Čuo sam za jedan podrum, u koji ne može svatko ući. Mračna rupa nalazi se u sklopu jednog od frekventnijih mjesta za izlaske u strogom centru Zagreba. Tu se, kažu ljudi, pleše i pije poslije ponoći, kada se zbog epidemioloških mjera i korona virusa zatvaraju službena vrata kafića. I ne samo tu.
Do podruma se, i tako sam čuo, dolazi okolnim putem, kroz haustor zgrade pokraj kafića. Ali, treba poznavati “nekoga tko zna nekoga”. U protivnom, ostaje se na ulici, s još tridesetak ljudi koji željno čekaju skloniti se u rupu, poput promrzlih mačaka koje danima nisu jele.
Moj upad u podrum je konobarica iz kvartovskog kafića. Tu krećem u izlazak. Subota je, blizu ponoći. Poznajemo se otprije. U jednom trenutku je prestala odgovarati na poruke.
– Di si ti, nema te – govorim joj naslonjen na šank pa dodajem: – Dupli pelinkovac, molim te.
– Evo, zatvaram pa idem u podrum. Ajde sa mnom – odgovara dok mi toči piće.
Konobarica ima dugu crnu kosu svezanu u rep, autoritet gazdarice kafića i metalne ringove na ušima koji zveckaju sudarajući se s ostalim metalima što vise s njezinih ušnih resica. U pet do ponoći s lakoćom tjera ljude iz kafića, zatim broji lovu i zatvara vrata. Dok naručuje Uber, govori mi kako će nas njezin frend DJ pustiti u podrum.
Uskoro zaobilazimo mnoštvo gladnih i promrzlih mačaka, a pred nama se otvaraju vrata haustora u koji ulazimo brzo, prije negoli nas ostali željni provoda pokušaju dohvatiti svojim kandžama. Do podruma se iz haustora dolazi malim, kružnim stepenicama. Upad je besplatan, a dolje: banket glazbe, pića, droge i raspuštene zabave, kao u dobra stara vremena prije epidemije.
Tu pleše i zabavlja se čovjek na čovjeku, a svima je zajednička jedna stvar: poznaju “čovika” koji ih je pustio u tu mračnu rupu. Unutra se natiskalo tridesetak ljudi i prostor puca po šavovima. Masku za lice je, treba li reći, ovdje nemoguće pronaći, a kao jedini dezinficijens nameće se kemija koju ekipa ovdje konzumira na nos.
Ostavljam mrak, techno i krupne oči konobarice iza sebe. Nakon izlaska iz podruma zatječem rotirke i muriju koja tjera okupljene na ulici koji čekaju na ulazak u podrum. Dok ih gledam kako se raspravljaju s klincima, razmišljam znaju li plavci, uopće, išta o tom podrumu? Neka ih, možda će sutra čitati u štampi.
Ali, kamo dalje?
Skoro je dva u noći i nemam pojma kamo ići. Znam da se ljeti masovno okupljalo kod HNK, no gdje su danas svi ti ljudi željni tuluma, na kakvim se mjestima skrivaju i gdje plešu? Ima li ih gdje, osim u ovom podrumu? Ima li koga na Džamiji? Vani je pet stupnjeva i mrzlo je kao u Alpama. Sigurno nitko ne pleše vani. Možda će znati taksist. Ulazim u vozilo i kažem: – Vozite me na tulum. Taksist se okrene preko ramena: – Cajke ili techno?
Započne priču o tome kako postoji jedan techno tulum na kojega je vozio ljude svakog vikenda i u doba najvećeg lockdowna. Otvoreno je, kaže, i nekoliko narodnjačkih klubova, ali nije siguran hoću li ondje moći ući s obzirom na to da je odavno prošla ponoć. Čovjek za volanom misli da na takva mjesta mogu samo oni koji su u klub stupili prije službenog zatvaranja.
– Sjajno – kažem. – Brzo me vozite na taj techno.
Taksi se uskoro zaustavlja pred jednom od zgrada velikog industrijskog kompleksa u strogom centru grada. Čim sam napustio automobil, zaštitar kluba s maskom na licu proviruje kroz neobilježena, majušna metalna vrata preda mnom i poziva me rukom da uđem. Prema njegovoj gestikulaciji, shvaćam da to moram učiniti brzo pa pružam vozaču novac i ne uzimam ostatak kovanica.
Nakon što sam stupio u prostor, zaštitar iza mene zaključava metalna vrata. Zatim mi, na moje veliko iznenađenje, pruža papir na koji ću upisati svoje podatke i ostaviti broj telefona. Dva su sata ujutro i nalazim se na ilegalnom tulumu koji, prema trenutačnim epidemiološkim mjerama, uopće ne bi trebao postojati. Upad je 50 kuna.
– Vi se šalite, je li ovo za praćenje kontakata? – pitam.
– Ma pusti te priče i upiši se. To ja sve bacam ujutro – odgovara mi zaštitar.
– Mogu li ući još neki ljudi, pozvao bih prijatelje…?
– Mogu, mogu, naravno. Ali, samo ako su dobri ljudi.
U prostranoj hali techno kluba, koji je skvotirao prostor nekadašnjeg industrijskog kompleksa, u mrklom mraku pleše pedesetak ljudi. Žene, muškarci, stariji i mlađi. Sve generacije partijanera okupile su se na jednom od rijetkih mjesta u gradu gdje se iza ponoći čuje glazba. Ovdje se mjere distance poštuju, ali ne zato što ljudi na to paze, nego zato što tako nalažu dimenzije prostora ogromne hale. Techno udara jako, ljudi se gibaju ekstatično, a neki sjede i na mnogim kaučima raspoređenim uokolo. Jedan se par ljubi kao da će uskoro nestati svijeta.
Pivo košta 25 kuna, a računi se ne izdaju. Toči se i viski, džin, votka. Međutim, mnogi ovdje piju samo vodu, koju mora da su prije začinili kristalićima MDMA-e. Neobično, ali u ovoj trošnoj rupetini postoji i garderoba, kao da si u kakvom kazalištu. Za pet kuna ostavljam svoj kaput i tu srećem nekakve Meksikanke. Traže me kokain, ali ja praha nemam.
– Razmišljamo da ubrzo odemo odavde – obavještavaju me na engleskom, kao da to ima ikakve veze sa mnom.
– And we really need some more fuel for this party.
Taj drugi party o kojem mi govore Meksikanke, komplimentirajući pritom Zagrebu koji pleše usred novog europskog lockdowna, nije niti skriven od javnosti. Pokazuju mi stranicu javnog “eventa” na Facebooku. Opet bivše industrijsko skladište gdje after party, kako piše, počinje u 5 sati ujutro, uz DJ-e Wildcarda, Chubyja, Yvanna i Roka Sipinu. Čitajući o tom tulumu, shvaćam kako je riječ o partyju izvjesne “udruge”, pa je ulaz dopušten samo njezinim članovima. Upis u tu udrugu je, zaključujem, moguće ostvariti na licu mjesta kada dođeš na party. Eto primjera efikasne hrvatske administracije.
Meksikanke su nestale, bauljam ovdje i dalje sam, ali uskoro srećem neke poznate ljude. Oko četiri sata ujutro napuštamo tulum u industrijskoj zgradi u samom centru Zagreba. Naručujemo Uber i odlazimo na još jedno poznato, gotovo uvijek otvoreno underground mjesto za tulume, u blizini maksimirskog stadiona. Do onog aftera ima još vremena, napravit ćemo još đir. Ipak, taj klub ne radi. Osim ako i oni nemaju nekakav skriveni podrum? Kucamo na vrata, zujimo oko zgrade, ali glazba se niotkud ne čuje. Odlazimo taksijem na drugi kraj grada: tu ćemo banuti na after o kojem su mi pričale Meksikanke.
Malo poslije pet sati ujutro stojimo pred garažnim vratima iza kojih bi se trebao nalaziti divlji tulum koji je upravo započeo. Na metalnim je vratima masnim slovima istaknuto NE RADIMO, a uskoro ih otvara čovjek koji bi nam svima mogao biti otac.
– Ulazite – govori. – Vidim vas na kameri kako se motate ovuda.
Uskim metalnim stepenicama, koje podsjećaju na brodske, penjemo se na prvi kat kompleksa gdje su opet vrata. Na njima stoji zalijepljen isprintani portret Antuna Gustava Matoša, onaj poznati s brčićima i šeširom, a pokraj nevoljnika je, ironično, i natpis: Ne uslužujemo alkohol. Istaknute su i protuepidemiološke mjere, savjeti o pravilnom pranju ruku i držanju distance. Sve je ovdje namješteno za siguran provod, barem za one koji su si u pet sati ujutro uzeli vremena pročitati upute.
A iza vrata, za 50 kuna, najluđi prizor partijanja u Zagrebu na koji sam naišao otkako je pandemije koronavirusa i 2020. godine uopće.
Ovo je Berlin dvijetisućitih. Gužva, sudari ljudi i lasera, techno. Svega u izobilju. Ljudi svih generacija, moglo bi ih biti stotinjak, pa i više. Tijela koja se izvijaju divlje i u transu, ruke koje paraju zrak. Red pred WC-om. DJ u zanosu. Tulum koji, kako mi na šanku govore, neće završiti sve do 15 sati. A sada je šest, i mnogi koračaju prema placu ili si kuhaju prvu kavu.
Na izlasku iz kluba pažljivo za sobom zatvaram ona masivna, metalna vrata da sve to sakriju.
Objavljeno 15. studenog 2020. u Jutarnjem listu
***
VID BARIĆ (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar Jutarnjeg lista. Autor je romana “Fiumanski, opet lažeš” (Shura publikacije, 2020.) i zbirke novinskih reportaža “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče” (Shura publikacije 2021.) Dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (Tko je tajanstveni podravski dobročinitelj?, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018.) Piše prozu i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji je profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova kao član međunarodnog kolektiva YOUGOFIRST.
– Što mislite, zašto baš autobus? – pita doktorica E.
– Pa, mislim da je to savršeno mjesto za izvesti napad. Gomila ljudskog mesa na jednoj hrpi. Nema mogućnosti za bijeg. A meso koje isparava svoj miris poput nervnog otrova utječe na moje živce.
– Kako se osjećate prije napada?
– Naravno, želim pobjeći. Izaći istog trena iz te velike, smrdljive, limene kutije obojane u žuto. Nekako, sve me iritira. Od razgovora sredovječnih žena o uraslom noktu do glazbe koja ječi iz loših slušalica dugonogog, prištičavog polaznika Tesline škole.
– Mmhm… Kako još?
– Pa tako, baš iziritirano. Odjednom mi se učini da više neću moći podnijeti ni sekundu daljnje vožnje, niti novo treskavo otvaranje i zatvaranje vrata, prenaglo otpuštanje kvačila i pretvrdi stisak kočnice. I nemam zraka. Guši me lim. Kao da se stišće oko mene pa počinjem osjećati laktove suputnika u svojim rebrima.
– Shvaćam… – odvrati doktorica E. – Što mislite, što bi ste mogli učiniti da vam bude lakše?
– Pa najčešće stavim slušalice i slušam glazbu. Ponekad pomogne. Kao da se malo udaljim s ovog svijeta. Ali ponekad i to iritira i samo želim tišinu. Iskreno, nikad neću shvatiti osobe koje u 6 ujutro mogu mljeti. Ali mislim stvarno! Kako-netko-može-mljeti-i-mljeti-bez-uzimanja-zraka-cijelo-fucking-oprostite-vrijeme?!
– Mhhm… dobro, slušanje glazbe, to je dobar način. Kako bi ste još mogli utjecati na svoje misli?
– Ma sve sam vam ja isprobala. Od aplikacije za meditaciju gdje vam najsmireniji glas na svijetu govori kako da misliš na neko lijepo mjesto do disanja, pet sekundi udah, dvije zadrži, sedam izdiši. Ali ne pali. Najrađe bi da sam vjernik. E, to bi moglo pomoći. Prebirala bi ona zrna s mirisom ružina drveta i ufala se u spasenje. Ali, jebiga, oprostite, i to mi otpada.
Tišinu prekine cvilež stolice doktorice E. u trenutku kad se pomaknula i progovorila.
– Pogledajmo što bi ste mogli učiniti da to promijenite. Možda promijeniti posao i raditi u gradu u kojem živite? Na taj način ne biste morali putovati. – predloži doktorica E. ohrabrujućim tonom. – Ako ne posao, možda promijeniti način dolaska? Probajte odlaziti vlastitim autom, ili biciklom, električnim romobilom čak, nije nemoguće, zar ne?
– Ah, ne znam… Probat ću nešto smisliti… A napadi? Ako se ponove? Što da napravim?
– Pričekajte… uvijek sve prođe. – osmjehne se doktorica E. ohrabrujuće.
– A jel’ bi pomoglo da uzmem više lijeka?
– Nema potrebe. Dobro vam ide. Zaista. – ponovno osmijeh.
Tišina.
– Vidimo se za tjedan dana? To je osmi… u 14 sati? Može?
Doktorica E. danas više nema pacijenata. Kad je završila s izvješćem, odlučila je da će prije odlaska kući prošetati Maksimirom. Izlazeći kroz teška izlazna vrata bolničkog kompleksa, zaplela se u kapi kiše nošene vjetrom. Umjesto šetnje, sačekala je autobus koji se pojavio s reklamom za novi trgovački centar sav drečeći u žutoj boji.
U autobusu je gužva, ljudi se naslanjaju jedni na druge brišući usput mokre kišobrane po rukavima. Novi zavoj u koji je vozač prebrzo ušao baci ju na debeljka s dlakavim rukama. Zraka nema. Samo vlaga. Beskrajno puno vlage. Od vlage joj se kosa zalijepila po čelu i zatiljku, a odjeća stisnula uz tijelo. Putnici oko nje izdišu još samo više vlage. Pokuša gledati kroz prozor, ali prozori su prekriveni sivim neprobojnim slojem vlage. Najednom joj se cijeli autobus učini poput golemog, sivog, kišnog oblaka koji jureći zasipa kišom prolaznike na nogostupu. Pomisli kako više ne može podnijeti ni sekundu daljnje vožnje, niti novo treskavo otvaranje i zatvaranje vrata niti prenaglo otpuštanje kvačila i pretvrdi stisak kočnice. Osjeti kako je guši lim, kao da se stišće oko nje. Proba naći uporište u nekoj točci, no okružena je samo suputnicima oštrih laktova i prijetećih kišobrana. Pokuša s disanjem: pet sekundi udah – dvije zadrži – sedam ispusti. Ne pomaže. Sad joj već srce ubrzano lupa, čvor se steže u grlu, a pred oči navlači mrak. U zadnji tren progura se do vrata i izađe van.
Zrak, kiša i njene suze miješaju se donoseći olakšanje i mutnu sliku žute limene kutije kako se udaljava.
***
MAJA HALAPIR rođena je 1978. u Osijeku. Živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika, zaposlena u knjižnici. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Na međunarodnom književnom natječaju Biber 2021. njena priča Trokut osvojila je 3. mjesto.
– Ako se u umjetnosti ponavljaš ona postaje dosadna. Kao i život. – Rituali su zapravo odgovori, jer iz toga nastaje nešto dublje. – Misliš da stvari treba ponavljati? – Da. Ponavljanje je prepuštanje izazovu. – Osluškujem. Ispisujem refleksije. – Čega? – Sebe. Svijeta. Svijeta. Sebe.
***
16.
– Tvoja poezija prepuna je ogledala. – Nastojim osvježiti viziju. – Kakvu viziju? – Prošlosti. Zato je u ogledalu svaki trenutak dragocjen. – U ogledalu nema ništa. Samo tvoja slika. – Ali to nisam ja. – Šta ti vidiš kad pogledaš u ogledalo? – Realnost. Ona privlači oči protiv moje volje. – Šta pokazuje realnost? – Novogodišnje ukrase. – Kakve novogodišnje ukrase? – Na koje niko ne obraća pažnju.
***
37.
– Šta radiš? – Sjedim u mraku. – Klatiš li se naprijed-nazad? – Ne. – Pa kakvog onda ima smisla sjediti u mraku? – Oblikujem novi svijet. – Iz njega isključi sebe i mene. – Zar mi postojimo? – Ako prsti klize po tijelu onda se bojim da postojimo.
***
48.
– Mislim da treba da prekinemo razgovor. – Zašto? – Zaljubit ću se u tebe. Ne bih ti to oprostio. – Budi oprezan s riječima. – I ti budi oprezna. – Kakva igra! – Šta? – Dijalozi. – Igra i ljubav prema jeziku. Šta znači pisati kratke priče? – To vi kritičari trebate znati. – Ono što ti kažeš treba postati mjera stvari. – Govoriš kao zaljubljeni čovjek. Isključuješ razum. – Kakva igra!
***
52.
– Piši mi o pjesnikinjinoj historiji ljubavi. Voljela si? Bila voljena? – Misliš da je to zanimljivo? – Nikada, ama baš nikada ne zaboravljam da si pjesnikinja. – A to znači? – Da me to izdvaja od drugih. Ili bih volio da je tako. – Opasan govor. – Za tebe. Za mene je to jezik ljubavi. – A ljubav nije opasna? – Opasno je biti bez nje.
***
63.
– Napisala sam pjesmu. – O čemu? – O križu, bogu, riječima i vođenju ljubavi. – Pošalji mi. – Strahujem da te ne prepadnem. – Zašto? – Nisi ti pjesnik, ti si kritičar. – Izbezumi me. Neka znam s kim sam igru započeo. – A strah? – Budi mimo straha.
***
65.
– Ovi razgovori me odvedu daleko od stvarnosti. – Kamo? – U jedan magični svijet. – Šta u njemu postoji? – Samo dvoje ljudi koji razgovaraju. – Metasvijet. – Nastao kako? – Između poezije i erotike.
***
MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo. Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik. Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019). Sudjelovala na više književnih festivala i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike. Članica je PEN Centra BiH. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast. Dugogodišnja je suradnica IK „Lijepa riječ“ iz Tuzle.
It’s hiding underground but you hear it make a sound and it says the time is come like the beating of a drum beating of a drum Lenka Schutzinger, The Pack
Uključila sam TV i pomislila: sada će da eksplodira. Četiri minuta nas je delilo od Nove godine, imali smo četiri duga minuta da se pripremimo. Čarli, međutim, nikako nije mirovao. Njegove kao dugmad crne oči skakutale su čas ka prozorima sa ulaštenim zavesama, čas bi me ispitivački posmatrale ispod zanjihanih rešetki trepavica: zabacivao je kosu, otkrivao dugi labuđi vrat, isturao dečačke grudi uokvirene crnim trakama od kože. Кrupne kapi znoja blistale su na njegovim butinama kao svetlucava slova azbuke koja se mora iznova učiti svaki put. Možda sam rekla: dovršiću ovo pivo, onda ću da se ubijem. Možda ništa nisam rekla. Možda sam samo ćutala. Program u Čarlijevoj savršeno modelovanoj glavi odgovarao je uobičajenom servilnom procedurom. You looking so hot tonight, honey, cvrkutao je. Poželela sam da zarije svoje srebrne očnjake duboko u moj vrat, da skladnim, minijaturnim stopalom nastavi da opisuje savršene krugove po vazduhu ili da najzad eksplodira, da se po izrovašenim zidovima sobe razlije njegova silikonska sluz. Minut je prošao: ništa se nije dogodilo. Najpre tiho, potom sve glasnije, napolju je počinjala kanonada. Dobermani u komšijskom dvorištu cimnuli su lancima i zarežali. Zastava u zadnjem dvorištu umirila se na koplju. Grimizni talas se razlio po sobi i potopio nas, TV je zapucketao: pojavila se slika. Sedi, Pliskine, zarežao je zapovedni, promukli glas. Кurt Rasel se cerio iz tek oživelog aparata. Nosio je crni povez preko oka i izgledao kao neko ko će stvari da istera do kraja. Isti takav povez imala sam u jednom drugom, skoro zaboravljenom životu. Tada sam nosila ime Yoshikazu Ahane i bila sam Ronin koji po kiši luta bespućima Japana. Dve kazaljke na mom satu poklopile su se tačno na broju dvanaest. Podigoh svoje pivo i zaplakah: živeli. Čarli automatski odgovori živeli i tada je mikrofon u njegovom grlu briznuo u smlačeni vazduh prvi statički šum usledili su drugi dugi piskavi zvuci nalik udaljenom plaču vozova u noći zatreptao je zakolutao očima fini nabori kože na njegovim obrazima bradi vratu povukli su se kao upaljene desni uvis u njemu je tada sve zaškripalo svaki zupčanik počeo je sumanuto da se vrti ispuštajući sopstveni umirući zvuk dok se trzao na fotelji moćne konvulzije bacale su ga napred i nazad odjednom je ustao zateturao se ka vratima šakama kidajući slapove slamaste kose koji su padali na pod okrenuo se pogledao me a onda je svaki čip u njemu prasnuo kroz sve šupljine izbacujući plavičasti dim najzad se opustio kliznuo niz zid ležao je tamo raskrečenih nogu ruku prebačenih preko krila iz usana i nosa u vijugavim potočićima curila je bela sluz nalik prokuvanom mleku uzdahnula sam nadlanicom obrisala znoj sa čela milioni svetlosnih iskri u Čarlijevim fotonskim očima formirale su savršeni krug krug se suzio u tačku tačka je blesnula i zgasla. Moja savršena ljubavna mašina napokon je bila mrtva. Ustala sam, iskapila pivo, obukla jaknu. Pažljivo sam otvorila vrata, pazeći da ga ne zakačim. Već sledeće sekunde sam bila napolju. Shimane prefektura je spavala. Stampedo je protutnjao ostavivši za sobom lom probdevene noći. Stara godina već je gurnuta u duboki kalendarski grob. Podigla sam kragnu i krenula pravo. Кada si izgubljen, onda ti je svaki put pravi, srećom sam se prisetila. Ubrzala sam korak, i pošla prema lučkim svetlima. Zamišljala sam kako negde daleko, na drugom kraju grada muškarac negovane brade, obučen u skupo korporativno odelo, provlači sigurnosnu karticu kroz skener, ulazi u lift i dugo ponire ka podzemlju; tamo, pet stotina metara ispod zemlje kroz sigurnosno staklo posmatra nepreglednu proizvodnu traku na kojoj je Čarli i desetine, stotine, hiljade njegovih drugara putovalo na završnu obradu, po softver pokreta i glasa, Spokojni i Mirni promicali su u savršenoj tišini i svi, baš svi su se smešili.
***
OGNJEN PETROVIĆ (1981) rođen je u Beogradu. Piše poeziju i prozu. Objavio knjige pesama: Prekid prenosa (2011), Kečevi & Osmice (2011), Potraži na zapadnoj strani (2018) i Jesen u vrtoglavici (2020). Iste godine štampao i knjigu kratkih priča Slepi miš i sonate. Sarađivao sa dvadesetak časopisa, objavljivao u zbornicima, pregledima, panoramama i drugim zajedničkim publikacijama. Zastupljen u izboru mladenovačke poezije Reči u izlogu grada, Mladenovac (1999) koji je priredio mr Dušan Stojković. Dobio I nagradu na konkursu Šumadijskih metafora iz Mladenovca 2011. godine i nagradu Studenskog kulturnog centra iz Kragujevca za neobjavljen rukopis. Štampan u izborima nove srpske poezije: Prostori i figure – izbor iz nove srpske poezije, priredio Vladimir Stojnić, Beograd (2012), Van, tu: Free – izbor iz nove srpske poezije, priredili Vladimir Đurišić i Vladimir Stojnić, Cetinje (2012) i Panorama nove poezije u Srbiji – Restart, priredio Goran Lazičić, Beograd (2014), Antologija srpskih pesnika rođenih u periodu 1946-1996 – Figure u tekstu – gradovi u fokusu, priredili Miljurko Vukadinović, Vidak M. Maslovarić i i Radenko Bjelanović, Kragujevac (2019). Priredio i uredio nekoliko revijalnih knjiga. Prevođen na engleski jezik. Živi i piše u Mladenovcu.
Peti je sat iza ponoći. Java je mamurna i pusta. Niz ulice se zrak kotrlja u snenoj onaniji ljetnih mirisa. Već dugo hodam i čini mi se da se ne mogu zaustaviti. Svijet se otkriva onima koji putuju pješke. Na putu sam dugog oproštaja i ne mogu stati. Taj čas nikada ne smije doći. Gledajući u zakrivljenu leću TV prijemnika, u stanu izgubljenom negdje u Tokiju, jedan filmski genije govori o suvišnosti slike svijeta pored toliko televizijskih ekrana. Javu ismijava njen preobražaj; samo neuništiva mimika može trenutačno prognati stvarnost u zaborav. Oni koji putuju pješke crtaju okvir svijeta. Oni koji sanjaju pješke crtaju okvir bez svijeta.
Ne sjećam se trenutka početka zaborava, kao što se ne sjećam prvih sekundi svojih snova. To nije nikakvo čudo, već samo moja potreba za trezvenim iščeznućem, za činjenicom nestanka. Zaboravila sam da se krećem, ne prepoznajem okolne fasade. Prije nekog vremena, starija poznanica mi je opisala scenu iz svog života na početku rata – bila je to prva granata koju je ikad čula i od straha je počela lutati, zaboravivši put do fakulteta. Uspjela se sabrati tek kada se žmireći prepustila inerciji tijela i pustila ga da, kao i bezbroj puta do tada, pređe poznatu putanju. Bilo je to svjesno izazvano mjesečarenje. Gotovo da bih se mogla prepustiti istoj ideji – potajno osuđujući svoju nemaštovitost kao simptom mediokritetstva – da se iz daljine nije čuo jak grč vjetra od kog sam porivno skrila tjeme. Iznad moje glave vinulo se jato. Rasute po svodu, ptice liče na sazviježđa. Svjetlost je obrasla u sivo perje. Sve mi se to čini kao dalek prizor, idilično komešanje, strune gradskog pejzaža na još netaknutom jutarnjem zraku. Od mene do tog pozorja uvijek je ista, uramljena daljina, a njene su mi ivice orijentiri. Promatram ih kako trnu u magli, čekam da puknu od hladnoće. I ja ju, na jarkom suncu, osjećam. Zamišljam kako se put crvasto savija prema tlu, poput ponornice. Samo sam jednom molila zemlju da se otvori; željela sam da mi tijelo do te mjere utrne da strese svu tvar i sve boje sa sebe, da ostanem tanko staklo, prazan praporac.
Obješeni zvonik udara prvu četvrt. Pod jakim odjekom stresam plećke, osjetivši tutanj boli ispod majice. Kao da mi je niz leđa razapeta žica, a ne zalutala vlas kose. Blizu ponoći sam počela zaboravljati. Lice svijeta postalo je smiješnim, hvatalo je dah, a ja sam ga već jednom gledala kako umire. Neke uspomene iz tog davnog perioda ostale su zanemarene, poput ugruška krvi u ušnoj školjci. Kapcima sam se sakrila od njihovog besmisla, a on mi je u ponoć opet došao pred oči. Koliko sam puta trijezno zaboravila apsurdnost nečeg i koliko je puta to bezumlje s namjerom, zarad puke vjere, smeteno? Zaboravom se čuda dopuštaju. Zbog tako izazvanog, tobožnjeg trika, ja sada ne znam kako, ne znam kako se zaustaviti. Pod svaku cijenu treba uteći, pod zemljom poput ponornice teći.
Jedan čovjek spava na autobuskoj stanici. Oko njegovih leđa se, poput oklopa, savila limena šipka. Kroz usne mu se provlači pisak daha, diže okovratnik košulje. Nadam se da nakon buđenja neće glavu naglo zabaciti unatrag i povrijediti potiljak. Nadam se da mu san nije bolan. Za lijevim uhom mu je udjenut uvenuo cvijet. Čini mi se da taj čovjek već odavno spava.
Banalnost koju sam si priznala prije nekoliko sati prvi put sam susrela nakon razvoda. Bila je to prva i jedina sekvenca mojih snova sa istim motivom, koji se u roju suludih mutacija, na kraju, raspao. Jutros sam se sjetila jednog od tih snova. Očuh me je pratio ulicama naselja u kom smo živjeli tokom mog djetinjstva. Bježala sam od njega i u jednom prolazu primijetila da mu je lice drugačije, ogriženo očajem bijesa. Potom sam čula glasove iz nepoznatog pravca. Govorili su mi da je našao masku sebe i otad izgubio um. Pogledala sam ga bolje: bila je to drvena, jarko obojena maska, sa oštrim linijama brade i jagodica, sa crnim, drvenim očima. U tom času me je spazio pa sam nastavila bježati, sve do buđenja.
Susret koji se desio oko ponoći ličio je na susret s očuhom, prije mnogo godina. Gledao je u nekom drugom pravcu, no ja sam se bježeći glavom bez obzira – izgubila.
Trg je zarastao u kitnjaste plastične krovove izložbenih šatora. Sunčeva razvaljena vilica klatila mi se oko stopa; ne osjećam umor, samo znoj, koji se duž razdjeljka počinje skupljati u nisku masnih kapi. Otvoren prostor platoa je bio loša ideja, stoga se vraćam ka autobuskoj stanici. Tako ću provesti još vremena sa sjenkama duž uskih ulica. Duboke udisaje ometa mi ona vlas kose. Kao mala sam se često strašila da mi uholaža vreba uho dok spim, a vlas kose bila je drugo po redu od mojih umišljaja samoranjavanja. Zavlačim ruku pod majicu uz jak tresak trupa. Tu ne nalazim dlaku, već golublje pero. Puštam da mu graške znoja otrese zrak, potom ga kačim za uho, naslanjam na obraz. Dobro je da sam pobjegla – nisam slutila da ću te susresti i dobro je da sam bijedno pobjegla, zadržala dah i mukom se odbranila od uvreda što su plesale na vrhu jezika. Ti uopće ne sličiš mom očuhu. To bi bio kliše. Ti meni sličiš i stoga je uistinu dobro da sam pobjegla. Sad smo svi mrtvi jedni za druge.
U sporednim ulicama zrak protiče gusto pa se u rana jutra pričinjava kao memljiva, gasna zavjesa. Šta bi se desilo da se atmosfera počne nekontrolisano, poletno zgušnjavati? Zaledio bi se svijet, konačno stasao u svoj statični okvir. Skorenih stopala naslanjam se na limenu prozorsku klupicu, duboko udišem i obećavam sebi san nakon neprospavane noći. Plačem, a moje suze lebde oko mene.
***
LAMIJA MILIŠIĆ je književna kritičarka i teoretičarka književnosti. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, a magistrirala 2018. na temu „Joyceov ‘Finnegans Wake’ i McCarthyjev ‘Remainder’: kodiranje i jezičko raslojavanje“. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Dugogodišnja je dopisnica časopisa za književnost i kulturu „Život“, a njene eseje, književnoteorijske tekstove, kritike i naučni rad objavili su časopisi i portali: „Umjetnost riječi“, „Novi Izraz“, „Strane“, „Dunjalučar“, „Oslobođenje“, itd. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre. Od 2020. godine je sekretar P.E.N. Centra u BiH.
Neko vrijeme uzmicala je nad pogledima. Cesta je bila hladna, netipično kolovoška. Gdjekoji avlijaner zalajao je na susjednu kapiju. Pogrbljenu ženu iz razmišljanja prenulo je škripanje prozora. Dobar dan! Dobar dan, teta Maro, kako ste? Đe ti je onaj tvoj? Eno ga u polju. Opet mi je ostao dužan! Pravi se važan, a kad treba platiti u birtiji, ništa! Dobro, reći ću mu. Nije sigurno zaboravio. Svratite na kavu. Nakon što se napast nevoljko maknula, pogrbljenica se okrenula oko sebe, potom snažno zažmirila kako bi barem na trenutak zaboravila na modrice na leđima koje su joj se upisale u kožu.
***
MRZIM TE / VOLI ME
Hodam po mramornom kamenu koji prekriva tamjan.
Prpa je dobar. Doduše, prestar da bi ga se i dalje zvalo nadimkom. Ima loše zube, ali planira ih popraviti čim uštedi malo ozbiljnije novce. Može se reći da je ambiciozan. S mojim poslom u gradskoj knjižnici živjet ćemo… podnošljivo. Puno radi, redovito pomaže svojima oko imanja. Voli romantične komedije, ali neke klasike koji nisu banalni. Nikad mi nije naveo nijedan primjer.
Imam dojam da svi gledaju u veo koji svrbi.
Tri ljeta zaredom buljio je u moj vrat, onako nepokolebljivo i slinavo, pa mi se učinilo da vidi i mene. Uslijedio je lijep zaručnički prsten i buket ljiljana na koje sam alergična. Nisam htjela cjepidlačiti. Nije Srbin, i to je dovoljno. Ponekad me nasmijava. Samo se jednom izderao na mene i nazvao me običnom glupačom. Kršćanski je opraštati, naglasila bi njegova buduća punica. Ljuta sam na nju jer u svom ljubičastom kostimu ne može sakriti godine koje pokazuju da je već odavno trebala postati bakom.
Dok sveci s oltarnih slika kimaju glavom, u meni odjekuju napuštene želje.
Uzimaš li… Pucnjevi. Otrgnuta koža. Pranje crijeva. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti… Žensko dijete. Toči rakiju. Ne budi dosadna. Skvičanje. Crveno more. Muško dijete. Rakije, rakije amo… u sve dane života svoga?
***
CRVENI PASJI ZUB
Jedne subote uzdignut će ručice prema nebu, uzbuđeno i razigrano, širit će ih tako jako da u njih stanu čitave planete. Bit će proljeće, vrijeme kada se udiše sunce, i parkom će odjekivati galama. Mama, oću i ja!, prstom će pokazati prema dječaku koji je naglavačke visio na penjalici. Ali imaš haljinicu, nepristojno je da ti netko vidi gaće. Doći ćemo neki drugi dan. Na izlasku iz parka, okrenut će se prema dječaku i tako jako isplaziti jezik da će on s penjalice moći vidjeti njezine krajnike.
***
ANJA TOMLJENOVIĆ diplomirala je povijest umjetnosti i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u nezavisnoj kulturi, redovito surađuje s portalom Booksa.hr. Osvojila je drugu nagradu na natječaju za kratke priče A Sea of Words 2020.
„Najvažnije je da se ne muči.“ – govorio je stric, dok mu se balavi cigar klatio u uglu usana. „Krme ti je kao čeljade, ne valja da pati, zato s njim treba brzo. Evo gledaj.“ Zamahnuo je sjekirom i tupom stranom pogodio zbunjeno prase u čelo, koje se u trenu sručilo na pod krmedara, razmrljan slamom i prasećim govnima.
„Ne valja da se muči. Ka’ ni čo’ek“, ponovio je stric oštreći nož. Polusvjesno prase se gicalo obliveno krvlju, živo a neživo, protežući papke i ispuštajući klobutave groktaje kroz krvavu njušku. Stric mu je prišao, pritisnuo ga koljenom iza plećke i brzim potezom mu napravio kratak rez na vratu. Prase se umirilo, a on obrisao znoj sa čela otegnutim rukavom sivog džempera. „Ovo ti je“, govorio je ustajući, „vještina“. Niz praseći vrat se ispisala puna i prava linija krvi.
Gledao sam pogledom lišenog treptanja i upijao tu sivocrvenu zbilju smrdljivog krmedara.
„Ajde“, čuo sam kroz san dok mi je tresao rame. „Koljemo danas“. To me je držalo uzbuđenim pet dana unazad i tog jutra kad me je otac prodrmao skočio sam kao potpaljen, navukao staru pamučnu trenerku, gumene čizme i teget jaknu o koju me je grebanje noktom ježilo, sve pripremljeno prethodnog dana kako ne bih propustio svoju prvu klanicu. Klanica, tako se u našem kraju zove godišnje sređivanje prasadi za zimnicu. Majka mi je tutnula dvije vruće priganice, rukom prešla preko mog lica i brižno me pogledala. Odjurio sam van. „Nije on za toga. Znaš… Ne mora da gleda. Znaš da je učiteljica rekla…“ „Ajde, pušti ga, neka se čeliči“, odjebao je otac. Na vlažnoj livadi poniže kuće stric je pripaljivao cigar, sa sjekirom prislonjenom o bok. Iza njega, kroz magličasto i hladno novembarsko jutro, ocrtavao se krmedar.
„Eto.“ rekao je kroz izdah stric. „Sad da ga sredimo“. Ćano je uzeo prase za zadnje noge i izvukao ga na livadu. Ćano je bio mutavi tip, uvijek uz mog strica, bespogovoran njegovim naredbama. Par trenutaka kasnije prase je bilo okačeno zadnjim nogama o dvije razmaknute kuke. Svi su ćutali i znali svoj posao. Ćano je stajao sa strane, ruku krvavih i blago odmaknutih od kukova, majka je postavila golemi lavor ispod razapetog praseta, a stric je prišao sa novim cigarom među usnama i jednim rezom rasporio mrtvu životinju. Zavukao je ruku u praseći leš i siva utroba se uz gnjecav zvuk sručila u blijedozelenu plastičnu posudu. Majka je skupila lice. Otac je raskopčane košulje i u Adidas silverstarkama stajao sa strane i pušio.
„Sigurno možeš?“ pitao me je stric. Klimuo sam dvaput brzo, da pritvrdim svoju riješenost. Dodao mi je nož. Uzeo sam ga i gledao oštricu koja je prošla kroz mnogo oštrenja. „Znači, kad ga ja dernem sjekirom, ti prileti i pravo u vrat, jes’ čuo?“. Opet sam klimnuo na isti način. Sjekira je u stričevim rukama napravila skoro pun krug i tupim dijelom završila posred čela debele životinje. Priletio sam, koljenima upro drhtavo praseće tijelo i zario nož u masno grlo. Pod sobom sam osjećao trzaje, dok mi je pogled bježao kroz daske krmedara ka bijeloj kući komšije koji je radio u Njemačkoj. „Zašto taj čovjek nikad ne dolazi tu?“, pomislio sam.
„Eto ga!“ pljasnuo me je stric po leđima. „Vidiš kako sam te naučio. Važno je da se ne muči.“ govorio je, unoseći mi u lice dva spojena prsta, među kojima je gorio cigar. „Prvi srednje i prvo prase. Pa to mora i da se zalije“, prosmijavao je stric riječi. Otac je stajao sa strane i zadovoljno pušio. Majka je nestrpljivog i sivog lica držala lavor. U daljini se čuo klepetavi zvuk nekog auta.
„Đe si služio?“, pitao je.
„Bela Crkva“, odgovorio sam.
„Rod?“
„Inžinjerija.“
Pogledao je oca. Prešao je palcem preko usana i izdahnuo na nos. Otac je uzvratio pogledom. Ćutali su. „Ajde, neka ga u dobrovoljce, ko pravo muško. A i valja branit našu braću kojima su dušmani stali za vrat. Je li tako, kume?“
Otac se nasmijao. Ja sam uplitao prste i ćutao. Kum je otpio rakiju, lupio me rukom po koljenu i otišao. Za dva dana sam se javio u vojni odsjek.
Majka je uveče plakala, njena tuga je probijala zatvorena vrata moje sobe. „Nije on za toga“, govorila je. „Nije“, ponavljala je kroz jecaje. „Ajde, ne pizdi više!“, grajao je otac. „Muško je, evo mu dvadeseta stiže, makao je vojsku, neka ode malo tamo, neka jača. Rat je ženo, kolju nam narod!“ „Pa idi ti pa se kolji! On…“, zapinjala je usred rečenice, „on nije…pa jedva je i školu završio. Znaš i sam da je jedv…“ „Znam!“ dreknuo je otac. „Znam, krv ti tvoju! Zato ga i šaljem tamo, da osvijetli ime ovoj familiji. Šta će ođe, da ga šaljem da krpi cipele i čisti šahte? Znaš da nije za bolje! Rat je muška stvar, a on je muško. Neka ga.“
„Jebem ti muško…“, procvilila je majka nemoćno.
Kamionom smo krenuli okorubanim putem ka planini, na kojoj je trebao da nas čeka ostatak grupe. Mjesec dana je padala grdna kiša, a sada je tuklo sunce i kuvalo nas ispod sivomaslinaste cerade. Kružila je boca rakije i priče o jebačini i sisama, odjekivao je usiljeni smijeh pomiješan sa napregnutim drndanjem transportnog dizelaša. Ćutao sam i nožem rezbario kundak.
Zaravan na kojoj smo se iskrcali bila je puna raznih vozila, kamiona, autobusa, terenaca. Par stotina metara iza, u rđavoj ogradi bijelilo se nekoliko oronulih hangara. Odnekud je treštala znana patriotska pjesma, čiji su tekst urlale desetine glasova. Komandir je rekao da se grupišemo i saslušamo šta će da kaže, a rekao je da ćemo ostati u toj zadruzi nekoliko dana, jer će „biti posla“. Nijesam znao šta je to zadruga. Pretpostavio sam da ima veze sa onim hangarima, od kojih je kasnije jedan određen za smještaj naše jedinice.
„Mali!“, dreknuo je kapetan. Bio je to bučan i ljut čovjek, crvenog lica i okruglog stomaka u koji se pri dnu ucrtavao rabljeni opasač.
„Slušam, kapetane!“
Pružio mi je nož, ručkom okrenut. Sporo sam ga prihvatio i pogledao oštricu. „Tamo“, pokazao je glavom, „iza onih vrata su trojica. Malo su se bili opustili nad našima u susjednom selu, pa ih sad valja nagazit za to. Znaš li šta treba da činiš?“
„Znam“, odgovorio sam gledajući u nož.
„Znaš li šta treba da činiš s tim?“, pitao je spuštajući pogled na istu stvar.
„Znam.“
„Ajde onda.“
Krenuo sam, a kapetan me je zaustavio. „Čekaj momak, valjaće ti i ovo“ i u drugu ruku mi stavio gumeni stolarski malj.
Klečali su sva trojica, vezanih ruku i izubijanih lica. Ćutali su. Jedan od njih je trzao glavom kao da kašlje u sebi. Njega sam prvog. Malj, koljena, nož. Isto sam uradio i sa ostalom dvojicom. Nijesu pustili ni glasa. Stajao sam nad njima i gledao ih utihnute, dok se lokva krvi širila po glatkom podu. Napravio sam korak unazad kad je dopuzala do mojih čizama. „Vještina…“ omaklo mi se tiho.
„Au, mali…“, rekao je kapetan kad je ušao u prostoriju, češući se po čelu. „Pa ti si majstor. Imaćemo vajde od tebe.“ Potapšao me je, a ja sam i dalje gledao u njih trojicu, mrtve i spokojne. Nijesu se mučili.
Devet dana sam ulazio u tu prostoriju po tri puta dnevno. I svakog puta su me tamo čekala nova trojica, vezani, izubijani, ćutljivi. Sa svima sam postupao isto. I postajao vještiji. U glavi sam čuo stričev zadovoljni smijeh.
Prvi put nosim odijelo, ali osjećam da ne bi trebalo ovako da mi stoji. Nekako je veliko, tuđe. Još sa ovim rukama povezanim lisicama, izgledam kao obuzdano strašilo. Dvojica policajaca su me uvela u veliku prostoriju, sjeli me na neudobnu drvenu klupu i ćutke se smjestili kraj mene, sa svake strane po jedan. Zatvoren sam već pola godine. Jedan naš političar, onaj što mu je moj otac držao sliku na zidu, je rekao da tako mora. Pogubio sam dane, ali mjesece nekako hvatam. Jednom sam razgovarao s majkom. Ustvari, nijesmo razgovarali, ona je plakala a ja sam joj ponavljao da ne plače. Ne znam šta sam drugo mogao da joj kažem.
Neki tip u crnom je čitao dugo i sablasno, svako malo ponavljajući „tačka optužnice“. Većinu nijesam razumio. Pominjao je zadrugu, kapetanovo ime, moje saborce, nekakve zarobljenike i, kako ono kaže… Nečovječnost. Da! Nečovječnost.
Sad pominje mene, prezimenom. Nabraja neka imena, nijesu od naših, pominje svirepost i mučenje, pa opet mene. Gledam u pod. Optužuje me. Optužuje me da sam nekog mučio.
„Ja mučio?! Znate li da su pod mojim nožem ostale desetine spokojnih ljudskih lica i prasećih njuški koje bi posvjedočile u moju korist kad bi mogli da pričaju? Svi do jednog bi potvrdili da se nijesu mučili jer sam sve radio kako treba, jer sam savladao vještinu! Znate li to?“
Mrtvilo tišine ispunilo je sudnicu. Podigao sam pogled i shvatio da sam sve, u mojoj glavi oćutano, rekao naglas.
„Nijesam kriv“, odgovorio sam na pitanje sudije. Advokat mi je rekao da tako kažem, ni riječ više. Dovoljno sam rekao, dodao je.
Sedma je godina od suđenja. Još četrnaest do slobode. Majka je umrla proljetos, javio mi je advokatov saradnik. Nadam se da se nije mučila. Uskoro će zima, mada se to ovdje i ne osjeća toliko, jedino kroz tih pola sata šetnje što mi je odobreno saznam kakvo je vrijeme. Uglavnom samujem i ćutim. Vrijeme prolazi.
Dobro je, ne mučim se. To je najvažnije.
***
MILIVOJE KRIVOKAPIĆ, rođen u Nikšiču, živi u Podgorici. Piše kolumne i kratke priče kad se usudi, što rijetko čini. Jedan je od osnivača Kulturnog centra PUNKT – Nikšić. Po obrazovanju pravnik.
Dietrich i Omar su poslije škole dolazili kod nas. Dječaci su u kuhinji jeli sendviče sa tunjevinom i zelenom salatom a onda odlazili u Omarovu sobu. Igrali su se satima na kompjuteru i pili gazirani sok iz velike plastične boce, vikali su i smijali se glasno. Obojica su voljeli ratne videoigre, u sobi je treštalo oružje, odjekivali su rafali automatskih pušaka i eksplozije topovskih granata, kao nekada davno, za vrijeme opsade u Sarajevu. Dietrichovi roditelji nisu imali nikakvih primjedbi na naše porijeklo, nisu mu zabranjivali da se druži s Omarom. Njih dvoje su radili do večeri i bili su sretni da im sin neće cijela popodneva provoditi sam u stanu. Ja sam te zime ostala bez posla, pa sam se mogla brinuti o dječacima. Bilo je veoma hladno mada je rijetko padao snijeg. Tjerala sam ih da pišu zadaću iz matematike, da čitaju obaveznu lektiru iz njemačke književnosti. Stavljala sam enciklopedije pred njih, podsticala ih da proučavaju biljke i životinje.
Selma se s Omarom uselila kod mene u septembru, poslije razvoda. Rekla mi je tada da je ništa ne pitam i da se mužu više ne vraća. Našla je novi posao, a Amara je upisala u najbližu školu. Zaposlila se u drugom gradu, kupila automobil i svakoga se dana vozila na posao stotinjak kilometara u jednom smjeru. Unatoč svim nedaćama najvažnije joj je bilo da se ne mora brinuti za Omara. On je bio sretan kod mene, u novoj školi, s novim prijateljima. Često mi se povjeravao, o svom ocu je pričao bez suza. Moj zet, Munib, čiji su roditelji osamdesetih godina prošlog vijeka došli u ovu zemlju, tukao je Selmu. Premda rođen u Njemačkoj, tražio je od nje da ostavi posao, da se zatvori u kuću, da nigdje ne izlazi bez njega, da se pokrije, da nosi maramu. Prijetio je da će je ubiti, hodao je po kući s velikim nožem. Selma mu se nije pokoravala, odgajali smo je da bude slobodna, da ne trpi nasilje, da ide za svojim snovima.
Živimo u stanu koji ima pogled na veliki i lijepo uređen gradski park. Na pješačkim stazama su postavljene betonske kocke, a kraj njih drvene klupe i kante za smeće. Borovi, jele i visoki platani su od Božića ukrašeni svjetlucavim lampionima. U savršeno obrezanom grmlju se skrivaju gradske ptice. Nigdje prljavštine i smeća, papira i plastičnih boca. Pa ipak, dječaci nikada nisu imali želju da izađu napolje i da se igraju u parku. Nisu se mogli odvojiti od kompjutera, od ratnih igara. Ovaj stan je moje vlasništvo, uselila sam se u njega prije deset godina, poslije Ibrahimove smrti. On je poginuo na gradilištu, pao je sa skele na stambenoj zgradi. Kada smo iz Sarajeva došli u Njemačku radio je kao moler i dobro je zarađivao. On u stvari nije bio moler, čitav život je radio kao novinar, pisao je za dječiju štampu: novinske izvještaje, priče, bajke, pjesme. Cijelu sumu od njemačkog zdravstvenog osiguranja uložila sam u kupovinu ovog stana. Naša stara kuća u Sarajevu je srušena na početku opsade i nikada je nisam obnavljala.
Omar i Dietrich se rastaju kasno, kada padne mrak i studen počne da steže, kada se upale ulična svjetla. Dugo se opraštaju na vratima stana i ćeretaju o novim videoigrama, prave planove za sutrašnje druženje. Poslije Omar otrči na prozor i prati njegovu sićušnu priliku u parku, dok ovaj žuri kraj platana obavijenih svjetlucavim lampionima i tamnih visokih jela na kojima se još nije otopio snijeg. On se ne odmiče od prozora sve dok ne stigne njegova majka; čeka je da parkira auto, da isključi svjetla i ugasi motor. Selma je poslije napornog posla veoma umorna. Ljubi nas, pita kako smo proveli dan, tušira se, presvlači. Večeramo zajedno. Njen telefon ne prestaje da zvoni. Zovu je prijateljice. Odnedavno je u vezi s drugim muškarcem. On je Nijemac. Naši je više ne zanimaju.
Prije spavanja, kada je već umoran i sjetan, Omar poželi da mu ispričam nešto iz vremena kada smo živjeli u Sarajevu, kada je njegova majka imala onoliko godina koliko on ima sada. Pričam mu o njenim nestašlucima, o životu pod granatama, o opsadi grada, o ratu, o danima izbjeglištva. Čitam mu sa kompjutera priče koje je napisao njegov djed, kada smo stigli ovdje. Ništa nismo ponijeli sa sobom, Ibrahimovi stari tekstovi bijahu uništeni, izgorjeli su u biblioteci koju je zapalila tenkovska granata. On je nastavio da piše čim smo se skrasili, zbog jake unutrašnje potrebe; pisanjem se spašavao od tuge za domom i nekadašnjim životom. Ovdje je bio niko i ništa, običan emigrant na teretu države. Zaposlio se kao moler, golim je rukama zarađivao za hranu, za stan, za školovanje naše Selme. Ovdje nije mogao raditi kao novinar i pisati za djecu. Znao je da njegove priče i bajke niko ne bi želio štampati. Pisao je za sebe, poslije napornog posla, u veče, kada se pogase svjetla i u stanu zavlada mir. Sjedio je uz kompjuter i ispisivao rečenice do duboko u noć, prizivao je slike rodnoga grada, njegovih ulica, nemirne rijeke, modrog neba, zelenih planina. Pisanjem je liječio nostalgiju koja ga je gušila kao teška bolest. Iz domovine je pobjegao, a u zemlji u kojoj je našao utočište, nije i duševni mir, sreću. Ovdje je beskrajno patio. Pisanjem se spašavao od ludila.
Omar veoma loše govori naš jezik, može se reći da ga uopće ne razumije. Svaku priču njegovog djeda moram prevoditi na njemački jezik. U tim pričama prinčevi žive u visokim dvorcima i žene se otmjenim princezama, troglavi zmajevi vrelim ognjem pale sela i gradove, odvažni pustolovi traže blago u tamnim pećinama, hrabri vitezovi odlaze u boj na brzim konjima, zle vještice lete na metlama i bacaju strašne vradžbine na ljude i životinje. U najljepšoj priči je najmlađi kraljev sin uhvatio krilatog konja, koji je jedne noći sišao sa nebeskih proplanaka, da se napije vode sa bistre rijeke. Osedlao je krilatog konja i postao junak koji dijeli pravdu na širokim drumovima i uskim i neprohodnim stazama svoje domovine, koji spašava princeze iz tamnih kula zlih čarobnjaka, koji čuva siroti narod od okrutnih zavojevača. Najčešće mu čitam priču o dječaku koji se iznenada našao u vihoru rata. U njoj se pripovijeda kako je nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji živio dječak koji nije izlazio iz kuće, koji se nije odvajao od knjiga i koji je samo slušao priče svog djeda, svog oca, svoje majke. Dječak nije živio u stvarnosti, mašta je za njega bila moćnija od jave, kao da je hodao po oblacima. Prolazile su godine i dječak nije vidio promjene oko sebe. Zamišljen i rasijan, našao se u vrtlogu krvavog rata. U njegovoj domovini su gorjeli gradovi i ginuli ljudi.
Dječak je jednog dana izašao iz kuće i krenuo na put. Jedino znanje koje je imao o svijetu bilo je ono iz priča. Na putu je sreo naoružanog čovjeka. Bio je iznenađen, nije znao ni kojoj vojsci pripada. Vojnik je uperio pušku u njega i rekao mu:
,,Ne možeš dalje! Ja ću te ubiti.“
,,Zašto?“ upitao je dječak, ,,nikome ništa nisam skrivio. Ni mrava nisam zgazio. U osamljenoj kući, daleko od ljudi, živim s djedom koji me voli, s ocem koji me voli, s majkom koja me voli više od očiju svojih. Ne mrzim ni jednog čovjeka na svijetu. Nema ni jednog valjanog razloga zbog kojeg bi mi oduzeo život. Krenuo sam tražiti nove priče o hrabrim vitezovima i njihovim junaštvima.“
Vojnik mu na to odgovori: ,,Ako ti ubijem roditelje ugasiće se tvoja ljubav prema ljudima i ti ćeš s mržnjom nastaviti da živiš. Ako ti zapalim kuću moja će biti cijela ova zemlja na kojoj ćeš sebi jednoga dana sagraditi novi dom. Ako ubijem tebe neće biti tvojih priča i buntovne vjere u slobodu koja se samo u pričama čuva od zaborava i koja u njima tinja poput ognja. Ne postoji ni jedan razlog da živiš ako želim gospodariti nad tvojim narodom dugo i sigurno!“
Vojnik je bio ustrajan u namjeri da spriječi dječakov put. Pred puščanom cijevi, u neposrednoj blizini smrti, dječak je uzaludno čekao krilatog konja i odvažnog kraljevića iz svojih priča.
Dugo šutimo poslije čitanja. Svijet Ibrahimove mašte nas odnese daleko iz sobe. Nikada nisam mogla odgonetnuti kamo idu Omarove misli. Mogla sam samo naslutiti iz njegovih pitanja.
,,Jesu li u ratu ubijali djecu?“ pitao me jedne večeri dok smo čekali Selmu.
,,Da, svakodnevno“, odgovorila sam. Morala sam biti iskrena, bez obzira na njegovu osjetljivost. Iako sam se stalno suzdržavala, čuvala sam ga od podrobnog opisivanja ratnih užasa. Čuvala sam ga kao svoje oči. On je za mene bio tajna i ja sam neprestano pokušavala proniknuti u nju. Pokušavala sam mu pružiti nježnost, pažnju, ljubav, sve ono što nisu učinili njegovi roditelji. Oni nisu imali vremena za njega, za njegovo odrastanje, za njegovo krhko tijelo i ranjivu dušu, za bezbroj njegovih pitanja o sebi i svijetu. Pretpostavljam, zato što ni sami nisu bili sazreli, jer oboje bijahu potpuno obuzeti jurnjavom i bukom šarenog svijeta.
Krajem januara u susjednu zgradu su se naselili emigranti iz Sirije i Pakistana. Bilo ih je desetak porodica, muškaraca, žena i male djece. Izazivali su podozrenje i strah kod svih stanara naše zgrade. Stalno su se muvali po parku, pričali su glasno, vukli su za sobom kese s hranom i pićem, bacali su otpad na betonske staze i travnjak. U sumrak su palili vatru ispred zgrade i nešto tugaljivo i tiho pjevali. Dietrich i Omar su tih dana bili vidno uzbuđeni, morala sam ih pratiti do škole i nazad. Bojali su se crnomanjastih muškaraca i žena, njihove neuredne djece. Bili su ubijeđeni da će im ti ljudi nanijeti zlo. Istovremeno su bili i jako radoznali, zastajali su i dugo promatrali djecu, pokušavali su da odgonetnu smisao njihovih igara. Smetalo im je što se ta djeca kovrdžave crne kose u ispranoj odjeći igraju u njihovom parku, što vrište i cijeli dan skaču za loptom. Nikada nisu pokušali uspostaviti kontakt s njima, nisu pokazivali nikakvu naklonost. Bili su sretni kada su stigli socijalni radnici i emigrante odveli na drugo mjesto.
,,Baš dobro što su otišli“, rekao je Omar poslije njihovog odlaska.
,,Ja sam ih mrzio“, rekao je Dietrich.
,,I ja“, rekao je Omar.
,,Zašto?“ pitala sam.
,,Oni su prljavi, ružni i smrde“, rekao je Omar.
,,I mi smo izgledali kao oni, kada smo devedesetdruge došli iz Sarajeva. Ja, tvoj djed i tvoja mama smo nosili smrdljivu i pocijepanu odjeću“, rekla sam.
,,Vi niste izgledali kao oni!“ povikao je Omar vidno uznemiren.
,,Bili smo prljavi i gladni“ rekla sam, morala sam mu reći istinu bez obzira na posljedice.
,,Niste, moja mama nije bila prljava!“ povikao je još glasnije. Njegovo lice je bilo crveno od bijesa. Niz obraze su mu tekle suze.
,,Svi ljudi koji bježe od rata su isti, gladni, neuredni i prljavi“, rekla sam.
,,Nisu, moja mama je uvijek bila lijepa“, rekao je i prekinuo razgovor. Zgrabio je Dietricha za ruku i odvukao ga u svoju sobu.
Nekoliko dana kasnije pratila sam dječake iz škole. U glavnoj ulici smo naletjeli na demonstracije stranke radikalne desnice. Sklonili smo se u uski prolaz između dva dućana i čekali da demonstranti prođu. Stotine ljudi je marširalo sredinom široke ulice, nosili su transparente na kojima je pisalo ,,Stranci napolje“. Vikali su glasno, udarali su u bubnjeve, puhali u zviždaljke, nosili upaljene baklje, puštali su muziku, pjevali. Na raskrsnici su ih zaustavili policajci. Iz gomile su na njih počeli bacati flaše, kamenje, drvene predmete. Nedaleko od nas se jedan crnoputi muškarac polio benzinom i potrčao prema gomili s upaljačem u ruci. Policajci su ga na vrijeme spriječili da se zapali. Iz gomile se čuo jasan nacistički pozdrav. Mnogi su oduševljeno podigli desnu ruku u zrak.
Dječaci su nijemo posmatrali metež na ulici. Bili su blijedi od straha. Stiskali su se uza me, kao dva goluždrava ptića. Grlila sam ih zaštitnički i pokrivala rukama. Milovala sam ih po vratu, ramenima, prsima. Disali su ubrzano, njihova mala srca su luđački udarala, gledali su me začuđeno, širom otvorenih očiju. ,,Ne bojte se dječaci“, tepala sam im neprestano. Policija je stigla s vodenim topovima i rastjerala gomilu. Tek tada smo mogli krenuti u stan. Držala sam ih čvrsto za ruke i jurila iza jednog sredovječnog bračnog para. Mogli smo čuti njihov razgovor. Muškarac je objašnjavao ženi da su demonstracije počele još sinoć, poslije ubistva jednog Nijemca, ispred najveće diskoteke u gradu. Bio je optužen mladić iz Sirije, zvao se Omar. U tom trenutku je Omar pogledao u mene. Tamna sjena tuge i razočarenja je prešla preko njegovog blijedog dječačkog lica. Osjetila sam kako se stisak njegove ruke pojačava. Oborio je glavu. Kao da se nečeg užasno zastidio. Šutio je dok je Dietrich neprestano čavrljao. Pred zgradom se tiho oprostio s njim, nije ga pozvao na igru. Cijelo popodne nije izlazio iz svoje sobe.
To veče smo bili sami u stanu. Selma je ostala da slavi rođendan jednog svog kolege. Omar je otišao na spavanje bez pozdrava. Pomislila sam da je s njim sve u redu, da je zaboravio na demonstrante. Probudio me poslije ponoći. Bio je vidno uznemiren. Pidžama je na njemu bila mokra od znoja. Podigla sam jorgan i on se spustio kraj mene. Sav je drhtao. Plakao je.
,,Šta se desilo?“ pitala sam.
,,Onaj mladić iz Sirije, ubica“, rekao je kroz suze, ,,zove se isto kao ja.“
,,Možda on nije ubica. Mora se prije svega provesti valjana istraga i pošteno suđenje“, rekla sam.
,,Ne želim se više zvati Omar“, rekao je.
,,Imena su nevažna“, tješila sam ga.
,,Važna su. Dietrich se više neće igrati sa mnom.“
,,Naravno da hoće“, tvrdila sam.
,,Neće. Jer nemam njemačko ime. Zovem se isto kao onaj prljavi emigrant.“
,,Tvoje ime je lijepo.“
,,Ne želim ga više“ rekao je i sve jače se tresao. Počela sam se plašiti za njegovo zdravlje. Pomislila sam da bi se mogao razboljeti.
,,Smiri se. Sve će biti dobro. Dietrich će sutra opet doći. Prestani plakati“, molila sam ga.
,,Hoće li me oni ljudi istjerati iz Njemačke?“
,,Ne, nipošto“, ljubila sam mu ruke, obraze, brisala suze.
,,Zašto se čovjek iz Sirije zove kao ja? Je li Njemačka moja domovina? Gdje je moja domovina?“
,,Sigurna sam da ćeš naći svoju domovinu. Želiš li da ti napravim čaj ili da ti čitam djedove priče?“ pitala sam. Očajnički sam tražila način da ga smirim.
,,Da“, rekao je, nije prestajao da jeca.
,,Kada porasteš otići ćemo zajedno u zemlju iz djedovih priča. Tamo će biti tvoja domovina. Pristaješ li?“ pitala sam.
,,Da“, rekao je i obrisao suze.
Poslije sam upalila televizor jer nam san nikako nije išao na oči. Gledali smo dokumentarni film o lososima. Pratili smo ženke koje su u februaru polagale jajašca na šljunčano dno bistre planinske rijeke. Mužjaci su dolazili da ih oplode. Poslije, početkom aprila, kada je voda postala toplija, iz jaja su izlazile ribice neobičnog izgleda, imale su na trbuhu veliku žutu vrećicu. Ribice su se na početku krile u šljunku i hranile žumanjkom na sebi, a kasnije su, pošto su odbacivale vrećice, tražile kukce i plankton. Istovremeno su i same bile žrtve grabljivaca, vodomara, čaplji, vidri. Početkom juna mlade ribe su se udruživale u jata i kretale nizvodno, prema ušću rijeke u more. Na tom dugom putovanju su morale savladati mnogobrojne prepreke, morale su se bacati niz vodopade i preskakati brane koje su napravili ljudi, morale su umaknuti većim ribama, pticama, prepredenim ribolovcima. Morale su proći kroz mnoge države kroz koje je rijeka tekla. Za vrijeme putovanja su doživljavale transformaciju, rasle su, gubile su tamne mrlje i dobivale srebrnast sjaj. Postajale su snažne i brze ribe. Najsloženije promjene su se dešavale na njihovim škrgama, jer su se morale prilagoditi životu u slanoj vodi. Na kraju putovanja, na ušću rijeke, mladi lososi su bili potpuno preobraženi. Bili su spremni na život u moru. Široka vodena prostranstva su sada bila pred njima i bezbroj mogućnosti za život i pronalaženje hrane. Mogli su slobodno zaroniti u neizmjerne dubine plavoga okeana i prepustiti se vodenim strujama, mogli su otplivati daleko, do najsjevernijih granica Zemlje, do kraja svijeta. Ništa ih više nije sputavalo. Nagon koji ih je tjerao na putovanje bijaše jači od svih prepreka. Mladi lososi su u okeanu prelazili bez greške hiljade kilometara, a da u njemu nikada prije nisu bili. To sve naučnike ostavlja u čudu, njihov nagon za putovanjem nije do kraja istražen. Možda koriste Zemljino magnetno polje, okeanske struje, Mjesec ili čak sjajne zvijezde na nebu? Ko to može znati?
Poslije dokumentarnog filma Omar se potpuno umirio. Kao da je narator iz filma cijelo vrijeme govorio o njemu, o njegovom životu, kao da mu je slao tajne poruke. Možda on nije mogao do kraja odgonetnuti sav njihov smisao, možda nije mogao doprijeti do njihovih skrivenih značenja. Ali da ih je svojom nježnom djetinjom dušom naslućivao, u to sam bila potpuno sigurna. Znala sam to po njegovim širom otvorenim očima, po toplom povjerenju koje se ogledalo u njima. Stavila sam ruku na njegovo čelo i on je sklopio oči. Zaspao je, počeo je disati mirno i duboko.
***
FUAD HRUSTIĆ rođen je 1963. godine u Gradačcu (Bosna i Hercegovina). U rodnom gradu radi kao profesor matematike. Objavio je tri zbirke priča: ,,Ahmedove ruke“ (2017.), ,,Tri ratna pisma“ (2019.) i ,,Majka će umrijeti sama“ (2020.). Nagrađivani je pisac kratkih priča i pjesnik. Na književnom natječaju „Dr. Eso Sadiković“ u Prijedoru dobio je dva puta prvu nagradu za kratku priču. Na književnom konkursu književnog portala Avlija iz Rožaja (Crna Gora) nagrađen je četiri puta: za priče i pjesme. Na književnom natječaju „Susreti Zija Dizdarević“ u Fojnici dobio je dva puta treću nagradu za kratku priču. Na književnom konkursu Udruženja za kulturu „Musa Ćazim Ćatić“ nagrađen je za najbolju pjesmu 2020. godine. Kratka priča objavljena mu je u knjizi ,,Izvan koridora: najbolja kratka priča 2010“ festivala „Odakle zovem“ u Podgorici. Uvršten je tri puta u knjigu najboljih priča pristiglih na Lapis Histriae: 2015., 2016. i 2017. godine.
Da li ste udobno naslonjeni u naslonjač fotelje? Da li ste pokriveni dekom, sa desnim stopalom ispod zadnjice? Da li je čaj od mente u vašoj omiljenoj zemljanoj šolji savršene temperature, ni previše, ni premalo topao? Da li ste pročistili grlo?
Ne bih volio ako biste me prekinuli dok govorim.
Da počnem, onda.
Tijekom proteklih devet godina mogao sam pronaći, oboje, svoje tijelo i svoj um, na dvjesto pedeset i četiri poetsko-književne večeri; odlazio sam onamo preodjeven, razumije se, u pjesnika (uvijek sam se oslanjao na dva odjevna dodatka: a) smrdljivu muštiklu mog djeda, zbog koje sam bio satima na rubu agresivnog bljuvanja, a što su na mom licu mnogi pjesnici ljubomorno čitali kao nezaustavljive napade nadahnuća, i b) šminkerski šešir od plavog safijana, kratkog oboda, zbog kojeg sam, uvjeren sam u ovo, počeo gubiti kosu), sa plavom knjižicom (jednom od onih čije se korice mogu uvezati gumenom trakom) ispod ruke u kojoj su drugi pretpostavljali moje pjesme, moje osobno blago. Volio sam hvatati njihove poglede usmjerena ka ovoj knjižici, poglede prepune pretpostavki o onome šta se nalazi unutra, pretpostavke o pjesmama koje su vjerovatno bili spremni pokrasti, da im se samo pruži makar i privid prilike. Jedanput, pjesnik sa naočalama svoje bake na svom licu (cvikeri koji su zapravo kvarili njegov vid, i zbog kojih se spoticao o prolaznike, i izvinjavao se zidnim reklamama, i uvijek pogrešno pretpostavljao s kim razgovara, pored toga što je mogao čuti glas svog sagovornika) mi je rekao da bi bio sposoban počiniti ubojstvo, i blud čak (namignuo mi je izgovarajući riječ blud), molit ću lijepo, ako bi to značilo imati savršenu pjesmu u svom posjedstvu.
Svoj nastup uvijek čuvam sve do pred sam kraj poetskog događaja. Ukoliko me neko, naivno pretpostavljajući da ih uistinu imam, pozove da čitam svoje pjesme prije nego to namjeravam uraditi sam, odbijam smijući se stidljivo. Govorim tihim, neusiljenim glasom ‘možda kasnije… čitat ću kasnije’. Kad napokon dođe moje vrijeme, niti trenutak prekasno, ustajem polako, na prvi pogled nesigurno, kao da bih se svakog trenutka mogao svaliti nazad na stolicu, ili se čak predomisliti i izjuriti van, glavom bez obzira, namjerno ostavljajući kaput sa suicidnom oproštajnom porukom koja viri iz prednjeg džepa. Uradio sam to nekoliko puta, ostavio kaput i poruku, i potom se vraćao u cafe preko puta i posmatrao skupinu pjesnika kako čitaju moje pismo i nariču uz zapaljeni tamjan. Preodjeven, vraćao sam se istoj skupini tjedan poslije i slušao pjesme ispisane njihovom krvlju (ili crvenom tintom, ili krvlju zaklanog pijetla, ili prvom menstrualnom krvlju, ili krvlju djevice, ali ko to još može znati), pjesme o samoubistvima, rezanju arterija i pucnjevima u sljepoočnicu. Virtualnim pucnjevima i virtualnom rezanju, dakako, jer riječi režu dublje od sječiva i uranjaju u meso i organe dublje od metka.
Dugo gledam u amaterske oči pjesnikinja i pjesnika koji su došli tražiti međusobnu potvrdu nepostojećeg talenta, kao da to i sam nastojim učiniti. I potom progovaram. Recitujem najsočniji isječak sirove koitalne scene sa svemetaforama čovječjih genitalija, seksualnih igračaka i raznoraznih oblika seksualnog općenja, izvađen iz tvrdog, pornografskog proznog uratka, kupljenog u kiosku na uglu nekoliko sati ranije. Učinak je uvijek isti, potpun, predvidiv: redovi slomljenih i zbunjenih izraza na licima studenata, penzionera, gradskih vijećnika, školskih nastavnika… uvijek je prepoznatljivo lice pervertita u ovakvoj raznolikoj demografskoj skupini, lice osobe koja je iskreno uživala u kratkoj pornografskoj sceni koju sam dospio ispjevati, prije nego su me istjerali van, i nazvali lupežom, bolesnikom ili gore – prozaikom.
U međuvremenu, shvatio sam da sam naučio govoriti kao oni, kao pjesnici, saznao sam ponešto o aliteraciji, simbolu, ritmu i polisindentu, naučio sam pušiti cigarete (ovdje se muštikla mog djeda pokazala krajnje pragmatičnom, a moj šešir svrhovitim, jer dim oko čovjeka uvijek nekako izgleda zavodljivije, kad ovaj čovjek, ja – prerušeni pjesnik, na svojoj debeloj, zapuštenoj glavi nosi šešir), prestao sam prati kosu, pijem liker, moje police su ispunjene nemarno poredanim knjigama poezije sa pokidanim koricama, javno negiram materijalizam, pustio sam kosu neka raste, počeo sam gledati francuske filmove bez prijevoda (napomena sebi: naučiti francuski, to je svakako pjesnički), počeo sam govoriti da smisao ima ništa, naučio sam gledati nekome u oči kao da gledam iza ovih očiju, kupio sam sebi psa iz kartonske kutije prepune psića i buha (od ciganina na uglu tržnice) i vodim ga na kožnoj uzici svuda sa sobom, svom psu kupio sam crvenu maramu i svezao mu je oko vrata, ispijam šalice kafe u čajdžinicama koje imaju ručno sklepane stolice i stolove prefarbane tirkiznom bojom. Shvatio sam – jedan pjesnik mora imati psa. Ili bar ideju o psu. Ergo, prerušio sam se u njih, postao jedan od njih, njihov, samo da bih bio sposoban srušiti svaku večer poezije kojoj sam mogao prisustvovati.
Večeri poezije su poput brutalnih saobraćajnih nezgoda – nasilan spoj solipsističkih ljudskih karoserija i njihovih ušljivih misli, i zbog nekog nerazumljivog razloga ne mogu s njih skrenuti svoj pogled. I kao uvijek kad susretnem automobilsku nezgodu, želim proviriti šta je unutra, u unutrašnjostima zgužvanih automobila.
Ne postoji intimnost, kad jednom uđete unutra, onamo gdje ljudi na sav glas čitaju pjesme:
u podrumu knjižnice, bara, na barskoj stolici, uz kvaran mikrofon;
u hotelskoj kafani, poslije ponoći, sa stolicama izvrnutim na plohe stola i plinskim fenjerima upaljenim na podu;
usred šume i usred noći (u rukama pjesnici nose svijeće, ukoliko je noć bez mjesečine, a na glavama vijence od divljeg cvijeća, ukoliko je proljeće).
Ne postoji intimnost. Zamijenili su je suhoparni i jednosmjerni monolog i autorski ego-trip.
Ja sam posljednji lovac na večeri poezije. Sada sam već prepoznatljiv unutar pjesničkih kružoka, i sve mi je teže provući se u njihove paranoične, skupljene redove. Svoje povjerenje nude mi samo u plastičnim žličicama za kafu. Moji doušnici ponekad nestaju bez traga, a moj identitet više nije tajna. Na električnim stupovima pronalazim crvene letke sa mojim likom, nacrtanim u crnom tušu. Sličnost je podnošljiva. Moj nos na crtežu izgleda pogrdno veći. Ispod crteža stoji MENTEUR. Lažov.
Prije nego što posjetim bilo koju pjesničku večer, satima prije dolazim u izvidnju mjesta u kojem se događaj ima desiti, kako bih bolje znao pobjeći ukoliko budem otkriven. Sa sobom uvijek nosim dvije stranice Dostojevskog (dobra proza je pjesnički kriptonit) i dvije kuglice sa koncentrovanim sumpornim dimom (kako bih zbunio svoje protivnike smradom kuhanih jaja i zaštićen dimom utekao van).
Primoran sam učiniti svoje maske komplikovanijim i zahtjevnijim, moje uloge me počinju gutati, bojim se da možda postajem ono što hoću srušiti i poniziti. Već imam četiri psa. I osam šešira. Psi uvijek nose drugačiju maramu svezanu oko vrata. Kad ispred ogledala u svom kupatilu, go kao od majke rođen (ovo je poređenje, ne pretjerano originalan primjerak uobičajene pjesničke alatke), uz zavijanje svojih pasa i pripremajući se za svoj sljedeći upad, recitujem neki erotski isječak, ponekad u odrazu očnih šarenica ugledam divljenje samome sebi, i to me neopisivo plaši. Više ne mogu spavati, i polako prestajem razlučivati stvarnost od sna.
Sad, dok ovo pišem, oko mene sjede ljudi. Jedno po jedno, ustaju i čitaju svoje pjesme. Druga po redu, pjesnikinja u svojim četrdesetim godinama, sa velikim alkama od crvene plastike u obješenim ušima pada u nesvijest, ne uspijevajući dovršiti posljednji stih svoje pjesme. Nešto o očuhu, piramidama u obliku falusa i sjenkama u uglovima sobe. Pjesma pada na pod. Ispisana na pisaćoj mašini. Umjetnica, čujem kako neko, bez sprdnje, uvjeren u istinitost svoje izjave, šapnu iza mene, dok pjesnikinji u nesvijesti prilaze dva muškarca iz prvog reda sa bočicom mirisne soli. Prinose okrepljujuću tekućinu njenim nozdrvama i ona se budi u bunovnom grču, otvara oči i pita gdje je, kao da je ponovo rođena, kao da prvi put vidi oblike i ljude oko sebe. Čini se da se ovo nije desilo prvi put. Ispostavlja se da bočica mirisne soli uopće nije bočica mirisne soli već ploska sa jeftinom vodkom. Umjetnica uzima dva gutljaja, potom treći, ustaje i pravi naklon ka intimnom gledalištu. Pljesak. Dvoje u gledalištu ustaju sa svojih stolica. Jedna stolica pada na pod. Na ustima joj mogu pročitati riječi hvala, hvala. Šta si vidjela, dok si bila na drugoj strani, neko iz publike joj upućuje pitanje. Okrećem se i vidim da je to jedan od onih koji je skočio sa stolice. Vidjela sam ljude, ljude poput nas ovdje. Ali to nismo bili mi. Bili smo laž, odgovara pjesnikinja sa crvenim plastičnim alkama i silazi sa improvizovane bine do svog stola. Na stolovima su svijeće u flašama. I vosak koji curi niz staklo flaša.
Kad su svi završili, pokušao sam ustati, ali mi ovo dvije teške ruke na ramenima nisu dopustile učiniti. Skupljaju se oko mene, pjesnici, mirišu tako specifično. Na bademe. Ili pržene sjemenke suncokreta. U pozadini čujem zvuk zaključavanja brave. Svjetlo postaje sve slabije. Osjećam njihove prste sa tragovima posjekotina od papira i mrljama od tinte, i njihove ruke kako se sklapaju oko mojih ruku, mojih nogu, mog vrata. Prepoznali su me, đavolje sluge… prokleti trećerazredni stihoklepci gladni pažnje. Ovo je moj kraj.
Kraljevstvo za citat. Dajem kraljevstvo za jedan dobar citat.
Da li me neko čuje?
***
ERVIN MUJABAŠIĆ, pisac, slikar i slobodni zidar, rođen je u Tuzli, 28. maja 1979. godine. Padala je kiša tu noć.
Objavio je tri knjige priča, Apokrifi Simona Jakova (2014.), Smrt u sedam poglavlja (2018.) i Graffito (2021.). Ovu zadnju voli najviše.
Dva puta, 2014. i 2017. godine, bio je laureat natječaja za najbolju kratku pričuna Književnim susretima Zija Dizdarević, a 2019. je na istom natječaju osvojio drugo mjesto i još uvijek je ljut zbog toga. Kad-tad će se osvetiti Magdaleni Blažević.
Dobitnik je nagrade za najbolje prozno djelo na natječaju Književne naklade „Fra Grgo Martić“, 2017. godine, a priča Nimbus ušla je u uži izbor FEKP-a 2019. godine, na šta je veoma ponosan.
2020. godine njegova priča Vrpca proglašena je najboljom na natječaju za kratku priču Bugojanska vaza.
Učitelj je bosanskog jezika i književnosti u Tuzli.
Kreda i ja išli smo zajedno u osnovnu školu i dva razreda srednje. Postali smo prijatelji već u prvom osnovne, kad je jedna curica plakala zbog nepravde koju je doživjela od učiteljice. A bila je prava kučka. Maltretirala bi nas svojim pravilima koja nikad nisu imala smisla. Često nas je kažnjavala s prekomjernim pranjem ruku, ploče, zahoda…
Danas mislim kako je ta guska imala problem sa seksom, jer to luđačko pranje tipično je za katoličke čistunke koje imaju pohotne misli pa se onda kažnjavaju pranjem i ribanjem, a kažnjavaju bome i druge.
Curica se zvala Saša, bila je sitna i povučena i skrivila je nešto čistunki. Naime, redar nije oprao ploču. Učenici bi se smjenjivali jednom tjedno i nije bio Sašin red, ali ova je umislila da jest. Mala je probala nešto reći u svoju obranu, a catholic girl navela je razred da skandira nešto u stilu, prljavica, ljenivica. Mala se rasplakala, a Kreda je ustao i glasno rekao učiteljici da je kaznila pogrešnu osobu i da nije Sašin red, nego neka pročita u imeniku tko je na redu.
Čudo kako čvrstim stavom možeš sve. Govnarica se nije ispričala, ali je dirigentskim potezom stvorila mir i prešla na novo gradivo. Na kraju je rekla pravom redaru da opere ploču. Poslije na odmoru, baš se vidjelo da je maloj laknulo, a meni je to bilo totalno kul i htio sam pošto-poto postati prijatelj takvom hrabrom junaku.
Djeca su divna. Sva djeca su divna. Tko zna što utječe na njihovu kasniju osobnost? Kreda poslije u životu nije radio ništa časno. Možda je Saši kasnije posuđivao lovu uz nesnosne kamate, možda joj je prijetio i utjerivao dugove. Kao dječak bio je istinoljubiv, a još se i borio za pravdu svih deset godina, koliko sam svjedočio. Uvijek je reagirao, uvijek je govorio nije tako, to nije pravedno, a profesori su reagirali. Ispričavali su se, govorili da su rastreseni, smeteni i da on ima pravo, pa je na taj način bilo izbjegnuto puno nepravdi. Ne znam kako je bilo u drugim razredima, ali mi smo imali Kredu i bili smo sretni zbog toga. Nije tada imao ovaj nadimak, ne, zvali smo ga po imenu, a imao ih je dva. I uvijek smo govorili sve: Zvonimir Dinko. Kao da je ispao iz neke knjige o vitezima i junacima.
Nomen est omen, baš odgovarajuće. Bi li on bio junak da se zvao Željko na primjer, ili Vaso? Samo Zvonimir Dinko može biti razredni junak. Samo Zvonimir Dinko poslije je postao kamatar.
Rastali smo se zbog školskog sustava kojeg smo zvali Šuvarovareforma. On je ostao u Klasičnoj, a ja sam htio u Mioc. Nakon toga dugo ga nisam vidio.
Sve do te brucošijade. Na njih se išlo makar nisi bio brucoš. Em svira studentski bend, em ima cura, em sretneš hrpu ljudi, a cuga jeftina. Bio sam pred diplomom i čekao me život: diplomiraj, zaposli se, oženi, dobij djecu, radi, crkni. Ježio sam se od toga. Zato sam i odugovlačio sa zadnjim ispitima. Odmah sam ga ugledao. Stajao je s nekoliko frendova pa sam im prišao:
– Zvonimir Dinko?
Nastala je tišina, a kad je potvrdio, grupa je prasnula u smijeh ponavljajući Zvonimir Dinko, Zvonimir Dinko.
– Daj mi osobnu, moram vidjeti svojim očima da se naš Kreda tako zove – rekla je jedna djevojka.
Uglavnom, na faksu ga nitko nije znao pod pravim imenom. Osobna je išla ukrug pa je došla i do mene. Pogledao sam sličicu. Slikao se sa šesnaest godina: to je bio baš onaj Zvonimir Dinko kojeg sam ostavio u srednjoj školi. Preda mnom tada izgledao je kao vlastiti stariji brat koji više nije imao onaj istinoljubivi štih. U tom trenutku još je bio mlad pa se to nije jako vidjelo. Vidio sam ja jer je samo meni on bio junak Zvonimir Dinko. Samo sam ga ja znao iz tih nevinih dana.
Kad je prošlo sprdanje s imenom počeli smo se prisjećati škole, pa smo došli i do sadašnjosti. Ja sam završavao medicinu, a on arhitekturu. Falilo mi je još par ispita i diploma, kao i njemu.
– I kaj ćeš poslije diplome? – pitao me izazivački.
– A valjda specka pa posao, ne mogu baš puno s medicinom – odgovorio sam, a može se puno s medicinom, sad znam.
Može se na primjer, napustiti je. Otrpjeti plakanja majke koja je htjela da joj sin bude doktor, vrijeđanja oca koji je htio da mu sin bude doktor, likovanja sestre koja je došla na svoje da joj brat nije više najbolji i najpametniji, nego je postao što je ona oduvijek bila: crna ovca. Kreda je sve to otrpio i već je krenuo novim putem. Izazivao me da napustim svoj plan i da krenem u ludu pustolovinu s njim, a ja sam se nećkao: ako ćemo iskreno, ni Indiana Jones nije odmah pristao da napusti posao na fakultetu ili gdje već i ode u džunglu tražiti izgubljeni kovčeg. Nijedan junak ne pristane odmah, vjerujem da je ovaj junak – Zvonimir Dinko isto razmišljao kad su ga pitali: bi li ti prestao biti zaštitnik istine i pravde i postao kamatar? Sigurno je razmišljao neko vrijeme. Barem dan, dva.
Dok smo razgovarali iz glave mi nije izlazio njegov novi nadimak, pa sam ga pitao kako ga je dobio i zašto baš Kreda.
– Pa znaš, krajem srednje škole starci su mi se rastali. Ostao sam živjeti s mamom kao i moj brat, tata je, naime, otišao s drugom ženom. Majka je obećala da mu neće praviti probleme u novom životu, ali morao joj je dati lovu za neki atraktivan lokal, za preuređenje, za novinske članke, reklame i naravno početak posla. Počela je raditi te ekskluzivne bukete. Kod nje kupuje cvijeće čisti zagrebački šminkeraj i to onaj hard-core šminkeraj. Tata uskače ako dućan taj mjesec nije na pozitivnoj nuli. No, nisam ti to počeo pričati zbog njih, nego zbog mog brata luzera.
– Ali, ja sam te pitao za nadimak!
– Aha da, sori, kako mi trebamo puno toga nadoknaditi, zato ti i velim, trebamo početi novu eru naših života. Dosta je više zadovoljavanja drugih, sad smo mi na redu.
– OK, to ćemo poslije razrađivati, ali Kreda? Daj reci!
– Kao prvo, to je skraćeno od Kreditor, tako su me u početku zvali. Ma gle, kako su se oni rastali, tako sam ja postao umiljato janje, kužiš? Nisam ni na koga bio ljutit kao što je bio moj brat. Redovito bih odlazio na druženje s tatom, bio sam ljubazan s Ilonom i svaki put bih dobio duplo love. Bio sam dobar i mami pa me nagrađivala što nisam kao brat, dobio sam džeparac, a onda bi mi dala još toliko, govoreći kako sam njezin ponos. Studirao sam redovno, to je dosta za mame. A kad imaš love, lako je posudiš, ostalo je matematika. Ziher si učio kamatnu stopu u Miocu!
– Da, sad su mi stvari jasnije. Znači, počelo je spontano, netko te bezveze pitao da mu posudiš pa si mu dao kredit, ili?
– Pitaš za prvi put? Ne znam, možda sam se sam ponudio, ne pitaju ljudi izravno. Prvo pričaju o problemima i to ljubavnim, pa preko problema sa starcima dođu do financijskih teškoća. Tu sam osjetio svoje područje. Ne kužim se u psihologiju, ali lovu mogu posudit. Nije mudrost posudit sto, a tražit sto dvadeset.
– Ali kako smiješ tražiti više? Posuđivao sam i ja, ali nisam tražio kamatu.
– Tebi ne bih nikada pa prijatelji smo. Tebi bih čak i poklonio ako treba. Kad su stranci u pitanju, mogu. To je biznis. Posudbe sam zvao krediti pa sam dobio nadimak, to je odgovor na tvoje pitanje.
Osjetio sam se polaskanim kad sam čuo da ne bi tražio kamatu od mene ili čak da bi mi dao lovu. Osjetio sam se blizak nečemu čemu ne bih trebao biti blizak. Osjetio sam slast opasnosti. Biti blizu, a biti siguran. Kao da uđeš u kavez s lavom i znaš da je krvoločan, ali tebe voli, tebi neće ništa, jebite se svi! Pitao sam se, ako je sada na faksu takav, kud će ga to odvesti?
Znam kud ga je odvelo. Iako smo postali nerazdvojni sljedećih godina, stalno me nešto žuljalo. Čovjek se na sve navikne pa je i mene zahvatio sindrom kuhane žabe. Navikavao sam se postepeno i nisam primijetio da je prekardašio. Da je ostalo samo na sitnom posuđivanju kakvo mi je opisao, ne bi to bilo bogzna što. Počeo se petljati u veće igre s opasnim ljudima, s velikim svotama, s većim kamatama, s otimanjem plijena, sa svim što takve duboke i tamne vode nose sa sobom. A nije znao dobro plivati. Nije to škola: ovi plivači ne praštaju kad kažnjavaš zle i glumiš junaka.
U sebi sam ga uvijek zvao Zvonimir Dinko da ublažim ono što nosi nadimak Kreda, ali ta je diskrepancija vječno čučala u meni. Mislim, dostigla ga je pravda. Crna kronika uvrstila ga je prekjučer u članak. Bez svjedoka ostavljen je mrtav u slijepoj ulici. Pet godina nakon one brucošijade.
Dok čitam članak po ne znam koji put, pitam se je li to ista ona pravda za koju se toliko borio u vrijeme našeg školovanja. Kad smo se sreli na brucošijadi i kad sam doznao sve o njegovom zarađivanju i nadimku, tad sam mu ipak odlučio dati kredit od deset godina podrške i prijateljstva isto koliko je on dao meni kao vitez sa štitom. Nije ih uspio iskoristiti.
A nama je ono sve u školi bilo izuzetno važno jer smo bili u fazi odrastanja, formiranja. Zato smo i uspjeli realizirati ideju koja se svima svidjela: uz ime na grobu, dali smo uklesati dodatak Vitez. Zlatni. To je bio jedini logičan potez.
Uostalom, branio je tridesetak učenika u razredu uporno i postojano, nije to malo: za svakog se borio i svatko od nas osjetio je dodir njegove slave, slave viteza Zvonimira Dinka.
***
KSENIJA KUŠEC rođena je 1965 u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Više ne radi u prosvjeti, a od početka 2016. godine, član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču. Objavila je brojne priče u zbornicima, časopisima i na portalima za književnost (Obzor-Večernji list, Pričigin, Gong, Kratka priča je ženskog roda, Afirmator, Kritična masa, MetaFora, Underpass, Balkanski književni glasnik, FEKP, Izvan koridora…). Knjiga Prozirna Lili upravo je na prijevodu na ukrajinski jezik (Volodimyr Krinitsky). Kazalište Tvornica lutaka izvodilo je 2014 godine predstavu Svemir, a koja je nastala prema adaptaciji knjige Priče iz Sunčeva sustava. Autorica je predloška i scenarija za jednu od tri filmske priče (Smrt bijela kost) – za omnibus Duboki rezovi, koji je snimljen 2018., producentska organizacija Kinematograf (Dijana Mlađenović). Ove godine, 2020., bila je koscenarist na filmu Opuštanje, u produkciji U.N.P., a trenutno radi još jedan scenarij za istu produkciju.
Do sada je objavila: Priče iz Sunčeva sustava, 2010., Reci mi sve, 2013., Janko i stroj za vrijeme, 2013.; Sobe, 2014.; Prozirna Lili, 2015., Nije moglo bolje, 2016., Otok, 2018., Opća opasnost, 2019., I onda se dogodilo, 2020.
čovjek-časopis 