Category: proza

stranci u noći: THOM JONES – “Tragom mitskih junaka”, kratka priča

proza

– s engleskog preveo VUKAŠIN ŠTREKER –

Zaljubio sam se. Izblajhana plavuša, kurava. Nisam mogao da se oduprem. Tu nema pomoći. Nisam se odvajao od nje. Mogla je da se probudi, nabije pljugu u usta i ogrne ofucanim bade-mantilom i da opet izgleda sjajno, barem meni. Strašno sam se ložio na nju. Bio sam u stanju da je krešem na svakih pola sata. Pegi.

Visoka riba. Skoro kao ja. Dobre noge, mišićave. Zelene oči. Sladak nosić, mada si odmah mogao da primetiš kako je nekada bio slomljen. Ali, nekako, baš zato što je bio slomljen, izgledao je slatko, kapiraš? Prelepi beli zubi, uprkos tome što je pušila. I nikada nije smrdela na duvan. Imala je neku foru na koju je to skrivala. Dobro se oblačila. Otmeno. Na jedinoj fotki koju još uvek posedujem, Pegi nosi škotsku suknjicu, brodarice, belu pamučnu košulju, leptir mašnu i plavi sako, i smeje se sa glavom zabačenom unazad dok joj zubići i kosa svetlucaju na suncu – izgledala je tako sočno da bih je pojeo.

Čoveče! Kad samo pomislim na nju! Ja sam uslikao tu fotku, gledala je u mene kao da sam princ koji je ubio zmaja, kao da je spremna da živimo srećno do kraja života. Kako neko može da folira taj pogled? Možda se i nije folirala u to vreme. Ko će ga znati? Pet dana kasnije ispalila je četiri metka iz svog pištolja, kalibra trideset osam, u moj torzo, peti me je pogodio u koleno, šesti mi je otkinuo pola uva. Onda je izbacila prazne čaure i počela ponovo da ga puni.

‘Oćeš da znaš kakav je osećaj kad te neko upuca iz trideset osmice? Kao kada bi te četiri tipa držala razapetog uza zid, a profesionalni ragbista se iz zaleta, i sa šlemom, zakucao u tebe.

Zgrabio sam je za noge, oborio je, oteo pištolj, i pozvao Hitnu. Tim hirurga mi je izvadio slezinu, plućno krilo i pola creva, tokom operacije koja je trajala četrnaest sati. Rekli su mi da sam imao sreće. Još uvek imam metak blizu kičme. Nosim ga sa sobom kao ljubavno pismo.

Tri nedelje sam visio između života i smrti, a onda sam počeo da se oporavljam. Posle toga, počeli su da mi rade na kolenu. Skinuli su čašicu. Ostrugali izlomljene koščice. Ja dosta dobro podnosim bol, ali to me je slomilo – probio sam sve rekorde po količini morfijuma koja je data nekom pacijentu na Urgentnom.

‘Oćeš da znaš šta je bilo s njom, mojom otmenom princezom? Debela je ko prase, udala se za nekog duševnog bolesnika u Kaliforniji. Prestala je da se kurva. Obožava tog tipa. Ona zlatna kosa se pretvorila u seosku slamu, a kalifornijsko sunce i duvan su joj potpuno sparušili kožu.

Ne sećam se ko je to rekao – Karl Jung? – kada se čovek zaljubi, to znači da traga za svojom drugom polovinom. A to može biti i fatalna žena ili neka boginja, kao Miloška Venera. Šta god te pali. Kad sam boksovao, imao sam masu love, riba, ceo svet je bio moj. Imao sam ceo svet na dlanu, i znaš šta – nije da to nije ništa.

Boksu sam se vratio posle Vijetnama; čim sam se skinuo dobijem posao u pošti, zahvaljujući veteranskom statusu, počnem da cirkam, ugojim se, otpuste me, promenim gomilu poslova, svuda popijem otkaz, puknem sve pare, počnem da živim kod ćaleta. On mi kaže: “Koji je, bre, tebi kurac, jel nemaš nimalo samopoštovanja? Oćeš sad da plačeš ko pička zato što si proveo godinu dana na prvoj liniji fronta? Oćeš da završiš na mardelju?”

Poslao me čovek na rehabilitaciju i tamo pročitam biografiju Džon L. Salivena, prve sportske superzvezde u Americi. Pre nego što je stekao svoj legendarni status, Džon L. Saliven je jednom pio tri meseca bez prestanka, malo nije umro – doveli mu već popa, da mu čita Oče Naš, ali, normalno, Džon L. Saliven ima neverovatnu telesnu građu. Oporavi se, i bez dinara u džepu, u dvadeset devetoj godini, na štakama, potpiše ugovor o meču sa Džejk Kilrejnom. Umesto da počne da trenira, baci se ponovo na piće, ortaci ga zavežu i odnesu na farmu Vilijema Malduna, svetskog šampiona u rvanju, u teškoj kategoriji, čoveka koji je, u to vreme, znao više o fizičkoj kulturi, od bilo koga. Pošto mu je jasno da je Saliven alkos, upregne ga da radi na njivi. I polako, počne da ga uvodi u trening. Saliven se jedne noći iskrade i oleši se od alkohola – šezdeset šest čašica džina za redom. Maldun ga posle toga još jače pritegne. Pokuša da mu objasni šta ga čeka ako izgubi titulu. Održi mu lepu bukvicu. Salo počne da se topi, i Saliven prestane da pije. Odjednom, živi za trenutak da se uvuče pod ćebe i položi glavu na jastuk. Padne sa sto dvadeset kila na devedeset pet. Pretrči sto metara za deset sekundi. Odneo je sjajnu pobedu nad Kilrejnom u poslednjem meču za titulu prvaka sveta u teškoj kategoriji koji je održan bez rukavica, sedamdeset pet rundi, dva sata i šesnaest minuta pod vrelim, julskim suncem Misisipija. Očevici su se zaklinjali da se zvuk udaraca Salivenovih pesnica o Kilrejnova rebra jasno čuo sa razdaljine od sedamdeset pet metara. Meč se završio tako što je sudija rekao Kilrejnovim ljudima – “Ako nastavite da ga šaljete u ring, umreće.”

Izašao sam sa rehabilitacije. Počeo da čistim podove. Imao sam mamuruk koji je trajao šest meseci. Salivenova priča me je inspirisala, pa sam odlučio da povratim zdravlje. Tad sam još uvek bio mlad. Malo po malo, vratim se u boks klub. Nikada nisam razmišljao o tome da postanem profesionalac, ali mi je dobro išlo, i ustalio sam se na šezdeset sedam kilograma.

Izgubio sam par niskobudžetnih mečeva i skapirao da i nisam baš u nekoj formi.

Počeo sam da treniram još žešće. Voleo sam treninge. Za mene, to je bilo prosvetljujuće iskustvo. Život svakog boksera se svodi na dva treninga dnevno, jutarnje trčanje i večernje sparingovanje. Bio sam malo mator da odem u profesionalce, ali sam imao zavidno amatersko iskustvo, i činilo mi se da bih sve dao boksu, u čemu je i ležalo moje spasenje. Ništa drugo me nije zanimalo. Nije me više zanimao ni Vijetnam, ni sve ono što sam tamo video i uradio. Možeš da izbaciš mnogo besa na džaku ili sparing partneru, dovoljno da odeš kući punog srca – barem na neko vreme.

Očas posla, padnem ti ja na šezdeset kilograma, a žderem kilo i po bifteka dnevno. Metabolizam mi se zalaufao. Jeo sam ko životinja. Trener mi je doneo litru vruće bivolje krvi iz mesare, da pijem, za snagu, ali sam ja i dalje gubio na kilaži.

Pobedio sam nekoliko mečeva, napalio se, trenirao još žešće, i spustio se u pedeset sedam kilograma – pero laka. Visok sam sto osamdeset pet santimetara.

Imao sam dugačke ruke i velike šake. Velike šake su najvažnije za boksera. Velike šake su teže od malih. Kada te neko udari malom šakom, bez obzira koliko je krupan i jak, fizika udarca je takva da je veliki ekser uvek tvrđi od malog čekića. U tom smislu, ja sam imao sreće.

Većina pero lakih boksera je visoka oko sto šezdeset pet santimetara. Ja nisam imao obiman arsenal udaraca, ali mi nije ni trebao. Gledao sam prosečne pero lake borce sa visine, kao Goliat.

Kada bih ih opalio levom, i osetio da su uzdrmani, napao bih desnom i tu je obično bio kraj. Bilo mi ih je žao. Nije delovalo fer. Dvadeset sedam nokauta za redom, i otputovao sam za Melburn, Australiju, da se šibam sa Devinom “Tasmanijskim Đavolom” Mekenzijem, apsolutnim prvakom sveta u perolakoj kategoriji i jednim od najboljih boksera na svetu, bez obzira na kilažu.

Devin me je pljuvao na sva usta. Govorio je da sam krakato čudovište. Da sam ranjiv u telo. Da sam mator. Da nisam pobedio nikoga vrednog pomena. Devin je tvrdio da sprema posebnu taktiku za mene, citirajući Ničea u lokalnim novinama – “Imati svrhu zbog koje si spreman na sve, osim da izdaš prijatelja, to je ključni sastojak uzvišenosti, poslednji recept za Nadčoveka.”

Nokautirao sam Devina Mekenzija u prvoj rundi i postao apsolutni prvak sveta u pero-lakoj kategoriji.

Uživao sam u tom zvanju, bez obzira na to što nisam bio jako popularan. Prvak sveta u nižim kategorijama je poznat otprilike koliko i deseti šahista na svetu. Ljubitelji šaha znaju ko je taj tip, ali ne i prosečan baja na ulici. Pa ipak, napravio sam dobru lovu. Napravio sam i više nego većina malih boksera jer sam bio nokauter. Bio je to težak posao, ali bolji od tegljenja poštanskih torbi. Bolji od fabrika u Ilinoisu ili obaranja stabala u Vašingtonu, bolji od branja pomorandži u Kaliforniji.

Ali najbolji deo je bio taj što sam našao određeno prosvetljenje u svom asketizmu. Mogao sam da čitam svete knjige tokom priprema u tim šampionskim danima i OSETIM da sam na ovom svetu, ali ne i od njega. Zvuči kao kliše, ali je istina. Raj postoji, samo moraš da nađeš pukotinu u svakodnevnici, i ako se provučeš kroz nju, tvoj je.

Pegi je bila negativna energija. Ona je bila moj Pad. Kapitulacija Đavolu. Više nisam mogao da se spustim u pedeset sedam kilograma. Ne pored nje. Samo su me žurke zanimale – cigare, kokain, šampanjac, brza hrana, i jebanje. Ponajviše jebanje. Stideo sam se samog sebe.

Propustio da napravim sto soma dolara i morao da predam šampionski pojas, jer sam bio pretežak na merenju pred meč. Tri dana sam visio u sauni. Budio se noću, plačući od žeđi. Kako se zvao onaj bogataš u Bibliji koji je molio za kap vode, dole u Paklu? Kap vode. A glas odgovara: “Žao mi je…”

Kao što sam rekao, imao sam ceo svet na dlanu, i nije da to nije ništa, ali bio sam u tom Raju sve dok se ona nije pojavila sa tom negativnom energijom.

Počeo sam da gubim mečeve. I pare. Postao sam klasična priča: klinac iz geta, željan svega, daš mu malo sjaja i fanfara, i možeš da ga otpišeš. Puko sam sve, do poslednje pare. Kad postaneš prvak sveta, stekneš ekstravagantne navike.

Nisam bio tako loš ni u lakoj kategoriji, ali više nisam dobijao nokautom. A publiku ne zanimaju bokseri koji pobeđuju na poene. I više nisam hteo da se žrtvujem. Nije mi se treniralo. Ugojio sam se. Kao velteraš više nisam imao ni prednost dugačkih ruku. Nisam bio u kondiciji. Boksovao sam očajno. Popio sam nekoliko nokauta i, vrlo brzo, svi su zaboravili moje ime. Kučka me je ostavila.

Počnem da radim za fabričkom prešom u Ilinoisu. Pustim da mi mašina otkine polovinu tog malja od levice, da bih pokupio lovu od osiguranja. Dobio sam četvrt miliona dolara. Pegi čuje za lovu i vrati mi se. Nije potrajalo ni tog puta.

Razuman čovek bi stavio bar nešto od te love sa strane, ali ne. Ljudi koji razmišljaju tako razumno, obično nisu uspešni bokseri.

Ne znam kako sam preživeo tu pucnjavu. Doktori nisu mogli da veruju. Pošto su mi izvadili pola creva, osušio sam se. Izgledao sam kao logoraš iz Aušvica. Kao ulični džukac.

Stari ortak iz bokserskih dana, koji sad drži građevinsku firmu, pokupio me je iz bolnice. Rekao mi je da pijem pivo. Rekao mi je da ću to moći da podnesem.

I bio je u pravu. Sad imam devedeset kila. Radim u železari. Aurora, Ilinois. Ti radnici iz železare, njihov mentalitet… Zajebani su. Negativna energija. Pivo i tuče, pljuge i prostakluci… seks sa gaborima.

Ono što me najviše mori je to što će neki novinar iz Ring Magazina da napiše priču o meni kada umrem – znaš, kao, završio je kao Bo Džek, čisteći cipele, ili skončao je kao Prgavi Siki, ubijen u Harlemu. Kao Čokoladni Klinac. Kao Lion Spinks.

“Bio je kao životinja: nije imao pojma o životu. Nije znao za bolje.” I onda će im i moji obožavaoci poverovati. Takvo poniženje ne mogu da podnesem. Ja bih voleo da znaju kako sam pošao tragom mitskih heroja, posekao Tasmanijskog Đavola, i osvojio zlatokosu princezu iz bajke. Samo, u Ring Magazinu o tome neće biti ni reči.

Nije imao pojma o životu. Nije znao za bolje.

Znao sam ja za bolje. Znao sam sebe. Iskusio sam prosvetljenje. Samo mi je posle izmaklo, i više se nikada neće vratiti.

“Bože, ‘ej, jel može samo jedna mala kap vode? Sine, mnogo je vruće ovde dole.”

– naslov originala: My Heroic, Mythic Journey (Sonny Liston Was a Friend of Mine, 1999.) –

tekst Sama Robertsa o Thomu Jonesu (1945 – 2016): https://www.nytimes.com/2016/10/19/books/thom-jones-dead.html

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

VUKAŠIN ŠTREKER rođen je 1978. u Beogradu. Odrastao je u Pančevu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 2003. živi u Njujorku. Objavio je dve zbirke poezije: „Govori glasno i vodi psa sa sobom!“ (Stari prostor, Novi Sad, 2008) i „Koliko je sati u Njujorku?“ (LOM, Beograd, 2013). Njegov samoizdati roman „Paklena šljiva“ našao se u najužem izboru na konkursu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman u regionu 2011. Roman „Zabrana upotrebe vatre i vode“ objavio je 2014, „Srčanost“ 2016, a zbirku kratkih priča “Daleko od Menhetna” 2019.

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Tanja Aždaja

proza
PROZNE MINIJATURE TANJE AŽDAJE
 
Ponudi se bombonima na recepciji, svi smo mi gosti na ovome svijetu.
 
***
 
Prođoh pokraj tebe s nervnim slomom, ali me nisi primijetio.
 
***
Kakvim matematičkim vještinama vladaš?
– Pretvaram imaginarne probleme u realne i nakon toga ih racionaliziram.
 
***
 
Kokoš poliglot želi biti kremirana u juhi sa slovima od tjestenine.
 
***
 
Nitko te ne pita kako želiš doći na ovaj svijet; možda želiš doći oprašivanjem, da te umjesto rode donese pčela.
 
***
 
Makedoniji ne trebaju vize. Sve granice su prijeđene unutar države.
 
***
 
Žirafa je koza voajer.
 
***
 
Ako ti treba netko da te ostavi na miru, tu sam.
 
***
 
Jedno je biti mazohist, drugo je biti žrtva sadista.
 
***
 
Taman posla da se uozbiljim pa da mi se svi smiju!
 
***
 
Ne dijele nas zidovi i vrata, nego pragovi tolerancije.
 
***
 
Ulazi d u sobu s ogledalima…
 
d | b
— —
q | p
 
***
 
Ako ne postaneš pepeo, nećeš znati jesi li feniks.
 
***
 
Živim sa žanrom u očima.
 
***
 
Uzalud ćeš se objesiti, nije to tvoj nivo.
 
***
 
Mile voli discourse.
 
***
 
Ako ovako plačeš, bolje mi je da ne umirem.
 
***
 
Ne moraš biti plesač da bi proputovao svijetom, možeš biti i vjetar.
 
***
 
Ljubav je odsutnost kanibalizma.
 
***
 
Niskobudžetni zabavni film: makedonska politika.
 
***
 
Ignoriram te, znači postojiš.
 
***
 
Hajde, umri ti prvi, pa da ne patiš za mnom.
 
***
 
Plačem s uključenim brisačima.
 
***
 
Pišem iz duše dna.
 
_____________________________________________________________________________
 
TANJA AŽDAJA je rođena 1985. u R. Makedoniji. Još od malih nogu kreće tražiti sretnu zvijezdu s prvim parom cipelica od plazma keksa. U dobi od jedne godine gubi cipelice u bitci na Mliječnome putu. S dvije godine shvaća da su mnoge zvijezde na putu kojim je krenula prašnjave te kupuje prvi par svilenih opančića za gladak hod kroz kozmo(kao)s.
U jednom trenutku završava osnovnu školu i matematičku gimnaziju, a već sljedećeg, Fakultet elektrotehnike. Potom po drugi put snažno zamišlja istu želju, a zvijezda mazohist zasja od sreće i eksplodira po repu jedne komete.
S 20 godina Tanja želi biti udomljena u srcu astronoma i počinje nuditi satove parasomnije. S 25 počinje kipjeti i davati rezultate kao sa 60. S 30 doktorira na znanstvenom institutu, gdje živi na radnome stolu i radi kao istraživačica.
U slobodno vrijeme lovi ideje padavičarke izložene po sajmovima. Na nekom od tih sajmova mogu se naći i njezine dvije knjige „Gajle cinema“ (zbirka igara riječi) i „Seir i ništa“ (ilustrirane igre riječi – zajednički projekt s ilustratorom Dimitrom Grčevim).
 
– Prozne minijature Tanje Aždaje izbor je autoričinih tekstova objavljivanih na makedonskom sajtu Okno https://okno.mk/taxonomy/term/34866
 

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Svetlana Kamdžijaš

proza

KRATKA PRIČA SVETLANE KAMDŽIJAŠ IZ ZBIRKE “PRIČE NA TIHOJ VATRI” / Приказни на тивок оган, Ili-ili, Skopje, 2019.

LJUBAV PIJANISTE (odlomak)

Nakon toliko godina vozio je prema svome rodnom Kruševu, sam. Pokraj njega su odmicali uređeni njemački krajolici, bijelila se čista sela s krovovima nalik na udobne kape, čije su prozore i balkone krasili grozdovi pelargonija. Kao da su htjeli pokazati: „ evo, ovako se živi, evo, ovo je dobra volja za rutinu svagdašnjice “. Geometrijska polja, žuta, smeđa i zelena, sa sijenom skupljenim u kocke, nizala su se kao ogromne šahovske ploče. Plavetnilo horizonta, ta plutajuća lakoća, bila je u suprotnosti s njegovim pretovarenim automobilom u kojem je vukao ostatke svog obiteljskog života. Tri stara bicikla, dobro pričvršćena za krov. Kompjutor za sestre, prekrivači i deke za mamu, rastavljeni kuhinjski ormarići namijenjeni staroj kući u Kruševu, hrpa knjiga na njemačkom (tko zna zbog čega), police za obuću, pa čak i dva gumena crijeva za zalijevanje kojima je Helen pravila vodene lukove i male duge u vrtu. Jazz koji je ispunjavao automobil i tekao njime kao životan sok, njegovim rukama pijaniste, olakšavao je suočavanje. Njegov mu se dosadašnji život učini kao da je skupljen u toj dionici puta. Dva različna doma bile su njegove krajnje točke. Iz velike kuće na njemačko-nizozemskoj granici u kojoj im se raspao dom, do stare rodne kuće u Kruševu na kojoj je prokišnjavao krov, iako je bila na listi Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika. Sada je putovao unatrag. Od onog novog ja, samostalnoga čovjeka, ravnatelja glazbene škole, prema djetetu ja, rođenom u Kruševu i odraslim u Skopju.
***
Stoji na pragu maloga stana u naselju „Karpoš 4“ kao na rubu svijeta. Unutar podstave sakoa ima nekoliko tisuća njemačkih maraka, nekoliko stotina u cipelama i nekoliko u unutrašnjem džepu. Godina je 1991. Raspad je Jugoslavije, države bratstva i jedinstva, u tijeku. Majka ga grli i kaže: „Sine, kada je odlazio tvoj brat, nismo mu imali dati ništa, a evo tebe ispraćamo kao gospodina.“ Putuje za Berlin.
***
Što je to što mu ne da prestati misliti na Helen? Kao da ga mnoštvo tankih konaca, poput onih ribarskih, sve vrijeme vuče prema natrag. Ako pomisli bolje, gdje nastaju ti konci? U njegovoj glavi? Negdje na tjemenu ili pak u gornjem dijelu trbuha? Helenin glas se iskri u svjetlu iza hodnika s mnogo pari cipela, njezinih i njihove djece. Zvoni kućom, dodaje zraku značenje. Helen je u mirisu opranog rublja, u urednosti polica u dnevnom boravku, u gredicama vrta kuće u kojoj on više ne stanuje. Helen pjeva na protestantskim okupljanjima.
***
Tako su se i upoznali, u evanđeoskoj crkvi u Berlinu. Lakoćom leptira govorila je važne i teške riječi: „Eh, ja se neću nikada udavati. Možda odem u redovnice.“ Smiješila se, a oči su joj sijale. U trenu osjeti da u njemu raste neka obala, obala zа žuborljivu Helen. Isplovljavali su šareni brodovi, neki se vraćali natovareni, a neki nestajali. Bilo je zanimljivo. Život se odvijao ovdje, na njegovoj obali s Heleninim šarenim brodovima. Bila je od njega starija pet godina, a kao da je deset bila mlađa.
***
Do samog kraja nije vjerovao da će se rastati. Više je vjerovao da će takvu završnicu imati njegov brat, svijetlih susretljivih očiju. Njegova Berta je bila jako tvrdoglava i velika ljutka. Jednom prilikom nakon što su si prkosili preko telefona, njegov mu je brat, inače kompjuteraš, rekao: “ Misliš da mi ne ide da se rastanem? Veliki rep tatinih razvoda me tjera. Osjećam da me silno vuče.“
***
Kada su prošle godine došli u Skoplje, ona je bila osobito razdragana. „Kako se na nizozemski kaže „volim te“? Baš bih voljela naučiti nizozemski!“ Njegova majka je odmah osjetila da je u nekoga zaljubljena, možda u nekog Nizozemca? Ispalo je da joj se ljubljeni čitav život brinuo za svoga oca, zatvorenoga u neprobojnu kapsulu tišine, potpuno gluhog. Nikada se nije oženio. Te godine je Helen počela raditi na nizozemskoj granici, iako, razumije se, Europa više nema granica. Ondje ga je upoznala. Lako, kao što je bilo i sve ostalo, zamislila je da će sa njihovo troje djece, umjesto s njim, sada moći živjeti s čovjekom koji se sav život brinuo za gluhoga oca. Lako se uselila, no brzo i s mučninom se odselila.
***
Dok je ručao s majkom na starom kruševskom čardaku, gutao je čomlek kao ljubav koja mu nedostaje. Zalogajima je zatvarao živu rupu. Bilo je vruće. Osa je meko sletjela na mirisnu dinju. Učini mu se laganom i savršenom sa svojim prozirnim krilima i simetričnim žuto-crnim šarama. Podigao je pogled prema sjajno bijelim oblacima što su svečano plovili. U njemu je nešto poskočilo. Otrgnuo se od klupka tankih konaca i vinuo prema velikoj slici. Iza uma, ali silno, osjetio je tajanstveni kozmički poredak koji sve proniče. U tom veličanstvenom pletivu, najmanji atom iz osina krila i nepojmljiva svjetlost sunca imali su svoje točno mjesto. Melodija dana slična žuborljivoj Helen učinila je da doživi sebe kao nepravilnu sinkopu, malo pretešku za dobar jazz. Iza melodije, osim samog sebe na jednome kraju, mogao je osjetiti ono neuništivo, vedro i igrivo. Počelo mu se razjašnjavati da ništa, ništa nije važnije od tog vedrog, sveobuhvatnog nečeg što pleše ovim svijetom. Pogledao je majku koja je još uvijek lijepim rukama lomila komadić kruha. „Znam zašto me je Helen ostavila“, sročio je misao na svoj način, a i da bi ga majka mogla razumjeti. „Postavio sam je na mjesto Boga“.
***
Jučer su došli bratići. Sestrična Irena sa svojim neobičnim suprugom, proučavateljem starih spisa i Kurdom koji je poznavao dvanaesta jezika, uvijek na rubu rastave ili u procesu rastave koja se nikada neće dogoditi. Došao je i „Grašak šećerac“ kako je prema jednoj priči Bernharda Schlinka Helen nazivala bratića arhitekta, istančanog ukusa, sa svojom mladom suprugom, drugom po redu zbog koje se jedva ispetljao iz otvorenih ljubavnih veza koje su mu više predstavljale neki napeti bijeg, odvlačenje i zagarantirani nemir u dosadi svakodnevnog kruga. Znao je sve o dobrim filmovima Tarkovskog i Wendersa, o novim tendencijama u postmodernoj i s odobravanjem se smiješio na spomen onog „Grašak šećerac.“
Pijanist je gledao ove poznate parove koji su naglašavali svijest o tome da je samac. Palo mu je na pamet da prostor pored njega ne mora njega biti prazan. Mora postojati neki način da to mjesto bude prepuno. Čime bi ga prepunio? Kako bi saznao odgovor, znao je da treba napraviti salto u mislima, u tokovima svojih misli koji su se sada kretali prema van, s očekivanjem. Da. Trebalo je napraviti salto. Promjenu uobičajene točke. Činilo se laganim i malo je falilo.
Iza žamora gostiju čula se jednolična melodija jednog cvrčka koji se vjerojatno javljao iza grede na čardaku. Pomislio je da takva jednolična pjesma također može biti obala, obala njegove prepunosti. U tom trenu, majka se našalila s gostima: “Vi se nikada nećete rastati, zar ne?“ Pogleda u njega, a on posve nesvjesno dotaknu burmu i reče: „Ja imam ženu, no ona me ne voli.“
Vjerojatno će trebati malo napora, no salto je tu, na dohvat ruke.
Skok u novu melodiju!
 
_______________________________________________________________________________
 
 
SVETLANA KAMDŽIJAŠ predaje filozofiju na Sveučilištu Sv. Kiril i Metodij u Skopju. Do sad je objavila četiri knjiga iz područja filozofije, dvije pjesničke zbirke i zbirku priča, „Priče na tihoj vatri“, iz koje je ovaj odlomak.
 

MOŽDA

proza

Vraćam se s posla i ulazim u stan. Iznutra se čuje radio. Već ponekad imamo struje i vode. Bliži se kraj rata. Osjećam to u kostima, ali ta misao izgleda tako nestvarno da žulja kao kostobolja. Unutra sjede mama, babo i Elvir. Dočekuje me glas spikera koji čita vijesti. Na gradskoj pijaci Markale u Sarajevu od jedne granate ubijeno je 37, ranjeno 90 ljudi. Onda počinje da čita imena ubijenih građana. Vijest me zatekla na nogama. Nisam ni sjela. Jednoobrazno iščitavanje imena me počinje gušiti. Produžavam u kupatilo. Moram da operem ruke. Stalno perem ruke. Otkako radim na hirurgiji stalno imam osjećaj da su krvave. Dugo ih sapunjam. Onda puštam mlaz i glas spikera tone u žuboru vode. Kad sam zavrnula vodu i posegnula za ručnikom, glas sa radija iza pritvorenih vrata je izgovorio: “Hajrudin Hozo” i nastavio dalje da niže imena. Dok sam izlazila iz kupatila, u stomaku su me probadali grčevi. I povraćalo mi se od mirisa sapuna. Mama, babo i Elvir su sjedili kako su sjedili. Svi četvero smo se nekako čudno gledali. Onda je mama rekla: “Možda to nije naš Hajrudin.”

ADIN LJUCA (1966, Zenica, BiH; Prag, Češka)

priča je izvorno objavljena u Godišnjaku Bošnjačke zajednice kulture »Preporod«, 1/2015.

RUKOPISNI ROMAN KSENIJE KUŠEC “UTRKA”, ulomak

proza
I gdje smo sad? Ja na vrhu staklene zgrade, šef, bog i batina u vlastitoj firmi, Luđak u iščekivanju love koju kamči od svog punca, Gerb s navikama Howarda Hughesa i Kreda, mrtvi Kreda…
Razmišljam o njemu s grčem u želucu. Kad je umro, kao da smo umrli svi u nekom smislu. Mislim, umro. Vjerojatno su ga ubili jer se zaigrao. Pa nije mu nadimak došao tek tako.
Išli smo zajedno u cijelu osnovnu školu i još dva razreda srednje. Postali smo prijatelji kad je jedna curica, mislim da se sve to zbivalo u drugom ili trećem razredu osnovne, plakala zbog nepravde koju je doživjela od učiteljice. Inače, učiteljica je bila kučka, baš prava kučka. Maltretirala bi nas svojim pravilima koja nisu imala smisla čak ni u najekstremnijim situacijama. Na primjer, na satu matematike prozvala bi neko dijete da rješava zadatak na školskoj ploči. Mali bi došao pred razred, a kučka bi ga pitala je li oprao ruke. Na to bi se on zbunio i rekao da nije. Možda nije ovaj čas, možda je i oprao ruke prije sat vremena, ali dijete se ne snađe. Onda bi učiteljica prekinula sat i održala kratko predavanje o bacilima, virusima, zarazama i čistoći, istovremeno dirigentskim štapićem koji je uvijek imala u ruci, pokazivala na malog, kao da je kriv za sve. Navukla bi razred na odvratno skandiranje: prljavac, zmazanac, musavac, a onda bi ga natjerala da opere ruke, jer se ne smije kreda dirati prljavim rukama.
Danas mislim kako je ta kretenuša imala teški problem sa seksom, jer to luđačko pranje tipično je za katoličke čistunke koje imaju pohotne misli, pa se onda samokažnjavaju pranjem i ribanjem, a kažnjavaju bome i druge.
No, da se vratim na Kredu. Curica, mislim da se zvala Saša, bila je sitnija i povučena, jedno joj je oko bježalo u stranu, skrivila je ovoj čistunki nešto što nije napravila. Naime, redar nije oprao ploču, a to mu je bila dužnost. Učenici bi se abecedno smjenjivali jednom tjedno i nije bio njezin red, ali ova je umislila da jest. Mala je probala nešto reći u svoju obranu, ali ‘catholicgirl’ je bila neumoljiva i navela je razred da skandira nešto u stilu, jadnica, ljenivica. Mala se rasplakala, naravno, a Kreda je ustao i glasno rekao učiteljici da je u krivu, da je krivu kaznila i da nije njezin red, nego neka si pročita u imeniku tko je ovaj tjedan redar.
Čudo kako čvrstim stavom možeš sve. Đubretarka je naravno bila preveliko govno od čovjeka da se ispriča, ali je jednim dirigentskim potezom napravila mir u razredu i prešla na novo gradivo. Na kraju je rekla pravom redaru da opere ploču. Poslije, na odmoru, baš se vidjelo da je maloj laknulo, a meni je to bilo stvarno totalno kul i htio sam pošto poto postati prijatelj takvom hrabrom junaku.
Djeca su divna. Sva su djeca divna. Tko zna što utječe na njihovu kasniju osobnost? Jer, Kreda poslije u životu sigurno nije radio ništa časno. Možda je toj istoj maloj kasnije posuđivao lovu uz nesnosne kamate, možda joj je prijetio i utjerivao dugove, ali kao mali dječak bio je istinoljubiv, a još se i borio za pravdu. Nije to bilo samo jednom. Tako se držao cijelu osnovnu školu i ona dva srednje koja smo išli zajedno. Uvijek je reagirao, uvijek je govorio ‘nije tako, profesore’, ili ‘to nije pravedno’, a profesori su začudo reagirali. Valjda im je bilo neugodno da ih proziva učenik, i to za pravdu. U pravilu su se ispričavali, govorili da su rastreseni, smeteni i da on ima pravo, pa je na taj način bilo izbjegnuto puno nepravdi. A možda su samo htjeli pokazati kako su divni i dragi. Ne znam kako je bilo u drugim razredima, ali mi smo imali Kredu i bili smo sretni zbog toga.
Volio ga je čak i Blaž, razredna zadnja rupa. S njim nitko nije htio sjediti jer je uvijek nosio istu odjeću pa smo imali dojam da smrdi, iako se, realno, ne sjećam nekog smrada, stalno je nešto crtkao po klupi, nije ni s kim razgovarao, a kad bi ga netko nešto i pitao, odgovarao bi ‘pusti me’. Sjedio je sam i uvijek je birao zadnju klupu. Na satu razredne zajednice na kojem smo raspravljali o prijateljstvu i empatiji, došao je i Blaž na tapetu. Već smo bili u petom ili šestom razredu, riješili smo se one rospije i imali smo korektnog razrednika. On je mislio kako Blaža treba uključiti u zajednicu, nešto je trkeljao o pružanju prilike, o jednakim šansama i takve stvari, ali kad je pitao tko će sjediti s njim, nitko nije digao ruku. Kreda se javio i rekao veselo ‘pa ja ću sjediti s Blažem, on super crta’!
Blaž se nakon nekog vremena stvarno malo promijenio, počeo je češće odgovarati na naša pitanja, smijao se povremeno, a nacrtao je i portrete svakome od nas, ne naravno odjednom. Kako je tko imao neku pristojnu socijalnu interakciju s njim, tako je dobio i portret na zadnjoj stranici bilježnice, ali sve u svemu i mi smo njega bolje prihvatili. Naravno da je Kreda imao barem desetak portreta, ali bože moj, zaslužio ih je.
Nije tada imao ovaj nadimak, ne, zvali smo ga po imenu, a imao ih je dva. I uvijek smo govorili sve: Zvonimir Dinko. Možda nam je to bilo slično imenu nekog viteza ili kneza iz udžbenika, koji su na slikama imali štitove i kacige i svu onu opremu za junake, pa je naš heroj morao imati i junačko ime. Sva sreća da su mu roditelji stvarno dali ta dva imena. Inače to nije bio običaj, u razredu je bila još samo jedna djevojčica s dva imena, Ana Marija, ali to je gotovo jedno ime, izgovaralo se Anamarija i nije to bilo to.
Nomen es tomen, baš odgovarajuće. Bi li on bio junak da se zvao Željko, na primjer, ili Vaso? Samo Zvonimir Dinko može biti razredni junak. Samo Zvonimir Dinko poslije je postao kamatar. Naime, Kreda je skraćeno od Kreditor.
Rastali smo se zbog tadašnjeg školskog sustava kojeg smo zvali ‘Šuvarova reforma’, jer je treći i četvrti razred srednje bio usmjeren profesionalno, pa smo odlazili u druge škole ako smo htjeli. On je ostao u Klasičnoj, a ja sam htio u Mioc. Htio sam to još od prvog razreda, ali su me starci nagovorili na ovu dosadnu školu, jer su kao ‘ti razredi opći, svi slušaju iste predmete, pa ti je svejedno kuda ideš, ovo ti je bliže’. Roditelji uvijek štede svoju djecu i time od njih čine invalide. Što znači bliže? Do Klasične mi je trebala jedna tramvajska stanica, a do Mioca tri. Nisam primijetio da išta fali onoj djeci koja su putovala u srednju školu iz Zaboka ili Vukovog Sela, a i nikad nisu kasnili. Uglavnom, želja mi se ispunila i nakon toga dugo nisam vidio Zvonimira Dinka.
Sve do jedne brucošijade. Na njih smo išli pod normalno, kao na izlazak. Em svira neki dobar bend jer studenti angažiraju uvijek neke alternativce, em ima cura, em sretneš hrpu ljudi, a i cuga je bila jeftina. Mi smo tad već bili pred diplomom i čekao nas je život. Život u smislu diplomiraj, zaposli se, oženi, dobij djecu, radi, crkni. Htjeli smo se otrgnuti ili bar malo odgoditi te okove koji nas čekaju. Na brucošijadi smo se odmah skužili. Nije se puno promijenio, ali mi je trebalo par sekundi da shvatim da je to on. Stajao je s nekoliko frendova u grupi, pa sam im prišao i obratio mu se:
– Zvonimir Dinko?
Prvo je nastala tišina od nekoliko sekundi, a kad je potvrdio, grupa je prasnula u smijeh, ponavljajući stalno ‘Zvonimir Dinko, Zvonimir Dinko…’.
– Pokaži svoju osobnu, to moram vidjeti svojim očima – rekla je jedna od djevojaka.
Uglavnom, već je na faksu imao nadimak Kreda. Pretpostavljam da se u početku bavio lihvarenjem na sitno, posuđivao jest, ali uz malu kamatu, tako da je još uvijek bio omiljen u društvu. Njegova osobna išla je od jednog do drugog, pa je došla i do mene. Pogledao sam sličicu. Slikao se sa šesnaest godina, to je bio Zvonimir Dinko kojeg bih odmah prepoznao, to je bio baš onaj Zvonimir Dinko. Sad mi je izgledao kao vlastiti stariji brat, s nešto iskustva, čvrstine, ali onaj jedan novi štih koji je dobio ne mogu objasniti, ne znam kako bih ga nazvao, malo je vukao na podlost, lukavost, na kalkulantstvo. U tom trenutku još je bio mlad pa se to nije jako vidjelo. Vidio sam samo ja jer mi je njegov nadimak koji sam prvi put čuo (objasnili su mi da to nije školska kreda za pisanje po ploči), zvučao zloguko, grozno, odmah sam to povezao s kriminalom, a meni je on bio junak Zvonimir Dinko. Samo sam ga ja znao iz tih nevinih dana.
Kad je prošlo cerekanje i sprdanje s imenom, nas dvojica smo se počeli prisjećati škole, ljudi, učenika, situacija, pa smo došli i do sadašnjosti. Ja sam završavao medicinu, a on građevinu. Meni je falio još jedan ispit i diploma, kao i njemu.
– I, kaj ćeš poslije diplome? – pitao me, izazivački me gledajući.
– Kaj ću, valjda specka pa posao, ne mogu baš puno s medicinom – odgovorio sam mu, a može se puno s medicinom, sad znam.
Može se na primjer, napustiti je. Otrpjeti sva plakanja majke koja je htjela da joj sin bude doktor, sva vrijeđanja oca koji je htio da mu sin bude doktor, sva likovanja sestre koja je konačno došla na svoje, da joj brat nije više najbolji i najpametniji, nego je sad postao ono što je ona oduvijek bila: crna ovca. Da, to još tada nisam znao, zato sam mu tako odgovorio. A on me gledao izazivački jer je već odslušao sve doze plakanja i vrijeđanja, i već je krenuo novim putem. Izazivao me da napustim svoj svakodnevni život i da krenem u neku ludu pustolovinu, a ja sam se nećkao, jer ako ćemo iskreno, ni Indiana Jones nije odmah pristao da napusti posao na fakultetu ili gdje već i ode u džunglu tražiti izgubljeni kovčeg kojeg traže i nacisti. Nijedan junak ne pristane odmah, vjerujem da je ovaj junak – Zvonimir Dinko isto razmišljao kad su ga pitali: bi li ti prestao biti zaštitnik istine i pravde i postao kamatar? Sigurno je razmišljao neko vrijeme. Barem dan, dva.
Uglavnom, predložio mi je sve samo ne ono što sam namjeravao do tada. Dok smo razgovarali nikako mi iz glave nije izlazio taj njegov novi nadimak, pa sam ga pitao kako to da ga je dobio.
– Pa, znaš, negdje krajem srednje škole starci su mi se rastali. A ja ti nisam patio, to nikako. Ostao sam živjeti s mamom, kao i moj brat, ali tata i ja redovito smo se viđali, vodio me posvuda, valjda je htio platiti svoju nevjeru, znaš, otišao je s drugom ženom.
Da, često sam to viđao. Muž ostavi obitelj, a onda zbog osjećaja krivice plaća nemilice što njegova bivša obitelj želi, ako može, naravno. Njegova je majka bila ekonomski ekspert za financijsku forenziku i taj joj je posao dobro išao, imala je malu firmu. Ali je oduvijek, kaže Kreda, voljela cvijeće i kitničarstvo. Čak sam se i ja sjetio onih buketa koje je aranžirala kad bi krajem godine učiteljice dobivale darove za zahvalu. Buketi su bili od suhog cvijeća i prevladavale su tamnocrvene boje. Toliko su bili impresivni da smo i mi, nezainteresirani dečki obratili pažnju na sekundu, nakon što bi cure ili mame govorile ‘kako predivno cvijeće, kakav divan buket’. Evo, sjećam ih se, nije li to dokaz da su bili posebni?
I tako, ucijenila je junakovog oca da mu neće praviti probleme u novom životu, ali morao joj je dati lovu za neki atraktivan lokal u centru Zagreba, za preuređenje, za sve članke u novinama, reklame i naravno, za početak posla. Sve je platio. Mora da je nova žena bila neodoljiva. Zvonimir Dinko je nastavio.
– Znaš, moj brat i ja nismo jednako doživjeli taj razvod. Tata je u jednom trenutku počeo čudno izbivati od kuće, pa je mama shvatila da se radi o ljubavnici. Radila mu je scene, vikala, preklinjala ga, prijetila, pa bi se on malo primirio, ali ubrzo je nastavio po svom. Znali smo da se viđa s njom – Kurvom. Mama je čak uvela to ime za nju u svakodnevnom govoru, pa bi rekla da ga prcne ‘bi li ti Kurva znala spremiti ovakvu musaku?’ Nije ga bilo doma po dva, tri dana tjedno, a rekao bi da je na službenom putu. Dao sam si truda i počeo ga špijunirati. Teško je to kad si pješke, a on uvijek ode autom. Nisam odustao, bio sam strpljiv u praćenju kakvo si zamišlja klinac. Ipak, jednom sam sasvim slučajno vidio njegov auto ispred naše zgrade u Hebrangovoj. Izgledalo je kao da nekog čeka, jer je auto bio upaljen. Bio je sumrak, a on nije imao uključena svjetla. Sakrio sam se iza jednog drveta i čekao. Ta ulica i nije jako prometna što se pješaka tiče, pa sam ubrzo ugledao kako iza ugla iz Gajeve prilazi neka žena francuskog izgleda, ako znaš na što mislim. Onako, poluduga smeđa kosa, do ispod uha, bademaste oči, mršava, u četrdesetima, odjevena u traperice i sako, neka torba preko ramena. Ukratko, bila mi je prekrasna. Nadimak Kurva odmah se istopio. Toliko me opčinila da sam se nesvjesno pokazao, nisam više bio skriven. Valjda sam i zinuo. Ali nije me primijetila. Šarmantno je zamahnula tom torbom da joj ne smeta pri ulazu i pokucala na prozor mom ocu. Ušla je u auto, krenuli su i tek je tad upalio farove. Od tada sam se stalno trudio da je vidim. I vidio sam je uskoro u nekom kafiću. Još sam se jednom uvjerio da je divna, stvarno žena za zaljubiti se. Razumio sam onaj muški faktor kod tate, nisam mu zamjerao. Mama je bila drugačiji tip, ne kažem da je ružna, super je ona, tip jedre plavuše, ali ovo je bilo nešto izvanserijski. Kako je uopće htjela biti s njim, ta fatalna žena? Nisam doživljavao mog tatu kao frajera koji bi bio zanimljiv ženama. Ali valjda je ona znala, mislim i dalje zna, još su uvijek skupa.
– A mama? Kako je ona to podnijela?
– Pa kažem ti, ucijenila ga je i našla posao svog života. Dobro, prvo je bilo malo divljanja i deranja, vrijeđanja, ali brzo se smirila. Firmicu je prepustila svojim zaposlenicima da je vode i nije se više toliko brinula o tome, ali ju je ostavila sebi tek da bude tu za svaki slučaj, a lokal koji je dobila u vlasništvo, uredila je po svom i počela raditi te ekskluzivne bukete. Kod nje kupuje cvijeće čisti zagrebački šminkeraj, i to onaj hard core šminkeraj. Nema ti tamo buketa ispod petsto kuna. Tata mora uskočiti ako dućan taj mjesec nije na pozitivnoj nuli. Ali neka joj je. No, nisam ti to počeo pričati zbog njih, oni su okej, nego zbog mog brata.
– Kaj s njim?
– Ma, on ti je ona klasična priča o prebacivanju krivice. Čim je uspio naći razlog za svoje neuspjehe, a do razvoda nije imao što, primio se toga k’o pijan plota. Na stranu što je jedva uz sve moguće instrukcije i učiteljice i hodočašćenja u školu, jedva završio srednju, na stranu i bježanja s nastave, opomene i ukori. Ali to što je počeo tri fakulteta pa ih sprčkao na prvoj godini, što je svaku vezu koju je započeo, odmah i zajebao jer je nepopravljivi ženskar, što ne radi i ne može naći posao, što je nekoliko puta slupao auto, sve je sada objasnio razvodom naših roditelja. Išao je i na psihoterapiju, ali takvom luzeru nitko ne može pomoći. Normalno da je tata plaćao sve to, plaća mu i sad. Nema posao pa dobiva lovu za kavu i cigarete, za benzin i obleku, a upisao se i na neki privatni fakultet, znaš oni na kojima platiš pa položiš, a ne moraš ni dolaziti. Valjda ucjenjuje starog, ne znam, ne družimo se baš. To ti je to, uglavnom.
– Ali, ja sam te pitao otkud ti taj nadimak?
– Aha, joj da, sori, vidiš kako mi trebamo puno toga nadoknaditi, zato ti i velim, trebamo početi novu eru naših života. Dosta je više zadovoljavanja drugih, sad smo mi na redu.
– OK, to ćemo poslije razrađivati, ali Kreda, daj reci!
– Kao prvo, to ti je skraćeno od Kreditor, tako su me u početku zvali. Ma gle, kako su se oni rastali, tako sam ti ja postao umiljato janje, kužiš? Nisam ni na koga bio ljutit kao što je bio moj brat. On je bijesan na tatu jer nas je ostavio pa ga kažnjava time što mu otima lovu, a na mamu je bijesan što se snašla i što ne kuka, pa je kinji pizdarijama. Ja sam vidiš redovito odlazio na druženje s tatom, bio sam ekstra ljubazan s Ilonom, da tako se zove ta divna žena, i svaki put bih dobio love i od nje i od njega. Oboje su imali razloga da me nagrađuju, a ja sam to koristio. Onda sam bio dobar i mami, pa me nagrađivala što nisam kao brat, dobio sam džeparac kako je i njemu davala, a onda bi mi dala još toliko, govoreći kako sam njezin ponos. Studirao sam redovno i nisam padao godine, nisam radio pizdarije i to ti je dosta za mame. I tako sam imao puno love. Tu je početak. Kad imaš love, lako je posudiš, a ostalo je matematika. Učio si kamatnu stopu u Miocu, siguran sam.
– Da, sad su mi stvari malo jasnije. Znači, počelo je spontano, netko te bezveze pitao da mu posudiš lovu, tako to ide?
– Pitaš za prvi put? Pa da ti pravo kažem, ni ne sjećam se, možda sam se čak i sam ponudio, ne pitaju te ljudi izravno. Počnu pričati o svojim problemima, prvo ljubavnim, pa problem sa starcima, pa onda dođu do financijskih teškoća. Tu sam osjetio da je to moje područje. Gle, ne mogu pomoći psihologijom jer se u to ne kužim, ne mogu ništa savjetovati o odnosima sa starcima jer sam što se toga tiče proračunat, ali lovu mogu posudit, uostalom, mama mi je financijski forenzičar. Slušao sam o tome dosta. A i nije neka mudrost posudit sto, a tražit sto dvadeset.
– Ali kako smiješ tražiti više? Posuđivao sam i ja, ali nisam tražio kamatu.
-Tebi ne bih nikada, baš nikada, pa prijatelji smo. Tebi bih čak i poklonio ako bi ti trebalo. Kad su stranci u pitanju, mogu. To ti je biznis. Ja sam te posudbe zvao krediti, pa sam onda jednostavno dobio nadimak, to je odgovor na tvoje pitanje. Ništa posebno, zapravo.
Osjetio sam se polaskanim kad sam čuo da ne bi tražio kamatu od mene ili čak da bi mi dao lovu. Osjetio sam se blizak nečemu čemu ne bih trebao biti blizak. Osjetio sam slast opasnosti. Biti blizu, a biti siguran. Kao da uđeš u kavez s lavom i znaš da je krvoločan, ali tebe voli, tebi neće ništa, jebite se svi. Onda sam pomislio, ako je sada na faksu takav, kud će ga to odvesti? Znam kud ga je odvelo i što je radio i cijelo vrijeme poslije bilo mi je muka od toga. Ali, sindrom kuhane žabe i nas je zahvatio. Navikavali smo se postepeno i nismo primijetili da je prekardašio. Da je ostalo samo na ovakvom posuđivanju, ne bi to bilo bogzna što. Počeo se petljati u sve veće igre, s opasnim ljudima, s velikim svotama, s većim kamatama, s otimanjem plijena, sa svim što takve duboke i tamne vode nose sa sobom. A nije znao dobro plivati.
Luđak uostalom nije ni obraćao pažnju na njegove radne aktivnosti. Njemu je bilo bitno da donese lovu, a otkud, briga ga. Gerb je uvijek bio zaokupljen svojim izmišljenim bolestima, tako da nije mogao pratiti Kredine egzibicije, samo sam ja stalno imao neki odmak, neki grč. Uvijek sam ga u sebi zvao Zvonimir Dinko i ta je diskrepancija vječno čučala u meni. Mislim, dosegla ga je pravda. Ista ona pravda za koju se toliko borio deset prvih godina našeg poznanstva. Zato sam mu tada kad smo se sreli, iako kao da sam naslućivao sve što će se događati, odlučio dati kredit od deset godina podrške i prijateljstva, onoliko koliko je on dao meni kao junak i vitez sa štitom. Uostalom, branio je tridesetak ljudi u razredu uporno i postojano, nije to malo, za svakog se borio i svatko je osjetio dodir njegove slave, slave viteza Zvonimira Dinka.
 
___________________________________________________________________________________
 
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…).
Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky).
Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava.
Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila:
Priče iz Sunčeva sustava, 2010.
Reci mi sve, 2013.
Janko i stroj za vrijeme, 2013.
Sobe, 2014.
Prozirna Lili, 2015.
Nije moglo bolje, 2016.
Otok, 2018.
Opća opasnost, 2019.
I onda se dogodilo, 2020.
 

KRATKA PRIČA ĐORĐA ŠĆEPOVIĆA IZ ZBIRKE “GOZBA”, Transkript, 2019: KOPAČI GROBOVA

proza

Avaj, o, avaj,
Ljudi se rađaju i umiru,
Poumiraćemo i mi brzo,
Stoga se ponašajmo kao da smo pomrli već.
E. Paund

Stric je čekao kod kapije, kod glavne kapije i glavnog ulaza na groblje. Srijeda je. Bila bi to uobičajena srijeda da baš za ovu srijedu nije zakazano iskopavanje i ponovno ukopavanje Davida, a to nijesam mogao sâm. Propisi nalažu da činu eshumacije prisustvuje i neko stariji iz porodice, kao da ja sâm nijesam dovoljno pouzdan svjedok, kao da je prisustvo strica od bilo kakve koristi.

David po drugi put među crvima, moglo bi se tako reći. U stvari, tako ja volim da kažem. Gospodin Bajčeta za svojim stolom ispisuje i pečatira nalog i poziva svoje grobare, njih četvoricu, poziva ih u pohod na suvu zemlju i razbacane kosti, pomjeriti ploču, ukloniti ostatke drvenog sanduka i kosti uredno složiti u čaršav, izdaje naredbu gospodin Bajčeta, vrhovni grobar glavnog gradskog groblja. S četvoricom mrzovoljnih grobara stric i ja krećemo prema parceli 37. Njih četvorica sve vrijeme gunđaju sebi u bradu, jer, umjesto da u kafani ispijaju kafu i rakiju, ili u svojim jeftinim, buđavim sobama doručkuju jeftinu šunku i hljeb od juče, oni s lopatama i krampovima u rukama idu u iskopavanje i novo sahranjivanje Davida B., umrlog 14. 03. 2004, prije ravno četrnaest godina, a za Davida ih boli ona stvar, jer, oni nijesu poznavali Davida, oni ne znaju ništa o njemu, za njih je on samo još jedan leš, još jedno mrtvo, davno pokopano tijelo koje danas treba iz jedne rake prebaciti u drugu. Za njih je on samo još jedan radni zadatak, jedna stavka više u dnevnom rasporedu i još jedan nalog koji treba izvršiti, jer gospodin Bajčeta ima još gomilu obaveza i mrtvaka koje valja preseliti, ili ukopati po prvi put.  Kako može izgledati moj brat nakon četrnaest godina pod zemljom, što li je od njega ostalo, kako izgleda neko ko je toliko godina hrana crvima!? Dok hodamo prema grobu u glavi premotavam čitav jedan život, cijelu jednu istoriju Davida B. David je osam godina stariji od mene, pa iz razumljivih razloga jedan dio njegove biografije ne mogu sa sigurnošću znati. Prvih desetak godina Davidovog prebivanja na Zemlji upoznao sam posredno, iz kasnijih i čestih  priča mojih roditelja, naših roditelja, a takve priče bi obično pričali neke od mnogih neprospavanih noći, noći koje bi dolazile poslije teškog i uznemirujućeg dana, a takvih dana je bilo mnogo, i previše ako mene pitate. Ono što pouzdano znam, jer, nemam razloga da sumnjam u vjerodostojnost majčinih i očevih kazivanja a u vezi s vremenom kojem nijesam bio nazočan, s vremenom u kojem nijesam učestvovao, jeste da je David od samog časa rođenja pa sve do tog 14. 03. 2004. ispisao jednu sasvim neobičnu, moglo bi se reći jedinstvenu biografiju. Od trenutka kad je prvi put udahnuo vazduh izašavši iz majčine utrobe, do trenutka kad je posljednji put pogledao u plafon sobe i zauvijek sklopio oči, David je patio, toliko da bi mu na patnji pozavidjeli i najveći, najslavniji mučenici upisani u stare crkvene knjige. Njegova patnja nije bila slavna, nije bila glasna, nije bila važna bilo kome osim nama, koji smo joj svjedočili, i skoro pa ravnopravno učestvovali u njoj. Od samog porođaja, koji je trajao cijelih dvanaest sati, i prilikom kojeg je David ne želeći da se ponaša u skladu s procedurom (što je kasnije često činio) pokušao da u svijet izađe s nogama naprijed (valjda želeći da svijetu prvo pokaže onu stvar, pa tek onda glavu), grčevito se držeći za majčinu unutrašnjost, preko meningitisa, iliti zapaljenja mozga koje ga zatiče u petoj godini, a uzrokovano bakterijom u medicini znanom kao hemophilius influence tip B, koja preko krvnih sudova stiže sve do moždanih opni, pa preko prvih izgreda u osnovnoj školi, i onih prvih ozbiljnijih u gimnaziji, ranjavanja u dvadeset petoj, kad mu je jedan metak prošetao stomakom dok se drugi zaglavio u karlici, i sve do 14. 03. 2004. kad je majka uz pomoć komšija polomivši vrata ušla u njegovu zaključanu sobu i zatekla ga na krevetu, nepomičnog, već prilično modrog i hladnog.

Još uvijek mogu da čujem zvono telefona, i danas jasno čujem majčin glas koji mi govori David je umro… Glas u kojem je u tom trenutku počivao čitav jedan svijet, porušen do temelja, uništen i izobličen do neprepoznavanja.

Jutro je, ili  noć, to sad i nije od neke naročite važnosti za stvari koje su se desile. Majčin poziv i tih nekoliko izgovorenih riječi, tačnije njih tri: David je umro, u meni je uzbunilo sve one strahove koji su godinama spavali, odlažući neminovno. A ta neminovnost visila je nad našim glavama od samog početka njegovog puta. Nijesam bio zatečen viješću, očekivao sam je. I sve što se u međuvremenu desilo, imalo je svoju svrhu, sve što se događalo za njegovih dvadeset i osam godina bilo je unaprijed dato opravdanje jedne smrti. A desila se cijela jedna istorija, istorija jedne porodice, istorija nekoliko ljudi. Neki su istoriju preživjeli, neki nijesu, ali niko od njih iz toga nije naučio ništa. Neodržive su mudrosti  koje nas uvjeravaju da iz istorija moramo učiti, i da učimo. Ne, David je umro s istim neznanjem o sebi s kojim se i rodio. U međuvremenu je samo naučio kako patiti na toliko mnogo načina, i kako osim svog svijeta srušiti i druge, tuđe svjetove. A ja sam u međuvremenu navikao na loše vijesti, one su bile nekako prirodne, one dobre bi me uvijek zatekle, ostavile u čudu.

David je moj brat, moj mrtvi brat. Pokopan na par stotina metara od stana u kojem danas živim.  Ulica 6. aprila, 105 kroz 3, sprat treći. Njegov grob je u mom novom susjedstvu, igrom slučaja danas je u mojoj blizini. Dok je disao, bio je daleko od mene, ili sam ja bio daleko od njega. Ovo drugo je ipak vjerovatnije. Osam godina razlike među nama mogao bih samo pokušati da predstavim kao razlog naših udaljenosti, ali bio bi to jalov pokušaj, jer lagao bih, bila bi to besprizorna laž u koju bi mogli povjerovati samo oni koji nijesu poznavali ni njega, ni mene.

Danas je srijeda. Ja, stric i četvorica radnika pogrebnog preduzeća približavamo se parceli 37. Prilično je vruće za ovo doba godine. Oktobar je najsvirepiji mjesec u godini, ako mi je dozvoljeno da upotrijebim Tomasa, a ne vjerujem da bi on imao nešto protiv. Grobarska četvorka cijelim putem negoduje, gunđa, tiho, kao za sebe, ali dovoljno glasno i razumljivo da se njihovo raspoloženje jasno može odrediti. Tu smo. Parcela 37, neugledna nadgrobna ploča, uklesano ime, godina rođenja i smrti. Kopači počinju s poduhvatom. Što prije iskopaju tijelo, i presele ga na drugo mjesto, prije će se vratiti svojim usranim životima, zidarskim flašama piva, prljavim, krezubim konobaricama, i tiketima za kladionicu koji su posljednja slamka spasa i po njihovom sopstvenom priznanju jedina mogućnost da se jedan usrani život kopača grobova pretvori u nešto drugo, u nešto što nije u potpunosti podređeno smrti. Jedan od njih uzima kramp i sinhronizovanim zamasima počinje da ranjava suvu i tvrdu zemlju. Dok on kopa drugi lopatom izbacuje zemlju iz načete rupe, i tako u krug. Kad se ova dvojica umore, preuzimaju druga dvojica. Kad bi nekako moglo uposliti svu četvoricu istovremeno, kad bi bar moglo da dvojica kopaju, a dvojica lopatom izvlače zemlju, onda bi sve bilo lakše, meni, ne bih morao da slušam njihove odvratne priče u pauzama između smjena, priče o teškom i nedovoljno plaćenom poslu, o neiskorišćenom godišnjem odmoru, o bahatosti nadređenih, o onome što je moglo biti a nije, o kosmosu, o nuklearnoj fizici, o svjetskom pjesništvu, o petoj škotskoj ligi koja bi mogla donijeti novac, i novi život dabome. Kramp je udario u ploču. Olakšanje na licima kopača je očigledno, jer, kraj posla je blizu, kovčeg je odmah tu, ispod ploče. Kad je sva zemlja odstranjena, i ploča oslobođena, dvojica ulaze u raku, a dvojica čekaju iznad, s pripremljenim kanapom za izvlačenje ploče. Nakon nekih pola sata natezanja i masnih psovki izrečenih u odvratne brade, konačno je savladana teška, kamena ploča i izvučena je iz rupe. Kovčeg je bio tu, ali ne onakav kakvog su očekivali. Umjesto trošnih ostataka drvenog sanduka, pod pločom ih je čekao limeni, zavareni sanduk, netaknut, u stanju u kakvom je bio i onog dana kad je položen u zemlju. Taj sam im mali detalj o materijalu prećutao, držeći ih u uvjerenju da će ih dolje čekati hrastovo drvo. Umjesto posla koji bi završili za desetak minuta (uklonili komade istrunulog drveta, u čaršav sakupili Davidove kosti, i s lakoćom ih preselili u drugu grobnicu), sada su morali odložiti svoje brižljivo isplanirane grobarske aktivnosti, i umjesto trulog drveta i kostiju iz rupe izvaditi cijeli kovčeg, a to je značilo još posla, još vremena, i još nezadovoljstva. Kad su nakon pola sata uspjeli iz zemlje izvući limeni kovčeg, jedan od njih koji je bio najbliži staklu na prednjem dijelu kovčega, staklu kroz koje se vidi  glava mrtvaca, zatečeno i uznemireno je pogledao u mene i s pola glasa izustio: Unutra je cio čovjek…

David je bio čitav. Njegovo tijelo je bilo sačuvano. Crvi nijesu pojeli mog mrtvog brata. Nakon četrnaest godina, on nije istrulio… U glavi opet premotavam filmove, istorije, biografije, djetinjstvo, mladost, umalo da kažem starost, onu koju nije upoznao. Vrtim događaje, ljude, cijeli njegov život ne bih li našao opravdanje za ovaj prizor. Je li moj brat svetac??? Činio je dobra djela, to znam, ali da je baš svet, ne bih rekao. Kako je onda njegovo tijelo netaknuto!? Ne sjećam se da smo ga balsamovali kad je umro, a ako nije balsamovan i nije svetac, onda… ne znam… Agoniju i euforiju mog razmatranja novonastalog problema, i mog zamišljanja Davida na zidovima bogomolja, u svetim knjigama, u molitvenicima, prekida glas onog istog grobara koji mi je saopštio vijest o cjelovitosti mog mrtvog brata: Vidi, nijesu probušili tada rupu na kovčegu, a to je lim, zavaren… trebali su, zato nije istrulio… Zar je morao to da mi kaže, zar nije mogao da drži svoj pogani jezik za zubima i poštedi me svog glupog zapažanja!? Tako sam bio radostan onih nekoliko minuta, tako sam bio umiren mogućnošću da David ipak nije umro uzalud, da je njegova smrt bila dio neke velike ideje, da je imala svrhu, svrhu koju nijesam mogao da nađem čitavih četrnaest godina…

Četvrtak je, dan nakon srijede, i novog pogreba istog mrtvaka. Poštar je donio pismo. Mala, bijela koverta, pošiljalac – gospodin Bajčeta.

Dragi gospodine Š,

Nadam se da je eshumacija protekla u najboljem redu, iskreno saosjećam sa Vama, znate, nije svejedno dvaput sahraniti nekog. U roku od osam dana dužni ste Pogrebnom preduzeću uplatiti iznos od 178 eura i 50 centi.

S poštovanjem,

M. Bajčeta

___________________________________________________________________________________

ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ (Podgorica, 1983) zastupljen je u više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Objavio knjige poezije Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009), Dok crtah mapu svojih putovanja (2016), Prije objave (2017), Doba (2018) i Glasnici (2020) te zbirku kratkih priča Gozba (2019).

ROMAN BOJANA SAVIĆA OSTOJIĆA “NIŠTA NIJE NIČIJE”, Kontrast izdavaštvo, 11/2020; (još jedno) poglavlje

proza

KADA ZAGREB IZRANJA IZ SNA

obaveštenost ili nesanica

Neobavešteni ljudi se svačim oduševe, pa tako i ja. Čim sam u katalogu hrvatske Nacionalno-sveučilišne knjižnice otkrio da je roman Lojzeta Kovačiča — Prišleki — nedavno objavljen u izdanju zagrebačke kuće Alfa pod naslovom Pridošlice (dodatno obradovan što nisu Došljaci), rešio sam da odem u Zagreb po svoj primerak.
Vozač me je tog jutra pokupio na Autokomandi tačno u 9:00, a ispred Glavnog kolodvora istovario u 13:10, kako je maršrutom i bilo predviđeno.
Prijatelj kod koga je trebalo da odsednem napomenuo mi je da će biti slobodan tek popodne. Kako je, osim ovog s Pridošlicama, to bio jedini planirani susret koji sam za ta 32 sata u Zagrebu nameravao da obavim, odmah po prispeću se, sa rancem i cegerom na leđima, uputih ka Britanskom trgu.
Tamo me je, pre otprilike pet godina, vodio Laki. Kako sam tad imao ulogu nekoga ko će u značaj „Britanca“ tek biti iniciran, nisam mogao pred pokazivačem da se posvetim detaljnom tumaranju. Već sam istakao da poznato društvo deluje negativno na opsežnost brkljanja po tezgama. Da bih se nekako iskupio za pređašnju neobaveštenost, pre puta utvrdih da je Britanac i petkom otvoren i tom prilikom reših da će to biti prvi zagrebački punkt. Na laktu između linije koja od Kolodvora preko Štrosmajerovog trga, Zrinjevca, vodi do Praške ulice i Ilice — tačno na Trgu bana Jelačića — ne odoleh gladnim očima i upadoh u knjižaru Ljevak. Kako bih predupredio naviku da se, i ne ušavši propisno u knjižaru, satima zablentam u knjige, koje su u Ljevku bile tako ukusno i odveć gostoprimljivo poređane, s vrata, gledajući u pod, priupitah:
— Imate li Pridošlice Lojzeta Kovačiča?
Preko puta primetih sto na kojem je pisalo „Najnovije knjige“. Držao sam se podalje od njegovih rubova, svesno suzbijajući želju da makar naparim oči. Ali ni tako usiljeno statičnom nije uspela da mi promakne knjiga sa jedva primetnim naslovom Lasla Krasnahorkaija Svijet ide dalje.
O ovim Laslovim novelama mi je, dakle, čitavih pola sata oduševljeno govorio pesnik Oto Tolnai, koga sam sreo u beogradskoj Galeriji prošle nedelje? Svest o postojanju „knjige iz priče“ nije mi davala mira. (Obaveštenost od koje se ne spava!) Pre polaska u Zagreb, tražio sam Lasla u svim mogućim izvorima i taj se naslov nigde nije našao, ni na jednom meni pristupačnom jeziku. Ali, naravno, morao je da mi se podastre u izdanju OceanMora, gde je izašlo praktično sve što je napisao, za neverovatnih, bezobraznih, besprizornih 160 kuna. Odmeravao sam je škrgućući zubima. Prodavačica je već treći put silazila sa humanistike u beletristiku, ponovo hvatajući zalet k slovu K.
Budući da sam se unapred informisao o događajima za vikend, bio sam upućen i u izvesni mali sajam koji će sutradan ujutru, u subotu, biti priređen na Zagrebačkom velesajmu. Zbog toga sam istim pogledom cicije, koji bi se mogao čitati kao: „uhvatiću ja tebe, samo po pristupačnijoj ceni“, streljao i Kasno ljeto, poslednju knjigu Danijela Dragojevića. U međuvremenu su se u Ljevku uposlile obe koleginice iz smene. Neprekidno su govorile: „Gde su ona dva primerka?“ Činilo mi se da su potpuno zaboravile na mene. Da ih podsetim na svoje prisustvo, rekoh: „Ako nađete Lojzeta, molim vas, odvojte ga“ i izađoh. Kad sam se našao napolju, čvrsto reših da se neću vratiti, kako bih izbegao sva iskušenja, i pođoh Ilicom ka Britanskom parku.
Ako automatski naziv prvookačene slike ne laže, na trgu sam se obreo tačno u 13:56:31. S Ilice je Britanac izgledao prilično pusto. Prvo što sam snimio behu gajbice sa čeri paradajzom. Zar su se knjižari već razbežali? Požalih zbog zadržavanja u Ljevku. Kada sam prvi put obišao Britanac, shvatih razgledajući, prišao sam mu s druge strane. A i bila je subota. Trg je bio pun probranih antikviteta, a namirnice su, ako ih se i našlo, bile u manjini. A sada sam prolazio sav utučen između keleraba i lubenica. Odjednom pri sredini primetih naređane kutije s natpisom pet kuna/deset kuna. Dva-tri starija čoveka su, mašala, prebirala po knjigama.
Jedan sredovečni muškarac u belom, crn, sa kačketom preko paž frizure, privukao mi je pažnju svojim ritmom razgledanja. To što je on radio nije bilo prebiranje, već skeniranje. Vrškovima prstiju zahvatao je samo rubove korica. Kako su knjige bile poređane kao u kartoteci, kroz njih je prolazio brzo kao kroz špil. Kao da ih je prepoznavao taktilno. Mora da je bio antikvar.
Odmah se kraj njega nacrta stariji gospodin, dotad posađen za jednim od stolova oko Trga. Dok je moj ekspert i dalje munjevito rolao naslove — verovatno, kao klinci na menjaži, u sebi govoreći i’am… i’am… i’am… — starčić mu je uporno dobacivao:
— Imam nešto za tebe!
Pogodio sam čime se maher bavi. Povede se priča o nekim likovnim radovima, grafikama i crtežima koje je starčić bio nabavio i spremao se da mu uvali. Glava mog eksperta nije se ni mrdnula. Ali stari ga nije puštao. Detaljno je popisivao crteže i prelazio na sledeći artikl, neku monografiju. Na to gospodin s paž frizurom napravi pauzu u svojoj ulozi i napomenu sa dozom nestrpljenja:
— Svrati do mene u antikvarnicu.
— Bićeš tu popodne?
— Neću, ali biće ćerka.
— Dobro, onda ću ti samo ostaviti.
— Ne, bolje dođi u toku nedelje…
Kakav nepristupačni stručnjak! Deda je izneo još barem tri ponude koje više nisam slušao. Umešao sam se među knjige kojima paž-frizirani snob nije tako maratonski prošpartao. Namerno sam stao nad kutiju na koju će tek doći red, da mu vidim pogled kad shvati da ne može iste sekunde da je štiklira. Odvojih odmah jedan izbor iz poezije Vladimira Holana, Modijanovu Ulicu mračnih dućana i knjigu eseja Henrija Milera, Mudrost srca, s neizbežnom sisom na naslovnoj strani. Upitah prodavca da li odlazi na zagrebački buvljak Hrelić. Da li je bilo šanse da tamo odem već danas?
— Ma ovde su ti knjige — reče — jeftinije nego na Hreliću!
Prosto ne mogoh čoveku da uđem u reč koliko je insistirao. Nemoj tamo, nemoj tamo. Da li je moguće da Hrelić nije bio njegov glavni nabavni kanal? Da li se stvarno već u Zagrebu, na četiri sata ka zapadu, kada žele da se reše knjiga, ljudi najpre blagovremeno obrate antikvarima, umesto kontejnerima? Sumnjao sam u to. To sigurno nije bio običaj karakterističan samo za Beogradski pašaluk.
Sedoh u lokal Kraljevac pored pijace. Odmah sam uspeo da iznerviram konobara, gledajući oko sebe kao da sam se obreo u nekom drugom eksjugoslovenskom-eksaustrougarskom gradu. Ali i usput sam imao flešbekove. Park Zrinjevac me je podsećao na Ljubljanu. Našavši se nadomak parka, po njegovim obodima sam tražio ljubljanski fastfud u kojem se jede i posle ponoći. Strmina iznad Britanca bila je u svemu nalik na jedan sarajevski obronak što pada ka Miljacki. Za nju ću kasnije saznati da je Pantovčak.
Informisah se o sedištu izdavačke kuće Alfa. Poslah im učtivi mejl. Da li se knjige mogu kupiti i u vašim prostorijama? I ne dočekavši odgovor, uputih se ka ulici Nova Ves, adresi sa sajta. U lavirintu između Dolca, Radićeve i Kaptola izgubio sam se jer sam sledio svoj osećaj. Prolaznike sam oklevao da priupitam za pravac. Mahom su bili Kinezi. Kad izbih na Novu Ves, naravno da se ispostavilo da sam već bio u njoj, jer se nalazila samo u produžetku Kaptola.
U Alfinoj knjižari, siguran da su već primili moju poruku i da me primerak već čeka, s vrata, praktično reda radi, izgovorih naslov. Još napomenuh „vaše prošlogodišnje izdanje“, što je zvučalo kao „ta izašla je juče!“
Knjižarka se uposli poput onih u Ljevku, najpre po policama, potom po katalogu. I napokon reče:
— Žao mi je, taj naslov je rasprodat.
— Molim?!
Ote mi se, prilično neučtivo, kavgadžijski, kafanski, samo od sebe. Ali izgleda da je delovalo. Bolje da se još ne izvinjavam.
— Pričekajte, molim, samo da obavim jedan poziv. Halo? Recite mi, molim vas, imate li Lojzeta Kovačiča? Pridošlice? Da…
(gleda me) To je taj gospodin… (meni) Vi ste već zvali? (klimam ljubazno) Da, ovde je, na Novoj Vesi. Šta? Jedan primerak je rezervisan za njega?
Ostatak razgovora, koji je protekao u monotonom a-ha, a-ha, a-ha, kao što možete posumnjati, ispratio sam na iglama. Pokušavao sam da se osmehnem najsusretljivije što mogu kad je knjižarka spustila slušalicu, sve vreme se uzdržavajući da ne planem: „Kako to, majku mu, nema za sve!“
— Jedan primerak je rezervisan za vas u našoj knjižari u Importalnom centru. Izgleda da je poslednji.
Pripazih da ne viknem: „Poslednji?!“
— Mora da je tiraž bio mali — ne dadoh se zbuniti — kad je prošlogodišnje izdanje već iscrpeno.
— Pa i ne baš. Naši tiraži su oko dve hiljade.
Ma kako da ne! Nema dve hiljade tako dubokih džepova u Hrvatskoj. Ubeležih u svesku: Importalni centar, Kolodvor, iza Konzuma.
— Ako vam je predaleko da odete do Kolodvora, primerak vas može čekati ovde u ponedeljak?
Iako mi prija kad me u inostranstvu smatraju rezidentom, nijeknuh triput i odmah se zaputih ka Kolodvoru. Spustih se ponovo ulicom Nova Ves pa Kaptolom, niz Dolac, preko Praške, kroz Zrinjevac, Štrosmajerov i Tomislavljev trg i nahrupih u podzemni prolaz pod Trgom Ante Starčevića. „Importalni centar“ se zapravo zvao Importanne. Kako uđoh u knjižaru, kioščić na periferiji šoping-mola, dve prodavačice se trgnuše.
— Lojze Kovačič, Pridošlice, naručeni primerak — izgovorih već monotono — nadam se da me čeka.
— O naravno, izvolite…
I kao da je to najnormalnija stvar na svetu, kao da se poslednji primerak prodaje na isti način kao i prvi, drugi ili dvehiljaditi, gospođa bez pauze, nepromenjenim glasom, dodade:
— Za vas: 190 kuna. 
Kad broji stranu valutu, pridošlica nema nikakav osećaj o tome da išta daje. Zna samo da bi, da ju je naručio preko sajta, da nije došao u knjižaru, ako knjižarka ne laže, po poslednji primerak u gradu Zagrebu, skupa s poštarinom platio ukupno 50 evra. Zatraži da mu knjižarke udare pečat „Poslednji primerak“. One zahtev pogrešno shvatiše kao šalu ali se ne nasmejaše. Smesta otvorivši prvi tom Pridošlica, s obavljenom glavninom zadatka, kupac se vrati i treći put zagrebačkom maršrutom, uz Trg kralja Tomislava do Banovog Placa.
Sutradan, napuštajući naselje Špansko, posle jutarnje vožnje autobusom 146, uputio se na Zagrebački velesajam, na Novom Zagrebu. Sajam ga je svojim konturama ponovo podsetio na nešto sarajevsko: Skenderiju. Prateći žute strelice s natpisima „sajam knjiga“, svestan da, kako prijatelj Miloš Đurđević reče, jedino on zna da se u Zagrebu u junu održava takva fešta, prođe pored monumentalne izvrnute bele piramide na plavom postolju u dvorištu Velesajma i uđe, kako je i očekivao, u pusti hol pun stolova.
Na sve knjige primenjivao se određeni popust. Nije bilo izdanja Oceanmora. Prodavac je napomenuo da će se izdavač sigurno pojaviti već preksutradan, u ponedeljak. Ah, što bi mi dobro došla jedna zagrebačka rezidencija! Tada bih stigao da ojadim i Hrelić! Na sajmu milion izdanja Frakture, no među njima nijedno Kasno ljeto. I taman što se spremih da se pokupim kao siroče, na jednoj od polica zatekoh sledeću knjigu-objekat.
Prethodne večeri, na Opatovini, na soareu posvećenom muzici devedesetih, gde sam požalio što sa sobom nisam poneo kariranu flanelsku košulju, prijatelji sa Španskog informisali su me o Luki Bekavcu. Moja se upućenost u materiju svodila na to da ponavljam kako se nijedna njegova knjiga ne može naći u Beogradu. Kada se ime Bekavac ukuca u opšti katalog Narodne biblioteke Srbije, da se uočiti da u celoj državi postoji jedan primerak romana Policijski sat. Pritom je dostupan u mađarskoj biblioteci grada Subotice. Po povratku sam u njihovoj biblioteci listao upravo Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku, tačnije, više je gladio nego listao, pre svega se zadržavši na singlici prilepljenoj uz poleđinu.
— Sto kuna umesto 130, i ploču uključujući — rekoh sebi na Velesajmu i platih, poslednjim zalihama keša. Međutim, odmah je potom otvorivši u četrnaestici, razočarah se. Ploče u ovom izdanju nije bilo. To mora da je bilo izdanje namenjeno puku koji argatuje i nema pare za gramofon. Požurih opet na Britanac gde, čekajući druga Miloša, kupih Krležine Novele za pet kuna.
Između dvesta i pet kuna, dakle, bibliožderi moji, variraju zagrebačke cene knjiga; ne postoji sredina. Onaj ko je spreman da se nosi sa tim neumerenim krajnostima, moraće obe da nosi u svojim džepovima. I krupne trocifrene novčanice i sitne lipe. Nema srednje klase! Ali taj kupac, kad se nađe u takvom vrzinom kolu, mora i sam da bude šizofren. Ili blaže rečeno, nekonsekventan.
Tako i ja, samo što sam u razgovoru s Milošem u kafiću Sedmica opleo po svim SHS-izdavačima koji naduvavaju cene knjiga da ih niko ne bi kupovao, zamolih ga da se prošetamo koji ćošak niže. I pođosmo, preko Frankopanove, Cvjetnim trgom, nakon čega se preko Ilice, koncentričnim krugovima, kao usisani, uvukosmo u knjižaru Ljevak.
Knjižara je, bezobrazno, i subotom popodne radila punom parom. Sav zajapuren od nagvaždanja, sa vrata se propeh, izvih i ne zakoračivši u knjižaru dohvatih oceanmorsko plavobelo izdanje Svijet ide dalje. Proklete hrvatske knjige. Prodavačica, koja je odjednom postala preljubazna, potvrdi da je moja uplata od 160 kuna karticom odobrena. Čim mi je blagoizvolela uručiti račun-bukmarker, bilo je jače od mene, urliknuo sam:
— YES!!!
U smiraj dana, nabokan dobrano i sebično namiren, otkotrljah se do Kolodvora. Bio sam previše pospan da čitam.
 
__________________________________________________________________________________
 
BOJAN SAVIĆ OSTOJIĆ (1983) objavio je pesničke knjige (Stereorama, Jeretički dativ, Prskalica), zbirke fragmenata (Aleatorij, Podli podli psalmi) i romane (Punkt, Nema oaze).
Preveo je trideset naslova sa francuskog. Osnivač je književnog časopisa Agon i Nezavisnih izdanja Knjižuljak.
Živi u Beogradu kao samostalni književni prevodilac.
 

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Vladimir Martinovski

proza
 
KRATKE PROZE VLADIMIRA MARTINOVSKOG IZ ZBIRKE “ZOOSTORIJE – PRIČE O LJUDIMA I ŽIVOTINJAMA” / Зоостории – приказни за луѓе и животни, Begemot, Skopje, 2019.
 
SIBIRSKI JELENI
(Ruska bajka)
 
O Jeleni Vladimirović Nikolajevnoj bi se moglo reći da bi joj Homer, kada bi je vidio (ako je uopće postojao i ako je uopće mogao vidjeti), zasigurno ispjevao najljepše heksametre s raskošnim epitetima i beskonačnim usporedbama. Zasigurno bi je istaknuo kao povod za zagonetne ljubavne sedmerokutove i kao legitimni razlog za dugogodišnje svjetske ratne sukobe jer bi za nju vrijedilo i ginuti.
Za Jelenu Dimitrijevu Krasnoljubevu iz Krasnojarska bi se moglo naslutiti da bi joj car Salomon, kada bi je vidio (ako bi uopće imao vremena vidjeti je uz tolike druge žene), zasigurno mogao napisati novu „Pjesmu nad pjesmama“, u kojoj bi uspoređivao njezino savršeno tijelo s dijelovima tijela sibirskih životinja: O, Jeleno, imaš oči srne u srcu tundre, kožu meku i toplu kao hermelin u sibirskoj zimi, / zube sjajne kao u samura u tajgi, / a grudi su ti kao blizanci polarne lisice / koji bježe pred zubima bijeloga tigra. / O kćeri sibirske, molim vas, / ne budite Jelenu dok spava uz samovar…
O Jeleni Simonovoj Petrovoj iz Jakutska moglo bi se pretpostaviti da bi se Frédéric-Louis Sauser (poznatiji kao Blaise Cendrars), kada bi je vidio, zasigurno odlučio još pet puta putovati transsibirskom željeznicom, čak bi i uzgajao pčele da bi si mogao kupiti karte, a izgubio bi i drugu ruku, samo da bude u blizini te nepoznate ljepotice.
No, nažalost, vrlo je izvjesno da nijednu od te tri Jelene nije vidio ni Homer, ni Salomon, ni Cendrars, a što je svakako ostavilo velike posljedice na povijest književnosti.
Jedini koji je vidio sve tri Jelene bio je neki jelen koji je mjesecima trčao tajgama i tundrama probijajući se kroz guste brezove šume, potpaljene ledine s niskim četinjačama, preplivavši bezbroj brzih potoka, djelomice zamrznutih jezera i hladnih rijeka u potrazi za svojom Jelenom.
 
***
 
NO SO
 
Jednog jesenskog jutra u jednom malom gradu sa svega pet milijuna stanovnika, probudilo se jedno prase imenom No So i shvatilo da mu nema nosa. Kako je shvatilo? Pa namirisao je da ne može mirisati.
A budući da je izgubilo jedno od pet čula, prase je razrogačenih očiju, isplažena jezika, naćuljenih ušiju i zategnute kože krenulo prema bulevaru tražiti svoj nos. Pomoću četiri čula uvidjelo je da mu toga jutra nedostaje i repić.
Na farmi na kojoj je rastao već se širila priča o nekom čovjeku koji se jednoga jutra probudio bez nosa, pa se i prase No So počelo tješiti da će možda netko pričati i o njegovu iznenada izgubljenom nosiću.
Možda će se u toj priči govoriti da sam gurao nos gdje treba i ne treba i da je sve to moja krivica? Možda će se kao razlog spomenuti i repić kojim sam šarmirao sve živo i mrtvo?
Možda će se objasniti zašto sam baš ja ostao bez početka i kraja svoga tijela? A možda i ne? – pomislilo je prase dok je prolazilo pokraj stočne tržnice na kojoj su svi prasci imali nosiće i repiće.
 
***
 
OTOK KAMELEONA
 
Nikada nitko nije vidio kameleona na otoku kameleona, iako svi govore da su posvuda. Tako su se uspješno stapali s okolinom da si mogao na jednom od njih napisati pismo, misleći da je kameleon obični list papira, a poslije se danima čuditi u što se sve može pretvoriti i preobraziti tvoja poruka.
 
***
 
OTOK PČELA
 
Jednoga dana, umorne od oblaka pesticida i insekticida, sve pčele na cijelom planetu su jednoglasno odlučile smjestiti se na jedinstvenom netaknutom otoku. No tek što su se na živopisnom otoku udomile, počela se širiti glasina da je jedna velika kompanija kupila otok. Novi je upravni odbor jednoglasno odlučio da baš taj otok koristi kao divovsko skladište za umjetno cvijeće.
 
***
 
OTOK BIKOVA
 
Da bi te pustili posjetiti otok bikova, trebaš zadovoljiti bar jedan od sljedećih uvjeta 1.) da si dupli bik u horoskopu sa certifikatom akreditiranog državnog eksperta za horoskope izabran na javnom natječaju, s potvrdom ovjerenom kod javnog bilježnika, prevedenom od sudskog prevoditelja, ovjerenom kod drugog bilježnika koji je i sam certificiran dupli bik u horoskopu; 2.) da si umirovljeni toreador koji nikada u svojoj karijeri nije bio poražen u areni no također koji nikada nije ozlijedio ni usmrtio ijednog bika; 3) da doneseš potvrdu da si osobno i uživo vidio sve Picassove slike, grafike i skice s motivom borbe s bikovima.
Kada netko uspije dobiti vizu za otok bikova, danima ih traži po pašnjacima, ledinama i gorama. Kada naposljetku shvaća da su jedini bikovi na otoku bikova oni na zidu jedne pećine, posjetitelj čeka u redu da bi kupio skupu ulaznicu i žuri prema ulazu u pećinu. Kada ondje pročita da će pećina biti zatvorena zbog renoviranja još dva stoljeća, posjetitelju preostaje još samo osjećati se isto kao da je izvan otoka bikova. Kao prevareno tele.
 
_____________________________________________________________________________
 
VLADIMIR MARTINOVSKI (Skopje, 1974.) je profesor na Katedri za opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skopju, Sveučilišta Sveti Ćiril i Metodije. Objavio je desetak pjesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemlja i vatra i zrak (2006), Kvartete (2010), Požuri i pričekaj (2011), Prije i nakon plesa (2012), Prava voda (2014), Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017) i Sto i jedan sonet jednog čudnog proljeća (2020), knjigu priča Zoostorije (2019), tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvijezde (2016), kao i dvije pjesničke knjige za djecu: Dok dišem, nadam se (2019) i Šah s Bachom (2020). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja, a priredio je osam antologija. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Potpredsjednik je makedonskog PEN-a.
 

KRATKA PRIČA BORJANE PROŠEV-OLIVER: PRIČA O MOM DJEDU

proza
Moj djed je bio jako sladak čovjek. Neprimjeren opis za starca. A doista ta riječ opisuje moja zadnja sjećanja na njega. Bilo mi je desetak kada je umro. I sjećam se da je cijela obitelj uvijek za njega govorila da je „tako sladak i drag“. Ja sam to tada povezivala sa slikom lutkice Maje na stranici „Obucite Maju“ iz Politikinog zabavnika koji sam svakog petka željno iščekivala ispred kvartovskog kioska. Bila je to slika slatke bebe u sjedećem položaju, ćelavog tjemena i nestašnim pramenovima na zaliscima, mliječno plavih očiju i začuđena pogleda. Na sebi je imala samo pelene. Pokraj Maje bile su ilustracije haljinica, suknjica, majica, hlačica, cipelica koji su imale sa strane krilca i kojima je trebalo izrezane sličice odjevnih predmeta pričvrstiti na izrezanu sličicu Maje. Bio je to čitav poduhvat. Najprije izrezivanje sličica pa usklađivanje modnih kombinacija. Sličica Maje iz Politikinog zabavnika u meni je izazivala iste osjećaje kao tada moj djed. Možda zato što je imao istu frizuru kao Maja? Bio je ćelav, s ponešto kose sa strane. Ili možda zbog tog mliječnog pogleda kao u bebe, u njegovom slučaju katarakta, zbog kojeg se činilo da začuđenog promatra svijet oko sebe kao da ga vidi prvi put. Ali, nažalost, zapravo je tako i bilo. Imao je teži oblik Alzheimera. Osim bake, nikog nije prepoznavao. Prepoznavao je samo svoje stare osjećaje prema nama ostalima. Mi smo se unuci silno zabavljali i stalno ga ispitivali „tko sam ja tebi?“, a on je uvijek spremno nježno odgovarao: „pa ti si moja“. Na takav odgovor ostajali smo pomalo razočarani jer smo očekivali nešto smiješno, ali zapravo smo bili umireni jer smo se doista osjećali njegovima, a on naš. Baka se ljutila i vikala „ne radite norca iz njega“, oblačeći ga svakog jutra u čiste košulje, ispeglane hlače i tople prsluke, baš kao i ja Maju. Kada ga je jednom i mama pitala: „tata, tko sam ja tebi?“, on ju je gledao svojim mliječnim očima i odgovarao kao i obično, „pa ti si moja“. „Ali tata“, inzistirala je mama ne mogavši se pomiriti, „ja sam tvoja Nada, tvoja kći!“ Mliječni pogled zakrili tamni oblak i namršti mu se čelo: „Ne, ti nisi moja Nada, moja Nada je mlada i lijepa! “ Mi smo naravno prasnuli u glupi smijeh, a niz mamino lice na kojem su se javljale prve bore, slila se suza. Nas djecu je silno zabavljalo kad bi onako u pidžami i cipelama stavio šešir na glavu, uzeo svoju staru aktovku i izašao na ulicu uputivši se svima u nepoznato. Baka je ostavljala kuhanje ručka za cijelu obitelj i trčala za njim. Ne misleći na nikog osim na svoju igru, djeca itekako mogu biti okrutna. Mi unuci, osobito oni stariji, poticali smo te djedove izlaske u pidžami na ulicu. “Gospodine Fürst, ovaj čas su javili da je na hrvatsko-mađarskoj granici zapela pošiljka. Morate to odmah srediti“, hihotali bi se i glumatali. Djed bi se sav zacrvenio, uzvrpoljio po sobi, nešto tražio po ormaru. Rekao je da traži svoj kofer i šešir i da hitno mora na put. Baka nas je grdila, tjerala iz sobe i dugo ga milovala po rukama i ćelavoj glavi dok se nije smirio i dopustio da ga smjesti ponovo u krevet.
A kad nas je prestao prepoznavati, nije nestala njegova dobrota, obziri, empatija i neki njemu urođeni nježan odnos prema svima, ne samo nama ukućanima. Znao nas je zaštitnički pokrivati novinskim papirom, jako bi se uznemirio kada bi smo se svađali i podizali glas i zbunjeno ponavljao „pa nemojte, mili, sve će biti dobro“. Znao je satima sjediti ispred prozora, činilo se, silno zamišljen. Taj njegov mir ulijevao mi je strahopoštovanje.
Umro je tiho i mirno u svom krevetu jednog dana kada smo mi unuci bili osobito „zločesti“ i bučni.
Moj djed Andrija je bio drugo od jedanaestero djece Vendelina i Alojzije Fürst. Bio je potomak generacija dunavskih riječnih ribara koje je neumitna sudbina dovela do Apatina. Slijedeći tragove prezimena u arhivima, apatinskim crkvenim knjigama rođenih i umrlih, moja sestrična pronašla je izvjesnog Laurentiusa Fürsta rođenog 1714. i žene mu Eve vjenčanih 1739. u mjestu Jagstkreis, u općini Abtsgmünd njemačke države Baden-Württemberg. Pojavljuju se u popisu građana Apatina u razdoblju 1750-1825. Sljedeće otkriće iz prašnjavih knjiga bilo je zahvaljujući jednoj ljubaznoj gospođi iz Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba koja nam je pomogla doći do podatka da je praprapradjed Nikolaus Fürst vjenčao Elizabeth Krömmer 1.9.1835 u Apatinu. Imali su sedmero djece i Johhan naš prapradjed bio je rođen 18.10.1840 kao njihovo treće dijete. Činjenica da su moji predci, kolonizirani Nijemci s Rajne, pripadali apatinskom ribarskom i lađarskom cehu s pravom rada na Dunavu od Mohača do Oršave, baš tako, uvijek mi se činila više fikcionalnom nego dokumentarnom, kao da je ispala iz nekog avanturističkog vikend romana.
Međutim, ono što se zasigurno u obitelji znalo, mom pradjedu Vendelinu bili su mrski od dunavske vode stalno smežurani i od alaskih mreža izranjeni dlanovi te se on uputio, ovaj put, za razliku od svojih predaka, uzvodno i skrasio se u Donjem Miholjcu na Dravi. Ipak, zov rijeke bio mu je u krvi. Činilo se da nije bio osobito poduzetan, ni ambiciozan. Zato je smatrao velikom srećom postati lugar na imanjima grofa Mailáth. Grof Đuro Mailáth von Székhelya, mađarski političar i župan Baranjske županije oženio je groficu Štefaniju rođenu Prandau, nasljednicu velikog miholjačkog vlastelinstva bogatog hrastovim šumama i lovištem te plodnom zemljom. Pradjed je živio lagodnim bećarskim životom, zadovoljan skromnim i jednostavnim životom pod okriljem zaštite svoga gospodara.
U miholjačkoj krčmi „Lovac“ kamo je često zalazio, moj je pradjed upoznao mladu Alojziju Poljanec koja je iz rodnog Tuhlja došla kao ispomoć u krčmu svojoj teti udatoj u Slavoniju. Alojzija je bila visoka, mršava, vrlo stroga i vrlo pobožna. Oblačila je do grla zakopčane tamne haljine koje su isticale sjaj lanca s velikim srebrnim križem. Taj njen stav nije pridonosio ni atmosferi, a ni poslovanju jedne lokalne krčme. Ni sa kim se nije upuštala u razgovor. Kretala se krčmom poput neke prikaze, kao da je lebdjela onako mršava, visoka i izuzetno blijede puti. Gostima krčme su od njezine pojave prolazili žmarci te su zazirali su od nje. Ali, iz nekog neobjašnjivog razloga, ne i moj pradjed Vendelin. Nije reagirala ni jednim pomaknutim mišićem na izduženom licu na ijednu njegovu izgovorenu riječ, a kamoli makar blijedim osmijehom na neku njegovu šalu, ako ćemo pravo, koje najvjerojatnije nisu ni bile smiješne. Nije ga gledala u oči, nezainteresirano ga je posluživala, uvijek isto, tanjur gulaša i pola čaše vina sa soda-vodom. A on bi se nekako uvijek našao u njezinoj blizini. Sjedio uz nju u istoj klupi na nedjeljnim misama, stajao je iza nje u redu za ispovijed ili u dućanu mješovite robe. Kamo god se okrenula, tu je bio taj onizak mlad čovjek, moćnih brkova ispod orlovskog nosa i glatko zalizane tamne kose, uvijek uredan i nadasve pristojan. Potajice ga je promatrala iza zavjese kada se kočoperio ispred krčme obučen u lugarsko odijelo s kicoški na glavi nakrivljenim zeleni šeširom od čoje i puškom nonšalantno obješenom preko ramena. Samo tada bi joj se usne ovlaš iskrivile u nešto što se nikako ne bi moglo nazvati osmijehom, već grčevitim trzajem mišića koji se ponavljao bez udjela njezine volje. Jadnica je bila okovana svim obzirima, dužnostima, pravilima i iracionalnim strahovima svijeta koji su ju sve jače pritiskali. I tako, dan za danom, navikavala se na njegovu prisutnost, primjećivala njegovu lakoću postojanja, njegovu jednostavnu narav, koju je brusio provodeći vrijeme kao lugar pod vedrim nebom i sjenovitim krošnjama slavonskih šuma. Malo po malo je popuštala pred njegovom prostom vedrinom, prestala je uzmicati i dozvoljavala mu da joj se približava mišjim koracima.
Vjenčali su se 1886. Brak im je bio solidan. On je često duže vremena izbivao iz kuće brinući za veliko područje vlastelinstva. Kada bi se vraćao, obično bi ga dočekivalo novorođenče, a tu vijest je lijepim i ukrašenim rukopisom zapisivao u svoj dnevnik koji je ostao kao vrijedno naslijeđe u obitelji: „I opet se rodilo još jedno dijete.“ I tako jedanaest puta.
Moj djed je bio drugi po redu. Jedna plaća, a velika obitelj. Događalo se da izmoreni plakanjem zaspu i gladni. Alojzija je prihvaćala život poput fanatika, pokajnički, i prihvaćala sve što se događa kao božju volju. Često u kući mlijeka nije bilo, kao ni šećera za čaj, a Alojzija bi govorila djeci: “miješaj sine, miješaj, otopit će se i bit će slađi.“ I oni su žličicom miješali i miješali tako dugo dok majčina sugestija ne bi postala stvarnost. Što zbog svoje naravi, što zbog teškog života, prema djeci je bila stroga, na mahove i okrutna. Kada bi bili nemirni, kada bi nešto slomili, kada bi se međusobno posvađali, kada bi se isprljali, kada bi dobili lošu ocjenu u školi, uglavnom u svakoj prilici, kažnjavala bi ih inkvizicijskim milosrđem smatrajući da su se ogriješili o njezina Boga. Strepili bi pred njom i bili manji od makova zrna oslovljavajući tiho s „majčice“ i s Vi. Vrlo brzo su napuštali jedan za drugim roditeljski dom. Kćerke bi se udavale za prve prosce i odseljavale diljem Hrvatske, braća odlazila trbuhom za kruhom, a neki, kao moj djed u rat, 1. Svjetski rat.
Moj djed Andrija imao je osamnaest godina kada je iz gimnazijskih klupa unovačen u austrougarsku vojsku. Rat ga je odveo na Istočno bojište gdje je, hvala bogu, vrlo brzo bio zarobljen i zahvaljujući tome, možda i ostao živ. Jednog dana u logor u kojem su bili austrougarski zarobljenici, došla je neka ukrajinska grofica i od upravnika tražila da joj ustupi nekoliko zarobljenika za rad na njezinom obližnjem vlastelinstvu jer je rat desetkovao njezine ljude. Upravnik logora poredao je zatvorenike i rekao grofici da ih sama odabere. Djed nam je s ponosnim sjajem u očima pričao da je dva puta prošla kraj njega, dobro ga odmjerila i pokazala u njega prstom. „Ovoga želim“. I tako ga je igra sudbine u liku jedne sredovječne, no dobrodržeće ukrajinske grofice spasila mučnog života u logoru. Iako djed nikada nije rekao ništa više od te puke informacije, baka, iz meni tada nejasnog razloga, nije voljela kada bi se začela ta tema. Mrštila bi se i, demonstrativno lupajući posuđem, prekidala razgovore i kupila tanjure sa stola nakon ručka oko kojeg smo sjedili i slušali djedove priče. Moj tata, ujak, a i stariji brat su djeda tapšali po ramenu i govorili: „Svaka ti čast, majstore!“, a ja sam ga zamišljala kao majstora s alatom u ruci. U ratu je Andrija od mladića postao muškarac. Žilavi mišići nosili su visoki stas naviknut na fizički rad. Ruke su mu bile grube i žuljevite. Na licu obraslom bradom isticali su se orlovski nos i ugljenaste oči, tako crne da su sjajile. Nakon potpisivanja nekoliko mirovnih sporazuma, ali i nastavka besmislenog produljenja ratnih operacija, djed je odlučio da je bilo dosta „majstoriranja“ kod grofice i odlučio se za bijeg, i pješice, u stočnim vagonima vlaka, konjskim kolima, krenuo kući. Nakon 2-3 mjeseci teškog putovanja koji zavređuje posebnu priču, stigao je u Zagreb i odlučio u njemu ostati. Kojim redoslijedom su se od tada stvari u njegovom životu događale, to se ne zna. Ali mladi je Andrija odlučio nikada više ne biti gladan, niti siromašan. Upravo nam je tako rekao. I to je meni u tom trenutku zazvučalo vrlo snažno, a scena je bila gotovo filmična. Baš poput Scarlett OˊHare u „Prohujalo s vihorom“: As God is my witness, I swear I`ll never be hungry again!
Danju je radio što god bi se nudilo, na gradilištu, u pilani, u prodavaonicama kao pomoćni radnik, u tvornici parnih kotlova kao radnik na traci, ali zanimljivo je da je u svakoj prilici znao pronaći način da se dopadne svom poslodavcu, zaradi više, dobije bolju priliku. Živio je više nego skromno i štedio je svaki zarađeni novčić. Kada je oženio baku, bilo mu je blizu četrdeset, za vjenčani dar kupio joj je kuću na lijepom mjestu u Zagrebu, koju je baka sama izabrala i u kojoj smo se rodili i mi, unuci. Navodno je imao je veliku željeznariju, vozio je jedan od rijetkih automobila koji su tada prometovali zagrebačkim ulicama, bio je partner u velikoj firmi koja je trgovala željezom. No s Drugim svjetskim ratom sve je to, osim kuće, pomalo nestajalo. Nakon rata nastavio je raditi ono što je najbolje znao: trgovati. Postao je trgovački putnik. Život je provodio po nezagrijanim vlakovima, prljavim prenoćištima i nerijetko se vraćao kući neobavljena posla i bez zarade. Da bi se prehranili, baka je prodavala svoj nakit, a mama je uvijek govorila da je imala jako sretno djetinjstvo. Baka je gospodarila kućom čvrste i spretne ruke i sve je funkcioniralo. Kada je otišao u mirovinu, razbolio se. Dobio je karcinom želuca i preživio ga uz tri teške operacije, jednu za drugom. U obitelji se pričalo da je njegova Alzheimerova bolest bila posljedica silnih anestezija u odmakloj dobi. Umro je nakon što su se djeca sa svojim obiteljima rasijali po svijetu, u svom krevetu, potpuno miran, kao u snu. Baka se klela da se je ovlaš nasmiješio prije zadnjeg udisaja.
 
__________________________________________________________________________________
 
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.