„Balabane, izađi napolje!“, viknu starac srdito. „Mrzi me, deda“, odgovori dečak suvo i dublje zabi nos u mobilni telefon. „Dođi da vidiš šta sam u štali pronašao!“, ustraja starac. „Baš me briga“, promrmlja dečak sebi u bradu i, lupivši besno po hologramskoj tastaturi, izgubi život u igrici. Zakoluta iznervirano očima i baci telefon na sto. Vatra u smederevcu veselo je pucketala. Klinac zevnu od dosade, protegnu noge tanke poput dva pruta i stade da razmišlja. Kad je već život izgubio, mogao bi i da izađe napolje, da udovolji dedi… „Dobro, evo me“, reče dečak suvo i začkilji na sunce, koje je bilo visoko na nebu. Zar je već podne, pomisli Balaban. Muva mu prozuja pored glave i dečak poskoči uplašeno na drvenom tremu. Starac se osmehnu. „Šta si pronašao?“, upita nezainteresovano. Starac je držao nešto pod stopalom, nešto okruglo i prljavo. „Krpenjaču“, odgovori stari, dok mu se brk zadovoljno osmehivao. Najzad je izmamio unuka napolje. Tri dana sunca nije ugledao, prošetao, a kamoli potrčao po dvorištu! Prokleti mobilni telefon, i kad su mu ga roditelji kupili! „Šta je to?“, upita dete i pređe, uz škripu, preko dva-tri drvena stepenika. „To je lopta“, odgovori starac strpljivo i pomeri je lagano. Krpenjača se zakotrlja po travi i stade. „I čemu služi?“, nastavi dete. „Igri“, objasni stari. „Za njom smo jurili kao ludi, kad smo bili deca. Nismo znali za telefone tada. Imalo smo samo klikere i krpenjače.“ Unuk je posmatrao starca i čudio se njegovoj priči. Mora da je bio lud, kad je bio mali. Ču, da potrči. Svašta. Pa da istegne mišić ili ugane nogu ili nešto još gore. I ta lopta. Gotovo da se raspada. Ne svetli, ne zvoni – čemu onda služi? „Želiš li da probaš?“, upita starac. „Da se igram?!“, upita Balaban zapanjeno. „Ne pada mi na pamet! Lopta je tako dosadna!“ Viknu gotovo ljutito. „Dosadna?“, zapanji se starac. „Dosadna?! Daću ja tebi dosadna!“, viknu srdito i šutnu loptu svom snagom. Krpenjača polete preko dvorišta, prelete visoke krošnje stoletnih stabala, koje je još dedin otac posadio, i odlete skroz niz dvorište, daleko, do same drvene ograde. Balaban je stajao u čudu. Otkud dedi tolika snaga? Zar ga ne bole noge, zar mu ne klecaju kolena? Kakvo je sad to čudo? Kako je tako lako šutnuo loptu? Kako je tako visoko poletela? Još nikad nije video da nešto leti tako visoko! Kakvo je to čudo? Šta je pokreće? Ta i mnoga druga pitanja zujala su dečakovom glavom, kad se desi neko čudo i on, kao omađijan, potrča za loptom. Otišla je, sakrila se, trebalo ju je pronaći, vratiti je dedi, naterati ga da je šutne još jedanput, da vidi kako to čudo leti, koliko najviše može da poleti. Najednom se sva priroda oko Balabana uskomeša. Sve se probudi, vetar zahuja, ptice zacvrkutaše visoko u granama drveća, probuđene njegovom nesvesnom vikom, pas zalaja ispod trema, privučen iznenadnim pokretom i grajom. Balaban se dade u trk, u početku lagan i nesiguran, krivudav, potom sve sigurniji i brži, da bi na kraju jurio preko dvorišta, prav kao strela, sav zadihan i zajapuren, pluća punih vazduha. Dan je bio nekako mekan, kao stvoren za jurnjavu po dvorištu. Balaban ugleda krpenjaču, dotrča do nje, stade na loptu nogom i, izgubivši iznenada ravnotežu, pade u nisku travu. Pas u tom trenutku dotrča do njega i poče da ga liže po licu. Miris sveže pokošene trave uvukao mu se u nozdrve, plodna zemlja prijatno ga je hladila, dok su mu ptice letele visoko iznad glave, a sunce mu nežno milovalo lice. Balaban se glasno nasmeja. Pomazi psa iza uha, zagnjuri glavu u njegovo gusto krzno i upi sve mirise koje je ovaj sobom nosio, a nosio je sve – od skorelog blata sa reke, preko krtičnjaka ispod stoletnog hrasta, do mirisa sena i trebljenog kukuruza. Dečak se osovi radosno na noge, udari bojažljivo krpenjaču i kad vide gde se poslušno pokrenula, viknu iz sveg glasa preko dvorišta: „Deko!“, veselo će. „Dekoo!“, ponovi poziv nestrpljivo. „Dođi da se igramoo!“ Starac radosno požuri dvorištem.
TAMARA LUJAK (1976, Beograd), piše kratke priče, aforizme, epigrame, haiku, književne prikaze i dr. Bavi se prevođenjem. Književnik, novinar, saradnik i urednik mnogih časopisa. Objavljivana u časopisima i zbornicima. Prevođena na engleski, poljski, mađarski, nemački, francuski i burmanski.
Nakon pada gvozdene zavese i njegov život se promenio. Tačno dvadeset dve godine posle tog istorijskog događaja žena s kojom je bio skoro dvadeset godina u braku napustila ga je. U stvari, on je nju napustio s obzirom na to da je morao da izađe iz stana koji su zajedno kupili. Tako je glasila sudska presuda i on nije bio naročito zabrinut niti povređen zbog toga. Deca i pas bili su dodeljeni njoj: zbog njih mu je bilo teško da spakuje svoja dva kofera. Prvih nekoliko meseci stanovao je kod svog brata od strica, takođe razvedenog. Ovaj je pokušao da ga uteši: Nije to tako loše, burazeru. Uprkos tome verovao je da mora otići nekud daleko. Samo na taj način mogao je da preživi razvod, decu u drugom filmu, kao nemom, i još i bez raštimovane klavirske pratnje. Pozvao je svog gimnazijskog prijatelja u Australiji i posle tri meseca sleteo je u Melburn. Nije znao ništa o gajenju ovaca, ali je hteo baš time da se bavi. Pa, zbog toga nisi morao da dolaziš ovamo, bio je komentar njegovog najboljeg i jedinog prijatelja u Australiji. Hoću da crknem kao pas, bio je prvi odgovor koji mu je pao na pamet, a koji je ostao prećutan. Imala je ta misao nekakve veze s Kafkom i Centralnom Evropom, u kojoj je odrastao, ali je ostala nezavršena, nepovezana. Imam potrebu daizađem iz filma u kom sam do sada živeo, rekao je. Deca su mu bila skoro odrasla i svakako nisu imala potrebu za njim, mislio je. Na nevelikoj farmi sve je radio sâm. Sušni period je došao nenajavljen. Stado mu je patilo. On se borio nezaustavljivo i neumorno za život na svom nevelikom posedu. Imao je osećaj da su pobede česte. I još, da je ponovo otac. U međuvremenu postao je skoro kost i koža, kao njegovo stado. Uprkos tome bio je neumoran. Ponekad mu se činilo da prašine ima više nego vazduha. Ali je nebo tokom noći bilo iznenađujuće prostrano i načičkano novim zvezdama. Nije mogao da se načudi njihovom broju. Svoj život je tek tada osetio smislenim, u tom mnoštvu. Nije više želeo da crkne kao pas, nego da se ugasi kao zvezda i da to sazna tek mnogo godina kasnije. Radio je tih dana najavljivao skorašnju kišu, u koju je većina zaboravila da veruje.
OTO HORVAT (Novi Sad, 1967) objavio je knjige: – Kao Celanovi ljubavnici (Akademska knjiga, Novi Sad, 2016; Nagrada Karolj Sirmai), zbirka priča – Sabo je stao (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2014, prvo izdanje; Agora, Zrenjanin – Novi Sad, 2015, drugo izdanje; Nagrada srpskog književnog društva Biljana Jovanović, Nagrada Mirko Kovač i najuži izbor za NIN-ovu nagradu), roman – Izabrane & nove pesme (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2009), poezija – Putovati u Olmo (Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“ Kraljevo, Kraljevo, 2008; Nagrada Miroslav Antić), poezija – Dozvola za boravak (Narodna knjiga, Beograd, 2002) Kanada (Laufschrift Edition, Fürth, 1999), poezija – Fotografije (Društvo književnika Vojvodine / Prometej, Novi Sad, 1996), poezija – Zgrušavanje (Matica srpska, Novi Sad, 1990), poezija – Gorki listovi (Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1990), poezija – Gde nestaje šuma (Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987; Brankova nagrada), poezija Živi i radi u Firenci.
Ušla je u autobus. Imala je ožiljak na licu od kraja desne usne preko obraza do ispod slepoočnice. Lepuškasta devojka. Ožiljak diskretan. Pa ipak, kada bi primetila da je neko gleda, okretala je drugu stranu lica. Pomislila sam, da sam njezin momak, ljubio bih je po tom ožiljku. Najpre po njemu. Uvek po njemu. Da drugima ne okreće drugu stranu lica. Nego onu ljubljenu.
RADMILA LAZIĆ (1949, Kruševac; Beograd), preuzeto iz časopisa Prosvjeta, 155, 5/2020, temat “Mala antologija srpske mikro-priče”
Danijela, možda će ti se ovaj dio činiti posve nebitan, ali mislim da ima neke veze sa svime. Uzmi ga u obzir kada ćeš i ako ćeš ikada pročitati ono što sam ti poslao u dokumentu gospodar_lutaka. Kažem ti, dio je sam po sebi nebitan, ali nekako mi se na kraju svega, čini da ima veze s time što se kasnije događalo, možda stvarne, možda simboličke, nisam siguran. Radi se o meni i mojem ocu, točnije o onome što je moj otac očekivao. I da, naravno, radi se o mojem pasivnom, melankoličnom otporu, koji je, čini se, ipak puno opasniji no što uopće mogao zamisliti. Tata je uvijek smatrao da sam šeprtlja, posebno što se tiče oružja: da ne znam dobro ciljati, da trošim metke bez veze, da ne mogu nategnuti tetivu na luku, da ne znam kako treba koristiti nož, da nisam ni od kakve koristi kada se treba zaklati životinja, da zacijelo ne bih znao pripremiti ni zeca, ma ni kokoš, da ne govorim da ne bih mogao obraniti ni sebe a kamo li drugoga, pa čak da se radi i o golome životu. Ne, nije smatrao da sam dobar s oružjem, ali je zato smatrao da sam vičan nečemu drugome, a u što se uvjerio nekom prilikom, ne sjećam se više kada je to bilo, no bilo je davno, jako davno, toliko davno da se počinjem pitati je li to bila istina ili samo neko od mojih iskrivljenih sjećanja. Uzeo me za ruku i poveo autom, u neki drugi, meni nepoznati grad, vozili smo se od jutra do predvečerja, ne znam što je o tome mislila mama, a moram priznati da se nisam ni zamarao time, volio sam tada biti s njime: putem smo stajali po bircuzima, tu i tamo bismo nešto šalabrcnuli, tata je volio ovakve lutalačke epizode, tako sam barem ja to doživljavao, te izlete, te male događaje koji su donosili sklad između nas dvojice. Predvečer smo stigli u taj drugi grad, nikako ne mogu dokučiti koji je, nije bio velik, ali ni jako malen, neki srednje veliki grad, ali nije ni važno, važno je da smo išli kod tog nekog čovjeka koji je stanovao u običnoj socijalističkoj peterokatnici bez lifta, na četvrtom katu, da, sad se sjećam, čovjek se prezivao Knežević ili tako nekako i tata mi je rekao da „šutim dok oni razgovaraju”. Čovjek se malo prenuo kad nas je vidio, dobacio je „a, i prinovu vodiš sa sobom”, na što je tata odgovorio krajnje lakonski „utrapila mi ga je mama”, što ja nisam shvaćao nimalo uvredljivo. Zatim smo sjeli za stol, čovjek je donio rakiju, njih su dvojica o nečemu razgovarali, znam da se radilo o nečemu jako važnom jer nisam razumio ni riječi, radilo se o nečemu od najvišeg povjerenja i sigurnosti, no meni sve to skupa nije ništa značilo. Čovjek mi je donio sok, ja sam ga pio, tata i on po još jednu rakijicu, pa zatim još jednu, pa još jednu. Čovjek je čas pogledavao prema tati, čas prema meni. Soba je bila slabo osvijetljena, očito u stanu nije bilo nikoga. Gledao sam kako se čovjek znoji, najprije mu je izbila na sred čela velika kap, nakon toga mu je cijela glava bila mokra, a nije bilo vruće, zatim je zapalio cigaretu, pa su njih dvojica nervozno pušili i razgovarali o nečemu što je bilo jako važno i veliko. Čovjek je postajao sve nervozniji, ja sam sve više gledao u njega, sve više sam gledao kako ga hvata panika iako se nije događalo ništa vrijedno spomena, osim te silne rakije i cigareta i jako važnog razgovora. Sada je sve češće pogledavao prema meni, i taman kad smo se spremili da idemo jer je tata rekao da je vrijeme, čovjek je otišao negdje u hodnik, pa valjda u svoju sobu pa je po povratku opet sjeo i rekao „pa kud ćete, ajmo još jedno, putno…” Tata je rekao da može, „zašto ne”, čovjek je natočio još jedno piće, zatim je u sekundi negdje odozdo izvadio pištolj, stavio ga u usta, nagnuo glavu najprije prema stolu te se konačno propucao: nisam se stigao ni pokrenuti, kad sam vidio kako je na vrh glave potekao vodoskok krvi i komada kosti, a nakon što se prevrnuo na leđa zajedno sa stolicom, niz nosnice je istekao valjda cijeli mozak. Točno se sjećam kako su se udovi sve više i više opuštali, kako su mu se prevrnute oči punile krvlju i kako je pred nama velikom brzinom umirao. Sjećam se da je ostao bosih nogu, a da je njegov ručni sat pokazivao točno 8 i 15. Glupo, zar ne, mene je najviše čudilo da se kazaljka na satu i dalje vrti iako je čovjek mrtav. I da se, kad se pogine, izleti iz cipela. Tata me brzo uhvatio za ruku te smo se, kako nas nitko ne bi ni slučajno povezao s pucnjem, tiho spustili niz zamračeno stubište u prizemlje i nestali niz ulice. Zatim smo se opet satima vraćali kući, nismo uopće razgovarali, a ja sam se uglavnom pravio da spavam. Nikada mi o tom događaju nije rekao ni riječi. Ipak, puno godina kasnije, puno, ne znam ni sam, rekao mi je da ja ne ubijam metkom, nego pogledom. Tužnim, žalosnim, očajnim pogledom. Dodao je da je moja melankolija ubojita i da je teško, „skoro nemoguće živjeti s takvim djetetom.” „Eh, da si barem volio pucati iz puške”, dodao je. „To je tako jednostavno.”
***
Martin je ležao na odjelu pulmologije na Sušaku, imao je maskicu s kisikom te je primao infuziju. Vidio sam da je niz hodnik otišla prethodna posjeta na čelu s Blažicom i ravnateljicom škole, nisam želio da me susretnu, štoviše, to bi bilo krajnje nepoželjno jer je moja žena nestala prije deset dana, a njegov je život, navodno baš radi toga, visio na koncu. Naime, u mjesnom je imaginariju on spašavao nju, valjda je pokušavajući spriječiti da nestane i negdje se smrzne. No ja sam mislio drugačije. Mislio sam da je on kriv za njezin nestanak i, sada sam si to mogao priznati, njezinu smrt. Ona je bila mrtva i on je imao veze s time. Kao što je imao i ranije veze s onim njegovim pričama o alraunama, čvorovima svijesti i onim nestalim studentima prije četrdeset godina. „Martine, znam da me čujete”, pozovem ga dok sam sjedio pored njegova kreveta. „Recite mi što znate… nešto… bilo što…” Stari je samo šutio iako sam znao da me čuje. Nakon nekog vremena sam vidio da mu se niz oko slijevala suza. Onda je tek teško okrenuo glavu i rekao: „Ovo je kraj. Gotovo je”, pa je opet klonuo dok je to izgovarao kroz maskicu. „Recite mi sve što znate”, inzistirao sam. „Nikad nećeš razumjeti”, odgovori. „Ti nikad ništa ne razumiješ.” Sad smo šutjeli, a stari je gledao u plafon. Pored njega je netko od mještana u posjeti valjda stavio lutkicu u obliku velikog bijelog kita s plavim očima. Malo me pokolebalo sve to pored mene, čovjek na samrti, a koji nešto zna, no ne govori mi, ja posve dezorijentiran, taj mali kit od pliša koji me gleda tim plavim okicama… „Recite mi bilo što”, opet sam zahtijevao. Sjedio sam pored njega i do maločas sam osjećao da bih ga mogao zadaviti jastukom, da bih ga možda trebao zadaviti jastukom, uostalom, on je sigurno imao veze s time što se dogodilo Hani. Bio sam pokoleban. Mislim da je on to osjećao. „Ne možeš razumjeti”, odgovori nakon nekog vremena. „Smrt rađa život.” „Ne razumijem”, odgovorim. „Ne možeš razumjeti, ti si bio previše ušao u stvar, ali nedovoljno, nisi postavljao prava pitanja, da znaš…” odgovori i okrene glavu prema meni. „Nisam je ja ubio, ali, da, ja sam isto trebao umrijeti.” Da, zaista ga nisam razumio. Djelovao mi je smušeno, no tada je odjednom posve svjesno dohvatio moju ruku i rekao: „Oprostit ćeš mi, ovo ti je bilo strašno buđenje. Ovo se moralo dogoditi. Hana ne pati, ona je dio velike prirode. Ona je sada dio šume… šume pjevaju…” napokon gurne maskicu s lica i počne zviždati, ali tako da je kroz napućene usne izlazio samo zrak. „Martine”, pozvah ga po imenu, „morate mi reći sve što se dogodilo.” „Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Ti tek sada vidiš oko sebe. Tek sada vidiš ljubav, je li? Sad je osjećaš”, i lupne se onom slabom slobodnom šakom po srcu. Šutio sam. „I kakve veze to ima s time gdje je Hana?” upitam ga. „Ima! Ima!” reče odjednom starac i, kao da je od nekuda dobio silnu snagu, upre se o krevet i sjedne. „Ti ništa ne razumiješ. Ništa! Ništa! Da bi shvatio ljubav, moraš primiti lekciju.” „Martine, jesi li je ti ubio?” upitam ga izravno. Odgovor, naravno, nisam očekivao. „Ne postoji smrt”, odgovori mi. „Nema smrti. Barem ne onako kako je ti zamišljaš.” „Ne, Martine, vidim da možete govoriti, recite mi što se dogodilo?” „Ona je sama odabrala put jer više nije mogla onako. Ona je sahnula, ona je sve što je imala dala tebi… ona te više nije osjećala… Ona je umirala. Tek sada živi… Tek sada… I sretna je zbog toga… Njena je odluka omogućila da ti ideš dalje…” „Martine, što ste radili zajedno tamo dolje…” prekinem ga. „Nećeš nikada razumjeti”, odgovori. „Ja sam onaj koji vodi preko. Ja vodim preko vode.” Martin nije bio normalan. Ovaj razgovor nije bio normalan. Ja sam bio lud što sam uopće došao ovamo, što sam uopće pokušao razgovarati s njime. Ovo je bilo uzaludno, tako sam tada mislio. „Smrt je život, a život je smrt”, doda stari. „Oh, da mi je sada prošetati po šumi… Oh, da mi je prošetati malo među mojim prijateljima… Šume pjevaju, znaš to?” okrene se i upitno me pogleda onim plavo-sivim očima. Pustio mi je ruku i ponovno legao. „Postoji ravnoteža između smrti i života. Život je samo…”, tu je stao. „Život nije život ako ne prođeš sve što trebaš proći… Većina ne prođe ništa, samo misli da prođe… To je bezvrijedno, to je životarenje.” Vidio sam da ovaj razgovor nema smisla. Koliko god sam ga želio na početku ubiti, sada sam mu želio pomoći, zapravo, da blago umre. „Hana je dobro i pozdravlja te”, kaže Martin. „A sada je meni vrijeme.” Taman sam mislio ustati, kada začujem od njega još nešto: „Da bi dobio nešto”, mučio se i glas mu je bio slab, „… da bi dobio nešto, moraš podnijeti žrtvu… pravu, krvnu žrtvu… ono što si volio… samo to se računa, sve ostalo je ništa.” Nisam razumio do kraja o čemu je govorio. „Ti si je podnio…” zausti dok sam ja već bio na izlasku. „Možda ćeš tek sada početi učiti. Inače bi sve bilo uzalud. Moraš se spasiti…” „Ne razumijem”, okrenem se prema njemu. „O čemu vi to?” „O žrtvovanju za nešto što ne razumiješ”, odgovori Martin. „Samo se to računa, samo te to može spasiti od besmisla… Ne možeš se spasiti tako da kreneš protiv… Samo tako da postaneš kao i oni… Sada si to… Još malo.” Ovo me zaista uznemirilo. O kojem je on to žrtvovanju govorio? O čemu? O žrtvovanju ljudi? Za što? Ništa do tada nisam znao, ovo je za mene bila novost, nešto što sam mogao pripisati samo njegovom dementnom umu. „Da bi se svijet vrtio, potrebna je žrtva”, kaže. „Da bi se zaista vrtio. A najvrjednija je ona žrtva koja sama pristaje da postane nevina žrtva.” Ovo što je govorio postalo je sve bizarnije i sve besmislenije. „Nevina žrtva… bijela… čista… bez krvi…” govorio je stari. „Sada si ti majstor. Sam svoj majstor… Gospodar… lutaka… Uskoro… Još malo… To je proces, vidjet ćeš…” i okrene glavu od mene dok je onom slobodnom mahnuo s onim plišanim kitom. Tada je na vrata došla sestra i brzinski me zamolila da napustim sobu. Ionako sam bio na odlasku, a staroga više nisam razumio. Ništa nisam doznao, sve mi je bilo još više zbunjujuće. Žrtva? Nevina? Ljubav? Patnja? Izdaja? Kazna? Moć? Smrt? Život? Priča? Kit? Čarobnjak? Majstor? Pravo pitanje?
***
Ivan mi je te večeri imponirao: onako poražen, položenog oružja, izgubljen, beznadan, onako melankoličan, s iskustvom koje je bilo grozno, ali je bilo ozbiljno, ne mogu reći što je bio okidač zašto sam mu se onako pozvala u sobu, ali to više nije ni važno. Možda jer sam jednostavno bila pijana, malo manje od njega, no dovoljno pijana da se ohrabrim prijeći granicu između nas dvoje. I da, bilo mi je ugodno na onome krevetu na kojem nismo radili ništa osim što je on tu i tamo nešto lupetao, pa bi mu svaki čas još više pozlilo, pa bi se opet vratio meni u neki poluzagrljaj, ne, nije to baš bio pravi zagrljaj, ali je ipak bilo daleko više od geste dvoje koji se godinama nisu sreli. Znala sam da je Danijeli to smetalo, da je osjećala nelagodu, možda čak i zavist, možda i nešto treće, no nije me bilo briga. Jednostavno me nije bilo briga, bila sam opušteno tupa na ovakve stvari, pa sam pristala na njezin prijedlog da odemo autom negdje, ja sam shvatila kod nje, iako mi ni sada nije jasno što je trebalo to značiti, kamo smo mi to u 4 ujutro trebali ići. Ivan je bio nešto bolje, činilo mi se da čak uspijeva i normalno razgovarati, bio je nešto prisebniji te je sada stao baljezgati nešto o tom Bogdanoviću, o tome kako mu je žao Tomislava i o tome kako nije nikada trebao doći na ovaj susret, no eto, nešto se urotilo da dođe pa je došao, ali da i dalje misli da bi onome Bogdanoviću – za kojeg uopće nisam znala ni tko je ni što je – trebalo zavrnuti vrat, to jest da će ga najvjerojatnije uskoro zatući. Već smo bili prešli most preko Drave kod Šemovca i kretali se prema Otoku uz derivacijski kanal koji je spajao dva akumulacijska jezera. Tada je još dodao kako je „Martina skoro zadavio jastukom”, ali da se ipak smilovao. Danijela je u tom trenutku posve izgubila razum: počela je urlati, nagazila je na gas, udarala je po Ivanu, vrištala „da, znala sam da si je ubio” i „znala sam da si ga ti zaklao”, „da, to si bio ti, ti si to napravio”, tada je u jednom trenutku posve izgubila kontrolu nad autom i samo sam osjetila da smo najprije poletjeli, a zatim počeli brzo propadati prema vodi u koju smo udarili strahovito snažno, toliko jako da sam mislila da sam sva slomljena i da se auto savio. Odjednom je voda počela ulaziti sa svih strana, svi su prozori bili otvoreni, a Danijeli je zračni jastuk jako pritiskao glavu. Zapravo, ta se situacija ne da gotovo ni opisati, može jedino u slow motionu, naime, posljednje sekunde prije sraza na cesti su nešto nevjerojatno, sve počinje letjeti po automobilu, nebitne sitnice se počinju pretvarati u projektile, komadići stakla lete na sve strane, ostala sam bez sandala, nakit koji sam imala je poletio u nekom neočekivanom smjeru. Ipak nisam izgubila svijest, međutim Ivana sam izgubila iz vida. Auto je počeo ubrzano tonuti prema naprijed, voda je bila hladna i jako duboka, dovoljno duboka da svi izginemo, a struja je neprekidno i snažno vukla. Nekako sam lako isplutala kroz prozor, no Danijela je bila onesviještena i krvavih tragova po čelu, morala sam uzeti duboki dah da je stignem izvući iz auta koji je i mene i nju povlačio sve dublje, toliko duboko da sam imala osjećaj da će mi puknuti bubnjići, sve dok nije udario o dno i nastavio prednjim dijelom strugati o njega kako ga je nosila struja. Danijela nije bila vezana i zapravo sam je samo povukla k sebi. Uzgon nas je izbacio na površinu, a struja nosila sve do pličine uz obalu gdje sam konačno nogama dohvatila dno. Ivan se stvorio od nekud, živ, posve trijezan, rekao je samo, „ne znam što trebamo, ali nešto trebamo”, povukao ju je na obalu tako što ju je uhvatio ispod pazuha, osjetilo se slabo bilo, ja sam joj potrgala košulju i grudnjak i pritiskala je o srce, dok joj je on pokušavao udahnuti zrak, i tako jednom, dva puta, tek je tada počela izbacivati vodu i disati. Tada sam shvatila da je ipak živa i da, tada sam shvatila da smo preživjeli nemoguće, da smo trebali biti mrtvi, da je ovo bila ona fatalna nesreća koju smo ipak nekako prevarili iako smo trebali potonuti taman kad sam odlučila da ću dramatično promijeniti sve u životu. Možda sam ovo trebala čitati kao znak, kao „malus omen”, kako bi rekao Ivan, no ja sam ovo iščitala kao znak da baš sada trebam učiniti sve da se stvari poslože na jedan novi način, upravo onako kako sam trebala i ranije no nisam imala hrabrosti. Ležali smo na obali, počelo je rano ljetno svitanje, uskoro se zaustavio i neki automobil, nakon njega je stao još jedan, za nekoliko minuta, možda i desetaka minuta, nemam pojma ni o čemu, bilo mi je hladno i tresla sam se, kao što se tresao i Ivan, nisam znala je li od hladnoće, prevelikog šoka ili nagle upale koju smo zaradili od hladne vode, dok je Danijela sada ležala poluonesviještena na boku uz još poneki krkljaj i kašljanje koje se povremeno moglo čuti. Netom kasnije sam bila u kolima hitne pomoći, bili smo, kako se to kaže, „obrađeni”, u biti već smo sljedećeg dana bili otpušteni, tek je Danijela ostala nekoliko dana jer je kod nje postojala neka sumnja u edem ili nešto slično, moguće da su je zadržali i zbog onog rasprsnutog stakla koje je dobila u lice ili procjene da je dobila neki veći udarac. Ipak, osim štete na autu i kaznene prijave koju je zaradila zbog cijelog niza razloga, nije bilo veće štete, samoj sebi sam rekla da ću joj financijski pomoći oko svega, to mi nije trebalo predstavljati problem.
MILAN ZAGORAC rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik. Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo. Od 1997. godine objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu. Objavio je sljedeće knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002.), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010.), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016.), Noćni ekspres (proza, 2017.) te Car Edgar i razvrstavanje otpada (slikovnica, 2019.). Sa suprugom i sinom živi u Rijeci.
Imao sam 23 godine kada sam se navukao na heroin i postao junkie. Dotad sam bezuspješno pokušavao postati pisac. Nakon srednje škole odbio sam studirati i bacio se na pisanje kratkih priča, maštajući kako ću jednog dana postati slavan pisac. Slao sam priče mnogim časopisima i dobivao negativne odgovore, ili ih nisam dobivao. Prošlo je nekoliko godina i ja sam jednoga dana sjeo, s glavom među dlanovima, shvaćajući da je moj talent upitan.
Heroin je došao nekako usput, kao kad izgorite na suncu, a to shvatite tek navečer, prije spavanja, kad vas koža počne zatezati. U početku sam to činio ušmrkavajući ga. Pomagalo mi je da bar nakratko odagnam svakodnevnu agoniju života. Djelovanje bi prestalo, nestao bi taj ravnodušan, sladak osjećaj i agonija je opet bila tu. Ponovo bi nastala potraga, nekako lagana, bez grča, samo da se opet malo udaljim od svega. Nakon izvjesnog vremena potrage su postale sve nervoznije, sve grčevitije, sve nužnije. I fiksanje se pokazalo djelotvornijim. Inspiracije i mašte je nestalo, sjedio sam za pisaćim strojem gledajući kroz širom otvoren prozor kako drveće i zgrade stoje i ne miču se.
Nisam primjećivao život oko sebe. Prolazio je zaobilazeći me u širokom luku. Nisam primjećivao ništa. Sjedio sam u svojoj sobi, na krevetu, naslonjen na zid i osluškivao zvukove izvana. Satima. Ništa se nije događalo, ništa se nije ni trebalo dogoditi. Gledao sam svoje izbodene ruke i noge, gledao sam svoje tijelo, gledao sam, gledao, gledao. Nije bilo prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Ničega više nije bilo.
Pozvonila je na moja vrata baš u to vrijeme, vrijeme mog dubokog sna. Kada sam je ugledao, u prvi mah nisam osjetio ništa. Kao da je nisam vidio ili vjerovao da to može biti ona. Marina, moja prva srednjoškolska ljubav, moja prva djevojka. Oh, Marina! Kada sam postao svjestan da zaista ona stoji preda mnom, nakon toliko godina, sjećanja su se vratila, zavrtio se zaboravljeni film, nešto se pomaklo u meni. Bili smo najzaljubljeniji par na svijetu, bili smo sigurni u to, tada. Trebali smo samo jedno drugo i ništa više. Svaki božji dan bio je divan, nebo plavo, a trava sve zelenija, noći tople i prekratke za nas. I samo smo mi bili važni. I sada je stajala tu, na mojim vratima, i ta dva tamna, nevjerojatna oka gledala su moja dva, isto tako nevjerojatna samo na potpuno drugi način.
Marina, moja djevojka iz snova, moje prve vlažne noći, dodiri, slatka opijenost, izgovaranje najčudnovatijih riječi, dodirivanje zvijezda, ostvarenje neostvarivog. Ušetala je u moju mrtvu sobu i, trenutno, život je pobijedio smrt. Bila je zima, prilično oštra zima s puno snijega, nemilosrdna. Sjela je na moj krevet i gledala me. Nije govorila, kao da je očekivala da ja to činim. A ja sam bio u potpuno drugoj priči, krivoj priči, tužnoj i crnoj i nestvarnoj, koju ona, i da je znala, ne bi mogla shvatiti i dokučiti. Gledali smo se kao nijeme životinje, ali ipak osjećali, osjećali puno toga.
– Kako si – rekla je nakon vječnosti.
– Dobro – odgovorio sam.
Poveli smo razgovor, u stvari ona, nekako tih i polagan, skoro nestvaran. Sjećaš li se, govorila mi je, sjećaš li se, prošlo je puno vremena. Da, odgovarao sam, čudeći se svom glasu, naravno da se sjećam, svega se sjećam. Prisjećali smo se nas. Bilo je lijepo i ganutljivo, u mojoj sobi ispunjenoj vlažnim pogledima, dok je vani padao snijeg koji nisam razumio.
– Prekosutra je Nova godina – rekla je. – Gdje ćeš slaviti?
Nova godina? Zaista, pomislio sam, Nova je godina, prekosutra. Prošlo je vrijeme kada sam slavio Nove godine. U stvari, nisam ni znao da je prekosutra. Učinilo mi se besmislenim slaviti Novu godinu. Čemu slavlje? Ranjena sam zvijer, Marina, htio sam joj reći. Ipak nisam, ne bi bilo pošteno.
– Ne znam – rekao sam. – Ništa nisam mislio…
– Ja sam mislila – rekla je, gledajući me velikim očima – mislila sam, ako nemaš ništa u planu, da je dočekamo zajedno…
Sjetio sam se novogodišnjeg tuluma prije nekoliko godina. Marina i ja, pijani od vina, puno ljudi, glasna muzika. Sjetio sam se i mračne sobe u koju smo pobjegli tik prije ponoći i ušli u Novu godinu spojeni, isprepletenih, golih mladih, plamtećih tijela. Te noći osvojili smo Svemir.
Da, Marina, te noći osvojili smo milijune svemira, a sada? Imam li pravo pristati na takvo što ponovo, sada, kada mi se i nisko plavo nebo bez oblaka čini tako dalekim? Pozdravi mi Svemir, Marina, ovaj put bez mene. Nisam više lutalica kakvog me poznaješ. Bojim se da ne zalutam, ako već i nisam.
– Ti i ja – rekla je. – Kao nekad.
Bila je lijepa kao onda. Rekao sam joj, nazvat ću te. Rekao sam joj, volio bih dočekati Novu godinu s tobom. Ne znam što mi je, rekla je, poželjela sam te vidjeti. Ne zamjeraš mi? Ne, rekao sam, ne zamjeram ti. Otpratio sam je do vrata i poljubila me u obraz. Otišla je da joj snijeg pokrije kosu i oči.
Stara godina. Sredio sam se odmah ujutro. Skuhao sam šut i ufurao se dobro. Pušio sam u tami svoje sobe i mislio na Marinu. Da dočekamo tu prokletu Novu godinu zajedno? Kako bi to izgledalo? Možda i ne tako loše. Nazvao sam je.
– Umoran si – rekla je. – Tako mi zvučiš.
– Malo – rekao sam. – Nisam baš najbolje spavao. Zbog tebe.
Čuo sam je kako diše, nespokojno.
– Marina, volio bih da dočekamo Novu godinu kod mene, sami.
Rekao sam to iznenada. I sam sam se začudio tolikoj dozi odlučnosti. Osjetio sam kako je nespokojstvo s druge strane linije postalo uzbuđujuće slatko.
– Stvarno? – rekla je tiho.
– Stvarno – rekao sam tiho.
Rekao sam joj da dođe kod mene navečer. Kupit ću neko dobro vino i šampanjac, i složit ću neku klopu, i sve ću srediti kako treba, i sve će biti u najboljem redu, Marina. Čuo sam je kako je skoro vrisnula, rekla nešto nerazumljivo od prevelikog ushićenja. Vidimo se, vidimo se! Bit će to lijep doček.
Bilo je rano popodne. Vrpoljio sam se sjedeći u fotelji i gledajući bilo što na TV-u. Kupio sam sve potrebno za večer i priredio neku hladnu klopu. Sve je bilo tu. Ustao sam i napravio nekoliko krugova po sobi. Gledao sam kroz prozor na grad. Zagreb je bio siv od sivog snijega, moj hladni grad velikih mogućnosti za ponekog, grad pred kojim sam redovito drhtao i osjećao ono nešto što bi me slatko stezalo u želucu svaki put kada bih prolazio njegovim ulicama, kao na prvom sastanku s djevojkom, u pubertetu. Zagrebe, tvoji mirni krovovi pod kojima skrivaš sve te izgubljene duše, tvoji plavi tramvaji što gmižu i smrde, tvoje mitteleuropsko srce u turističkim vodičima, tvoje noći u kojima sam se toliko puta skrivao, udahni mi svoj toliko poznat duh i miris kojeg se sjećam iz djetinjstva u jednom od tvojih radničkih predgrađa, učini me divnim ove noći, učini me herojem za moju princezu. Grade moj, ti, kojeg sam gurnuo sa strane posljednjih godina pakla u mojoj glavi, vrati mi se noćas u svom svojem sjaju, preklinjem te.
U iščekivanju večeri i Marine, ufurao sam se još dvaput. Više nisam imao mjesta na rukama i nogama, pa sam se puknuo u vratnu žilu. Stoga sam pronašao svoju crnu dolčevitu i obukao je.
*
Sjedio sam na krevetu, kao i obično. Obuzeo me strah. Očekivao sam Marinu i bojao se. Bojao sam se ljudi. Bio sam zvijer uhvaćena u klopku vlastitog očaja. Dani su bili crni, noći su bile crne, svitanja su bila crna. Sada mi se ukazao tračak svjetlosti. To mi svejedno nije bilo dovoljno da budem odlučan. Ta svjetlost, ta mala tinjajuća svjetlost me zaslijepila i ja sam svojim izranjavanim rukama prekrivao oči. Umjesto da sam vrištao od sreće, ja sam odvratno stenjao u svom jadu. Otvorio sam ladicu kraj pisaćeg stola i izvadio svoje priče. Stavio sam ih na koljena i prelistavao. Moje priče; svi moji bijesovi, radosti, nadanja, strepnje, plakanja, krikovi, ludila, ekstaze, patnje i čežnje bili su tu, na gusto tipkanim listovima papira. Da li je išta ostalo u meni? Pisaća mašina godinama je skupljala prašinu na stolu. Moja najbolja prijateljica šutke me promatrala, mrtva, davno umrla, ne nadajući se više da ću joj možda udahnuti život, sjesti i udariti po njezinim tipkama i ponovo započeti tu čarobnu simfoniju stvaranja. Veliki pisac zauvijek će ostati zakopan na dnu ladice jedne zagrebačke sobe. Bacio sam papire i oni su se uskovitlali kao perje razasuto iz poderanog jastuka, i padali polako, njišući se, kao jesen. Pripalio sam cigaretu i uvukao veliku perjanicu dima, ispuštajući je polako i diveći se njezinu plavetnilu i raskoši. Diveći se? Legao sam na krevet, cigareta je dogorjevala.
Moja nevina, neokaljana mladosti, gdje si nestala? Uzbuđenja prvih ispijenih vinskih boca na klupama u parkovima. Pijanstva s prijateljima, naš smijeh koji odzvanja u toplim, jesenjim noćima i snaga koju osjećamo; snaga koja ježi kožu i izoštrava um. Najjača, najmoćnija, najbezbrižnija zagrebačka djeca više ne stanuju na mokrim ulicama slobode. Povukla su se, sakrila svoje raščupane glave i proviruju iza betonskih zidova očima većim od straha. Moja izgubljena, izbezumljena generacijo, dobro te čujem kako urlaš od plača. Boli vas, sve vas strašno boli, ali vi niste od onih koji su u stanju stisnuti zube i otrpjeti bol. Ova bol prejaka je za sve nas.
*
Spustila se hladna večer. U očekivanju sam Marine. Teški koraci vukli su me sobom besciljno. Ona će se pojaviti, novogodišnja je noć. Sjest ćemo, natočit ću nam dobro, bijelo vino u čaše na visokim stalcima, kucnut ćemo se, gledati se, razgovarati i možda… O, Bože. Imam li snage za sve to? Je li moguće ustati iz grobnice nakon toliko godina i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, da je sve u redu, ponašati se kao da nisi zombi, a jesi? I da se to ne primijeti. Sve je izgledalo previše ranjeno i rane su već bile trule i smrdile su na smrt. A sjećam se, nekad smo odlazili na pizzu, i gledao sam je kako rasteže mozzarellu poput žvakaće gume, gleda me životom koji je osunčan njezinim dječjim smijehom i voli me svojim nevinim mislima. Bili su to dani u kojima sam otkrio magiju.
Neću moći gledati te oči, ispitivat će me, dobro znam taj pogled. Shvatit će da nešto nije u redu. Postao sam prevelika olupina da se to ne bi primijetilo.
Podigao sam slušalicu dobro znajući kakva sam budala. Okrenuo sam broj.
– Halo? – rekla je glasom u kojem se jasno očitovalo dobro raspoloženje.
– Marina, ja sam.
– Upravo sam oprala kosu. Doći ću za…
– Marina – prekinuo sam je – htio sam ti reći da, ovaj, da ne mogu…
– Molim?
Šutjeli smo neko vrijeme.
– Znaš, nešto je iskrsnulo – rekao sam. – Ne mogu s tobom dočekati Novu godinu.
Tišina.
– Marina?
Tišina.
– Jesi li tu?
– U redu – rekla je drhtavim glasom, skoro plačnim. – Zbogom…
Prekinula je.
Stajao sam sa slušalicom u ruci znajući da sam ponovo, po tko zna koji put izgubio. Ovaj put nešto najdragocjenije. Bože, koliko mi je ljubav bila potrebna, koliko sam očajnički trebao nečiji zagrljaj, nečije tople usne na svom čelu, ali nisam bio sposoban za to. Bio sam na putu koji nisam želio, ali bilo je kasno. Znao sam da će Titanic potonuti, ali morao sam se ukrcati.
Noć novogodišnjeg slavlja. Ponoć se bližila. Slušao sam buku izvana; Zagreb je slavio; bijele, crvene, plave rakete parale su nebo. Čuli su se glasovi u daljini, vriska, pjesma. Petarde. Nisam bio tužan, nisam bio ni sretan; jednostavno sam bio u svojoj sobi, paraliziran.
Iz sna me trgnula zaglušujuća buka pirotehnike. Pogledao sam na sat; ponoć. Lijepo sam ušao u Novu godinu. Pogledao sam oko sebe; vino i šampanjac čekali su na stolu, hladna jela, francuska salata i kolači koje sam kupio. Ljudi su slavili. Pijani glasovi odjekivali su ulicama. Pripalio sam cigaretu i pomislio na Marinu. Sretna ti Nova godina, Marina, i nemoj misliti na mene kao što ni ja ne mislim ni na kog. Nadam se da nisi ostala kod kuće sama, nadam se da si otišla s prijateljima na neki tulum, ili bilo gdje. Moji dočeci novih godina postali su tužni, Marina, bolje ih je ne čekati sa mnom. Više ti nemam što pružiti. Ustao sam i uzeo hors iz ladice. Odmotao sam smotuljak i osjetio miris smeđeg praha. Mogao sam skinuti svoju crnu dolčevitu, mogao sam skinuti sve. Ionako, na kraju ćemo svi umrijeti.
Godine mučenja. Godine tuge i bola, dubokih poniranja do samoga dna, čupanja, uzdizanja. Četiri godine pakla, borbe s nečastivim, nadmudrivanja s njim. Ali uspio sam. Pobijedio sam smeđi prah. U meni se ponovo probudio pisac.
U početku je išlo teško, u glavi, a kao da nisam imao snage pošteno udariti po tipkama. Moja stara prijateljica me kažnjavala, svetila mi se što sam je toliko vremena zanemarivao. Razgovarao sam s njom, bio nježan, sve joj priznao i molio za oprost. Nije mi lako oprostila, dugo je bila oprezna, čak pomalo podmukla. Ipak, s vremenom je popustila. Počeo sam snažno i zvučno udarati po njezinim tipkama, i sve se opet pretvaralo u tu divnu, poznatu simfoniju. Izlazile su bujice divnih riječi, gomilale se na papiru i smijale se, gotovo da sam ih mogao čuti. Ponovo sam sjedio za svojim pisaćim stolom kraj prozora, s cigaretom u ustima, i udarao po tipkama, žestoko, gotovo bijesno. Ponovo sam bio pisac, barem za sebe.
Konačno. Nekoliko proznih časopisa objavilo je neke moje priče. Zamijećen sam. Probudila se nada praćena srećom i ponosom. Pisao sam, pisao, pisao. Veliko, žuto, toplo sunce probijalo se kroz prozor u moju sobu.
Bio je kišan dan, listopad. Koračao sam besciljno. Promatrao sam tramvaje i ljude u njima. Tramvaji su uvijek bili krcati kad pada kiša. Hodao sam polako, pustio da me noge nose i odjednom shvatio da su me dovele do Marinine zgrade. Zastao sam. Prošle su godine, sve je nekako bilo u magli. Palo mi je na pamet da joj pozvonim, javim joj se. Zašto ne. Ušao sam u haustor i, penjući se uz stepenice, osjetio nešto u želucu. Otvorila je vrata i ostala skamenjena, lagano otvorenih usta. Bila je lijepa.
– Isuse… – prošaputala je, i iskreni osmijeh prešao joj je preko lica.
– Uđi, uđi, molim te.
Ušao sam. Uvela me u dnevnu sobu. Ugledao sam kinderbet i bebu u njemu. Dovela me do djeteta.
– Ovo je Davor – rekla je. – Moj sin.
Pogledao sam malog Davora. Sićušne šake i sve sićušno. Gledao me ravno u oči, vrlo ozbiljno. Pogledao sam Marinu, smiješila se.
– Sviđaš mu se – rekla je.
U sobu je ušao muškarac. Visok, dobro građen, odlučan.
– Ovo je Bobo – rekla je. – Moj muž.
Bobo mi je čvrsto stisnuo ruku. Marina mi je nešto govorila, ali nisam mogao razumjeti ni riječi. Bio sam kao u nekoj čudnoj vrsti transa. Shvatio sam da mi govori da sjednem. Promrmljao sam da sam samo u prolazu i da žurim, svratio sam samo onako. Ispratila me do vrata. Bobo me pozdravio. Pogledao sam Marinine oči; imao sam dojam kao da mi pokušavaju nešto reći ili objasniti. Nisam žudio da doznam što. Pozdravio sam je, okrenuo se i otišao.
MARKO RADUMILO rođen je 1972. godine u Zagrebu. Prva priča objavljena mu je 1995. godine u časopisu za dramu i prozu Plima. Poslije toga još je objavljivao u časopisima Godine Nove, Vijenac i Zarez. Od 2017. godine živi i radi u Rijeci. Dovršava svoju prvu zbirku poezije.
Te 1900. godine, kada je rođen, Sarajevo je imalo toliko stanovnika da bi, uz malo truda, svi mogli stati na današnji stadion na Grbavici. Bilo kako bilo, Oskar Kabiljo je u ovaj grad došao prije fudbalske lopte, a prvu zastavu i navijanja će zapamtiti kao četrnaestogodišnjak; sa prozora svoje kuće mogao je vidjeti komad Appelovog keja i čuti nerazumljivo i udaljeno klicanje ljudi. Tog je dana, sa povišenom temperaturom i bolovima u stomaku, naslonio čelo na prozorsko okno i slušao svađu roditelja iz druge sobe, kad mu se učinilo da je iz grada odjeknuo pucanj. Naivni sarajevski golub prevrtač, pored dimnjaka koji je malom Oskaru zaklanjao pogled, stajao je na svom mjestu nastavljajući klimati glavom u tročetvrtinskom taktu.
Pet godina kasnije, rat je utihnuo, baš kao i svađe iz roditeljske sobe. Otac Oskara Kabilja umro je 1917. godine, a mati se preudala i bračnu nesreću, kao miraz, odnijela u kuću drugog muškarca. Naš junak sve uspješnije izbjegava ljude i mjesta na kojima se okupljaju; škola mu postaje nepodnošljiva, a o vjerskim objektima govori sa prezirom i podsmijehom.
Ulica je jedini prostor na kojem prihvata da bude u prisustvu drugih, ali svoje gađenje sve češće iskazuje brojnim tučama i sitnim krađama. Bliski rođak po ocu, slikar Daniel Kabiljo, koji se zahvaljujući stipendiji jevrejskog dobrotvornog društva „La Benevolencija“ školovao u Beču, bezuspješno pokušava pomoći – mladog Oskara ne zanimaju ni novac ni savjeti. U proljeće 1919. godine čujemo ga kako redovno, bez kašnjenja i presjedanja, hrče u kućici otpravnika vozova, a san mu ne remeti ni voz koji natovaren ciglama napušta stanicu. Jednog od tih jutara upoznaće i mladog željezničkog radnika čije je ime, izgovarano zaredom, odzvanjalo ritmom voza u pokretu – Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije… Bio je to onaj isti momak sa Mejtaša koji će nagovoriti svoje prijatelje, željezničke radnike, da osnuju fudbalski tim, a sebe će u istoriju kluba upisati kao strijelca prvog gola. Krilati točak lokomotive postaje grb fudbalskog kluba „Željezničar“, a Oskar Kabiljo prihvata poziv svog prijatelja i biva prvi nezvanični ekonom tima. Brine se za opremu, postavlja mrežu, čisti blatnjavu obuću, donosi vodu, zabavlja svojim sarkastičnim komentarima, a povremeno, u nedostatku drugih saradnika, ukazuje i pomoć ozlijeđenim igračima. Stjepan Katalinić, jedan od fudbalera „Željezničara“, daje mu nadimak Mama. U istoriji kluba bi, ipak, važnija bila informacija da je Oskar Kabiljo – prvi navijač. „Željo“ postaje jedini klub kojem se tepa, a razlog se možda krije u jednostavnoj činjenici da ima Mamu.
Iste godine kada je rođena fudbalska beba, koja će vremenom postati plava, u Sarajevu je otvoreno i Narodno pozorište. Mahalskoj istoriji ostaju nepoznati detalji, ali se pouzdano zna da je Oskar od 1929. godine u novoj zgradi zaposlen kao garderober. Postaje svjedokom razvoja bosanskohercegovačke drame, prijateljuje sa glumcima, koji su često pridošlice iz primorskih krajeva, u čije se priče zaljubljuje, željan putovanja i svijeta koji se nalazi s druge strane Trebevića. Negdje u to vrijeme budi se njegova opsesija; počinje sakupljati zaboravljene stvari, sitnice pronađene nakon predstava u pozorišnoj sali. Između redova ostaju šalovi, kišobrani, poneka muštikla, tabakere i lepeze, ali Oskar Kabiljo biva očaran – rukavicama.
Zaboravljene, izgubljene, raznih oblika i boja, napuštene ili odbačene, kao neželjena djeca, pronalaze utočište i smiraj u Maminom sanduku. Svoju potragu za rukavicama proširuje i na sarajevske kafane, željezničku stanicu, Poštu, na sva ona mjesta sa kojih će naš vrijedni kolekcionar, u narednih deset godina, sakupiti 513 novih komada. Tragalačku groznicu zaustavlja strah od novog rata.
Oskar Kabiljo u svojoj trideset i devetoj godini prvi put napušta Sarajevo i u Hamburgu se ukrcava na brod „St. Louis“ čiji je cilj Kuba. Na 175 metara dugom plovilu, koje se kreće brzinom od 18 milja na sat, ukrcano je 937 putnika, a većinu čine jevrejske izbjeglice iz nacizmom zaražene Evrope. Kapetan Gustav Schröder lično, na očigled uplašenih putnika, u glavnoj brodskoj sali za ručavanje, prebacuje stolnjak preko biste Adolfa Hitlera, za djecu organizuje časove plivanja na bazenu, a odraslima otvara zasebnu prostoriju za obavljanje molitve. U 4 sata ujutro, 27. maja 1939., brod dolazi do obala Havane, a samo nekoliko časova kasnije, ukazom predsjednika Kube, izbjeglicama biva odbijen zahtjev za ulazak u zemlju. Brod napušta 29 putnika, a potom, pet dana nakon uplovljavanja, kapetan naređuje kretanje ka Sjedinjenim Američkim Državama. Kruže obalom Floride iščekujući dozvolu za iskrcavanje, ali i predsjednik Roosevelt izgovara manje poznato istorijsko „no!“. Slijedi putovanje prema Kanadi i identičan jednosložni odgovor; poraženom kapetanu ne preostaje ništa drugo, pa brod usmjerava ka Evropi, 17. juna 1939. dolazi u luku Antwerp, putnici se iskrcavaju, a njih 254 neće dočekati kraj rata. Oskar Kabiljo, nakon što je vidio Ameriku, dobija priliku da vidi i Auschwitz.
Pisac, na ovom mjestu, na sebe preuzima ulogu američkog službenika i u priču zabranjuje ulazak stradanju, patnjama i logorskim mukama. Svog junaka, Oskara zvanog Mama, izvlači na sigurno i vraća u Sarajevo koje nije vidio sedam godina. „Željezničar“ igra svoju najgoru sezonu, ispada iz prve lige, a oporavak započinje tek 1953. godine. Oskar Kabiljo tada još uvijek radi u Narodnom pozorištu, ima ženu i onaj isti sanduk u kojem je sada preko 700 rukavica; jedna od njih, sačuvana u Zemaljskom muzeju, pripadala je Gustavu Schröderu, kapetanu ukletog broda „St. Louis“.
Oskar Kabiljo Mama umro je 18. decembra 1971. godine u Sarajevu, a svako dijete zna da priče o mamama zaslužuju sretan kraj, pa zato i ova završava podatkom da je te sezone, nakon dvadeset i jedne pobjede, „Željo“ ponio šampionsku krunu. Na Jevrejskom groblju, sa kojeg se, ako me sjećanje ne vara, vidi stadion na Grbavici, Mamu su ispratili najbolji igrači i prijatelji. Ne znam da li su tom prilikom držani posmrtni govori, ali znam da se Josip Katalinski, u televizijskom razgovoru, sa neskrivenom sjetom i osmijehom na licu, prisjetio jednog od zadnjih susreta sa Oskarom Kabiljom.
– Znaš, Škija, u životu sam sa sigurnošću naučio samo jednu stvar – rekao je Mama. – Koju? – pitao sam. – Ljudi češće gube desnu rukavicu. To je jedino sigurno. Sve ostalo je…
Priča biva prekinuta tročetvrtinskim kljucanjem na prozorskom limu. Golubove ne smijemo tjerati. Nikad.
ALMIR IMŠIREVIĆ rođen je 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjigu kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.
Poslije zahodske scene imao je osjećaj da je ušao u svijet odraslih, ali samo jednom nogom. Dok ga je prije grijala platonska ljubav, sad gori od putene. Pa jebote, predugo je bio zatvoren u svojoj sobi, treba to nadoknaditi. Isprva sramežljivo pa sve samosvjesnije počne kimati i osmjehivati se poznatim licima na Potezu. „Bok, mi se znamo, ne? Ja sam Zeko, drago mi je.“ I druga osoba koju upozna na Potezu je crvenokosa, no obratno od Crvenog Čuperka, krupna i nekako nezgrapna. Zeko stanuje odmah preko ceste na dvadeset metara od ulaza u Veliki kavez. Već samo zbog toga imponira Peri. „Inače, čestitam ti 10. travnja!“ Zeko ispruži ruku. Peri nitko nikada nije čestitao 10. travnja i nema pojma o čemu se radi, ali ne želi ispasti glup, pa samo kaže: „Hvala, također.“ „Ima kaj večeras?“ nastavi Zeko nekako blazirano. Pero je već čuo da ljudi na Potezu jedni druge pitaju: „Ima kakav tulac danas?“, pa točno zna na što Zeko misli. Ljudi dolaze na Potez da bi završili na nekom tulumu. Za vladavine Partije zagrebačka omladina baš i nema previše pristojnog izbora za noćni život. Daleko je najbolja solucija tulum. Za tulum se ne plaća upad, cuga je besplatna i djevojke su opuštenije. Na Potez dolaze razni ljudi, spaja ih neki neuhvatljivi spleen. Svi dođu ludo se provesti, a ne preseravati se ili tući, tako da je nasilje na prvom Perinu tulumu bilo i iznimka i antiklimaks. Tek ako nema tuluma – što samo znači da nisi saznao gdje je tulum, jer je uvijek negdje neki tulum – ide se preko volje u pozerski Saloon ili hašomanski Lapidarij ili malograđansku Mošu ili alternativnu Jabuku. Pero, naravno, ne zna ni za kakav tulum, ali zato zna Zeko, koji je izvrsno umrežen na Potezu. „Ma ponedjeljak je uvijek zakurac, ali ima neki tulac na Pantovčaku, iako se bojim da bu to malo dosadno. Kod Meri, ma znaš Meri, visi više tu nek na faksu, plava, dobre noge, al’ dosadna. Ja ne znam dal’ bi išo. Se tebi ide?“ „Ha, čuj, za ponedjeljak je okej“, Pero je mogao najbolje na svijetu odglumiti nonšalantnost. Za prvi put nije loše. Golema vila s namještajem od mahagonija, debelim krznenim sagovima i kristalnim vinskim čašama iz kojih piju votku-džus i rum-kolu. U kutu dnevnog boravka na antiknom stoliću crveni je Iskrin telefon, čudo socijalističkog dizajna. Najviše je, izgleda, popila Danica, manekenka crnogorskog porijekla, koja se baca na njega kao nekad Eva. Pero se nikada nije ovako besramno ljubio. S Adrianom poljupci su bili izmjena nježnosti. Danica i on jebu se jezicima. U pozadini se iz buke tuluma staloženo izdiže glas Davida Byrnea: Hi yo we drift in and out Hi yo sing into my mouth … And you love me till my heart stops Love me till I’m dead Eyes that light up, eyes look through you Cover up the blank spots Hit me on the head ah ooh Glazba, votka, Danica. Život je ringišpil! Prije nego što mu se ovo dogodilo, nije znao da je baš ovo htio, ali sad kad mu se desilo, zna da upravo to želi. Danica ga je jedva pustila na zahod, hoda tako da sakrije erekciju. Kad Zekini kompići Kemfer i Ćiro ulete za njim u zahod, isprva misli da je to zajebancija. „Dobra je ova Danica, ha?“ smijuljeći se započne Kemfer koji je još glomazniji od Zeke. „Upala ti je sjekira u med!“ doda Ćiro, za glavu viši od Zeke. „Bome je“, odvrati Pero. „Zrela je za karačinu“, nasmije Ćiro Kemfera, a Pero se lecne. „Dobro, stari, sad slušaj, nastavi Kemfer, naroljaš ju do kraja pa ju vodiš gore na kat, a poslije tebe je naša škvadra na redu: redaljka!“ Peri je stalo srce, a votka trenutačno isparila iz krvotoka. U sebi je grozničavo prebrojavao koliko ih ima u njihovoj škvadri; njih dvojica, Zeko, onaj crni, onaj nosati, onaj debeli, onaj ružni… Bože dragi, pa desetorica su! Zahod je bio malen, a dva redaljkaša golemi. Kao da je sabijen u kutu vagona punog stoke. „Je l’ ti jasno? Ak’ nekaj zajebeš, najebo si“, pojasni mu Kemfer. Čak i ne zvuči prijeteće, izgovori to kao dobar dan. Pero samo bez riječi kimne ne bi li se izvukao bez ikakva obećanja. Nakon što izađu, može se konačno popišati. Poželi toliko dugo pišati dok svi ne popadaju u san pa se iskrasti skupa s Danicom. Ali netko već nestrpljivo kuca na vrata. Pronaći će saveznike među drugim muškima na tulumu i suprotstavit će se toj bandi. Da, to će učiniti, pa pogleda oko sebe i vidi hrpu žgoljavaca, šminkera i cvikeraša koji ni teglu cvijeća ne bi mogli podići a da ne dobiju bruh. Sam ću, proleti mu kroz glavu, sam ću. No, nije se potukao još od Žveca, nije imao ni potrebe, bilo mu je to užasno glupo. I sasvim je nešto drugo potući se u školi ili u kvartu gdje sve znaš, a ne ovako s budalama koje, nikad se ne zna, mogu potegnuti nož ili te iznenada „potegnuti“ čelom u nos kao onaj Adrianin idiot. U trenutku panike pomisli kako će se samo pokupiti doma. No niti želi niti može Danicu ostaviti samu. Njih dvoje hodaju prema izlazu kad se pred njima stvori Ćiro. „Kam idete, ima gore jedna super soba samo za vas dvoje?“ šeretski namigne Danici, koja pijano povuče Peru za rukav: „Ajmo, dečko, idemo gore…“ Cijelu večer ga je iz nekog razloga zvala dečko, ali on ne želi gore, pa je vuče natrag, sve dok ga odostraga Kemfer ne podigne i ne ponese uza stepenice baš kao malog dečka: „Evo, mi ćemo pomoći, dečko je malo sramežljiv!“ Danica vrišti od smijeha, a čopor se kesi. Uspije obuhvatiti lakirani gelender i koliko ga god vuku i lupaju, ne ispušta ga. Danica sad vrišti od užasa, što izazove lančanu reakciju ženskog vrištanja na tulumu. Odjednom grune petarda i prestanu ga tući. Pero se, kao i svi ostali, okrene prema mršavom i visokom tipu s pištoljem u ruci koji je upravo bacio petardu. Pero zaprepašteno shvati da tip nije bacio petardu, nego ispalio metak u strop. Svojoj pojavi nerazmjerno dubokim glasom tip naredi: „Šupci, pustite ga na miru.“ Pored njega stane podjednako mršav, visok i odlučan tip. Kao u špageti-vesternu, pomisli Pero, a glavne face su na mojoj strani. Na svom prvom tulumu doživio je više nego cijeli život, a tek je počelo.
DRAŽEN LISAK rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje je i studirao na Pedagoškom fakultetu. Za vrijeme studija objavljivao je kratke priče u časopisu za književnost Quorum. Od 1989. godine živi u Amsterdamu te je na Amsterdamskom sveučilištu završio studij politologije 1997. Pionirske seminare o poslovnom zavođenju pokreće 2001. godine preko svoje stranice http://www.flirtmanagement.com. Nastupa kao govornik ili trener, između ostalog, u multinacionalnim kompanijama poput ING Banke, Siemensa i Unilevera te na svim nizozemskim sveučilištima i u većini ministarstava nizozemske Vlade. Godine 2009. napisao je za poslovnu ediciju nakladnika Walters Kluwer priručnik o poslovnom zavođenju. Kralj hakla prvi je njegov roman.
“Sedamdesetih godina u Zagrebu, na radničkoj Pešćenici, budućnost se čini puna mogućnosti: kad se ne dokazuje u dječjim tučnjavama, igrama karabitom i vožnji na pulferu, Pero Feler mašta o tome kako će zaigrati nogomet u Dinamu. Nakon nesretnog slučaja koji promijeni baš sve, Perino djetinjstvo završava, a on s rubova grada bježi u mitski prostor zagrebačke mladeži osamdesetih godina, pred Kavkaz, u shit, seks i tulume; tajni svijet mladosti nesvjesne da se bliži rat. Kralj hakla humoristična je i melankolična priča o „junaku našeg doba“: jednom mladiću u kojem je utjelovljena izgubljena generacija, ali i jednom gradu kakvog više nema. Dražen Lisak rođeni je pripovjedač, majstor dijaloga, komike i emocija bez patetike. Njegov prvijenac istodobno je roman o odrastanju i priča koja nepogrešivo hvata cajtgajst Zagreba u posljednjim danima socijalizma. Kralj hakla roman je kakav je Zagreb dugo čekao.” – Tanja Tolić
„Ovim romanom Dražen Lisak svrstao se među autore proza o gradu poput Majetića, Majdaka, Davora Slamniga i Pere Kvesića. Kralj hakla, živo hvatajući Zagreb s kraja dvadesetog stoljeća, značajan je doprinos književnosti trećeg milenija.“ – Edo Popović
PRIČA VLADE UROŠEVIĆA IZ KNJIGE “MOJA RODICA EMILIJA” / “Мојата роднина Емилија” (osamnaest zatvorenih priča koje čine jedan otvoreni roman), 1994.
TRI ŽELJE /priča o prvom pojavljivanju Emilije/
Moja prva sjećanja na Emiliju povezana su s pojavom slonova u našemu gradu. Zapravo – sa slonovima i mrtvim konjima. Svakako da su slonovi bili neobičniji. Konji su imali bijele razrogačene oči i iskežene zube. Na oko jednomu od njih sletjela je velika zelena muha. Sjećam se da je Emilija otjerala muhu, a oko je konju prekrila jednim ubranim cvijetom. Ali odakle i kako se uopće pojavila Emilija? Moje sjećanje nije posve pouzdano; redoslijed događaja je ponekad izmiješan; verzije koje sam kasnije čuo često su kontradiktorne; fotografije u obiteljskom albumu i zapisi djeda Simona uglavnom su nejasni; ponekad čak mislim da je Emilija uspjela – nekakvom, samo njoj svojstvenoj sposobnosti – izmiješati uspomene u nerazmrsivo klupko i učiniti prošlost nečitljivom i neodgonetljivom. Ponekad mi se čini da je nikada prije rata nisam vidio, no to je nešto što se može smatrati provjerljivim – tada sam bio malen i događaji u mojem sjećanju imaju dimenzije koje ne odgovaraju stvarnosti: u njemu nalaženje neke male kutijice zauzima veće mjesto od rušenja čitavih gradskih kvartova. No s početkom rata slika moje rodice Emilije postaje bez sumnje jasnija i izoštrenija. U tim prvim ratnim danima, kada se kuća stalno punila i praznila, kad su kroz nju prolazili, izmiješano i munjevito, poznati i nepoznati ljudi, kada su u nju sa svih strana dolijetali šareni leptiri, najnevjerojatnije vijesti, kada su se razgovori prekidali sa svakim otvaranjem vrata i kada je sve – lijeganjе, ustajanjе, obroci – bilo ispremiješano, otrgnuto iz uobičajenog tijeka u isto vrijeme uzbudljivo i zastrašujuće, u kući su se pojavili i rođaci koje sam, kako mi se činilo, vidio prvi puta u životu; bili su suzdržani, nekako odsutno ljubazni, s nečim izgubljenim u pogledima – čovjek s naočalama na čijem je licu s nekoliko dana neobrijanom bradom bilo nečeg očajničkog no i cirkuski šaljivog, žena koja je stalno prebacivala neke sitnice iz jedne u drugu torbu, vadeći ih i ponovo stavljajući po nekom svom redu, da bi se već u sljedećem trenu predomislila i iznova počela sređivati stvari u torbi, sada u suprotnome smjeru i djevojčica koja je netremice bila zagledana u fotografiju slonova, uramljenoj u neki stari okvir na zidu u hodniku i istrgnutoj iz nekog ilustriranog časopisa To su afrički slonovi rekao sam ja stručno. Razlikuju se od onih iz Indije, dodao sam ponosan na svoje znanje. Osjećao sam se superiorno: ona je imala tek sedam godina, a ja sam već napunio jedanaest. Živi, upita ona odjednom. Zbunilo me je njezino pitanje. Nisam posve shvaćao što je htjela time reći. Pa, čim je fotografija, morali su biti živi, rekao sam. Fotografirali su ih, shvaćaš? Nisu nacrtani. Više volim žive slonove od fotografiranih, rekla je jednostavno. Pogledala me je i naglo se zacrvenjela. U tom času u sobu su utrčali susjedi vičući da nebom lete avioni. Svi su izašli držeći dlanove nad očima: u nebeskim dubinama iskrili su mali svjetlucavi vretenasti oblici jedva vidljivih aviona. Oko njih su rascvjetavali mali bijeli oblaci protuavionske artiljerije. Slušaј, rekao sam Emiliji koja je još uvijek gledala slonove na fotografiji, u jednoj ulici iza naše kuće ima dva konja koja su ubili kada su mitraljirali iz aviona. Želiš ih vidjeti? Nisam mogao ni pretpostaviti u kakve nepredvidljive doživljaje vodi ovaj moj poziv, niti da će ubrzo ona postati ta koja upućuje poziv za put ka nepoznatom i kojeg ću ja poslušno slijediti. Od toga trena započeo je niz nevjerojatnih događaja koje ću pokušati ispričati, potpuno svjestan njihove nevjerojatnosti. Ustala je te smo neprimijećeni izašli na ulicu kroz zadnje dvorište. Na kaldrmi ulice bio je bačen kišobran, jedna ženska cipela slomljene potpetice, nekoliko omotnica s pismima, glava lutke i jedna žlica. Iz rasporenog madraca izlila se vuna. Od svega toga, Emilija je izabrala glavu lutke, obrisala je s nje prašinu i ponijela je sa sobom. Hodala je pola koraka iza mene poput male poslušne djevojčice koja se prepušta volji starijeg, ali odlučna da svojim ponašanjem dokaže da je s njime ravnopravna. Konji su još uvijek bili ondje gdje sam ih vidio prethodnog dana. Jedan od njih je ležao zadnjih nogu položenim na ulici, a glavom u jarku. Drugome je glava bila na trotoaru. Oko mu je užasnuto gledalo u nas. Kada smo im se približili vidio sam kako se na ispupčenoj zaobljenosti oka, kao kroz staklenu kuglu nasađenu na dugi štap ogledavaju dvorišta, nazubljeno zelenilo drveća i bijela čipka oblaka. Iz susjednog vrta Emilija otkinu jedan krupni bijeli cvijet. Prekriven cvijetom, oko mrtvog konja izgubio je luđački užas. Ali muhe su i dalje slijetale na rubove poluotvorenih usta iz koje su virili krupni žuti zubi. Lijepi su, rekla je moja rodica Emilija. Lijepi mrtvi konji, dodala je. Hoćemo li natrag, upitao sam autoritetom starijeg. Moja rodica Emilija napuči usne u znak neslaganja. U očima joj bljesne neka lukava prikrivena svjetlost posve neprimjerena njezinoj dobi. Okrenu se prema meni i pogleda me ravno u oči – bez imalo napora – ne trepćući, s odlučnosti bez zadrške, samouvjerena, gotovo drsko. Mala poslušna djevojčica koja je do malo prije hodala pola metra iza mene, šuteći preplašeno, odjednom je postala biće svjesno neke svoje moći. Gledao sam je zbunjen. Što želiš da sada ja pokažem tebi, upita ona. Bio sam zaprepašten njezinim neočekivanim prijedlogom, a još više odlučnošću kojom ga je dala pa nisam odgovorio ništa. Imaš pravo na tri želje. Rekla je. Požuri. Odakle sad ovo, rekao sam. Otkud si sad ovo izmislila. Nabravši gornju usnu i raširivši nosnice pokazala je da nije zadovoljna mojom nespremnošću da prihvatim njezine prijedloge. To je jedna igra, objasnila je. Čitao sam bajku o tome, rekoh. Zove se „Tri želje“. U njoj to radi jedna vila, mislim, ispunjava želje. Ili riba, ne sjećam se više. Dobro, reče moja rodica Emilija pomalo nestrpljivo. Neka bude bajka. No imaš pravo na tri želje. Reci mi što želiš vidjeti. Razmišljao sam, čini se predugo. Neke životinje, reče moja rodica Emilija. Da, rekoh ja, životinje. Koje? Opet sam razmišljao predugo. Slonove? Ovo je već bilo previše. Da, rekoh ja, slonove. Pokaži mi slonove. Emilija prijeđe jezikom preko usana. U njenom osmjehu opazih pobjednički titraj. Dobro, reče ona. Dođi. Išla je preda mnom žureći, vođena nekom sigurnošću koja je brisala sav moj otpor i nepovjerenje. O čemu se radi? O povrijeđenoj sujeti male djevojčice koja mi je željela dokazati da ne poznajem samo ja neke stvari? O unaprijed smišljenoj želji? O triku koji će se naposljetku otkriti kada mi pokaže neku sličicu ili igračku? Ali nisam imao vremena preciznije oblikovati svoje sumnje. Emilija je hodala ispred bez sumnje, samouvjereno, vođena jednom, gotovo mjesečarskom sigurnošću, kao netko tko je bezbroj puta prolazio tim istim putem i s istim ciljem. Kamo, upitah? Emilija ne odgovori. Prošli smo nekim pustim ulicama u kojima je jedini trag događaja koji su se odigravali tih dana bio jedan veliki ženski slamnati šešir s buketićem umjetnog cvijeća zadjenutim sa strane na obodu preko kojeg je prošao kotač nekog automobila. Zatim je moja rodica Emilija ušla u jedno dvorište, a iz njega kroz jedna vratašca, u drugo dvorište. Nije bilo nikoga. U jednom od dvorišta nalazio se stol postavljen za jelo – no i domaćini i gosti pozvani na objed kao da su nestali. Nad sjajno bijelim tanjurima letjele su ose. Među lijehama cvijeća šetale su kokoši, razbacujući nogama zemlju više od pakosti nego tražeći hranu: očito da im je odsustvo ljudi ulijevalo neku bezumnu hrabrost. Jedna se čak popela na stol i važno gazila među tanjurima. Kada sam zamahnuo prema njoj, zakokodakala je iznenađena i sletjela na pod dižući mali oblak prašine sa zemlje. Udaljena vreva grada postajala je sve nečujnija: prekrilo ju je brujanje pčela, kvocanje kokošaka i piskavo glasanje cvrčaka. Dvorišta su postajala sve zapuštenija: neki su posve obrasli travom, u voćnjacima je bilo mnogo isušenih stabala slomljenih grana. Plotovi su na mnogim mjestima bili provaljeni, nedostajale su daske. Korov je bujao, podivljao i poblesavio zapjenjen poput idiota u kojem bez mogućnosti da budu izrečene, bujaju neke ogromne, nemjerljive riječi koje bubre sve više i više nadilazeći svojom veličinom i oblikom otvor usta. Čičkovi i osjaci ondje su dosezali divovski rast; probijali smo se kroz njih kao kroz tropsku prašumu. Mesnato lišće nam se žilavo suprotstavljalo, a stabljike pune ljepljivog zelenog soka nas nisu htjele propustiti. Nad tim gustišem širila se teška omara, zujali tromi kukci, treperio je ugrijani zrak. Konačno, iza nekih srušenih plotova, više nije bilo dvorišta: onkraj te srušene granice širilo se carstvo periferijskih polja, ničija pusta zemlja bodljikavih biljaka. Ovdje, reče moja rodica Emilija i pokaže mi rukom znak da legnem na zemlju. Bio sam uvjeren da sva ta igra ne vodi ničemu, no na Emilijinom licu i izrazu bilo je nečeg što me je primoravalo da odgodim njezin prekid. Ležao sam disciplinirano, ironično pretjerujući u svojoj ustrajnosti, i gledao sam kolone mrava koji su se probijali kroz čudesan gustiš krećući se prema samo njima znanom cilju. Zemlja je vonjala na trule plodove, nagorjele dronjke, na životinjski znoj i na nešto bezimeno uzbudljivo i tajanstveno. Poželio sam reći Emiliji da igra postaje besmislena i da je vrijeme da se vratimo kući, kad mi ona dotaknu rame. Evo ih, reče. Bili su isti kao na fotografiji u predsoblju: spori i teški, kao brda koja se pomjeraju, kretali su se kroz visoku travu i korov ljuljajući u gotovo svečanom ritmu svoje surle. Nalazili su se jedno stotinu metara od nas: podižući glave, mogli smo ih sasvim lijepo vidjeti između oštrih vrhova bodalja i baršunastih listova koprive. Slonovi, rekao sam još ne vjerujući svojim očima. Isti kao na fotografiji! Čuo sam rodicu Emiliju kako se hihoće prigušeno. Živi slonovi su ljepši nego oni na fotografiji, zar ne? Veličanstveni, ozbiljni, svjesni svoje veličine, slonovi su koračali kroz gustiš, uzimajući s vremena na vrijeme svojim surlama poneki grm i stavljali ga u usta. Bilo ih je četvero: odjednom, probijajući se među velikima, istrčao je i peti – mali slonić teturajući smiješno i pletući se oko nogu onih velikih. Podigao sam se na ruke da ih bolje vidim. No u tome trenu čuo se zvuk, a odmah potom vidjeli smo avion koji se kretao sve niže. Nadletio je slonove, a zatim preletjevši nad našim glavama, napravio je polukrug. Zapazio ih je, promrmljao sam panično. Slonovi kao da su osjetili opasnost. Zastali su podižući surle i zabijajući se jedan u drugog, mali slonić bio je skriven između njihovih nogu. Avion se vraćao leteći sve niže. Njegov mitraljez je prijeteći stršio na kljunu aviona. Avion je sličio nekom ružnom kukcu sa isturenim žalcem. Poletjevši sa obližnje stabljike sljeza, jedna mi mala mušica uleti u oko. Oko me je zapeklo, cijeli se pejzaž prekrio ljutim omotačem. Zažmirio sam od bola. Ma, baš me briga, rekao sam bijesno. Otvorio sam oči u trenutku kada je iz trupa aviona bljesnuo narančasti plamen. Avion se zatrese i iz njega poletješe bljeskavi komadići. I u sljedećem trenutku, vukući za sobom rep gustog dima, avion pogođen nekim zrnom protuavionske artiljerije – nestane iza drveća koja su obilježavala granicu poljane. Odatle do nas dopre tupa eksplozija. Moja se rodica Emilija zahihoće. Ovo je bila druga želja, reče ona. Slonovi su još uvijek stajali neodlučno, oprezno njušeći zrak. Kao da su predosjećali da opasnost još nije minula. I doista, s druge strane poljane čuli su se glasovi. Privučeni padom aviona, tražeći mjesto gdje se srušio, iz grada su trčale skupine vojnika s puškama u ruci. Dovikivali su se međusobno, raštrkani po trnovitom grmlju, tražeći staze koje su se gubile u gustišu. Još malo i vidjet će slonove. Pronaći će ih, rekla je moja rodica Emilija, posve hladnokrvno, ne unoseći nimalo osjećaja u tu nemilosrdnu konstataciju. I doista, jedan od vojnika koji se probio među prvima, odjednom je stao. Zatim je počeo vikati pokazujući prema slonovima. U uzbuđenju nisam primijetio da sam stavio ruku na mravinjak. Osjetivši svrbež, vidio sam da mi ruku napadaju i grizu krupni crvenoglavi mravi. Otresao sam dlanom druge ruke mrave koji su visjeli držeći se vilicama za moju kožu. Brišite, rekao sam. Magla! Tko, upita moja rodica Emilija praveći se da ne shvaća. Slonovi, rekao sam u posljednjem trenu. Vojnik koji je mahao rukama, zastane. Nekolicina vojnika mu se približavala trkom. On je pokazivao rukama prema mjestu na kojem su do maloprije stajali slonovi. No tamo sada nije bilo ničega. Pod suncem koje je peklo nepromjenjivim sjajem bljeskale su oštrice trava, lagano se njihao korov, rascvjetavale se krunaste čašice bodljika. Iznad svega toga talasali su gusti slojevi vrućeg zraka. Slonova nije bilo. Treća želja, reče moja rodica Emilija pomalo zlim izrazom lica. Gotovo. Što je gotovo, upitah ja. S trima željama, reče ona ustajući. Istresla je suhu travu sa suknje, pogledala me kao da me zbog nečeg sažalijeva i pružila mi ruku da je izvedem iz gustiša. Na povratku kući išli smo kraćim putem. Stariji ukućani su bili zaposleni preuređenjem podruma: odlučili su od njega napraviti sklonište. Iznosili su starudiju, stare posude, lampe slomljenih sjenila, pljesnive knjige, a unosili poljske krevete, deke i priručnu ljekarnu. Jedva da je netko primijetio našu odsutnost. Gdje ste bili, pitale su tete. Pokazao sam Emiliji ubijene konje, rekao sam ja. Bože, kakva vremena, uzdahnule su tete. U naše vrijeme su dječaci pokazivali djevojčicama ljepše stvari. Ušli smo u kuću. Pogledao sam prema fotografiji na zidu i zastao iznenađen: mogao sam se zakleti da su slonovi prije bili okrenuti glavama prema promatraču, a sada su bili okrenuti kao da odlaze prema gustišu džungle koja se već sklapala za njima. Želio sam nekoga pitati i provjeriti svoje sjećanje u svezi fotografije, ali sam se predomislio. Sjedeći u foteljama u salonu, djed Simon i sudac Pletvarski , čest gost u našoj kući, razgovarali su o jednom pogođenom avionu koji je pao negdje na kraju grada. Prolazeći pokraj njih i slušajući njihov razgovor, zastao sam radoznalo, no oni su me prijekorno pogledali, a ja sam nastavio prema kuhinji. Ondje je već sjedila moja rodica Emilija. Gledala me je ispitivački, a ja joj nisam rekao ništa, ni o promjeni koju sam primijetio na fotografiji, ni o razgovoru o avionu koji sam djelomično čuo. Samo sam joj isplazio jezik i upustio sam se u pretraživanje kredenca da nađem nešto za jelo. Tako započinje moje sjećanje o prijateljevanju s Emilijom. Kada sam se kasnije prisjećao događaja sa slonovima, uvjeravao sam se da su životinje pobjegle iz zoološkog vrta zbog bombardiranja i da me je Emilija znajući nešto o tome navela da ih poželim vidjeti kako bi mi ih ona mogla pokazati. I kakvo je silno bilo moje iznenađenje kada mi je jednog dana, mnogo kasnije, u ruke pala knjiga Povijest Zoološkog vrta u našemu gradu koju je napisao nekadašnji njezini upravnik, profesor Dudevski. Uzalud sam u njoj tražio nešto o slonovima s početka rata. Tada, pisalo je u knjizi, u Zoološkom vrtu bilo je medvjeda, lisica, čak i jedan ris i sve su životinje bile zavedene pod brojem i dokumentirane, ali slonova nije bilo. Njih su kupili mnogo, mnogo godina kasnije, njihov dolazak vlakom u specijalnom vagonu bila je velika senzacija u gradu, u večernjim novinama bio je raspisan natječaj za najljepša imena koja će im se nadjenuti, čak se u blizini njihova kaveza otvorila mala prodavaonica u kojoj su djeca mogla kupiti kikiriki zamotan u tuljce od papira koje će pružati prema njihovim surlama. No, to je bilo puno kasnije: tada kada sam ja vidio te velike debelokošce kako gaze poljanom iza posljednjih kuća na periferiji, zapravo slonovi nikako nisu mogli biti ondje. A ja ih ipak vidim u svome sjećanju kako se kreću između čičaka i magarećeg trnja skupljajući veliko lišće lopuha u divljim vrtovima našeg djetinjstva, a moja rodica Emilija leži kraj mene na suhoj zemlji i tiho se hihoće. Potpuno sam uvjeren da sam ih vidio, kao što sam siguran da je moja rodica Emilija bila, zapravo, jedna mala vještica.
VLADA UROŠEVIĆ (Skopje, 1934.) eminentni je makedonski pjesnik, prozaist, književni kritičar i teoretičar, esejist, antologičar, prevoditelj i sveučilišni profesor. Jedan je od utemeljitelja Katedre za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” u Skopju, gdje je desetljećima predavao kolegije iz povijesti europske književnosti XIX. i XX. stoljeća. Od 1966. godine na pariškoj je Sorboni ostvario niz intenzivnih studijskih boravaka. Redoviti je član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije znanosti i umjetnosti u Strasbourgu, Europske poetske akademije u Luksemburgu i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni.
Pucao sam na odsluženju vojnog roka, ali to se ne računa. U ratu nisam bio. Nije to bio moj rat. Dijete miješanog braka, koji više ne postoji. Umrli su. Nestao sam odmah devedesetprve i pobjegao tetki u Italiju. Muvao se tamo i izbjegavao zemljake. Ako čuješ nekoga koga razumiješ, okreneš se i trčiš u drugom smjeru. Trajalo je to dok nije završilo. A onda, ne možeš više tetki na teret. Otišao sam kući. U stan od roditelja se neko uselio. Ostala kuća mog djeda. Pričali su da je bio gazda, a ja ga se sjećam kao starca. Ali, ostavio je komad zemlje i praznu kuću bez dijela krova. Pravo na obnovu, nisam imao. Nisam izbjeglica, ni doseljenik, ni povratnik. Samo propali student. No, dobar je osjećaj kad nešto stvaraš ispočetka. Ideš prema naprijed, svaki je dan sve bolje. Susjed, dobar čovjek, naučio me povrtlarstvu. Sve, od uzgoja sadnica pod najlonom, do uzgoja paprika. Preorao mi njive svojim traktorom. Dao mi i novca za gnojivo. Vratio sam mu od uroda. Dobar čovjek, vidio je da se trudim. I krenulo je. Dobro je rodilo. Zaradio sam za život do idućeg uroda i svoj mali, stari traktor. Oko mene su ljudi živjeli normalno. U dva svijeta. Doseljeni Hrvati i Srbi povratnici. Imali su svoje gostionice i svoje dućane. Gostionice sam izbjegavao, a dućane mijenjao. Onda me onaj dobri susjed upoznao s njom. Njegova rođaka. Kasnije mi je, dok sam mu pomagao ukrcati stajnjak u kola, u povjerenju rekao:»A što ti ne oženiš Maricu. Vrijedna je mala, taman za tebe…I mješana ko ti. Ne biste se svađali u koju ćete crkvu.» I oženio sam je. I zaljubio se. Ona lijepa, a opet žilava, jaka. I lice i sise i sve… Znala brzo sve o paprikama. I točno se sjećam kad smo začeli našu Anu. Tamo iza kuće. Nekako nam je došlo. Ana je bila moja mala Marica. Samo plava s kovrđama. Sad to zvuči nekako ko u bajci. Štedio sam za auto. Još malo i moglo se. Neki stari, polovan. I kako smo se mi tamo našli, gdje smo prolazili baš tuda, baš u to vrijeme. Maloj se pišalo. Ušle su u gostionicu, u wc. Čekao sam na terasi. Kraj mene je uletio neki…znao sam ga iz viđenja. Čuo sam opet Hrvate i Srbe, četnike i ustaše. Naguravanje muških. Psovke. I onda, onda pucnje. Uletio sam. Marica je ležala na leđima i tresla se. A na trbuhu joj je ležala Ana. Gledala je u strop, u… Sahranio sam je sam bez Marice. Kad se vratila iz bolnice nije me ni pozdravila. Stala je pred mene, odmotala zavoj i otkrila lica bez oka. Kako gledati u to lice. Nije to Marica. Spustila je glavu, otišla u sobu i zatvorila vrata. A ja sam otišao do susjeda. Nije ga bilo, ali znao sam gdje drži pušku. I sad sam tu, na crkvenom tornju. Dolje ništa na nišanu, neko gluho popodne. Evo, neka žena. Čini se zgodna ovako iz daljine. K’o zna jel’ Hrvatica ili Srpkinja? Više nije važno.
MLADEN BLAŽEVIĆ rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar u brojnim dnevnim i tjednim novinama. Pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. je objavio prvi roman „Tragovi goveda“ u „SKD Prosvjeti“, a 2015. drugi roman „Ilirik“, također u „SKD Prosvjeti“. Napisao je scenario za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma „Je letrika ubila štrige“, te je autor, scenarist i voditelj putopisnog serijala Istriana Jones. U izdanju društva „Poiesis“ iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama „Posljednji tasmanijski tigar“. Dobitnik je nagrade „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je objavljena zbirka pjesama „Mogućnost povremenih oborina“, Jesenski i Turk. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik. Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.
– Citiram wikipediju: Balkanizacija je pojam koji označava proces raspada višenarodnih država u nacionalne države. Kužiš, nazvali su termin po nama.
– Ko točno?
– Pa ne znam. Ameri valjda
Prdnula je. Živjeli su zajedno već dvije godine, no tek je te zime odlučila da je prihvatljivo prditi pred njim. Taj novi korak bliskosti došao je bez najave. Svo to vrijeme nije shvaćao koliko je neprirodno tiha bila za vrijeme onih svakodnevnih šutnji. Gotovo kao da se materijalizirala samo uz pomoć izgovorenih riječi. Hodala je tiše od ijedne osobe koju je poznavao. Sada ga je skeptično gledala iza prevelike šalice za kavu. Kupila ju je u Sarajevu i još se sjećao njenog upornog cjenkanja i onog samozadovoljnog osmijeha kada je uspjela spustiti cijenu do zadovoljavajućeg iznosa. Istu je šalicu mogla kupiti u bilo kojem supermarketu. Nije imala nikakvu vrijednost, čak ni kao suvenir. Bila je njen izazov. Vid je tada samo stajao po strani i pušio Drinu bez filtra. Smješkao se i kimao glavom kao da se ispričava trgovcu zbog njene tvrdoglavosti.
– Mislim da Hrvaška ni na Balkan
– Ovisi koga pitaš
– Slovenija definitivno nije
Stavila je kosu iza uha kako joj ne bi zaklanjala pogled na novine. Inače nije voljela miris i šuškanje papira i Vid je mrzio što sve čita s ekrana. Jutra su bila izolirani slučaj. Naslonila se na lakat desne ruke i težinu prebacivala s noge na nogu. Uvijek je stajala kada bi čitala novine – tako je bila pokretnija i svaki joj je jutarnji ritual bio tek na korak udaljenosti. Kava, još jedna čaša vode, pekmez na raženom kruhu i radio čiju je glasnoću podešavala ovisno o članku koji čita. Kažiprstom i srednjakom lijeve ruke stiskala je nikad zapaljenu cigaretu. Pokušavala je prestati.
Vid je nekoliko puta kresnuo upaljačem jer ju je volio gledati ljubomornu. Povukao je dugi dim i ubrzo potom ugasio cigaretu. Prišao joj je s leđa i zgrabio je za guzicu. Mirisala je na šampon od badema i kosa joj je bila mekša nego inače. Naviknuta na njegove ruke, okrenula se i u usta mu ugurala koricu kruha. Nije volio raženi. Rekla mu je da na povratku ne zaboravi kupiti mlijeko i ugasila je radio.
Zaleđeni grad škripao je pod njegovim koracima – paranoidna buka koja nekako uvijek dolazi s leđa. Obećao joj je da će se prestati kladiti, no to je bilo prije nego što je odlučio da i on ima pravo na svoje jutarnje rituale. Nije vjerovao u ovisnost kao svoju dijagnozu – smatrao je da se ljudi razbacuju tom riječju. Male osobne tradicije treba njegovati, a ne iskorijeniti ih na način da budu zamijenjene manje štetnim trivijalnostima. Uostalom, tamo su se i upoznali. Njegova se kladionica nalazila na uglu gdje se zgrade pretvaraju u plac. Jutrima je taj plac postajao lokalna agora gdje se poriluk razmjenjivao za najsvježije informacije o novom dečku stare cure s četvrtog kata. Ispod štandova, za odabranu klijentelu, nalazili su se paketi švercanog duhana. Točno je znao koji su to štandovi i tamo bi se uvijek malo duže zadržao. Volio je gledati ljude koji duhan skrovito pospremaju u crvene Konzumove vrećice. Pogledali bi lijevo-desno kao da zapravo vjeruju u privatnost tog čina i ležerno kupili kilu krumpira par koraka dalje.
Bio je to dobro uhodani kaos u kojem se osjećao sigurno i zato joj je, ohrabren dobitkom na kladionici, odlučio prići. Rekla mu je da se zove Mojca. Tek je doselila u Zagreb i uvjerena je kako su cijene na placu za nju više jer priča slovenski. Vida je zabavljao uvrijeđen način na koji je gestikulirala i ponudio se da joj nosi vrećice. Aristokratski je prihvatila njegove usluge. Nije pokazivala nikakav interes za njega i zato je zagrizao. Pričala je isključivo o sebi, ignorirajući činjenicu da je i on stvaran. U tom trenutku možda i nije bio. Pretvorio se u paus papir i dopustio joj da diktira ono što će kasnije postati skica još jedanog romana koji neće dovršiti.
Kladionica je bila gotovo prazna. Jebiga, utorak je – uvjerljivo najgori dan za klađenje (osim kad se igra Liga praka). U kutu je prepoznao samo stalne mušterije koje su sreću tražile na slot aparatima. Disciplina koju je Vid smatrao preglasnom i nezanimljivom. Rijetko je dolazio nepripremljen, no danas je nasumično odabrao nekoliko parova, tek toliko da ima što pratiti. Morao je srezati uobičajeni ulog od pedeset kuna kako bi mu ostalo za mlijeko. Po izlasku ga je zapuhnuo nepopustljivi vjetar i svejedno nije požalio što nije ponio šal. Mojca mu je za prošli Božić kupila neki svileni i nikada ga nije nosio. Imala je potrebu kontrolirati svaki aspekt njihovog civilnog života. Nakon što je napokon pristala na cugu, unatoč tome što je bila u vezi morala je biti ta koja bira mjesto sastanka. Često su to bili u potpunosti različiti kafići na nasumičnim lokacijama, redom bez prostora za pušače. Tako joj je bilo lakše. Vid je u tome uživao više nego što se ona nadala. Priznala je da je njegov inat jači od njene želje da ga muči i zato je spavala s njim. Prvih nekoliko puta bilo je uobičajeno, gotovo sterilno. Stenjala je isprekidano i tiho, kao da to umanjuje njen preljub. S vremenom je inzistiranje da u njegovom društvu priča isključivo slovenski zamijenila krnjim hrvatskim – to je iz nekog razloga bilo u čvrstoj korelaciji sa načinom na koji vodi ljubav. Postala je asertivnija i crtala je svoju promjenu na njegovim leđima – duboko, gotovo do krvi. Posebno ju je palilo kada su za vrijeme seksa spominjali njenog dečka. Izmišljala je scenarije zbog kojih je Vid na trenutke osjećao krivnju što sudjeluje u njima. Šutio je jer je smatrao kako bi bilo licemjerno pozivati se na moral ili mušku solidarnost.
Jan je inače bio sasvim dobar lik. Vid ga je upoznao na jednom od dočeka Nove godine kada su ovom poslovne obaveze dozvolile da dođe u Zagreb. Zgodan i visok i tih, zaposlen kao radiolog u nekoj mariborskoj klinici. Te je večeri bio vrlo popularan u mješovitom društvu okupljenom u stanu Vidove prijateljice. Savršeno je govorio hrvatski i cijelu je ekipu pozvao na vikendicu na Krku. Neki su zbilja zabilježili termin u kolovozu. Mojca se napila prije ponoći. Pretjerivala je u alkoholu kao i u razmjeni bliskosti sa vlastitim izložbenim primjerkom slovenskog mačizma. Za nju je to bila predstava, a Vid usamljena ciljana publika. Vatromet je dočekala s rukama oko wc školjke.
– Ej, jel se čuješ još s Janom? – odložio je karton mlijeka na vrh frižidera i zapalio cigaretu. Napalio ga je izostanak njene reakcije. Jan je iz njihovih seksualnih igara nestao u trenutku kada je odlučila prekinuti ostatak onoga što je nekada bila veza. Ispostavilo se da ni njemu nisu odgovarali odnosi na daljinu.
– Kako je bila tvoja šetnja? Si dobil inspiracijo?
Šetnja u svrhu dobivanja inspiracije. Glupi klišej koji joj je servirao kao paravan za odlazak u kladionicu. Nije bio siguran vjeruje li mu zbilja toliko ili ju je prestalo biti briga. Na kraju, Vid nije napisao ni riječ već mjesecima. Bio je u fazi odvikavanja od nade da će uspjeti. Želja je još uvijek postojala, no njena je egzistencija ovisila o nadi. Odlučio je da će predstojeće proljeće biti prekretnica. Morat će potražiti ozbiljan posao. Ova jedva plaćena gaža u stričevoj fotokopiraoni već mu je ozbiljno išla na kurac. Načuo je da profesorica hrvatskog iz srednje odlazi u mirovinu. Mogao se zamisliti na njenom mjestu. Dugo mu je trebalo da prihvati kako Mojca zarađuje više od njega, a kada se s tim pomirio dobila je povišicu. Nije imalo smisla pričati o tome – nazvala bi njegovu muževnost krhkom, a on bi joj rekao da su poslovi u startupu pizdarija. Koliko god različitih verzija svađe zamišljao, svaki je puta izgubio.
Takve su ga situacije natjerale da shvati kako su laži sastavni dio ozbiljnih veza, a najvažnije su one kojima dajemo lijepa imena – kompromis i isprika. Činilo mu se da su one jedine sposobne, ako ne promijeniti, barem odgoditi sudbinu. Mojca je pjevušila pjesmu koja joj već danima ne izlazi iz glave i oblačila se za posao. Nju bi i sama pomisao postojanja sudbine uvrijedila. Sadašnjost neokaljana prošlošću i nezainteresirana za budućnost bila je njen bog. Kosu je ukrotila u punđu i obukla crni pulover. Hlače su joj bile omotane oko gležnjeva, ostavivši južnu stranu leđa nepokrivenu. Gledala ga je kroz oči svoje dvojnice u ogledalu i uživala u potvrdi vlastite privlačnosti.
– Vid, buljiš!
– Bojim se da se ne predomisliš i nikad ne vratiš
– Došla bi barem po laptop
– Ostavila bi mi svog Steinbecka?
– Ne, vzela bi i Steinbecka
– Ali nikad ga nisi pročitala do kraja
– V slovenščini je. To bi te preveč spominjalo na mene.
Prošlog je utorka gledao kako ju jebe drugi muškarac. Iznenadio se koliko su brzo i uobičajeno prošli dani koji su spajali te dvije točke u vremenu. Naravno, i uobičajenost je bila laž. Jedna od onih nužnih koje su kulu od karata držale uspravnom, a šutnja im je bila saveznik. Bilo mu je teško odrediti kada je sve počelo. Ako bi baš bio prisiljen staviti prst na određeni trenutak, odlučio bi se za onu večer kada su Dominik i Marta banuli na vrata – nenajavljeni, pokisli i s dvije litre viskija. Bio je red na Vidu i Mojci da postanu nasumične žrtve njihove intruzivnosti. Savršen kozmopolitski par čiji se stil života zrcalio u načinu na koji govore, glazbi koju slušaju i mjestima na koja izlaze. Mrzili su kapitalizam, ali više su od svih uživali u konzumerističkim užicima koje im je pružao.
Vid je Dominika upoznao još za vrijeme faksa na jednoj od zabava u klubu studenata. Tražio ga je cigaretu i za uzvrat platio nekoliko rundi pića. Dominik je tada već završavao studij klavira na Akademiji i hodao je s nekom Vidovom kolegicom čijeg se imena sada više nije mogao sjetiti. Većinu su večeri proveli u onome što bi bila neugodna tišina da iz zvučnika nije treštao hrvatski treš iz devedesetih. Samo su igrom slučaja ostali prijatelji.
– Trebaš kole za viski?
– Nismo vas valjda probudili?
– Ne, gledali smo film
– Daj samo led ako imaš
– Nemam
– Koji film?
– Sedmi pečat
– Ozbiljno? To mi je…
– Ne, jebote. Neko sranje na RTL-u
Mojca je inzistirala da je film dobar i donijela im suhe odjeće. Presvukli su se pred njima i zauzeli najbolja mjesta na kauču. Slavili su objavljivanje Martinog članka u nekom stranom časopisu na temu plana održivog razvoja Republike Hrvatske. Bila je vrlo emocionalno privržena svojim projektima i Vid ju je smatrao dobrom novinarkom. Viski je bio savršen socijalni lubrikant i jezici su im se ubrzo razvezali. Nakon prve boce svi su već bili dovoljno pijani da se ogluše na zvuk kazaljki na satu. Marta se počela hihotati i, nakon što je usne odvojila od Dominika, predložila da zamijene partnere. Svi su se nasmijali i odlučili kako je bolje da ne otvaraju drugu bocu. Ipak su je otvorili.
Sljedećeg se jutra probudio na podu. Glavu mu je razbijao zvuk bubnja koji je svirao mamurni marš. Obraz mu je bio krut od zasušene sline čije je tragove vidio i na tepihu. Mojca je hrkala na kauču. Činjenica da ga nije probudila njena budilica u teoriji je značila da još uvijek stigne na posao. U umivaoniku je isprao crvenilo iz očiju i pristavio kavu. Još uvijek je bio pijan. Zahvalio je bogovima na posljednja dva Ibuprofena koja je slistio uz vreli gutljaj kave. Čitao je jučerašnje novine čekajući da se ona probudi. Mrmljala je na slovenskom dok se probijala do kupaonice i psovala na hrvatskom kad je točila kavu. Nije bilo mlijeka. Tog su jutra zamijenili uobičajene položaje. On je stajao naslonjen na kuhinjskom elementu, a ona se vratila na kauč. Potonula je toliko nisko da joj je vidio samo tjeme. Kada bi mamurluk bio frizura upravo bi joj sjedio na glavi, pomislio je. Glasnim srkanjem kave pripremala ga je na riječi. Bio je to loš trenutak za ovaj razgovor i u isto je vrijeme bio najbolji mogući. Nije se ni okrenula kada je progovorila. Upalila je tv i zurila u nijeme reklame.
– Mislim da Marta ima prav. Postali smo dosadni. Pravzaprav, nevezano s Martom, sem že prej premišljala o tem. Obećali smo si da ne bomo postali dolgočasni kot svi drugi
– Ne znam, mislim da je dosadno podcijenjeno
– O čemu sad razmišljaš?
– Isuse, Mojca, kaj ja znam. O dodatnih pet sati sna
– Ja mislim da bi trebali probati nekaj novo
Jebeni utorak. Njegovo ime bilo je Ivan i došao je odjeven kao za pravi spoj – košulja i sve. Donio je i butelju skupog vina. Dogovorili su pravila koja su Vidu zabranjivala da zna išta o njemu. To je trebalo olakšati stvar. Ivan mu vjerojatno nije bilo pravo ime. Za kojom god verzijom sjećanja posegnuo, nije bilo one u kojoj ga je smatrao fizički privlačnim. Izgledao je toliko prosječno da je bilo teško povjerovati kako pred njima stoji stvarna osoba. Stoički tih, Ivan je govorio samo kada bi ga se nešto pitalo. Razina nelagode bila je toliko visoka da je Vid u više navrata povjerovao kako se ipak radi o zajebanciji. Marta i Dominik sigurno stoje ispred ulaznih vrata i čekaju znak da urlajući prekinu predstavu. Vraćaju mu za onaj puta kada im je pijanima pozvao taksi i uputio ga na krivi kraj grada. Bio je spreman smijati se i prihvatiti ulogu rogonje, čak i oprostiti Mojci što im je pomogla i bila tako uvjerljiva. Ivan ju je tada počeo ljubiti, a ona mu se predala. Prsti su joj drhtali dok mu je otkopčavala košulju. Njene su ruke gnječile i grebale, rastvarale i inficirale ono što je poznavao kao njihovu vezu. Bio joj je zahvalan što ga niti jednom nije pogledala iako je čekao da im se oči susretnu, spreman istog trena otići.
Skinuo je gaće u trenutku kada je Ivan prvi puta ušao u nju. Tada je već bio u potpunosti krut. Pratio je ritam njegovih bokova, gluh za njeno stenjanje. Htio mu je prići s leđa i žešće ga gurnuti u nju i na taj je način kazniti. Svoju je osvetu tražio zamišljajući njegovu grubost. Zažmirio je i osjetio kako mu se noge grče u do sada nedodirljivoj ekstazi. Svršio je po majici koju je povukao samo do pupka. Kratkotrajna i intenzivna jasnoća doživljena nakon orgazma činila je prizor nepodnošljivim. Laknulo mu je kada su njih dvoje postali mrlje u vrtlogu koji ga je izbacio iz prostorije. Zapalio je cigaretu i pljunuo kroz prozor. Zbog naglog kočenja i zalutale psovke ostao je uskraćen zvuka razbijanja pljuvačke o asfalt.
Mojca nije kasnila. Kašnjenje bi značilo organizacijski poraz i zaduživanje izgubljenom vremenu. Škljocanje ključa u vratima i lupkanje potpeticama oko pola devet bili su konstanta. Nakratko bi ponovno nestala kada bi skinula štikle – pretvarala se u svoju verziju za po doma. Ovog puta nije skinula šminku. Osjetio je njen ruž na svojim usnama. Pričala mu je o svađi sa šefom, a on joj je prešutio razmjenu poruka sa stricom. Ostao je bez posla, ako se to poslom moglo nazvati. Zapravo mu je i laknulo. Možda je to prekretnica koju toliko dugo čeka.
Chardonnay Apostol. Sjajno ime za vino. Vid se nije mogao sjetiti imena svih apostola i je li jedan od njih bio Ivan. Bilo bi mu žao da nije. Propuštena prilika naizgled nepovezanih podudarnosti da se narugaju. Mojca mu se prišuljala s leđa. Prstima mu je gnječila ramena. Točio je vino u one visoke čaše kakve se vade samo za posebne prilike. Sam je ispraznio pola butelje i to ga je činilo nervoznim. Stiskom čvršćim nego što njena građa odaje natjerala ga je da ustukne.
– Oprosti
– Uklještila si mi živac
– Ne pretjeruj
– Dođi
U klinču su oteturali do spavaće sobe. Bacio ju je na krevet i gledao kako se skida. Smijala se i bacala odjeću na njega i govorila mu kako ga želi sve dok nije ostala u potpunosti gola. Približio se kako bi je ugrizao za bedra. Pokreti su mu bili automatizirani. Znao je što se od njega očekuje u ovom trenutku. Sve je bilo dogovoreno. Pornografija, a ne ljubav. Eliptični luk koji je činila leđima već su obasule krupne kapljice znoja. Polizao ih je. Bio je utorak i bila je njegova na način na koji joj je rekao da je želi. Kontekst je tražio nešto prljavo. Nikada prije zapravo nije maštao o analnom seksu. Smatrao ga je nepotrebnom zajebancijom, ubojicom spontanosti. Mojca je grizla jastuk dok ju je pripremao prstima. Tijelo mu nije reagiralo u skladu sa situacijom. Guzicom mu se približila dovoljno da osjeti razlog njegove zadrške. Prepoznao je ispriku na njenom licu kada ga je uzimala u usta. Nije izdržao dugo bez da se nasmije. Mlohava ćuna. Zabavljala ga je groteska onoga što je trebala biti revitalizacija njihovog odnosa. Ustao je iz kreveta i pitao se hoće li više ikada biti dovoljni jedno drugom – bez trećega. Zgrabio je mobitel s noćnog ormarića i opsovao. Sjebao ga je jedan par.
FILIP RUTIĆ (Varaždin, 1997.) nakon završetka gimnazije upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je u procesu završavanja preddiplomskog studija. Piše scenarije i prozu koja češće ispadne kraća nego duža. Kratke priče objavljene su mu na web portalima NEMA, Booksa i Kritična masa.
čovjek-časopis 