Bivanje umjetnikom vrlo je relativan pojam. Koliko god se to uzvišenim prikazivalo u filmovima, pojam „umjetnik“ u praksi većinom označava individuu donekle prljavih noktiju i nesigurne financijske situacije, nastanjenu u neurednom prostoru punom platna, boja, alata, papira ili neobjašnjivih predmeta koji samo njemu služe nečemu. U očima društva, ova individua pomalo je nedefinirana jedinka, čije se zvanje izgovara najčešće popraćeno česticom „ma“, uzvikom „aha…“ ili značajnom gestom odmahivanja rukom. Tako i mene najčešće doživljavaju moje kolege neumjetnici s posla. Kao vanjskom suradniku Gradskog groblja, dodijeljen mi je jedan mali kut u klesariji, u kojoj sam ja, usput rečeno, jedina osoba koja kleše. Svi drugi kamen režu i u njega strojno urezuju slova. Sa slušalicama na ušima, puna kamene prašine, stigmatizirana umjetnicom, stojim kraj stalka u svom kutu i klešem reljefe, anđele, krila, fontane i ostale oblike koje naručitelji žele. Trenutno izrađujem malog, debelog anđela čije genitalije je naručiteljica izričito zabranila, dapače, čak i bradavice, pa sam odlučila da ću kip prikazati obučen u kratku tuniku. Godine i godine narudžba čednih anđela u meni su izazvale tihu frustraciju i bunt, što je rezultiralo prekovremenim radom tijekom kojeg u svom kutu skidam naručene kipove sa stalka i zamjenjujem ih svojim projektima: modificiranim kopijama narudžbi oslobođenim patetike i čednosti. Prvo sam započela s edicijom svojih nadgrobnih ploča (prva od njih bila je ploča s reljefom koji izgleda kao dječji crtež čovjeka, a ispod njega piše „Ovdje leži ni po čemu važan čovjek“), a onda sam krenula na zahtjevniji projekt – anđela s monstruoznom erekcijom. Na njemu radim posljednja tri mjeseca, svaki dan po dva sata. Jedan dio naručitelja želi da anđele nakon izrade obojim zlatnom bojom. Svog anđela odlučila sam ostaviti sirovog, bez boje. Kolege nikad ne prilaze kutu u kojem su moji radovi. Nikad još nitko nije pokazao interes, osim jednog zaposlenika koji ne radi u klesariji – Grobara. Grobaru nitko ne zna ime, osim onih u računovodstvu. Kao što i njegov nadimak sugerira, on je bio zadužen za kopanje raka, ali kružile su priče da taj naziv nije „zaradio“ na poslu. Prema narodno-kolegijalnoj predaji, Grobar je još kao tinejdžer ubio vlastitu majku i zakopao je u vrt iza kuće. Nakon tjedan dana, policija, koju je poslala zabrinuta susjeda, našla ga je kako hladnokrvno jede čips pred televizorom. Navodno je proveo deset godina u zatvorima za maloljetnike i zatvorenim odjelima psihijatrije. Grobar svake večeri nakon posla prolazi kroz klesariju, zastaje na dva metra od mog stalka i promatra me. Svaki dan, pomalo ritualno. To njegovo promatranje uvijek traje otprilike pet minuta, tijekom kojih ja njemu kimnem, a on samo trepne. Nikad nismo prozborili niti riječ. Baš kao što moji kolege klesari nikad nisu vidjeli niti jedan rad iz mog popodnevnog projekta, tako ni Grobar nikad nije vidio niti jednog mog jutarnjeg zlatnog anđela. Gledajući krajičkom oka njegovu siluetu, znajući da zuri u moje kipove svojim konjuktivitičnim bjeloočnicama, pitala sam se je li ubio majku, zašto ju je ubio, što misli o mojim projektima i mašta li o tome da me zadavi, smjesti u jednu od iskopanih raka i na nju postavi umjesto nadgrobne ploče mog anđela s erekcijom. Grobar i ja u popodnevnim satima uvijek smo sami u klesariji. Možda je perfekcionist. Možda čeka da završim kip kako bi me ubio.
***
MIŠKO
Miško je bio ultimativni intelektualni pijanac od trenutka kad sam ga upoznala. Upisao je fakultet kasno, s 25 godina. On je studirao književnost, a ja likovnu umjetnost, ali upoznali smo se na zajedničkim predavanjima. Sve kolegice na predavanjima zalijepile su se za njega jer su mislile da će izgledati kao intelektualke ako ih netko vidi s njim. Njihovo oduševljenje naglo je splasnulo kad su shvatile da ne mogu podnijeti smrad alkoholnih para koje se svakodnevno šire iz njegovog tijela. U predavaonici je uvijek red klupa oko njega bio slobodan i ja sam na našim malobrojnim zajedničkim predavanjima zadovoljno sjedala kraj njega, kao u sigurno sklonište od kolegica i njihovih dosadnih priča. Nesklonost kolegica si je osigurao i time što je jednoj od njih, koja je tijekom studija dva puta rodila, na njezino pitanje „Zar ti ne voliš djecu?“ elegantno odgovorio: „Ja najvjerojatnije neću imati djecu jer namjeravam biti alkoholičar.“ Nakon toga ga više nitko nije pozdravljao. Predavanja o školskoj didaktici shvaćao je vrlo humoristično. Jednom nam je nadobudna mlada profesorica zadala da smislimo neku problematičnu školsku situaciju i ponudimo svoje rješenje. Ovo je bila Miškova nastavna situacija: „Petar je iskopao oko Florijanu i ubacio ga Evelini u pernicu. Evelina je oko, mislivši da je špekula, posudila Milkici. Milkica je oko zgnječila u džepu, pa joj je mama dala zabranu igranja s crncem iz susjedstva. Sutradan, Milkica je Evelini vratila novu špekulu, a Evelinu je nastavnica kaznila jer je tako nesmotreno postupila s Florijanovim okom. Petar se slatko nasmijao Florijanu, a Florijan mu je namignuo.“ Nakon završenog studija, otišao je raditi u neko selo kao profesor za minijaturnu novčanu naknadu, kako bi sakupio godinu dana staža i položio nastavnički ispit. Predavao je napaljenim pubertetlijama u školi kojoj je prijetilo zatvaranje zbog premalog broja učenika. Bio je jedini profesor koji nije bio stariji od šezdeset godina. Živio je s lokalnim starcem koji ga je opskrbljivao rakijom i brao je gljive u šumi. Nakon godine dana, javio mi se mejlom koji je započeo pitanjem o ljubavnom životu („da l’ se sretno udaješ, za još jednu presretnu rastavu čak i doslovnu, ako se ona sprovodi sjekirom za meso i kosti)?“), pitao za savjet oko ispita, a mejl dovršio rečenicom: „Inače, kao što vidiš, još uvijek negiram vlastitu uzaludnost, umjesto da jednostavno poludim.“ Ispit nije položio. Komisija ga je toliko izmaltretirala zahtjevima o formalnom izgledu tekstualne pripreme za ocjenski sat, da je on odlučio reći im kako se uopće ne namjerava pojaviti na ispitu i da zauvijek odustaje „od cijele te situacije“, što je komisiju, kojoj se to nikad prije ni sa kojim kandidatom nije dogodilo, naprosto zgrozilo. Nakon toga se više nikome od nas nije dugo javio pa sam pretpostavila da se napokon usrećio ludilom.
***
DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.
Bila je jesen neke davne godine kad je krdo hodočasnika bosonogo gazilo po oštrim predjelima planine Santa Muerte1 kao što je Krist gazio po vodi i kao što su čavle gazile po njegovom mršavom tijelu. Sasvim je jasno da većina njih nije stigla do vrha na kojem je ponosno stajala sićušna crkva, zbijena između peyote kaktusa i suhe zemlje, izgrađena prije nekoliko stoljeća na mjestu na kojem se prije dolaska Europljana nalazio oltar za mrtve, posut laticama cvijeća koje su odabrani nosili iz kotline rijeke pa sve do vrha planine i okružen lubanjama onih koji su stradali za bogove. Još od izgradnje crkve Santa Virgen Inmaculada2 koju su stanovnici iz doline kasnije preimenovali u Santa Muerte, nitko nije uspio doći do vrha i proći kroz njezina malena vrata i, sasvim očekivano, diljem zemlje su počele kružiti priče o onom što se nalazi u toj crkvi. Još u sedamnaestom stoljeću pričalo se o skrivenom blagu koje su Europljani ugradili u temelj crkve, neki su govorili da je zlato, neki da je sveti gral skriven iza oltara, iako oltar nikad nisu vidjeli, kasnije se počelo pričati o dušama mrtvih koji su tu bili prije španjolskih osvajača i sad se svete svim katoličkim vjernicima jer su im uništili oltar, neki su vjerovali da duše vjernika koji su pokušavali doći do vrha štite tajnu planine Santa Muerte, a neki su zagonetno šutjeli pokušavajući se oduprijeti tračevima i praznovjerjima. Sve dok te jeseni neke davne godine, točno na Dan mrtvih, Jesús Diego Moreno de La Sierra de La Cruz nije sišao s planine noseći kamen koji je izvukao iz zida crkve i cvijet peyote kaktusa kao dokaz da je stigao do vrha. Naravno, odmah su počele kružiti priče i vjernici su se danima okupljali ispred njegove kuće, točno iza polja agave Heriberta Bodege, poznatijeg kao „El Tequilero.“ Donosili su mu darove, govorili kako je opravdao svoje ime, kako je on zasigurno svetac, kako će ga Crkva proglasiti svecem jednog dana kad priča dospije do Vatikana, ljubili su mu stopala i ubrzo zatražili da se crkva na vrhu planine Santa Muerte preimenuje u La iglesia cátolica de San Jesús Diego. Ubrzo nakon toga počeli su mu dovoditi svoje slijepe i bolesne članove obitelji, moleći ga da ih izliječi. Priča se da je stari Ernesto Garmendia progledao nakon što ga je Jesús Diego dodirnuo. No priča o Jesúsu Dijegu postala je još tajnovitija i samim tim intrigantnija kad je četiri godine kasnije nestao. Ispred njegove kuće danonoćno su budno i strpljivo čekali vjernici, a ipak, nitko ga nije vidio kako izlazi iz kuće. Tek nekoliko dana nakon što su svi već bili umorni od nespavanja i čekanja, María Elena Muñiz de Bodega, žena Heriberta Bodege, nogom je srušila vrata, a zatim je masa pomahnitalo utrčala u kuću tražeći svog mesiju, tražili su ga ispod kreveta, u ormarima, na mračnom tavanu na kojem su pronašli samo nekoliko starih knjiga i dva šišmiša, ispod stolova, iza malenog kauča, u ostavi u kojoj je čuvao tekilu i Bibliju, ali nisu ga našli, baš nigdje, kuća čak više nije ni mirisala na njega, na kolonjsku vodu s mirisom raži pomiješanu sa znojem, ni njegova odjeća nije imala taj miris, skučeni prostor odisao je gorkim mirisom ruže koji nikad prije nisu osjetili tu ili u blizini Jesúsa Dijega.
„Tako je to sa svecima, nikad ne znaš što im se dogodilo“, govorili su.
Tražili su od biskupa da Vatikanu pošalje zahtjev za beatifikaciju, a u međuvremenu su se okupljali ispred njegove kuće i palili svijeće. Nekoliko mjeseci kasnije, planina Santa Muerte je vrištala, doslovno vrištala. Bilo je to nekad sredinom svibnja, dva tjedna pred rođendan Jesúsa Dijega. Začulo se nekoliko vrisaka, točno u ponoć i vjernici su pomislili da Jesús Diego sad vjerojatno živi na vrhu planine, u svojoj crkvi ili da njegov sveprisutni duh vrišti i plače nad njihovim grešnim životima, Heriberto Bodega je odmah nakon toga prestao posjećivati Evu Manzanero, ženu s kojom se viđao u baru Los Placeres, María Elena Muñiz de Bodega odmah je zapalila svijeću za svu djecu koju je pobacila, Ana Cristina López de Navarra je sišla s krova s kojeg se htjela baciti jer je provela noć sa nekim neznancem iz grada i to na obljetnicu smrti svog muža, Federico Palazuelos je drhteći sklonio nož sa vrata svoje žene, a ona mu se, sve vrijeme plačući, ispričala zbog svog iznenadnog odlaska u grad. Kao i u svakom neobjašnjivom događaju, postojali su skeptici, neki su govorili da to uopće nije bio Jesús Diego već La Llorona3 jer glas je ipak bio ženski, a neki su to pokušavali logički opravdati govoreći da je ono što se čulo vjerojatno bio zov pume koji je veoma sličan ljudskim vriscima. Ipak, usprkos moru teorija o nestanku Jesúsa Dijega i vriscima s planine Santa Muerte, ono s čim su se svi stanovnici doline složili jeste činjenica da je sve to veoma čudno jer na rođendan Jesúsa Dijega, opet u ponoć, planina je vrištala, a na njenim oštrim dijelovima je tinjala vatra koja se ugasila sama od sebe nakon nekoliko minuta i baš tad je jedna zapaljena grana pala na krov njegove kuće spalivši knjige koje su se nalazile na tavanu. Kad su vjernici i pljačkaši te iste noći utrčali u kuću ne bi li iz nje izvukli novac, nakit ili alkohol, nisu pronašli ništa, flaše tekile u ostavi bijahu prazne, a velika Biblija kožnih korica bila je otvorena. Nedugo zatim vrisci su postali učestaliji, a oko kuće Jesúsa Dijega izrasli su peyote kaktusi, kako su se odjednom tu pojavili nitko nije mogao objasniti.
„Ja sam…“, vrištao je ženski glas s planine Santa Muerte, „Ne, ne. Moja djeca!“
I u tom trenutku bi se zakleli da su čuli La Lloronu, ali više ni vlastitim ušima nisu vjerovali, tako je bilo lakše jer onda kad su vjerovali bivali su kao opsjednuti demonom ili, u ovom slučaju, strahom od Boga, zatvarali bi se u kuće i danima ne izlazili plašeći se da će ih vanjski svijet iskvariti i natjerati na grijeh jer ne postoji svijet osim unutarnjeg duhovnog i Božjeg koji nije utemeljen na grijehu, no onda kad su potrošili sve zalihe hrane, kad su se zasitili svojih domova, djece, muževa i žena, bilo je jasno da je vrijeme za promjenu i da je najsretniji čovjek onaj koji ne ispituje stvarnost, već je prihvaća onakvom kakva je opisana u Bibliji, i kakva La Llorona i vještice i Mictecacihuatl4 i paganski običaji, kakvi oltari mrtvih ukrašeni lubanjama i zveckanje kostiju u tilmama5 domorodaca, taj svijet nikad nije postojao, ti zvukovi su možda bili samo Gospa koja plače nad Kristovim tijelom ili Jesús Diego ili čak sami Bog i nitko više nije mislio o drugim mogućnostima jer one bi bile protivne Bogu i svemu u što su vjerovali, a peyote kaktusi su svakim danom sve više rasli i nakon samo godinu dana već su zauzeli dio polja agave Heriberta Bodege, time uništavajući prvih sedam redova agave predviđene za tekilu koju je Heriberto pravio za biskupa Corteza koji je kasnije nekoliko flaša slao Vatikanu kao dar za papin rođendan.
„Moja djeca! Moja djeca“, i dalje je dopiralo s planine Santa Muerte i tako su prošli mjeseci, godine i desetljeća, a stanovnici doline se nisu previše uzrujavali oko toga sve vrijeme vjerujući da je to vjerojatno Gospa koja im se ukazuje kroz zvukove.
lat. Datura stramonium – šp. Toloache
Čuvši za priču o planini Santa Muerte, Adán „El Guacho6“ Caballero je jedne godine odlučio pokušati stići do vrha. Već godinama se penjao po svim planinama u zemlji i ako bi netko mogao stići do vrha planine Santa Muerte, onda je to morao biti on sa svojim čvrstim i neosjetljivim tijelom i stopalima koja su poput meke spužve prianjala uz oštro kamenje, stanovnici doline su ga gledali u čudu dok je sa njima hodao kroz rijeku i dok su se svi pomalo nespretno lelujali gazeći po oštrom i klizavom kamenju na dnu rijeke, on je sve vrijeme stajao uspravno, niti jednom se okliznuvši ili spotaknuvši.
„Neka Bog bude s tobom“, pozdravili su ga kad se s nekoliko enchilada7 spakiranih u papirnate vrećice, sedam flašica vode i jednom flašom tekile koju mu je poklonio Heriberto Bodega, uputio ka stazi koja je vodila do samog početka planine Santa Muerte. Nakon tri sata hoda po oštrim stazama na kojima bi svako malo naišao na kosti onih koji su umrli u pokušaju da stignu do vrha, čuo je prvi vrisak.
„Tu sam“, čuli su i stanovnici doline koji su, desetljećima nakon što su odlučili da neće obraćati pažnju na zvukove s planine jer je to vjerojatno Jesús Diego ili Gospa ili sam Bog, ipak zabrinuto čekali i pokušavali odagnati o čemu je riječ i hoće li se El Guacho vratiti živ.
Jer nakon što se začuo drugi vrisak, sat vremena nakon prvog, više im nije bilo bitno hoće li on stići do crkve na vrhu, samo su željeli da se vrati neozlijeđen i da im ispriča koliko je ostataka mrtvih tamo, tko to vrišti i pali vatru na planini Santa Muerte i da li je kojim slučajem Jesús Diego tamo, a ako jeste, što mu se dogodilo i kako je nestao.
Prošlo je šest sati i El Guachou se učinilo da što duže hoda, to se vrh planine čini sve daljim, Vrh se činio na desetak kilometara ispred njega, a jedino što mu je bilo sve bliže kako je vrijeme odmicalo bila je noć. Preskakao je koloplet zmija i lubanje koje su se kotrljale niz stazu, guštere koji su brzo prelazili ogoljeni dio planine, na nekim dijelovima je trčao kad bi krici ptica postali nesnosno glasni, ali crkva je još uvijek usamljeno stajala kilometrima udaljena od njega, a zatim vrisak, tako jak da su stanovnici doline pomislili da ga je napala ogromna čovjekolika zvijer i već su se prestali nadati njegovom povratku.
„Ne približavaj se“, rekao je glas, a El Guacho je prestravljeno zastao pokušavajući odagnati iz kog pravca dopire taj strogi, ženski glas.
„Tko si ti“, pitao je El Guacho držeći štap i okrećući se nekoliko puta, no oko njega nije bilo ničeg osim guštera i prašine.
Čekao je nekoliko trenutaka, ali odgovora nije bilo pa je ponovio pitanje i opet čekao.
Mogao bi se zakleti da je ispred crkve, gore, na vrhu, vidio ženu u bijelom huipilu8, ali ju je vidio na samo nekoliko sekundi, a zatim je iščezla ili je jednostavno ušla u crkvu i sakrila se od znatiželjnog stranca.
„Ne približavaj se, rekla sam“, opet se začuo isti strogi glas od kojeg bi se i najsnažniji raspali na tisuću komadića.
„Tko si“, pitao je El Guacho još jednom.
„A što ti misliš tko sam“, odgovorio je glas rugajući se.
„La Llorona“, rekao je El Guacho stežući štap u ruci, možda od straha da će odgovor biti potvrdan i da su priče koje su mu pričale majka i baka, učiteljice, pijanci na ulici i djeca u školi dok je tvrdio kako se ničeg ne plaši možda ipak istinite i možda je stvarnost bila još strašnija, možda se La Llorona nakon što je godinama nijekao njeno postojanje sad odlučila obračunati sa skeptikom koji tumara planinom Santa Muerte u pokušaju da razotkrije tajnu crkve na vrhu i nestanak Jesúsa Dijega i vriske koji su ledili krv u žilama i vatru koja je s vremena na vrijeme gutala planinu i koja je jedne godine progutala kuću Jesúsa Dijega i uništila knjige u kojima se nalazilo tko zna kakvo proročanstvo koje bi možda stanovnicima doline objasnilo postanak svijeta, one peyote kaktuse koji su svakim danom sve više uništavali polje agave Heriberta Bodege i nemir koji se uvlačio u domove i skrivene kutove ljudskog uma.
„Tako me zovu“, odgovorio je glas, a El Guacho je prestravljeno stajao ne mogavši progovoriti.
„Ali jesi li ti zbilja La Llorona“, pitao je nakon nekoliko minuta šutnje.
„Ja sam što god ti misliš da jesam, sad uzmi kamen na kojem stojiš i uberi toloache tamo s desne strane staze, ne brini, već je kasno, zmije spavaju. Odnijet ćeš to sve u dolinu, reći ćeš im da si kamen izvukao iz zida crkve koja se urušava i da je ispred crkve izrastao toloache, to ćeš im dati kao dokaz da si stigao do vrha, ako sve uradiš kako treba i pritom im ne kažeš što si čuo i vidio, imaš četiri godine da se vratiš ovamo i preuzmeš moje mjesto, a ako ne, pobrinut ću se da nestaneš“, rekao je glas preobražujući sve zvukove u jednu tešku tišinu koja se sručila na planinu Santa Muerte, od koje bi i najodmorniji zaspali i najveseliji se natmurili kao da su upravo vidjeli najveću nepravdu svijeta.
„U redu.“
„Obećavaš?“
„Obećavam.“
El Guacho se ponizno okrenuo i uzeo kamen koji mu je raskrvario stopalo, očistio ga tekilom koju mu je dao Heriberto Bodega, a zatim se krenuo spuštati niz planinu. Ubrao je bijeli cvijet s purpurnim linijama savršeno raspoređenim na poleđini latica i usprkos svemu što mu se dogodilo, na povratku u dolinu mislio je samo o tom, o toj savršenoj simetriji prirode koja se sudarala sa kaotičnim ljudskim životima.
Stanovnici doline su ga iznenađeno dočekali priredivši mu zabavu koja je trajala tri dana i tri noći. Već su predložili da se crkva na vrhu planine Santa Muerte preimenuje u La iglesia cátolica de San Adán i pozvali biskupa da mu da svoj blagoslov i uvjeri se da je doista uspio stići do vrha. Pjevalo se i sviralo, sve uz tekilu koju je Heriberto Bodega velikodušno dijelio i uz enchilade i mole9 koje su žene neumorno pripremale. Posljednju večer, kad je već bio iscrpljen i lucidan od glazbe i tekile, El Guacho je tražio da mu sviraju La Lloronu, a trojica muškaraca koji su sjedili kraj vatre odmah su poslušali novog mesiju i prestali svirati La Malagueñu10. Sve bi to bilo sasvim u redu da se El Guacho nije onesvijestio dok je Ana Cristina López de Navarra pjevala: „No sé qué tienen las flores, Llorona, las flores del campo santo, que cuando las mueve el viento, Llorona, parecen que están llorando.“11
Pjesmu je prekinula sveopća zabrinutost za zdravlje novog mesije, a tad nekad su se začuli i vrisci s vrha planine Santa Muerte. El Guacho je danima imao groznicu i nije mogao ustati iz kreveta, tek nakon dva tjedna je napokon smogao snage ustati i otvoriti vrata kuće koju je unajmio od Fulgencija Montera, kockara iz Oaxace. Nekoliko desetina vjernika je ubrzo ispunilo maleni prostor moleći El Guachoa da im izliječi članove obitelji ili njih same i neprestano pokušavajući dobiti odgovor na pitanje tko to vrišti na planini Santa Muerte, je li Gospa, je li njegov prethodnik Jesús Diego ili je možda ipak La Llorona.
lat. Ipomoea violacea – šp. Gloria de la mañana
Četiri godine kasnije El Guacho je shvatio da se mora vratiti na planinu Santa Muerte, u suprotnom će završiti kao Jesús Diego, a kako je on završio, nitko nije znao i nešto u samom tom neznanju je bilo toliko stravično da je El Guacho čvrsto odlučio da će se vratiti i zamijeniti mjesto misteriozne žene.
Hodao je pomalo tromo po oštroj planini, ovaj put ne toliko ushićeno kao prije četiri godine kad je trčao prema vrhu koji se neprestano udaljavao. Vrh se sada činio mnogo bližim nego onda i znao je da ga žena čeka ispred crkve, koliko god ta zamisao bila suluda jer ipak su prošle četiri godine, a nije vjerovao u vidovitost i slične paganske gluposti, no ipak, znao je da ga ona promatra i na trenutke se osjećao potpuno sigurnim dok je gazio preko oštrih stijena iz kojih su siktale ljutice i proizvodile nepodnošljivi zvuk sličan tihim i brzim udarcima kastanjeta i dok je koracima lomio kosti nesretnika koji su godinama ranije prolazili tom istom stazom u pokušaju da se domognu vrha planine Santa Muerte. Nešto u suhom i teškom planinskom zraku od kojeg mu se grlo sušilo i pljuvačka se činila sve gušćom i težom za progutati mu je govorilo da ga ona čeka gore kraj crkve i da će ovaj put otkriti čemu tolika tajnovitost i tko je i zašto prokleo to nedokučivo mjesto koje je, ironično, vrištalo od života, a opet bilo tako neopisivo mrtvo, no najveća tragedija nije u tom otkriću i težini koja se nevjerojatnom brzinom spuštala na njegova ramena, već u činjenici da će sve što otkrije morati ostati tajna s kojom će morati živjeti. Šest sati kasnije začuo se vrisak i El Guacho je zastao, iz torbe od srneće kože izvadio flašu mezcala12 i popio nekoliko gutljaja.
„Ako moram umrijeti, umrijet ću kao Meksikanac“, pomislio je i još jednom nagnuo flašu.
„Pijanice“, rekla je žena, ali nježnijim glasom nego prošli put.
„Nisam, ja sam samo…“
„Dođi“, rekla mu je, a pred njim se prostirala crkva koja se na trenutke činila toliko blizu da je pomislio da će ga njeni zidovi progutati i ispljunuti natrag u dolinu.
Načinio je nekoliko koraka naprijed i već je stajao ispred malene crkve, no svjestan svih dosadašnjih dešavanja, odlučio je sačekati ženu u bijelom huipilu i zbilja, nekoliko trenutaka kasnije pojavila se i ona, njena tamna koža neobično se isijavala na suncu čineći je pomalo nestvarnom, ali kad ga je potapšala po ramenu bila je jednako stvarna kao on i njen savršeno uglačani bijeli huipil se njihao na planinskom vjetru, a duga pletenica u koju je skupila svoju gustu, crnu kosu izgledala je kao horde ispreplitanih kostiju preko kojih je prelazio dok je išao do vrha i sad je tu, i on i crkva i La Llorona ili Gospa ili ženski duh Jesúsa Dijega ili možda neko sasvim drukčije biće koje je u njemu istovremeno izazivalo i spokojnu nježnost i strahopoštovanje.
„La Llorona“, ustuknuo je.
„Tako me zovu“, rekla je žena nježnim i pomalo razočaranim glasom od kojeg je El Guacho pomislio da ona možda ipak nije La Llorona.
„A jesi li ti zbilja La Llorona“, ponovio je pitanje od prije četiri godine.
„Ne. Drago mi je što si se pojavio, onaj lažov Jesús Diego mi je uništio nadu u postojanje iskrenih ljudi.“
„A tko si onda ti?“
„Altagracia Gloria de La Mañana, mada sam se zvala Yelitza13. Draže mi je da me zovu Yelitza.“
„Drago mi je, Yelitza. A što si i tko si ti zapravo? Ne bih da budem naporan s pitanjima, ali sve ovo je jako… Čudno“, rekao je El Guacho nestrpljivo iščekujući odgovor.
„Ah, dijete. Ja sam zaštitnica ovog mjesta, a to ćeš sada postati ti i ja ću biti slobodna. Slobodna kao nekad“, uzdahnula je.
„Kao nekad?“
„Prije nego su došli oni kurvini sinovi i uništili ovo mjesto, eto, kao tad. Znaš, dijete, kad bih ti rekla koliko mi je godina rekao bi mi da lažem, ali ja sam ovdje već dugo, dugo, toliko dugo da ti mogu ispričati koliko je milijuna ljudi umrlo u ovoj zemlji, možda čak i milijardi“, rekla je tiho padajući u ponor vlastite melankolije od koje je njezina koža gubila sjaj.
„Ne shvaćam“, odgovorio je El Guacho nešto strožim glasom, on je ipak osoba koja ne voli okolišanja i uvode u priču koji su duži od same priče.
Pokazala mu je da uđe u crkvu i slijedio ju je, njen huipil koji se njihao s njenim tromim koracima, njenu čvrstu pletenicu iz koje su stršile vlasi grube i oštre kose i njenu zabrinutu nesigurnost u vlastito postojanje od kojeg je i on na trenutak pomislio da više ne postoji, da je možda sve samo san ili smrt, jer smrt je morala tako izgledati, možda ga je od silnog ushićenja i straha negdje na planini izdalo srce, možda je to sve samo put do Raja i ova žena je anđeo prerušen u lijepu Indijanku koja ga vodi do zagrobnog života, ali kad ga je zapljusnuo gorki miris ruže koji je ispunjavao svaki djelić te malene crkve, shvatio je da je još uvijek živ, jer koji još mrtvac ima osjetilo mirisa koje je tako snažno upijalo gorčinu i nesreću tog mjesta i koji još mrtvac se može spotaknuti na lubanju… El Guacho zastade čuvši zvuk koji je podsjećao na zvuk kamena kojeg djeca šutaju po zemlji, no da je šutnuo kamen osjetio bi bolne titraje u stopalu, bila je to napukla lubanja kojoj je vrijeme pojelo zube, požutjela kao stari papir nakon nekoliko stotina godina i lagana kao ljuska kokošjeg jajeta koje je s majkom farbao za Uskrs, tako lagana da je pomislio da će se raspuknuti na dva dijela ako je još jednom dodirne stopalom ili rukom. Šutio je jer znao je da će uskoro dobiti odgovor. Kameni zidovi crkve su se nespretno ljuštili dok je hodao do oltara, a sitni kamenčići su se svakim njegovim korakom kotrljali po hladnom podu, toliko nesnosno hladnom da je zaboravio da je ljeto i da vani prži sunce toliko jako da zrak čini teškim. Iza oltara, te malene kamenite ploče koja je bila visoka tek pedesetak centimetara, ugledao je veliki krug latica ruže, peyote kaktusa, toloachea i ukrasnog slaka, a oko njega desetak lubanja koje su spokojno gledale u njega pa i onda kad je gledao u stranu ili u strop crkve na kojem je spavalo nekoliko šišmiša, znao je da ga oči mrtvaca gledaju jer ako su ga išta naučile majka, baka, učiteljice, pijanice na ulici i djeca u školi, to je vjera u onaj osjećaj u trbuhu od kojeg ti se sve zamuti pred očima i svako drugo osjetilo se toliko izoštri da možeš osjetiti dah čovjeka koji je kilometrima udaljen i miris bilja na drugom kraju ulice.
„Pa, dijete, dobrodošao u Mictlán14“, rekla je pokazujući na cvjetni oltar na podu.
„Sad me praviš budalom“, rekao je ljutito, više iz straha da je to istina nego iz istinske nevjerice.
„Ne, ovo je portal u Mictlán, oduvijek je bio, pa i onda kad su oni kurvini sinovi odlučili da ga unište i izgrade svoju crkvu. I oni su završili ovdje. I moji sinovi koji su te godine nosili cvijeće iz kotline rijeke do vrha. Njih su ubili, tek tako, kao da nisu ljudi, vidjela sam ih. Bila sam tu, skrivala sam se iza stijena i vidjela njihova mlada tijela kako se kao kamenčići i grane kotrljaju niz stazu. Samo dva tijela manje, dvije životinje manje, eto tako su oni mislili“, rekla je i zaplakala, a El Guacho je, usprkos tome što mu je sve to zvučalo potpuno nestvarno, osjetio u trbuhu, u grlu u kojem mu je narastao jedan veliki čvor koji nije mogao progutati ili raspetljati, da ona govori istinu i u tom trenutku, pored svog užasa i neočekivanog prevrata koji se događao baš tu, pred njegovim očima, osjetio je potrebu da je zagrli.
„Ostala sam ovdje samo kako bih im bila blizu, ovo mjesto ne stari. Sve zmije i biljke koje si vidio na putu do vrha su tu već tisućama godina. Napravila sam novi oltar i obećala bogovima da ću čuvati ovo mjesto, makar zauvijek bila zatočena ovdje, ali prošlo je toliko vremena i želim da odem, da napokon opet vidim svoju djecu. A ti… Ti ćeš morati ostati ovdje i pobrinuti se da nitko ne uništi naš oltar“, rekla je kroz jecaje, no sa svakom riječju glas joj je postajao sve grublji, a El Guacho ju je sve vrijeme grlio znajući da se obećanje koje joj je dao prije četiri godine mora ispuniti.
Pozdravili su se s nekoliko snažnih zagrljaja koji su se činili kao sudari zvijezda i odjekivali su u hladnim zidinama sićušne crkve koja je ponosno stajala na vrhu, zbijena između peyote kaktusa i suhe zemlje.
El Guacho je izvadio flašu mezcala iz torbe od srneće kože i ispio nekoliko gutljaja.
„Ako moram zauvijek živjeti, živjet ću kao Meksikanac“, rekao je i opet nagnuo flašu gledajući kako se Yelitza udaljava od vrha, a njen bijeli hupil se njiše zajedno s njenim koracima.
Hodala je ushićeno, spretno prelazila preko oštrih rubova planine preskačući koloplet zmija i lubanje koje su se kotrljale niz stazu, guštere koji su brzo prelazili ogoljeni dio planine, na nekim dijelovima je trčala kad bi krici ptica postali nesnosno glasni, bila je slobodna, kao onda kad je sa svojim sinovima trčala do rijeke u dolini i preskakala klizavo i oštro kamenje nikad se ne okliznuvši ili spotaknuvši. Bila je slobodna kao prije dolaska Europljana koji su joj rekli da su njeni bogovi pogrešni bogovi i da je smrt njenih ljudi kazna koju su zaslužili, slobodna kao prije nego što su njene sinove zaklali na vrhu planine, a zatim gurnuli niz stazu kao kamenčiće koje sklanjaju s puta i kako se približavala dnu planine Santa Muerte, tako je sve više starjela. Stigavši na sami početak na kojem je već osjetila dah vjetra i miris enchilada iz doline, uspjela je izustiti zadnji krik.
„Moja djeca“, drhtala je planina i drhtali su stanovnici doline sad već uvjereni da su čuli La Lloronu.
Drhtalo je i njezino tijelo kad je napokon stopalima dodirnula travu jer upravo tad se njena koža osušeno ljuštila s kostiju starih pet stotina godina, crna kosa svezana u pletenicu je postala meka i bijela, a njen huipil je progutao tu lelujavu, veselu smrt i nesretni život koji je u njoj treperio kao mjesečina na površini rijeke. Njene kosti su ostale sahranjene u dnu planine Santa Muerte, a njena priča i priče tisuća žena ostale su neispričane i nepoznate potomcima njihovih ljudi. Možda ih se sjete samo ponekad, najčešće kad na Dan mrtvih na velika groblja odnesu cvijeće iz kotline rijeke, a možda ni tad, jer one će uvijek ostati poznate kao La Llorone, kao žene kojima će roditelji plašiti djecu i upozoravati ih na opasnost svijeta i skrivene namjere zlih ljudi.
„Zvala se Yelitza“, začuo se vrisak sa planine Santa Muerte, no ovaj put glas je bio muški i stanovnici doline bi se mogli zakleti da su čuli Jesúsa Dijega ili El Guachoa ili samog Boga koji im se ukazuje kroz zvukove.
2 Santa Virgen Inmaculada – Sveta prečista Bogorodica.
3 La Llorona – Plačljivica (u bukvalnom prijevodu) je u meksičkom folkloru duh žene koja noćima plače za svojom djecom koja su se utopila u jezeru. Zbog velike teritorijalne, ali i kulturološke razlike unutar samog Meksika, verzije mita o La Lloroni se razlikuju, no najpoznatija verzija je ona o ženi koja je, iz osvete mužu koji ju je prevario, sama utopila svoju djecu, a zatim pokajavši se, i sebe samu.
4 Mictecacihuatl je prema astečkom vjerovanju bila kraljica Mictlána (podzemnog svijeta u astečkoj mitologiji) i zaštitnica mrtvih.
5 Tilma – pamučni prekrivač koji su muškarci u Meksiku nosili preko odjeće, najčešće ga vežući na ramenima.
6 El Guacho – u meksičkom slengu ovaj izraz se odnosi na meksičkog vojnika ili na čovjeka s juga Meksika koji radi na sjeveru.
7 Enchilada – tradicionalno meksičko jelo nalik tortilji.
8 Huipil – tradicionalna meksička ženska nošnja, široka tunika ili haljina sa tradicionalnim vezom.
10 La Malagueña ili Malagueña Salerosa – popularna meksička pjesma.
11 Iz pjesme La Llorona, prijevod teksta: „Ne znam što je s cvijećem, Llorona, s onim cvijećem na groblju, ali dok ga vjetar pomjera, Llorona, ono izgleda kao da plače.“
12 Mezcal – tradicionalno meksičko alkoholno piće pravljeno od različitih vrsta kaktusa.
13 Yelitza – astečko ime koje u prijevodu s nahuatla znači „Vrata raja.“
14 Mictlán – podzemni svijet u astečkoj mitologiji.
***
MIHAELA ŠUMIĆ (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda“ (Imprimatur, Banja Luka) za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga“ za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini, te zbirku priča „Herbarij svete smrti“ (Imprimatur, Banja Luka).
U mojoj glavi Arhe je trebao da bude epohalan roman. Veliki narativ koji nedostaje sceni, sugerisala mi je književna kritičarka. Dodala je da takav roman može poneti nacionalno priznanje, minimum deset gostovanja u bibliotekama, kao i nekoliko prevoda. Veliki narativ na Balkanu može biti samo kada pišeš o ratu, a imamo ih nekoliko na raspolaganju. Pisati roman o bici na Kosovu polju je nezahvalno, jer su je habali mnogi, a srednji vek je takav da ukoliko se ne upletu vile, krilati konji i buzdovani, nije neki sadržaj. Ostaje XX vek.
Zbog čega veliki narativ nije sudbina žene u prosečnom domu na periferiji grada? Zbog čega veliki narativ nije ljubav dve krojačice iz ulice opervažene lipama u kojoj sam živela trinaest godina? Nije. I to je tako.
Pre devet meseci mi je isplaćen honorar za sinopsis koji sam teatralno iznela vrteći se u stolici pred urednikom. Isukala sam jednu od ideja koju sam čuvala u rezervi, svesna da je to samo teza koja je zanimljiva. Predlog je prošao. Prodala sam se. Juče je trebalo da predam prvu trećinu teksta.
U folderu koji sam nazvala Nedovršeni rukopisi imam na desetine kratkih pasusa i rečenica koje bi mogle biti skladna celina, ali sada je to nekorisno. Pre nekoliko godina započela sam tekst o boli kroz koju prolazi žena kada doživi spontani pobačaj. Bio je potkrepljen lekarskim izveštajima i novinskim člancima o slavnim ženama koje su prošle kroz emotivni rolerkoster izazvan gubitkom ploda. Tema je bila inspirativna, možda sam sačinila dobro delo, ali sam ga odbacila. Dve osobe su pročitale rukopis i dobila sam oprečna mišljenja. Jedno da je to smeće i da se tako ne piše, drugo da je to nešto vanserijsko i da ga objavim što pre. Nijedna strana nije primetila glavnu nit. Mene nema u tome. Hirurški precizno sam se odstranila. Bez upliva emocija, bilo da su stvarno postojeće ili ne, nema verodostojnog dela, ni u mojim očima, ni u očima čitalaca. Ne treba pisac da doživi nešto da bi o tome pisao, ali ne može da bude toliko hladan i distanciran. Zapravo napisala sam novinarski članak od pedeset strana. Uz saradnju sa urednikom mogla bih da malo ublažim pristup i učinim sve pitkijim, ali rad na tome me sada ne privlači. Zanimljivije je nešto drugo. Odnos sredine prema ženi koja je izgubila dete. Najčešće se okrivljuje žena tretirana kao mešina kojoj je samo rađanje svrha. Sa druge strane dete nije dete, nego plod u zdravstvenoj terminologiji. PLOD. Jabuka, kruška, šljiva, dunja su plodovi. Ukusni su. Zdravi su. Koristimo ih kao gorivo za telo i omamljujuće nektare za čula. Plod ljubavi, plod sjajne saradnje, plod dobrih pregovora. Sve te nijanse ploda su ništavne za popunjavanje izveštaja lekara specijaliste. Za njega je odlazeći plod tumoroidna, neposlušna veza koja ne funkcioniše, škart prirode.
Pre nekoliko dana došla sam u Skoplje. Umorna sam. Izležavam se po ceo dan u babinom stanu i razgledam predmete. Neke kao da vidim prvi put. Uzimam ih u ruke i ispitujem njihovu strukturu.
Nikada nisam odgonetnula potpis umetnika na slici koja zauzima centralno mesto u dnevnom boravku. Lice oslikava tugu starice na samrtničkoj postelji, ali bez ikakvog žala, više je to grimasa koja govori: ”tja, i ovo prođe”. Oko glave je venac od trnja, ali nema nelagode, krvi. Srastao je. Sada je to kruna. Grudi su mlohave. Skupina masnih naslaga oko bokova i pupka od kojeg se proteže mračan put ka međunožju je starački, ali kada bi se zamislile podignute grudi i glava mlađe žene, životnijih crta lica, to bi bila trudnica ili renesansna žena. Možda bi pobudila posmatrača na erotske misli. Noge su blago raširene. Niz njih se sliva platno kojim su uvijena krsta. U pozi koja može biti i prikaz nadolazećeg porođaja kao da su se sabrali svi porođaji ovog sveta i pre nego što je Bogomajka rodila sina. Žene danas retko rađaju čučeći, ali sale za porođaje nisu potrle praiskonsko saznanje o ispuštanju deteta iz utrobe. To je metafizička bliskost. U tu predstavu starice-Isusa gleda jedan mrzak lik. I njegove noge su blago raširene, grudi za nijansu čvršće i podignutije, a glava uokvirena retkom kosom. Skaradno nudi usne za poljubac. Juda. Ismeva njenu pozu i porod koji dolazi.
Ispod slike nalazi se nadgrobna bista mog oca koju je baba u kišnom mantilu dovukla kući. U dnevnoj štampi pročitala je vest o grupi vandala koji su prethodne noći oskrnavili spomenike. Istog trena oseća oštre rezove u glavi. Trči niz stepenice i zaustavlja taksi. Stoji iznad groba posutog belom rizlom. Planirala je da je jednog dana sahranimo pored sina. Gleda u sliku. Gleda u bistu. Slika njenog sina je osmehnuta. Skida mantil. Prekriva bistu sina i pokušava da je upakuje u svežanj, stavi na grudi i ponese. Majka posrće. Popucali su joj nokti. Majka ćuti. Glavu sina lagano kotrlja. Majka je u projektu. Osmišljava arhitektonska rešenja. Majka zna kako da ga ne boli. Majka ga konačno vodi kući. U toplo. Na sigurno. Majka ulicama vuče glavu sina, tonama tešku i usput se javlja poznanicima. Majka se budi svakog jutra sa pogledom na taj nos, slepe oči, gluve uši i oblikovane brkove oko usta koja su nema. Bista ne progovara, ali sve vidi i čuje. Svake nedelje izjutra, dok je njegova majka na liturgiji moja sa njim razgovara. Na njegovoj glavi nema prašine. Prstima nežno, kao da ga miluje, začešljava mu metalne pramenove.
Oko biste je svetilište, uklopljeno da slučajni posetilac muzej-stana ne primeti ništa više osim umetničkih predmeta sa putovanja. Rezbarena posuda u kojoj se nalaze stilizovane lule, ručno pravljena duvankesa, porcelanska figura psa, nekoliko venecijanskih maski, jedno pero, minijaturna Sagrada familija, fildžan, babuška, posuda sa klikerima i ikona Bogomajke koja u naručju drži sina koji se izvija tražeći njen obraz da ga poljubi.
Pupčanik kao izvor, vrelo, iskon, klica majki i pramajki koje su se slile u jednu, onu koja me je rodila. I onu koja je njega rodila. Dve pupčane vrpce. Dve majke. Jedan fokus. Produžetak. Ja. Glumila sam da lako popunjavam prazninu i da svet oko mene nije ništa do puko trošenje vremena i progresija ka ništavilu. Nije važno što nemam oko, ruku, pola srca…
Težina: 3 kilograma 200 grama
Dužina: 52 centimetra
Ocena na rođenju: 10
Slovima: deset
Odmah zaplakala. Odmah udahnula.
Mi smo jug. Mi smo vatra. Zapisao je na prvoj strani knjige poezije Mihaila Rendžova Večnata beskonečnata pre nego što je postao večnost. Beskonačna večnost koja se i jednim delom proteže mojom telesnom konačnošću i produžava do… jednog dana u beskonačnoj večnosti.
Oca se ne sećam. Tuđe uspomene sam preuzela kao svoje. Konstruisala sam scenarija po kojima je živeo i u njih smeštala sebe. Prenosila sam ga kroz vreme i docrtavala mu bore, sede vlasi, pijanstva, ljubavnice, uspehe, kavge. Čitala sam knjige koje su pripadale njemu, volela iste pisce i glumce, slušala istu muziku. Ponašala sam se kao da je živ, evo samo što nije došao sa službenog putovanja. Žudela sam da mi neko kaže da sam ista kao on.
Moj otac je reditelj. Snima film u kojem je glavna glumica Milica Stojanova. Moj otac je mornar koji plovi surovim okeanima i donosi sa putovanja školjke iz čeljusti nemani. Moj otac je tajni agent. Moj otac je izvajao svoju glavu i u nju se pretvorio. Namiguje mi. Sluša me. Uvek je na mojoj strani. Moj otac… taj osećaj zapravo nije osećaj nego stanje. Ne umeš ni da opišeš to stanje, jer šta ti znaš o životu pre početka. Kao da iz grudnog koša vadiš klupko vune, pa ga zagledaš, malo plačeš, pokušavaš da ga razmrsiš. Misliš da si uspela. Vratiš ga u rupu i jedno vreme živiš bez tereta. Dobro si. A nisi. Ništa ti ne treba. A treba ti sve. I preživiš. Preživiš ekskurzije, mature, rastanke, prvi džoint, prvi seks. Preživiš prosidbu, venčanje, svatove, popa, kumove. Preživiš majčine suze, pomene, priče, strahove, noćne more, kafane i lomove. Preživiš.
Trudna sam. Duboko u meni zametnulo se biće. Diše.
Zaboravljam ono malo uspomena koje nosim u sebi. Zaboravljam babu, majku, muža, Savu i Vardar, Skadarliju i Staru čaršiju, dukate i dolame. Ostavila sam cigarete. Ne otvaram fioke. Ne čitam isečke iz novina i nasumično podvučene reči. Imam tačku, tu jednu tačku ukotvljenu u moje tkivo. Plašim se. O, tata kako se plašim da je ne izgubim opet.
***
BRANKA SELAKOVIĆ rođena je 1985. godine u Užicu. Diplomirala je na katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta, Univerzitet u Beogradu.
Piše poeziju, prozu, eseje. Objavila je romane: ”Narcisi bojeni crno” (2006.), ”Kapija” (2009.), ”Ljuta sam” (2011.), ”Glineni kralj” (2016.) i zbirku poezije ”Einai” (2016.). Njeni radovi objavljeni su u mnogobrojnim časopisima, zbornicima i antologijama.
Pesme i kratke priče Branke Selaković prevođene su na engleski, makedonski i poljski jezik.
Dobitnik je nekoliko priznanja za književni rad: Nagrada Matice Srpske-Društvo članova u Crnoj Gori, Nagrada ”Miroslav Dereta” za najbolji roman ”Glineni kralj”, ”Nušićeva nagrada” za najbolju satiričnu priču festivala Nušićijada, Zlatna plaketa za najbolju pripovetku časopisa Avlija, nagrada za Najbolji esej Udruženja Sveti Sava, i nagrada za poeziju na pesničkim festivalima.
Radila je kao profesor filozofije i logike, zatim kao novinar Prvog programa Radio Beograda, u redakciji za kulturu i zabavno-humorističkoj redakciji, gde je učestvovala u stvaranju značajnih emisija: ”Neki to vole noću”, ”Kod dva bela goluba”, ”Deset i po” i drugih. Nekoliko godina je bila urednik emisija ”Dogodilo se na današnji dan” i ”Mozaik vremena”.
Saradnik je portala Al Jazeera Balkans, za koji objavljuje intervjue sa istaknutim ličnostima iz sveta kulture i umetnosti.
Živi i radi u Beogradu.
Knjiga priča ”Sinkopa” objavljuje se u septembru 2021., u izdanju IK ”Jež”.
Petak je. Sjedim u kafiću Michelle i čekam Edinu da se napokon pojavi. Nerijetko ima naviku kasniti, baš kao što ima naviku potom se pojaviti s poklonom izvinjenja onima koji čekaju. Ovog puta, mene je obradovala buketom cvijeća. Muškarcima se rijetko poklanja cvijeće, a ženama divne priče, stoga prijateljicu koja kasni častim pričom koju sam veoma davno čuo. U Turskoj ljudi često kažu, počinjem pričati Edini, da kafa sa dragom osobom može nositi sjećanje i do 40 godina. Sama pripovijest počinje na Üsküdaru, s Bilge Jusufom i grčkim ribarom Steloom koji se igrom slučaja zatekao u maloj ribarskoj kafani na Eminonu mostu. Kažu da je kalendar pokazivao 1895. godinu, mjesec vreli ljetni, kada je jedan osmanlijski zaštitar ušao u kafanu i povikao ugostitelju “Jusufe, svima po kafu od mene, samo ovom grčkom izdajici ne! Njemu je i novac za dati k’o i kafom ga počastit, haram.”. Bilge Jusuf odmah se prihvati dužnosti i spravi kafu za sve u njegovom lokalu i krenu je služiti, pa ipak kada krenu poslužiti kafu ribaru Stelou, zaštitar ga napade “Zar nisam rekao da je njemu i kafu ponuditi haram!” i već posegnu za svoju sablju u gnjevu. Jusuf, s oštricom na vratu odgovori smirenim glasom “Ne dajte vi svog ćejfa gospodine, vaše kafe ja sam već poslužio, a ova nije od Vas, ona je od mene i neka je halal!”, na što skromni ribar zahvalno, u tišini, pogleda Jusufa. Godine su prošle i kako to već ide u ovim zemljama krvi i meda, 1905. počeo je ustanak s grčkog otoka Samos. Ferit paša poslao je svoje vojnike na otok a među njima bi i Bilge Jusuf, više po dužnosti nego svojom voljom. To se odmah u boju vidjelo, jer u toku ustanka, već u prvoj obrani Jusuf bi ranjen te zbog teških povreda provede dvije godine na otoku Samosu u rukama Grka kao zatočenik. Pri kraju druge godine izvedu Jusufa na zatvorenički pazar. Tamo, u gomili onih koji su tražili izgubljene članove porodice i kojima su potrebni kršni radnici Jusuf nije vrijedio mnogo, a Grci ga kao zatočenika nisu željeli još dugo čuvati na životu. Licitacija poče i stari grčki licitator krenu brzim jezikom proplitati i ponavljati ”7 zlatnika!”. Tišina. “5 zlatnika!” poviknu prodavač ovog puta još glasnije. Tišina. “3 zlatnika…” i muk. Potom se iz gomile javi glas “Dajem 10 zlatnika za tog vojnika. Oslobodite ga.” Tako oslobode Bilge Jusufa pa ga uvedu u kočiju, i usmjere na put. Neko vrijeme kasnije, nakon duge i teške vožnje kočija zastade na morskoj obali te se začu glas ”Slobodan si Jusufe.” a Jusuf u iznenađenju pogleda onog u rukama čije milosti se našao. ”Ko si ti stranče, i zašto me sa slobodom ponovo sprijateljio?” upita, a na to mu Grk odgovori “Ja sam onaj kojem si prije 12 godina halalio jedan fildžan kafe.” Tu poče neobično prijateljstvo koje je trajalo, a pri svakom posjetu dvojice nesvakidašnjih prijatelja na stolu je uvijek bio po fildžan kafe, koji su pili dok su pričali priču o svome poznanstvu, narednih 40 godina. Koliko će sjećanje na kafu s Edinom trajati, hoće li iz njega nekom drugom prilikom da proizađe neka druga priča ni ja sam ne znam, niti mi je znati. Stoga najbolje što mogu da kažem jest: to je priča za neki drugi fildžan.
***
SVETA MUDROST
Pripremam kafu. Razmišljam zašto su “Sveta mudrost” bile prve riječi koje sam izgovorio jutros, u onom bunilu, prelazu iz slojeva sna u pojavnost. Svjestan sam dvojakosti onoga što je iz mene izašlo, te si priznajem da sam izgovarao ime hrama u kojem se moj san odvijao, koliko god osjećao u tom trenu da dostižem značaj riječi “Hagia Sophia”. Viđenja i osjećanja iz moga sna najbolje bih mogao da opišem kroz jednu od mnogih priča hramu. Kažu da godina je bila 1847., a mladi sultan Abdul Medžid I je htio utemeljiti smjer svoje vladavine u carstvu koje je počelo slabiti, te je najbolji način za takvo šta vidio u restauraciji džamije koja je proživjela više od tisućljeća izloženosti promjena. Za ovaj pothvat sultan je naredio svojim podanicima da pronađu najbolje arhitekte vremena pa su tako, nakon dugog i temeljitog traganja, posao dobila braća Fossati. Gaspar i Giuseppe. Rodom iz Tessina u Švicarskoj, arhitekturu rimske i renesansne građevine izučavali su u Milanu, dok su na dobar glas došli svojim restauracijama na pravoslavnim građevinama u St. Petersburgu. Po dolasku u Istanbul ambiciozno su započeli svoj rad sanacijom pukotina na kupolama Hagía Sophie, zamijenili sultanovu ložu koja je bila tu od Mehmeda II, dodali poseban ulaz za sultana, sagradili galeriju te muvakithan, sahat sobu. Kažu da su, preuređujući džamiju, jednoga dana Gaspar i Giuseppe primijetili da se ispod površinskog sloja zidova hrama nalaze mozaici onih koji su se izvorno molili u hramu. Braća, impresionirana onim što su pronašli i sjajnim stanjem u kojem se njihovo otkriće nalazilo, odlučili su u potpunosti otkriti pločice zlatnog mozaika i pozvati sultana da ih vidi. Kada je Abdul Medžid došao, baš poput arhitekata, s velikim je oduševljenjem promatrao mozaike, barem na trenutak. S problemima u carskoj riznici, i negativnim glasom na ulicama, zlatni mozaici su bili posljednje što mu je trebalo. Stoga je sultan ljutito napao braću Fossati misleći da su troškovi na kreaciji mozaika bili neodgovorni i rasipnički. Ipak, kada su Fossatiji došli do riječi i uspjeli pojasniti velikom vladaru da ono što gleda datira iz ranijih razdoblja, kažu da je sultan svoju ljutnju usmjerio u proklinjanje predaka koji su sakrili svu tu ljepotu i unijeli promjenu u hram. Na kraju, srdžbu je morao usmjeriti na sebe i narod, jer zbog straha od negativne reakcije građana, naredio je arhitektima da nanovo prekriju mozaike, s nadom da će neki naredni vladar, u nekoj narednoj generaciji otkriti šta se krije iza zidova džamije, te biti spreman otvoreno pokazati svijetu. Pijem kafu i razmišljam o “Svetoj mudrosti”, prvim riječima koje sam izgovorio jutros i njihovoj dvojakosti. Hagía Sophia u svojoj srži jeste sveta mudrost u tome kako je sve, konstantno, u promjeni. Kako smo osuđeni na prolaznost i da sve što imamo i ostavljamo iza sebe, slojevi su identifikacije koje na nas slaže i s nas ljušti ništa drugo do jednog beskrajnog, vječnog vremena.
***
ARMAN FATIĆ rođen je 13.8.1992. u Sarajevu, BiH. Završio je prvi ciklus studija filozofije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a za vrijeme studija gostovao je na Filozofskom fakultetu u Beču. Radi kao glavni urednik filmske platforme Duart News (Zagreb, Hr), te kao koordinator akvizicija i promocija u filmskoj produkciji i distribuciji Taskovski Films (London, UK). Pisao je i objavljivao filmske i književne tekstove u nizu web i printanih magazina i novina na prostoru Ex-Yu, među kojima su: Pulse (Beograd, Srb), Kinotečknik (Ljubljana, Sl), Preporodov Journal (Zagreb, Hr), Oslobođenje (Sarajevo, BiH). Do sada je objavio dvije knjige „Meddah i Fildžan“ (Književna Zadruga, 2021) i „Sarajevski San“ (Književna Zadruga, 2021). Arman je digitalni nomad, te trenutno nije moguće odrediti tačno mjesto na kojem živi i radi.
Brisala sam mrlju sa prozora kada su zazvonili. Skoro da sam je skinula, kad sam ugledala mrvu na podu. Sa mrvom u šaci, razmišljala sam da li da otvorim ili odem do kuhinje i otarasim je se. – Dobar dan. Došli smo zbog Vašeg oglasa za stan. – Napisali ste da tražite cimere. Mrvu sam progutala. Zajedno sa gostima, u moj, tek sređeni stan, uletela je muva. On, mršavko u tesnoj košulji, nije skidao naočare za sunce i glasno je prevrtao žvaku po ustima. Ona odmah poče da razgleda stan, hitra žena u kaubojskim čizmama. Otvorila je frižider, a ja sam pomislila kako će mi njeni đonovi izgrebati parket. Mahinalno sam zgrabila krpu i krenula za njom. – Star nameštaj, guma od frižidera se odlepljuje, škripav pod i vrlo verovatno bubašvabe. Odgovara nam. – Ja bih jednu kafu. Hoćete i Vi? Klimnula sam, a krpom sam prebrisala tamo gde je On dotakao sto. Nikada nisam dala oglas za stan. – Nikada ovde nije bilo buba. Verujte, ne bih dozvolila. Odmahnuo je rukom. – Baš sad je protrčala jedna, ali nema potrebe da se uzrujavate. One idu gde je dobro, gde mogu da naprave leglo. Videćete, lepše je u društvu. – A vi nemate dece? Potapšala se po trbuhu. – Nadamo se, ubrzo. Majka mi je pričala da nikada ne otvaram vrata strancima i obično sam je slušala. – To pokušava da ti se uvuče u kuću, ta gamad. Prodaju biblije, a knjige šuplje. Pričali bi o Bogu, a samo žele da pređu prag. Kada pustiš čoveka u dom, vidiš ko je u stvari. U posebno tihim noćima, stalno bih prilazila ulaznim vratima i osluškivala. Hoće li doći neko nepozvan, u đavolji sat, sa hladnim oružjem i sivim osmehom. Tog dana bilo je sparno i grane su ukočeno visile. Ručali smo svinjski vrat, dva kila krompira i glavicu kupusa. Iznela sam čaše od debelog stakla, za svaki slučaj. Rekla je da je izuzetno zahvalna i prosula vino na mamin stolnjak. – U ovakvim vremenima otvoriti vrata. Kada ljudi ostaju bez krova, kada otimaju hleb, kada nemate čime da obrišete dupe. – Dobro ljubavi, to joj je posao. Da li ovaj par zna čime sam se bavila? Jesu li bili moji gosti? Posluživala sam mnoge dok mi nisu rekli: doviđenja prijatno. Pamtila sam mladeže na licima, lak na noktima, izrastke na temenu i ostatke hrane među zubima. Njih se ne sećam. Posluživala sam mnoge, pre nego što su mi rekli: Nemamo sredstva da Vas držimo. Uzmite oproštajni paket. U njemu je bio čitav set finih noževa za rezanje mesa. Od tada, oštrim ih svaki dan, a sto postavljam za petoro i poslužujem, da ne zaboravim. Svaka veština otupi ako se ne koristi. – U redu Vam je da spavate na kauču? Zaškripao je zubima, a čačkalicom izvadio kupus između gornje jedinice i dvojke. Osetila sam neprijatnost, kao kada očešeš nož o viljušku, oštru i metalnu. Ipak, ljudi očekuju prvoklasnu uslugu, a mene mogu da pozovu natrag svakog trenutka. Te noći, dok su moji gosti dahtali u dnevnoj sobi, sanjala sam kako perem tanjire, jedan po jedan. Voda topla, deterdžent miriše na limetu. Odjednom, nestalo je svetla, a pod prstima sam osetila masnoću. Koliko god sam trljala, koliko god je sunđer penio, znala sam da je suđe masno. Nastavila sam da perem, sve žustrije, dok mi oštar bol nije ušao u dlan. Probudilo me cvrkutanje. Odahnula sam i snažnije nabila nos u čistu posteljinu, jedino što može da me smiri. Cvrkutanje je postalo glasnije i dopiralo je iz kreveta. Naglo sam se otkrila i tu među nogama, milela je prva bubašvaba.
*
– A šta ćeš, sranje se desi. Zviždukao je melodiju iz reklame za prašak, a onda sam pustila vodu. Nije bilo dovoljno. U restoranu sam navikla da ribam tuđa govna, šef je čak smatrao komplimentom ako bi se gosti nakon večere olakšali u nekoj od naših brojnih kabina. Kada bi Sunčici bio dan bolnih kolena, zamenila bih je i zdušno oprala svaku kabinu. – Nije mi teško. Ženi je stomak brzo porastao i već su danima opremali dečju, nekada moju sobu. Bilo bi prirodno, rekli su, da se povučem, ja jedna i ustupim budućoj porodici prostor. Posmatrala sam je dok je ždrala sardine, tako bez ičeg. Ulje je kapalo po bradi, na košulju (moju nekadašnju uniformu), tapaciranu stolicu, parket. Ribala sam ulje ispod njenih nogu i osetila tečnost kako se razliva po kosi. – Stvarno si jedna u milion. Stvarno si dobra. Osmehnula se i mogla sam da osetim kiseli dah i ostatke prežvakane sardine. Prestala sam da govorim, da zvocam, da brbljam i trtljam, jer se tako ništa ne rešava. Ako mušterija krene da zeza, osmehni se, govorio je šef. Jednom sam se ipak pobunila, mada sam brzo uvidela grešku. Košava je zujala, a mi smo imali filmsko veče. Film o čoveku koji se pretvori u muvu. Gosti su vrištali od smeha, a ja sam samo ponavljala: – Šta će biti sa bebom, kad je ona žena rodi? Hoće i beba da zuji? – Beba nije bitna. Čovek je odleteo kroz prozor. Ali, nastavila sam da govorim o bebi-muvi, o njenoj majci i jadnom životu koji bi imale da je film duže potrajao. Oboje su škrgutali zubima, a ja sam nastavila. Govorila sam čak i kada mi je On potražio hladno pivo, čak i kada me je povukao za kosu. Zaćutala sam tek kad mi je nabio glavu u kantu sa ostacima popodnevnog gulaša, tek kada sam u grlu osetila smešu. Bilo je to jelo u odeljku specijalitet dana i bilo je na posebnom popustu, sredom. Od tada znam bolje. Iz dečje sobe dopire opori miris crkotine, ili svakako nečega što leži već duže vreme, neoprano. Danima prolazim pored tih zaključanih vrata, dok podstanar stoji ispred, čuvar sada već tuđih odaja. – Spremna je. Još samo čas ili dva. – Da donesem lavor sa vodom, peškire? Moje iskustvo sa porođajima seže do ružičastih scena bučnih komedija, gde se nakon par trenutaka majčinih urlika, začuje bebin plač. I onda je sve u redu. Ona nije vrištala, nije govorila. Iz sobe je dopiralo jedino tiho cvrkutanje. – Samo budi tu kad ogladnimo. Pripremiću belu čorbu, jedno od omiljenih predjela u restoranu. Bela čorba, prste da poližeš! Često sam to govorila mušterijama. Sečem šargarepu i gledam kroz prozor, na parking zgrade. Koliko dugo nisam izašla? Koliko dugo već majka nije zvala? Ili nismo platili račune za talefon? Ne sećam se da su platili ijedan mesec. – Prelepa si. Odjednom, postala sam svesna šuštanja iz sobe. On je nešto tiho govorio, ona se kikotala. Siktanje, kakvo je to siktanje? Sa nožem u rukama, krećem ka sobi. Vrata su odškrinuta. Nagazim na nešto tvrdo. Bubašvaba, još uvek živa. Zgažena, dižem nogu i još tri protrče kraj mene. U sobi, na nekada mom krevetu leži Ona, zadignute haljine, znojava i nasmejana. Između njenih nogu, iz čaršava izlazi čitavo jato tamnih buba. – Možeš da nam čestitaš. Pruža mi ruku, a tek sada primećujem koliko je ta ruka dlakava, koliko to uopšte nije ljudska ruka. – Moja deca su gladna. Zar nećeš da im ponudiš nešto? Zar nećeš da ih nahraniš? Otvaram usta, ali ne mogu da vrištim. Osećam golicanje na nozi i mahinalno posegnem za nožem. – Krv ih još više privlači. Nemoj da se opireš. Zaključavam se u kupatilo i pokušavam da operem ranu. Iz cevi dopire šuštanje, ali to nije voda. Sedim u kadi i mislim koliko dugo nisam očistila stan, koliko dugo nisam oprala kosu. Dok gladna stvorenja nadiru iz cevi, pokušavam da se setim kako se zovem. Šta je pisalo na kartici sa imenom? Dok im nudim svoje grudi, pomišljam na otvorena vrata, hodnik, stepenice, ulicu.
***
ALEKSANDRA JOVANOVIĆ, rođena 23.7.1996. godine, scenaristinja, dramaturškinja i pesnikinja, diplomirala je i masterirala Dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Trenutno je na doktorskim studijama. Objavila je roman za decu i mlade, “Crna Ptica”, u izdanju Kreativnog centra, koji je nagrađen nagradom Politikinog zabavnika, kao i nagradom “Malen cvet” za 2020. godinu. “Crna Ptica” je takođe predložena za regionalnu nagradu “Mali Princ”, čiji će pobednik biti proglašen oktobra, u Tuzli. Za pesnički prvenac “Jagma”, dobila je nagradu “Mladi Dis” za 2020. godinu. Trenutno priprema drugu zbirku poezije. Živi i radi u Beogradu.
“Moram vam pokazati nešto što sam našao u brodu”, sada će Luka.
Iako je već prošla ponoć, Doriana i Filipa još nije bilo, na što je Dunja još jednom zaključila – šupci.
U ovoj se alkoholom i dimom nabijenoj atmosferi pomalo osjećala potreba da se promijeni temu. Luka je očigledno to znao dobro napraviti, unatoč činjenici da su mu zabavljačke i plesne sposobnosti bile jednake ili približne nuli.
Ninu i Niku je onaj divlji ples umorio, a Sari i Dunji je dobro došla promjena. Ivan se izvalio na kauč. Sada ne samo što mu se vidio goli trbuh već i dlakavo dupe, a za što ga očito nije bilo nimalo briga.
“Kada sam donio brod, najprije sam mu skinuo palubu. Nemam pojma zašto, očekivao sam nešto skriveno u njemu. Ali unutra su bili samo neki natpisi.”
Djevojke su na fotkama pogledale te natpise na unutrašnjim stranama broda. Bilo je to neko čudno pismo, više kao neki hijeroglifi ispisani crnom i crvenom tintom. Ni Dunja ni Nika to nisu raspoznavale.
“Iste sam grafite primijetio po šumi, tu oko grada, od Kastva do Drenove, Rujevice i Vežice”, nastavi pokazivati druge slike. “Pogledajte, ovo smo Ivan i ja snimili zadnjih nekoliko tjedna.”
Na fotografijama i videima bile su crvene, žute i zelene točke; oko u trokutu iz kojeg su se slijevale zrake ili suze; kvadrati u kojima i iznad kojih su bile označene točke i otvorene osmice; svjetlo koje je izgledalo kao žarulja, a čije su zrake dopirale do ljudi; drvo ispod čijeg je korijena zmija izlazila i kretala se iznad i ispod pojava nalik ljudima; zatim isti takvi mrtvi ljudi probodeni kopljima i strijelama, razbacani na sve strane.
“Ovo je jako neobično”, sada će Nika. “Izgledaju kao neki crteži pećinskih ljudi, a vidi se da je novo. Ovo je crtano sprejem.”
“Da, sigurno nam žele reći kako trebamo grliti stabla”, zajedljivo će Dunja.
“Kako god”, ubaci se Luka, “ovo nešto znači, a ja ću otkriti što. Osim toga, zaboravio sam reći, što je mjesto nedostupnije, to je više ovakvih crteža. Mislim da sve to ima neku poruku. Također je pitanje tko nam to želi reći.”
“A što? Tko?” upita Nika.
“Nemam pojma, ali nešto važno.”
“Da, da, a sve su to stvorili Ancient Aliensi i Giorgio Tsoukalos”, dobaci Sara.
“Mislim da nije tako neozbiljno”, odgovori Luka.
Sara je zacoktala jer je mislila da će Luka razumjeti šalu.
“Ali nije ni jako ozbiljno”, doda Ivan koji se odjednom razbudio. “Moja je pretpostavka da ovo pišu ljudi usred ove pandemije. Nije riječ ni o kakvim starim zapisima ni o nečemu jako ozbiljnom, ali kao da se radi o nekoj vrsti moderne magije kojom se želi odagnati ova pošast.”
Djevojke nisu baš razumjele kako bi to neki grafiti na stijenama mogli odagnati virus Covid-19, no Ivan odmah doda:
“Tradicionalno su ljudi mislili da se nekim činima, a koji u sebi imaju nešto magično, može odagnati nevolja. Primjerice, čitali su znakove u prirodi, ali su i prinosili žrtve, stavljali su križeve i stupove, gradili zavjetne hramove. Pandemija samo pojačava taj iracionalni dio u ljudima. Čak mislim da su ovo radili neki konceptualci koji na neki način žele obilježiti svoje vrijeme.”
“Da, ali ovo fakat izgleda kao iz one emisije Ancient Aliens. Nisam se uopće šalila”, kaže Sara.
“Znaš onaj mem”, upita Ivan Saru, “zašto Giorgio Tsoukalos ima onako postojani gel u kosi?”
“Nemam pojma, možda sperma Ancient Aliensa”, lupne Sara.
“Bingo!” odgovori Ivan. “A znaš ono njegovo, zašto su sagrađene piramide?”
“Pa normalno”, kaže Sara, “nemam pojma zašto, ali sigurno su ih sagradili Ancient Aliensi.”
Fore su bile smiješne samo njima dvoma, dok ih drugi nisu baš previše pratili.
“Ima jedno pravilo”, nastavi sada ozbiljnije Ivan, “kada su teža vremena, počinjemo vjerovati u magiju koja će nešto ukloniti. Nemamo objašnjenje pa pripišemo to, primjerice, masonima, Marsovcima i tko zna kome i tražimo od njih milost koja će nas poštedjeti zla.”
Ovo što je govorio Luka imalo je smisla.
“Zapravo smo Luka i ja odlučili napraviti jedan mockumentary*”, opali Ivan kao iz topa.
Nika i Dunja su odmah shvatile o čemu se radi.
Drugi su gledali.
“Mocku what the fuck?” upita Sara.
“To je dokumentarac koji ismijava neke ljude ili pojave”, kratko pojasni Ivan. “Želio bih da to izgleda kao neka naša potraga za smislom tih grafita, a sve povezano s pandemijom, uz, naravno, masu intervjua. Čak ne ni mockumentary, nego možda i neki poluigrani film koji bi djelovao kao dokumentarac, snimljen na najbanalniji mogući način, bez neke velike pretencioznosti.”
Ova je priča ipak zainteresirala Saru.
“Moramo razviti scenarij, a za to nam je potrebna prava priča”, nastavi Ivan.
“Ispričat ću vam malo pozadinu”, kaže Luka. “Ima jedna prastara priča, a na to me podsjetio upravo ovaj jedrenjak. On je iz 19. stoljeća i zapravo nije toliko star. Ovdje se radi o priči koja je još starija i seže u 17. stoljeće.”
I Nika je sve pažljivije slušala.
“Tada negdje je otok Sveti Marko pripadao Veneciji. Bio je granična utvrda i na njemu su se, gore u tvrđavi, izmjenjivali kapetani. Svi su od reda bili zaduženi kako bi spriječili prodor uskoka na Kvarner, no stvari nisu bile baš takve kakve su se činile. Kapetani su često baš u dogovoru s uskocima ubirali svoj porez. Znamo da su uskoci pljačkali sve živo. I nije baš da su bili, primjerice, samo za Austriju, a protiv Venecije. Naravno, mogli su proći samo ako bi platili u zlatu kapetanu Svetog Marka koji je pak sve dijelio sa svojom posadom. Zato ih je Venecija brzo izmjenjivala. Ali početkom 17. stoljeća stvari su se malo zakomplicirale, jer su obje strane, i Austrija i Venecija, smatrale da se radi o nebitnom graničnom otoku. Uskoci su pljačkali, kapetani, kao, branili mletački teritorij, a u stvari bili korumpirani do boli. Najgori od svih je bio neki markiz Zanchi. Tamo je u biti i bio poslan po kazni.”
“Čekaj, kakve to veze ima s ovim grafitima i pandemijom?” prekine ga Nika.
“Vidjet ćeš”, odgovori joj kratko Luka i nakon kratke stanke nastavi: “Taj je Zanchi obećao da će propustiti cijeli tovar zlata jedne uskočke galije, ali samo uz jedan jedini uvjet – da stanu na Svetom Marku gdje će ih najesti i napiti, ali su dužni predati mu žene koje su oteli na kopnu, a potom ih pušta dalje sa zlatom”, nastavi Luka. “Nakon što su prišli otoku, Zanchi im je obećao siguran vez u jednoj dubokoj spilji koja se danas ne vidi, ali ima ulaz odozgo s otoka, ne znam točno gdje, o tome ćemo se raspitati. Znam samo da nije ona Galeblja spilja. Dakle, Zanchi ju je eksplozivom srušio i cijeli brod, zajedno s posadom, zarobio unutra. Ne moram reći da su uskoci pljačkali bez prevelike razlike i po austrijskim zemljama s kojima su, kao, bili saveznici. Dakle, žene su bile ove naše, iz austrijskih krajeva, a Zanchi je svojoj posadi obećao jako dobru zabavu te nevjerojatno dobru nagradu u zlatu. Najprije je sa svojom posadom pobio sve uskoke, a onda im je, onako pijanima, predao sve žene.”
“Mislim, odvratno!” uzvikne Sara. “Ovo je za mene, ono, baš Me2.”
“Kakav Me2 u 17. stoljeću?” odgovori Ivan. “Znaš li ti kakva su to bila vremena?”
“Mogli su se eventualno žaliti austrijskim vlastima, ali njih nije bilo briga koliko je lokalnih žena oteto i predano pijanim, korumpiranim polurazbojnicima na osamljenom graničnom otoku”, doda Ivan. “Osim toga, Austrija i Venecija su toga trena bile gotovo pa saveznice. Bila je još i jedna gora situacija. Tada se opet pojavila kuga i briga je bila nešto puno veće i ozbiljnije od dvadeset ili trideset zlostavljanih žena i hrpetine zlata.”
“Ne mijenja ništa na stvari. Odvratno!” doda sad i Nika. “Oteo je žene, djevojke i djevojčice! Odvratno, ali baš odvratno!”
“Okej, Zanchi je zaista bio odvratan tip. No, tada je napravio nešto još luđe. Dakle, osim što je oteo brod pun blaga, predao žene razularenoj bagri, a prethodno pobio cijelu uskočku posadu, kada su se ovi dobro iznapijali, sa svojih je pet najodanijih plaćenika pobio i pijani ostatak vlastite posade skupa s otetim ženama. Nakon par tjedana javio je u Veneciju da su svi pomrli od kuge i da su tijela spaljena. Nikako nije mogao iznijeti blago koje je dijelio s malom nekolicinom – jednostavno bilo je preteško i nedostupno – pa je odlučio pričekati. Prikrio se preko puta otoka, na tada pusti kraj oko današnje Grabrovice, i namjeravao kasnije doći s novom posadom pa polako, kada se sve pomalo zaboravi, iznijeti sve blago. Ali karma is a bitch. Po povratku u Veneciju već je bio zaražen kugom koju je prije toga raširio i među rijetkim stanovništvom Grabrovice koje je umiralo kao muhe. U međuvremenu su ljudi počeli umirati i u samoj Veneciji, iako je postojala čak i kontrola vlasti kako se takvo što ne bi dogodilo. Tako markiz nikad nije uspio pokupiti svoje blago, a sva mu je posada, uključivši i njega, na kraju pomrla od bubonske kuge te je navodno pokopana u zajedničkoj grobnici. Sigurno nije u Santa Maria della Salute. By the way, mislim da je ta crkva sagrađena baš kao zavjetni hram za vrijeme te epidemije. Mrtve od kuge se pokopavalo isključivo u zajedničkim jamama. Njegov drugi brat, valjda jednako pokvaren kao i on, bio je isto po kazni poslan na otok Sveti Andrija. Ali to je druga priča, jednako čudna, pokvarena i jednako zanimljiva. Potomci ove linije sa Svetog Andrije postoje još i danas. Cijela je ta loza jako čudna, ali nisam se nikada njima bavio.”
“Ovo je fakat odvratna priča”, zaključi Nina.
“E sad, odonda do danas širi se legenda o basnoslovnom blagu na otoku. Bilo je i drugih priča, ali ova je nekako najlogičnija. Postoji čak i u pučkom sjećanju pa možda ne bi bilo loše da se napravi jedno malo terensko istraživanje…” predloži Ivan.
“A mještani su, da bi se obranili od pošasti, bilo da je riječ o pljački ili bolesti, pa čak i ratu, radili razne stvari. Između ostalog, prinosili su žrtve ili ostavljali te čudne znakove – grafite, ili obilježavali mjesta nekim oznakama koje su u biti služile za zaštitu od uroka”, kaže Luka i dovrši: “Tu je veza s ovim današnjim grafitima.”
“Hoćeš li nam nakon ovog uvoda predložiti potragu za blagom?” napokon će Dunja.
“Da!” kaže Luka. “Iako ne vjerujem da ćemo nešto naći. Mnogi su već tražili, ali nikada ništa nisu našli. To sve izgleda tako davno, a u zapisima je puno toga iskrivljeno ili krivo interpretirano. Ali pokušajmo uhvatiti glavnu nit priče. A možda nađemo i zlato. Ne bitcoine nego pravo zlato… A neka intuicija mi kaže da sve to ima i veze s ovim grafitima: kuga, pošast, karantena, bolest, nečuvena pljačka i, ono najbitnije, način kako se nositi s time. Možda baš magijom, ali sve u nekom novom kontekstu.”
“Mislim da bi to mogao biti prilično zanimljiv film”, doda Ivan. “Puno stvari ne znamo, nemamo pojma skoro ni o čemu, ali neka nam ovaj brod bude prvi trag. Pa ćemo vidjeti kako dalje. Možda je i ta baba još živa, mislim na onu koja je ostavila maketu jedrenjaka u antikvarijatu…”
Bilo je prošlo četiri sata ujutro kada su se na vratima pojavili Dorian i Filip.
“Ah, dečki, prošao party”, kaže im Luka. “Ali neka vam cure ispričaju o čemu smo razgovarali. Pa ako vas zanima, pridružite nam se.”
“A ima što još za pojesti i popiti?” upita već jako pijani Dorian.
“Ima, još je nešto ostalo”, kaže Luka.
Djevojke su već bile spremne za odlazak kući, no pričekale su dok ova dvojica nisu pojela ohlađene ostatke pizze i popila po pivo.
“Onda, hoćete da vas ja prebacim doma ili idete taksijem?” upita Luka.
“Ja sam autom”, mahao je Dorian ključevima očeva auta.
“Ne mislim da si baš za vožnju”, odgovori Luka gledajući ga.
“Pomoći ću ti da urediš stan”, kaže Nina.
Pridružila joj se i Nika.
“Hvala, može, iako nije tako strašno. Dočekat ćemo jutro, popiti kavu zajedno i urediti stan. Vikend je vrijeme za spavanje, zar ne?” kaže Luka. “Dakle, koga vozim kući?”
Javile su se Sara i Dunja, ali su ubrzo povukle ruke.
“Jebi ga, i ja želim tu zajedničku kavu, to obožavam. Lako ću spavati”, kaže Dunja. “I pliz, može sada bez ovog tvog hipsteraja od muzike? Ili barem malo tišine?”
“Baš me briga”, odgovori nehajno Luka.
Iako nevoljko, a ponajprije zbog Dunje, od odlaska je odustala i Sara.
“Okej, ostajem i ja. Ovo ćemo srediti tip-top. Samo kave, kave mi daj”, kaže.
Za to su vrijeme Dorian i Filip već zaspali na kaučevima.
“Klasika! Kao, nešto drugo smo mogli i očekivati? Okrenu se, prdnu i zaspu”, posprdno će Dunja.
Luka se povukao u jednu od šest soba iz kojih se sada čulo samo brutalno hrkanje.
***
MILAN ZAGORAC rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik. Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo. Od 1997. godine objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu. Objavio je sljedeće knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002.), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010.), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016.), Noćni ekspres (proza, 2017.) Kralj ribar (roman, 2020.) te Car Edgar i razvrstavanje otpada (slikovnica, 2019.). Sa suprugom i sinom živi u Rijeci.
*** Što ne odeš, što me ne pustiš? Ne mogu, u tebe mi cipela. Pogledam dole. Na lijevoj mi nozi tvoja cipela. Ne mogu je skinut. Špicasta, sjajna. Nikad te nisam vidjela u takvim cipelama. Al znam da je tvoja. Ko da mi se slijepila za nogu. Vučem s obje ruke, ne miče. Ne mogu da ti vidim noge, da vidim jel druga na tebi. I mislim, kad bih znala, sve bi dobro bilo. Gledaš me tako, kako sam se s cipelom zabavila. Čekaš. Najednom ti se zamuti lice. Prepadnem se. Hoću da ti se sjetim očiju, al ne mogu. Znam da su smeđe. Znala sam ti reći: Oči su ti bajami. Nekad se zamrače, ko da me sam šejtan iz njih gleda. Sad više ne znam je li tako. Ko da ti je neko prolio nešto po licu. Ništa se ne vidi kako treba. Što više pokušavam, to si mutniji. Razlio se, gluho bilo. Takav se okreneš i odeš. Pođem da te zovnem, da ti kažem, neka te još. Usta mi suha, ko da je pržina bunska u njima. Otvorim oči. Derviš sjedi kraj otvorena prozora, puši i gleda me.
*** Sanjala sam te noćas. Đulsino polje je zaleđeno jezero. Na rubu je kuća. Tamo je proljeće. Povija se trava, zelena, plava. Šumi. Izlaziš iz kuće. Vjetar je topao, južnjak. U sebi nosi kapljice soli. Huči pahuljasto grumenje kroz zrak. Rasplesale su se grane vrbe. Uvijaju ti se oko tijela. Stopala su ti bosa, nogavice zavrnute, košulja raskopčana. Vrat snažan, na desnoj strani pulsira vena. Lice široko. Oči duboke, tamne. More. U njima bljeskaju planktoni. Na drugoj sam strani jezera. Krenuo si. Led se topi. Postaje blato. Gležnjevi propadaju. Iz blata niču ogromni, crni, mesnati cvjetovi. Prašnici su im krvoločni zubi. Kao pipci, izdužuju se prema tebi. Grizu. Budi me smijeh. Horski. Ženski glasovi. Pretoči se u pjesmu. Nepoznat jezik: Δε θα έρθει, δε θα έρθει, θα μείνεις μόνη, καημένη γυναίκα, καημένη γυναίκα. Pjesma postaje tužna. Nekoliko glasova ne prestaje da se smije. Ne daju mi ponovo zaspati. Ujutro pijem kafu. Ne palim radio. Ne postoji strašnija mašina. Dijete se budi kasnije. Ulazi u dnevni. Jesi li čula sinoć one što se krevelje?, pita. I ti si ih čula? Ko ih ne bi čuo, orilo se od njih. Mislila sam da mi se učinilo. Ma jok. Iz pansiona preko puta nas. Nekakve pijane ženturače, Grkinje. Želi da joj govorim. Ne znam šta reći. Nisam dijete, kaže, pričaj sa mnom. Dobro sam, čini ti se. Idemo na sladoled. Trebalo bi reći da me svaki dan iznova tjera da trčim preko polja. Đulsa. Kao da tamo nešto ima. Svaki put uspijem stići. Pred zatvoren prozor. Zaključana vrata. Neprekidna potjera. Želja da uhvatim. Neko će doći. Rujem po svim mjestima gdje bi mogao biti. Pretvorena u životinju, oštrim njuh da te namirišem. Lupam po svim vratima na koja naiđem. Dozivam. Možemo na picu, to kažem. Ne želi nigdje ići. Zvuk frižidera je uporan, težak. Upalim televizor. Polje je gusto, ustalasano. Pazi da ne završiš tamo, to joj želim reći. Jezik se ne pomiče. Dah je oštar. Nadglasava kriktaje raspršenih ptica. Čujem travu. Povija mi se pod nogama. Šušti pod haljinom. Čelo mi je znojno. Usta suha. Kosa se raspliće. Leti. Mračni oblak se širi. Ruke su ispred tijela. Ispružene, grabe. Noge nisu dovoljno brze. Pod njima, zemlja je mokra. Tijelo ne uspijeva postići potrebno ubrzanje. Tone. Polje se topi ispod mene. Dezintegrira. Daleko sam. Možemo prošetati. Neću da šetam. Hoću da mi kažeš šta ti je. Nije mi ništa, dobro sam.
*** Što mi nisi rekla?, pitala sam jednom Hibu. Sjedim na onoj stolici prislonjenoj uza zid. Gledam je kako kuha. Za šporetom stoji na jednoj nozi. Tako odmara drugu, kaže. Smije se. Je li, što mi nisi rekla? Šta ti nisam rekla? Da je umro. Ne gleda me. Nastavlja slagati punjene paprike u šerpu. Ti, bogami, kao da si dijete. Šutim. Obriše ruke. Stavi ih na kukove, okrene se prema meni. Čuj, što! Da ne budeš tužna. Vrati se nazad paprikama. Sjećam ga se na sokaku, govorim joj. U kućnom mantilu, u papučama, bez šešira. Tata ga vodi pod ruku. Stao je, okrenuo se i pogledao me. Trebala si mi reći. Što sad po tom prebireš? Ti kao da nemaš pametnijeg posla. Eno, vidim, ono ti cvijeće svenulo na balkonu, zalij ga nekad. Treba ono i nađubriti. Sanja mi je rekla na sokaku. Znam, kaže, znam. Rospija je ono vazda bila. Složila je paprike, poklopila šerpu. Čisti kuhinjsku ploču, iako je čista. Bio je četvrtak kad ga je odveo. Otišla sam odmah za njima. Nisam se makla od kreveta mu. U subotu je umro. Znao je. Prije nego što će otići, stisnuo mi ruku, gleda me u oči i kaže: Ne znam kako ću se od Mike rastaviti. Okrene se prema meni. Eto, sad znaš. Unesi mi krompire s balkona, da i pire napravim.
***
SENKA MARIĆ (1972, Mostar) – spisateljica, pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica. Autorica je tri zbirke priča i romana Kintsugi tijela. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada „Vitez/škinja poezije“ 2013, prva nagrada „Zija Dizdarević“ 2000, te nagrada „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.
Prvi put sam je vidio kada sam se vratio u rodni grad. Iako mi je život u Njemačkoj bio veoma ugodan, došao bih kada mi vrijeme i posao to dozvole. Sjedio sam u kafiću sa prijateljem, razmjenjivali smo nova životna iskustva i sjećali se starih dana. Dan je bio veoma lijep, a atmosfera u lokalu vesela. U jednom trenutku sam shvatio da su glasovi zamukli, i da od svih ljudi ja jedini pričam. Čak je i moj prijatelj ćutao i zapanjeno gledao negdje iza mene. Osvrnuo sam se. Svi su posmatrali jednu lijepu mladu ženu koja je prolazila gurajući dječja kolica. Ne shvatajući zašto je njena pojava izazvala toliku zbunjenost, pogledao sam malo bolje. Tada sam shvatio da su kolica prazna. – Zašto ova žena gura prazna kolica? – pitao sam prijatelja. – Zato što je njen sin umro na porođaju.
***
Porodila se dva mjeseca prije termina. Preuranjeni trudovi. Došlo je do komplikacije. Doktori su jedva spasili njen život. Dječak nije imao nikakve šanse. Kako se pričalo, nešto u njoj nije moglo prihvatiti činjenicu da joj je dijete umrlo. Sve vrijeme se ponašala kao da je živo. Stvorila je fantomsku sliku koju je presvlačila, hranila, povijala, uspavljivala. Muž je pokušavao da je urazumi, ali nije uspio. Na kraju ju je ostavio da živi sama sa duhom njihovog djeteta. On nije jedini koji ju je napustio. Svi oko nje su počeli da je izbjegavaju kao ludu ženu koja ne može da se pomiri sa sinovom smrću. Vijest o njoj se proširila u gradu poput zaraze. Gdje god je prolazila sa kolicima u kojima je ležalo nevidljivo fantomsko dijete, riječi su umirale, a pogledi su se vezivali za nju. Ona to nije ni primjećivala. Kako, niko ne zna, ali imala je dovoljno odlučnosti da odgoji tog duha. Pošto je morala da zarađuje za sebe i svoje dijete, vrlo rano ga je poslala u jaslice, a potom i u vrtić. Ipak, pobrinula se da ne odrasta bez majčine brige i svaki slobodan trenutak je posvetila njemu. Bez obzira na to što je bio mrtav. Ubrzo ga je upisala u osnovnu školu. Da stvar bude još bizarnija, u đačkoj knjižici, njen pokojni sin je imao sve petice. Upisao se u gimnaziju, gdje je nastavio sa svojim đačkim uspjesima. Redovno je dolazila na roditeljske sastanke i informacije. Navodno, profesori su bili vrlo zadovoljni njime i niko nije imao nijednu žalbu. Pošto je bila veoma vezana za svog sina, njegove prve izlaske, prve ljubavi i prva buntovništva teško je podnosila, ali se sve smirilo kada ga je sa njegovom pratiljom ispratila na maturu. Njeni poznanici kažu da je na fotografiji divno izgledala stojeći ponosno pored nevidljivog maturanta i učenika generacije. Njen bivši muž se opet oženio. Djeca iz drugog braka nisu bila niti upola uspješna kao njegov mrtvorođeni sin, ali on nikad nije pokazao zanimanje da stupi u kontakt s njim. – Nema potrebe – rekla je jednom prkosno. – Ja sam svom djetetu i otac i majka. Nakon srednje upisao je fakultet u inostranstvu. Iako je dobio stipendiju, školovanje je bilo veoma skupo. Pošto se od njegovog rođenja i smrti spremala za to, imala je dovoljnu ušteđevinu da sve to podnese. Nakon završenog školovanja, iz dalekih zemalja u koje je putovao i gdje je radio dolazile su vijesti o njegovim mnogobrojnim posmrtnim uspjesima. Rijetko je imao priliku da dođe da je posjeti. Nije dozvolila da ih smrt rastavi, pa je to učinio život. Ipak, bila je ponosna na njega.
***
Drugi put kada sam je vidio, već je bila sahranjena. Ni ja nisam bio živ kao nekad. Jedna od lekcija starosti je da čovjek nikad nije imun na razočaranja. Pogotovo u onim godinama kada misliš da si navikao na sve. Sada se vraćam u rodni grad samo kada imam snage i kada mi zdravlje dozvoli. A ne volim ni često da se vraćam, jer svoje vrijeme više provodim sa mrtvima nego sa živima. Posjećujući grobove, naišao sam i na njen. Moj prijatelj, koji mi ju je onomad predstavio, ispričao mi je ostatak njenog života. Nedavno je i on umro. Grob joj je bio veoma čist i uredan. Valjda je na njemu cvijeće uvijek bilo svježe. Na granitnoj ploči ispod njenog imena uklesan je pomalo kitnjast, ali iskren epitaf: „Ovdje leži majka čija je ljubav bila jača od smrti. I nakon groba zahvalan njen sin X.” I sada, u godinama kada nemam skoro ničemu da se nadam, pomislim na ovu priču da se podsjetim da nekada zaista vrijedi živjeti, pa i nakon smrti.
FEDOR MARJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Banjoj Luci. Po osnovnom zanimanju je kolekcionar beskorisnih diploma, a po životnom pozivu vječiti student, čitalac i pisac. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Dobitnik je više književnih nagrada, među kojima se izdvajaju prva nagrada konkursa „Zija Dizdarević”, pohvala Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero”, te plaketa „Slavko Jungić Jesej”. „Junak bez lica” njegova je prva knjiga.
Dok smo se ukrcavali u autobus Poljoprivrednog kombinata, Krka nam je pregledao instrumente. Kad je na red stigao kontraš Jožika, naš kapelmajstor mu je rekao da vrati svoju oderanu i izubijanu tamburu u Dom kulture. „Sviraćeš Strajinu kontru”, odluči šef našeg orkestra.
Putovanje do Zagreba autoputem „Bratstva i jedinstva” pretvorilo se u pravu epopeju. U nekoj usputnoj kafani, u koju smo svratili da se osvežimo, zatekli smo pospane muzičare koji su, čim su nas ugledali, na tri-četiri, zasvirali nekakvu veselicu. Čoka, Straja, Kosta, Krka, Žika Kulauzov i društvo su se krišom vratili do autobusa, uzeli tambure i upali u kafanu svirajući i pevajući najglasnije što su mogli:
Aj, ne volem te, gazdačka devojko,
aj, ne volem te što si bela vrata,
aj, već te volem što imaš dukata…
Nastao je opšti smeh, jer se ispostavilo da su svi u kafani, osim šankerice, bili muzičari.
Po dolasku, organizator nas je smestio u „Pionirski grad” u zagrebačkom naselju Dubrava. Ujutru smo se, u hladu drveća, zagrevali svirajući svoj repertoar. Pojedini članovi starijeg orkestra nisu bili zadovoljni našim izvođenjem tamburaške muzike; tvrdili su da sviramo „bez duše”.
U dvorani „Vatroslav Lisinski” upoznali smo se sa ostalim učesnicima programa posvećenog „našem Miki sa sedam života”. (U snekbaru smo se mimoišli s članovima „Plavog orkestra”, koji su u to vreme snimali album „Smrt fašizmu”. Nismo se upoznali s njima.) Inspicijent nas je proveo kroz „Lisinski”. Zastao je ispred uramljenog plakata koji je najavljivao koncert Paka de Lusije. Rekao nam je: „Da li znate da svako ko svira u prostoru u kome je nastupao de Lusija postane slavan?” Ja sam mu poverovao.
Ko je mogao da pretpostavi da je reditelj programa zamislio da svi izvođači, sve vreme, budu na sceni? (Ne sećam se ko je bio voditelj večeri.) Arsen Dedić, Gabi Novak, Ibrica Jusić, „Sedmorica mladih”, pijanistkinja Rita Kinka, pesnik Enes Kišević i naša dva tamburaška orkestra, sa samo jednom kontrom. Krka je zahtevao da Jožika, na početku programa, odsvira „Svilen konac”. Straja mu je nevoljno ustupio svoju kontru. Onako brkat, sedeo je smrknuto s rukama položenim na kolenima. Videlo se da je strašno ljut. Tokom izvođenja melodije legendarnih Cicvarića, iznad nas je eksplodirao reflektor i uz tresak pao na scenu, na svu sreću ne povredivši nikoga od učesnika. Verujem da je taj događaj prouzrokovala Strajina ljutnja. On je, na kraju krajeva, ipak svirao u „Lisinskom”.
(Sećam se kako sam se plašio Strajinog oca, kada bi iz Nemačke, uvek dobro nakresan, dolazio da nas poseti. Krio bih se ispod kuhinjskog stola sve vreme. Ne bih umeo da objasnim razlog svome strahu. Kod Straje, stručnjaka za telefoniju, odlazio sam da gledam koncerte omiljenih rok grupa koje je on snimao na video-kasete. Pričao mi je o legendarnom putovanju „renoom 4”, kada je s nekoliko Mokrinčana, među kojima su bili i Bata Miroslav i Krcko, krenuo, iznebuha, što bi se reklo – „na piće”, u Pariz, kod Rutka, čuvenog mokrinskog saksofoniste. Čak mi je pozajmljivao i svoju dragocenu dvanaestožičanu akustičnu gitaru, koju nije znao da svira. Straja je svim srcem živeo za tamburu. Straju je, reče mi Sreten, u njegovom pčelinjaku, smrtno ubola besna pčela. Nisam otišao na njegovu sahranu.)
Nakon koncerta smo otišli na svečanu večeru. Jožika, Žika i ja smo tada prvi put jeli masline. Jusićev pas je u travi pronašao ježa i lajao kao sumanut. Šansonjer je uneo ježa u restoran i držao ga na stolu. Iako ga je Mita molio, Ibrica nije hteo da svira te večeri, ali zato su Čoka, Straja, Kosta, Krka, Žika Kulauzov i društvo, svojim sviranjem, razgalili i goste i domaćine. Polazak autobusa za Mokrin se zbog lumperajke otegao do u sitne sate. Da li je neko tada čuo kako Mika s Parnasa besno dovikuje: „Svirajte mi! Istorija plaća!”? Priznajem, ja ništa nisam čuo.
15.
Još na ulici smo čuli svađu koja je dopirala iz kafane. Konobarica je urlala na Mirka, naftaša i nekadašnjeg urednika „Mokrinskih novina”, sada kafedžiju. (Mirkov otac Slobodan, drugar mojih ujaka Milenka i Paje, bio je konobar u „Omladinskom domu”. Godinama je radio u tandemu s Nikolom Sarmom. Neretko je kakvom nestrpljivom i žednom gostu umeo da podvikne: „Šta se dereš? Je l’ vidiš da se Sarma i ja kartamo. Tek si doš’o, a već bi da naručuješ?!” Pre neki dan sam od Sretena saznao da je naš komšija Slobodan dugo bolovao i da se na koncu predao bolesti. Sahranjen je na Lazarevu subotu. Nisam otišao na njegovu sahranu.) On je ćutao i samo povremeno odmahivao glavom.
Konobarica s jež frizurom, široko usađenim očima i previše šminke i dugokosi bradonja s kopijom „rej ban” naočara i u razdrljanoj košulji, stajali su ljutito jedno naspram drugog, svako sa svoje strane šanka. Prepirka je, činilo se, dostizala vrhunac. Mirko nije ni primetio kada smo, noseći instrumente, ušli u kafanu; konobarica nas je ispratila nekim neodređenim pogledom, kao da gleda kroz nas. Mića, Dule i ja smo brže-bolje odložili instrumente i sa zanimanjem, iz daljine, nastavili da pratimo dvoboj za šankom. „A zubi? Zar ti nisam dao novac da kupiš zube?” reče gazda kafane. Konobarica se zbog toga još više uzrujala: „Zubi? Žao ti je sad? Evo ti zubi, jebali te zubi!” Izvadila je iz usta protezu i zafrljačila je na Mirka. Refleksnom eskivažom je izbegao da ga konobarica pogodi u glavu porcelanskim zubima, koji su završili u paučini i prašini ispod stolice na kojoj sam sedeo. Tresnula je kecelju o šank i, uz kanonadu psovki i kletvi, izašla iz kafane. Mirko, više za sebe, reče: „Vratiće se.” Nije se vratila do početka našeg nastupa.
Mirko nas je angažovao da sviramo na daći. Gastarbajter, kome je umro otac, tražio je od Mirka da nakon sahrane, naš šlager orkestar, koji smo nazvali „Pesma je pedeset dinara”, odsvira nekoliko prigodnih numera. Mirko nas je tek tada spazio. Odmah nam je doneo dve čašice i pelinkovac u bokalčetu, koji smo Dule i ja držali na „vermoninom” razglasu. „Da ne dolazim svaki čas.” (Pelinkovac sam pio i na Mirkovoj svadbi. Seljani su se, pobrkavši lončiće, danima nakon svadbenog veselja iščuđavali nastavniku Vladi, kome je pevaljka sedela u krilu i koji je pijan igrao po stolovima. Tati nije bilo pravo što sam ugrozio njegov ugled prosvetnog radnika i dobar glas koji ga je celog života pratio.)
U kafanu su nahrupile ucveljene zvanice. Izjavili smo saučešće gastarbajteru i počeli da sviramo. Na repertoaru su se našle pesme Bobe Stefanovića, Lea Martina, Mikija Jevremovića, Arsena Dedića, Dušana Jakšića, Đuze Stojiljkovića, Čobija Savčića, Kemala Montena, Olivera Dragojevića, Kiće Slabinca, Đorđa Marjanovića, Ibrice Jusića, Dragana Stojnića, Miše Kovača i drugih, nekada veoma popularnih, jugoslovenskih šansonjera. Nismo znali baš dobro „Lulu starog kapetana” Srđana i Buca, iako su nam često tražili baš tu pesmu:
Na skaline, ispred dvora,
u svom plavom dimu skriva,
mnoge tajne prošlih mora,
lula starog kapetana,
lula kapetana Điva!
U početku se čuo samo Duletov prodoran glas, praćen Mićinom gitarom i mojim basom. Potom su žene i muškarci u crnini, jedno za drugim, počeli stidljivo da pevaju. Ni u jednom trenutku niko nije ni pokušao da remeti dostojanstvo skupa ili zatražio od nas da promenimo repertoar, koji smo svirali rutinski i bez previše oduševljenja. Daća se otegla duboko u noć. Zaradili smo pravo bogatstvo!
***
SRĐAN V. TEŠIN (Mokrin, 1971) je studirao filozofiju i komunikologiju u Beogradu. Diplomirao je na poetici kratke priče.
Objavio je tri knjige priča: Sjajan naslov za pantomimu (1997), Ispod crte (2010, nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, najuži izbor za Andrićevu nagradu) i Priče s Marsa (2015, najuži izbor za književnu nagradu Zlatni suncokret i Andrićevu nagradu).
Objavio je pet romana:Antologija najboljih naslova (2000, 2013), Kazimir i drugi naslovi (2003), Kroz pustinju i prašinu (2005, 2008), Kuvarove kletve i druge gadosti (2006, 2014, nagrada Borislav Pekić) i Gori gori gori (2017).
Objavio je dve knjige autofikcijske proze: Moje (2019, uži izbor za nagradu DKSG za najbolju knjigu nefikcijske književnosti) i Mokrinske hronike (2021).
Objavio je knjigu izabranih kolumni Alternativni vodič kroz Vavilon (priredio Neven Ušumović, 2008).
Objavio je knjigu priča za decu i razmažene roditelje Luka kaže (2020, Nagrada grada Niša „Maleni cvet” za knjigu godine za decu i mlade).
Priredio je sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča.
Roman Kuvarove kletve i druge gadosti preveden je na slovenački i na makedonski (dva izdanja), roman Kroz pustinju i prašinu na nemački, a zbirka priča Ispod crte na makedonski. Roman Gori gori gori je objavljen u Hrvatskoj.
Po odlomcima iz romana Kuvarove kletve i druge gadosti mađarski umetnik Geza Ric (Ricz Géza) nacrtao je strip koji je objavljen u subotičkom časopisu Symposion (2009).
Drugi program Radio Beograda je 2012. godine, u okviru serije Radio igra, premijerno emitovao radio dramu nastalu prema romanu Kroz pustinju i prašinu, u režiji Zorana Rangelova i u radijskoj dramatizaciji Ivana Velisavljevića.
Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika.
Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova priča Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?, iz zbirke Priče s Marsa, uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče američkog izdavača Dalkey Archive Press.
Dobitnik je Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine.
čovjek-časopis 