju.
Optužuju me zato što ih nisam spasila. Nalaze razlog da me dokače rekavši mi da sam muškobanjasta. Pitaju, što sam htjela odijevanjem muških traperica i bojama. Zezati se. Zbog mene su izgubili, viču na mene, a ja ne shvaćam o čemu mi govore. Sada se svi smiju dok osjećam da mi netko poteže hlače. Sve se to brzo događa.
Ne smiješ mi ih svući, Džina. Što ti je? – kažem dvije godine mlađoj djevojčici koju postiđujem.
Ne, ne smijem. A udarim li te tamo dolje hoće li te zaboljeti, zar ne? Hajde da vidimo jesi li muško.
Džina sakuplja snagu i udara me između nogu tako jako da padam na zemlju. Ona je junakinja, kojoj se ostali dive dok se ja previjam na kvadratu na kojem smo se igrali maloprije. Svi se prave važni, ali čim počinje grmjeti razbježe se od straha prema domu. Tada ostajem da im pokažem. Ležim na ploči da zaboravim na ovo i na vapno koja me dodiruje i peče.
Zamišljam kvadrat u glavi i umom zapečaćujem sjećanje na njega. Kao da punim vreću uspomenama i ostajem na zemlji čuvati vapno ispod sebe da me opere.
Ležim satima na kiši da mi ona napravi siluetu od moga sklupčanoga tijela na kvadratu. Da iscrta naše posljednje igranje Napadam, napadam i Granice. Da kvadrat zapamti i iz inata.
MANJA VELIČKOVSKA rođena je u Skoplju, 1995. Diplomirala je na katedri za Opštu i komparativnu književnost Filološkog fakulteta „Blaže Koneski“ pri Univerzitetu „Sveti Ćirilo i Metodije“ u Skoplju. Trenutno je na magistarskim studijama na programu Estetike na katedri za Filozofiju, istog Univerziteta. U vreme studija volontirala je u izdavačkoj delatnosti, u kućama „Goten“ i „Templum“. Radi kao projektna asistentkinja u Koaliciji „Margine“. Deo je neformalne regionalne grupe „Pobunjene čitateljke“, a u slobodno vreme piše prozu i književnu kritiku.
priča je objavljena u zborniku antiratne proze “BIBER 03”, 2020, i preuzeta uz dozvolu autorice
KRATKA PRIČA LIDIJE DIMKOVSKE IZ ZBIRKE “KADA SMO NAPUSTILI “KARL LIEBKNECHT” “, 2020. (КОГА ЗАМИНАВ ОД „КАРЛ ЛИБКНЕХТ“, Или-Или, Скопје, 2019.)
U Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, tridesetak ljudi raznih nacionalnosti sjedi oko improviziranog stola na bini u dvorani za događaje, iza njih prevoditelji, neki s tekstovima pred sobom, neki bez njih, i na prvi se pogled čini kao da su na nekoj sjednici, dok zapravo nazoče jednom nesvakidašnjem susretu, ili bolje rečeno, predstavi. Naime, sudjeluju u pilot-projektu Udruge poštovalaca Karla Liebknechta iz Leipziga koja je 19. siječnja 2018. povodom 99-godišnjice smrti velikog njemačkog ljevičara i suradnika Roze Luksemburg Karla Liebknechta pozvala sve emigrante koji su prije nekada živjeli na adresi koja nosi njegovo ime ili su na neki drugi način povezani s njime. Neki su od njih samo privremeno promijenili adresu, neki su je zauvijek napustili, neki je žele napustiti, neki je nikada doista nisu napustili, dok su neki na osobit način povezani toponimom „Karl Liebknecht“. Poziv je bio javan, zanimanje veliko, da bi na kraju tridesetero njih bilo izabrano. Dvorana je ispunjena do posljednjeg mjesta. Žitelji Leipziga i svi ostali koji su na neki način povezani s Karlom Liebknechtom, većina članovi Udruge njegovih poštovalaca, pokazali su veliko zanimanje za događaj. Nakon kratkog obraćanja predstavnika Udruge, dobili su mogućnost da ispričaju ili pročitaju prethodno napisani tekst, svatko na svoj način, kako tko želi i misli, o načinu na koji ih je obilježila adresa „Karl Liebknecht“ za vrijeme boravka na njoj i nakon njega. Ovo je jedna od priča
IRENA, 21, SKOPJE, MAKEDONIJA – TIRANA, ALBANIJA
S adrese u ulici „Karl Liebknecht“ u Skopju otišla sam lani, tek sam diplomirala na studiju međunarodnog prava, sa znanjem engleskog, njemačkog, francuskog i albanskog, ali bez nade za boljom budućnosti. Sve sam se vrijeme prijavljivala na natječaje za posao i u Makedoniji i u inozemstvu, i na kraju mi je bio ponuđen jednogodišnji projekt u okviru zaklade jedne njemačke firme u Tirani, Albaniji. Zaklada je imala cilj u albanski pravni sustav implementirati što više elemenata iz zakonodavstva Europske unije, a prije svega, radila je na povezivanju albanskog društva sa susjednim. Moj brat i roditelji, izgubljeni u svom užasnom svijetu, još prije mog polaska na autobusnu stanicu, uklonili su moj kauč na kojem sam spavala od djetinjstva. I meni se nije čekalo više ni časa, jedva sam čekala otići, u New York ili Tiranu, bilo mi je svejedno. Nikada nisam bila sretna u roditeljskom domu, ni s bratom, kao ni s roditeljima, nikada nisam imala dobre odnose i sada činim sve da ostanem trajno u Tirani ili da nakon projekta odem nekamo drugdje. Znam da nikome u obitelji neću nedostajati. Moja obitelj je odavno trebala završiti u psihijatrijskoj bolnici, ali nije bilo nikog da nas prijavi i tamo zadrži. Ja sam bila preslaba za taj korak. Zapravo u kvartu nas svi znaju po ovim trima stvarima: brat je „Ludi Branko koji žica novac za autobus i tumara Skopjem”, ja sam „Irena, lijepa i pametna, ali uzalud joj sve to kada živi s takvim idiotima, već se kao mala pokušala ubiti“, otac i majka „reklo bi se fini ljudi, ona s punđom i štiklama, dotjerana, on se svim susjedima javlja s Dobar dan, Dobro jutro, a zapravo godinama po kući hodaju goli, ne spuštaju ni rolete, bez srama i obraza!“. Da, sve je to istina. Brat je odmalena pokazivao znakove psihičkog rastrojstva, nije razumio mnoge stvari ni u školi, ni na televiziji, na primjer nije shvaćao razliku između kuće i stana, a mi smo živjeli u stanu, u školi je dobivao jedinice i tata ga je zbog toga tukao remenom, a mama svojim štiklama, a kada bi takav plav, sav u masnicama, otišao u školu davali su mu dvojke samo da ne ponavlja godinu, nisu ga htjeli imati na savjesti. Ali nitko za njega nije učinio više od toga, ni nastavnici, ni itko od susjeda. Rođaci nas nikada nisu posjetili dvaput – prvi puta su ih roditelji dočekali goli kakvi su bili uvijek u kući. Kada sam bila mala, to mi je bilo zanimljivo, dok su gledali televiziju, sjela bih mami u krilo i posegnula za njezinom dojkom, a sigurno sam imala već pet-šest godina, ne sjećam se više. Ona se hihotala i lupkala me po guzi. Doduše i brat i ja smo po doma bili sve vrijeme goli. Čim bismo se vratili kući, svi bismo se po pravilu svlačili do gola i zimi i ljeti, a mama samo u natikačama na petu. Ljeti je bilo čak i ugodno biti gol, a zimi smo palili sve tri peći na struju te smo se brzo naviknuli biti goli i u zimskim uvjetima. I kada bi netko zazvonio na vrata, otvarali smo goli, no rijetko se to događalo. Kada sam išla u treći razred, jako me pogodilo kada su mi se djeca iz susjedstva počela rugati: „Irena je gola, pogazit će je kola“, posramila sam se tako jako da mi je počela smetati naša golotinja, počela sam se buniti i ne skidati se kod kuće nakon škole, ali brat, iako stariji od mene, to je još uvijek radio i derao se bacajući se po podu da se moram skinuti jer će mi mama i tata, kada se vrate s posla, pokazati moga Boga ako to ne učinim. Mama je radila u dječjem vrtiću – do danas mi nije jasno kako je bilo moguće da ranije nije dobila otkaz, rekla je da je sama u 46. godini podnijela zahtjev za razrješenjem radnog odnosa. Nakon toga je radila u jednoj slastičarnici kao konobarica. Na posao je išla u pripijenoj odjeći i uvijek, uvijek je nosila cipele s toliko visokom petom da nije mogla hodati uspravno, već su joj se noge savijale u koljenima. Ne znam uopće kako je i doma mogla biti u štiklama. Tata je do prije dvije godine radio kao strojarski inženjer u Metalskom zavodu „Tito“ i kasnije u firmi koja je sada na tome mjestu iz koje je otišao u invalidsku mirovinu. Pitam se nije li se radilo o psihičkoj dijagnozi? Čini se da ga je netko prijavio da po kući hoda gol i, kako bi imao od čega živjeti, dali su mu invalidsku mirovinu. Kako je bilo moguće da netko s fakultetskom diplomom po doma hoda gol golcat?! Brat je zacijelo bio dijete s poteškoćama u razvoju, ali nikada nije bio tretiran kao takav, na momente je bio malo normalniji, no najčešće je gledao u plafon ili luđački okretao glavom lijevo-desno dok ne bi malaksao od umora. Događalo se da danima ne jede, a da roditelji to ne bi ni primijetili. Danas je tako mršav da mu se vide sva rebra, hoda kvartom pačjim koracima, a kada isprosi novac za autobusnu kartu, ide u grad obučen u prljavu košulju, nosi iste prljave gaće po tjedan dana i kosa mu je uvijek raščupana… Svi se za njim okreću i zovu ga Ludi Branko. Ne znam kako sam izdržala tolike godine dijeleći s njime istu sobu. I nastavili su oni po kući hodati goli, ali ja njihovu golotinju više nisam primjećivala, autogenim sam treningom postigla da mi ona ne smeta, da me ne nervira, i jednostavno je nisam više vidjela. Unatoč svim raspravama i uvredama koje sam doživljavala od njih troje, kod kuće sam bila obučena, presvlačila sam se u kupaonici i zaključavala vrata ključem kojeg sam sakrivala ispod perilice za rublje, jer su oni odstranili i ključeve kako bi svatko ulazio nesmetano i bez kucanja. I nitko me više nikada nije mogao vidjeti golu, ni u stanu ni izvana kroz prozore bez roleta našeg stana u prizemlju zgrade u ulici „Karla Liebknechta“. Susjedi su ionako već bili navikli na našu golotinju, ali je ona za nove naraštaje djece bila zanimljiva, smiješna i skandalozna. Događalo se da ispred naših prozora stoje policajci i bulje u stan, no nisu činili ništa smatrajući da je naša privatna stvar jesmo li u vlastitom stanu goli ili obučeni. Svojom golotinjom nismo narušavali javni red i mir. Međutim, nitko se nije pitao jesu li svi članovi obitelji goli svojom voljom ili je netko primoran na to. Nisu li izvana vidjeli mene obučenu, a ostale gole? Ili su i sami bili perverzni kao i moja obitelj? Osobito nisam podnosila bratovo i očevo spolovilo, stalno u različnim pozicijama, te mlohavi, te uvučeni, te uspravljeni. Do kraja života ću mrziti i muška i ženska spolovila! Ona su bila razlog mom pokušaju samoubojstva kada sam imala 13 godina. Kada bih vidjela tatu s podignutim spolovilom na putu do spavaće sobe gdje je majka gola čitala ženske časopise, znala sam da će se odatle ubrzo čuti uzvici kao da ih netko kolje. Često ni vrata nisu zatvarali pa je brat stajo na pragu i redovito ih gledao kako se seksaju. Kada mu se spolovilo ukrutilo, dolazio je u našu sobu, gurao me na krevet želeći me obljubiti i misleći da je to posve normalno u situaciji kada mu je dignut, da ima pravo isprazniti se, a kako bi inače, nego u žensko spolovilo, odnosno u mene. Od vlastitih krikova mislim da sam skrenula s pameti. Odgurivala sam ga, udarala rukama i nogama i uspijevala sam se osloboditi jer je on imao tek četrdesetak kilograma, a ja puno više. Trčala sam u kupaonicu, tamo se zaključavala i čekala da se svi smire, da mama i tata prestanu tobože grditi brata govoreći mu: “Kada ćeš jednog dana imati svoju ženu, seksat ćeš se s njom“, a brat je frustriran od nemoći obično razbijao čaše i tanjure. Događalo se da tako gol skoči i na mamu, na što bi se ona hihotala, gurala ga i govorila: “Budalice mala“, ali bi tada tata poludio, i remenom bi ga počeo tuči po goloj stražnjici. Tko zna jesu li se ikada mama i brat seksali, sada mi se čini da je u našemu domu i to bilo moguće. Naš je dom definitivno bio dom luđaka, i to u svakom smislu. Čudim se da država nije poduzela ništa, pobrinula se za nas, za mene! Nisam imala kamo pobjeći, nisam imala izlaza. Počela sam razmišljati da je najbolje da me više nema. Jednog srpanjskog dana, za vrijeme ljetnih praznika, brat me pokušao silovati i umalo mu je uspjelo. No ja sam tada imala već šezdeset i tri kilograma jer sam jela kao luda što od kompulzivne gladi, što zbog nužne samoobrane pred bratom. Dohvatila sam vazu i udarila ga svom snagom njome po glavi. Nakon toga sam se javila mami u vrtić i rekla joj da Branku krvari glava. Ubrzo je došao tata, na brzinu ga obukao, ugurao u našu zelenu „dijanu“ i odveo ga k liječniku. Kada sam ostala sama, popila sam mamine pilule i legla na svoj kauč. Čula sam mamu kao iz sna: „Popila mi je sve apaurine, glupača!“ Taj isti dan tata je na rukama i mene ugurao u „dijanu“ i odveo u bolnicu gdje su mi u liječničku knjižicu upisali „pokušaj samoubojstva“. Preživjela sam. Nakon toga je u stanu vladala tišina. Oni su i dalje bili goli, ali ih ja više nisam primjećivala. Kao da sam preko noći odrasla, sazrela. Otišla sam učiteljici iz dnevnog boravka jer mi je samo ona pala na pamet i sve joj ispričala. Ona me povezala s nekom ženom koja se bavila autogenim treningom o čemu nikada prije nisam ni čula. Gospođa Nevena naučila me kako se kontrolirati i ne se previše uznemiravati. Savjetovala mi je da što više boravim u školskoj knjižnici, učiteljica iz dnevnog boravka sredila mi je besplatnu hranu iz školske kuhinje. Ostajala sam čitave dane u školi, a doma sam praktički samo noćila. U srednjoj sam školi izabrala jezičnu gimnaziju i počela učiti jezike. U sebi sam izgovarala strane riječi koje su mi ulazile i u podsvijest, koja je postala moj prostor za riječi stranih jezika. Riječi su mi nudile nekakvu zaštitu, u njihovom sam se svijetu osjećala sigurno. Obitelj se i dalje pravila ludom, hodali su stanom goli, brat je posve prekinuo školu, počeo je jako piti, tumarati okolo i tražiti od ljudi cigarete ili novac, ponekad se i nije vraćao doma spavati, mama je dobila otkaz u vrtiću i počela raditi u slastičarnici, a ja sam se trudila sve to ne primjećivati. Srednju sam školu provela u školi i u knjižnici. Jezici su mi išli tako dobro da sam već prije upisa na fakultet tečno govorila njemački, engleski i francuski. Na Fakultetu međunarodnog prava jedan je profesor rekao da je budućnost studenata u Makedoniji u albanskome jeziku. Nije to mogao konkretnije argumentirati, samo je rekao da ćemo i sami to uvidjeti. Odmah sam počela fakultativno pohađati nastavu iz albanskog, a srećom u Skopju je bilo prilika i razgovarati na njemu. Odjednom su mi postale bliske Albanke obučene u duge kapute i marame i ljeti i zimi. Zavidjela sam im na odjeći koju su nosile kao sigurnost i zaštitu pred svijetom. Kako mi je nedostajala odjeća dok sam bila mala, kada sam morala biti gola po doma i koliko mi još uvijek nedostaje, jer moji ni za živu glavu ne žele promijeniti naviku, ni sada kad su već stariji, visećih grudi, trbuha i spolovila. Nakon fakulteta zaputila bih se preko kazališta, Trgovačkog centra i Kamenog mosta prema Staroj čaršiji kako bih došla do autobusne stanice s koje vozi broj 50 na Bit-pazaru, i zagledavala se u Albanke u kaputima i maramama jer ih je ondje bilo najviše. Nisam razmišljala je li im vruće, smeta li im duga odjeća, je li ih netko natjerao da se tako oblače ili same žele biti obučene od glave do pete – ne, jednostavno sam željela gledati njihove pojave koje nisu pokazivale ni centimetar gole kože. Ljubazno sam ih pozdravljala, prosjakinjama koje su sjedile na trotoaru s djecom udjeljivala bih poneki dinar od stipendije za nadarene studente, obraćala sam im se na albanskom, a oni su se radovali i novcu i riječima. A ja sam se radovala njihovoj odjeći koja im je obavijala tijelo od glave do pete. Jednom sam u crkvi „Sveti Dimitrija“ vidjela monahinju u dugoj mantiji koja ju je svu pokrivala. Jako mi se dopala njezina crna odjeća, no zbunila sam se i pozdravila je na albanskom. Začuđeno me pogledala i prekrižila se. Otad sam rijetko navraćala u crkvu. I studij mi je protekao na fakultetu i po knjižnicama. Rijetko sam išla na zabave, bojala sam se svakog muškog pogleda, nisam željela da me se dotiče čak ni po glavi, a kamoli po nekom intimnijem mjestu. Nakon diplome bacila sam se na traženje posla kojeg u Makedoniji za mene nije bilo. Čim sam na Internetu vidjela oglas za projekt u Tirani, prijavila sam se isti čas i na svu sreću, sada sam ondje. Čitave dane govorim i pišem na engleskom, njemačkom, a najviše albanskom. Onaj je profesor u Skopju imao pravo, barem što se tiče mene. Iznenadila sam se da u Tirani nema odjećom pokrivenih žena i da je Enver Hoxha ateizacijom Albanije zauvijek ostavio Albance bez osjećaja vjerske pripadnosti. Danas je grad proeuropski, ubrzan i siguran. Djevojke šeću u minicama, mladići se za njima okreću, no nitko nije toliko razgolićen da bi me podsjećao na moj život u Skopju. Moram ostati u Tirani ili otići negdje drugdje, ali se u svoj nekadašnji dom u ulici „Karla Liebknechta“ ne vraćam više nikada. U krajnjem slučaju ili ću se zamonašiti i odjenuti monašku mantiju od glave do pete ili ću postati muslimanka i početi nositi dugi kaput i maramu. Ili ću jednostavno kupiti tri kutije apaurina i popiti ih naiskap. I u Tirani se mogu kupiti bez recepta.
Bilo bi zanimljivo čuti što više priča bivših stanovnika adrese „Karl Liebknecht“ i onih sadašnjih od svuda po svijetu. Ovaj pripovjedni susret prvi je u nizu i predstavlja probu za novi koji će se održati 19. siječnja 2019. povodom stote obljetnice smrti Karla Liebknechta. Nakon protesta na ulici koja nosi njegovo ime, ovdje u Leipzigu, za prava, ne samo radnika migranata diljem Europe, već svih čija su prava ugrožena, za koje se čovjek stoljećima ne prestaje boriti, Udruga štovatelja lika i djela Karla Liebknechta planira pozvati drugih tridesetak stanovnika povezanih s adresom „Karl Liebknecht“ iz cijelog svijeta koji će govoriti o tome je li ih i na koji ih je način obilježila adresa „Karl Liebknecht“, odnosno život na njoj i nakon nje. Povijest bi se trebala ponavljati samo u dobrim stvarima. Bar bi u tome trebala biti dobra učiteljica.
LIDIJA DIMKOVSKA (Skoplje, 1971.)
na hrvatski prevela Borjana Prošev-Oliver
zbirka je bila u najužem izboru za nagradu za najbolju proznu knjigu »Stale Popov« Društva pisaca Makedonije, 2020.
„Kategorički to opovrgavam!“, rekao je okupljenima u pregovaračkoj sobi. „Uostalom, viđeni ste od strane više ljudi kako pod rukom nosite knjigu Nikole Tommasea dok napuštate kolodvor. To niste ni pokušali osporiti. Nekoć je nesreća u Šibenik dolazila parobrodom, ali danas više ni jedan pravac nije siguran. Nije mi jasno odakle vam uopće ideja da bih takve stvari izmišljao“, zaključio je Pavao Protega i, onako zavaljen u stolici, pomilovao si sijedu bradu. Dodao je, „Ja sam ipak uvaženi član ove zajednice, a vi ste tek obični, iredentistički fiškal!“ Rekao je sobi punoj ljudi kako me se sjeća dok sam još kao srednjoškolac ocu pomagao u građevini. Protega bi išao za svojim poslom i vidio bi oca i sina kako sjede i marendaju uz cestu. Obojica prašnjavi i u trlišu. Malome obje ruke na sendviču, starome jedna ruka na boci piva dok drugu drži na dječakovim ramenima. To je onaj grop u želucu kojeg nazivaš grčem. Ona provalija u koju upadneš i koju nazivaš fojbom. To je onaj osjećaj, znaš, dok gledaš kako se more povlači u sebe neposredno prije plimnog vala. Uostalom, trenutak eksplozije nikada nije toliko strašan koliko svi oni trenuci koji mu prethode. Ovo što imamo ovdje, sada, mogli bismo nazvati talačkom krizom, ali štos je u tome što više nisam siguran tko je ovdje pregovarač, a tko terorist. U biti, da vam budem onako baš iskren, nemam pojma želim li ovakve taoce uopće ostavljati na životu. Groteskna pomisao, priznajem. Upute za prikupljanje podataka metodom razgovora kažu kako je u provedbi općeg izvida potrebno, prije svega, ostvariti suradnju s predstavnicima lokalne uprave i samouprave kako bi se osigurali optimalni uvjeti u ostvarivanju kontakata s određenim osobama. Vratio sam se u svoj Šibenik spuštenog pogleda i s najmanjim kovčegom. Nisam sebi želio dozvoliti da se zadržim predugo. Tommasea sam, uistinu, držao pod rukom jer ni nakon svih ovih godina nisam sa sebe uspio saprati taj šibenski dišpet, a otac mi je uvijek govorio da je provokacija izvrsno oružje. Zlatni gral gerilskog ratovanja, kazao bi. Savršen način da preventivno razlučiš svoje saveznike od oponenata. Sistematizacija je pola posla. Došao sam kao zvijezda nadolazećeg kongresa. Keynote speaker rekli bi vam u kongresnoj industriji. Ali umjesto da se uputim u Amadria Park ja sam popodne proveo obilazeći prostore starih tiskara i toverni. Naivno, priznajem. Samo izgubljen čovjek može pomisliti da kretanjem kroz prostor može putovati kroz vrijeme. Ali ono što su razvedenim muškarcima bordeli, onim izgubljenima su hemeroteke. Isječak iz stvarnosti. Stvarnost iscrtana grisailleovom tehnikom. Uske sunčeve zrake udaraju u plemićke grbove na bunarskim krunama. Monzambano usidren pred lukom. Vinska klauzula poput mača visi nad glavama dalmatinskih težaka. Leprozni verslibristi obješeni u hermetičkim krugovima. Gubim se po gradu po kojem sam nekoć hodao zatvorenih očiju. Kako li se samo usuđuju ti gadovi živjeti svoje vlastite živote!? Pred odlazak na fakultet sam starome pokazao isječak iz Šibenskog Crvenog Barjaka. Pisalo je u njemu kako je zima 1912. za zidarske radnike bila kišovita i osobito tužna. Pisalo je: „kad kiši, zidar ne radi: a kad ne radi, ne dobiva: a kad ne dobiva – nema kruha za djecu i obitelj.“ On je na sebe oblačio pancirno odijelo i rekao mi, „Zato tebe šaljem u školu, a ja više nisam zidar.“ Sunce obasjava orošene travke. Na podu zgužvan Dodatak K – Zapisnik prikupljenih podataka metodom razgovora. Iz tla viri tek zvjezdasti upaljač. Upute o metodici vođenja razgovora kažu da je u razgovoru potrebno eliminirati ili barem potisnuti teme koje bi mogle sugovornika učiniti indiferentnim prema problemu. Na stolu Dodatak M – Zapisnik o minskom incidentu. Stavljaju i četvrtu neispijenu čašu na stol. PROM-1 kažnjava krive procjene. Poziv me zatekao dok sam opet listao po prošlosti. Prošlo-svršeno vrijeme je ono u kojem najbolje njegujem svoje tjeskobe. Javio sam se refleksno jer nepoznati brojevi mi bude nelagodu. Glas me pitao jesam li ja Domagoj Juras. Glas me zamolio da se požurim do zgrade Policijske uprave šibensko – kninske. Iz kovčega izvadim Tommasea i uputim se.
***
Obilježavanje početne točke provodi se istostraničnom trokutastom oznakom dužine stranica 15 cm, crvene boje s bijelim natpisom STOP koja se postavlja na visini od najmanje 30 cm od razine tla. Približavam mu se oprezno. Iza nas rotacija plavih svjetala. Iza nas okupljena šačica znatiželjnika. Interventna policija, lokalni dužnosnici i dušobrižnici. Još dugo nakon što vojske odu, netko ostaje pobrinuti se za zagađenost prostora. Mislav već dva desetljeća skida ožiljke s naše zemlje. U šali zna reći da je on tek estetski kirurg, ali danas mu nije do šale pa mi zajedno s još dvojicom svojih kolega iz daljine gestikulira da se zaustavim na ulazu u radilište. Dovikuje mi, „Ćaća bi ti se usta iz mrtvih i zadavija me golin rukama da ti se šta dogodi!“ Prilazi mi jedan od dvojice i zaustavlja se pred trokutastim znakom s natpisom „NE PRILAZITE.“ Ozbiljan je i govori mi, „Na toj svojoj konferenciji ne zaboravi nabrojat imena poginulih. Umisto po hotelima, bolje vam je da dođete ode vidit šta to znači razminiranje. Minska polja ste ionako vidili samo na aplikaciji mobitela.“ To je onaj osjećaj kad progutaš knedlu u grlu. Onaj znoj koji ti oblije dlanove i kojeg nazivaš palmarnom hiperhidrozom. To je onaj trzaj o kojem dvaput promisliš jer te svaki idući korak može ubiti. Mislav na sebi nema nikakvu zaštitnu opremu. Trenutno mu puca neka stvar za standardne operativne postupke već ukinutog HCR-a. Gleda me iz daljine, onako švicarski odjevenog, počešljanog, u cipelama i sakou. Dovikuje mi, „Nemoj se uprljat momčino!“ Sjedi nasred minskog polja u šibenskom zaleđu i govori, „Stari te ne bi ni pripozna. Nemoj nam šta zamirit. Mi smo ti navikli na jeftina odijela i besplatne rakije.“ Prema podacima međunarodnih agencija, Hrvatska je jedina zemlja Europske unije s visokom zagađenošću. Na svjetskoj razini, Landmine Monitor je za 2018. ponovno prijavio zabrinjavajuće visok broj žrtava stradalih na minskim poljima, gotovo dvostruko više nego 2013. 54% civilnih žrtava su djeca. Ratovi ubijaju i dugo nakon mirovnih sporazuma. Temeljem Akcijskog plana iz Maputa, članice Ottawske konvencije su se obvezale očistiti svoja minska polja najkasnije do 2025. Hrvatska je 2018. zatražila produljenje svog krajnjeg roka za razminiranje i postavila ga za – 2026. Društvo natiskano iza mene pokazuje sve veću nervozu. Dan prije otvaranja međunarodne konferencije s naglaskom na protuminsko djelovanje, nekoliko pirotehničara im se prijeti raznijeti ukoliko se na stol ne stave pitanja o donošenju izlazne strategije i povećanju sigurnosnih i materijalnih uvjeta. To bi bio međunarodni skandal koji nikome nije potreban. Rekli su mi kako su me pozvali da, kao jedan od vodećih međunarodnih stručnjaka na tom polju i rođeni Šibenčanin, ispregovaram ovu situaciju i izbjegnem tragediju. Istini za volju, bio sam jedini s kojim su Mislav i kompanija uopće pristali razgovarati. Sjećam se kada bi Mislav vraćao mog oca kući s posla. Kada bi kasnili znao bih da je posao prošao dobro pa ih narod u mjestima pored očišćenih minskih polja časti domaćim vinom ili nečim žestokim. Na šanku ili na stolu bi se uvijek našla nepopijena rakijica ostavljena za one poginule. Prvo jedna pa dvije pa tri. A onda i ta četvrta. Sada me Pavao „Uvaženi“ Protega pred policijskim načelnikom i pripadnicima oružanih snaga optužuje da sam ja nekakav kolaboracionist, nekakav idejni začetnik ove svirepe sabotaže. „Očekujete od njega da vam pomogne, a on vam je ovo sve i osmislio. Uvijek je bio funcut.“
***
Malo je reći da Mislav nije bio oduševljen kada sam mu rekao da napuštam Hrvatsku kako bih karijeru ganjao u inozemstvu. Vraćao bih se ljeti i posjetio ih. Kao pravnik sam se specijalizirao upravo na području protuminskog djelovanja. Posegnuo bih za onom neispijenom žesticom na stolu, ali Mislavu se to ne bi svidjelo. Prekrio bi čašu rukom i odmahnuo glavom. Promrmljao bi sebi u bradu kako je još ne zaslužujem dirati. Ne bih ga razumio kada bi mi prigovarao što sam otišao. Pitao bi me nešto poput, „Gdje smo bili svo ovo vrijeme dok su nam trofeji gubili patinu?“ Kako uopće odgovoriti na takva pitanja? U pregovaračkoj sobi im objašnjavam da nemam veze s ovim performansom. Stigao sam u grad na konferenciju i zatekla me ova situacija. Optužujem Protegu da izmišlja i o meni širi objede jer mene i mog starog nikad nije podnosio. Sad me još naziva i provokatorom i tvrdi da sam podmukli tolomaš. On se zavali u svoju stolicu i to kategorički ospori. Trenutno je ovo tek klasični nesporazum plemića i pučana, ali završi li tragedijom bit će ovo crna mrlja u gradskoj povijesti. Šibenski cause célèbre. Kad sam otišao na fakultet zamolio sam Mislava da mi se javlja nakon svakog čišćenja. Stari mi baš i nije tip koji koristi mobitele i telefone. Poziv me pronašao u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici. S nepoznatog broja jer čak mi ni snažni i brbljavi Mislav nije imao snage priopćiti takvu vijest. U ovoj zagušljivoj sobi nepodnošljivi diskant. Izađem van ne bi li uhvatio zraka. Oko mene goleme klepsidre kalibriraju vrijeme. Prašnjave dagerotipije ocrtavaju profile istaknutih ličnosti koji zamjenjuju teze. Parobrod Keleti usidren pred obalom. Skjavetićevi madrigali odzvanjaju Šibenikom. Spotičem se po ulicama po kojima sam nekoć lakonski trčao. Vraćam se ovdje jer je izgubljenim ljudima potrebna referentna točka. Pitaju me jesu li pirotehničari stvarno u stanju napraviti tako nešto. Odgovaram im da stvarno jesu. Utjecajni Pavao Protega odmahuje rukom i kaže da su to pijana posla. Govori da blefiram. Pitam ih jesu li spremni riskirati? Ono što će u javnosti odzvoniti su žrtve i eksplozije. Kasnije se mogu pravdati, ali bit će prekasno. Demante i obdukcije nitko ne čita. Nakon gotovo sat vremena pozivaju me natrag u zgradu. Lica smrknuta, tonovi sepije. Odahnem tek kad Protega pokupi svoju jaknu i protestno napusti zgradu. Ispričavaju mi se u njegovo ime, kažu kako se slažu sa mnom da je Protega vjerojatno vođen osobnom averzijom prema meni. Govore mi da su nakon konzultacija s državnim vrhom prihvatili otvoriti određena pitanja vezana uz status pirotehničara i tempo razminiranja. Preklinju me da Mislava i društvo maknem s polja i to odradim u tišini. Javnost ne treba znati da smo pregovarali s teroristima, govore mi. Pristaju da sutra u svom izlaganju uvrstim imena poginulih. Pitaju me hoću li im se poslije pridružiti na večeri. Upute za prikupljanje podataka razgovorom savjetuju da je razgovor nužno zaključiti primjerenim isticanjem zadovoljstva na susretljivosti i pružanju dragocjenih informacija. Stoga se nasmiješim i pristojno odbijem. Krenem prema toverni. Tamo me čeka besplatna rakijica.
MARIO MAJDIĆ NATRLIN rođen je 1986. u Trogiru, odrastao u Splitu. Završava Pravni fakultet u Zagrebu od kada radi u struci. Piše duži niz godina, objavljuje u časopisima i digitalnim magazinima. U 2019. priča „Trogirska sintaksa“ osvaja prvo mjesto na natječaju Gradske knjižnice Trogir. 2020. priča “Početna točka” osvaja prvo mjesto na književnom natječaju “KuŠIn”, a priča “Šporkica” prvo mjesto na natječaju “kromoMETAfora” Gradske knjižnice Vladimir Nazor u Zagrebu. Autor je zbirke refrena i kratkih priča „Samo moja“ koja je objavljena u siječnju 2020.
s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga proze”, pobjednički rukopis
LISICE
Drvena daska natopljena je gustim crvenilom od tople krvi. Nožem velikim poput moje podlaktice, baka iskusnim pokretima komada pijetla kojeg će ispeći za ručak. I kod kuće u Splitu nedjeljom uvijek jedemo meso, ali ono do našeg stola dolazi iz supermarketa, uredno zapakirano u plastični omot. Krajičkom oka vidim kako se mama stresla kada je baka odrezala veliki batak i pljusnula ga na tanjur. Kut usana trza joj se prema dolje dok suspreže nagon za povraćanjem. Ali ne kaže ništa.
Svaki put kad počne kuhati, baka na stol stavi plavu Dikinu kuharicu, čije su stranice toliko požutjele da ispadaju kao jesensko lišće, a slova na njima jedva se vide. To baku ne smeta, jer u kuharicu ionako nikad ne gleda, kao da joj je samo prisutstvo debele plave knjige dovoljan podsjetnik. U pozadini, radio nas izvještava o svim nesrećama, ubojstvima i pljačkama koje su se danas dogodile. Baka ne izgleda kao da je to osobito pogađa. Dapače, svako malo zadovoljno kima glavom pri opisu osobito grozne nesreće, kao da je ona nekako predvidjela te događaje i svima bi im bilo bolje da su nju slušali. „Došla su čudna vrimena.“ Kaže. „U nas toga nema.“ Mama se neuvjerljivo nasmiješi. Blijeđa je nego inače, kao da je baka iz nje isisala svu krv.
Moja baka pojava je koju je nemoguće ignorirati. Iznenađujuće je okretna za svoju građu, a sve na njoj poskakuje dok se poput uragana vrti po kuhinji, rumena i neustrašiva. Moja mama sličnija je djedu. On samo sjedi u svom naslonjaču, pažljivo guli jabukama koru, reže ih na komadiće pa tromo žvače, pogleda prikovanog u daljinu. Iz svoje sobe na selu vidim nepregledno zelenilo, a kod kuće, samo druge zgrade i rublje koje se suši na tiramolu. Ovdje je sve drugačije. I tiše. Nema toliko djece kao u Splitu. Kuće su raštrkane, a u njima većinom žive stari ljudi. Nije tu loše, samo je malo dosadno. Ali ovaj put imam novu misiju: moram napokon vidjeti Ljubu.
Nikad mi nisu rekli što točno nije u redu s njom. Govorili su da je jako sramežljiva, ali nije mi promaklo brzo spuštanje pogleda i nagla promjena teme koja je uslijedila. Odrasli to uvijek rade kada misle da o nečemu nije dolično raspravljati. Nije bilo nikakve sumnje da je kćer naših susjeda obavijena mračnom tajnom. Svaki put kada bismo došli na selo, ona bi se skrivala, ili je bila u gradu „kod likara“. Za što su točno ti njeni ljekovi, nemam pojma, ali čini mi se da bi joj trebali pomoći da bude manje debela i manje šutljiva. Njena majka Neda bila je bakina najbolja, i koliko ja znam, jedina prijateljica. „Poludila bi da mi nema nje.“ govorila je. Njih dvije slične su u gotovo svemu, od istih, sijedih frizura i ispranih suknji do neustrašivosti kojom su se suočavale sa svakodnevnim životom. Bilo da je trebalo napraviti tortu na tri kata ili zavrnuti kokoši vrat, moja baka bi to napravila bez imalo oklijevanja. Da dođe smak svijeta, mislim da bi najsigurnije mjesto za skrivanje bila upravo njena duga, napuhana suknja.
Baka i Neda razlikovale su se samo u jednome: Neda nije znala peći kolače. A njena Ljuba ih je obožavala. Zato je moja baka, kad god bi pekla nešto slatko, odnijela dobar dio kolača susjedima. „Neka dite jede, kad voli.“ govorila je. „Kad ćemo do Nede?“ zapitkivala sam, tobože nevino. „Ić ćemo iza Božića, sigurno su joj njeni došli za blagdane.“ mama je odvraćala. Srećom, nisu vidjeli ništa čudno u mom naglom zanimanju za druženje sa susjedima. Napokon je došao i taj dan. „Obuci se, idemo kod Nede.“ rekla je mama. Nikada se nisam brže spremila. Kada smo stigli, baka je bila ta koja je pokucala na vrata. U drugoj ruci nosila je pladanj s rafiolima i londonerima. „Otvoreno je!“ odmah sam prepoznala visoki, kreštavi glas tete Nede. U kući me zapahnuo me neodređeni kiselkasti vonj, a iz stražnjeg dvoriša dopiralo je kokodakanje. „Vidi Tene, šta je narasla!“ rekla je dok je brisala ruke o pregaču, a ja sam se na te riječi još malo uspravila. „Evo, za Ljubu.“ baka joj je predala kolače. Čestitali smo jedni drugima Božić, a onda su oni počeli pričati. Mene to nije previše zanimalo jer nisam poznavala skoro nikoga od ljudi koje su spominjali. „A Ljuba?“ mama je upitala. To mi je privuklo pažnju. „Eno je u kokošinjcu. Znaš, ona je tako dobra s kokošima, tako smirena.“ odgovori Neda, a glas joj je bio pun ponosa. „Sve moje kokoši i pivci slobodno šetaju dvorištem. Kad kupiš u dućanu, to je sve puno kemije.“ mudro će Neda. „Danas više ne moš nikome virovat.“ ubaci se baka. „Jadne životinje.“ promrmlja mama. „A ti budi vegetarijanka onda, jučer ti ih nije bilo ža’“ odbrusi baka. Mama proguta knedlu. „Jedini problem su mi lisice.“ nastavi Neda. „U zadnje vrime, neka beštija mi stalno provaljuje u dvorište i ubija kokoši. Već su mi četiri otišle.“ „To ti je tako na selu. Svi se bore za opstanak.“ kimne baka.
Dok su oni pričali o lisicama i kokošima, ja sam promatrala starinsku kuhinju. U desnom kutu bila je velika peć na drva u kojoj je pucketala vatra. Svako malo, Neda bi u nju ubacila novu cjepanicu s povelike hrpe sa strane, a vatra bi je gladno progutala. Neda je izvadila pršut, sir i kruh. Dok smo jeli, vrata su se naglo otvorila. Bila je visoka gotovo kao moj djed, a on je jedan od najviših ljudi koje znam. Uz to, bila je poprilično krupna. Nosila je sivu trenerku i tenisice, a pogled joj je grozničavo prelazio s jednog lica na drugo. „Ljubo, dušo, došli su nam gosti.“ rekla je teta Neda istim glasom kojim se inače obraća meni, iako Ljuba već odavno nije dijete. Zamahnula je glavom, a tamni slap duge, sjajne kose slio joj se niz leđa. Sve na njoj djelovalo je prljavo i zapušteno, osim te čudnovate kose.
„Kako si, Ljubo?“ oprezno upita mama. „Na dvi noge.“ odgovori ona, a ja se zahihoćem. Sve oči pogledaju prema meni. „Ovo je Tena, moja unuka.“ predstavi me baka sa slabo prekrivenim ponosom u glasu. Mama me podbode u rebra. „Daj ruku Ljubi.“ promrsi. Ustala sam i polako joj se približila, onako kako sam prišla slonu u cirkusu prošle godine. „Tena, drago mi je.“ polako sam izustila i pružila joj ruku. Promatrala je moju ispruženu ruku kao da joj nije jasno što se od nje očekuje, a onda je zgrabila svojom velikom šakom. Kada me privukla bliže, osjetila sam smrad koji se širio oko nje. Poput hrđe, ili soli. „Ljuba.“ rekla je i glasno se nasmijala, kao da je upravo ispričala smiješan vic. Kimnula sam i vratila se za stol. „Sjedni malo s nama, Ljubo.“ nagovarala ju je teta Neda. „Ne bi, samo sam došla nešto uzet.“ Šta ti triba?“ već je bila na nogama. „Mogu sama.“ reče Ljuba i ode do velikog ormara. Okrenula nam je leđa i stala tražiti to po što je došla, praćena zvonjavom metalnih lonaca. Buka je ubrzo prestala, a Ljuba je izašla iz kuhinje, ne rekavši nikome ni riječi.
„Kako je ona sad?“ upita mama tetu Nedu ispod glasa. „Ko to zna. Uvik je u svom svitu. Ima samo mene… šta će bit s njom kad ja umrem, to samo dragi Bog zna.“ „Nemoj tako.“ ubaci se baka. „Lako je tebi govorit. Ti imaš sve.“ reče i pokaže prema meni. „Kad joj je bilo pet godina, Ljuba je po cijele dane crtala. Jednom je nacrtala svoju vjenčanicu. Govorila je da će pozvat cilo selo i plesat tri dana. Sve je isplanirala, jedino je trebalo nać mladoženju.“ nasmije se, ali bio je to gorak smijeh. „A onda su došli oni. Isprva nismo ništa shvaćali, vidili smo samo vatru koja gori i ljude koji biže. Gledaš, i ne viruješ da se to stvarno događa. A onda proradi instinkt. Prestaneš gledat, i počneš hodat. Hodaš toliko dugo da ti se čini kao da si proša cilu Zemlju uzduž i poprijeko.“ „Bila su to gruba vrimena.“ reče baka. „Nikad to neću zaboravit, koliko god da poživim.. ka zečeve su nas istirali.“ „Najgore je prošla mladost. Ljuba i ostali…“ zavrti glavom. „Mi stari smo se još nekako oporavili, a oni neće nikad.“ „Nekad sam ljuta ka pas, ne mogu ti to opisat. Kad se sitim svega: vatre, gladi, straha. Hodanja preko Svilaje, Promine, Bog zna koliko dugo.. skrivanja u rudniku dok nije procurio plin… ljuta sam na njih, ali i na sebe, jer je nisam uspila zaštitit. I eto, sad je tako kako je.“ zastane, a onda opet progovori. „Srićom da je Split bar bolje proša.“ „Da, baš smo sritni.“ moja mama odbrusi, a baka pogleda Nedu s upozorenjem, onako kako mene gledaju kad previše pričam. Pri spomenu rata, mamine oči postaju kao polje sa skrivenim nagaznim minama, svaki korak moze biti koban. Po prvi put te večeri zavlada tišina, tolika da čujem otkucavanje velikog zidnog sata. „Oćete šta popit?“ upita Neda, odjednom upadljivo vedrim glasom, kao kazeta koju smo izvadili i okrenuli na drugu stranu. Pogleda ravno u mene, kao da se tek sad sjetila da sam i ja tu. „Ne, hvala.“ rekla sam. „Idem tren do kupaonice.“
Dok sam izlazila, sobom je još odzvanjala jeka Nedinih riječi. Ovo je prvi put da sam je čula da ovako govori. Uvijek mi je djelovala čvrsto i neuništivo, baš kao i baka. Što ako i baku nešto muči, a nikad nam to nije rekla? Svijet kakvog sam znala prijetio je da se sruši. Moram saznati što se točno dogodilo s Ljubom. Iskrala sam se i otišla do dvorišta. Prvo sam primijetila da je neobično tiho. Odjednom sam začula glasno kokodakanje, ali odmah je prestalo, kao da je netko ugasio radio. Opet je zavladala tišina. Pažljivo sam zakoračila prema naprijed, a kada je stara drvena daska zaškripala pod mojom težinom, poskočila sam. Iz kokošinjca je dopirao pjevni ženski glas. Povirila sam unutra, i vidjela posljednje trzaje kokošjeg tijela, i Ljubine krvave ruke. Pjevala je staru narodnu pjesmu, onakvu kakvom se uspavljuju djeca, a glas joj je bio iznenađujuće melodičan. Siva trenerka bila joj je umrljana krvlju. Kada me opazila nasmiješila se. „Nisu uopće patile.“ rekla je. „Više im niko ništa ne može.“ Pogled mi je privukla hrpa mrtvih kokoši pod njenim nogama. „Moram ić.“ promucala sam i potrčala.
Trčala sam kao da i mene netko proganja, kao da su i mene izbacili iz sigurnosti doma i otjerali me u novi, okrutni svijet. Čelo mi se orosilo hladnim znojem. Zastala sam s rukama na koljenima, i povratila. Da barem nikada nisam upoznala Ljubu! Ruke su mi se još tresle kad sam se vratila za stol. Moji su i dalje razgovarali. „Jesi čula šta se dogodilo onoj maloj na Spinutu?“ baka je upitala. „Nemoj mi ništa govorit, slušam o njoj cilo jutro.“ Neda zavrti glavom. „To se kod nas ne događa.“ baka znalački kimne. „Na selu je ipak drugačije.“
A ja, dok sam ih slušla uzlupala srca, nisam uspijevala iz glave izbiti Ljubin pogled dok je stiskala nemoćnu živinu u svojim rukama, nemilosrdna poput lisice.
SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992) piše stvarnosnu i spekulativnu prozu. Priče su joj objavljene u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, The Split Mind (čija je bila i urednica). Članica je grupe Novi književni val – http://noviknjizevnival.wordpress.com Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić. Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica. Pobjednica petog po redu nagradnog konkursa Beogradskog festivala poezije i knjige i Trećeg Trga, u kategoriji prve knjige proze, a knjigu će joj objaviti Treći Trg u listopadu ove godine.
s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga proze”, uži izbor
ISLANDSKI LIŠAJ
Morala si samo preći rukom preko oblih zelenih glavica okamenjene lave Eldhrauna, činilo ti se, pa bi se te krivulje vinule u zrak, u tijela. Zaspali divovi bi poskakali i stresli sa sebe gusto runo mahovine i opet nam postali nevidljivi – jer, pročitala si negdje, to je kazna njihovom i našem tvorcu koji je kada ga je Bog posjetio ovome kao svoju djecu pokazao samo nas, a njih sakrio, pa ga je Bog kaznio time što mu je tu trenutno skrivenu djecu učinio trajno nevidljivom. Otkriva li im sada obrise usnulih tjelesa tek zeleno rastlinje? Šta to spava u poljima lave što odmah poželiš dotaći? Meko. Kući. Ne sanjaš ništa otkako si stigla, ali uvjeravaš se, tek je tomu šest dana, moraš stvari pustiti kraju. I ova zemlja se na tebe još navikava, kao i ti na njene bijele noći bez zvijezda i na krajolik koji se, dok se voziš cestom, mijenja brzo kao i vremenske prilike, dakle svakih pet minuta. Sanjat ćeš; predati se zemlji što živi i pomjera se, propustit ćeš ju kroz svoju kosu i dlanove i ona će proklijati u tebi nekim od snova čijom pojavnošću ti mjeriš svoje zadovoljstvo životom na ma kom mjestu. Još jedva stižeš svariti i svu sirovu ljepotu novog zavičaja; polovina je se nahvata na kapcima, koži, u nosu i ostaje zauvijek van dohvata spoznajnosti. „I, šta si danas primijetila?“ pita te opet, kao i pet dana prije, dok liježeš pored nje, u ono što bi u Bosni bila noć ali ovdje izgleda kao predvečerje; i obje čekate odgovor opružene na velikom udobnom ležaju, ona, da ga čuje, ti, dok se snažiš posložiti sve i odabrati nešto, jedno, što je značajnije i iznenađujuće više od svega na ovom čudnovatom ostrvu. Uzimaš ju za ruku, kao da hoćeš da izmoliš još neki čas strpljenja. Ali ona leži spokojna, dok ti, nenaviknuta na osobe koje umiju čekati u tišini, bez navaljivanja, bez ponavljanja jednog te istog pitanja dok se ne začne odgovor, izgovaraš tiho njeno ime kao da zazivaš pramajku Mokoš: „Sigríður, Sigríður, Sigríður.“ Onda odjednom odgovaraš „Kontinuitet,“ jer naravno šta drugo nego to si danas iznenada primijetivši prevrnula i potvrdila u glavi nebrojeno puta. „Kon-ti-nuitet“ ponavlja sada ona, na tvrdom islandskom engleskom, na kojem se sve čvrste i postojane engleske riječi rasipaju u ustima govornika kao sušeni lokumi, i šire sa jezika u šušnju i siktaju. „Kon-ti-nuitet če-ga?“ I onda se opet pitaš šta je bio kontinuitet tamo, dok si šetala Lidickom i Štefanikovom u „prošlom“ životu; je li postojao kontinuitet na tom širokom pločniku, uz drvorede i ljudorede, rijeke staraca i starica sa teškim cegerima i kolicima, vojnika u jesenje zelenim uniformama, koji su ti bili i krasni i odvratni – privlačni, jer u uniformama, odbojni, jer su bile vojne; pa i u „pretprošlom“ životu, jer i Oktobarskom i dalje prema Korzou svijet je jednako prolazio, teglio slična kolica i tašne pune namirnica, nosio ista umorna i otupljena lica, katkad stidljivo podižući ruku da sakriju napadnu šminku koju su čas prije u stanu tako hrabro namazala, ili ju spuštajući prema onom mjestu gdje se na štramplama ukazala žica i ni ovlašni premaz bezbojnog laka za nokte nije ju zaustavio – sišla je do ispod koljena; bile su iste i stare cipele, poluzjapećih đonova što laju na svako podizanje noge, ili sviteri kojima fali po neko dugme, gdjegdje pokudrani ili prožeženi cigaretom usred nemara. Bilo ga je, zaključuješ, ako se kontinuitetom može zaista nazvati život na jednoj ulici ili drugoj samo zato što ljudi njome prolaze – pa možda i isti ljudi, dan i noć i noć i dan. „Ne, ne –„ govoriš naglas i Sigríður se pomalo zbunjeno okreće prema tebi i gleda te sada netrmično. Ne govori ništa, ali znaš koje joj pitanje čeka na usnama. Ne vidiš kako se objasniti, a da to ne bude generalizacijom. Šta god da kažeš bit će uspješnije ili manje uspješno nakalemljivanje stereotipa, a ti bi radije ako opis života već mora da se svede na neki –tip da to bude arhe- a ne stereo-, jer arhetipi barem upućuju na zajedničko izvorno, a stereotipi su tek odbljesci pojedinačnih strahova, kukavičluka i neupuštanja. „Razmišljala sam,“ započinješ ipak, „o megalomaniji koja se ovdje ne manifestira ni u glavama ni u arhitekturi. Jer šetale smo zakjučer po Reykjavíku i pokazala si rukom zgradu parlamenta koju sam prethodno viđala tek na slikama ili video snimcima islandskih protesta i kroz nju mi se ukazala cijela jedna slika dinamike ovdašnjeg društva. Jedva da je bila veličine dvije oveće kuće: lekcija iz skromnosti. A odmah pored nje, preko ceste, kupasti klin koji ogroman kamen cijepa na dvoje, spomenik građanskoj neposlušnosti i snazi jedinstva: lekcija iz građanske osviještenosti i odgovornosti, i stalan podsjetnik parlamentarcima da se i najkrupniji kamen prostim klinom razbija. Onda smo u Kaffitáru pijuckale jedinu kafu koju smo si taj cijeli dan mogle priuštiti, ti si nešto bilježila, ja sam listala primjerak lokalnog sedmičnika na engleskom, i već i taj nasumični uzorak članaka učinio mi se karakterističnim. U prvom autori herojem toga broja nazivaju bivšeg Premijera koga ste prije samo nekoliko mjeseci zbog Panamskih papira prinudili na ostavku, i to zato jer im je obezbjedio prijeko potrebni komični predah u dugom ljetu bez dešavanja, ne samo time što je odlučio da se vrati u politiku, nego što je to još najavio i javnim pismom. U drugom članku autori prozivaju policiju koja je lani tokom važnog i masovnog muzičkog festivala na Westmanskim otocima odbila da izvještava o pet slučajeva seksualnog napastovovanja kako bi zaštitila imidž manifestacije, a koja ni ove godine ne želi da promijeni politiku (kao ni licemjerni bendovi koji su prvo zaprijetili otkazivanjem svirke, ne složi li se policija sa zahtjevima, ali nisu otkazali čak ni pošto je policija rekla da će ostati pri svome), zaključujući da postoji bezbroj boljih stvari kojima možete naredni vikend posvetiti svoje vrijeme, radije nego da odete na taj usrani festival.“ Sigríður te posmatra, pa kimne glavom, jednom, kratko. „I ta dva pročitana članka su me istinski dirnula,“ nastavljaš, u nadi da joj strpljenje s tvojim digresijama neće iznenada popustiti, „jer nekome poput mene, zainteresovanoj za društvenu analizu govore više nego se čini. Tvoji ljudi ne samo da su pronicljivi, oni su i zvučni, i za razliku od mojih Bosanaca, pa čak i Čeha, i drevni su i savremeni jer balansiraju svoju sadašnjost sa svojom prošlošću, nadograđuju radije nego da grade pa uništavaju pa ponovo grade – kako mi to uobičavamo. (Bez sumnje, ne općenito, ali uglavnom.) Pogledaš u izlog i trendovski džemper ili tunika iz koncept trgovine izgledaju kao da su ispleteni iz vaših saga (iako su etnički motivi dali prednost minimalizmu); namještaj također; najmoderniji font u savršenom je skladu s crnim vulkanskim stijenama ili drvenim konstrukcijama; zveket rostfrei metala dio je iste pjesme kao i vjetar nad Atlantikom ili nosači za zastave u škripnji pod brzim naletima povjetarca. Stvari leže, ne strše; odmjerene su i neobične tako da privuku pogled i izazovu znatiželju ili začuđenost, ne odbojnost. Koliko god se trudila, ne pronalazim takvu vrstu komplementarnosti i međuigre između, recimo, bosanske kuće i gomile drva za ogrjev ispred nje; ili bosanskih puteva i građevina uz njih; naših pjesama i načina na koji tretiramo susjeda ili prolaznika na ulici. Vi ste više ujednačeni i cjeloviti, dok mi možemo biti veličanstveni u nečemu, a istovremeno rusvajni i uznemirujući u drugome. Islanđanka se čini Islanđankom od cipela koje odabire i knjige koju čita do načina kako peca ribu ili razgovara sa strancima. Bosanac se neće složiti da je on njegovi putevi ili šalteri javnih službi kao što će reći da je on njegova hrana ili sevdah ili planine koje sve ostavljaju bez daha. Vi ste cjeloviti, a mi smo isparčani u samoj našoj srži. Zato je moto prošlosedmične parade ponosa u Reykjavíku i mogao biti >>Potrebne su sve vrste da bi se načinio svijet.<< Homoseksualnost je za jednog Islanđanina dio njihovog ja, makar kao mogućnost; biti homoseksualan ne odriče ti mogućnost da budeš Islanđanin, naprotiv, parada služi za potvrđivanje da je moguće biti Islanđanin i biti homoseksualan. Islanđanin je stoga široki termin za ljudsko biće sa Islanda, ili čak i šire – živo biće na Islandu. Stvari nisu date savršene nekom svevišnjom intervencijom, ali postoji uvjerenje da zajednički trud može učiniti stvari boljima za sve. Tipičan Bosanac će, s druge strane, negirati homoseksualnost kao zapadnjačku izmišljotinu, bolest, ili izopačenost (nekakvog idealnog i očito imaginarnog „istinskog“ Bosanca, bez beli).“ „Rezanje, radije nego kontinuitet, je naša logika; ona logika koje bismo se blagodušno trebali odreći, da je blagodušnost našom osobinom jednako u ophođenju sa susjedom kao s partnerom; da se brinemo za naše police s knjigama s jednakom pažnjom koju pridajemo sređivanju i odijevanju za izlazak do grada; da svoju najužu okolinu ukrašavamo zbog sebe onako kako to činimo da bi nas drugi nahvalili. Vi sjedite na vašim tektonskim pločama, prigrlivši trenje i zjapeći greben kao dio vas samih; mi bismo ga sigurno pokušali prekriti nekim ćebetom dok susjed ne zamakne, da bi sakrili stid od zjapećih stvari, figurativno govoreći.“ Sigríður ti se smiješi. „Kon-ti-nuitet,“ prevrće. „Bojim se,“ kaže, „da ako tako brzo proničeš u cijele narode, nećeš u meni dugo imati šta da otkrivaš.“ „Ne bih se brinula,“ govoriš. „Nije li netko rekao Svijet je veliki u velikim stvarima, ali je ogroman u najmanjim. Tako, ili nekako slično.“
V. B. BORJEN književnik je i umjetnik iz Bosne i Hercegovine. Autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, 2013. – Prva nagrada Mak Dizdar). Piše na bosanskom i engleskom. Kratku prozu, poeziju, eseje, kritiku, prevode sa engleskog, te fotografije i slike u tinti objavljivao je do sada u mnogim časopisima i na portalima. Neki od domaćih su Strane, Symposion, Gračanički glasnik, P.U.L.S.E., Astronaut itd. Radove na engleskom objavljivao je u časopisima AZURE, The Esthetic Apostle, High Shelf, IceFloe Press, Hypothetical, Honey & Lime i drugdje. U junskom, 68. broju poetskog časopisa Rattle bit će objavljena njegova pjesma-razglednica, koja se našla u uskom izboru od 20 između preko 500 prispjelih radova. Za poetske časopise Palette Poetry i Frontier Poetry piše urednički feedback u formi pisama. Doktorand je na Masarykovom univerzitetu u Brnu, gdje i živi.
priča je originalno objavljena u časopisu “Gračanički glasnik” 44/2017
Dobro došli u moju kuću. Zamolila bih vas da se izujete. I ako vam nije problem, hodajte na prstima. Krhka je.
F01 Spavaća soba
Otvaram oči. Sunce udara kroz spuštene rolete prozora naše spavaće sobe i neumorno mi kuca po kapcima. “Dobro jutro.” Hropće. Smiješi se. Okreće se prema meni. Uvijek se budim prije njega. Uvijek prva kažem: dobro jutro. Uvijek se smije na moj glas. “Koliko je sati?” “Možda sedam.” Gledam u strop iznad nas. Luster smo kupili na rasprodaji prije 12 godina. Sve smo uvijek kupovali na rasprodaji. Nije bila stvar u novcu. Valjda nam je sve bolje kada si složimo privid da je moglo gore. Danima smo tražili luster koji će nam odgovarati. Ovaj smo vidjeli među prvima, svidio nam se, ali tražili smo dalje. Zašto; ne znam. Vidjeli smo puno lustera. Ljepših, ružnijih, skupljih, jeftinijih, energetski efikasnijih. Sjećam se jednog šarenog, taj me nasmijao, unio mi je neku čudnu, neobjašnjivu radost. Mi smo hodali, tražili; jesmo li znali što tražimo? Napravili smo puni krug po trgovinama ruba grada i vidjeli ga opet, ali upola sniženog. Sjećam se tog ushita. Upecali smo ga, uboli, uspjeli. Moglo je gore; duplo gore. “Idem nam skuhati kavu.” Sjedim na rubu kreveta i puštam nogama da dirnu pod. Bole me prsti posljednjih dana. Skupljam ih i širim. Malim nožnom prstom hvatam zrak. Škripi. Okrećem se prema njemu. “Nikad valjda nećemo srediti ovaj pod do kraja.” “Vidiš tamo u lijevom kutu? Tamo sam jučer naišao na pukotinu. Probat ću dignuti daske i vidjeti što se može učiniti. “Probaj.” Ustajem i oblačim ogrtač. Volim taj ogrtač. Star je, ako je to moguće, kao i ja. Ogrtač mi je poklonio on. “Znam da voliš biti lijepa i po kući.” Volim. Šećem do prozora i dižem rolete. Sunce se rasipa po sobi. Putujem do ogledala. Nisam dobro svezala ogrtač. Popravljam. “Jesi vidio moju kopču?” “Nisam. I ostavi kosu tako, lijepa moja.” “Nervira me. A, tu je.” Dižem kopču s poda i saplićem kosu. Vidim sijede, puno sijedih. Prestala sam se bojati nekad, nisam sigurna kad. “E točno tu najviše škripi. Je l’ čuješ?” “Pogledat ćeš nakon doručka. Bože, koliko prašine. Počistit ću popodne.” Okrećem se. “Je l’ ti to crtaš srce u prašini?” “Opusti se, draga, počistit ćeš sutra.”, smije se. Putujem do kreveta. Ljubim ga u čelo. “Ti…, u kuhinji sam. Kuham kavu.” Izlazim iz sobe kupeći sunčanu prašinu rubovima svog ogrtača.
F02 Kuhinja
Ne bih rekla da je naša kuća posebna. Lijepa je, ali nije posebna. Kupili smo ju prije nekih pet godina. Susjedi su nam rekli da se prodaje. Naši susjedi iz grada, ovdje imaju vikendicu. Nekad smo živjeli u gradu. Volimo prirodu i htjeli smo ovakvu mirovinu. Šuma; vrt; mi. Planirali smo i da su naši prijatelji kraj nas, ali oni se još nisu preselili. Kažu da će svaki čas. Kuća je bila dobra prilika. Vlasnici su zapali u dugove i trebali su hitno novac. Mi smo imali novac. Nisam sigurna da sam htjela baš ovdje živjeti, ali eto – popust. A i rekli smo da smo to htjeli. Preselili smo se tu možda prije 3 godine, kad je Monika otišla na fakultet. Monika je naša kćer. Htjeli smo drugo, ali nije došlo. Jedno je također u redu. Monika danas dolazi na ručak. “Kad je rekla doći?”, prišuljao mi se iza leđa. “Htio bih popraviti ogradu u vrtu.” “Oko 1. Znaš da to znači oko 2.” “A znam.” Pružam mu šalicu u ruku. Nespretno pada na pod, ječi i rasipa crnu kavu po pločicama. “Jebemu mater”, viče. “U redu je. Počistit ću.” “Uvijek zaboravim da je vruće.” “Hajde. Ima još u lončiću. Natoči si sam.” Na prstima hoda polako do štednjaka. “Oprosti.” “Ne brini, nisi htio.” “To je druga ovaj mjesec.” “Nema veze.” “I još tvoj najdraži set.” Gledam ga kako toči kavu. Ruke mu drhte. Nevidljivo, ali drhte. “Starimo. Događat će se. Gubit ćemo šalice.” Okreće se prema meni. Gleda me kao da ga lažem. Nisam ga dugo već slagala. “Bit ću na terasi.” Puštam ga da izađe i punim kantu vodom. Spuštam se na koljena, topim spužvicu i čistim pod. Kupim krhotine šalice. Nepravilne su. Sviđaju mi se. Čistim, možda minutu, dvije, tri. Pokupljeni talog kave mi otkriva istinu. Šalica je u padu ipak krhnula jednu pločicu. Prolazim prstom po pukotini. Duljina mog palca otprilike. Pokušat će ju popraviti.
F03 Terasa
Dolazim mu s leđa i stavljam ruku na rame. Gledamo u smjeru našeg vrta. Mogla bih reći da je vrt poseban. Mogla bih čak reći da sam se njemu najviše posvetila. Kad smo se tek doselili, zvali smo ga džungla. Džungli nisu davali puno nade. Godinama se nitko nije brinuo o njoj. Sjećam se da sam džunglu osjetila najviše svojom. Došli smo u jesen. Jedino što se vidjelo kroz džunglu je bilo tanano, pomalo bolesno stablo badema. On ga je htio iščupati. Nisam dala. Liječila sam ga skoro tri godine dok jednog proljeća nije rekao: “Gle, ipak je živ.” Oživio je uz mrkvu, salatu, blitvu, krumpir, luk. I mene. Danas je džungla uredna, preuredna. Većina toga mi uspijeva. Svaki dan sam u vrtu, tako dani prolaze. On puno čita. Ja ne volim čitati, zato imam svoj vrt. Jedino, preuredan je danas, previše sam ga sredila. Nedostaje mi džungla. Jedini podsjetnik na džunglu je badem, iako ne potpuno. Danas je snažan. Oživjela sam ga. “Što ćeš kuhati?” “Susjeda Ana mi je dala domaće pile neki dan. To, krumpir i što nađem u vrtu. Mislim da je blitva taman.” “Znaš da Monika ne voli blitvu.” “Znam, ali treba jesti blitvu.” “Nemoj ju tjerati.” “Kao da se tvoju kćer išta može natjerati.” Monika je bila njegova. Glavom, bradom, glasom. Mekana, pomirljiva, susretljiva, postojana i ista. Uvijek ista. Imala pet ili petnaest godina, ona je uvijek ista. Promijenit će boju kose, upisat će drugi fakultet, zavoljet će krilca više od batka, ali na kraju dana jest će piletinu. Stavili su mi ju na prsa. Prva misao: “Ovo je on.” I tako je i bilo; tako jest. “Znaš, počistila sam kuhinju. Šalica je razbila jednu pločicu.” “Oprosti.” “Nema veze, nisi ti kriv. Bilo je vruće.” “Popravit ću.” “Imamo li uopće još takvih pločica?” “Mislim da nemamo, ali probat ću naći sličnu. Popravit ću.” “Makar, sigurna sam da nemamo više tih pločica.” “Pogledat ću u podrumu.” “Nema.” “Onda ću kupiti već nešto. Pa sive su, ima toga.” “Prljavobijele su.” “Eto, bijele, sive, ima izbora. Naći će se slična.” “Ali nikad ista.” “Odsad pijem kavu mirno, za stolom, bez micanja.” Ljubim ga u potiljak.
F04 Vrt
Mrkve su mi ove godine najbolje ikada. Najviše volim iskopavati mrkve. Ne koristim rukavice. Zabijam prste u zemlju. Razmišljam kako bi bilo dobro da samo mogu nastaviti rukama kopati dublje i dublje. Dokud bih stigla? Ne volim kad je on u vrtu. To je moje mjesto, ali on ne odustaje. Uvijek nađe razlog. Najčešće je to ograda. Kad bi naša ograda bila čovjek, imala bi zavoje po cijelom tijelu i svaki bi dan zvala hitnu. Ta ograda curi. Želim mu objasniti da što god on učinio, ona će svejedno iscuriti. Ljepljiva je, gusta i nepopravljiva. Ne želi razumjeti. Sluša me, ponekad se čini da čuje i onda ga opet pronađem kraj nje. “Ajde, pripazi na leđa.” “Ne brini.” Saginje se ogradi. Prije tjedan dana je primijetio da nam je stup otrulio i sad se bavi njim. Jedan truli stup može srušiti cijelu ogradu. “A kvragu.” “Što je bilo?” “Kupio sam prekratak stup. Neće izdržati. Moram ga dublje ukopati.” “Kupit ćeš novi.” “Možda se danas nakon ručka zaletim.” “Nisam sigurna da ćeš stići.” “Onda ću sutra ujutro. Moram ju popraviti čim prije.” “Znam, srećo. Budeš. Pospremi, Monika dolazi za pola sata.” “Možda da ga pokušam spojiti s ovim dijelom…” “Molim te, nemoj pokušavati ništa. Sad će ručak.” I dalje je sagnut. Lupa, okreće, gleda. Ne odustaje. Stvar je jednostavna – stup je prekratak. Ne možeš ga čarolijom produljiti, ne možeš stvoriti drvo iz zraka. Rekla bih mu da odustane, ali neće čuti. A ja više ne mogu slušati sebe. “I, ide li?”, stavljam mu ruku na rame. “Nisam siguran.” Ja sam sigurna. Sigurna sam da ne ide. Razmišljam koji dokaz bi njemu bio potreban da shvati isto. Možda kad bi se ograda potpuno srušila. Možda ju trebaju probiti neke zvijeri? Ili da se iskradem po noći i zapalim ju? Da pustim tisuću miševa da ju oglođu? Mogla bih čupati stup po stup. Morala bih stupove sakriti jer kad bi ih pronašao, on bi ih vratio. Stup po stup. Ne, morala bih ju cijelu sasjeći sjekirom. Uništiti. Možemo i prodati ovu kuću. Ako bismo otišli, sigurno ne bismo više vidjeli ovu ogradu. On bi našao drugu. “Čujem telefon u kući, idemo.” “Evo još samo sekunda.” Sekunda, dvije, tri. Minuta. Danas je sunce posebno toplo. “Idemo?” “Odi ti slobodno, vidi je li Monika zvala. Ja stižem.” Okrećem se. Ne želim da dira moju džunglu.
F05 Blagovaona
“Mama, prejest ću se. Kuhaš najbolje na svijetu.” Smijem se. “To kažeš samo jer si gladna, a sumnjam da se baš brineš za sebe i kuhaš.” “Ma jedem s ekipom u menzi. Nemam vremena.” “A povrće koje ti mama stalno šalje?” “Jedem, jedem…” “Jedeš vraga. Pogledaj blitvu na tanjuru.” “Jedem! Prošli tjedan mi je došlo društvo. Sandra, Marko i par frendova. Kuhala sam gulaš. Mrkve su bile tako slatke.” “Jesu. Ove godine su najbolje.” “Sandra me pitala kako ste.” “I što si joj rekla?”, pitam, iskreno me zanima. “Istinu. Da ste najbolje ikada. Ona i Marko su u nekoj krizi. Rekla mi je da sanja jednog dana brak baš kao vaš. Nije sigurna sanja li Marko isti san.” Smijem se. “Dovedi Sandru na ručak jednom”, želim da me zabavi. “Hoću, možda ju možeš savjetovati.” “Nema tu savjeta”, dodaje moj muž. “Treba se samo voljeti. Ili se voliš ili se ne voliš. A ja tvoju mamu volim od prvog dana. I danas je najljepša žena koju sam ikada vidio.” Monika šuti i maže tanjur korom kruha. Ne treba joj taj kruh. Oduvijek je bila debela. Lijepa, ali debela. U osnovnoj školi su me stalno zvali na sastanke jer je imala problema. Skakali su na nju i zvali ju trampolin. Nitko ne voli debele, a kamoli djeca neodgojenih roditelja. Djeca čiji bespovratno narušeni emotivni aparat iz djetinjstva se dodatno isključi prištevima, hormonima i prvim erekcijama. Jednom sam primijetila da ima noge pune modrica. Zatvorila se u sobu i nije izlazila dva dana. On je pokušavao, pričao u vrata. Nikad nije priznao da nije uspio. Naravno, izašla je iz sobe jer je ogladnjela. Poslije sam pronašla njen dnevnik. Modrice su bile od jedne igre. Okružili su ju i šutali nogama. Na jednoj stranici je bezbroj puta napisala: lopta. Reagirala sam kako sam znala. Sastanci, upozorenja, molbe. Onda sam se prepustila. Proći će, a ono što ju čeka je možda i gore. Priprema može koristiti. Smijem se svojoj ljepoti i krećem od stola. Slučajno potežem stolnjak i s njim tanjur pun pilećih koščica. “Pazi!” Zveknuo je o pod. Začudo, ostao je čitav. “Sve je ok, izgleda da mu ništa nije.” Podižem tanjur s poda. “Ipak jest. Nacikao je po duljini.” “Ostavi sa strane, možda ga mogu popraviti?” “Tata, kako ćeš ga popraviti?”, smije se Monika. “Pa nećemo ga sigurno baciti. Imamo ovaj set godinama. I mami je drag.” “Onda ćete imati jedan tanjur s pukotinom.” Saginjem se pokupiti koščice. “Bit će sve ok. Desert?”
F06 Dnevna soba
Monika leži izvaljena na kauču, a ja na fotelji. Gledam njene obraze. “Uzet ću još malo kolača.” “Samo jedi”, odgovara on, ljuljajući se na drvenoj stolici. “Ta stolica toliko škripi.” “Imamo ju godinama. Mama i ja smo ju kupili kad si ti krenula u školu.” “Otprilike ste tad kupili sve u ovoj kući.” “Nije baš istina. Evo televizor je novi.” “Za to vam je trebalo samo 15 godina.” “U životu ne treba žuriti, sve će doći u svoje vrijeme”, mudar je moj muž. “Kad se zaposlim, kupujem vam novu stolicu.” “Odlično, ajmo malo o tvom poslu, kako to napreduje?”, uspijevam se ubaciti. “Šaljem, stalno šaljem životopise. Testiranja prođem, skoro uvijek me zovu na intervju, ali ništa još. Sad sam u zadnjem krugu u ovoj jednoj agenciji pa ćemo vidjeti.” “Bit će”, optimist je moj muž. Neće. Odnosno, moram biti poštena. Bit će nekako. I teško. Monika je pametna. Sve ona razumije, sve vidi i zna. Vidjeti i znati sve – boli. Svatko od nas treba lijek. Uzimamo ih obilato, ali smo blagoslovljeni. Nitko ne mora znati što pijemo i kada. Monika tu nije imala sreće. Njen lijek se odmah vidi. Ne može ga skriti, hoda s njim, spava s njim. Nisam nikad razmišljala jesmo li krivi za to. Kad se radi o obitelji, teško je reći tko je kome za što kriv. A krivimo se. Obitelji nas stalno krive. S malo mogućnosti popravka. “Kako vježbanje?” “Ide dobro. Odustala sam od one teretane, bila mi je predaleko i nisam stizala ići redovno. Upisala sam sad pilates, u jednoj dvorani odmah blizu našeg stana.” “A hrana?” “Rekla sam ti da jedem povrće. Jesam ti pričala za ručkom o tvojim mrkvama?” “Jesi, ali mislim da je važno da smanjiš količine.” “Tata, prestani škripati tom stolicom.” “Neka, u tome je šarm.” “Imam osjećaj da će puknuti.” “Neće. Uostalom, vidjet ću mogu li ju popraviti, možda ako podmažem dio…” “Čitala sam neki dan na Fejsu, netko je objavio sliku starog para koji se voli i ispod je pisalo zašto su uspjeli ostati zajedno.” “Zašto?” “Zato što su rođeni u vremenu kad se popravljalo ono što bi se pokvarilo, a ne bacalo.” “Eto, izgleda da ima mudrosti u toj vašoj novoj tehnologiji” dodao je on škripeći. “Naravno da ima”, zaključila je i ustala po još malo kolača.
F07 Hodnik
Naš hodnik je svijetao. Čudno, hodnici su inače mračni, ali u naš dopire svjetlo. Usprkos svemu što ga je zatrpalo. Nikad ga ne čisti. U njemu drži jakne u kojima je studirao. Pokušala sam ih baciti, nije išlo. Navodno ih čuva za donaciju potrebitima. Dva metra cipela ga također čekaju, nosi dvoje. Jedne u kojima ide u grad i druge u kojima ide u moj vrt. “Evo, tata, zar ne možeš zamijeniti ovo ogledalo?”, spremala se Monika za izlaz. “Zašto?” Tu se slažem s njim. Ogledalo je puklo samo u jednom kutu jer ga je okrznuo iznoseći televizor. Bio bi to nepotreban trošak, a i u hodniku najmanje boravimo. Sjećam se tog dana. “Ako ga zamijenimo, bit će to kao da se ovo razbilo. A znaš koliko godina nesreće nosi jedno razbijeno ogledalo.” I moram se opet složiti s njim. Ne treba nam dodatne nesreće. “Zato, tata, što možeš, ovo nije lijepo. A novo je uvijek ljepše.” “E vidiš, nije istina. Sjeti se što si rekla o ljubavi i popravljanju.” “Znala sam da ti to nisam trebala reći.” “Uvijek mi trebaš reći sve”, pomazio ju je po glavi. Sjedila je na komodi i vezala cipele. Teško, jer joj je smetao trbuh. Uspuhala se i zacrvenjela. “Moni?” “Reci, tata?” “Ajde pokušaj biti redovna na tom pilatesu. Znaš da je to dobro za zdravlje, za kičmu, za sve.” “Hoću”, nisam joj vjerovala. Nije ni ona sebi. Kroz hodnike se bježi. Hodnici su granica. Između unutarnjeg i vanjskog. Između nemogućnosti i mogućnosti. U naš je uvijek dopiralo svjetlo, tlocrt je bio takav da je hodnik imao svoj mali prozor. Primijetila sam to kad smo prvi put razgledavali kuću. Na prozoru je bila neka suha biljka. Pitala sam se je li to nesreća – mrtve biljke po kući u koju nosiš svoj život. “Kad nam dođeš opet?” “Ne znam, stvarno ne znam, u gužvi sam.” “Pa nismo daleko…” “Pusti me sad, kad vidim što će biti s ovim poslom, javit ću se.” “Kako nam je naš stari stan?” “Staro”, prasnula je u smijeh. “Čuvaj ga, to će jednog dana biti dom tvojoj obitelji.” “Molim? Nema šanse. Ja ću sa svojom obitelji živjeti u novom stanu, tamo gdje ja želim, tamo gdje ja odaberem.” “Što fali ovom stanu, na odličnoj je lokaciji, super je raspored…”, pridržavao se za svoje jakne. “Fali mu sve, želim novo. Stari, ajd molim te da se sad ne svađamo.” “Nikad nisam shvaćao tvoj otpor. Umjesto da budeš zahvalna…” “Zahvalna? Na čemu da budem zahvalna?!”, vrisnula je. “Dobro, Moni, u redu je”, spustio je glavu. Crveni obrazi bubnjali su bijesom. Uvijek je imala isti izbor. Ispuhati sva sranja iz tih obraza, sva sranja koja joj ne pripadaju. Smršaviti jednom običnom svađom do kože. “Ajde, idem”, krenula mu je u zagrljaj. Zatvorio je vrata. Kroz hodnike se bježi, ali ne kroz naš. Naš je zatrpan i u njega dopire taman dovoljno svjetla. Čula sam zvono. Otvorio je vrata. “Zaboravila sam vrećicu s kolačem i mrkvama.”
F08 Spavaća soba
Večer je opet došla. Perem zube i oblačim ogrtač. Ulazim u sobu. On leži na svojoj strani kreveta i čita. Dolazim do prozora i spuštam rolete. Zvuk poda me prati. “Za ujutro. Da nas ne probudi sunce.” “Da, u pravu si.” Raspuštam kosu. Sve žene režu kosu nakon četrdesete. Ja nisam. Liježem u krevet. “Što čitaš?” “Ma, bio je prilog o vrtlarenju u novinama.” “Zanimljivo. Misliš nešto novo posaditi?” “Ne, ne želim se miješati. Tako si lijepo uredila vrt. Više ovako, zanima me, možda mogu pomoći nekim savjetom.” “Uvijek možeš pomoći.” “Možemo li nekako pomoći Moniki?” “Brine te? Možemo, možda da dođe češće kod nas na ručak, da stekne neku naviku, mislim da je sve stvar prehrane”, i ja sam često slijepa. “Dobro, probat ćemo”, utihnula je lampa na njegovom ormariću. “Dosta je bilo za danas.” “Dosta. Laku noć”, okrećem mu leđa. “Laku noć, mila”, grli me i prebacuje ruku preko mene.
Čekala sam da zaspi i vratila mu njegovu ruku. Znala bih da je duboko zaspao kad bi počeo hrkati. Čitao je puno i o tome, ali nije uspio naći rješenje. Nije to bilo glasno hrkanje, više jedan duboki, konstantni, zatupljujući zvuk. Zvuk bez prestanka i nade. Nije me nikad pretjerano smetalo to što moj muž hrče. Smetalo me to što ga ne volim. Voljela sam ga u početku, valjda. Bili smo prijatelji, a on je bio uporan. Pristojan i uporan. Bio je uporan dovoljno dugo, a ja znatiželjna i jednu noć prestrašena. Nastavio je upirati svaki dan. Što je on više upirao, ja sam manje pružala otpor. Život nam stalno smanjuje otpornost, a i ta prokleta znatiželja. Kako li je to udati se? Biti u braku? Svi su probali, moram i ja. Prevarila sam ga filmski, jednog kišnog popodneva u lošoj hotelskoj sobi. Prevarila sam ga, kako to obično biva, s lošijim od njega. Zaljubila sam se preko glave. Probudio je sve otpore, barem one koji se bude poljupcima na kičmi. Profesor filozofije. Dugi razgovori i sjajan seks. Seks koji traje dulje od razgovora i razgovori koji traju. “Mirišeš na badem”, rekao je. Uz jutarnju kavu, rekla sam mužu da ga ostavljam. Pitao me kako to može popraviti. Rekla sam nikako i iznajmila stan. Profesor filozofije je volio svršavati u njemu, ali ipak nije uspio odlijepiti kofere, gaće i košulje od svoje majke. S njom je dijelio stan. Kasnije sam načula i postelju. Mala kvadratura stana i teška situacija za prosvjetare u Hrvatskoj. “Pričekaj još malo”, šaptao mi je u kosu u mraku mog hodnika. Čekala sam profesora. Još malo i još puno. U međuvremenu, muž me zabavljao svojim dolascima. I popravcima. I ljubavlju. Velikom ljubavlju. Kako je ljubav mog života našla ljubav svog života u majci, dopustila sam mužu da me popravi.
“Bit će sve u redu. Mi ćemo preko ovoga prijeći. Nitko neće znati. Ja te volim.”
F09 Dom
I tako smo se popravili. Kuću doduše još uvijek nismo. Hvala vam na posjeti i probajte ne zalupiti vratima na izlasku. Znam da vam se žuri, ali nemamo za nova vrata. Bavimo se trenutno ogradom, pločicama i podom.
NADA KAURIN KNEŽEVIĆ rođena je 5. srpnja 1986. godine u Banja Luci. Trbuhom za kruhom ju te iste godine odnose u Dalmaciju. Petnaest godina kasnije ona sama traži svoj kruh i bježi iz Dalmacije u Zagreb. Dvadesete joj donose uspješnu marketinšku karijeru u različitim hrvatskim i međunarodnim kompanijama. I muža. Tridesete joj donose profesorsku i znanstvenu karijeru, kćerku, psa i pisanje. Završava CeKaPeovu radionicu pisanja proze kod Zorana Ferića. Ulazi u širi izbor za nagradu Prozak te objavljuje prvu priču “Bosanka u Zagrebu” u sklopu natječaja Priče iz komšiluka II. Sljedeće godine pobjeđuje na istoimenom natječaju. Piše i diše u Zagrebu, a svoju prvu zbirku kratkih priča naslova Dijagnoza objavljuje u Banja Luci. Tamo gdje je prvi put prodisala.
čovjek-časopis 