Otvorio sam tog jutra vrata i pustio je da uđe. Samo je klimnula glavom, mada mislim da nije ni to bio slučaj, već jedan usputni treptaj poduži u znak nekakvoga pozdrava. Promrmljala je par opaski o pokvarenom liftu, nevaspitanom komšiji, rasutoj kesi sa mandarinama, smeštanju istih u džepove od kaputa, u današnje novine, pod pazuhe, pod bradu na ključnoj kosti, balansiranju s njima do mojih vrata kao da su to poslednje dragocenosti i zatim, iznenada, otvorila je moj prozor, bez pardona, i bacila te narandžaste “dragulje”, lagano niz tendu stana ispod. Ispratila je njihov pad i zapazivši da su posve nagnječene, odmahnula je rukom i prvi put danas počastila me kezom poznatim. “Obične su. Tako sam i mislila.” “Ne brini, kroz par minuta punjeno pile na stolu biće”, uzbuđeno saopštih i okrenuh se rerni. “Nadam se da me nećeš i ti razočarati.” “A, kad sam? Kuvana plastika je to. Kvalitet suvi. Bićeš zadovoljna. Znam da si gladna. Ah, evo. Gotovo upravo. Hrska tako nesvarljivo. Samo izvoli, znam da se ne stidiš.” “Imaš pravo. To je taj ukus prekopotrebni”, rekla je, nastavila da mljacka i usput mi ukazala na izgrebanu plastiku kravate i košulje i nos okrenut naopačke (zbog kojeg sam udisao i izdisao direktno u oči i šiške, pa shvatih da ustvari nije vetrovito kao što mišljah i ljubazno joj zahvalih). “Hvala ti, nisam se ogledao jutros. Ma, nema više sigurnih hirurških zahvata. Milo mi je da ti prija plastična hrana koju spremih. Znam da isti smo sad, mada ne bejasmo nekad.” “Da. Ne podsećaj me na ružnu prošlost. Dok te nisam poznavala, od plastike sam znala samo za plastične opise. Mrzim sad svu tu živopisnost. Plastika je neophodna. Daće nam sigurnu gajbu u vremešnom soliteru ovom.” Zagrlih je čvrsto. Plastični kuk kvrcnu. Ne znam ni sad moj ili njen, svejedno. Mi smo jedno. Baterije dopunjujemo redovno jedno drugom i bežimo od džinovskih “malih” ruku, ušuškani u svom soliteru, pod kauč Čoveka, što dalje, do samog radijatora ako treba.
***
NESANICA STVARI
“Toliko zevam da se plašim da ću usisati u sebe taj masivni luster. Ako se potrudim, možda i sve ostale prateće elemente ove tipične spavaće sobe. Ako garnišla ne bude moj kolac, svakako će mi te pozlaćene štipaljke izmasakrirati unutrašnje organe. Ko zna, možda se zavesa ne usisa u potpunosti, pa neko pomisli da još uvek može da se okoristi o novonastalu nezgodu i obraduje ukućane tj. svoje prozore unikatnim zastorima (jer nekad su bili tako obični bordo – skoro pa pozorišni, a sad bi imali karnere koji se ne daju izravnati, čipku od mojih noktiju, ušiju i koščica, pliš mojih izlučevina čiji šmek ne bi valjalo a ni moglo da se opere ni najžešćim deterdžentom i omekšivačem), pa uloži napor da izvuče usisan deo goleme “prostirke za prozore”, kako voleh da nazivam zavese. O, kako će soba biti lepa i bela ako zaista dovoljno razjapim usta… Samo ako pogodim tačno koliko treba da zinem i koliki udisaj da izvršim, jer ne, nikako ne želim da postane odurno svetloplava kakva je bila pre našeg vrednog krečenja. Ona nije nikad bila nalik na vedro slobodno nebo. Njena je boja bela. Kao sneg. Kao papir. Kao koma. Hladnoća, čežnja i uzaludnost čekanja.” Džesi je utulila zmajsko zevanje i uspavala se brojanjem zvižduka lokomotive partnerovog celonoćnog hrkanja. Vetar je otimao zavesu kroz otvorena vrata od terase, podrugljivo hučeći kroz ključaonicu zatvorenih vrata sobe, koja su vibrirala besom nemoći oslobađanja od majušnih šarki. Spavaća soba nikad, ali nikad, ne spava.
***
JASNA JEREMIĆ rođena je 1987. godine u Loznici. Studirala srpski jezik i književnost u Beogradu, završila Visoku školu strukovnih studija za vaspitače u Sremskoj Mitrovici. Piše poeziju od pubertetskih dana. Objavljivala u časopisima My love story, Sabor, Svitak, u zbornicima Mera sviju stvari (izbor iz ljubavne poezije saradnika književnih novina Svitak, 2010), Zborniku poezije za decu, i zborniku Snovi injem posuti (2016.) posvećenom jubileju stodvadesetogodišnjice od rođenja S. A. Jesenjina (Antologija savremenih pesnika 21. veka) kao i u zborniku zavičajne poezije Z. Antonijevića- Zavičajni nokturno 2. Zastupljena u zborniku mladenovačke kratke priče Karneval u suterenu. Prvu zbirku ljubavne poezije “Zagrli ljubav” objavila u izdanju Litera- Mladenovac 2020. godine. Drugu zbirku poezije “Vode nadošle” objavila u junu 2021. Živi u Mladenovcu.
Kroz pupak svoje majke videla sam jasno da nosi lakovane crvene cipelice. To sam jasno videla. Niko se osim mene nije iznenadio kada se rodio dečak. Niko se nije uvredio ili osetio prevarenim, osim mene. Kada sam mu kupila lakovane crvene cipele za deseti rođendan, svi su bili namršteni, samo se on smejao.
***
SILA BRZINE
Na prozoru autobusa koji je kasnio pola sata, u tri slike zalepljen je Fleš. Napadnut njemu još nepoznatim oružjem, noktima, Fleš izgleda kao da se dezintegriše dok trči preko zelenih polja, njiva, površine reke, zelenih krošnji. Trči Fleš! Ti, brži od Supermena, misli i loših odluka, za sobom ostavi pucketanje elektriciteta, zgusnute molekule vazduha, sećanje na detinjstvo u sličicama iz paketa jeftinih žvaka, trči Fleš! Fleš, nepomičan, razderanih udova, lepljivog pogleda, osuđen je na brzinu međugradskog prevoza.
***
CENA
Svaku pauzu za ručak provede u istom lokalu, naučila je da voli gorku čokoladicu koja ide uz produženi espreso sa toplim mlekom i par mejlova koje bolje da pošalje odmah. Uveče se nikad ne zna. Ako plaća karticom, ostavi novčanicu ispod prazne čaše za vodu na čijem obodu neće ostaviti trag. Njen novčanik je kožni, sa grbom Firence i tamo gde inače stoji slika makar jednog deteta, presavijen je dolar, tako da ga svi vide.
***
95 OKTANA
Kad je trebalo da se zameni voda u akvarijumu kabineta za biologiju, jedino je on znao kako. Čak bi poneo svoju opremu. Svi smo voleli miris benzina, samo je Flekica bio dovoljno hrabar da iz ljubavi postane radnik na pumpi. Kad Flekavi puni, pištolj ne škljocne. Godišnje u našem kraju ubiju u proseku dva radnika na pumpi. Flekinu devojku su ubili pre dve godine. Nikad nisu radili u istoj smeni. U kasi je bilo dve hiljade u sitnim apoenima. Još radi na pumpi. Niko mu ne kaže da je pušenje opasno po život.
***
SALG
Mori me norveška glad. Ona te natera da odmotaš preostalu rolnu toalet papira, prebrojiš svaki listić i poređaš ih dva po dva. Ona te natera da popiješ punu čašu vode iako nisi žedan. Ona te natera da jednu cigaretu pušiš dvaput. Ona te natera da opereš frižider. Ona te natera da čudno gledaš biljke na komšijinoj terasi. Ona te natera da praviš mentalne mape celog svog inventara, svih brda koja su ti ostavljena u amanet, svakog semena koje si ikad prolio, stavlja cenu da visi sa svake grane tvog porodičnog stabla.
Na kraju dana, beskrajne obdanice, mir noći je treptaj oka. Ne postoji obrok koji možeš platiti da utoliš norvešku glad.
***
KAKO ODLEDITI FRIŽIDER
Isključiš frižider iz struje. Otvoriš vrata, izbaciš sve. Šta ti se jede pojedeš, ostalo ide u smeće ili kod komšije. Odeš kod komšije. Baciš smeće. Odeš na more. I nikad se ne vratiš.
***
KIMBA
Ašov je bio ukleto tup. Mokru, tešku zemlju vadio sam u velikom grumenju i dugo usitnjavao. Poljskim cvećem okružena raka bila je dovoljno velika i duboka. Položio sam ga, prekrio zemljom i onda nežno ugazio zemlju da ga ne iskopaju lešinari, nabijao zemlju uz njegovu njušku, u njegova usta, na njegove krute šape, rep koji bi pod tim pritiskom prepukao. Prvi put sam pomislio – znači to je tako. Na dva sata on je bio moj pas. Već teško bolestan, umotan u moju košuju – veterinari, terapije, vakcine, ogrlica, ne, ono što ide preko leđa da ne davi, korpica, ćebence, hrana, igračkice, kesice i one gluposti da oštri zube.
kralj je mrtav živeo kralj
***
DANILO BRAKOČEVIĆ rođen je 1994. godine u Beogradu. Osnovne i master studije glume na srpskom jeziku završio je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, pri čemu je godinu dana proveo na razmeni u Bergenu (Norveška) izučavajući pozorište u edukaciji. Po završetku studija postaje član ansambla Narodnog pozorišta u Subotici u kom je bio zaposlen sve do odlaska u Kinu, na master studije interkulturalne komunikacije kao stipendista Šangajske pozorišne akademije. I pored sveg truda da iz njega pobegne, trenutno živi i radi u Beogradu.
Prošlost sam zapamtila celim telom… Od svega, najbolje se sećam majke. Pamtim je čelom, golim leđima, butinama… Pamtim je vratnim pršljenovima, želucem, grlom… Vrhovi mojih prstiju i danas bi u mraku prepoznali teksturu njene kose, tih glatkih čokoladnosmeđih vlasi koje su upijale i nosile svuda sa sobom prepoznatljivi miris vrućeg mleka, očevog radnog odela i bratovih pelena natopljenih mokraćom. Obrazi su najbolje zapamtili tihe noćne seobe sa jastuka na njene obraze i grudi. Čelo je zapamtilo krutu tkaninu platnene suknje, koja je ličila na zaleđeni vodopad sa kalendara, okačenog pored police sa začinima u kuhinji. Raširene ruke su zapamtile široki svemir njenih bokova.
Telo je najbolje zapamtilo majku jer je bila i gejzir, i šuma i pećina. I reka i jama. Neustrašiva. Postojana. Sveprisutna. Gizdava poput mladog diva iz priče koji nije znao za strah pa se suprotstavio goloruk prekookeanskim lađama. Velika kao bronzana skulptura bezimene partizanke koja je, kao i majka, imala visoko muško čelo, snažnu vilicu i leđa koja su mogla da podupru zidove kuće. Zbog toga su joj pogled retko pretrčavale srne.
Ostala sećanja na detinjstvo su ostala rasplinuta i nepostojana. Možda zato što su oduvek umotana u prigušenu toplu svetlost lampe, koja je i danju i noću tinjala iznad bratovog uzglavlja. Maslinastu i nesputano razlivenu svetlost. Vlažnu. Ponekad brašnjavu. Zato naša lica u prošlosti izgledaju kao delovi skrivene močvare u ravnici.
* * *
Svet u kojem sam postojala delio se na unutrašnji i spoljašnji. Unutrašnji je svakoga dana pomalo rastao i širio se. Bio je nalik svetu iz izmišljenih strašnih priča o pravdi i dobroti, zbog kojih sam se noću sklupčavala pod jorganom i jecala u snu. Unutrašnji svet, iako je na momente bio nepredvidiv i strašan, imao je meku elastičnost, nepoznatu i stranu materijalnom svetu. Nasuprot njemu, spoljašnji svet je bio mali i neugledan, pregledan, a njegov horizont se najčešće završavao na krošnjama i krovovima susednih kuća.
Vreme između jutra i večeri kretalo se sporo, mereno brzinom hlađenja tek skuvanog pudinga ili pileće supe koju sam uvek morala pojesti do kraja. Proticanje vremena ništa nije moglo ubrzati. Tvrdoglavo je zadržavalo svoj obli organski oblik i besciljnu lepotu sporosti. Nije ličilo, kao ovo vreme danas, na golu bodljikavu krošnju drveta.
* * *
Želim da verujem da je postojao taj jedan poseban dan od kojeg kreću sva moja sećanja. Neka to bude onaj kada sam slučajno zatekla majku u uglu sobe, kraj prozora, između fotelje i stare zavese. Lice joj je osvetljavao spori, prigušeni zrak letnjeg sunca. Čučala je raširenih nogu iznad lavora. Telo joj je bilo mnogo manje nego inače. Slabašno i sitno. Bokovi uski kao u bogomoljke. Butine tanke i bele. Kolena koščata. Jednom rukom je pridržavala suknju da je ne pokvasi. Drugom je zahvatala vodu i prala se ritmičnim, sporim pokretima. Voda u lavoru je bila jarko crvena od sveže krvi. Zvuk slivanja tečnosti je bio zvonak i prijatan. Istovremeno je nosio u sebi i zvonjavu kapi koje padaju u dubokoj pećini, i šum morskih talasa. Ali ono što sam najbolje od svega zapamtila, bio je njen miran i jasan pogled koji mi je uputila kada je primetila da je gledam netremice, prilepljena obrazom uz dovratak. „Mama, plašim se“, jedva sam prošaptala. „Nemaš čega da se plašiš”, rekla je. „To je samo krv. Nisam se povredila. Ništa ne boli”. Nastavila je da se pere još neko vreme. Potom se uspravila. „Nisi otišla da kupiš žvake?”, upitala je. Obrisala se. Stavila između nogu nešto što je ličilo na presavijenu bratovu pelenu. Obukla je gaćice, spustila suknju i ponovo porasla, postala velika poput diva. „Moja majka je od mene ovakve stvari tajila.”, dodala je i značajno spustila kažiprst na vrh mog nosa. „Kada sam dobila prvu menstruaciju, danima sam se krila po kući. Mislila sam da sam da imam neku tešku bolest i da ću umreti. Ali nisam. Krvarila sam zato što sam postala žena. Hej! To je normalno. Čuješ? Ne treba da se plašiš. Ne treba da se plašiš života.”
Nismo imali kupatilo pa je majka iznela lavor napolje i vodu prosula iza kuće, ispod stare kruške pod kojom je uvek klala kokoške i patke.
Gledati je kako se pere iznad lavora, gledati vodu obojenu njenom krvlju, bilo je kao uživo prisustvovati žrtvenom obredu: zabranjeno, uzbudljivo i veličanstveno. Učinilo mi se da se na trenutak moj unutrašnji svet preselio u ovaj obični, spoljašnji. Ali čim je majka prosula vodu i isprala lavor hladnom vodom na dvorišnoj česmi, spoljašnji svet je poprimio svoje staro lice. Postao skučen. Zašiven. Dobio je prepoznatljive zvukove i razneo vazduhom mirise iz majčine kose. Otac se upravo vratio sa veknom hleba, noseći brata u naručju koji, iako je već napunio tri godine, nije hodao. Majka je uzela brata iz očevog naručja, ćutke premestila u drveni dubak, primakla hoklicu bliže česmi i spustila na krilo šerpu sa blatnjavim krompirima.
Tog dana su majčine reči dobile magijsku sposobnost da ubrzavaju proticanje vremena. Od njih je moj unutrašnji prostor sve više rastao. Uporedo sa njime menjao se i spoljašnji svet, porubljen neočekivanom i nepredvidljivom linijom novih nedogleda.
* * *
Rasla sam. Reči su rasle sa mnom. Neke su urastale u mene kao što hladna letnja mesečina urasta u beonjače. Reči sam nekada morala da iskopam. Da zaslužim. Vikala glasno: Ponovi! Objasni mi još jednom! Neke sam odćutala. Neke otplakala. Neke ugradila u grlo. Neke u kosti. Neke je majka izgovorila samo jednom ili dvaput u životu pa sam ih brzo zaboravila. Neke je s vremena na vreme ponavljala. Neke su se reči širile. Neke su gubile značenje. Splašnjavale. Trunule. Osipale se. Ali majka ih je bez razlike, vredno i sa svih strana, neumorno dovlačila. Gomilala. Presretala me njima. Kažnjavala. Prekorevala. Uzdizala. Psovala mi oca. Psovala mi majku. Zatrpavala me. Gušila. Oslobađala.
Majčine reči su vremenom postajale zidine kamenog utvrđenja na koje sam se penjala svaki put kada sam htela da se suočim sa spoljašnjim svetom. Zidine nepregledne poput deponije velegrada. Penjala sam se po njima kao uz stabla drveta. Rasla. Odrastala. Svima prkosila. Inatila se. Svađala. Pljuvala. Bila najpametnija. Sve znala. Reci mi nešto što već ne znam, dovikivala sam majci. Recite mi nešto što već ne znam, dobacivala sam ljudima oko sebe. Recite mi nešto novo. Sve sam čula već hiljadu puta. Sva ta sranja već znam napamet!
* * *
Jutro sviće nežno i nenametljivo, pružajući tanke zrake kroz mutno okno bolničkog prozora. Razmišljam. Jasno mi je odakle dolazi ta nesnosna toplota koju osećam u grudima. Znam i odakle dolazi ta tuga koja mi se nakuplja oko grla. Sve je lako objasniti. Sve je jednostavno i ogoljeno. Majka me je naučila da život nema tajni i da ne postoje čuda. Spoljašnji svet se kad-tad preseli u unutrašnji, i sve istine postanu lako dohvatljive. Sagledljive i obične poput golog čoveka, poput malog dvorišta iz detinjstva, poput majke koja pere menstrualnu krv iznad lavora, poput mene koja trenutno ležim na krvavom čaršavu…
„’Ajmo dušo, malo podigni guzicu da promenimo tu posteljinu ispod tebe. Vreme je da ti bebu donesemo na podoj”, kaže sestrica.
* * *
Noćas sam rodila devojčicu. Prelepu. Zdravu. Gladnu. Mislim da među plačem ostalih beba mogu da prepoznam baš njen glas. Čekam da mi je donesu. Da je prvi put uzmem u ruke. Šta bi sad rekla moja majka da može da me vidi? Volela bih da mi kaže nešto što od nje nikad nisam čula.
Na primer, da je oduvek bila kukavica… i da se baš kao i ja sada (iako odrasla, velika i sveznajuća), toliko jako plašila života, da to nikada nije uspela naglas da izgovori.
DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Osnovne studije završila na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Nagrađivana na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018. Objavila je tri knjige poezije: Cikličnosti, Slavija, Novi Sad, 1997. Mesto za savršen beg, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2015. Šećer, led i varikina, Treći Trg i Srebrno drvo, Beograd 2021. i dve knjige proze: Tragom rasutih trenutaka, Prometej, Novi Sad, 2014. Kvadratno disanje, Treći Trg, Beograd 2018. Član je Srpskog književnog društva.
Priča Pokvašeno paperje je iz njenog novog proznog rukopisa.
Nekoliko mjeseci nakon početka predavanja neki su nam profesori predložili da potražimo psihoterapeuta koji bi nam mogao biti vanjski mentor, ali, po potrebi, i ono što jest – psiholog. Ja sam se toga opsesivno uhvatila. Moguće je da sam na kraju bila jedina koja je taj savjet provela u djelo. Sudeći prema ispisanoj bilježnici, potraga mi se činila beskonačnom. Pozivala sam brojeve iz imenika i internetskih oglasa, pokušavala sam dogovarati seanse, ali mnogi nisu bili ni najmanje zainteresirani za mentorstvo. S nekima sam uspjela dogovoriti susret, ali nisu mi se sviđali. Mladena Kneza na koncu sam pronašla preko njegove bivše žene. Ona je došla na red u mom dugotrajnom traganju za psihićkom. Bila sam u njezinom uredu kad je on banuo tražeći sina. Ona ga je otpravila, rekla da je malog već odvela k svojim roditeljima. Izbila je prepirka koju nisam pratila jer sam buljila u Mladena. Mirisao je na duhan, a svijetla kosa mu se u dugim pramenovima zalijepila za neobrijano lice. Nosio je plavu sportsku jaketu čiji je patent na džepovima stalno povlačio dok je raspravljao s bivšom. Odjednom sam se poželjela uvući pod tu jaknu, zamislila sam da je iznutra mekana i da ću pod njom moći odmoriti. Točno tako, niotkuda. Onda su me riječi seminar neuroempatije probudile i uspjela sam povezati da je i on psiholog. Još je vikao kad je povukao vrata za sobom, a ja sam gotovo odmah pošla za njim, sjurila se niz nekoliko tepihom prekrivenih stepenica i povikala: „Čekajte!“ Okrenuo se i škiljeći me promotrio: „Što oće?“, kimnuo je put prozora svoje bivše. „Ne ona, ja“, rekla sam. „Mislila sam vas pitati imate li koji slobodan termin?“ „Je, taman. Još da kaže da joj kraden stranke“, odvratio je, okrenuo mi leđa i uputio se prema parkingu. Krenula sam za njim. Nisam imala plan, pa sam počela glupo govoriti o tome što studiram i da tražim mentora, ali i psihologa. Nabrajala sam tko mi sve predaje jer mi je stvarao nelagodu svojom upornom šutnjom. Došli smo već do njegovog auta kad je rekao: „A ništa, nazovi, pa ćemo dogovorit termin. Mladen Knez.“ Činilo mi se da to kaže samo da me se riješi, pa sam, kako bih pojačala dojam, izvalila: „Samo da znate, ja se ničega ne sjećam.“ Konačno me pogledao, a izraz mu je bilo nemoguće pročitati. „Onda zapiši“, nasmijao se i ponovio: „Mladen Knez, Krležina 17, 1. kat, subota u 10 ujutro. A sad se ispričavam, moran po sina.“ Zamantalo mi se od ushićenja. Bilo je nečega u Mladenu zbog čega sam željela raditi isključivo s njim. Uostalom, nisam toliko priželjkivala mentora, koliko psihologa kojeg ću odabrati sama i kojim ću biti zadovoljna. Godinama sam bila podvrgnuta krivo procijenjenim terapijama, izmučenim pogledima i umoru stručnjaka koji su se našli između mene i neprobojna zida moga sjećanja. Jedni su me, nakon neuspjeha, upućivali na druge i ni s kim nisam uspjela ništa postići. Onog subotnjeg jutra kad sam trebala prvi put posjetiti Mladena, stigla sam na traženu adresu s debelim zakašnjenjem. Trebalo mi je više od sata da pronađem njegov ured, izgubila sam se nebrojeno puta, zašla u ulice koje su me odvele u krivome smjeru, pitala za upute koje su, sve do jedne, bile protuslovne, i na kraju slučajno nabasala na adresu, pa stigla rastresena i s osjećajem goleme nemoći. Dupli prozor s roletama i vrata koja su vodila na balkon gledali su na jug. Na zidu iza Mladenova stola stajale su police s registrima, a na onome nasuprot balkonu razbacane knjige, od slikovnica do debelih medicinskih leksikona. Nije imao osobnih fotografija u uredu, tek nekoliko nahero zalijepljenih crteža na slobodnome zidu, onome nasuprot radnom stolu. U prvoj ladici stola držao je cigarete. Za biljke je tvrdio da mu ne uspijevaju, a umjesto klime, ljeti je palio ventilator. Ne može se reći da je podlijegao trendovima da svoj ured učini privlačnim, no unatoč tomu, ili baš zato, ondje sam se osjećala ugodno. „Ti i ja morat ćemo biti potpuno otvoreni jedno s drugim ako želiš da ovo ima ikakvog učinka“, rekao mi je čim sam sjela na fotelju nasuprot njemu. „Zato ću ja početi. Umirem od znatiželje. Kako misliš, ničega se ne sjećaš?“ izrekao je i poput djeteta uperio u mene svoje svijetle šarenice. Objasnila sam mu u čemu je problem, a on me slušao i prekidao. Postavljao je pitanja; jesu li mi snimali glavu, postavili ovu ili onu dijagnozu, kakva mi je krvna slika i slično. Onda je rekao da mu se čini da moramo početi ispočetka, a ja sam mu obećala nabaviti svoj stari medicinski karton. Mladen nije pogazio riječ. Otvoreno je pokazivao uzbuđenje i znatiželju, umor i dosadu, i više puta me zamolio da prepričam školski izlet na kojem sam zapazila prozor, a potom i da govorim o tadašnjim hodočašćenjima do zgrade. Zadao mi je i izazov, da samo jedan dan ne odem, i taj je izazov ostao neostvaren sve dok mu jednom nisam slagala da nisam išla. Problem s Mladenom iznjedrila sam vrlo brzo. Počela sam lagati da bih ostavila što bolji dojam. Zaobilazila sam razgovor o svojim mutnim stanjima jer sam se zaljubila u Mladena ili sam barem tako mislila. Sve sam češće pitala osobna pitanja, ispitivala o Viti, njegovu desetogodišnjem sinu, ili o drugim pacijentima, s namjerom da utvrdim kako je naš odnos poseban. Trudila sam se djelovati poželjno, pa sam kratko odgovarala na pitanja o roditeljima i sestrama, preuveličavala sam doživljaje s Robijem, pretvarala se da me prozor više toliko ne zanima. Čini mi se da sam se neprestano smijuljila i predugo razmišljala što ću reći. Stalno sam bila rastegnuta stanjima želje, iznenadnog veselja i iščekivanja. Hvatali su me trenutci neobjašnjive sreće i smijuljenja na najrazličitijim mjestima. Dok bih listala skriptu ili čekala red u pekarnici. Sanjarila sam za vrijeme predavanja, gledala kroz prozor i neprestano iščitavala ono što sam zapisala, kako se na nešto nasmijao ili smrknuo, neki sitan pokret koji sam zabilježila ili činjenicu da mu se pogled u nekom trenutku promijenio. Jedva sam čekala naše sastanke, a sve ostalo predstavljalo mi je gnjavažu, trivijalnost kojom bih ispunjala dan da vrijeme prođe. Slušala sam glazbu i buljila u zaslon laptopa. Teško sam se koncentrirala na rad, a s druge strane svim sam silama pokušavala ostaviti što bolji dojam, naučiti što više. Neprestano sam zamišljala njegov dodir, spretniji od onih srednjoškolskih pipkanja po parkovima. Uz to, bila sam strašno ljubomorna na njegovu bivšu ženu. Kažnjavala sam samu sebe zamišljajući njegove požutjele prste na njezinom tijelu, njezine uzdahe tako blizu njegova lica. Onda bih sebe ubacila u te maštarije. Ja, koja bih ga otimala i za koju bi bio spreman učiniti sve. Bivša je bila predstavnik zrelosti, odnosa koji je meni bio dosadan, a ja sam bila svevremena, dio ljubavi koja je gladna, divlja i oslobođena svakog kukavičluka. Pretpostavljam da je Mladen prilično rano uočio promjenu na meni. Pitanja o mom životu prorijedila su se, a mentorski su me zadatci zatrpavali. Ja sam na tim studijama predano radila, želeći ga impresionirati svojom pameću. No, čak i tada, trudila sam se ubacivati potpitanja o njegovu privatnom životu ili izlanuti nešto intimno o sebi. Radovala sam se našim sastancima, posvećivala posebnu pažnju onome što ću odjenuti, namještala kosu, šminkala usne, kupala se u parfemu. Prozor sam i dalje svakodnevno posjećivala, no otkrivanje te tajne zasjenila je moja želja da zavedem Mladena. Robi mi se rugao, ali ne često. Više je to radio kao opomenu: „Stara, ložiš se na svog psihića!“ Otkako je počeo raditi u drugom kafiću, onaj pod zgradom s prozorom posjećivala sam samo u smjeni kad Robi ne radi. Ponovno sam ondje sjedila sama i učila ili prelistavala crnu bilježnicu. Naišla sam u bilježnici na podatak da me Mladen pitao znam li tko živi iza tog prokletog prozora. Trebala sam se suočiti s nečim. Kad već Mladen ne popušta, možda će popustiti prozor. Napokon sam zapisala ono mjesecima odgađano: Saznati tko ondje živi i počela se raspitivati po kafiću. Pitala sam konobare, naravno, glumeći da mi to tek u tom trenutku pada na pamet, tipa: „E, znate možda ko živi u ovom stanu iznad“, a kad bi rekli da ne znaju ili da nisu sigurni, nastavljala sam s lažima: „Ma učinilo mi se da znam jednu žensku“ ili „Ma mislila sam da svrate ovde“ i slično. Tada mi je jedan od njih rekao da mogu pitati Krešu i napisao mi njegov broj. Krešo je bio predstavnik stanara, navodno je dolje pio kavu ujutro, žestu uvečer. „Garant ga znaš“, dodao je konobar. Krešin broj pažljivo sam zapisala, ali nisam ga se usuđivala zvati. Često sam u bilježnicu zapisivala stvari za koje sam mislila da ću ondje, u stanu, zateći. Vjerojatno su to bili napadaji neke sigurnosti, mog uvjerenja da sam se sjetila nečega što nikad nisam vidjela. Pisala sam da su zavjese tetkaste i da neprestano kapka voda sa špine u kužini. Zapisala sam i uvjerenje da su u zahodu tamne pločice i da sve pomalo odiše jakim mirisom spreja. Krešu nisam zvala jer sam se bojala da ću se razočarati. Da će kuhinja, jednom kad je napokon vidim, postati samo još jedna u nizu bezličnih prostorija. Da neću osjetiti ništa s druge strane prozora i da će s time nestati šansa za odgovor, a osmogodišnja čežnja za otkrivanjem tajne posve će se izjaloviti. Odlučila sam tada barem pokušati ući u portun.
***
MARINA GUDELJ (Split, 1988.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Književnim radom bavi se oduvijek za sebe, a javno zadnjih nekoliko godina. Objavljivala je u Zarezu, na Kritičnoj masi, Portalu Strane i u međunarodnom časopisu Alternator. Kratke priče nagrađivane su joj na Kritičnoj masi, FEKP-u i na koncu nagradom Prozak (2018.) za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti. Kao produkt nagrade Prozak, 2020. izlazi joj zbirka kratkih priča Fantomska bol koja iste godine ulazi u širi izbor za nagradu Fric. Roman Nedovršena objavljuje 2021. Vodi književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje (uglavnom) stanu na jednu stranicu. Živi i radi u Splitu, a svoje slobodno vrijeme provodi nepredvidljivo.
Svetozar Porobić, sredovečni akademik, nosio je titulu profesora pri Matematičkom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Fasciniran numeričkim sekvencama i teorijama jedne od primordijalnih prirodnih nauka, pronalazio je krajnje nesvakidašnje pojave unutar svakidašnjeg. Nakon smrti oca produžio je apsolventsku godinu četiri puta, pravdajući svoje simptomatično prologiranje užasnom porodičnom tragedijom. Ono što je pohranio u najdubljim prostranstvima bića bila je neopisiva želja da starcu prekrati muke. Maštao je o toksinima, lekovitim supstancama u prekomernim dozama, sveže opranim, mekanim, jastucima i sličnim metodologijama. Naposletku, Porobić stariji predupredio je grandomansku ideju o milosrđu, napustivši sina jedinca kroz akt protiv prirode. Prisećao se tog čina, provlačeći ga kroz pervaz sekvenci i numeričkih prikaza, analizirajući očev postupak decenijama nakon njegove smrti. Protekla godina bila je naročito teška za Svetozara, a početak naredne nije davao čak ni nagoveštaj boljitka. Izdanak prvog meseca svirepo je mestimičan, čas vedar, čas kišovit. Valjuškasti oblaci kotrljaju se iznad glava, iznad reka, krovova i antena. Poneki zakači metalnu, vitku, bodlju čineći da komšija iz susednog solitera opsuje, pesnicom ošamuti televizor i njegove šašave diode. Zalutali vrapci ne oglašavaju se iz ogoljenih krošnji platana, tek pokoji čvorak zariva kljun u busen perjanog ogrtača. Iz zakržljalog tranzistora prodavca šećerne vune čuje se melodija. Isprekidana, ona zaždi trgom, a svi na trenutak zastaše. U iščekivanju da podesi antenu, pitaju se – da li su oblaci sišli doista nisko, toliko nisko da ih prodavac namotava na drvene štapove i naziva šećernom vunom? Lutajući novosadskim ulicama, Porobić je dopustio da ga obuzme misao, ali ista je bežala. Postoji li išta strašnije od bekstva misli? Kada kažemo da misao beži, često zamislimo od davnina uvreženu sintagmu „misao mi je navrh jezika“. U stanju ste da osetite njenu težinu, hrapavu strukturu neobrađenih ivica. Naslućujete kako se klati na vašem jeziku, poput plivača na skakaonici, dok se sprema da posrne kroz zatalasanu vodenu površinu. Danas, Svetozar razmišlja o nečemu posve strašnijem, a to je bekstvo uspomena. Nije ni shvatio kada je prešao tu tananu granicu sećanja i zaborava, ali počelo je da se prikrada lagano, poput vremena, poput stranca što se sprema da sa vašeg ramena otrgne sve što vam je milo. Ne seća se obdaništa, niti osnovne škole, nalaze se u retkim obrisima prožetim tek mirisima i nasumičnim prividima. Zaboravlja epizode animiranih filmova, iskradaju se i one iz serijala o Mister Binu, komešaju se, mešaju i postaju grudva kakve pseudouspomene. Razume da je postojao, ali istovremeno i ne shvata, samo naslućuje svoju prošlost, poput slučajnog namernika. Zaboravlja kako je poljubio devojčicu ispod prskalica u dvorištu porodične kuće, način na koji je romantizovao svaku kapljicu, dok se kroz nju preliva čitav spektar boja iz utrobe tek otkravljenog proleća. Zaboravio je ukus, teksturu njenog vrata i pogled toliko prestrašen, da su čak i trepavice zaigrale na kapcima. Zaboravlja pojedine prijatelje, mirise njihovih domova, jer svi znamo da dom ima miris, prepoznatljivu aromu kojoj se rado vraćamo i razumemo da smo baš tamo gde želimo biti. Zaboravlja, zaboravlja i sve one knjige, njihove nazive, ali fabula se dobro seća! Bibliotekarku Žaklinu i njen ljupki nos, brokatnu fotelju u uglu prostorije izlizanu od detinjih guzica. Okončavši unutrašnji monolog, odlučuje da mu je neophodna kutija laki strajka. Konzumirao je isključivo jaku cigaretu, a kako je neretko naglašavao, ako će od nečega umreti, neka to bude i osetno. Skreće po navici u Pašićevu povlačeći poslednji put kroz namučeni filter. Uživao je u jedistvenom trenutku izbacivanja dima, kao da je u grimiznom klobuku mogao da nazre sve one prekraćene godine – izlazile su iz njega u naletima, poput bujice. Baca zgrčeno telo cigarete na pločnik i prepoznatljivim pokretom cipele levo-desno, sjedinjuje opušak sa trotoarom. Naposletku pristiže ispred ulaza u soliter, hitrim potezom šake gura uvek otključana vrata i upušta se u vrtoglavi uspon. Tragedija modernog društva, tvrdio je, jesu visoki soliteri, bez lifta. Koliko okrutan mora biti projektant takve grozomorne građevine u kojoj su stanovnici osuđeni na fizičku torturu? Iako nastanjen u istom soliteru godinama, nije naročito poznavao svoje komšije. Bio je tu gospodin Dautović sa prvog, prosedi, proćelavi šovinista, od malena zadojen patriotskim paradigmama. Sudarali bi se kesama za đubre u mimoilaženju, a gospodin Dautović izgovorio bi nešto poput „Dobro jutro komšo, vide li onu gamad na vestima?”, a potom „Kosovo je naše, govna neopevana!”, neretko i „Pomaže Bog Srbine.”, na šta je, bez izuzetka, Porobić dobijao poriv da mu proburazi lobanju. Bila je tu i gospođa Zilda sa trećeg, o kojoj je dovoljno napomenuti da je bila sve što je čovek Porobićevih godina mogao poželeti, neobavezna, divlja i izvanrednih kontura. Povremeno je posećivala Svetozara ne bi li oprobala novi mejblin ruž za usne. Činila je to u ritualnom maniru, glođući muškost poput vrsnog šnaucera. Bila je njegov beg od stvarnosti, ništa više ili manje od toga. Naravno, nužno je spomenuti i mladog pijanistu Sretena sa kojim je delio čitav zid. Bez izuzetka, Sreten je izjutra otpočinjao izvedbu Aleksandra Porfirjeviča Borodina u kojoj je Svetozar iznimno uživao. Često je u tom trenutku ispijao jutarnju kafu i odavao se čarima onanije, ali o tome zacelo ne treba razglabati. Ključ se okreće u bravi, a Svetozar je nakon čitavog dana lutanja napokon na sigurnom. Tu su smaragdne draperije razvučene preko visokih prozora, njišu se kao i obično, odajući tek šum, nagoveštaj života unutar prašnjavog stana. Tapete na zidovima požutele su i pri vrhovima načete, poput papirnog omota mlečnih karamela. Svuda naokolo u visokim i nestabilnim hrpama leže knjige, formirajući tako jedinstven prolaz u dnevni boravak. Na policama, brojni taksidermijski primerci kunića, lasica i veverica, uštavljenih i razbokorenih repova. Od kičmenjaka, sve do raritetnih predstavnika reptila i amfibija. Zalutali prolaznik u ovom nezgrapnom stanu stekao bi utisak kakve izložbene kolekcije, muzejske postavke taksidermiste-umetnika, jednog od onih fetišista što se olakšavaju u usta preparirane šakoperke. Čitav proces izrade možete pronaći u izvrsnim knjigama na zadatu temu, a preporučene su publikacije Čarlsa K. Rida, Džeralda Granca i iznova Čarlsa, ali ovog puta Džonson Mejnarda. Omiljeni primerak bio mu je antropomorfijski poduhvat kojeg se prepredeno domogao na buvljaku u Temišvaru. Bezimeni autor, verovatno Englez ili Rus, spravio je maleni dioramski prikaz čoveka-medveda u poziciji mislioca. Staklene oči ulepljene glinom uvek su ga sećale na očeve, nakon skidanja sa tavanske grede. „Šta vi posmatrate?”, upitao je besno. Nije dobio odgovor, razjapljene čeljusti ostale su nepomične na pitanje. Izdahnuo je nevoljno, a potom nastavio da skida kaput od tvida, uredno ga odloživši na čiviluk. Svetozar potom zatvara vrata, a na mesinganoj pločici ukazuje se ugravirani nautilus sa svojom čudesnom spiralom.
2
Svetozara bude Polovetske igre u izvedbi pijaniste, tačno u osam časova narednog jutra. Izbrazdanim licem jurcaju senke, pred bespoštednim zracima one se previjaju i skrivaju u čeonim kanjonima. Uredno potšišana kosa prošarana je srebrnim nitima. Ustaje i rukom poseže u donji veš, instinktivno, ne bi li proverio da je sve i dalje na svom mestu. Pozdravlja Sretena veselim zviždukom i pristavlja kafu. Posmatra kako se vodena neman izvija i raste. Razmišlja koliko dugo mora ostati na ugrejanoj ploči kako bi u potpunosti iščezla, kao da nikada nije ni postojala. Uzima gutljaj i uzmiče pred vrelinom, pokušavajući da rastera dim sa crne pučine. Okupiraju ga nerešene matematičke misterije, takozvani milenijumski problemi koje su definisali poglavari Klej Matematičkog Instituta na prelasku u novi, razumeli ste, milenijum. Sa naročitim interesovanjem promišljao je Hodžovu hipotezu. Čovek koji bi rešio jednu od sedam milenijumskih matematičkih misterija, bio bi krunisan jednim milionom američkih dolara, a povrh svega titulom legende, poput Grigorij Pereljmana. Odlaže priručnik algebarske geometrije, iznova se obrativši čoveku-medvedu, ali ovog puta molećivim tonom. „Mislilac-misliocu, zaista ćeš samo da sediš tu kao Paraskeva?” Iako čovek sazdan od racionalnosti, prekorio je neživi eksponat. Prilazi i u besu vadi oči iz ležišta, koje su ga ionako asocirale na očeve. Položio je dva staklena klikera u posudu na središtu stola, zlovoljno frknuvši.
3
Kako to inače biva, Svetozar je dospeo na katedru negde iza devet časova. Ulazi u kabinet, otvara minijaturni pretinac i iz njega izvlači bocu viskija istovetnih dimenzija. Nekoliko gutljaja kasnije, podrobno ispravši vonj prethodne večeri, shvata da je vreme da krene u amfiteatar. Pomisao na iznurena, ožučena, lica studenata budila je u njemu strepnju. Nije sebe smatrao dobrim pedagogom, štaviše, osrednjost može biti prikladna reč. Oduvek je sa posebnim prezirom i kritičkim osvrtom posmatrao holivudske filmove u kojima bi profesor bio vanserijski talentovana individua, kadra da menja i oblikuje ličnosti svojih studenata. On to svakako nije bio. Na hodniku sreće profesora Aksentijevića sa katedre za logiku i diskretnu matematiku. „Kakav si Porobiću? Ima li naznake otkrovenja?” „Znaš me Aksentijeviću, verovatno bih ti već sve natrljao na nos, ti stara kanto.” „Slušaj me, odaću ti jednu tajnu, ali moraš biti diskretan. Vidiš kako sam pametno ubacio tu reč, ha? Umeš li to?” „Slušam.” „Kada shvatim da sam dostigao kraj, tačku nakon koje nema napretka, pomažu mi, kako bih to rekao, supstance.” „Da li si ti normalan, ćuti tikvo matora, nismo na ulici.” „Ozbiljan sam, svaka genijalnost u korenu ima i malo ludosti. Ako ludost ne poseduješ, a ti je čoveče napravi! Stvarno si nesposoban.” Posmatra ga nekoliko sekundi, a potom mu se unosi u lice, njušeći. Širio je i skupljao svoje dlakave nozdrve, a Svetozar je u njima video prostranstva obrasla belim čekinjama. „Opet si gucnuo koju?” „Ne tiče te se, pusti me na miru čoveče.” Rukuju se i razmenjuju osmehe, a Svetozar poput preplašene gazele ulazi u amfiteatar. Predstavlja se brucošima i otpočinje svoj program. Početkom akademske godine ima ritual, narativ o sveprisutnosti matematike, naročito geometrije u svim oblicima života, poput kakvog božanstva koje utiskuje svoj žig. Govori o geometriji, algebarskoj geometriji, sakralnoj geometriji. Ova poslednja, iako pseudonaučna, bila je dovoljna da ispuni njihova lica svetlom, svojevrsnom formom epifanije koju iščekuju godinama. Dok govori o sakralnoj geometriji vidi oca, klati se iznad njihovih glava, poput mitskog bića. Opisuje kružnice, pomalja se poput klatna, uvećan i nezgrapan visi sa plafona amfiteatra i skoro da osuđuje svojim očima preko kojih je prevučena mrena. Pokušava da se odupre i vrati svoju pažnju na studente, stoga im postavlja jednostavno pitanje. Prozirna ruka prva ispaljuje uvis. „Izvolite, koleginice…” „Srna, mislim, Srna Jerotić.” „Kažite, gde ste primetili prisustvo geometrije u prirodi?” „Puževi, njihove ljušture, pčelinje saće, list.” „Tako je, odlično zapažanje. Ako je verovati izvorima, Platon i Gaus izneli su tvrdnje u dve različite epohe o umešanosti uzvišene sile. Zaista, izvanredno zapažanje.” Posmatra njene oči u kojima se roji divljački sjaj. „Ipak, danas je u velikoj meri opovrgnuta ova ideja, što ne znači da ne smemo o tome i da mislimo, slažete se?” Potvrdno klimanje uskomešalo je tišinu u prostoriji. Govorio je o svojoj fascinaciji iz detinjstva, nautilusu i njegovoj logaritamskoj spirali, što je predstavljalo savršen uvod u njihovo naredno predavanje o geometrijskoj progresiji. Po isteku prvog časa, studenti su počeli da napuštaju amfiteatar. Svetozar je ostavio dobar prvi utisak, bio je ubeđen u to. Posmatra Srnu i prati njene uvojke dok poskakuju iznad napetih ramena. Prilazi mu u podnožju amfiteatra i zahvaljuje se. „Profesore, postoji li još ovakvih primera u prirodi?” Svetozar je opčinjen njenom neposrednošću. „Raspravlja se o postojanju približnih oblika u nekim prirodnim fenomenima, recimo ruke spiralne galaksije ili uragani, čak i naše rožnjače, raspored nerava u njima.” Posmatra njene oči, kao i blagi začetak osmeha. Ona spušta pogled i posramljeno odlazi iz prostorije, a Svetozar ostaje nasamo sa grdosijom, čije ogromno telo visi sa plafona. Na putu do stana razmišlja o Aksentijevićevim rečima. Poslednji put je koristio psihoaktivne suptance kao srednjoškolac, vođen inercijom. Koliko je prihvatljiva za čoveka njegovih godina i sama pomisao? Postoje li posledice? Prolazi pored spomenika na Trgu Slobode i zastaje ispred uličnog svirača, ostavljajući koji dinar, kao i svakog dana. „Hvala sinko. Šta kažeš, ovo vreme je blesavo, zar ne?” „Kupite sebi čaj ili kuvano vino, sigurno će pomoći na ovoj hladnoći. Šta to svirate?” „Gosn Rod Stjuart, osamdesete, to je bilo vreme. Razmišljam sinko, možda bi bolje bilo da umesto prognoze svakog jutra slušamo vremensku dijagnozu.” Smeju se. Svetozar dugo nije čuo smisleniju rečenicu. Dodaje novčanicu i tapše čoveka po ramenu. Odlazi i sluša kako akustična gitara iskašljava ostatke gosn Stjuarta. Na ulasku u soliter vidi zgaženog puža i pomišlja kako je skot Dautović s prvog, đonom prekratio život nedužnog stvora. Razmaz puža sačinjen od želuca, creva, pluća, gonada i srca govori u prilog tome da je prokletnik pokušao da ga skine sa cipele kao pseće govno. Prstima skuplja ostatke prožete ljuskom, penje se na prvi sprat i polaže mrtvog mekušca na prag gospodina Dautovića. „Crkni.” Pentrajući se uz skelet solitera, recituje poeziju iz predstave Hadersfild, koju je video premijerno nekoliko godina unazad.
Ti čudni stvore sa kućicom na leđima sa domom na sopstvenoj kičmi Puziš i tražiš hranu čekaš da kiša padne pa da prošetaš vlažnim pločnikom. Sijaš u travi mokar od rose kliziš niz kap. Proklet si! Sam! U tvojoj kući ima mesta samo za tebe i nikoga više. A ti si možda čitav svoj život tragao za nekim koga bi u svom domu ugostio i sa njim pod krovom svoje kuće podelio šoljicu čaja ili kafe
***
MARKO GALIĆ rođen je u Novom Sadu. Završio je gimnaziju „Svetozar Marković“, a trenutno je u završnici studija medicine na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu. Rukopis „Fuga idearum“, objavljuje pod pokroviteljstvom izdavačke kuće NORules publishing, krajem oktobra 2020. godine. Zastupljen je u antologijama i književnoj periodici, ujedno prevođen na makedonski i nemački jezik. Živi i stvara u rodnom gradu, a nakon zbirke kratkih priča bavi se pisanjem romana.
Priča Tragom čudesne spirale prvonagrađena je na konkursu “Tragom Nastasijevića” 2021. u kategoriji proze.
Jeanne će cijeloga života pamtiti prizor iz tadašnjega braka svojih roditelja, onaj koji je u njih činio uznemirujuću iznimku, a u drugih ohrabrujuću stalnicu. Jednoga se kasnog popodneva djevojčica od dvanaestak godina osjećala neobično ne znajući razloga. Ljepljiva je tišina zagustila zrak njihova velikoga stana kao da se radi o maloj krtičinoj jazbini. Odjednom je postao intiman i topao. Nitko nije palio lampe koje je taj netko uvijek palio u sumrak. Nije bio upaljen televizor premda je on majci bio najsigurnije društvo. Nije to bilo zbog nestanka struje jer se iz kupaonice naziralo svjetlo. Probala je upaliti jednu lampu i čim joj je uspjelo, kao opečena ju je ugasila. Ona nije bila zadužena za paljenje svjetla. Koračala je nesigurno prema drugome kraju stana kad je začula neuobičajeno nježan majčin glas iz zadnje sobe: „Dođi, Jeanne, uđi slobodno!“ Imala je što vidjeti. Mama i tata zagrljeni u krevetu, bez golotinje, bez značajnijih tragova erotike, pružaju ruke prema njoj i pozivaju je da se smjesti među njih. Ta joj je energija bila nepoznata, a draže joj je od ičega bila poznatost, proživljenost, iskušenost. Približila im se protiv svoje volje. Puno godina nakon toga počela se pitati nije li je baš to sjeme pretvorilo u suprugu koja se mužu može podati i bez svoje volje. Ili je tako zamišljeno te često opisano glagolom predati se. Dati sebe drugomu bez borbe. Nismo li mogli, kao slavenska civilizacija, iznjedriti pojam bliži značenju glagola podijeliti, pokloniti? Nekoliko minuta ležala je u tom za nju grotesknom zagrljaju dvoje ljudi koje nikad prije nije vidjela tako stiješnjenima i priljubljenima. Njihovi su pogledi ukazivali na nešto njoj usporedivo s manjkom kisika u prostoriji, s omamljujućim opijumom iz romana koje je već tad upijala s istrošenih stranica knjižničnih knjiga. On je onda okrenuo timun.
– Ajmo, moram izići!
Sumrak doživljaja. Potonuće boce s ljubavnom porukom. Razbijena vaza u tisuće komada i cvijeće okrvavljeno pokraj nje. Pobačaj bez pristanka.
Glumci su maestralno izveli taj osjećaj jer radnja nije bila toliko znakovita. Otac je poduzeo akciju – nagli odlazak usred večeri kad posao nije mogao biti u pitanju. Majka je imala iznimno dramatičnu reakciju – iskazanu mimikom, nagibom gornjega dijela tijela i pogledom koji se lagano obara i tupo cilja pod, ali ga teško susreće. Zapravo, stanje iskazano cijelim bićem glumca koji ne glumi lik nego postaje lik. Kći je bila kolateralna žrtva. Začeta pa rođena da spašava brak sad je trebala biti svjedokom razložnosti svojega postojanja. Umjesto toga, opet je kušala gorki okus promašenosti i uzaludnosti. Osjećala se kao abortirani kupid.
Tata je znakovito otpio značajan gutljaj viskija s vodom, u omjeru četrdeset prema šezdeset u korist viskija, valjda kako bi mogao priznati sljedeće:
– Ma slušaj, ne mislim ja da je njoj lako. – Komu? – Kako komu, ženi! – Tu je i ‘ćer. – Ma ona je mala. – Nije neosjetljiva ako je mala. – Ali ne razumije. – Osjeća. – Njoj se ništa ne mijenja. – Možda joj baš to nije jasno. Možda joj baš to nije drago. – A što bi ona, naprimjer? – Razvedene roditelje. Odgovara joj čista situacija: ili-ili. – Sumnjam. Njoj je još uvijek važno samo u se, na se i poda se. – A njemu za se, samo za se i uvijek za se. – Ufff… – Dosadna sam, je li? – Moglo bi se reći. – I dosada je dio plana. – Plana? – Svevišnjega plana za ljudski život. – Hoćemo li sad o Bogu, zaboga?! – Nećemo, o njemu previše ljudi bruji. – Nešto ga puno spominješ u zadnje vrijeme… – Možda… Često mu se i obratim. – To je lijepo, molitva umiruje. – Ne molim. Zahvaljujem mu… Rijetko dodam na kraju i jednu želju. Podijeljenu na tri dijela. Za svako dijete. – Ugodno je vjerovati u Boga. – Imam osjećaj da u zadnje vrijeme i On vjeruje u mene.
Protagonisti napornoga filma nastavili su po starome. On u ljubavi, ona u tužnoj pomirenosti, ona druga u sretnoj pomirenosti. Djeca u svome djetinjstvu i mladosti, u svojim ljubavima, napuštenostima, pronalascima, prvim poljupcima, posljednjim poljupcima, podgrijanim juhama, raznobojnome mesu, u istraživanju granica i kidanju okova, u obrazovnim putovanjima po europskim metropolama, u lascivnim putovanjima po grčkoj obali, u istraživanju svih pariških mjesta za ljubav što se vodi bez adrese i bez novca… Neka su od njih počela putovati i po sebi, ona hrabrija, odvažnija… Istraživati uzroke rascijepa, razloge raskola… između onoga kakvi su htjeli biti i onoga kakvi su bili.
Jedno po jedno, sva su djeca napustila dom. Njegova i njezina. Ostao je savršen jednakokračni trokut – AAB. Svatko je u njemu mogao biti stranica B. Supruga, zato što nije bila dio ljubavnoga para, ljubavnica, zato što nije bila dio bračnoga para, Joseph, zato što jedini nije morao ostati sam. Taj je jednostavni trokut postao problem. Često je lakše zanijekati težinu u zamršenim okolnostima, u slojevitosti koja dopušta psihologiziranje, bježanje od postavljanja teških pitanja. U kristalno jasnim slučajevima kakvim je postao ovaj kad su kutovi trokuta ostali sami, bez djece, nije se bilo lako izvući. Što je njega onda moralo okovati za vlastitu adresu? Naviknutost na obližnji kafić? Emocionalna ovisnost o uzorku tapeta? Pogled na Eiffelov toranj? Ili možda mogućnost parkiranja u zajedničkoj garaži? Nepraktičnost dojavljivanja nove adrese svima koji su nazivali i slali pisma?
Postavila je još jedan ultimatum. Ovaj je put bila sigurna da je slabost neće srozati na razinu nekoga tko ne može birati. Ali on je počeo rastezati razloge zbog kojih vidi kraj njihovoj ljubavi ako se doseli u njezin dom. Klasika. Tradicija. Predaja. Baština. Kad se alternativa pretvori u mainstream, postaje dosadna, bljutava, prevarljiva. Ako je ne može nazvati ljubavnicom, što će mu? Čim nešto dosegne razinu savršenoga, ono mora biti i svršeno. To su, zaboga, iste riječi: prošlo s(a)vršeno vrijeme – past perfect tense. Perfekcija uključuje svršenost, dovršenost. Zato se veselimo svojim nesavršenim odnosima, samo takvi mogu opstati. Sve što živi, živi kroz mijenu, samo je mijena stalna (nisu li nam to utuvili u glavu davno i opravdano?).
Kadar je hvatao njezin staklen pogled. Svih je tih godina bila sretna što je nalazila načina da ga razumije i da opravda njegovu neželju da joj se useli u stan. Mislila je da je možda zaista nezgodno useliti se nekomu, u tuđi dom, i napustiti svoj u uvjetima preljubništva koji mu ne jamče da ga posvojiteljica neće istjerati pri prvome predmenstrualnom sindromu, a vratiti se u napušteni dom popločan osušenim suzama klizavo je i opasno. Sol funkcionira kao brašno.
***
IVANA LOVRIĆ JOVIĆ odrasla je u Dubrovniku, gradu kojemu je posvetila i svoju struku. Kao doktorica znanosti od 1997. zaposlena je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje gdje se kroz rad na povijesti hrvatskoga jezika posvećuje i istraživanjima dubrovačkoga govora. Dosad je izdala pet znanstvenih knjiga, a za jednu je od njih nagrađena Državnom nagradom za znanost. Objavila je i zbirku pjesama U skutima tango, kraće prozne tekstove u književnim časopisima, a ovo joj je prvi roman. Poeziju i prozu ne piše na dijalektu. Do današnjih dana živi u Zagrebu, s troje djece i mužem. Kao voditeljica dubrovačke podružnice Instituta, u Dubrovniku boravi često i rado.
***
Vidi kako Lokrum pere zube je roman-memoar, nimalo patetičan spomenik prvom poluvremenu autoričina života. Njegovi su se redci krenuli ispisivati još od najranijeg djetinjstva provedenog s neveselom nonom u Rijeci, tijekom odrastanja u Gradu i mladenaštva koje je ispostavilo nenaplaćen račun za neprobavljeno i potisnuto, u studentskim godinama usmjerenima prema žuđenoj Italiji, za susreta s «prvom», a potom i «zadnjom ljubavi», kroz godine znanstvenog rada i napredovanja u struci, te predanog, ali duboko promišljanog majčinstva troje djece, u kojem je kao roditelj pomno profiltrirala balast prethodnih generacija. Najdelikatniji dijelovi ovog spomenika tešu se u trenutku kad roditelji gasnu. Ti dramatični dani odlaska majke, pa potom i oca generirat će reminiscencije, oživjeti dijaloge i unutrašnja previranja, izvući iz ladica toplu i živahnu korespondenciju s ocem, afirmirati iskrenu zahvalnost i divljenje i iznjedriti osviještenu ženu koja s mirom i radoznalošću iščekuje sve ono što tek slijedi.
Ursula Burger
Roman Ivane Lovrić Jović Vidi kako Lokrum pere zube kronisterija je autoričina odrastanja, odnosno života s ocem i bez njega. Otac je stožerni lik ovog dobro postmodernistički kompomiranoga teksta u kojemu epistularni dio djeluje kao fikcija, a onaj faktografski povremeno dobiva fikcionalni karakter. Otac je temelj Ivanina svijeta, zrcalo u kojem ona sebi otkriva višestruke slojeve svoga bića, slijedi tok svijesti silovitog narativnog subjekta. Otac je dubok bunar u koji ona baca kamenčiće svojih sjećanja čekajući da se voda smiri pa da ugleda u njoj svoje lice iznenađena susretom sa samom sobom. Roman je pisan pitko s vještim pomacima i razmještajem vremena zbivanja, a otac ima u njemu mjesto otoka. Za Lokrum koji pere zube morskom pjenom bio je profesionalnio vezan: s morem na prvom, sa ženama na drugom, a s književnošću na trećem mjestu, prepuštajući kćeri da se sve vrijeme bori za jedno od njih. Roman Vidi kako Lokrum pere zube osvježenje je u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa.
akademik Luko Paljetak
Ovo je roman o djetetu, djevojčici, djevojci i ženi, majci, supruzi, kćeri i unuci, prijateljici, susjedi, radnici i građanki koje dijele jedno srce – Antigonino/Antičino. Sigurnim altom bez falseta i podrhtavanja ona pripovijeda o toplini koju obitelj daje ili uskraćuje, o materinjskome jeziku kao stranome, o tome da stanište bračne ljubavi nije samo ognjište nego i poprište. Ovo je roman o prvome i posljednjemu udahu koji se čita u dahu. Roman koji dokazuje da je svaki život zaslužio roman. I da je smijeh drevni lijek bez kojega bi plač bio usamljen, a svakodnevica sakata.
– Želim prijaviti nestanak muškarca. – Ime i prezime? – Nepoznato. – Starosna dob? – Četrdeset i šest godina. – Rodbina? – Pokojni otac i majka. Braće i sestara nije imao. – Žene? – Sklonost prema ženama znatna. Jedna fatalna ljubav, Nadia. Ali o tome bih kasnije. – Nadia, kao Bretonova! – Da, kao Bretonova, ali zapravo, sasvim drugačija. – Kada je posljednji put viđen? – Nitko se ne sjeća. Svi su na njega zaboravili, od časa od kada je nestao, možda nekoliko mjeseci poslije. Kao da nije ni postojao, nikada. Čak i oni koji su mu bili intimno naklonjeni, nekolicina kojima je imponirao, ništa. Kao da je riječ o nekoj zavjeri. Takve se stvari događaju – ljudi zašute, i ta se šutnja proteže, ponekad čak i nekoliko stoljeća. Potom se nešto preokrene, ukoliko ima sreće, i ukoliko je šutnja prekrila neko iznimno djelo, koje ljudski svijet vjerojatno i ne zavrjeđuje, moguće tek pojedini, vrlo rijetke iznimke. – Želite kazati da je nestali bio duh stvaralačke prirode? – Moguće je, ne znam. Nisam posve siguran. – Tko ste mu vi? – Ja sam njegova sjena, blijedi odsjaj njegove duše koji traga za puninom koju ponekad naslućujem, ponekad vjerujem da tek umišljam da ona uistinu negdje postoji, ponekad mi se čini da je to igra, nekakva čudna, zamaskirana potreba mojega ega uz pomoć koje želim od sebe stvoriti nešto impozantno, nekakvu personu vrijednu naklona. Ja sam iscjedak njegova sekreta, kap njegove noćne polucije, prizemni dio njegova ushićena, bunovna sna, onaj koji se hvata u trenutcima buđenja. Ja sam olupina, olinjala ljuštura njegova uma i duše koja se nekuda otrgnula i pobjegla, ostavivši me da patim i da tragam, u nekoj čudnoj, opsesivnoj nakani da odgonetnem tko sam, tko sam bio prije negoli sam se izgubio, prije negoli sam ostao sam. Nema ničega što podržava moj svijet, što mu daje priliku za opstanak, u to sam siguran. – Vi, u stvari, prijavljujete vlastiti nestanak? – Nestajem, to je sigurno. Ali, prije nego što posve ishlapim, volio bih vidjeti tko sam, tko sam bio. Vi mi u tome možete pomoći. – Ništa ne obećavam. Ali, razgovarajmo, vaš mi je glas, iz nekog razloga, prijatan. Ima u njemu nečega što mi je blisko, ta boja, kao da me podsjeća na neku sobu mog djetinjstva…
2
– Moja sjećanja hlape, to ne znači drugo doli da hlapim i ja sam. Moj se je život sada sveo na stražarenje, iščekivanje u zamci, u humku skrivenom u mračnome uglu neke ulice gdje se nadam da će me zabljesnuti slika nekog događaja iz vlastita života. To je poput povratka neke kuglice, neke davno otkotrljane kuglice koja je nestala ispod ormara, i koja se jednoga dana, tko zna kakvim trzajima, pomakne i dokotrlja, puna prljavštine i paučine, puna one dugo taložene prašine koja podsjeća na meko, prijatno krzno činčile, koje bi čovjek rado pritisnuo uz obraz. – Kažu da je Proust živio u sobi u kojoj je namještaj bio pun takvih debelih taloga, nije dozvoljavao da se oni čiste, bili su mu, iz nekog razloga, potrebni, iako to nije bilo dobro za njegovo zdravlje… – Ali što je zdravlje, kada tek njegovim gubitkom dobivamo priliku da dublje sagledamo život, i sebe unutar njega? Ono jest neka vrst prevare. Samo oštećeni čovjek, fizički, duhovno, emotivno, psihički, kako god uzmete, može od sebe dati ono za što zdrav i ne zna da unutar njega postoji. – Je li to vaše vjerovanje? – Ne, to je vjerovanje Franza Kafke, ja sam ga od njega preuzeo, uklapa se u moja iskustva, i horizonte. – Ah, tako. No, pođimo onda, pođimo. O čemu ste mi danas htjeli govoriti? – O ničemu. Nemam više što da kažem. Sve sam isisao iz sebe, sve je iz mene iscijeđeno, i moj duh i moje tijelo leže ovdje kao jedna neupotrebljiva ljuštura, koja više ne može poslužiti ni za što svrhovito ni plodno. Ja bih uvijek želio negdje drugdje, u riječi, da se zavučem u neke riječi koje su već otisnute na stranicama knjiga, i da me struja i silina njihove snage i privlačnosti povuku da putujem i plivam kao nekim nepoznatim morem, čija me voda miluje i osvježava, snaži, ali u kojoj uvijek ima i određene prijetnje, nečega ledenog i stranog što je sposobno da me raspara negdje duboko unutar moje srži, što je tu kako bi me udaljilo od svakog povlađivanja ili laskanja sebi, što bi me podsjetilo – u svakome času – na ništavnost, smrtnost vlastite duše. – Ali to je neistina. Vi sami vjerujete u besmrtnost duše. – I vjerujem, i ne vjerujem, ovisno o trenutku, o stanju, o visini egzaltacije, o razini hormona, o načinu na koji provodim određeni dan, o ljudima koji me okružuju… Moja je vjera slaba i nestalna, i ja, moguće, prije znam negoli vjerujem – moja duša zna, jer se sjeća, no ja joj često ne vjerujem, jer ne želim da je slušam. Ali ja nemam više što da kažem, jer sam već sve kazao, i zapravo, nikada nisam niti imao osjećaj da imam što kazati, i oduvijek sam riječi iz sebe čupao kao kliještima, one su s mukom izlazile iz mojih usta i ja sam ih, ponekad, ne imajući drugoga izlaza ili ne vidjevši boljega smisla, bilježio na papir, često se i sileći na tu čudnu – sumnjivu, pomalo opscenu, čak i lascivnu radnju, kako bih silom negdje sebe ipak ugurao, kako bih sebe – nešto potpuno rasuto i amorfno, natjerao da zadobije formu koja će od mene učiniti građanina, jedno konkretno, smisleno biće koje eto, nekim čudom ipak ima nešto da kaže, možda ipak ne da poruči masama razglasom preko mikrofona, ali da kaže, a da to pritom ne liči na ono čupanje kliještima, i da to biće postoji, kotrlja se zemaljskom kuglom i – nećete vjerovati – čak ponegdje, u svojoj nesuvislosti i izgubljenosti – bude shvaćeno ozbiljno, da pomoću svoje nesuvislosti i izgubljenosti sklapa poslove i preživljava – to već pomalo liči na burlesku… Iako, ukoliko se malo bolje zagledam u svijet uokolo sebe, tada mi se često pričinja da su stvari upravo takve, da samo treba biti vješt i prepreden sudionik u kreiranju burleske, i posao cvate… – Eto vidite da ipak imate nešto da kažete… – To je samo nekakvo polupijano bauljanje, nekakvo tapkanje koracima u mraku, poput ošamućene patke. Da sam barem pijan, kao nekada, pa da budem ošamućen vlastitim riječima, zadivljen njihovom slikovitošću i snagom, pa da me one vuku uokolo stvarajući mi osjećaj da teturam strmim ulicama, takozvanom kaldrmom, da me vuku kao omamljeno tele na užetu po noćnim haustorima – praznim i hladnim, punim mirisa vlage, plijesni i urina, i dvorištima gradskim, gdje netko upravo izlazi na balkon probuđen noćnim kašljem, kako bi ispljunuo gustu sluz, grleni talog zvani šlajm, i potom – useknuvši se glasno, odlazi stružući papučama natrag u svoje odaje, u odaje razvlaštenog princa i grofa kojemu je netko oduzeo titulu… Tako se i ja vucaram vođen ovim mojim kašljem hripavcem koji je u stvari jedna zaraza, zaraza koja je potrebna da se opstane, da se opstane istovremeno svjestan da je konačni cilj tog opstojanja ubijanje, smrt, iščeznuće… – Smrt tijela, ali ne i duše… – Što nam to vrijedi, kada se duša ne sjeća – ne sjeća se prethodnih života, ona uvijek kreće iz početka, možda je samo tijekom vremena tih početaka svjesna tko je, a potom, kada odabere tijelo i život u kojega ulazi, sudbinu, gotovo je – ona smjesta zaboravlja, stavljena je najednom in medias res, i sada samo proživljava, postaje akter, vjerujući kako je to njena suštinska stvarnost, jer za drugu ne zna, gubi je iz vida… – No ipak, ima onih koji dopiru do više stvarnosti… – Ima, ali to ne rješava stvar, takvi nas uvidi ne spašavaju od onoga što je pred nama, i što se treba proživjeti kako bi se zaokružila sudbina, ispunilo proročanstvo, ostvario naum Stvoritelja… – Možda nas ti uvidi ipak mogu malo umiriti, dati nam mudrosti da mirnije proživimo stvar, i onu vezanu uz naš odlazak? – To ovisi o nama.
***
TATJANA GROMAČA (Sisak, 1971.), diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i filozofiju. Surađuje s Trećim programom Hrvatskoga radija. Književnu rubriku Ljudi i knjige objavljuje u online časopisu http://www.prometej.ba. Prema tekstu kratkog romana Crnac, HNK u Rijeci uprizorilo je 2009. predstavu. Za roman Božanska dječica nagrađena je 2012. godišnjom Nagradom Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a 2013. nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Knjige su joj prevođene na njemački, talijanski, češki, poljski, bugarski, makedonski i slovenski jezik. Do sada je objavila zbirku pjesama Nešto nije u redu?, romane Crnac, Božanska dječica, Bolest svijeta i Carstvo nemoći, reportažne zapise Bijele vrane – priče iz Istre, prozne zapise Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti i Mrtav rukavac rijeke Save.
Pitaju se kako uspevam da stojim tako mirno. Iako se vide samo treptaji mog oka i ni jedan drugi pomeraj, ne znači da uspevam. Nekoliko sati ili tek koji minut od današnjega dana a ja jednostavno ne uspevam.
Koliko li je od danas zaista prošlo? Dovoljno da se ukočim sve do vrata. Potrebne su mi banalnosti, potreba za hranom i vodom. Kako je dobro kad se čoveku sere pa ode da sere i tom fiziološkom potrebom prekine težinu tromog turobnog stojanja.
Koliko li je već prošlo od današnjeg dana?
Pronaći ću način da izmerim trajanje misli, pa ću ih zbrajati. Gledaj ovog koliku satinu ima, kladim se da ga ne pogleda ni jednom dnevno. Ili ću posmatrati satove turista pa da tačno, iz ove perspektive, određujem koje su marke. Kao da bi mi to pomoglo. Vreme se i dalje tegli. Prošao je jedan sat od današnjeg dana ili sam ovde stao pre samo koji minut.
Noge mi trnu kao da je to bilo pre jedan ceo dan. „Kad počne da trne ti viči stoj“, da bar mogu da vičem, viči u sebi, da bar znam šta treba da mislim.
Koči se. Rekli su da se ovo dešava tek posle deset godina. Lagali su. Zašto su me lagali, zašto mi odmah nisu rekli da palac počinje da se koči posle jednog sata, ili taj sat još nije ni prošao.
Izmeriću trajanje misli. Podeliću ih u kategorije, na primer u tri, šta je ovo, jel ovo grč, lagali su me, „grč u kolenu tek za dvadeset“, znali su da će to biti već prvog dana, zašto su me lagali?!
„Look at him! I wish I could be so calm!“
Glupi turisti.
Osmehnuću se da mi priđu, sigurno smrde pa će mi oterati ovaj svrab, sad me svrbi još više, siguran sam da je prokleta misao kriva, nije me svrbelo dok nisam pomislio na svrab, nisam opazio ni miris ni smrad, ali opet dosadni roj, pa roj na svrab, svrab na svrab, zaurlaću, turisti se ne približavaju, ne mogu ni da ih onjušim, a njušenje bi mi pomoglo, tako piše u uputstvu, tamo nisu pisali o roju, za roj rešenja nema, „fokusiraj se na nešto što miriše“ to su podvukli.
Kako miriše cveće? Ne znam miris ni jednog cveta, znam kako izgleda ruža ali ne znam kako miriše, hrizantema ne znam ni kako izgleda, da li znam bar jedan cvet kako miriše, znam da miriše tiho, nečujno, parfemi su pravljeni od latica, to je samo priča za francuske turiste, i za ove ispred mene koji misle da mi je lako da samo stojim. Koliko li je samo prošlo od današnjeg dana i koliko još ostaje, mirisi ne funkcionišu, izlapeli su još jutros.
Gde nastaješ mamicu ti, da te začepim, da začepim taj izvor zauvek, ej gde nastaješ?!
Sakrile se pičke. Valjda su se izmislile do kraja.
Sada ću jednostavno da ih bojkotujem. Sigurno tako može da se otkloni svaka bol. Pa i ova u kuku. Da li uopšte postoji bez misli o bolu. Probaću da ga ne definišem mislima. Ali osetim ga. Šta ja u stvari osetim? I kako znam da je to uopšte bol? Misao ipak postoji i van misli. Probaću sada da ih sve zaustavim. Uspeo sam.
I to je misao. Zaustaviću samo određene misli. Trebaju mi kategorije.
Prva kategorija. Misli nastale sada, u trenutku i odnose se na taj trenutak. Poput mislim, trepćem, gladan sam, boli me, trnem, glupi kinez, jebao te blic. Sekundara se pomeri tek jednom za vreme njihovog trajanja. Onda, na nekom boljem mestu sat stoji ispred mene. Ovo je druga kategorija. Ne zato što je sintaksički kompleksnija misao već zato što je teža. Emotivno je teža jer podrazumeva i misao o nekoj drugoj situaciji, izvedena je iz nje, ima rep, sa sobom nosi i misao „tamo sat ne stoji ispred mene“. Šta ću sad s tim repovima, otkud znam koliko oni traju. Podkategorije su glupe, njih neću. Ovo će biti misao treće kategorije. Pored misli iz prošlosti vuče i budućnost, one neka traju minut. Sada kada imam sistem, pobedio sam. Koga?
***
IVANA MILJAK KARANFILOV rođena je novembra 1986. godine u Novom Sadu, gde je doktorirala na katedri za književnost Filozofskog fakulteta, i završila master studije dramaturgije na Akademiji umetnosti. Na katedrama, kao i na projektima bavila se kinematografskim elementima u književnim delima avangardista. Priredila je i objavila zbirku filmske proze Boška Tokina „Veliki planovi“. Radila je kao profesorka u Karlovačkoj gimnaziji, na predmetima Književnost, Retorika i besedništvo, a potom na katedri za slovensku filologiju univerziteta „Etveš Lorand“ u Budimpešti. Dobitnica je književne nagrade „Đura Đukanov“ za zbirku priča „Danas kada sam došla kući“. Živi u Beogradu.
TREBALO JE da ja sjedim za tim stolom; da mene zaljubljeno gleda dok nehotice gladi obrve; da pijemo espreso i dijelimo taj cheesecake; da ona i dalje bude moja Iris, a ja njeno Burence: kao naši nickovi na popularnom gradskom forumu na kojem smo se upoznale; da se zajedno prisjećamo dial-up konekcije; da nam suze frcaju od smijeha kad se sjetimo koliko su nam se roditelji ljutili zbog zauzete telefonske linije; da je i sad mogu razbuditi poljupcima; da me ona zagrli onako snažno, kao da grli cijeli svijet; da ne zavidim što ona ima roditelje kojima ne smeta naša veza; da priznam da moji nisu ni izbliza takvi; da se nikad ne desi ona noć; da je poslušam da poslije kina svaka ide svojoj kući; da ne zakeram da, prije nego se rastanemo, odemo nakratko u park; da odmah skontam da ti momci nemaju dobre namjere; da joj čvrsto stegnemo ruku i da zajedno trčimo; da dam sve od sebe da je zaštitim od njih; da ih moj vrisak otjera, a ne vrisak žene koja je sasvim slučajno prolazila sa psom; da ne obećam da ću svjedočiti, a onda smišljam način kako da to izbjegnem; da priznam da ne smijem, ako treba i da zaplačem, samo ne da se onako lažno kunem da sam slučajno prespavala jer mi se ugasio mobitel; da tog devetog novembra budem ispred policijske stanice u dogovoreno vrijeme; da zajedno kažemo da su je pretukli samo zato što su shvatili da smo lezbejke; da znam da si to nikad neću moći oprostiti.
***
LEJLA KALAMUJIĆ rođena je 1980. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je diplomirala filozofiju i sociologiju. Autorica je tri zbirke priča “Anatomija osmijeha” (2008.), “Zovite me Esteban” (2015.) i “Požuri i izmisli grad” (2021.). Također je objavila i zbirku drama pod nazivom “Šake pune oblaka” (2020.). Priče i drame su joj prevedene na nekoliko stranih jezika.
Podrhtavao je, dok je zemlja mirovala. Znači, nije zemljotres. Stoji, naslonjen na auto, na parkingu ispred aerodromske zgrade. Očito da nije ni u tramvaju. Zašto onda mladi gospodin drhti? Premlad je da bi upoznao starog Alchajmera, mada već ponekad kvalitetno zaboravlja. A i dovoljno star da bi trebao znati od čega čovjek podrhtava kad nije ni zemljotres niti se vozi u tramvaju. Ali ne zna. Stoji i podrhtava. Nije ni groznica. Zurenje prema vratima kroz koja su izlazili tek pridošli putnici, prekidao je tek toliko da sa haube auta uzme tetrapak sa mlijekom i iz njega otpije dobar gutljaj.
Jednom je tako, kao dječarak od nekih pet-šest godina, dobio onaj suhi kašalj. Neki ga zovu i crni. Podrhtavao je neprestano, dan i noć, dok su se malena pluća cijepala pod opsadom tog strašnog kašlja. Tako će nekad kasnije, puno kasnije, u svom životu iskašljavati krpice od krvi sa djelićima svojih pluća i komadićima kosti prijatelja, granatom raznijetog, u tom jednom gradu, koji je isto bio pod opsadom. Jedino što taj kašalj iz odraslog života nije bio suh a nije bio ni crn. Prije onako sočan i crven.
Drugi ili treći dan otkako je ritam kašljanja bio brži i od samog ritma po kojem je kucalo srce, očeve majke, njegove bake je nestalo na cijeli dan. Niko nije znao gdje je, a ako ćemo iskreno, niko se nije previše ni pitao. Znala je ona tako, često, umaknuti jutrom i ukazati se s večeri. Poslije bi sama pričala, ali nikad isto veče, kako je bila u gostima kod neke od svojih sedam kćerki i isto toliko zetova. I te tamo unučadi. Njegova mati nije imala vremena, pokraj toliko svoje djece, rada u polju, brige o nepokretnom svekru i stoci koja nije znala sama sebi nahraniti.
Njegov djed i tako nije puno govorio. Prije nego što će se on i roditi, djeda su izdali kukovi i noge su ostale da vise o te, sad već spužvaste, dijelove skeleta. Noge su služile još samo za ukras i da, estetski, upotpune prikaz čovjeka kakav bi, kao, trebao biti. Djed nije puno govorio. Osim kad bi njega držao u krilu i kad tu ne bi bilo drugih ljudi u blizini. On je i tako bio mali da zna šta mu djed priča, još manje da razumije a nikako nije znao, niti je mogao znati, da će je jednom kad odraste spoznati za to prigušeno more, potrebnih i nepotrebnih stvari, koje će ostati ispod onog dijela mozga, sa svakodnevno korištenim informacijama. Neko to zove podsvijest a neko bi to, hirurški precizno i medicinski tačno, nazvao onim devedeset i pet posto dijelova mozga koje čovjek nikako ne koristi. Mozak u dubokom snu. Neko će reći pa što će nam onda uopšte? Samo još dodatni teret za nositi. Na ramenima i kukovima. Ko ih ima i koga slušaju. A pitao nije nikad. Ljudi koji se rode dovoljno mudri imaju tu prednost da, od rođenja, vođeni intuicijom i tim unutrašnjim proviđenjem, znaju da druge ljude nema potrebe ništa pitati jer ništa i ne znaju. Dokaz tome je to što stalno govore. A kako onda onaj ko stalno govori ima kad i da misli. Nema kad. Zato i ne zna, jer nikad nije čuo tišinu.
Djeca k’o djeca, s kašljem ili bez njega, bili su napolju od zvijezde do zvijezde, u vlastitom očuđenju svijeta u kojem i tako nije bilo odraslih. Osim kad bi pretjerali sa čudima, što bi po zakonima odraslih bilo kvalifikovano kao kažnjivo, slijedno tome, bili i izloženi kazni i odmazdi odraslih. A odrasli sve znaju, kako treba i zašto treba. Oni su veliki i njima niko ne treba da namaže krišku kruha ili da im veže pertle. Misle, sad kao odrasli, da su se s tim vještinama rodili i da njih nikad niko nije učio. Niti su kad pogriješili. A ni zgriješili.
Stare majke nije bilo cijeli cjelcati dan. Vratila se nakon prvog mraka. Ovaj put nosila je nešto. Kad je otišla u jutro, nije odnijela ništa. Bar koliko se dalo zamijetiti. Ili prebrojati. Poput friško snijetih jaja u kokošinjcu. Matematika je egzaktna nauka, čak i u kokošijem svijetu. Koliko koka, toliko jaja. Dnevno. Ako koke imaju dovoljno da kljucaju okolo i ako nije zima. Tog dana je bilo ipak samo obično sabiranje – deset koka je dalo deset jaja. I sva na broju. U ruci je nosila malu smeđu bočicu. Jednu od onih u koje se pakuju lijekovi. Najčešće, antibiotici. Odlučio je da će biti odlučan i dosljedan i da neće otvoriti usta da to popije. Čak i pod prijetnjom upotrebe sile. Nije volio gutati te plastične kapsule. Nekad bi, kad bi ga natjerali i silom mu ugurali tu šarenu kapsulu, istu zagrizao i tako rasuo prah iz njene utrobe po svojim malim ustima. Njemu je i danas to jedinica za stepen okusa gađenja i odvratnosti u ustima.
Dok se krio umotan u paravan između dnevne sobe i kuhinje, podrhtavao je toliko da su se plastične kvačice, kojima je zavjesa bila okačena o plastičnu karnišu, počele tresti, proizvodeći zvuk sličan zveckanju lažnih bisera oko vrata jedne od njegovih tetaka. Majka je prišla bez riječi. U jednoj ruci je nosila otvorenu smeđu bočicu a u drugoj čajnu kašiku. Samo je rekla – zini! Kao hipnotisan, otvorio je usta i zažmirio. I dalje je bio umotan u paravan i samo je malešno lice virilo iz njega sa razjapljenim čeljustima. Izgledao je poput njegove bake kad bi se, zamotana maramom, molila Bogu. Bio je spreman da, pod cijenu da mu to bude zadnje u životu, pregrize i ove kapsule. Umjesto okusa plastike na jeziku, ustima se razlila nekakva toplina u tečnom stanju. Mljac, mljac… Sirup? Nije bio. To je u djeliću sekunde zaključio. Sirupi se nikad ne daju podgrijani, a drugo, nije bilo onog odvratnog mirisa i okusa arome maline. Nakon što je tečnost skliznula niz grlo, u tragovima koji su se još valjali po jeziku, prepoznao je mlijeko. Ne ono od krave, na koje je navikao svaki dan, ali ipak i ovo je bilo mlijeko. Ostatak mlijeka je ispio u toku sutrašnjeg dana. Sad već bez zatvorenih očiju i uvijanja u paravan. Tu sljedeću noć nije se zakašljao ni jednom. Niti dan poslije. Niti ikad više, sve dok nije odrastao. Bijelo mlijeko nadjačalo je suhi kašalj. Tek kasnije, mnogo kasnije, reći će mu da je to bilo mlijeko mlade kobile koje se tek bila oždrijebila noć prije nego što će njegova baka iščeznuti na cijeli dan.
Kad je ugledao poznato lice, baš je bio nagnuo, onako iz tetrapaka, još jedan dobar gutljaj mlijeka. Zagrcnu se i mlijeko iz njegovih usta oboji zrak u bijelo, stvarajući mliječni oblak ispred njegovog lica, koji mu za tren, zakloni i pogled na pridošlu putnicu. Povraćajući se iz šoka, brzo baci tetrapak u obližnju korpu za otpatke i nadlanicom obrisa tragove mlijeka sa lica i oko usana. Mljacnu slasno još jednom a onda mu se i osmijeh pojavi na licu kad je shvatio da ona tu scenu očito nije vidjela jer je, osvrćući se lijevo desno, pogledom i dalje tražila njega po parkingu. Mahnu joj rukom u trenutku kad je uhvatio njen pogled. Kod nje to izazva osmijeh, nevin i iskren, poput djevojčice koja se vraća sa ekskurzije u osmom razredu, dok je čekaju mama i tata, nakon što se prvi put bila razdvojila od njih na više od jedne noći i da to nije bilo da prespava kod bake, u stanu odmah ispod njihovog.
Podrhtava on i dalje ali manje. Shvatio je da je ostalo još samo da sačeka dok njen jezik ne osjeti okus mlijeka. Tad će to zloslutno podrhtavanje od kojeg toliki umiru, da se smiri i da prestane. Ali prije toga, da joj ipak potrči u susret.
Znao je da ni u snu nije sanjala da će joj prvi poljubac s njim imati okus mlijeka. Mlijeko mlade kobile nije tražio. Nije imao potrebe. Od one noći kad je zamotan u zavjesu osjetio ljubav. I izliječenje.
***
RAMIZ HUREMAGIĆ je iz Cazina. Rođen 1972. Diplomirao kriminalističke nauke u Sarajevu 1999. a magistrirao kriminologiju i krivično pravosuđe 2001. u Kardifu, Velika Britanija. Radio na brojnim i odgovornim funkcijama u relevantnim institucijama kao što su OSCE (tri godine), Carinska uprava (jedna godina), Tužilaštvo BiH (skoro devet godina), EUSR – Ured Specijalnog predstavnika EU za BiH (šest godina), DCAF Ljubljana kao šef projekta Evropske komisije iz oblasti sigurnosti na Zapadnom Balkanu (skoro dvije godine). Autor je brojnih stručnih i naučnih radova i publikacija. Sa kolegom piscem Izetom Pervizom napisao višestruko nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film „Dim duhana“. Sa Anom Isaković napisao a onda i producirao pozorišnu dramu „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“, premijerno izvedenu u aprilu 2019. u Narodnom pozorištu Srbije u Beogradu. Radio na produkciji BBC TV serijala „Days that shook the world – Sarajevo assassination“, snimanog u Sarajevu. Ima objavljene tri zbirke poezije: „ U svijetu bučnih ljudi“, TKD Šahinpašić, 2013.; „Čekičanje vremena“, 2016., Centar SAMOUPRAVA, te „MIOSTRAH“, 2018., Centar SAMOUPRAVA, te zbirku priča „Grabež“, 2020. Centar OMAHA. Objavljivali ga književni časopisi i portali. Gost Ratkovićevih večeri poezije septembra 2017. Gost književne rezidencije u kući za pisce u Beogradu, aprila 2017. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.
čovjek-časopis 