Category: proza

ROMAN BOJANA SAVIĆA OSTOJIĆA “NIŠTA NIJE NIČIJE”, Kontrast izdavaštvo, 11/2020; (još jedno) poglavlje

proza

KADA ZAGREB IZRANJA IZ SNA

obaveštenost ili nesanica

Neobavešteni ljudi se svačim oduševe, pa tako i ja. Čim sam u katalogu hrvatske Nacionalno-sveučilišne knjižnice otkrio da je roman Lojzeta Kovačiča — Prišleki — nedavno objavljen u izdanju zagrebačke kuće Alfa pod naslovom Pridošlice (dodatno obradovan što nisu Došljaci), rešio sam da odem u Zagreb po svoj primerak.
Vozač me je tog jutra pokupio na Autokomandi tačno u 9:00, a ispred Glavnog kolodvora istovario u 13:10, kako je maršrutom i bilo predviđeno.
Prijatelj kod koga je trebalo da odsednem napomenuo mi je da će biti slobodan tek popodne. Kako je, osim ovog s Pridošlicama, to bio jedini planirani susret koji sam za ta 32 sata u Zagrebu nameravao da obavim, odmah po prispeću se, sa rancem i cegerom na leđima, uputih ka Britanskom trgu.
Tamo me je, pre otprilike pet godina, vodio Laki. Kako sam tad imao ulogu nekoga ko će u značaj „Britanca“ tek biti iniciran, nisam mogao pred pokazivačem da se posvetim detaljnom tumaranju. Već sam istakao da poznato društvo deluje negativno na opsežnost brkljanja po tezgama. Da bih se nekako iskupio za pređašnju neobaveštenost, pre puta utvrdih da je Britanac i petkom otvoren i tom prilikom reših da će to biti prvi zagrebački punkt. Na laktu između linije koja od Kolodvora preko Štrosmajerovog trga, Zrinjevca, vodi do Praške ulice i Ilice — tačno na Trgu bana Jelačića — ne odoleh gladnim očima i upadoh u knjižaru Ljevak. Kako bih predupredio naviku da se, i ne ušavši propisno u knjižaru, satima zablentam u knjige, koje su u Ljevku bile tako ukusno i odveć gostoprimljivo poređane, s vrata, gledajući u pod, priupitah:
— Imate li Pridošlice Lojzeta Kovačiča?
Preko puta primetih sto na kojem je pisalo „Najnovije knjige“. Držao sam se podalje od njegovih rubova, svesno suzbijajući želju da makar naparim oči. Ali ni tako usiljeno statičnom nije uspela da mi promakne knjiga sa jedva primetnim naslovom Lasla Krasnahorkaija Svijet ide dalje.
O ovim Laslovim novelama mi je, dakle, čitavih pola sata oduševljeno govorio pesnik Oto Tolnai, koga sam sreo u beogradskoj Galeriji prošle nedelje? Svest o postojanju „knjige iz priče“ nije mi davala mira. (Obaveštenost od koje se ne spava!) Pre polaska u Zagreb, tražio sam Lasla u svim mogućim izvorima i taj se naslov nigde nije našao, ni na jednom meni pristupačnom jeziku. Ali, naravno, morao je da mi se podastre u izdanju OceanMora, gde je izašlo praktično sve što je napisao, za neverovatnih, bezobraznih, besprizornih 160 kuna. Odmeravao sam je škrgućući zubima. Prodavačica je već treći put silazila sa humanistike u beletristiku, ponovo hvatajući zalet k slovu K.
Budući da sam se unapred informisao o događajima za vikend, bio sam upućen i u izvesni mali sajam koji će sutradan ujutru, u subotu, biti priređen na Zagrebačkom velesajmu. Zbog toga sam istim pogledom cicije, koji bi se mogao čitati kao: „uhvatiću ja tebe, samo po pristupačnijoj ceni“, streljao i Kasno ljeto, poslednju knjigu Danijela Dragojevića. U međuvremenu su se u Ljevku uposlile obe koleginice iz smene. Neprekidno su govorile: „Gde su ona dva primerka?“ Činilo mi se da su potpuno zaboravile na mene. Da ih podsetim na svoje prisustvo, rekoh: „Ako nađete Lojzeta, molim vas, odvojte ga“ i izađoh. Kad sam se našao napolju, čvrsto reših da se neću vratiti, kako bih izbegao sva iskušenja, i pođoh Ilicom ka Britanskom parku.
Ako automatski naziv prvookačene slike ne laže, na trgu sam se obreo tačno u 13:56:31. S Ilice je Britanac izgledao prilično pusto. Prvo što sam snimio behu gajbice sa čeri paradajzom. Zar su se knjižari već razbežali? Požalih zbog zadržavanja u Ljevku. Kada sam prvi put obišao Britanac, shvatih razgledajući, prišao sam mu s druge strane. A i bila je subota. Trg je bio pun probranih antikviteta, a namirnice su, ako ih se i našlo, bile u manjini. A sada sam prolazio sav utučen između keleraba i lubenica. Odjednom pri sredini primetih naređane kutije s natpisom pet kuna/deset kuna. Dva-tri starija čoveka su, mašala, prebirala po knjigama.
Jedan sredovečni muškarac u belom, crn, sa kačketom preko paž frizure, privukao mi je pažnju svojim ritmom razgledanja. To što je on radio nije bilo prebiranje, već skeniranje. Vrškovima prstiju zahvatao je samo rubove korica. Kako su knjige bile poređane kao u kartoteci, kroz njih je prolazio brzo kao kroz špil. Kao da ih je prepoznavao taktilno. Mora da je bio antikvar.
Odmah se kraj njega nacrta stariji gospodin, dotad posađen za jednim od stolova oko Trga. Dok je moj ekspert i dalje munjevito rolao naslove — verovatno, kao klinci na menjaži, u sebi govoreći i’am… i’am… i’am… — starčić mu je uporno dobacivao:
— Imam nešto za tebe!
Pogodio sam čime se maher bavi. Povede se priča o nekim likovnim radovima, grafikama i crtežima koje je starčić bio nabavio i spremao se da mu uvali. Glava mog eksperta nije se ni mrdnula. Ali stari ga nije puštao. Detaljno je popisivao crteže i prelazio na sledeći artikl, neku monografiju. Na to gospodin s paž frizurom napravi pauzu u svojoj ulozi i napomenu sa dozom nestrpljenja:
— Svrati do mene u antikvarnicu.
— Bićeš tu popodne?
— Neću, ali biće ćerka.
— Dobro, onda ću ti samo ostaviti.
— Ne, bolje dođi u toku nedelje…
Kakav nepristupačni stručnjak! Deda je izneo još barem tri ponude koje više nisam slušao. Umešao sam se među knjige kojima paž-frizirani snob nije tako maratonski prošpartao. Namerno sam stao nad kutiju na koju će tek doći red, da mu vidim pogled kad shvati da ne može iste sekunde da je štiklira. Odvojih odmah jedan izbor iz poezije Vladimira Holana, Modijanovu Ulicu mračnih dućana i knjigu eseja Henrija Milera, Mudrost srca, s neizbežnom sisom na naslovnoj strani. Upitah prodavca da li odlazi na zagrebački buvljak Hrelić. Da li je bilo šanse da tamo odem već danas?
— Ma ovde su ti knjige — reče — jeftinije nego na Hreliću!
Prosto ne mogoh čoveku da uđem u reč koliko je insistirao. Nemoj tamo, nemoj tamo. Da li je moguće da Hrelić nije bio njegov glavni nabavni kanal? Da li se stvarno već u Zagrebu, na četiri sata ka zapadu, kada žele da se reše knjiga, ljudi najpre blagovremeno obrate antikvarima, umesto kontejnerima? Sumnjao sam u to. To sigurno nije bio običaj karakterističan samo za Beogradski pašaluk.
Sedoh u lokal Kraljevac pored pijace. Odmah sam uspeo da iznerviram konobara, gledajući oko sebe kao da sam se obreo u nekom drugom eksjugoslovenskom-eksaustrougarskom gradu. Ali i usput sam imao flešbekove. Park Zrinjevac me je podsećao na Ljubljanu. Našavši se nadomak parka, po njegovim obodima sam tražio ljubljanski fastfud u kojem se jede i posle ponoći. Strmina iznad Britanca bila je u svemu nalik na jedan sarajevski obronak što pada ka Miljacki. Za nju ću kasnije saznati da je Pantovčak.
Informisah se o sedištu izdavačke kuće Alfa. Poslah im učtivi mejl. Da li se knjige mogu kupiti i u vašim prostorijama? I ne dočekavši odgovor, uputih se ka ulici Nova Ves, adresi sa sajta. U lavirintu između Dolca, Radićeve i Kaptola izgubio sam se jer sam sledio svoj osećaj. Prolaznike sam oklevao da priupitam za pravac. Mahom su bili Kinezi. Kad izbih na Novu Ves, naravno da se ispostavilo da sam već bio u njoj, jer se nalazila samo u produžetku Kaptola.
U Alfinoj knjižari, siguran da su već primili moju poruku i da me primerak već čeka, s vrata, praktično reda radi, izgovorih naslov. Još napomenuh „vaše prošlogodišnje izdanje“, što je zvučalo kao „ta izašla je juče!“
Knjižarka se uposli poput onih u Ljevku, najpre po policama, potom po katalogu. I napokon reče:
— Žao mi je, taj naslov je rasprodat.
— Molim?!
Ote mi se, prilično neučtivo, kavgadžijski, kafanski, samo od sebe. Ali izgleda da je delovalo. Bolje da se još ne izvinjavam.
— Pričekajte, molim, samo da obavim jedan poziv. Halo? Recite mi, molim vas, imate li Lojzeta Kovačiča? Pridošlice? Da…
(gleda me) To je taj gospodin… (meni) Vi ste već zvali? (klimam ljubazno) Da, ovde je, na Novoj Vesi. Šta? Jedan primerak je rezervisan za njega?
Ostatak razgovora, koji je protekao u monotonom a-ha, a-ha, a-ha, kao što možete posumnjati, ispratio sam na iglama. Pokušavao sam da se osmehnem najsusretljivije što mogu kad je knjižarka spustila slušalicu, sve vreme se uzdržavajući da ne planem: „Kako to, majku mu, nema za sve!“
— Jedan primerak je rezervisan za vas u našoj knjižari u Importalnom centru. Izgleda da je poslednji.
Pripazih da ne viknem: „Poslednji?!“
— Mora da je tiraž bio mali — ne dadoh se zbuniti — kad je prošlogodišnje izdanje već iscrpeno.
— Pa i ne baš. Naši tiraži su oko dve hiljade.
Ma kako da ne! Nema dve hiljade tako dubokih džepova u Hrvatskoj. Ubeležih u svesku: Importalni centar, Kolodvor, iza Konzuma.
— Ako vam je predaleko da odete do Kolodvora, primerak vas može čekati ovde u ponedeljak?
Iako mi prija kad me u inostranstvu smatraju rezidentom, nijeknuh triput i odmah se zaputih ka Kolodvoru. Spustih se ponovo ulicom Nova Ves pa Kaptolom, niz Dolac, preko Praške, kroz Zrinjevac, Štrosmajerov i Tomislavljev trg i nahrupih u podzemni prolaz pod Trgom Ante Starčevića. „Importalni centar“ se zapravo zvao Importanne. Kako uđoh u knjižaru, kioščić na periferiji šoping-mola, dve prodavačice se trgnuše.
— Lojze Kovačič, Pridošlice, naručeni primerak — izgovorih već monotono — nadam se da me čeka.
— O naravno, izvolite…
I kao da je to najnormalnija stvar na svetu, kao da se poslednji primerak prodaje na isti način kao i prvi, drugi ili dvehiljaditi, gospođa bez pauze, nepromenjenim glasom, dodade:
— Za vas: 190 kuna. 
Kad broji stranu valutu, pridošlica nema nikakav osećaj o tome da išta daje. Zna samo da bi, da ju je naručio preko sajta, da nije došao u knjižaru, ako knjižarka ne laže, po poslednji primerak u gradu Zagrebu, skupa s poštarinom platio ukupno 50 evra. Zatraži da mu knjižarke udare pečat „Poslednji primerak“. One zahtev pogrešno shvatiše kao šalu ali se ne nasmejaše. Smesta otvorivši prvi tom Pridošlica, s obavljenom glavninom zadatka, kupac se vrati i treći put zagrebačkom maršrutom, uz Trg kralja Tomislava do Banovog Placa.
Sutradan, napuštajući naselje Špansko, posle jutarnje vožnje autobusom 146, uputio se na Zagrebački velesajam, na Novom Zagrebu. Sajam ga je svojim konturama ponovo podsetio na nešto sarajevsko: Skenderiju. Prateći žute strelice s natpisima „sajam knjiga“, svestan da, kako prijatelj Miloš Đurđević reče, jedino on zna da se u Zagrebu u junu održava takva fešta, prođe pored monumentalne izvrnute bele piramide na plavom postolju u dvorištu Velesajma i uđe, kako je i očekivao, u pusti hol pun stolova.
Na sve knjige primenjivao se određeni popust. Nije bilo izdanja Oceanmora. Prodavac je napomenuo da će se izdavač sigurno pojaviti već preksutradan, u ponedeljak. Ah, što bi mi dobro došla jedna zagrebačka rezidencija! Tada bih stigao da ojadim i Hrelić! Na sajmu milion izdanja Frakture, no među njima nijedno Kasno ljeto. I taman što se spremih da se pokupim kao siroče, na jednoj od polica zatekoh sledeću knjigu-objekat.
Prethodne večeri, na Opatovini, na soareu posvećenom muzici devedesetih, gde sam požalio što sa sobom nisam poneo kariranu flanelsku košulju, prijatelji sa Španskog informisali su me o Luki Bekavcu. Moja se upućenost u materiju svodila na to da ponavljam kako se nijedna njegova knjiga ne može naći u Beogradu. Kada se ime Bekavac ukuca u opšti katalog Narodne biblioteke Srbije, da se uočiti da u celoj državi postoji jedan primerak romana Policijski sat. Pritom je dostupan u mađarskoj biblioteci grada Subotice. Po povratku sam u njihovoj biblioteci listao upravo Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku, tačnije, više je gladio nego listao, pre svega se zadržavši na singlici prilepljenoj uz poleđinu.
— Sto kuna umesto 130, i ploču uključujući — rekoh sebi na Velesajmu i platih, poslednjim zalihama keša. Međutim, odmah je potom otvorivši u četrnaestici, razočarah se. Ploče u ovom izdanju nije bilo. To mora da je bilo izdanje namenjeno puku koji argatuje i nema pare za gramofon. Požurih opet na Britanac gde, čekajući druga Miloša, kupih Krležine Novele za pet kuna.
Između dvesta i pet kuna, dakle, bibliožderi moji, variraju zagrebačke cene knjiga; ne postoji sredina. Onaj ko je spreman da se nosi sa tim neumerenim krajnostima, moraće obe da nosi u svojim džepovima. I krupne trocifrene novčanice i sitne lipe. Nema srednje klase! Ali taj kupac, kad se nađe u takvom vrzinom kolu, mora i sam da bude šizofren. Ili blaže rečeno, nekonsekventan.
Tako i ja, samo što sam u razgovoru s Milošem u kafiću Sedmica opleo po svim SHS-izdavačima koji naduvavaju cene knjiga da ih niko ne bi kupovao, zamolih ga da se prošetamo koji ćošak niže. I pođosmo, preko Frankopanove, Cvjetnim trgom, nakon čega se preko Ilice, koncentričnim krugovima, kao usisani, uvukosmo u knjižaru Ljevak.
Knjižara je, bezobrazno, i subotom popodne radila punom parom. Sav zajapuren od nagvaždanja, sa vrata se propeh, izvih i ne zakoračivši u knjižaru dohvatih oceanmorsko plavobelo izdanje Svijet ide dalje. Proklete hrvatske knjige. Prodavačica, koja je odjednom postala preljubazna, potvrdi da je moja uplata od 160 kuna karticom odobrena. Čim mi je blagoizvolela uručiti račun-bukmarker, bilo je jače od mene, urliknuo sam:
— YES!!!
U smiraj dana, nabokan dobrano i sebično namiren, otkotrljah se do Kolodvora. Bio sam previše pospan da čitam.
 
__________________________________________________________________________________
 
BOJAN SAVIĆ OSTOJIĆ (1983) objavio je pesničke knjige (Stereorama, Jeretički dativ, Prskalica), zbirke fragmenata (Aleatorij, Podli podli psalmi) i romane (Punkt, Nema oaze).
Preveo je trideset naslova sa francuskog. Osnivač je književnog časopisa Agon i Nezavisnih izdanja Knjižuljak.
Živi u Beogradu kao samostalni književni prevodilac.
 

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Vladimir Martinovski

proza
 
KRATKE PROZE VLADIMIRA MARTINOVSKOG IZ ZBIRKE “ZOOSTORIJE – PRIČE O LJUDIMA I ŽIVOTINJAMA” / Зоостории – приказни за луѓе и животни, Begemot, Skopje, 2019.
 
SIBIRSKI JELENI
(Ruska bajka)
 
O Jeleni Vladimirović Nikolajevnoj bi se moglo reći da bi joj Homer, kada bi je vidio (ako je uopće postojao i ako je uopće mogao vidjeti), zasigurno ispjevao najljepše heksametre s raskošnim epitetima i beskonačnim usporedbama. Zasigurno bi je istaknuo kao povod za zagonetne ljubavne sedmerokutove i kao legitimni razlog za dugogodišnje svjetske ratne sukobe jer bi za nju vrijedilo i ginuti.
Za Jelenu Dimitrijevu Krasnoljubevu iz Krasnojarska bi se moglo naslutiti da bi joj car Salomon, kada bi je vidio (ako bi uopće imao vremena vidjeti je uz tolike druge žene), zasigurno mogao napisati novu „Pjesmu nad pjesmama“, u kojoj bi uspoređivao njezino savršeno tijelo s dijelovima tijela sibirskih životinja: O, Jeleno, imaš oči srne u srcu tundre, kožu meku i toplu kao hermelin u sibirskoj zimi, / zube sjajne kao u samura u tajgi, / a grudi su ti kao blizanci polarne lisice / koji bježe pred zubima bijeloga tigra. / O kćeri sibirske, molim vas, / ne budite Jelenu dok spava uz samovar…
O Jeleni Simonovoj Petrovoj iz Jakutska moglo bi se pretpostaviti da bi se Frédéric-Louis Sauser (poznatiji kao Blaise Cendrars), kada bi je vidio, zasigurno odlučio još pet puta putovati transsibirskom željeznicom, čak bi i uzgajao pčele da bi si mogao kupiti karte, a izgubio bi i drugu ruku, samo da bude u blizini te nepoznate ljepotice.
No, nažalost, vrlo je izvjesno da nijednu od te tri Jelene nije vidio ni Homer, ni Salomon, ni Cendrars, a što je svakako ostavilo velike posljedice na povijest književnosti.
Jedini koji je vidio sve tri Jelene bio je neki jelen koji je mjesecima trčao tajgama i tundrama probijajući se kroz guste brezove šume, potpaljene ledine s niskim četinjačama, preplivavši bezbroj brzih potoka, djelomice zamrznutih jezera i hladnih rijeka u potrazi za svojom Jelenom.
 
***
 
NO SO
 
Jednog jesenskog jutra u jednom malom gradu sa svega pet milijuna stanovnika, probudilo se jedno prase imenom No So i shvatilo da mu nema nosa. Kako je shvatilo? Pa namirisao je da ne može mirisati.
A budući da je izgubilo jedno od pet čula, prase je razrogačenih očiju, isplažena jezika, naćuljenih ušiju i zategnute kože krenulo prema bulevaru tražiti svoj nos. Pomoću četiri čula uvidjelo je da mu toga jutra nedostaje i repić.
Na farmi na kojoj je rastao već se širila priča o nekom čovjeku koji se jednoga jutra probudio bez nosa, pa se i prase No So počelo tješiti da će možda netko pričati i o njegovu iznenada izgubljenom nosiću.
Možda će se u toj priči govoriti da sam gurao nos gdje treba i ne treba i da je sve to moja krivica? Možda će se kao razlog spomenuti i repić kojim sam šarmirao sve živo i mrtvo?
Možda će se objasniti zašto sam baš ja ostao bez početka i kraja svoga tijela? A možda i ne? – pomislilo je prase dok je prolazilo pokraj stočne tržnice na kojoj su svi prasci imali nosiće i repiće.
 
***
 
OTOK KAMELEONA
 
Nikada nitko nije vidio kameleona na otoku kameleona, iako svi govore da su posvuda. Tako su se uspješno stapali s okolinom da si mogao na jednom od njih napisati pismo, misleći da je kameleon obični list papira, a poslije se danima čuditi u što se sve može pretvoriti i preobraziti tvoja poruka.
 
***
 
OTOK PČELA
 
Jednoga dana, umorne od oblaka pesticida i insekticida, sve pčele na cijelom planetu su jednoglasno odlučile smjestiti se na jedinstvenom netaknutom otoku. No tek što su se na živopisnom otoku udomile, počela se širiti glasina da je jedna velika kompanija kupila otok. Novi je upravni odbor jednoglasno odlučio da baš taj otok koristi kao divovsko skladište za umjetno cvijeće.
 
***
 
OTOK BIKOVA
 
Da bi te pustili posjetiti otok bikova, trebaš zadovoljiti bar jedan od sljedećih uvjeta 1.) da si dupli bik u horoskopu sa certifikatom akreditiranog državnog eksperta za horoskope izabran na javnom natječaju, s potvrdom ovjerenom kod javnog bilježnika, prevedenom od sudskog prevoditelja, ovjerenom kod drugog bilježnika koji je i sam certificiran dupli bik u horoskopu; 2.) da si umirovljeni toreador koji nikada u svojoj karijeri nije bio poražen u areni no također koji nikada nije ozlijedio ni usmrtio ijednog bika; 3) da doneseš potvrdu da si osobno i uživo vidio sve Picassove slike, grafike i skice s motivom borbe s bikovima.
Kada netko uspije dobiti vizu za otok bikova, danima ih traži po pašnjacima, ledinama i gorama. Kada naposljetku shvaća da su jedini bikovi na otoku bikova oni na zidu jedne pećine, posjetitelj čeka u redu da bi kupio skupu ulaznicu i žuri prema ulazu u pećinu. Kada ondje pročita da će pećina biti zatvorena zbog renoviranja još dva stoljeća, posjetitelju preostaje još samo osjećati se isto kao da je izvan otoka bikova. Kao prevareno tele.
 
_____________________________________________________________________________
 
VLADIMIR MARTINOVSKI (Skopje, 1974.) je profesor na Katedri za opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski” u Skopju, Sveučilišta Sveti Ćiril i Metodije. Objavio je desetak pjesničkih knjiga: Morski mjesec (2003), Skrivene pjesme (2005), I voda i zemlja i vatra i zrak (2006), Kvartete (2010), Požuri i pričekaj (2011), Prije i nakon plesa (2012), Prava voda (2014), Unutrašnje planine (2016), Sanjane i budne pjesme (2017) i Sto i jedan sonet jednog čudnog proljeća (2020), knjigu priča Zoostorije (2019), tri knjige haibuna: Eho od valova (2009), Mačka u magli (2016) i Nebo bez zvijezde (2016), kao i dvije pjesničke knjige za djecu: Dok dišem, nadam se (2019) i Šah s Bachom (2020). Objavio je i desetak knjiga studija i eseja, a priredio je osam antologija. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Potpredsjednik je makedonskog PEN-a.
 

KRATKA PRIČA BORJANE PROŠEV-OLIVER: PRIČA O MOM DJEDU

proza
Moj djed je bio jako sladak čovjek. Neprimjeren opis za starca. A doista ta riječ opisuje moja zadnja sjećanja na njega. Bilo mi je desetak kada je umro. I sjećam se da je cijela obitelj uvijek za njega govorila da je „tako sladak i drag“. Ja sam to tada povezivala sa slikom lutkice Maje na stranici „Obucite Maju“ iz Politikinog zabavnika koji sam svakog petka željno iščekivala ispred kvartovskog kioska. Bila je to slika slatke bebe u sjedećem položaju, ćelavog tjemena i nestašnim pramenovima na zaliscima, mliječno plavih očiju i začuđena pogleda. Na sebi je imala samo pelene. Pokraj Maje bile su ilustracije haljinica, suknjica, majica, hlačica, cipelica koji su imale sa strane krilca i kojima je trebalo izrezane sličice odjevnih predmeta pričvrstiti na izrezanu sličicu Maje. Bio je to čitav poduhvat. Najprije izrezivanje sličica pa usklađivanje modnih kombinacija. Sličica Maje iz Politikinog zabavnika u meni je izazivala iste osjećaje kao tada moj djed. Možda zato što je imao istu frizuru kao Maja? Bio je ćelav, s ponešto kose sa strane. Ili možda zbog tog mliječnog pogleda kao u bebe, u njegovom slučaju katarakta, zbog kojeg se činilo da začuđenog promatra svijet oko sebe kao da ga vidi prvi put. Ali, nažalost, zapravo je tako i bilo. Imao je teži oblik Alzheimera. Osim bake, nikog nije prepoznavao. Prepoznavao je samo svoje stare osjećaje prema nama ostalima. Mi smo se unuci silno zabavljali i stalno ga ispitivali „tko sam ja tebi?“, a on je uvijek spremno nježno odgovarao: „pa ti si moja“. Na takav odgovor ostajali smo pomalo razočarani jer smo očekivali nešto smiješno, ali zapravo smo bili umireni jer smo se doista osjećali njegovima, a on naš. Baka se ljutila i vikala „ne radite norca iz njega“, oblačeći ga svakog jutra u čiste košulje, ispeglane hlače i tople prsluke, baš kao i ja Maju. Kada ga je jednom i mama pitala: „tata, tko sam ja tebi?“, on ju je gledao svojim mliječnim očima i odgovarao kao i obično, „pa ti si moja“. „Ali tata“, inzistirala je mama ne mogavši se pomiriti, „ja sam tvoja Nada, tvoja kći!“ Mliječni pogled zakrili tamni oblak i namršti mu se čelo: „Ne, ti nisi moja Nada, moja Nada je mlada i lijepa! “ Mi smo naravno prasnuli u glupi smijeh, a niz mamino lice na kojem su se javljale prve bore, slila se suza. Nas djecu je silno zabavljalo kad bi onako u pidžami i cipelama stavio šešir na glavu, uzeo svoju staru aktovku i izašao na ulicu uputivši se svima u nepoznato. Baka je ostavljala kuhanje ručka za cijelu obitelj i trčala za njim. Ne misleći na nikog osim na svoju igru, djeca itekako mogu biti okrutna. Mi unuci, osobito oni stariji, poticali smo te djedove izlaske u pidžami na ulicu. “Gospodine Fürst, ovaj čas su javili da je na hrvatsko-mađarskoj granici zapela pošiljka. Morate to odmah srediti“, hihotali bi se i glumatali. Djed bi se sav zacrvenio, uzvrpoljio po sobi, nešto tražio po ormaru. Rekao je da traži svoj kofer i šešir i da hitno mora na put. Baka nas je grdila, tjerala iz sobe i dugo ga milovala po rukama i ćelavoj glavi dok se nije smirio i dopustio da ga smjesti ponovo u krevet.
A kad nas je prestao prepoznavati, nije nestala njegova dobrota, obziri, empatija i neki njemu urođeni nježan odnos prema svima, ne samo nama ukućanima. Znao nas je zaštitnički pokrivati novinskim papirom, jako bi se uznemirio kada bi smo se svađali i podizali glas i zbunjeno ponavljao „pa nemojte, mili, sve će biti dobro“. Znao je satima sjediti ispred prozora, činilo se, silno zamišljen. Taj njegov mir ulijevao mi je strahopoštovanje.
Umro je tiho i mirno u svom krevetu jednog dana kada smo mi unuci bili osobito „zločesti“ i bučni.
Moj djed Andrija je bio drugo od jedanaestero djece Vendelina i Alojzije Fürst. Bio je potomak generacija dunavskih riječnih ribara koje je neumitna sudbina dovela do Apatina. Slijedeći tragove prezimena u arhivima, apatinskim crkvenim knjigama rođenih i umrlih, moja sestrična pronašla je izvjesnog Laurentiusa Fürsta rođenog 1714. i žene mu Eve vjenčanih 1739. u mjestu Jagstkreis, u općini Abtsgmünd njemačke države Baden-Württemberg. Pojavljuju se u popisu građana Apatina u razdoblju 1750-1825. Sljedeće otkriće iz prašnjavih knjiga bilo je zahvaljujući jednoj ljubaznoj gospođi iz Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba koja nam je pomogla doći do podatka da je praprapradjed Nikolaus Fürst vjenčao Elizabeth Krömmer 1.9.1835 u Apatinu. Imali su sedmero djece i Johhan naš prapradjed bio je rođen 18.10.1840 kao njihovo treće dijete. Činjenica da su moji predci, kolonizirani Nijemci s Rajne, pripadali apatinskom ribarskom i lađarskom cehu s pravom rada na Dunavu od Mohača do Oršave, baš tako, uvijek mi se činila više fikcionalnom nego dokumentarnom, kao da je ispala iz nekog avanturističkog vikend romana.
Međutim, ono što se zasigurno u obitelji znalo, mom pradjedu Vendelinu bili su mrski od dunavske vode stalno smežurani i od alaskih mreža izranjeni dlanovi te se on uputio, ovaj put, za razliku od svojih predaka, uzvodno i skrasio se u Donjem Miholjcu na Dravi. Ipak, zov rijeke bio mu je u krvi. Činilo se da nije bio osobito poduzetan, ni ambiciozan. Zato je smatrao velikom srećom postati lugar na imanjima grofa Mailáth. Grof Đuro Mailáth von Székhelya, mađarski političar i župan Baranjske županije oženio je groficu Štefaniju rođenu Prandau, nasljednicu velikog miholjačkog vlastelinstva bogatog hrastovim šumama i lovištem te plodnom zemljom. Pradjed je živio lagodnim bećarskim životom, zadovoljan skromnim i jednostavnim životom pod okriljem zaštite svoga gospodara.
U miholjačkoj krčmi „Lovac“ kamo je često zalazio, moj je pradjed upoznao mladu Alojziju Poljanec koja je iz rodnog Tuhlja došla kao ispomoć u krčmu svojoj teti udatoj u Slavoniju. Alojzija je bila visoka, mršava, vrlo stroga i vrlo pobožna. Oblačila je do grla zakopčane tamne haljine koje su isticale sjaj lanca s velikim srebrnim križem. Taj njen stav nije pridonosio ni atmosferi, a ni poslovanju jedne lokalne krčme. Ni sa kim se nije upuštala u razgovor. Kretala se krčmom poput neke prikaze, kao da je lebdjela onako mršava, visoka i izuzetno blijede puti. Gostima krčme su od njezine pojave prolazili žmarci te su zazirali su od nje. Ali, iz nekog neobjašnjivog razloga, ne i moj pradjed Vendelin. Nije reagirala ni jednim pomaknutim mišićem na izduženom licu na ijednu njegovu izgovorenu riječ, a kamoli makar blijedim osmijehom na neku njegovu šalu, ako ćemo pravo, koje najvjerojatnije nisu ni bile smiješne. Nije ga gledala u oči, nezainteresirano ga je posluživala, uvijek isto, tanjur gulaša i pola čaše vina sa soda-vodom. A on bi se nekako uvijek našao u njezinoj blizini. Sjedio uz nju u istoj klupi na nedjeljnim misama, stajao je iza nje u redu za ispovijed ili u dućanu mješovite robe. Kamo god se okrenula, tu je bio taj onizak mlad čovjek, moćnih brkova ispod orlovskog nosa i glatko zalizane tamne kose, uvijek uredan i nadasve pristojan. Potajice ga je promatrala iza zavjese kada se kočoperio ispred krčme obučen u lugarsko odijelo s kicoški na glavi nakrivljenim zeleni šeširom od čoje i puškom nonšalantno obješenom preko ramena. Samo tada bi joj se usne ovlaš iskrivile u nešto što se nikako ne bi moglo nazvati osmijehom, već grčevitim trzajem mišića koji se ponavljao bez udjela njezine volje. Jadnica je bila okovana svim obzirima, dužnostima, pravilima i iracionalnim strahovima svijeta koji su ju sve jače pritiskali. I tako, dan za danom, navikavala se na njegovu prisutnost, primjećivala njegovu lakoću postojanja, njegovu jednostavnu narav, koju je brusio provodeći vrijeme kao lugar pod vedrim nebom i sjenovitim krošnjama slavonskih šuma. Malo po malo je popuštala pred njegovom prostom vedrinom, prestala je uzmicati i dozvoljavala mu da joj se približava mišjim koracima.
Vjenčali su se 1886. Brak im je bio solidan. On je često duže vremena izbivao iz kuće brinući za veliko područje vlastelinstva. Kada bi se vraćao, obično bi ga dočekivalo novorođenče, a tu vijest je lijepim i ukrašenim rukopisom zapisivao u svoj dnevnik koji je ostao kao vrijedno naslijeđe u obitelji: „I opet se rodilo još jedno dijete.“ I tako jedanaest puta.
Moj djed je bio drugi po redu. Jedna plaća, a velika obitelj. Događalo se da izmoreni plakanjem zaspu i gladni. Alojzija je prihvaćala život poput fanatika, pokajnički, i prihvaćala sve što se događa kao božju volju. Često u kući mlijeka nije bilo, kao ni šećera za čaj, a Alojzija bi govorila djeci: “miješaj sine, miješaj, otopit će se i bit će slađi.“ I oni su žličicom miješali i miješali tako dugo dok majčina sugestija ne bi postala stvarnost. Što zbog svoje naravi, što zbog teškog života, prema djeci je bila stroga, na mahove i okrutna. Kada bi bili nemirni, kada bi nešto slomili, kada bi se međusobno posvađali, kada bi se isprljali, kada bi dobili lošu ocjenu u školi, uglavnom u svakoj prilici, kažnjavala bi ih inkvizicijskim milosrđem smatrajući da su se ogriješili o njezina Boga. Strepili bi pred njom i bili manji od makova zrna oslovljavajući tiho s „majčice“ i s Vi. Vrlo brzo su napuštali jedan za drugim roditeljski dom. Kćerke bi se udavale za prve prosce i odseljavale diljem Hrvatske, braća odlazila trbuhom za kruhom, a neki, kao moj djed u rat, 1. Svjetski rat.
Moj djed Andrija imao je osamnaest godina kada je iz gimnazijskih klupa unovačen u austrougarsku vojsku. Rat ga je odveo na Istočno bojište gdje je, hvala bogu, vrlo brzo bio zarobljen i zahvaljujući tome, možda i ostao živ. Jednog dana u logor u kojem su bili austrougarski zarobljenici, došla je neka ukrajinska grofica i od upravnika tražila da joj ustupi nekoliko zarobljenika za rad na njezinom obližnjem vlastelinstvu jer je rat desetkovao njezine ljude. Upravnik logora poredao je zatvorenike i rekao grofici da ih sama odabere. Djed nam je s ponosnim sjajem u očima pričao da je dva puta prošla kraj njega, dobro ga odmjerila i pokazala u njega prstom. „Ovoga želim“. I tako ga je igra sudbine u liku jedne sredovječne, no dobrodržeće ukrajinske grofice spasila mučnog života u logoru. Iako djed nikada nije rekao ništa više od te puke informacije, baka, iz meni tada nejasnog razloga, nije voljela kada bi se začela ta tema. Mrštila bi se i, demonstrativno lupajući posuđem, prekidala razgovore i kupila tanjure sa stola nakon ručka oko kojeg smo sjedili i slušali djedove priče. Moj tata, ujak, a i stariji brat su djeda tapšali po ramenu i govorili: „Svaka ti čast, majstore!“, a ja sam ga zamišljala kao majstora s alatom u ruci. U ratu je Andrija od mladića postao muškarac. Žilavi mišići nosili su visoki stas naviknut na fizički rad. Ruke su mu bile grube i žuljevite. Na licu obraslom bradom isticali su se orlovski nos i ugljenaste oči, tako crne da su sjajile. Nakon potpisivanja nekoliko mirovnih sporazuma, ali i nastavka besmislenog produljenja ratnih operacija, djed je odlučio da je bilo dosta „majstoriranja“ kod grofice i odlučio se za bijeg, i pješice, u stočnim vagonima vlaka, konjskim kolima, krenuo kući. Nakon 2-3 mjeseci teškog putovanja koji zavređuje posebnu priču, stigao je u Zagreb i odlučio u njemu ostati. Kojim redoslijedom su se od tada stvari u njegovom životu događale, to se ne zna. Ali mladi je Andrija odlučio nikada više ne biti gladan, niti siromašan. Upravo nam je tako rekao. I to je meni u tom trenutku zazvučalo vrlo snažno, a scena je bila gotovo filmična. Baš poput Scarlett OˊHare u „Prohujalo s vihorom“: As God is my witness, I swear I`ll never be hungry again!
Danju je radio što god bi se nudilo, na gradilištu, u pilani, u prodavaonicama kao pomoćni radnik, u tvornici parnih kotlova kao radnik na traci, ali zanimljivo je da je u svakoj prilici znao pronaći način da se dopadne svom poslodavcu, zaradi više, dobije bolju priliku. Živio je više nego skromno i štedio je svaki zarađeni novčić. Kada je oženio baku, bilo mu je blizu četrdeset, za vjenčani dar kupio joj je kuću na lijepom mjestu u Zagrebu, koju je baka sama izabrala i u kojoj smo se rodili i mi, unuci. Navodno je imao je veliku željeznariju, vozio je jedan od rijetkih automobila koji su tada prometovali zagrebačkim ulicama, bio je partner u velikoj firmi koja je trgovala željezom. No s Drugim svjetskim ratom sve je to, osim kuće, pomalo nestajalo. Nakon rata nastavio je raditi ono što je najbolje znao: trgovati. Postao je trgovački putnik. Život je provodio po nezagrijanim vlakovima, prljavim prenoćištima i nerijetko se vraćao kući neobavljena posla i bez zarade. Da bi se prehranili, baka je prodavala svoj nakit, a mama je uvijek govorila da je imala jako sretno djetinjstvo. Baka je gospodarila kućom čvrste i spretne ruke i sve je funkcioniralo. Kada je otišao u mirovinu, razbolio se. Dobio je karcinom želuca i preživio ga uz tri teške operacije, jednu za drugom. U obitelji se pričalo da je njegova Alzheimerova bolest bila posljedica silnih anestezija u odmakloj dobi. Umro je nakon što su se djeca sa svojim obiteljima rasijali po svijetu, u svom krevetu, potpuno miran, kao u snu. Baka se klela da se je ovlaš nasmiješio prije zadnjeg udisaja.
 
__________________________________________________________________________________
 
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
 

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA MARKA VIGNJEVIĆA “STAVOVI”, ARGH, 2021; jedna priča

proza

MARKO VIGNJEVIĆ, rođen 1978. godine, živi i radi u Beogradu.
Bibliografija:
Writings of a Wretch (2009, Black Leaf Publishing, Engleska)
Očevo mleko (2017, Arete, Srbija)
Fresh Anthology (2017, Montag Press, SAD)
The Peacock Agenda (2018, Montag Press, SAD)
Catalogue Diabolique (2020, Montag Press, SAD)
Shezlez the Self-Proclaimed (2020, Ethos Books, Singapur)

knjigu “Stavovi” možete preuzeti na https://argh.rs/knjige/

književna pretpremijera: ROMAN EDE MURIĆA “SMRT MURNAUA” / THE DEATH OF MURNAU; odlomak

proza
Moje ime je García Stevenson. Najvjerovatnije je da nikada niste čuli za mene. A ako ste iz nekih neobičnih okolnosti zaista i imali tu priliku, čuli ste samo pola istine ili pak potpunu neistinu. Mnogi su me povezivali s drugim ljudima i miješali informacije, tvrdeći da sam tog kobnog dana bio ili sredovječni batler, kako će Zadužbina Murnau tvrditi do dana današnjeg, ili samo dječak, kako su novinari i ljudi koji su znali i njega i mene govorili. Ni za jednu od ove dvije grupe nije se moglo reći da su bili pouzdan izvor istine. Čak ni njegovim bliskim prijateljima nikad nije bilo naročito jasno, na primjer, jesam li ja bio Polinežanin ili Filipinac; ili nešto sasvim treće. Kada je njegova porodica preuzela zadužbinu, morala se zaštititi njegova reputacija, pa je razumljivo zašto se toliko različitih verzija događaja pojavilo tokom svih ovih godina. Većina tih izvora se, međutim, slaže da sam ja bio vjesnik zle kobi i najvjerovatniji uzrok njegove propasti. I mislim da su to bile sasvim ispravne procjene.
Budući da sam igrao presudnu ulogu u ključnom trenutku njegovog života, često se pitam da li je sve što se dogodilo zapravo promijenilo i moj vlastiti život; i da li je to na neki način promijenilo tok moje sudbine. To je teško pitanje, na koje zapravo ne mogu odgovoriti. Jedino što mogu reći je da sam tokom svog života s Murnauom shvatio koliko sudbina može biti moćna. Zapravo toliko moćna, da se uz sav trud ovoga svijeta ne može izbjeći njen stisak, njen spori ugušujući zagrljaj.
Govorim vam ovu priču ne samo zato što je vezana za nekoga kog su smatrali jednim od najznačajnijih ljudi svog vremena, već i zbog jedinstvenog perioda u kojem je živio, tačno između dva svjetska rata. Dvadesetih godina rađala se nova forma jedne nove umjetnosti, a ja sam bio među sretnicima koji su to posmatrali iz blizine. Ali to nije bilo ono što imam na umu kada ukazujem na ta vremena. Razmišljao sam o onim drugim stvarima, haotičnim i ludim, koje su trebale uslijediti nedugo zatim. I to nije bila samo ekonomska situacija nakon Velike depresije, već i tama uma i duboko beznađe psihe. Ja sam mu polako podlegao, iz tada meni nepoznatih razloga. Je li to bila neka sjena? Očaj i muka zbog kojih sam se valjao u samozadovoljstvu i bijesu, jer mi ništa nije tada imalo smisla? Da li je to bila moja adolescencija? Ili je bilo nečeg tajanstvenijeg i tragičnijeg, što me je tada tako snažno obilježilo?
 
***
 
Za većinu ljudi bio je poznat jednostavno kao Murnau; što nije bilo njegovo pravo prezime već ime grada u Bavarskoj. Ponekad sam ga volio zvati Friedrich Wilhelm, što ga je često zabavljalo. Ali kada sam razgovarao s drugim ljudima o njemu, nazivao sam ga Murnauom, kao i svi ostali – uključujući i njegove prijatelje. Tako ću ga zvati i u ovom prisjećanju, iako ću u ključnom momentu priče otkriti kratkotrajni nadimak koji sam mu dao, a koji mu se, činilo mi se, svidio kada ga je čuo, iako nikada neću znati da li je tako trebalo da ostane, jer je ubrzo nakon toga preminuo.
Dopadao mi se način na koji je govorio o jednostavnim stvarima. Imao je mehanizam kako da vas natjera da brinete o njegovim dubokim objašnjenjima svih onih prizemnih stvarnosti života. Neka od tih razmišljanja često su bila neočekivano nježna i došla bi niotkuda.
Ali posebno sam volio onu njegovu stranu koja me je uvijek učila nečemu novom, o mogućnostima i moćima jezika, umjetnosti i istorije. Njegova je vještina bila stavljati sve te stvari u kontekst koji bih ja mogao razumjeti.
“Nije slučajno što je u tvojoj krvi toliko različitosti”, rekao mi je jednom. „Nježnost si naslijedio od Južnog Pacifika. A strastvenost ti dolazi iz imena.” Iz mog imena? Je li bilo tako lako izbjeći sudbinu?
Za mladića bez oca, poput mene, on je nosio nekakav edukativni kvalitet, nešto što drugi nisu znali da je posjedovao. Uz to je postojala i spremnost na određenu vrstu privrženosti koja mi je veoma nedostajala.
“Ne može biti slučajno što se prezivate Stevenson”, rekao mi je. “Ništa na ovom svijetu nije slučajnost.”
U to vrijeme veliki dio njegovog života za mene je još uvijek bio zagonetka. I prije nego što sam postao njegov dio, bilo je još pojedinaca koji su sigurno igrali važniju ulogu od mene. Znao sam ih po fotografijama koje je čuvao. Mnoge su te fotografije prikazivale mladiće, poput mene. Činilo mi se da je to bio fragment mističnog svijeta u kojem je Murnau često boravio. Kao da nije bio u pitanju užitak, već nešto uzvišenije, mnogo više od uspomena. Bili su to tragovi prošlosti koje je on sam ovjekovječio u obliku fotografije.
Murnauu su te fotografije predstavljale snažne priloge za nešto bitno što je možda imao s drugim ljudima, čak iako je to bilo gotovo uvijek kratkog vijeka ili čak ništa više od sretnog susreta. Neki od prikazanih ljudi bili su slučajni prolaznici, čija imena nikada nije znao, ali koji su na njega uspjeli ostaviti trajni uticaj.
Jedan od tih mladića imao je poseban značaj, jer su njegovi tragovi bili brojni i bili su rašireni po cijelom Murnauovom mikro-kosmosu. Koliko sam mogao shvatiti, oni nisu označavali neki davno izgubljeni ukus prošloga vremena, već nešto što je bilo dio njegove sadašnjosti, a možda i budućnosti. Ne samo da je imao nekoliko njegovih slika uokvirenih i obješenih na zidovima, kasnije će se ispostaviti da je jedna od njegovih najdragocjenijih umjetničkih slika, zauzimajući centralno mjesto u njegovoj radnoj sobi, bila naslikana od strane istog tog mladića.
Kad sam prvi put vidio njegovu fotografiju, pogodile su me njegove modre oči. Brzo sam okrenuo okvir i na poleđini pročitao “Walter Spies, Berlin 1921”.
Prvo sam se pitao gdje je sada taj Walter. Gdje je živio? Zašto ga nikada nije posjećivao? Kako to da je bio fizički odsutan iz Murnauova života, a toliko prisutan u duhu? Tada sam počeo obraćati pažnju i nakon podrobnog pregleda slike u Murnauovoj radnoj sobi, došao sam do logičnog zaključka: Budući da je slika prikazivala motiv s Balija, jednu scenu iz javanskog seljačkog života, on je morao živjeti tamo. Tako sam konačno shvatio zašto je Spies bio prisutan samo u duhu. Kao i svi Murnauovi snovi i nade, i on je živio na drugom kraju svijeta.
“Moram posjetiti majku jednog dana”, rekao mi je Murnau. Živjela je i ona na drugom kraju svijeta, a on nije posjetio Europu, a kamoli Berlin, otkako je počeo snimati filmove u Americi. Ali baš kao što je bilo sa Spiesom i svim ostalim mladićima u njegovom životu, kao i sa njegovom vlastitom majkom, njegova mentalna, a ne fizička vezanost za ljude i ideje bila je ono što je sačinjavalo njegov složeni unutrašnji svijet.
“Nije stvar u tome gdje fizički živimo”, često je govorio svojim prijateljima. „Nikad nisam mogao razumjeti ljude koji odlaze, napuštaju; najmanje one koji kažu da žele pobjeći ili moraju pobjeći. Na primjer, ljudi koji pobjegnu iz rodnog grada.”
Njegovi prijatelji bi odgovorili da su savršeno razumjeli na što je mislio, jer je on zapravo cijelo vrijeme nosio ime grada kao dio svog imena.
„Ono na šta sam mislio nije nešto što fizički bijeg može pružiti. Postoje ljudi koji žele pobjeći iz zemlje rođenja, na primjer žele pobjeći iz Berlina. Ili iz same Evrope! Ali vi zapravo nikada ne možete pobjeći iz Berlina. Moj prijatelj Walter potpuno je bio u krivu kada je to pokušavao učiniti. Na zemaljskoj kugli nema ničega tako moćnog da vam omogući da stvarno pobjegnete iz Weimara.”
Murnau je puno govorio o načinima za bijeg, koje su mnogi evropski umjetnici pokušavali pronaći tih godina. „Sve to od čega osjećate da trebate pobjeći je ono što morate prigrliti kao dio onoga što jeste. Umjesto da bježite, trebali biste stvari nositi sa sobom. Bali vas neće pretvoriti u drugu osobu. Nikada ne možete izbrisati Evropu iz svog bića. Ako i cijelu biblioteku ostavite iza sebe, nećete preko noći stvoriti nešto što u svojoj biti nije evropsko.”
Kad je njegov ton postajao ličniji, njegova bi kritika postajala nekako humanija.
„Pokušao sam spriječiti Waltera da ode. Ali od toga nije bilo koristi. Htio je ići i bio je odlučan u tome. Sve fotografije i nostalgični suveniri iz tog dijela mog života tu su da me podsjete koliko je pogriješio. “
 
***
 
Murnau je bio visok čovjek. Pokreti su mu bili nezgrapni i u njegovoj figuri nije bilo apsolutno ničega gracioznog. Njegova snaga, visina od blizu dva metra, posebno u poređenju s mojih jadnih 173 centimetra, bilo je nešto što je odavalo snažan osjećaj pouzdanosti. Njegove su ruke izgledale kao nešto za što se možete držati, uvjereni da vas neće tek tako napustiti. A njegova srednja dob bila je nešto što je za moju mladost tada imalo savršenog smisla, iako ne na racionalnom nivou. Da ste me tada pitali kakav je to smisao bio, ne bih znao što bih vam odgovorio. Tako čudan i distanciran od interesovanja koje su dijelili dječaci mojih godina, nisam imao ništa drugo i nisam želio ništa drugo.
Počeo sam raditi kao njegov sluga u vrijeme dok sam bio prilično mlad. Od prvog trenutka trudio sam se da mu pokažem da se može osloniti na mene. Kakvo je njegovo mišljenje o meni bilo na početku, teško da bih mogao reći. U svakom slučaju, s moje strane sve je postalo vrlo intenzivno i moj lični cilj na kojem sam radio svakoga dana bio je da ga zadovoljim.
S druge strane, on mene nikada nije morao impresionirati. Znao sam da je u svojim ranim dvadesetim bio ratni poručnik i da je vodio četu na istočnom frontu. Takođe sam znao da je nekada bio ratni pilot i da je preživio nekoliko nesreća. A da ne spominjem njegovu izvanrednu filmsku karijeru. Ja, međutim, još uvijek nisam znao ni kako da vozim automobil, što je bila samo jedna od stvari koje sam želio naučiti, kako bi me on pohvalio.
To ne znači da je on zahtijevao bilo šta od toga. Uprkos tome što je bio visoko obrazovana, intelektualna osoba, Murnau je bio očaran jednostavnošću i naivnom ljepotom neiskvarene mladosti. Drugim riječima, moji smiješni pokušaji da ga impresioniram već su mu bili vrlo impresivni.
Ono što se u očima mnogih ljudi smatralo intelektualnom distancom, zapravo je bila Murnauova zatvorenost. Mnogo mu se stvari motalo po glavi, ali nikada nije pokušavao ništa od toga nametnuti. “Jesi li ikad čitao Ostrvo s blagom, Mali?” pitao bi, ne insistirajući da ga moram pročitati.
Za sve to vrijeme jasno sam shvatao da moje mjesto u njegovom životu nije moglo biti centralno, iako je bio toliko usamljen, i uprkos tome što sam većinu vremena bio u njegovoj blizini. Koliko god bio verbalno ciničan u vezi sa Spiesom, ubrzo sam shvatio da je on još uvijek imao snažnu emocionalnu vezanost za njega i da ni ja ni bilo ko drugi nikada nećemo postati zamjena za ono što je nekada pronašao u njemu. Šta je to bilo u tom mladiću zbog kojeg se ponekad gubio u čežnji, a ponekad kritikovao njegovu arogantnu posvećenost ljepoti i neuspjelim životnim odlukama. Nakon burnog prekida njihove veze i nakon što se Murnau toliko zaljubio i vezao do te mjere da je vidio kako bi njih dvojica ne samo mogli da dijele život, već i da dijele svoje umjetničke vizije i postaju saradnici u svojim kreativnim naporima, mladić se pokušao distancirati od njega. Biti na drugom dijelu svijeta izgledao je kao savršena prilika da se utekne od složenih zahtjeva veze s Murnauom, iako to nije bio jedini ili glavni razlog zašto je otišao. Nagla promjena u starijem muškarcu, koja je vodila iz ravnodušnosti u gotovo fatalističku opsjednutost svim aspektima ličnosti njegovog ljubavnika, bio je naporan iskorak u mladićevo odrastanje. Očigledno je to za njega bilo nepodnošljivo i strastveno vrijeme. Dani opsesije pretvarali su se u sedmice i mjesece.
Za vrijeme koje su njih dvojica proveli u Berlinu, oni su zaista bili nerazdvojni. Ali prema svemu sudeći, to je bilo poput neke samouništavajuće opijenosti objektom svoje opsesije. Spies je upravo bio taj činilac u Murnauovu životu – neko koga je smatrao briljantinijm od sebe. Bilo je to daleko od onoga kako je vidio mene, ili pak naivni polinezijski narod koji smo sretali na našim kasnijim putovanjima. Niko osim Spiesa nije znao kako je to biti voljen od strane genija, koji nije bio u romantičnoj ljubavi s vašom ljudskošću, već zapravo u pokornom stanju duboke intelektualne poniznosti, uvijek kada je bio u vašem prisustvu.
Nakon što se skrasio na Baliju, Spies je na koncu počeo odgovarati na Murnauova pisma. U svojim pismima opisivao je mirni život u komuni njemačkih emigranata, ispunjen kulturom i ljepotom. Razmišljanje o umjetnosti uzimalo mu je većinu vremena, koje je provodio polako se zaljubljujući u ostrvo i organizujući velike susrete na kojima su sudjelovali istaknuti svjetski umjetnici.
S druge strane, ljepota koju je opisivao uglavnom se odnosila na balijske mladiće. Njihovo nježno savršenstvo nije bilo samo fizičko, objašnjavao je Spies. Najvažnija ljepota koju su posjedovali bila je ljepota njihovog duha. Oni su bili slobodni da lutaju bez ograničenja koje zadaju civilizovana društva. Oni su mogli slobodno pjevati i plesati, a ne biti pristojni i racionalni i sve ono što je gušilo mladost u Evropi ranog dvadesetog vijeka.
Sve je to bilo u suprotnosti s onim kako je Murnau doživljavao svijet. “Njihova sloboda je zasigurno iluzija”, uzvratio je. „Sloboda treba supstrat. Ne može postojati bez ograničenja. Civilizovano društvo je najbolja vrsta tog supstrata.”
A što se tiče civilizacije, sloboda koju je smatrao da Spies pronalazi kod mladića s kojima je vodio ljubav bila je garancija značajno razvijenog društvenog konstrukta balijskog društva. Koliko god mu se to činilo primitivnim, razlog zbog kojeg su se mladi Balijci osjećali slobodnim da se upuštaju u to nije dolazio iz bezobličnosti njihovog društva.
“Prilično je jednostavno”, napisao je Murnau. „Čini se da njihovo društvo ne prepoznaje tabue u vezi sa homoseksualnošću. Nemati taj poseban teret samo po sebi je društvena institucija, dragi moj Walter. Upravo takvo bogatstvo duha čini ih civilizovanima. Imati tabue, s druge strane, nije ni na nivou razumijevanja stvari.”
Spies je ponovio svoj stav, objašnjavajući da je život u raju i slikanje slika njegovih stanovnika, kao i uživanje u životu i zadovoljstvu s njegovim mladićima, bilo sve što je jedom punokrvnom čovjeku, daleko od civilizacije, ikad trebalo. U raju nije bilo zakona, jer, što se njega ticalo, nije bilo ni pada. Stoga, nije bilo načina da se počini grijeh. U raju nema ničega. Jedini komad odjeće koji se može zamisliti je smokvin list. Raj je suprotan civilizaciji.
Murnau se nije složio. Ali ne samo zato što je imao zalog u Spiesove životne odluke, već i zato što se sve što je činio, sve što je Murnau ikada stvorio i u šta je vjerovao, suprotstavljalo takvim stavovima.
„Ako sam vam toliko potreban, prijatelju, zašto ne dođete ovamo? Prije mnogo godina započeli ste razgovor o odlasku u Ameriku. I na kraju ste to i učinili. Zašto bi odlazak na Bali bio drugačiji?”
“Zbog filma”, odgovorio je Murnau. „Jedini prihvatljivi razlog da od sebe napravim budalu je da bih mogao nastaviti čaroliju ove neobične umjetnosti. I da vjerujete, kao i ja, da film potencijalno može da mijenja svijet, nikada ne biste pomiješali ove stvari.”
„Da li biste uopšte otišli da nije bilo načina da ponesete čitavu svoju biblioteku knjiga sa sobom? I u svakom slučaju, možda možete snimiti film na Baliju”, napisao je Spies. „Usmjerite kameru u ovu prirodnu ljepotu i bogatstvo. Uperite kameru prije svega u dječake. Vjerujte im da su nevini, te da će biti spremni učiniti sve za vas.”
 
***
 
A budući da nikad ništa u vezi sa sudbinom nije bilo jednostavno i budući da ne postoji slučajnost, jedna takva prilika već je išla Murnauovim putem u vrijeme kada ga je Spies ismijavao u svojim brojnim prepiskama.
Murnau je uživao u svim sarkazmima Spiesovih pisama, ali činilo mu se da se kod njega ipak nešto izgubilo. Spies, kojeg su predstavljala ta pisma, nije bio onaj kojeg je imao u svojim sjećanjima i u svom srcu. U tim jednostavnijim, ljepšim vremenima on je još uvijek bio mladić, mislio je Murnau, još uvijek nije bio potpuno odrastao i njegov idealizam je stoga hranio Murnauovu dušu. Za njega je nekada bio der junge Walter, plemenita stara duša, strpljivi genij, koji je uvijek radio na svojoj umjetnosti i pronalazio sve te načine kako da je oživi – bio je tako mlad i još uvijek je mogao steći božansku veličinu u svemu što je stvarao.
Spies, misteriozni polubog, bio je taj u koga se opsesivno zaljubio prije svih tih godina. Zbog tog je Spiesa bio spreman provesti dane bez kraja u malom berlinskom stanu, samo zato što je to značilo provesti ih u krevetu s njim, dok su bili skriveni od svijeta koji nije razumio vrstu ljubavi koju su imali jedan prema drugom. S mladim, strastvenim Spiesom Murnau je upoznavao neke nove užitke ljudskog tijela, potencijal neobične intime koju dvoje ljudi mogu spoznatii i misterije dviju duša koje su postale jedno. Njegovi prijatelji u Berlinu čak su se počeli brinuti kada se nije pojavljivao u javnosti. Radije bih bio s Walterom, mislio je.
Bio je to trenutak kada je Murnau primijetio izvjesnu promjenu – jedna od onih noći u Berlinu kada mu se mladić obratio i rekao da je sanjao užasan san. Prethodne večeri Murnau je već primijetio da je Spies bio nekako povučen i neobično tih.
“Kakav ste san sanjali?” pitao ga je. Walter je isprva oklijevao razgovarati o tome.
Murnau kod njega do tada nije vidio takvu vrstu ranjivosti. Otkako su bili zajedno, počeo je primjećivati ​​te suptilne promjene raspoloženja. Uvijek tako intelektualan i dalek, prvi put kada je upoznao Spiesa, dok je radio na jednom od svojih filmova, bio je pomalo zatečen mladićevom vještinom, ili je to bila duboka priroda otvorenosti sa svojom osjetljivošću i ranjivošću. Bio je umjetnik nježnih, detaljnih surealnih slika. Dvadesettrogodišnji sin diplomate u Rusiji, koji je izbjegao revoluciju, proveo je neko vrijeme na Uralu u logoru i već se pretvorio u izvrsnog muzičara i slikara – u Murnauovim očima bio je genije. Murnau je bio osam godina stariji od njega i u mnogo čemu drugačiji. Njegova visoko intelektualna umjetnost bila je sušta suprotnost strastvenom primitivističkom pristupu mladića. Walter ga je podsjećao na nježnog ruskog princa iz basne, Jesenjina, koji živi samo za svoju poeziju. Kazao mu je da kao takav nikada neće pripadati Njemačkoj. “Previše ste upleteni u tajnu svoje umjetnosti”, rekao mu je u nekoliko navrata.
“I tu ste me pogrešno pročitali, voljeni moj Friedrich”, odgovorio je mladić. “Da, umro bih za umjetnost”, rekao je. „Ali ne za svoju. Umjetnost koja mi se sviđa je ona, ne pojedinačnih genija, već malih ljudi. To je umjetnost kultura i postoji izvan umova i izvan mehanike industrije, poput filma, koja toliko zavisi o znanju, a manje o duši. Umjetnost koju volim nalazi se u svakoj osobi, ne samo u umu genija.”
“O čemu ste sanjali?” Murnau je ponovo pitao.
“U snu sam čuo jasan glas”, odgovorio je. „Rekao mi je da će se ova zemlja okrenuti protiv mene.”
“Zašto protiv vas, a ne protiv mene?” upitao je Murnau.
„Možda zato što steVidrugačiji. Vaša praktičnost vas čini otpornijim, pripremljenijim. Ne morate se ni brinuti zbog toga. Koliko znam, već ste razvili neke odbrambene mehanizme.”
“Odlazim samo da snimam filmove. Ništa više od toga.”
“Kad ja odem”, bio je uporan Spies, “to će biti zauvijek.”
Već tada, nedugo nakon što su se pronašli, ova neobična pukotina počela je razarati ​​njihovu ljubav.
Na Baliju se Spies proslavio. Mnogi slavni ljudi putovali su preko pola svijeta kako bi ga upoznali i divili se njegovoj opsesiji čarobnom muzikom i umjetnošću njegove nove domovine. Sve je to razbjesnilo Murnaua, koji je u jednom trenutku počeo ponovno padati u svoj pouzdani intelektualni cinizam. Ali nakon što je gotovo odbacio san o kojem mu je govorio njegov voljeni, Murnau mu se vraćao iznova, posebno tokom nekih značajnih događaja koji su obojili waimarsko iskustvo u godinama koje su dolazile. Kao prvo, vjerovao je da je iza Spieovog odlazka iz Berlina postojao neki kosmički značaj. “Čak je i njegov odlazak dio lanca predosjećaja”, mislio je. “Nije otišao iz tako jadnog razloga, kao što je bijeg od ljubavnika. Otišao je jer je zapisano da će otići”.
Kao što je to često činio, Murnau je posjetio vidovnjaka, koji mu je rekao da se njegov svijet zaista bližio kraju, ali samo kako bi se otvorio prostor za drugi svijet koji će on upoznati – nova lijepa riječ rođena iz sjajnog bisera, iz prelijepe školjke života. Kada će se to dogoditi i kako će to izgledati, vidovnjaci mu nisu mogli reći. Murnau je znao dovoljno da se više ne raspituje.
“Ekspresionizam ne može potrajati”, rekao mu je njegov prijatelj Albin Grau, koji je bio praktikant okultizma, nakon što je to čuo. „Ovaj svijet je prepun misterija“, rekao je. “Ali nema misterije iza činjenice da za deset godina niko više neće mariti za moje scenografije.” Međutim, 1928. godine Grau je počeo proročanstva tumačiti malo drugačije. „Sve je u zvuku. Nijemi film se bliži kraju.”
Tako je, pomislio je Murnau. I trebalo bi, jer je stvar koja je zamjenjuje jednako veličanstvena, ako ne i više.
Duboko u sebi Murnau je uvijek znao da proročanstva kojima se okupirao nisu imala nikakve veze s filmom. Između 1918. i 1922. godine u weimarskoj Njemačkoj dogodilo se više od trista političkih atentata, bez opipljivih posljedica po nacionalističke grupe koje su stajale iza njih. Ako je ikada bilo znakova dolazeće apokalipse, onda je to sigurno bio jedan od njih.
“Šta kažete na to?” Pitao ga je Spies. “Želite li i dalje ostati?” On sam sigurno nije. Mladić je Njemačku napustio 1923. godine.
Otišao je i Murnau. Ali on nije stvarno otišao. Zapravo, nije vjerovao da je moguće otići ako nikada niste osjećali da negdje pripadate ili da pripadate nekome. “Što god da radim, to je privremeni potez, kako bih mogao snimati moje filmove.” Zbog toga je toliko dugo odgađao posjetu majci. „Nisam stvarno otišao. Sve je ovo privremeno. ”
 
***
 
Često bih se probudio usred noći u njegovoj kalifornijskoj kući, jer u to vrijeme nisam mogao spavati, pošto sam skoro svake noći imao košmare. A nekih drugih večeri tog zadnjeg ljeta zaspali bismo na sofi uz jazz muziku sa njegovog dragocjenog gramofona, koji je svirao u pozadini. Ali negdje nakon ponoći, dogodilo bi se da on negdje odluta. Murnaua su budile vlastite noćne more. Imao ih je često u godinama pred smrt. Bile su to košmari o ogromnoj vodenoj površini – okeanu. Takođe je u njima vidio ogromnu sjenu diva, koja je pokrivala čitav narod; mlado tijelo; život koji se davi. Njegove noćne more bile su gotovo identične onima koje sam imao i ja.
Takvih bih noći satima zurio u sliku Spiesa koja je visila na zidu. Nježne visoke figure balijskih seljaka imale su gotovo hipnotički uticaj na mene. Želio sam živjeti na toj slici, ali i da me odvedu tamo, da me on ponese, jer je i on morao biti sa mnom. Morao je pronaći taj novi biser početka i dao bih sve da smo ga mogli pronaći zajedno.
Tada bih ga otišao potražiti lutajući usnulom obalom, ali gotovo ga nikada nisam mogao spaziti. Bilo je to kao da je na trenutak nestao u sjeni. Sjene bi se tada okomile na mene, u svoj svojoj stravičnoj prijetnji; a i ja bih se onda probudio.
Tada bih ga potražio u njegovoj biblioteci. Ali onda bih počeo pregledavati knjige. Tu su bili njemački klasici, knjige o filozofiji i umjetnosti, starogrčkoj skulpturi i muškoj ljepoti. Na kraju, na jednom od rukava knjige pročitao sam i svoje ime – Stevenson. Ništa u ovom životu nije slučajnost. “Jesi li pročitao Ostrvo s blagom, Mali?”
Onda bih odlutao prema plaži, s knjigom u ruci, kako bih sjedio s njom kraj vode, čitao o pustolovinama dječaka Jima i njegovog kapetana, gledao svjetlucanje mjesečine i osluškivao umirujuće zvukove talasa.
I obično bih ga tamo zatekao kako sjedi, puši staru lulu od slonovače i gleda u luku. Bio bi potpuno sam i ne bih se usudio da ga prekinem u njegovim mislima. Zaspao bih ponekad kraj vode, nekoliko metara od njega, cijelim tijelom osjećajući meki pijesak, koji je još uvijek bio topao. Probudio bih se na plaži u zoru, s njegovom džinovskom košuljom, koja mi je prekrivala gotovo cijelo tijelo. Ili bi me on sam ponio unutra.
Decenijama poslije, još uvijek sam očaran uspomenama na duge noći provedene s Murnauom. Te noći je sanjao putovanje, svoje ponovno rođenje duha, priliku da pronađe svoj biser, da sve otkrije i sve nauči nanovo.
“Kupiću brod”, rekao mi je dok mi je pokazivao knjigu o čuvenim jedrenjacima iz 19. vijeka. „To će biti brod sa vrlo specifičnom svrhom i vrlo jasnom misijom. I nazvaću ga Bali, kako bih ispoštovao konačni cilj moje misije.” Oči bi mu na trenutak zaiskrile, a zatim bi se povukao u svoj kabinet, kako bi nastavio raditi na svojim planovima. Trebao bi ga nazvati Walter, pomislio sam.
Sad mi se čini da sve stvari koje su se kasnije dogodile u našem životu, i ono uzvišeno i ono lijepo, kao i užasno, su samo bili naši snovi o svjetlosti i sjenama – traumatičnim susretima podsvijesti – što je zapravo bio i sami film. I premda se sve to dogodilo davno, i danas se noću budim u hladnom znoju, tresući se i drhteći, baš kao što sam drhtao na dan kada je Murnau umro. Sjećam se kako sam se izvukao iz automobila, dok mi je krv tekla niz čelo, puzao na sve četiri preko trave i na kraju okrenuo pogled prema olupini. To je i dalje nešto što ne može a da ne proganja moje snove ni danas i vjerovatno će ih proganjati sve dok se i za mene sve ne završi.
Koliko god čudno zvučalo, u trenutku kada se to dogodilo, umjesto da se užasnem krvi i slomljenih kostiju, bilo je kao da sam cijelo vrijeme upravo to očekivao. Šta drugo nego smrt? Stoga su moje oči to tražile. Htjele su to vidjeti. Tražile su sjenku – onu poznatu zlokobnu sjenku, koja je likovala zbog naše bijede, pokazujući nam koliko smo bili mali i beznačajni i koliko je zaista bilo prolazno naše postojanje. Uz sve naše borbe da pobjegnemo od onoga što je oduvjek bilo zapisano, za nas zapravo nikada nije bilo nade.
 
________________________________________________________________________________
 
EDO MURIĆ – publicista, ilustrator i filmski autor, rođen je u Crnoj Gori, a već više godina živi u Beču. Nakon niza scenarija i stručnih radova iz oblasti teatra i filma, 2020. napisao je svoj prvi roman, koji je objavljen na engleskom jeziku. The Death of Murnau (Smrt Murnaua), priča o opsesiji, identitetu i sudbini, inspirisana je neobičnim događanjima koja su dovela do smrti slavnog njemačkog reditelja nijeme ere, F.W. Murnaua, neposredno nakon završetka rada na njegovom posljednjem i najličnijem filmu, “Tabu”, koji je snimio u Francuskoj Polineziji. Pred vama je uvod u roman, u prevodu autora.

MIKROPRIČA MARKA GALIĆA IZ ZBIRKE KRATKIH PROZA “FUGA IDEARUM”, NORules publishing, 10/2020.

proza
ARABESKA O UTORKU
 
Danas je utorak, prokleti utorak, mrzeo sam ga u ovoj i svakoj pređašnjoj proznoj formi. Želim da izbegnem opšta mesta jednog pisca i grčevito se borim protiv nagona da pišem o nedostatku nagona za pisanjem.
Misao sam zabeležio na beloj salveti, osamljen, potapajući kocku šećera u kantarionov čaj. Srebrnom kašičicom kovitlam po dnu šolje i uzimam gutljaj. Mrzim kantarionov čaj, kantarionov čaj utorkom, naročto kantarionov čaj u koji potapam kocke šećera, poput kakvog secesionističkog poriva da nemerljivu materiju odvajamo u kompaktna i merljiva zadovoljstva. Čitam Milera i sladostrasno mekećem ploveći nakaznim frivolnostima literature.
Posmatram stariju gospođu, njene oči, dva plutajuća lokvanja na površini kožne močvare. Izgleda umorno, kranje prosto i svedeno, koračajući u beskraj.
Čitam Milera, skrajnut njenim hodom u beskraj i razmišljam o utorku, danu koji najbrže prolazi i postaje samo još jedno nedosanjano juče.
 
________________________________________________________________________________
 
MARKO GALIĆ rođen je u Novom Sadu. Završio je gimnaziju „Svetozar Marković“, a trenutno je u završnici studija medicine na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. Rukopis „Fuga idearum“, objavljuje pod pokroviteljstvom izdavačke kuće NORules publishing, krajem oktobra 2020. godine. Zastupljen je u antologijama i književnoj periodici, ujedno prevođen na makedonski i nemački jezik.
Živi i stvara u rodnom gradu, a nakon zbirke kratkih priča bavi se pisanjem romana.
 

NOVI ŠVICARSKI/ŠVAJCARSKI PROZNI ZAPISI JELENE ANGELOVSKI

proza
GLAVA U KLANCU, NOGE NA VRANCU
 
Ulazimo u 24. sat onoga što Rusi zovu snegopad, Kanađani ono bijelo govno, a Švajcarci mu se raduju jer konačno ulaze u svoje prirodno stanje. Mi ćutimo i integrišemo se, šta ćemo. Ćerka mi saopštava da će posle škole ići kod drugarice na sankanje. Posle škole je ovde pola 5, u pola 5 je mrak, drugarica na drugom kraju sela, ali nisam ja valjda neka nenormalna helikopter roditeljka. Idi, dete, opušteno. Kako ćeš da se vratiš? Videću. Opušteno, priroda sve radi sama. Krene ona nazad, drugarica će je pratiti do iza šume. Znači mrak, metar snega, nigde nikog. Čule su da je nešto šušnulo u šumi. Onda su vrištale i istrčale iz šume. Ova moja je brzo stigla kući, ali drugarica sirota nije smela nazad istim putem. Piše mi posle njena mama, posle pola sata shvatili su da je nema (jer telefon će dobiti oko 18. godine) i našli je iza šume kako ih čeka da dođu po nju. Ne znam da l’ sad da pristavim neku puru za večeru, mi evo živimo u Branku Ćopiću, šta da vam kažem.
 
***
 
DOPPELGÄNGER
 
Kurs na koji idem već neko vreme okuplja simpatičnu družinu ljudi palih sa svih strana sveta u ovo naše selo, sličnih godina, obrazovanja, interesovanja, i što je najbitnije, nivoa nemanja pojma nemačkog. Učiteljica nam je zadala da za danas spremimo neku neverovatnu priču. Može iz novina, može iz života. Ustanem jutros i samo mi jedna neverovatna priča stoji u glavi, o čoveku kome su poklonili tortu u obliku bolnice. Ali, shvatate, ta priča izmiče i mom srpskom vokabularu, kako i odakle da krenem njima da je objašnjavam na nemačkom? Ne ide. Nađem neku lepu čudnu vest sa dojče vele o ženi koja je plela šal svaki put kad joj je voz zakasnio i na kraju metar i po šala prodala na onlajn aukciji za 7 soma evra. Sehr schön. Počne čas, ovi moji kamaradi krenu da istresaju svoja ludila, švajcarska učiteljica trepće u onaj zum, unezverila se. Indijka priča da je svojim očima videla kako statua boginje Ganeš 21. septembra 1995. pije mleko kroz surlu iz kašike. Japanka se seća kako je kao stjuardesa kompanije FlyDubai pomogla putniku da smesti izuzetno mali, a težak kofer, da bi se posle ispostavilo da su u njemu bile zlatne poluge. Poljak je, mukica, fasciniran time da je u centru Ciriha dva meseca parkirao auto sa nevažećom mesečnom kartom, bez kazne. Vidim ja, moj šal će biti propast. A onda mi sine – pa meni se prekjuče desila neverovatna priča. Znam već neko vreme da u mom rodnom gradu postoji žena koja se zove isto kao ja i preziva slično kao ja. Ali to nije sve. Njene dve ćerke zovu se isto kao moje dve ćerke, a i muževi nam se slično zovu. I ni to nije sve. U nedelju se nađemo na ovom fejzbuku i tu saznam da se i ona odselila negde gde se priča nemački, da se bavimo sličnim poslovima. Vidim na njenom profilu i devojačko prezime. Ne moram da vam kažem koje je. Ispričam ja svoju priču, ekipa uzbuđeno klikne: Doppelgänger! a ja odahnem, shvativši da ipak imam i neku normalnu nenormalnu priču.
 
***
 
ŠALOVANJE
 
Stigao je raspust, kakav-takav, drugi trenutno nemamo. Osim zahvalnosti na opuštenom dnevnom ritmu bez budilnika, duša mi oseća ogromno olakšanje zbog toga što ne mora da radi domaći sa srednjim detetom. Taj nivo bazične nezainteresovanosti za sve što se u školi zbiva dostojan je divljenja, pod uslovom da niste u ulozi roditelja. U tom slučaju, dostojan je frasa. Evo ilustracije iz poslednjih dana pred raspust. Učimo prirodu i društvo, lekcija čula. U jednoj od milion reminiscencija na doživljaje sa časa, odmora, tiktoka, jutjuba, razgovora s drugaricama, serija i života poznatih, ćerka me izveštava o tome da njene učiteljice umeju baš dobro da opišu kako se oni u školi ponašaju, da imaju baš dobre metafore. Na primer, nastavlja, pričala nam je kako nama to što ona govori kao šal ulazi u uvo. S tim što u mom slučaju kao šal prolazi kroz glavu i izlazi na drugo uvo. Nakon što smo se zabavile vizualizacijom ove alegorije, dolazimo do sledeće lekcije, gde učimo o zvuku. Koji se na nemačkom kaže Schall. Der Schall.
 
***
 
SKANDALOZNO
 
Moj vid je vrlo slab, toliko da u jednom kratkom delu dana ujutru čim ustanem i uveče pre nego što legnem, ja zaista bauljam po kući onako, na osećaj. Ustanem tako juče ujutru da pošaljem decu u školu, a ono napolju oktobar, magla, mrak, hladno i ja tako rešim da iskoristim svoje ljudsko pravo da kad ih šutnem u školu uskočim pravo nazad pod jorgan. Što dalje znači da nisam htela da stavljam sočiva za džabe, što dalje znači da sam decu spremila za školu bauljajući, onako na osećaj. Tako pružim ne sasvim razbuđenom sinu gomilicu odeće, i on krene automatski da oblači redom to što je na njoj bilo. Shvatite, bila sam ja pored njega, ali ćorava. Uveče, sprema se sin za spavanje i skida tu istu odeću, a ja sad, opremljena sokolovim očima, uočim – bez gaća je! Dete je ceo dan tako išlo, ja mu ih ujutru nisam dala, on nije obraćao pažnju na nebitne detalje i tako se to desilo. Srećom fizičko nisu imali, to bi već bila dalekosežna trauma. Ovako, osim što ovu poučnu priču mogu da priložim uz prijavu za majku meseca, ona nas uči još nečem važnom. Može nam se dešavati nešto što je vrlo neprijatno, nezdravo, pa čak i sramotno, ali ako to potraje dovoljno dugo – mi i zaboravimo da smo bez gaća.
 
***
 
UMOČIĆU!
 
Ovde su učitelji jako zainteresovani za detetov privatni život. Ja nemam ništa protiv da mi se neko meša u roditeljstvo, no, shvatićete, nije prijatno. Postavljaju se pitanja, moja deca nisu baš vešta u kreiranju društveno prihvatljivog imidža i dok trepneš, ode ti u fasciklu. Srećom, male drukare gledale su dovoljno puta kako Eni mlati onom drvenom četkom dok peva o teškom životu, pa su mi argumenti pri ruci. Ali, ni učitelji nisu vrane, znaju slabe tačke. Na primer, jedna ćerka ne jede. Pojede ponekad neki smoki i tako uglavnom opstojava na ovom svetu. Ima dozvoljenu listu od pet povrćki koje sme da odbije, ali je ta lista daleko od konačne. Naprotiv, ona se revidira na dnevnom nivou, te se na njoj dozvoljava recimo sveža, ali ne i pečena paprika, što je pola mesta, na koje se onda može ugurati presna, ali ne i kuvana šargarepa. Prirodno, ta moja ćerka, nedavno je, oko svoje desete godine, utrostručila težinu s rođenja i oprostila se od nekih stvari koje su u struku veličine 2-3 godine, te to malo brine jednu njenu učiteljicu, koja ju je upitala da li redovno jede kod kuće i šta je na primer danas ručala. Hvala dragom Bogu, tog dana nije obedovala plazmu s nutelom, nego supu, batak i ono malo zeleno što jede tako često da mu je i ime zaboravila, te se frau lererin umirila u saznanju da ipak eto ponekad i nahranimo to dete. Ali, tu je i druga ćerka. Ona jede. Ali ne spava. Njena učiteljica mi piše da bi bilo dobro da je odvedemo lekaru jer celo pre podne zeva i, citiram, ,,oči joj se skoro sklapaju”. To mi pismo prizove mile školske uspomene skorosklapanja, a bogami i sklapanja očiju u prohladna jesenja jutra kad krenu da se nose monterice, pa ih okače na čiviluk tačno na zidu do mene. No, ne odvedoše me kod lekara, te eto u istom stilu podižem nove generacije skorosklapača očiju u jednoj zemlji gde se štedi struja i leže s prvim sumrakom. Okrenula sam novi list, ovu kljukam, onoj gasim svetlo u 10, izdržaćemo valjda do petka. It’s the hard knock life.
 
***
 
ŠTA STE RADILI U ŠKOLI?
 
Ovih dana pohađala sam seminar Uvod u švajcarski školski sistem, na kojem nisam ama baš ništa naučila, dočim me nekoliko priključenija četvrte nedelje naše treće školske jeseni ovde uvelo ako ne u švajcarski školski sistem, a ono makar u sokratovsku pomirenost s padom s Marsa koji izgleda još traje.
Kaže najstarija ćerka radili su nešto iz matematike što ne razume. Pa je l’ ste pitali? Pa nismo. A kako ste uradili zadatke onda? Videla sam da svi na tabletima gledaju na jutjubu instrukcije nekog čikice, ima sve lepo po lekcijama objašnjeno, i onda sam pustila i ja i znala sam da uradim. A nastavnik? Šta nastavnik? Je l’ znao šta radite pored njega živog? Pa on nam je dao link. Shvatam ja da je đacima potrebno razvijati zakržljale jutjub kompetencije, ali, brate.
Srednja ćerka uglavnom ne zna šta su radili u školi. Sve je počelo kad je u drugom razredu konstatovala da je krajnje čudno što već dve godine uče istu lekciju, koja se zove “školski rad”. Tako i ovde, uglavnom joj izmiče smisao vremena provedenog u školi. Srećom, švajcarska škola veliku pažnju posvećuje ručnom radu. Daju ti parče drveta, pa kad ga delješ četiri meseca, o i te kako znaš šta ste radili u školi.
Sin, ništa novo, upada u tuče praćene novim momentom selektivne amnezije koja deluje tako da pamti samo udarce koje je primio, dok se svojih ne seća. Posle napornih nedelju dana raspetljavanja ko je kome skočio na leđa a ko koga davio, kaže mi večeras da je opet u školi bio problem. Već se vidim kod školskog psihologa i bojažljivo pitam: sa kim? Sa drvetom. Mlatili ste se drvetom? Ne, nego smo se svi popeli na drvo. A znaš da drvo to jako boli. I onda smo se svi dogovorili da siđemo i da ga mazimo da se staro drvo oporavi. Sad, ne znam, da li da ga pitam je l’ su neke pečurke rasle ispod tog drveta ili bolje da potražim neki jutjub tutorijal.
 
***
 
ŠTA PIJU…
 
Postoji uvek onaj jedan trenutak u toku porodičnog izleta kad svi krenu da se brecaju, da kukaju, i generalno da se ponašaju neuračunljivije nego inače. Iskusni roditelj zna – gladni su. Roditeljski život naučio me je, ako ičemu, a ono da je za porodičnu sreću presudno da šećer ne padne svima istovremeno. E, mi smo se danas našli u takvoj situaciji, ko za baksuz u nekom mestašcu gde je Bog rekao gute Nacht. Jedna gostionica, nigde žive duše, ali piše: otvoreno. Uđemo, kelner stoji na sred hodnika, s rukama na bokovima. Ćuti. Mi pitamo je li slobodno, on nam pokaže omanju, opet praznu trpezariju i pita nas šta ćemo da popijemo. Stigne piće, jelovnik jok. Pijuckamo mi tako, slušajući zvuke svojih creva i koraka u hodniku. Svaki zvuk probudi nadu, no avaj, taško načić prođe hodnikom, proviri, vrati se. Pa neki drugi čovek isto tako. Mi sad razmišljamo – da li su poslali po babu da zgotovi nešto na brzinu, da li je mali trknuo do pijace, da li se kuvar zapio. Deca su ipak imala kreativnije ideje. Videla su rupicu na zidu, kao špijunku. Odatle su čekali da nas ledeni čaj ošamuti pa da nas, ovako gladne, skuvaju i pojedu. Pogledam u telefon, nema dometa. Tu već nervozan smeh krene da nadglasava nervozna creva i mi pošaljemo najmlađeg po konobara. Kad ga je doveo, i kad smo tražili račun,dete se rasplače od surovog saznanja da je ručao ajs ti. Sestre krenu da se smeju, sve očekujući da će im uskoro zatražiti da gurnu prste kroz onu špijunku, a grančica nemamo. I sad sledi mala komedija zabune. Konobar misli da sestre ismevaju brata jer nije znao šta da kaže kad je došao da ga pozove. Konobar ne zna da je brat znao ali nije hteo da mu traži račun jer je bio još uvek gladan, kao i da plače jer je i dalje gladan, a ne zbog sestara. Ja ne mogu da otvorim vrata, otac porodice pritisne kvaku, svi izletimo, kad iza sebe začujemo: čekajte! Izjuri taško za nama i dâ najmlađem šaku najfinijih čokoladnih bombona, da se uteši. Utešili smo se i mi, sve gledajući ga kako sebi diže šećer.
 
***
 
DENTALNA TRAGEDIJA S ELEMENTIMA FARSE
 
Juče je mom sinu zub ispao u čorbu, te ga je on zatim sa istom progutao. Šta to govori o mojoj čorbi ne znam, i ne zanima me. Odmah su se za našim stolom okupili Eshil, Sofokle i Euripid i tu je nastalo jedno teško, srcedrapateljno pozorje o izgubljenoj šansi da se profitira od Zubić Vile. Jer, kako da mu veruje, kad je pojeo dokaz. Tu uskače sestra, deus ex machina, sa reminiscencijama na svoja 4 pojedena zuba (plus 1 u slivniku), koja su svi bili ispoštovani od strane narečene nagraditeljke bezubih.
Umiri se patnik, reši — napisaće objašnjenje u nadi da će Zubić Vila poverovati i bez dokaza. Credo quia absurdum, bar njoj to nije teško, ona je iz te branše.
Napiše dečko pismo, sestra iz mašine drugi put božanski interveniše, ispravljajući ć i č, proguto u progutao i ceduljica beše smotana ispod jastuka, a mladac pun nadežde usni sanak.
Dođe jutro, slatkiši i novčić behu pronađeni pod jastukom, a sestra se, kao i svaki bajkoviti pomoćnik i treći put pomoli iz mašine, pokazavši mu slike vila koje je noćas lično u sobi napravila. Bez obzira na divnu nameru, to je bio momenat u kojem je dečko izrazio tračak sumnje. Realno, one mu i nisu bile potrebne. Credo quia absurdum.
Tragedija o pojedenom zubu završava se farsičnim antiklimaksom. Dečko koji je koliko sinoć pisao ispovedna pisma Zubić Vili, ujutru seda da igra fortnajt sa ekipom raznolikog uzrasta, o kojima nam je dovoljno znati da sebi daju nadimke poput “điđa sa vračara”. Dok mlate svojim snajperima, on im ustreptalo priča kako mu je Zubić Vila ostavila kesu gumenih meda pod jastukom.
 
***
 
IZVAN KOORDINATA
 
Omiljeni poriv kome se ne trudim da se oduprem bio bi prisluškivanje nepoznatih ljudi u čijoj se blizini nađem. Ovde je to na početku bio veliki problem, budući da sam mnogo vremena provodila u prevozu, razgovora onoliko, ali avaj, svi na švajcarskom dijalektu, džaba. Tek što je počelo malčice da mi se razdanjuje o čemu, kog đavola, krkljaju, odmah sam i izgubila interesovanje. To su, pretpostavljate, sve neki restlovi scenarija za Trumanov šou. A ja sam, kao što znate, navikla na Dom za vešanje, baš me zabole ko koji prašak koristi i da li će popodne biti blage kišice. Daj nešto sočnije, majku mu. Srećom, čujem ponekad i milozvučnu maternju melodiju. Tu se napnem, u uvo pretvorim, i nikad ne zažalim. Znaš onaj, e taj, polomio ključnu kost ovde desno. Šta kako, popio sedam piva, pa vozio onaj električni trotinet. Pa nije im rekao, kazao da je pao niz stepenice. Jeste, bila jedna, sad treba i druga operacija. Da, na bolovanju. Ali radi nešto malo, na crno. Pa farba. Kako, pa levom. Sad ja zamišljam, da nešto neki od ovih što razmatraju kretanje cirusa i stratusa mogu ovo da razumeju, da li bi razumeli, da li bi pojmili uopšte. Ili je to potpuno izvan bilo kojih koordinata u kojima se kreću.
I sad dolazimo do mog drugog poriva kome se teško odupirem. Priča o školi. Ovde su učitelji detaljno trenirani za samu pedagošku profesiju, dakle ne za pojedinačne predmete. Zamišljam opet, taj trening — ako ovo, onda ovo, input autput, iks ipsilon, pa etape, pa ishodi, pa ciljevi, sve fino, lepo i koordinatno. Kad ono, dođu ti živa nekoordinatna deca. Imaju neke inpute za koje ti nemaš autput, tvoji inputi kod njih zabasaju u neke ćorsokake, i vi tako tumarate po onom finom sistemu kao magarci u maglovitom španskom selu. E to se desilo učiteljici u razredu moje ćerke. Pa se ponovilo još par puta. Peta učiteljica ove godine juče ju je u očajanju zamolila da pita mene za savet. I kako sad ja njoj da objasnim da improvizuje malo, i da ako ne može desnom, proba da farba levom?
 
***
 
ZNAM ZA JADAC
 
Nedeljom pečemo pile. Gde je pile, tu je i jadac. Gde je jadac, brat i sestra, tu je i opklada koja će se razviti u krvavi porodični sukob i pri tom otkriti onoj koja ovo piše da su joj deca rodno stereotipna ko da su išla u jaslice pri Dverima, u najmanju ruku. Ona: odjednom pokazuje brigu za brata i njegovu ishranu prefrigano mu nudeći kolač, sok, sladoled uz usrdne molbe da proba makar malo. On: zaboravio je opkladu u sedmoj sekundi, ali budale i Bog čuva pa u prvi mah odbija sve ponude. Ona je strpljiva, čeka svoj čas i dok on igra igricu i već mu je malo pao šećer, bezglasno mu dodaje čokoladicu preko ramena. On: mozak i dalje nije prisutan, uzima čokoladicu, ne znajući za jadac. Ona: likuje, skače po kući, naslaždava se ne toliko svojom pobedom koliko njegovim porazom. On: plače i očajava jer je previše uložio u opkladu, onda malo treska po kući, na kraju fasuje i kaznu jer joj je oteo opkladu u besu. Najzad, obriše suze i ode da vozi bajs.
 
________________________________________________________________________________
 
JELENA ANGELOVSKI (1980, Pančevo) diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Katedri za srpsku književnost. Magistrirala je 2009. godine, sa tezom ,,Modeli pripovedanja u tetralogiji Utopija Pavla Ugrinova”. Doktorsku disertaciju ,,Prozni opus Aleksandra Tišme” odbranila je 2014. godine na istom fakultetu.
Radila je kao bibliotekar u Gradskoj biblioteci u Pančevu, a od 2006. do 2018. kao nastavnik srpskog jezika u Osnovnoj školi ,,Jovan Jovanović Zmaj” u Pančevu. Bila je mentor je i nastavnik u Grupi za kreativno pisanje i srpski jezik Regionalnog centra za talente ,,Mihajlo Pupin” u Pančevu od 2008. do 2018. godine. Objavila je dve zajedničke knjige u okviru grupe za Kreativno pisanje Centra za stvaralaštvo mladih, Zadaci iz marljivosti (2000) i Dnevnik 2000 (2001). Učestvovala je u priređivanju Sabranih pesama Dušana Vukajlovića. Više godina uređivala je Zbornik poezije i proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije ,,Rukopisi”. Učestvovala je u izradi tri udžbenika za srpski jezik u izdanju ,,Eduke” iz Beograda. Pisala je pogovor za zbornik Restart: panorama nove poezije u Srbiji. Objavljivala je eseje, prikaze i kritike u književnim časopisima. Od 2018. godine živi u Švajcarskoj, u blizini Ciriha, gde predaje maternji jezik i kulturu deci srpskog porekla. Kraće prozne beleške o svojim imigrantskim iskustvima objavljuje na blogu stelovanjeglave.com
 

KRATKA PRIČA MILANKE BLAGOJEVIĆ: KOPRIVA

proza
Bar jednom sedmično išli smo u koprive, ako im je sezona.
Nije birala, brala je i krupnije.
Poslije sam saznao od oca da on voli čorbu samo od mladih.
Čorba se cijedila niz naš sto i padala na pod, a meni je u glavi bio ljigavac s kojim sam se tih dana igrao. Nisam bio siguran da li je otac zaista prevrnuo tu čorbu ili je zgazio mog ljigavca.
Sjedio sam u ćošku i gutao nešto što mi zapelo u grlu. Poslije mi je mati pravila knedle od šljiva i objašnjavala da nam nekad nešto zastane u grlu iako nismo ništa jeli. To ljudi zovu „knedla“. Dok smo moja knedla i ja rvali u ćošku, otac je pesnicama krenuo prema njoj, ali je nije dotakao. Nisam volio knedle. Ni one prave, što se jedu, ni ove što mi stoje u grlu pa kao da one mene jedu. Grizu. Puštaju sok, sličan onom od nezrelih šljiva, ljutkast, nagrizaju grlo. Zaboli me, ali brzo prođe. Nije to grlobolja od koje se dobije temperatura pa piješ neke sirupe i guraju ti kašike usta da kažeš: A. Jednom je doktor rekao mami da grlobolja nikad nije bezazlena, mora da se liječi, neke čak ugroze i srce. To je od ovih knedli, pomislio sam. Ove što me jedu. Od njih grlo zaboli. Spuste se i do srca. Ujedu ga.
Probao sam čorbu prvo ližući tu očevu i meni je bila lijepa, uopšte mi nije bilo jasno kako prepozna koprive koje nisu bile mlade.
 
Jebeš ljigavca – pomislio sam.
Da sam to izgovorio naglas, mati bi se ljutila, nije voljela kad psujem. On bi se smijao. Tresao bi se njegov ogromni stomak. Ne volim kad je ljuta, ali volim kad je on nasmijan. Nikada se ne poklopi da su oboje nasmijani. Valjda tako ljudi ne budu jedni za druge, ako se zajedno ne smiju. Tako mi je objasnila kad smo noću jednom otišli.
Rekla je: „Nismo bili jedno za drugo“. Nije znala da sam to i sam zaključio jer se nikada nisu zajedno smijali.
 
Čorbu je prosipala kao da se ništa nije desilo. Opet smo išli da ih beremo. Njene ruke uzimale su mlade koprive i one su ostavljale tragove na njoj. Sve ostavljaju tragove i ti tragovi nikada ne blijede.
Samo mi se ponekad činilo da je prošlo.
Da su joj ruke ozdravile.
Da su zacijelile.
Da su izvidane.
Da je ponovo mlada.
Da može ispočetka.
Da je njen osmijeh zato što je srećna.
Zaista srećna. Moja mati znala je da odživi jedan život za mene. Uporedo s tim živjela je drugi život. Naši roditelji žive po ćoškovima domova i mi o njihovim životima ne znamo ništa. A ja sam sve vidio i pravio se baš kao i ona da živim samo u ovom životu, u ovoj paralelnoj stvarnosti u kojoj zajedno beremo koprive, u kojoj mi pravi krpenog lutka s kojim se tako vješto pretvara pa sve pršti od njene glume i srećnih uzvika koje tada ispušta.
 
Sjećam se njene cvjetne haljine na kopčanje. Njenih bijelih listova. Nekoliko otkopčanih dugmića koji otkrivaju koljena. Crvene isprane kose i uzdignutih jagodica. Sjećam se kako se smijala. Niko se više tako ne smije. Krpeni lutak letio bi u njenim rukama skroz do plafona pa bi se spuštao do mene glumeći pilota, a ona je mijenjala glasove i smijalala se glasno. Glasno. Tresla se cijela od tolikog smijeha. Znam sigurno, tad je bila srećna. I ja. Nikada više u životu nisam bio tako srećan. Postoje ti trenuci istinske sreće. Zauvijek se pamte. Njen osmijeh putovao je kroz moje ušne resice i prolazio kroz glavu. Spuštao se do stomaka i tu mi je bilo toplo i treperavo. Bio sam već prerastao ovu igru ali nipošto je nisam htio prekidati. Sve je igralo po sobi zajedno s njom i krpenim lutkom. Bili su savršen par. Želio sam da mi je on otac. Da je pilot i da nas svojim avionom odvede daleko. Daleko. Krpeni lutak.
 
Igrao sam se napolju kad je on zamišljao da je ona krpeni lutak. Vukao je za kosu i brisao s njom pod. Po podu je bilo puno crvene. Sigurno je pravila sos od pardajza. Zamišljao sam da jedem špagete, a crvena gusta tečnost cijedi se niz bradu. Brišem je rukom. Skroz do lakta. Prala mi je ruke i smijala se. Nikada nije plakala. Osim jednom u ćošku svog skrivenog života kad je mislila da je ne gledam. Takav je bio naš pod. Crven. Vukao je po njemu i brisao ga. Sad se igraju da je mama krpa. Briše pod. Ili krpeni lutak koji se vješto savija. Lice joj je bilo crveno. Ja ne želim da je ona krpeni lutak. Poslije je otišla u kupatilo, a otac me uzeo za ruku i odveo na ringišpil. Tamo je bilo puno buke i smijeha koji nisu prolazili do mog stomaka da me ugriju. Knedla u grlu sve je zaustavila. Osim grlobolje. Štipala me za srce. Tresao sam se, a nisam se smijao. Čovjek ponekad izgleda isto i kad se smije i kad je tužan. Pomislio sam se tako malo treba da se smijeh pretvori u plač. I konj kojeg sam jahao je bio tužan. Nije mi se sviđao. Čovjek koji prodaje žetone rekao je ocu da je taj pokvaren, ne svira i ne svijetli. Njemu je to bilo svejedno. Stavio me na tužnog konja i otišao u mrak da puši. To nije onaj moj otac, krpeni lutak. On me nikada ne bi stavio na tužnog konja.
 
Sutradan smo nabrali puno mladih kopriva. Njeno lice i ruke bili su potpuno crveni.
„Mama nemoj koprive te žare“ – vukao sam je za ruke i vikao.
Opet se osmijehivala.
„Nije to ništa, proći će, sve će proći mili moj“.
Sjedio sam na podu i posmatrao kako pere koprive. Žarile su njene ruke. Ona se i dalje osmijehivala i pogledavala u mene. Htio sam joj reći da prestane, da ne mora to raditi, da niko od nas ne voli previše tu čorbu. Ništa nisam radio. Držao sam krpenog lutka i stezao ga. Žarile su je. Pravile crvene tačkice po njenim mladim rukama i crvene masnice oko očiju, po bedrima i stomaku.
One su mijenjale boju u plavo, pa u ljubičasto. Od ujaka smo ponekad dobijali borovnice. On ih je uzgajao ali stalno je govorio da su skupe. Nije jela, čuvala je za mene. Mislio sam da to ljubičasto ispod oka u stvari poprima boju borovnice. Teško se pere i ruke joj budu ljubičaste. Bojao sam se da će pozelenit od tih kopriva ili da će je obliti neka narandžasta od mrkve. Zato je nikada nisam jeo.
Najviše pamtim njene ruke. Takve, ožarene.
Trpila je, rekla je:
„Hrani nas.“
„Ukusna je. Ništa me ne boli. Ništa“.
Borovnice su se cijedile niz moja usta, sok je kapnuo na bijelu majicu koju je potapala u deterdžent za suđe.
“Vidiš, sve se opere“ – govorila je. Sve.
 
Iako sam bio odrastao i svijet shvatao realno, vjerovao sam da je povraćao krv zbog tih kopriva. U bolnici je bio sam. Niko ga nije obilazio. Ja sam došao kad je bilo kasno. Tih dana ona je plakala, onako kao nekad po ćoškovima života. I meni se plakalo. Ruke su mi se tresle kao nekad od stiskanja lutka. U grlu je stajala jedna knedla, a njen ljutkast sok izazvao je grlobolju. Onu koja za srce ujeda.
 
Ta krv koja je izlazila iz njega bila je od njih. Od onih kopriva. Svetile su se. Sve je bilo crveno. Kao njene ruke kad ih je brala. Kao ona soba kad je vukao kao krpenog lutka. One stare koje je prosipao. Sve ih je povratio. Sve.
 
______________________________________________________________________________
 
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše kratke priče, koje je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i internet portalima. Majka Andrije, Arsena i Aljoše. 2018. godine objavila je svoju prvu zbirku priča, “Mandarinske patke“ (Imprimatur), za koju je dobila nagradu Branko Čučak za najbolju debitantsku knjigu. 2020. objavila je drugu proznu zbirku, “Nervus vagus i druge priče” (Imprimatur).
 

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: KICA KOLBE

proza

ROMAN KICE KOLBE “VITEZ I BIZANTINKA” / Витезот и Византијката, Izdavačka kuća Ili-Ili, Skopje, 2020; odlomci (2/2)

Sjećao se vremena svojeg studija. Kako to da ga je pogled na mlade nepoznate ljude na ulici izazvao da ih doživi kao glumce na sceni? A sam ih je pratio iz gledališta trudeći se da shvati odgovore. Je li ih je dozvala u priviđenje njegova nenadana želja da vidi sebe onakvim kakav je bio prije krize i tragedije s Bizantinkom?

„O čemu misliš?“ upita ga za ručkom Vitorrio dok je Daniel odsutno i dugo gledao u Koloseum.

„Ma ništa, onako.“

„Što je? Je li se nešto dogodilo?“ nastavio je Vitorrio. Daniel je šutio. Otpio gutljaj vina i nastavio polako pijuckati kapučino. Ponovo se zagleda u Koloseum.

„Vitorrio, je li ti se ikad dogodilo da sebe vidiš u nepoznatim ljudima?“

„Ne razumijem te!?“

„ Na primjer, vidiš neki prizor na ulici i među prolaznicima prepoznaš ljude iz svoje prošlosti. Ili samog sebe. Onakav kakav si bio nekad. Kao da dolaze iz tvoje prošlosti da bi te podsjetili na samog sebe. Na ono što si zaboravio. Na vlastite osjećaje krivnje. I da za tren nisi svjestan vremena ni prostora u kojem se nalaziš?“

„Daniel, pa što ti je? Zar si počeo pisati romane?“

„Ah, ništa, zaboravi! Znao sam da me nećeš razumjeti. Možda mi se samo pričinilo.

„Što se dogodilo?

„Dok sam te čekao u tvojem uredu, s prozora sam na ulici vidio troje mladića. Studenata. I jednu čarobnu djevojku!“

„Pa tako mi reci! Ne brini! Za muškarca u tvojim godinama to je normalno. Takva priviđenja čarobnih djevojaka događaju mi se svaki dan. Vjeruj mi, Viteže moj! Konačno se vraćaš u život!“

„Ma, nije djevojka bila bitna! Ne trčim ja za svakom…“

„Niti ja! Ja im samo pristojno prilazim i predstavljam se!“

„Daj, molim te, bar jednom budi ozbiljan!“

„Dobro. Pažljivo te slušam.“

„Bitno je koga sam vidio u toj nepoznatoj djevojci.“

„I, koga?“

„Sjećaš li se Bizantinke“ prošapuće Daniel, zazirući izustiti glasno njezino ime.

„Ej, ne spominji mi je! Molim te!“

„Nisam je spomenuo godinama!“

„Neka tako i ostane. Balkanska guska!“

„ E, sada si pretjerao!“

„Da i što onda?! Zaslužila je.“

„Nije bila ni guska, ni Balkanska. Vittorio , pa ona nikada nije živjela na Balkanu!

„Pa gdje onda?“

„U Njemačkoj, cijeli život provela je u Njemačkoj.“

„Pa nije li bila iz Jugoslavije?“

„Ne ona, njezini roditelji.“

„Pa što je onda bila po nacionalnosti?“

„Ništa drugačije od tebe i mene. Njemica!“

„Ne razumijem. Zašto ste je onda zvali Bizantinkom?“

„A zašto si ti mene zvao Vitezom?“

„Ja znam zašto. Ali zašto si ti nju zvao Bizantinka?“

„Duga je to priča, Vitorrio. Najvjerojatnije ona uopće i nije znala da je tako zovemo?!“

„Ma, morala je znati što je, tko je ?“

„Morala je znati?“ Zar moram i ja znati što sam? Pitaš li se ti što si i tko si?“

„Ja?“

„Da. Ti.“

„Ne pitam se.“

„Aha, ti se to ne pitaš. I nitko te i ne pita da objašnjavaš svoje podrijetlo. Za ne? Moje je pitanje svakako bilo retoričko. Tvoje je podrijetlo njemačko-talijansko. Njezino je bilo hrvatsko-srpsko. Ti si rođen u Aachenu. Ona, u Kölnu. Oduvijek se smatrala Njemicom. Uostalom kao i ti! Nakon razvoda njezinih roditelja, nije se mogla svrstati ni u jednu ladicu. Baš kao ni ti! O tebi nitko ne pomišlja da nisi Nijemac. A nju su uvijek svi o tome ispitivali. Odakle potječe. Bila je rođena u Njemačkoj, njemački joj je bio prvi jezik! Govorila ga je od rođenja, bez ikakvog akcenta. Kao ti i ja. Pa ipak su je mnogi, uostalom kao ti i ja doživljavali po tom klišeu.“

„Kojem?“

„Balkankom. Guskom balkanskom.“

Vittorio u trenu zašutje. Zamisli se. Vjerojatno mu je postalo neugodno što ga je prijatelj upravo u svezi te žene osudio da misli stereotipno.

„A što je loše u tome što su je ispitivali odakle je?“

„Na prvi pogled nema ništa loše. Ali tebe nitko ne ispituje odakle si kako bi ti suptilno sugerirao da ti nije mjesto u Njemačkoj. A i sam si iz miješanog braka.“

„Slušaj! Ovdje ima mnogo takvih poput mene. Talijana iz miješanih brakova. Zato sebe i ne moram objašnjavati i nitko me ne pita za podrijetlo.

„Pa, i u Njemačkoj ima mnogo ljudi poput tebe i nje!“

„Naime, ne vidim nikakav problem.“

„Znaš li zašto nitko ne pita o tvome podrijetlu, Vittorio? Vrlo jednostavno! Zato jer za svakog zapadnog Europljanina, osobito za Nijemca, Italija nije Balkan!“

„I nema razloga to biti! Italija je Europa. Rimska kultura“, branio se Vittorio.

„Ali i Balkan je nekada bio dio Rimskoga Carstva! Zapadnog ili Istočnog. Koji prosječni Europljanin zna to danas? Za nas Balkan nije Europa. Kao da nikada ni nije pripadao „našoj kulturi“. Balkan je za nas nešto strano, tuđe. Orijent ali ne Europa.“

„I sjeverni Europljani često kažu da Italija nije Europa!“

„Ti se šališ, Vittorio, zar ne? Pa Italija je za njemačke intelektualce zemlja čežnje! Sjeti se koliko je mladih Nijemaca nakon 1968. došlo studirati u Italiju. I moja majka je bila jedna od njih! I dan danas viđam oko mene njemačke intelektualce u mirovini u svojim vilama u Toskani. Toskana je za njih simbol Juga, Mediterana, lakoće postojanja, kultivirane kuhinje. A što nama predstavlja Balkan? Ćevapčiće i šljivovicu. Ništa mi drugo ne pada na pamet.“

„Ja znam! Macedonia di frutta. Miješana voćna salata. Makedonija. To je Balkan za prosječnog Talijana. Mješavina naroda koji ni sami ne znaju tko su.“

„Odličan primjer, Vittorio! Možeš li sada tu sliku povezati s visokom kulturom? Iskreno, baš bih volio živjeti u zemlji koja se uspoređuje s voćnom salatom. Samo što se ovdje misli da je za nas zapadne Europljane, Makedonija posvemašnja egzotika. Svejedno, kako bilo! Ti si izdavač. Zanima li te saznati nešto više o balkanskoj književnosti?“

„Iskreno? Ne“, odgovori Vittorio.

„Ni mene ne zanima! Ali druga je stvar s Italijom. Italija je zemlja njemačke čežnje za kulturom i povijesti. Ti znaš da su s italomanijom kultiviranih i produhovljenih Nijemaca započeli pisci poput Goethea u 18. st. I ja sam italoman! I za mene kao i za Goethea Italija je „zemlja gdje limun cvate“1. I to je bila prije nego sam pročitao njegovo „Putovanje Italijom!“.

„A tko je kriv da o Balkanu nije pisao Goethe, već Karl May? Jesi li čitao njegov roman „U balkanskim gudurama“? upita Vittorio. Daniel je zanijekao. „Nisam ni ja. A Goetheovo „Putovanje Italijom“ sam čitao nekoliko puta! Zadnji put, prošlog ljeta.“

„I ja sam ponovo čitao Goethea prije osam godina. Želio sam provjeriti priču Bizantinke da je u „Putovanju Italijom“ Goethe pisao o posjetu pravoslavnoj liturgiji u nekoj crkvi u Veneciji. Bizantinka je smatrala da je to bila crkva San Giorgio dei Greci, koju su izgradili bizantske izbjeglice u 16. st.“

„Da, poznata mi je ta crkva, ali nikad nisam bio u njoj. Nije daleko od San Marca, dodao je Vittorio.

„Goethe je od Italije napravio mit, idealnu zemlju. Bogatim Nijemaca je ponudio profinjenu hranu kako bi nahranio njihovu čežnju za kulturom. A Karl May još u naslovu nudi stereotipe. „U balkanskim gudurama“. Kakav kič! Tko bi normalan čitao takvu knjigu?“

„Možda je to balkanska realnost“, zaključi Vittorio.

„A, ne, dragi moj“ To je mašta Karla Maya. Naslov sugerira da je Balkan surova, zaostala divljina. Takvu sliku nitko ne povezuje s visokom kulturom. A i na Balkanu je nekad bilo visoke kulture!“

„Pa što? I da je tada bilo visoke kulture? Ali danas je nema, Daniel.“

„Možda i ima ali nas to ne zanima. Mi se i danas prije divimo Tabbuchiju, Viscontiju ili Felliniju.

„To si ti. Ja više volim Bertoluccija. Ili Pasolinija. I svakako, Umberta Ecca koji mi je bio profesor!“

„Znam, ali što to mi znamo o Balkanu?“

„Ništa. Jednom sam s roditeljima putovao na ferije u Grčku. Brodom! Iz Barija do Korinta. Nikad nisam bio na Balkanu!“

„Pa čuješ li sebe, Vittorio? Kako nisi bio na Balkanu?! Pa bio si u Grčkoj. Evo, i ti profinjeni intelektualac, potvrđuješ stereotip. Za Nijemce Grčka nije Balkan, govorila je Bizantinka. Tada je nisam razumio. Sada znam da je bila u pravu. Nijemcima Grčka nije strana. Prepoznaju se u njezinoj povijesti i kulturi. Ne samo zbog čežnje romantičara i filhelena za „kolijevkom europske kulture i znanosti“. Grčka je Platon, Aristotel, Homer. Ona je „domesticirana“ u zapadnu kulturu kao poticaj talijanskoj renesansi, humanizmu koji ne bi bili mogući bez antike, kao što bez renesanse ne bi bila moguća moderna Europa.“

„Da! Moj je otac uvijek govorio da se Rim ne može zamisliti bez Atene“, usklikne Vittorio.

„Vidiš? U tvojoj percepciji Grčka nije difuzan i nedefiniran prostor kao Balkan!“

„Priznajem, nije mi blizak!“

„I meni je Balkan tuđ. A upravo je to bilo pogubno za moj odnos s Bizantinkom.“

„Da sam bio na tvom mjestu i ja bih reagirao isto na tu uobraženu gusku!“

„Vittorio, je li bi ikada rekao za neku Grkinju da je balkanska guska?“

„Vjerojatno ne! Zna se, ona je Grkinja, zna se njeno podrijetlo, odgovori Vittorio.

„Pa nije li i Grčka na Balkanskom poluotoku?!“

„Pa neka je! O Grcima je sve jasno! A ovi ostali Balkanci ni sami ne znaju tko su i što su. Vjerojatno zato stalno i vode ratove. Zamisli, ratovi u dvadesetom stoljeću u Europi! Na Balkanu je sve izmiješano, govorio je moj profesor povijesti u Rimu.“

„Ah, ne, dragi moj. Samo je tako u našem klišeju o Balkancima. Ona naša Bizantinka je itekako bila svjesna tko je, a tko nije! Govorila je da oni drugi to ne znaju.“

„Ako je znala, zašto je tada sebe nazivala Bizantinkom? Zamisli da se danas neka Talijanka naziva Etrurkom? Svi bi mislili da je luda!“

„Nije ona sebe tako nazivala, mi smo je tako nazivali i to u njenom odsustvu. Bila je opsjednuta Bizantom. To je bila njezina trauma.“

„Baš me briga za njezinu traumu! Samo znam da si ti zbog nje mogao platiti glavom. Jesi li zaboravio koliko si bio bolestan. To tvojoj Bizantinki nikada neću oprostiti!“

„Vittorio, pa ti ne znaš ništa o njoj!“

„Dovoljno mi je to što znam!“

„A što ako ni to nije istina? Što ako je ni ja nisam poznavao?“

„Oh, molim te! Alergičan sam na muškarce u našoj dobi koji tako filozofiraju. Tebi treba žena, čovječe! Žena od krvi i mesa. A ne neka otkačena Bizantinka koja sanja o propalim carstvima. Tada ne bi buljio kao starac u mlade cure.“

„Kakav kič, Vittorio! I ti mi to kažeš?! Ti mi daješ savjete kakve mi se ni vlastita majka ne usuđuje dati. Znaš, malo mi je dosta tvoje brige! Niti si stariji od mene, niti…“

„Što? Reci! Niti sam pametniji od tebe? To si htio reći?“

Daniela je začudila spoznaja da se svađa sa svojim najboljim prijateljem oko žene koju je zapravo prezirao kada ju je tek upoznao. A nije ni znao je li ona uopće živa. Ona je za njega bila daleka prošlost. Možda je Vittorio bio u pravu. Trebao je tu priču zaboraviti jednom za uvijek. Ali je znao i to da neće zaboraviti svoju krivicu.

„Ne! Mislio sam reći da nisi iskusniji od mene“, pokušao je Daniel smiriti situaciju. “Bar kad se radi o ženama! Uostalom, kada se o njima radi, nema pametnog muškarca. Možda si ti u pravu i za Nataliju.“

„Ne znam baš“, odgovori pomirljivo Vittorio. „Brinem se za tebe i za tvoj duševni mir. Zapravo, sada si je prvi puta nazvao pravim imenom. Nisam znao da se tako zvala. Natalija.“

„Kako? Nisam ti rekao da se zvala Natalija Polenak?“

„Ne! Ti si uvijek govorio samo o Bizantinki. Ponekad sam mislio da je neki vampir. Natalija zvuči normalno. Ljudski. I lijepo!“

„Pa i bila je lijepa! Čak i vrlo lijepa“, nasmije se zagonetno Daniel.

„Da ste prohodali prije nego ste počeli filozofirati, možda biste danas imali već troje djece?!“

Daniel se zamisli.

„Znaš, jednom mi je Johannes ispričao nešto neobično. Mislim da je to bilo one večeri kada sam stigao u Veneciju. Ostali smo sami do kasno u noć. Na terasi studentskog hostela. Imali smo nestvarno lijep pogled na jedan od kanala. Čula se glazba i vreva sretnih ljudi iz restorana oko nas. A ja sam bio bolestan, sav sam sam gorio u groznici. I izgubljen, tužan i razočaran. Stigao sam tamo sav izbezumljen od srdžbe i mržnje prema Bizantinki. Te sam noći bio nekako sentimentalan. A popili smo i dosta vina. I ta čarobna Venecija. A i Johannes je imao rijedak dar govoriti pjesnički i o najbanalnijim stvarima. Koliko mi to ponekad nedostaje“, izdao se Daniel.

Da, znam kakav je Johannes. I što ti je rekao?“

„Johannes mi je spričao što mu je profesor rekao o Nataliji i meni.“

„I?“

„Nešto neobično. Tada, za mene nezamislivo! Da smo se nas dvoje sreli u nekoj drugoj konstelaciji, a ne na postdiplomskom studiju gdje često vlada konkurencija, jal, i borba za pozicije, mi bismo bili idealan ljubavni par.“

„Možda je i bio u pravu“, nasmijao se Vittorio.

„Mene je tada to šokiralo. Pitao sam se kako je mogao upravo on, koji me je poznavao poput vlastitog oca, misliti da bih se ja ikada mogao zaljubiti u takvu ženu?!“

„Kakvu, Daniel?“

„Gusku balkansku. Uostalom, kad je riječ o ženama u koje smo se do sada zaljubljivali i njihovom izboru, nas dvojca imamo gotovo identičan ukus?“

Vittorio je razumio poruku. Jednog ljeta Daniel je prvi upoznao Liviju, koja će kasnije postati Vittorijeva žena. U studentskom disko klubu u Firenci. Ni Daniel ni Livija nikada ništa nisu rekli je li se između njih te večeri nešto dogodilo. Kako bilo, nekoliko dana kasnije, Danijel je upoznao Johannesa s Livijom kao sa svojom dobrom prijateljicom. Vittoria je iznenadila Danielova primjedba od koje se moglo naslutiti da je te večeri između Daniela i Livije bilo nešto više od prijateljske simpatije. Zamislio se i nije više znao kako nastaviti razgovor. To je primijetio i njegov prijatelj.

„Samo da bude jasno, Vittorio! Čim sam upoznao Liviju, znao sam da je ona tvoj tip. Toga ljeta ti si bio kod svoga oca u Njemačkoj. A ja sam bio kod tvoje mame u Firenci. Pričao sam Liviji o tebi. Poželjela je upoznati te. I čim se to dogodilo, shvatio sam da ja više nemam više nikakve šanse. Vidio sam kako te je gledala već te prve večeri u disko klubu. Mene nikad tako nije gledala. Znam koliko te voli. I usprkos svim tvojim šalama i tobožnjom žeđi za ženama. Tipični Ničeanac!“

„Da, doista je tako. I danas mi teško pada odvojiti se i dan od nje. Livija tebe jako voli kao prijatelja. Što misliš koga osim mene najviše boli tvoja osama u Toskani?“

„Znam, Vittorio! Istina je da mi nije baš lako. S vama dvoje je drugačije. Ja nikada nisam bio zaljubljen u ženu kao ti u Liviju. Do sad su sve moje veze bile površne.“

„A Katrin?“

„Ona je jako draga! Bili smo prijatelji još u gimnaziji u Aachenu. Poslije smo postali i par. Onako, iz navike. Među nama nikada nije bilo vatre kao između tebe i Livije. Katrin me je posjećivala i ostajala bi po nekoliko tjedana. Za vrijeme ferija. Prije šest godina je prestala dolaziti. Nakon što sam joj rekao.“

„A što si joj rekao?“

„Da je ne volim! Da možemo ostati i dalje prijatelji i da može doći kad hoće, ali ne više od toga. Ona je željela više.“

„A Bizantinka?”, namignuo mu je šeretski Vittorio.

„Ma, pusti je! S njom je bilo i previše vatre. Ali vatra koja ubija! Dosta mi je toga! Oboje smo umalo poginuli. S druge strane, ne možeš se zaljubiti u kliše! Bizantinka je bila upravo to. A Nataliju zapravo nikad nisam ni upoznao.“

„A da si je upoznao?“, Vittorio se nasmije.

„Prezirao sam njezinu balkansku patetiku!“

„Ah, nisu patetični samo Balkanci. I Talijani su patetični! To i mene živcira.“

Daniel ne odgovori ništa. Promatrao je rijeke turista koji su prolazili trotoarom pokraj restoranskog vrta.

„Bilo je nečeg proturječnog u mom odnosu spram nje, Vittorio.“

„Pa bili ste u ratu!“

„U ratu smo bili samo u nazočnosti drugih. Nikad to nismo bili nasamo. Samo sam je jednom ispratio do kuće. Zamolio me je profesor. Ja se sam ne bih ponudio.“

„I, je li se nešto dogodilo?“

„Ništa. I da sam ja htio, nije išlo. Bila je hladna, zatvorena. Ili sam je ja takvom doživio? Ne znam. Putem od Weberstraße do Gabelsbergerstraße gdje je živjela pričala je neprestano orazvodu svojih roditelja. A ja sam joj nosio tešku torbu s knjigama“, nasmije se Daniel.

„Zar ovo govoriš ti? Daniel Kluge, Vitez, koji je mogao zbariti bilo koju curu za pet minuta, a kamo li neku balkansku šmizlu? A ti si joj samo nosio tešku torbu? E, drago dijete, ovo je baš kič!“

„Jednom sam je slijedio“ nastavi Daniel svoju priču. Pri tom se non- stop smijao, što je radovalo Vittorija. „Zapravo dvaput! Hodao sam iza nje i mirisao njezin parfem. Još ga osjećam! A nisam mogao ni zucnuti, a kamoli dotaći je. Nezamislivo!“

„I ti onda kažeš da te nije privlačila?“

„Ne nije me privlačila. Ili? Možda rijetko. Samo na trenutak! Doživljavao sam je kao na filmu. Jednom sam je slijedio na putu do kuće nakon fakulteta. Sve dok nije ušla u neku kuću u Kaiserstrasse. A ja sam se sakrio sam se iza jednog grma u susjednom dvorištu. I čekao je da izađe,“, reče Daniel i zamisli se.

„Ej, čovječe, pa ovo je ludo. To mi nikad nisi ispričao.“

„Nije mi bilo ugodno, Vittorio. Koji bi dvadesetdevetogodišnjak prijatelju pričao takve stvari?“

„A zašto si je čekao?“

„Htio sam saznati što je ondje radila. Dok sam je čekao, zamišljao sam si svemoguće stvari. Ne pitaj me kakve! Evo samo jedne od mojih maštarija. Zamišljao sam si da ona u toj kući, dok je ja špiuniram pod prozorom, vodi ljubav s nekim krupnim tamnoputim Balkancem. Sa zlatnim lancem oko vrata. Netko poput automehaničara moje mame.

„Miroslav! Iz Srbije. Ili je možda bio iz Makedonije?“ Vittorio se glasno smijao i vrtio glavom u nevjerici.

„Zašto se smiješ, Vittorio? Taj Miroslav je bio jedini Balkanac kojeg sam poznavao!“

„Čovječe, ovo je genijalno!“

„Priznajem, kriv sam. Stid me je!“ Danijel prekri lice dlanovima i počne se glasno smijati. Vittorio mu se pridruži.

„Čekaj! A zašto profesor Von Blumental nije doživljavao i Bizantinku kroz stereotip glupe Balkanke?“, upita Vittorio.

„Ne znam. Možda ju je on gledao kroz neki vlastiti stereotip. Jako ga je ganulo rusko ime Natalija. Dali su joj ime po baki, Ruskinji iz Sankt Peterburga. Profesor je rođen u Königsbergu, gradu koji se sada nalazi u Rusiji. Sigurno mu nije bio stran slavenski, ruski svijet. Možda ga je kod nje zadivila upravo ta činjenica.“

„Zar ona tebe doista nije zadivila?“

1 Johann Wolfgang von Goethe, „Kennst du das Land, wo die Zitronen blühn“, 1782.

____________________________________________________________________________________

KICA KOLBE je renomirana makedonska spisateljica koja živi u Njemačkoj, a piše prozu i esejistiku na materinskom, makedonskom jeziku.
Rođena je 1951. u Makedoniji u obitelji egejskih izbjeglica koji su u doba Grčkog građanskog rata prebjegli iz Grčke u Jugoslaviju. Studirala je filozofiju na sveučilištima u Skopju i Beogradu. Magistrirala je na estetici Theodora Adorna, a doktorirala na njemačkoj estetici 18. st. U razdoblju od 1976.-1984. radila je kao asistentica, a kasnije i docentica estetike na katedri za filozofiju na Filotofskom fakultetu u Skopju. Sudjelovala je na svim projektima Estetičkog laboratorija, u osnivanju festivala „Mladi otvoreni teatar“ i časopisa „Filozofska tribina“. S njemačkog je prevela djela Immanuela Kanta, Paula Kleea, Martina Heideggera, kao i eseje Theodorna Adorna.
Od 1884. živi u Njemačkoj gdje se intenzivno posvećuje slikarstvu, pisanju proze i prevođenju. Već je nekoliko godina kolumnistica online redakcije na makedonskom jeziku za Deutsche Welle. Sudjelovala je na mnogim znanstvenim konferencijama, debatama i književnim čitanjima.
Objavila je pet romana: „Egejci“, 1999., „Snijeg u Kazablanci“ 2005. (dobitnik nagrade Roman godine), „Žene Gavrilove“ (nominiran za nagradu Balkanika) 2008., „Zemlja izbjeglica“ 2018. i najnoviji roman „Vitez i Bizantinka“ 2020.
Objavila je i zbirku priča „Rijeka u naslijeđe. Ein Fluss als Erbe“ na makedonskom i njemačkom u Skopju i Langenfeldu 2009.
 

ROMAN ŠABANA ŠARENKAPIĆA “KVARTIDA”, Darma Books, 9/2020; odlomak

proza

Tada je Ida prvi put okusila sladoled. I što ga je, ushićena, nježnije čuvala u ruži tanušnih prstiju, sladoled je brže čilio.

Kap po kap.

Pored školaraca-pušača, u mahali biskulja i bezbroj sitne djece kojoj se preko usta i usni još otežu slinke, kao kreste ćurana, sibijan koji s otromboljenim trbusima landara okolo, ulijepljen sjemenkama bostana, trohama i zemljom. A ponekad, pirala-gola, bez gaća i košulja, izbauljavaju iz blata, iz prašine, iz slame i sijena; i gurnuta u ljute koprive, u trnje i čkalj, vrište do neba. U dječjoj navadi, vuku na konopljanim kujrucima poneku pridavljenu pseću ili mačinju dušu; il s mukom tegle teške klimave točkove sa starinskih kolica, guraju na kvrgavim štapovima prikovane poklopce s kanti za maslo. Djeca, koju stariji nazivaju piskor, dihanija, milet, sibijan, imaju beskrajno puno vremena za rašćenje, ali vrlo brzo stasavaju za teške poslove življenja. Među tom mlađarijom, ima sakatih, nijemih, gluhih duša kojima treba tek malo iskrenosti i mažnje; duša koje je svako već svrstao u gluhe, nijeme i sakate. Ida voli da se igra s njima. Ponekad satima čuče u prašini pored rijeke i, razdragano, cijuču. Ponekad i preskoče u Idinu avliju, odakle ih ona, kao izgrednike, šibane, razjuri prutom ili kamdžijom. Niko se od starijih ne miješa u njene sporove s dječicom. Znaju da Ida nije sposobna za hilu. Ako djeca plaču, znači da su pretjerala. Uljudnost je najbolja zaštita i odbrana od grijeha i omraze.

Ida uveliko puši, kašljucka i pljucka gorčinu s jezika. Trči, preskačući plotove, do kuće Kasima Batala, da s njegovim sinom ispuši sve cigare na ovome svijetu, da pjeva neke hunjkave i tužne pjesme i drnda prstima po harmonici. Kroz Kasimovu se kuću prolazi kao kroz han. Neprestano se tu smjenjuju svite daljnjih rođaka. Jedino u vrijeme Ramazana tu ima nekoga reda, i samo se tada može znati ko je ko, ko je šta i odakle stiže. O Bajramu, taj se poredak smete; Ida je onda bezbijedna, skoro niko i ne primjećuje da nije njihova. Osman ima piskav glas, tanke ruke i tabane šlampave kao hamalska čarapa. Stariji je od većine pušača i niži rastom od Ide. Jedva kvrgavom glavom premašuje krilca dvokrilne harmonike. Jedva domašuje bradom šiljava rebra instrumenta koji mu čuči na krilu. Doduše, Ida mu se ne primiče, i ne stoji s njim ni u ravni avlijske klupe. Uvijek se među njih može uvući debela mačka. Dok puše, obavezno u rukama drže i po jednu štanglicu šećera, stružu je zubima i preko nje fućkaju kolutove dima, prstene kroz koje se nazire usplamtjelo krovlje crvenih kuća. Osmanu dim šiklja na nos. Ida ne umije da natjera dim na tanke nozdrve. Držeći se rukama za stolicu, naprežući se uspijeva da pobijedi svoje tijelo, da ne padne u trans.

Rafo, prvi muškač iz Idine klupe, bljedolik i tih momčić, mahnito onaniše na časovima geografije. U početku, to radi stidljivo. Trudi se da ga niko ne vidi. Onda se njegova žudnja otima oprezu, i on to čini pred Idom, zadihan i usplamtio. Ida u početku ne umije ni da se stidi muškoga neprizora. Misleći da ima padavicu ili neku grdnu bolest, u čudu gleda Rafa koji stenje i landara glavom preko klupe, kao nepriklan pjetlić. Tek kad se suoči s predmetom njegove pomame, obara glavu i okreće mu leđa. Počinje da ga izbjegava čak i u snovima, jer Ida počesto prosanjava sve dnevne i školske događaje, naročito mučninu s časova na kojima je propituju. Budi se u znoju, premorena i zajapurena. Ponekad štreca i na samu pomisao da se prvo moraju zatvoriti oči da bi se zaspalo. Satima, mučeći se i snu se odupirući, zuri u sobnu tamu, u daleku fruzgu nebeske svjetline u prozoru. Na sreću, pošto Rafo ne prelazi razred, Ida u spasenju, istiha, zaboravlja tu mušku ružnoću i tuđu blizinu. U njenoj novoj klupi niko s njom ne sjedi, ali se njoj još pričinjavaju Rafovo krkljanje i bljedilo. To susretanje s prljavštinom muške snage, u pamćenju, pogani joj misli u tanušnoj sreći. Kad god pomisli na ljepotu, sjeti se Rafa zaleglog preko klupe u magarećem ćošku, i cvili od jada.

Ida uporno odbija da priča, i vjeruje samo u ćutanje. Zaludno Feiz pokušava da je odobrovolji. Zaludno oko nje ređa tanke cigare, rastire žute listove duhana, grumulja suhe režnjeve po krilu, i moli Boga da ga ona ne ostavi samog, u gluhoti puste kuće. Ida okreće glavu ustranu, mrzovoljna i kivna na sav muški svijet. Još manje podnosi drugarice, mahalske i školske djevojkane s kojima više ne umije ni da ćuti. Osjeća odvratnost od pripadanja istom rodu. I kad je među njima, gleda kroz njih, nesvjesna opasnosti nove navike. Ida se, preskočivši razred, nehatno mijenja. Nakratko, zatvara se u sebe, u bojazan da je Rafova duševna prljavština ne sustigne u novoj klupi, među nepoznatima. Izbjegava i Rafo susrete s Idom i s momcima iz mahale. Omrznuo je i pušenje i njih, zbog njihovog sjećanja na njegovu nepoćudnost i prljavu naviku. Na dan izricanja javnog ukora, Rafo svoju majku odvodi u tuđi razred na roditeljski sastanak, gdje jadnica dva sahata uzalud sjedi čekajući da je razredni prozove. Iste večeri, Rafo kod kući dobija batine koje niko drugi na njegovom mjestu ne bi prebolio, i danima ne može da sjedne, zbog uboja i modrica koje ni sirova volujska koža nije u stanju da izvuče.

Izrana idući po hljeb, Ida zaobilazi Rafovu kuću, avliju široke familije Haznadara. Skreće s puta pred Zlatanovom zgradom, prolazi kroz Beljinu baštu i izlazi na mračno dispanzersko dvorište. Odatle, kod vatrogasnog doma, ponovo izlazi na ulicu i pjevajući stiže do pekare. Vraćajući se kući, ide istim putem, zadihana. To izbjegavanje susreta s Rafom postalo je smorno, kao i sve drugo što je ikako može povezati s njim. Odlazeći po hljeb, obavezno zastane na mostiću. Tu, zakačen o pervaz nad rijekom, zakatančen da utvrdi srećnu vezu dvije srodne duše, truhne nečiji katanac, kovanik, u šuškoru godina. Tu ona obavezno zastane, osmjehne se i krene. I tako zatvara krug oko cijele mahale, da se, ni slučajno, ne sretne s ičim što je može makar i podsjetiti na Rafa, a taj krug širi je od garežnog neba nad čaršijom. U nedoba, izmrcvarena zebnjom od susreta s prividom svoje more, uzgred primorava Osmana da je miri svirkom, dok on dahće za stolom u baštici na klupi koja se znoji i gori pod njim vatrom nezemaljskom. Kad podigne umehrano čelo k nebu, Ida ne vidi Osmana koji kleči na koljenima i drži cvijetni stručak u ruci ispruženoj k njoj. Ne vidi ni njegov osmjeh, prošaran škrbinama. Ne vidi ni njegove oči zaleđene zebnjom.

Pošto zatvori oči, Idi se ispotekar ukazuje Rafovo lice. Napopadaju je strahovi od kojih vehne i cvijeće u saksijama na prozoru. Stare muke, rignule u njenom tijelu, pomjeraju joj pamet, zakivaju joj usta i oduzimaju glas. Za sve što čini, ni na šta je ne navodi njena duša. Prevarena moranjem, u stidu, nalazi ujtehu iz starih riječi: «Vječna je duša ona koja se, u moranju uniženja, ne stidi sebe». Ida satima sjedi u hamamu, na golim daskama, mahnito drhteći pod suzom hladne noći, ježeći i grčeći se oko svoje nepojamne boli. Rafova prljavština joj se ulila u um, u usta i u grlo, do dna duše, i ne može se sprati spolja i neće se moći zaboraviti ni u sljepilu njenog oca. Osjećanje uniženosti, u netaknutoj nevinosti, opoganilo je mladost tijelu i oduzelo tijelo mladosti. Ni žena ni djevojka, ni rod ni drug, Ida želi zlo svome sudrugu, zlo koje se približuje duši u patnjama koje ne prestaju s olakšanjem ni u smrti.

«To je bilo davno», ponavljaće Ida utješne riječi kad god se sjeti visina svoje mladosti, u velebnoj bašti svoga samstva.

___________________________________________________________________________________

ŠABAN ŠARENKAPIĆ rođen je u Novom Pazaru 1956. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Objavio je 12 knjiga poezije i tri romana. Osnivač je Kulturnog centra „DamaD“, pokretač književnog časopisa „Mak“ i magazina „Has“. Član je Društva pisaca BiH. Živi u Novom Pazaru i Sarajevu.