Dolina bilježi propuštene sunčane dane kao mobitel propuštene pozive. Neprestano ratuje za ljeto. Ako se vrati u svoje djevojaštvo, pretvara se u arheološko nalazište. U njega godišnja doba zasijecaju motikom i iskapaju krhotine laži, čak je ni ljubimac ljeto ne štiti.
Poznajem muškarca kojeg brine neobjektivnost doline u kojoj ima malu okućnicu. Znam razlog zašto dolinina površina ostaje ista. Muškarčeva briga ne dopušta joj ni da se udeblja.
Evo opet gledam tog čovjeka kako ulazi u svoj omanji vrt, u divovsku konzervu. Iz nje usporeno vadi kolovoški mix.
***
BROJENJE
Prije spavanja u mraku kuhinje opipavam limenke. Zbog brzine i praktičnosti pokušavam naći instant-snijeg. Snijeg u prahu. Premetati njegove pahulje lijevo i desno kao kuglice primitivnog računala. Ali više ne pamtim koliko sam ih prebacila na drugu stranu pa osjećam instant-nesigurnost. Samo ih bjelina brani od podrugljivosti dok ih ponovno brojim, već pomalo otopljene.
Ujutro pod kuće se roguši. Snijeg na njemu otpušten je iz limenke i sasvim ga je otopilo disanje. Iščezava u valove i slijeva se na ulicu. Hoću prijeći zebru, no ona pliva kraul.
***
IZLAZAK VAN
Čaša, pepeljara, fotelja nameću novi poredak u sobi i zavode dok nema kućevlasnika. Fotelja zabacuje lepršavi kraj navlake poput kose. Otvara se modrini koja dopire kroz prozor. Bilje se naginje prema staklenim vratima te otvoreno, ne odviše koketno, poziva sunce. Katkada mu dosadi polaganost igre pa se očajnički izvrne, nijemo poruči da želi van.
Muškarac koji stoji s vanjske strane prozora pita se koliko tijelu treba vremena da krivotvori pticu u vrtu i koliko krošnja oskoruše ima sati da odglumi poprsje. Pa da on povjeruje kako je jedini plod na njoj privjesak od jantara nad grudima Scarlett Johansson.
***
LANA DERKAČ rođena je 22. lipnja 1969. godine u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana (pjesnička nagrade „Zdravko Pucak“, „Duhovno Hrašće“ itd.). Uvrštavana je u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Bila je sudionik više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija)… Tekstovi su joj prevođeni na engleski, njemački, španjolski, talijanski, češki, makedonski, poljski, rumunjski, mađarski, malajalamski, oriški, malajski i arapski jezik.
ima li ga aha stiže li čujem nešto kao kao buka brundanje daleko ako zapišti to je ne pišti uji šta to znači uji kao neki zvuk ovako uuuuu iznutra tako se kaže gde si krenuo lezi slušaj vrelo je peče me uvo ali doći će svakog trenutka zvoni za večernju ako dolazi moramo da javimo svima prošlo je pet sati vreme je da budemo za večeru da budemo prvi aha pa je l’ pišti pa je l’ brunda ne samo uji šta to znači uji kao neki zvuk svetli greje sa severa ili s juga odozdo odakle sa podzemnih zvezda
***
BITI ILI NE BITI
nije dovoljno ući u odeću svog sina sakriti se u mrak poslednje babuške kamuflirati se u srce olovke pokriti se brašnjavom zanokticom pekarke treba postati virtuoz u disciplini smanjivanja temeljito nestajati sve dok ne ostaneš samo radio talas koji za kaznu izgovara stotinu puta odričem se odričem se odričem se odričem se…
***
KAKO NALAŽU OBIČAJI
ne spava se celu noć pred zoru se pogleda u ogledalo onda se s odrazom polomi pogača jezika izljube se sopstvene desni tri puta s leve tri puta s desne strane onda se kaže dada vaskrese i odgovori se raphel mai amecche zabi almi posle se za doručak služi kaša s borovnicama i zašećereni ristreto
***
O KINESKOM SLIKARU ČIJE IME NE UMEM DA PROČITAM
jutros je u školi s milijardu đaka za dobro jutro otpevao himnu u kojoj se kaže da će jednog dana svako voleti onoliko koliko može i biti voljen onoliko koliko mu treba i da će svako naricati iz nepostojeće duše isti nemi slog onda je zajedno s crno-belim drugovima kristalnih očiju iz kojih vrište neprolivene suze s gologuzom decom začetom u magli učio važne datume u istoriji nebitnosti definiciju bespredmetnosti formulu spontanosti kako se grize tuđa savest i kom diskursu pripada tišina onda je na času poezije kao i svakog dana čitao uvek jednako neponovljivu pesmu pesmu koja nije bila spremna da preuzme rizik ma koga laže priznaće svima danas je pobegao iz škole i brzo je plivao leptir stilom s kitovima ubicama sve dok nisu naučili kako se pravilno izgovara njegovo ime
***
BOJAN BABIĆ odrastao je u Mladenovcu, tipičnom jugoslovenskom (post)industrijskom gradiću, a Filološki fakultet je završio u Beogradu. Do sada je objavio osam knjiga: 1996. PLI – PLI, kratke priče; 2003. Buke u prozi, pesme u prozi; 2008. Priče o sreći, kratke priče; 2010. Neljudska komedija, roman; 2013. Devojčice, budite dobre, omnibus-roman (nagrada fonda „Borislav Pekić“); 2013. Ilegalni Parnas, roman (uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Biljana Jovanović); 2015. Čaplinova stopala, roman; 2018. Yahoo, roman. Prozu, poeziju i kolumne je objavljivao u časopisima i antologijama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Mađarskoj, Švedskoj, SAD, Meksiku… Njegove knjige i tekstovi prevođeni su na engleski, makedonski, kazaški, nemački, albanski, švedski, islandski, mađarski. Babić je bio gost rezidencijalnih programa evropske mreže za pisce i prevodioce Traduki u Sarajevu i u Skoplju, kao i Švedskog instituta i udruženja Krokodil na ostrvu Gotland.
Ovo je sada kraj na kome ne želim hladno i toplo živim i patim; u stvari, ne želim više da čujem budućnost očima ću biti onaj kraj, tanka linija i neću da moja osoba strada; neću dozvoliti da propati moja tišina
čitavu noć mislim na zbogom što znači ptica i san, zvezda sa izvora kraja krije noć zrak na pučini mesečev suze, to je važno, plemenito, nežni snovi mogu probiti led, uspomenu; ja u stvari želim tvoj glas na pučini.
Dobro se pakujem. Mogu spakovati gomile u Neckermann kofer koji se više ne proizvodi. Savijam ivice, stranice se lome, tri para makaza u tri veličine. Ali ne mogu da spakujem ono a da ne iscuri negde usput. Na kraju ostaje izvan, lepršajući među oblacima.
_________________________
10.48 h – 10.52 h 10. avgust 2020. ponedeljak (Reading, Abbey) [Spiritualna inspiracija istoimeni film Szabolcsa Tolnaia]
***
SUDBINA JEDNOG VLADIMIRA
jedno popodne natekla glava iz mrtvačkog taloga neće još dugo čekati na poziv od Joanne dijete korijenja ruskih emigranata davne prošlosti kakve će sudbine biti od alkohola koje proizvode bolesti tipa na televiziji dva zalogaja u posudi za mlevenje savršene komunističke ideje imao je onaj dobroćudni osmijeh inače je već bilo kasno
__________________________________
19.51 h – 19.55 h ponedjeljak 31.08.2020. (Reading, UK)
***
DOCH DER GRENER HATTE AUGEN
gledam svoje distimične odraze naprežem knedle iza kapaka uspevam: kašika, viljuška, nož, tera brzi voz glave se mogu naviti više puta ujutru u podne sa kišom u bokalu sakupljam te nebeske suze za oslabljeno mesoždersko cveće too much to lose wie ein Stückchen von der Kerze ispred robne kuće blagoslov za peni razmišljam o neizvesnosti na raskrsnici bez semafora i putokaza koliko vremena prođe pre nego što se pogledi odvoje velike oči kao gavranovi ili albatrosi ’Tačan sam, neću zadocniti ni dana. Slušaj, svevišnji inkvizitore!’
______________________________
završeno u 12.50h 05.09.2020. subota (Abbey, Reading, UK) [*stihovi na nemačkom Herta Müller – – poput komada sveće; naslov – ali Grener je imao oči] [završni stihovi Vladimir Majakovski]
***
NEKO MI JE UKRAO SUNCE
Neko mi je ukrao sunce Sa očima i šumovima i verujem da moram da se popnem Ruke što se pomiču skladno tražeći bensedine i druge anksiolitike Iza okana od stakla Iskošenih prozora i vrata neko stoji i prisluškuje – ovde zidovi imaju uši
Neko mi je ukrao sunce U jednom zamahu grana oblaci su sivi i teški i mame na skok u reku Koraci na kvadratima od mermera ili drugog kamena Ostavljaju gomilice žutog peska ili mulja u dubini I bobice jesenjih uzdaha poput šipuraka zakačenih za ogolelo granje
Neko mi je ukrao sunce Na betonskim stepenicama na ulazu u novi dom spustio je zavesu koju ne mogu da pomerim Ograda uglavnom od metala, ali ima i drveta i stakla Rešetke jedna do druge stoje – kao u detinjstvu, bele U raznovrsnim bojama neko sobno cveće cveta i klija
Neko mi je ukrao sunce Između brojki kalendara ugradivši strah od koraka i pokušaja Kada se sklapaju sećanja, ovo želim da ostavim iza sebe želim da zaboravim Na tremu pred lišajevima bila su neka bezbrižnija vremena koja se trudim da ne zaboravim, ali taj neko i dalje stoji Pokopavajući sva moguća stremljenja
Ostaješ ovdje zajedno sa tim krdom nezadovoljnih davno odustalih od života nekada je bilo sretnih dana na sirotinjskom balkonu kojem više ne pripadaš suho grlo i grudva koja se uspinje izlazeći na oči, kočeći glas
Zato ćeš i krepati na toj zemlji dok sam polako brojala svojih oko 200 funti dotrčala sam u svoju iznajmljenu sobu s pogledom na crveni zid razmišljajući o sposobnosti gutanja očaja promatrati ćeš sve to iako ti je dosta tog pogleda zajedno sa krdom bolesnih ljudi
______________________________
7.56 am – 8.01. am 30.10.2020. petak (working place, horror building, University of Reading)
***
DOK SAM GLEDAO U SVOJE SKVRČENE NOGE
Gledao sam u svoje skvrčene noge lice upalo sa nevidljivim plaštom ljudi zabijeni u kućama full-time smene sada je ovde i da sam u svojem gradu sigurno bih prošetao; Prošao bih kroz centar betonskih prskalica
Tek sada primećujem svoja rebra nekih 61 kg telesnosti Umirem; sam ću se razbiti kao prorez s ljubavlju Kada sam odlučio otići od sebe.
_____________________________
19.55 h – 19.59 h 02.11.2020. ponedeljak (West Drayton, Greater London)
***
PJEŠAČKI PRIJELAZ
Isus kaže – prelaziš preko pješačkog prijelaza život poslije smrti zna sve odgovore u oblacima ne moraju se nikud žuriti savršeno su informirani
sanjam svaki slučaj posebno u sebi treba upoznati sve ponaosob prostrano čeka ništavilo dok premećeš iz ruku sve te nepotrebne stvari treba govoriti kao beskrajna blagost unaprijed zainteresirano promatrati izložene predmete jer će te (kako podlo od njih) hladnokrvno nadživjeti.
______________
01.32 h – 01.39 h 17.12.2020. četvrtak (West Drayton, na krevetu)
***
O STAKLU, O OGRADI, O ZIDOVIMA
Vozim bicikl od davnina kući gazim suve leševe mrtvih stonoga na plavim izrezima tepiha ispred wc-a: ne zaboraviti povući vodu obrisati prašinu odbaciti ničim izazvane nesporazume o tobožnjim vlasništvom nad rečima i jezikom oranžada i cut-up prelazi u black-out – crno pred očima
Ne, ti nisi ta osoba iako sam imao drugačiji utisak pre odrastanja talasi koji se miču stoje oko metle njima bi trebalo brnjicu na njušku Vindišova žena odnosi metlu u šupu „Bila je poštarka“, kaže. „Podrigivala je i smrdela…….“ na nivo obdaništa moždane razvijenosti u kupatilu idem za šinama sa šlemom ograda se završava dok prilazim iz slivnika ka lavabou sredstvima za dezinfekciju.
_______________________________________
11.26h – 11.34h četvrtak 03.06.2021. (West London; Svetski dan bicikala & biciklista) [tokom priprema za posetu Szabadki] [kurziv – Herta Müller]
***
Vladimir Milojkovity (mađ.) ili Milojković (srb./hrv.) je rođen 1978. godine u Szabadki / Subotici, na severu Bačke. Završio je akademske studije iz pedagogije vizuelne umetnosti (2014.) i specijalizovao se za rad sa decom sa autizmom, na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Objavio je dve knjige poezije; „Razgovor sa Hertom“ (SKC Kragujevac, edicija ’Prvenac’, 2014.) za koju je nagrađen za najbolji neobjavljen rukopis mladog autora; i „Teško u glavi“ (Presing, edicija ’Pod presom’, 2020.). Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; zastupljen u novijim edicijama *Fantoma Slobode*, *Čovjek Časopis*, *Libartes*, *AKT*, *Priče iz izolacije* (Makart 2021.), pored učešća na internacionalnim kompilacijama poesié sonore, internacionalnim izložbama DADA umetnosti i festivalima kratkih filmova; redovan učesnik poetskih čitanja, kao i radionica kreativnog pisanja *Pisalište* i književnih kolonija u CK13 (NS); vizuelni umetnik, art-performer i od 2021. član Engleskog PEN Centra. Trenutno živi u Heathrow Villages, u VI zoni Londona.
Mogla sam tako uživati… Ovo ljeto je bilo zeleno i znojno prepuno sunčevih sjena na napuštenim secesijskim fasadama. Ulice su napokon postale prohodne, tramvaji gotovo poluprazni i bilo je toliko slobodnih klupica po parkovima. Mogla sam tako uživati… Ovo ljeto sam radila u skladištu i bioritam mi se nasilno promijenio. Pod stankom sam u uniformi odustala od finoće i sjedila na asfaltu pred trgovinom po turski i pušila. Jedino što mi je preostalo bio je zdrav apetit pluća da u potpunosti ne poludim od svakodnevne palete ljudskih gluposti. Sjedeći tako po turski, naišao je neki muškarac i mislio da prosjačim. Htio mi je dati čak pet kuna samo nije znao kamo da ih stavi pa ih je nespretno spustio na onu moju žensku stvar u trapericama. Vratila sam mu tih pet kuna. Otpuhnula dim i gotovo, s pauzom je gotovo! Mogla sam tako uživati u ljetu, zelenom i znojnom ljetu prepunom sunčevih sjena. I svi mi u trgovini, u skladištu… I Dario, i Ivan, i zaštitar i ja s diplomom. To nije posao za žensku, spomenula mi je u prolazu stara purgerica, dok sam nosila vreću krumpira i pokušavala izbjeći ruke zaštitara koje su me stalno nalazile: između polica, u hladnjači ili kod lifta i nisu odustajale od dodira ni poziva za kavu. Mogla sam tako uživati ovo ljeto. Sve nas je snimala videokamera u trgovini. Čak i Darija i mene dok smo se presvlačili jedno do drugoga u uniformu iz smjene u smjenu i pretvarali se da se ne gledamo. Mogla sam tako uživati ovo ljeto, jer krajem kolovoza Ivan nije imao nikakva problema sa sramom i nije mi više dao da odlazim na pauzu pušiti sama. Ivan je bio otvoren i više nisam sjedila po turski na asfaltu. Mogla sam tako uživati ovo ljeto… Samo da sam neka druga, neka druga osoba i da nisam tako prokleto umorna od svega.
***
SENIZLIK*
Nevolja je uvijek u umu. Lako se ljušti kao kikiriki u ljusci. Ostavljajući za sobom silan nered. Ja volim takav nered, poslije njega si zdravo žedan. Umorna sam od laveža razigranih pasa i cvileža ljuljački. Nekako sva drhtim na suncu, nedostaje mi tvoj smijeh, onaj koji ti ostaje dugo i iskreno u očima. Nevolja je u umu koji krivo razumije stvari i gricka srce. Srce što je posađenu sjemenku definiralo nužno kao stablo točno te i te vrste, tog i tog naziva, iz te i te porodice. Jutros me pogledao moj odraz i točno je znao što ga čeka u ponavljanju svakodnevnice.
*Senizlik: prev. s turskoga jezika = nedostajanje jedne konkretne osobe, beztobost
JOSIPA MARENIĆ rođena je 22.2.1982 u Zagrebu gdje je završila fakultet i pustila korijenje. Objavila je zbirku poezije Let ruku (vlastita naklada) i znanstveni rad predugog imena, neke književne osvrte po portalima, par priča po zbornicima. Njezina poezija se može naći razasuta po časopisima Zarez, Riječi, Republika, Alternator, Balkanski glasnik, Čovjek Časopis, Booke.hr, također u nekim zbornicima i Antologiji Jutra poezije. Vodila je tribinu Pjesnički dvoboj u suradnji s Centrom za kreativno pisanje, čije je radionice pohađala. Aktivni je član udruge Jutra poezije i sudjeluje na svim tribinama na kojima može sudjelovati poput Pamele, Stihovnice u Sisku, Zagrijavanja, Odvalimo se, Učitavanje i mnoge druge. Također je sudjelovala u humanitarnoj inicijativi „Di si bio 2020“. Ove godine joj je u nakladi Jutra Poezije objavljena knjiga Pjesme koje ti pripadaju.
Otpadaju mimo mene I zaustavljaju trotoar Muškarci mojih godina Sruše se u razgovoru Zamrznuti ispod brada I napukli pod ledom Pojedini već prosedi Mnogi još uvek Bez završenog lica I zatvorenih planova Nekada vodeni sinovi Danas na ulici potonuli očevi
A strele idu I vrata im se otvaraju Ne i muškarcima mojih godina Ne i telu što se razilazi Prosutim kesama kupusa Dok izlazi sa pijace Kašikarom ispod srca Ili na stazi za trčanje Kad sveži očevi su Previsoki sinovi Oboreni Preko lakog uspona
Koga promašuje padanje I ko otvara oči Tek kada se sve utiša Ko se dečački pritajio Kada je najpotrebniji Severni krokodil ko je Nizak ispod snežnih ringova I rožnat pred vejavicom Mlad spor i odabran
Ko se beli u močvari Kad ispuštaju se oko mene Prerani muškarci Samo su klonuli kažu Licem prema pločniku Kad sledeći put Podignu pogled videće Kako se oprezno okupljamo Da radoznalo Opipamo mišice Naglo stasalim momcima
GORAN KORUNOVIĆ (1978, Jagodina), iz zbirke pjesama “USTA BEZ KAPAKA”, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2019.
pred spavanje se popni na krov sunce upada u empire state
neka ti to bude dovoljno da prizoveš osećaj uspeha
sve treba pojedinačno imenovati
isplate u kešu veridbu iz panike odlazak na roštilj u srpskoj crkvi
disertacije trule po špajzevima koji se izdaju za sobe
niko nije fotografisao ljude usidrene u prvu priliku
romantizeri emigracije nisu došli na uviđaj
***
KOLIKO POZNAJEŠ POLJA
Komarac me je ujeo iznad ključne kosti. Štenci cvile pored bunara. Iza višnjika, špicasti Kopaonik probada zalutali oblak. Uskoro će avgust. Dvorište se presijava pod stopalima.
Ne izlaziš iz grada, iako te molim. Ne smetaju ti užegle pijace i vrućinom istrošeno strpljenje. Uvek se rastajemo na vrhu stepeništa. Milija ti je vreva.
Ne šaljem ti fotografije vrganja koje sam ubrala. Ne šaljem ti glasovne poruke u kojima šapućem. Ostavljam telefon u fioci, isključen, i slušam odjek svojih đonova. Slušam lišće. Čujem frekvenciju kojom bi tvoj glas parao vazduh. Htela sam da te naučim tišini. Drago mi je što nisam uspela.
***
RASTANAK
senke se već useljavaju u svaki topli kutak koji ostavljam iza sebe
***
VIŠNJA BEGOVIĆ rođena je 1995. u Beogradu. Pesme su joj objavljivane u časopisima Oblakoder, Fragment i Enklava, kao i na portalu čovjek-časopis. 2020. osvojila je drugu nagradu „Risto Ratković“ na Ratkovićevim večerima poezije, kao i treću nagradu na takmičenju „Timočka lira“. Pohađala je pesničke radionice kod Ognjenke Lakićević i Zvonka Karanovića. Priprema svoju prvu zbirku poezije.
povlačimo naše domove na vrške slomljenih snova napuštamo doline tijela potopljene u maglu i koračamo spuštenih pogleda pred nama stariji otisci obrasli travom, putokazi za mnoge rubove života prolazimo između stopa i putem se prorjeđujemo, širimo kao sačma i dodirujemo nove krajeve stvarnosti, svježe poglede u vječnu provaliju izgubljeni na povratku, tražimo svoje korake među sličnima, i umiremo usput na izgaženom blatu bolesni od potrage za izlaskom iz zemlje koju ne prepoznajemo u potrazi za nedirnutim tlom spremnim za konačno čovjeka gazimo sebe i ostajemo nepronađeni na prehodanoj zemlji koja nam se cijelo vrijeme strpljivo primiče u znaku svijeta
***
NEDOSTIŽNOST TRGA
nema kretanja s početka ili kraja kada se govori o tom sada nedostižnom trgu i k njemu se prilazi sa svih strana istovremeno sužavajući obruč koji uvijek promaši i zapne u neki od brojnih zvonika jer nijedan od nas ne može opisati put kojim bi se moglo, osim rastajanja i sastajanja, odrediti središte onoga grada trga kraj katedrale s kojeg promatrano, po pričama, nedostižnost znači nešto više
***
BAS BAOBAB
The Who, Baba O’Riley
pod bjeloočnicama čovječanstva raste baobab staklovinu iznutra lomi u pukotine suše – crvene žile probijaju fosile prvog skoka majmuna – čovjeka s grane udarac stopala o kožu zemlje bubanj bosih tabana uspravio je ljude ustaje dvonogo doba utišava civilizacijski bas raste bubri preživljava prvi tremor ispod buke skriven iza eksplozija sirena smijeha neprekidna pratnja početka nečujna od gradova bubnja tempo skoka s baobaba rođenje svijesti nepoštivanje lavlje grive zaborav groblja slonova suhe grane ptica grabljivica između nekoć nas i sada nas blata i stakla udara samo bas bosih tabana večerima uz plemensku vatru danima u tvornici ispred stroja u postelji pod bocama trgovima tramvajima, napuhnutoj djeci iz bjeloočnica ispada gladno sjeme baobaba niče u daljini zaborava milijardi trešti drevni bas nepromijenjen glas prije glasa odmetnut šutnji prirode i ništa nikad neće zaustaviti zov baobaba na parenje i povratak bao – bab bao – bab bao – bab…
***
TIŠINA
preostaje gašenje glasova a onda tišina bubrenja zakržljale jabuke u grlu do potpunog gušenja, smrt usta razjapljenih u nerazjašnjeno nebo…
…bit će to kada jeleni zalutaju u jutarnji voćnjak
***
LUKA IVKOVIĆ (Šibenik 1999), student agroekologije na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do sada objavljivao u časopisima Strane, Kritična masa, uvršten u zbornik Rukopisi 43 i 44, ušao u širi izbor za Prozak 2018, sudjelovao na tribini Rani radovi u Močvari i tribini Učitavanje u Booksi. Trenutno jedan od troje nagrađenih na natječaju Slovo Gorčina.
“Kao pjesnikinja dokazano vješte ruke, Sanja Lovrenčić skicira tajanstvenu Junakinju. Tko je ona? Nakon čitanja, na nama je da zaključimo. Ili da je ostavimo da se još dugo oblikuje u nama. Jer ova zbirka pjesama računa na suradnju onoga koji pomno gleda i sluša, znatiželjna čitatelja osjetljiva na jezik i njegov onkraj. Sanja Lovrenčić poziva nas na pustolovno pjesničko putovanje kroz pjesme-epizode jedne posve osobite, nikada dokraja iskazive ili pak oštro iscrtane protagonistice, a s čijim se veseljima, dvojbama, uvidima i rezignacijama s lakoćom suživljavamo.” – Dorta Jagić
(mnogostruka)
bila jednom jedna žena koja je spuštala visak u more ne bi li se izokrenulo
koja je osluškivala pomoću lijevka od zlata, sve dok joj more ne bi ušlo u uho, kroz uho u palaču
koja je pokušavala ostaviti otiske prstiju u vodi
(cvijet za cvijet)
ah, malena cvjećarica nudi svoje mrazne ljubice:
išla je po njih u duboku šumu, u duboko deblo, duboku kuću,
išla je po njih na dno mora, išla išla išla – o bože, koliko idenja! – uvijek se vraćajući, nikad ne prestajući –
i sad moli: mala trampa-razmjena, nešto za nešto, za nešto bilo što, sićušan zlatnik koji će spustiti u džep, makar da nestane, rastopi se neotporan na sve vrste mraka –
cvijet za cvijet, molim lijepo, jer sve je jedno i ne može se živjeti ne živeći
(bocca della verita)
to su velika usta istine koja je uvijek iznova osporavaju, podsjećaju gdje joj je mjesto
u trenu u kojem se budi usta se otvaraju i već se skliže kroz crno grlo premda još nije otvorila oči
treba činiti drugo, smisliti kako će postojati svaki dan drugačije, kao što zec naglo mijenja smjer
treba činiti nešto neizrecivo drugo pa neka usta u prazno zijevaju svojim istinama –
krijumčariti onkraj svakog uvida mjehurić praznine u kojemu ima mjesta za jezero –
to jezero, tu pjesmu svijeta
(prozori)
zatim je došao trenutak da sjedi iznad grada i broji prozore
a između prozora, u prozorima i onkraj prozora izvirivalo je lice –
ne smiješ pustiti pogled da ga slijedi, glasilo je pravilo koje je udahnula u trenu kad su se nebeski diskovi pokrenuli, no bilo je teško vladati očima –
slijedila ga je, izbjegavala, lovila u svojoj izabranoj nijemosti – širokim kistom brisala, izvlačila na vidjelo –
no prozori su ostajali neizbrojani i trebalo je počinjati iz početka –
iz početka koji se uvijek iznova gubi između očiju, u kutu usana ili gdje već –
sabrati se, izoštriti pogled-naslijepost, posezati sve dok ne uhvati
svoj lijepi kristalni bodež
(neki dani)
dolaze dani u kojima ima previše očiju – između, u dubini, bol od tolikog gledanja
dolaze dani u kojima nema snage uzeti metar i odmjeriti: toliko do orbite, toliko do križanja putanja, toliko do crnih diskova koji bacaju na nas nešto obrnuto od sjene
dolaze dani u kojima svim svojim očima zuri u zrcala i vidi kojekakve tropske ptice –
ponavljaju: planino! ponavljaju: oj-ti-livado!
upijaju boje, svijet postaje bljeđi, one ne postaju šarenije
od zurenja u te prizore krv joj počinje tražiti mjesto za izlazak, crvena i bijela zrnca sudaraju se i stvaraju buku nimalo nalik velikom odjeku u kojem bi trebala stanovati
(množeći rijeku)
i još ona koja je množila rijeku, jednu pretvarala u šest –
naporan posao, nesagledivo dugotrajan, to kopanje korita i korita
i budući da je bila vrlo, vrlo temeljita, sadila je vodene trave po strogo utvrđenom planu, no vode u izvoru nije bilo dovoljno, jednostavno nije –
mislila da mišlju može riješiti, mislila vodu u kamenu u nebu u svim bijelim stvarima – zviždaljke je izrađivala da joj prsti ne budu besposleni, za svaku rijeku jedna zviždaljka, no vode nije bilo dovoljno, jednostavno nije –
ne, ne potoci! što će mi šest potoka umjesto jedne rijeke!
objašnjavala je svojim letećim životinjama uzalud se nadajući da će joj priteći u pomoć tako bestjelesne –
i trebat će zatrpati, i trebat će se odreći –
ali kojega od tih suhih korita, svoje dječice od zraka, svojih posteljica od zemlje?
(kaligrafija)
i kad se zaposli, oboruža kantama boje i metlama-kistovima pa povlači liniju kroz cijeli grad –
i krovovi, i krošnje, i nebo! –
to je tek oznaka, broj toga dana u koji prebrzo ulazi, iz kojeg prebrzo izlazi
(mikroproza: niti)
bila jednom jedna žena koja je živjela među šarenim nitima
kad god bi nešto novo započela zavezala bi novu nit za svoj strop od ribarskih mreža, svaki nastavak obilježila čvorom, dodatkom koji čeka sljedeći čvor –
a zidovi su bili oblijepljeni riječju sutra
i bilo je malo baš dugačkih niti
no zato je strop bio okićen bezbrojnim šarenim počecima
zašto si ovdje? pitali su je vlasnici kuće
nitko ne može biti vlasnik nečega što ne može trajati, rekla je i zavezala nov končić
i svaki, baš svaki bio je drugačije boje od ostalih
(boja vode)
početkom jeseni sklapa kišobran, pušta da je rastopi kiša
(gradovi i predgrađa)
ona polazi – izlazi – iz razrušenog grada – sada mi dajte drugi!
prostora je malo, možeš dobiti zaselak neizvjesnih granica –ne, ne granice! – gabariti? – koješta, broj kuća! – jedna do nijedna – ne, to su posve pogrešni pregovori, bijele košulje, plavo nebo, to je moj zaselak –
ona izlazi iz razrušenog predgrađa – ne može se reći da je to bila neka veličanstvena arhitektura, veličanstvenost je drugdje – hajde, izmisli još jednu palaču, ne uvijek tu kućicu od lišća!
ona gradi kućicu od lišća, no ni to nije baš jednostavno – previše? premalo? – glatko i prazno od tog materijala ne može –
ona izlazi iz razrušenog grada i stavlja crn povez preko očiju – ah, zanosna prohladna svila poništava ograničenost tih prizora! – otvara oči, gleda u crnu svilu: uzorak koji zaustavlja
(na mračnom mulu)
odakle se izdvojila ta papirnata, s progorenom sredinom: mali vijenac vatre, unutra bijel pepeo –
ona je brod
koji na mračnom mulu otresa lance i konope
pušta nove: korjenčići moji, vitice!
no dobri majstori znaju: moraš sjekiricom!
ne možeš stajati na pristaništu, vrijeme je da se otisneš, uvijek je vrijeme da se otisneš!
lijep crn brod otiskujući se ispušta mek drven zvuk s lakim ukrasima –
i kako se moglo dopustiti da ga razjede tolika crvotoč
da rađa papirnatim vrištećim ženama koje gore?
(novo ime)
u najduljoj noći
traži novo ime koje će je zakriliti:
u njemu mora biti život iz stabljika i voda s izvora i more sa svim svojim smjerovima i jezero u kojem se skriva pjesma svijeta – i krute zimske trave i opalo lišće u svim bojama topao životinjski dah
i krljušti, perje, čaporci, krilatost, i-let-i-pjev prsti u glini sve tkanine sa zelenog razboja
osluškivanje: zar slavuj? već kukavica? jesu li se vratile divlje patke – listovi – listići – listanje – listje – suglasje, klasje – otisci, ljušture, tragovi, mineralna tvrda obojenost mjesečeva staza preko grada disanje, disanje
***
SANJA LOVRENČIĆ, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada “Gjalski” 2007), Martinove strune / Martins Seiten (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018). Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te dviju zbirki autobiografskih zapisa: Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih (2017.) i Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić dobila je nagradu “Grigor Vitez”. U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” 2012. Boravila je u rezidencijama za pisce H.A.L.D. (Hald Hovedgaard, Danska, 2014.), OMI International Arts Center (Ghent, SAD, 2015.), Villa Yourcenar (Francuska, 2016.), Chateau de Lavigny (Švicarska, 2017.) i Q 21 – MuseumsQuartier (Beč, 2017.).
sinoć sam opet sanjala bejrut čitav grad satkan od tvojih riječi i sjećanja posvojila sam ih, sada su jednako moja kao i tvoja jecaj maaloufove trube poznata tema koja postaje ozračje melanholije u duhanskom dimu, otrovnom oreolu iznad naših glava jednom si legao u snijeg i rekao da bi mogao umrijeti slušajući me kako pjevam
guglam – does it ever snow in Beirut?
krv umirućeg sunca razliva se u smog zgrade i ulice gube obrise u tom nečistom mrtvilu sa istoka, nešto južno, smrad paljevine
naravno da sanjam bejrut, zaglavljena u sarajevu
pijane djevojke polunage slikaju murale rigotinom po fasadama to je okej fasade su ionako pune rupa od gelera starijih od neshvaćenih umjetnica
izbjeglice iz tuđih ratova na ovim ulicama prodaju papirne maramice u vremenu u kojem hara papirna prehlada papirne maramice za papirne sline i papirne suze pod papirnim okom papirnog mjeseca
naravno da sanjam bejrut, ali ne onaj pravi nego tvoj i moj, posuđen iz tvojih sjećanja veličanstven, vječan i topao lijep uprkos ožiljcima neprekidnih ratova i dok budna hodam tim nepostojećim gradom umalo me udari postojeći tramvaj u vrlo postojećem sarajevu
guglam – are there any trams in Beirut? jedan belgijanac profesor (koji je kao i svi isfrustrirani jarci na koje nabasam imao neku fiksaciju na mene) rekao je da je fotografisao naše sarajevske tramvaje njemu su oni egzotični, kao muzejski eksponati stariji od njega vrhovi njegovih sivih brkova bili su žuti i balavi oči buljave i prošarane popucalim kapilarima na temporalnom mišiću nabrekla arteria temporalis dok me gledao a kada je odlazio ostavio je pozdravljanje sa mnom za kraj sa svima se rukovao samo mene je poljubio u oba obraza kad je prepoznao da sam se sasrala od straha poljubio je i ostale prisutne (i muškadiju i ženke, pa čak i našeg profesora domaćina) i šeprtljavo se odgegao niz štrosmajerovu
a bio je filmadžija i imao je fobiju od debelih žena (u svemu treba naći trun ironije i trun humora, tako treba, da lakše preživimo, rekli su mi)
guglam – are there sexually frustrated sad old men in Beirut?
stanem kraj onog semafora u kulovićevoj opet treperi narančasto i sjetim se kako si me onda baš tu smjelo poljubio i kako si samo pola sata kasnije rekao “bit će rata ja ću poginuti i ti ćeš napisati pjesmu o meni” smijala sam ti se u lice “šta ti znaš o ratovima i ratovanju, bolan ne bio pa ti imaš najmekše ruke na svijetu i tako si sav svilenkast i nježan ti si samo za milovanja toliko si blag, da te potope u šoljicu tople vode ne bih znala jesi li to ti ili čaj od majčine dušice” a ti si bio ozbiljan i natjerao si me natjerao si me da obećam “okej, napisat ću ti takav ep da će se gusle izlizati dok ga odguslam” i još si me malo ljubio da bi me tek tako pustio i napustio “ti ćeš napisati pjesmu o meni”
o čemu? o tebi? evo, pišem ti pjesmu tri godine kasnije ja (za razliku od nekih) održavam obećanja samo nema gusli, ipak imam malo dostojanstva pa ne pravim potpuni cirkus od vlastitih emocija
guglam – do people keep promises in Beirut? ne znam da li si stigao upratiti, ali tvog obećanog rata još nije bilo a zvučao si stvarno ubijeđeno u to kao onda kada si sam otkrio sebi rak na dušiku ili kamen u bubregu (trenutno su to dvije jedine hipohondrične epizode kojih se sjećam a bilo ih je stotine) nije tebi lako sa tom tvojom hipohondrijom ratohondriju od tebe ne moram posuditi nama – rođenim prije nego su se devedesete razdanile to je urođeno stanje, zajedno sa urođenim nostalgijama i urođenim osjećanjem postapokalipse guglam – do babies born in Beirut have an innate fear of war?
sinoć sam sanjala bejrut i sanjala sam tebe za to krivim decembar – mjesec u kojem mi običajno najviše nedostaješ i onaj jedan dan kada sam prelazeći cestu u ulici kulovića osjetila tvoj miris u svojoj lijevoj nozdrvi pa se tu zadržao kao nakupina gnoja i ne popušta me sedmicama bejrut kojeg sam sanjala i ti kojeg sam sanjala ne postojite i ja sam toga vrlo svjesna sve je to ukaljano ili pozlaćeno subjektivnim sentimentalno je i patetično trivijalno u ovoj pjesmi nema mjesta za priznanje vlastite sumanutosti (nakon toliko vremena, ja tebi još uvijek pišem, prezirući se zbog toga) ni za tvoje ideološko sunovraćenje (ono će možda da posluži kao siže za neku komediju karaktera, ili nešto slično)
guglam – does shitty poetry exist in Beirut? I guess it does now.
p.s. više ne pjevam kao nekad, mislim da bi trebalo da znaš tek kad mi je jezik natekao od alkohola imam hrabrosti pustiti glas i nadati se da me negdje daleko čuješ i umireš slušajući kako moje glasne žice trepere od straha da si ti za mene najveće i najtrajnije voljenje i kako me to sve boli više od nadolazeće kataklizme i svih ratova koje ćemo tek doživjeti
januar, 2020.
***
PILLOW TALK, on
Ne razumiješ šta ti zapravo hoću reći Kada kažem da želim da te konzumiram: Doslovno želim da te unesem u sebe Da pojedem tvoj mozak Tvoje ruke, obraze i usta Tvoje riječi Da sve to u sebe strpam, progutam Da te provarim i upijem u ćelije Pa da onda konačno Postanem kompletan
Kada prelazimo mostove nasumičnim odabirom Šetajući ovim sjebanim gradom Rijeka je pod nama ledena, A ti si topla i živodajna I ležerno pričaš o smrti Dok nam žile žudnjom kucaju u isprepletenim prstima
Ako umrem prije tebe Kažeš da ću visiti nad glavom svi tvojih budućih ljubavnika Besramno ćeš me eksploatisati u svojoj poeziji Kažeš, a ne vjeruješ u to, Bol za mojom izgubljenom mladosti bit će tvoja karta u bolji svijet, na Novi Zeland, možda čak…
Ako umreš prije mene Kažem ti da ću vjerovatno – pecati.
I ti se smiješ I ja se smijem I smijemo se Dok ne zašutimo
Naša bliskost je tvrda čahura U njoj žemo razviti krila Stopljeni u jedno Ulijepljeni sluzavom supstancom bitka Ne sumnjam
Ali i dalje ponekad imam potrebu Da te u jednom zalogaju progutam
*
PILLOW TALK, ona
Šutimo u bašti slastičarne “Kod Amira” Mlitavi i pokisli
Jedino smo čvrsti i istrajni U držanju za ruke
juni, 2021
***
MIRNA GOSPOĐA MIRNA IZGUBILA JE SVOJ MIR
Raspolućenje posljednjeg atoma snage Pretvorilo je staloženu i mirnu gospođu Mirnu U neukrotivu goropadnicu tragičkih razmjera
Svi oni leksilijumi propisani za svakodnevne neuroze Hiljade sati slatkih turskih melodrama Više ne mogu da otupe njen organ za razmišljanje
Iza staklastih okna neumorno rade parne mašine Hrđavi gorostasi iz palih režima Ne može da spava gospođa Mirna U kotlovnici trauma temperatura je davno Dosegla, pretegla kritičnu tačku ključanja
Prijetimo eksplozijom – Više ni mekane ručice unučice Une Ne mogu da ohlade vrelo čelo Kaže, krajem osamdesetih je počelo I od tada nikako da stane
Šište i škripe nepodmazane preslice smisla U hipnotičkom praćenju loptica na bjelosvjetskom turniru Ping-pong politikanstva U ozračju dramatičnih džinglova informativnih emisija I cviljenju Šindlerove violine na prilog o sirotinji Tu je negdje nekada staložena i mirna gospođa Mirna Izgubila svoj mir
Zato sada svi strahujemo od erupcije supervulkana koji čuči u toj sitnoj ženi bistrih očiju I prodavači u trafikama I revizori u trolejbusima I šalteruše u Elektroprivredi Svi osjetimo šta se sprema, Malo nas je strah, ali smo i radoznali
Nedjelja je uspavana obilnim ručkom, naduta od dokolice Napeto komšije ćure kroz prozore iz nebodera, Eno je, nosi smeće do kontejnera za reciklažu Sad bi nekada trebalo konačno da pukne, Svako malo Sad nekad
maj, 2021.
***
EMINA KOVAČEVIĆ rođena je u Jablanici, odrasla je u Mostaru, a školovanje završila u Sarajevu. Apsolventica je na odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Bavi se dramom, dramaturgijom, radiodramom i poezijom. Dobitnica je stipendije “Fondacije Karim Zaimović” za akademsku 2019/2020. godinu. Na ovogodišnjem, 50. izdanju Slova Gorčina njen rukopis poezije “Skice iz Unicef sveske” odabran je među tri nagrađena.
Samo jedan mali slap koji pada preko jezika survava se niz bradu na teritoriju srca zamrzava u trenu napregnutih pluća čeka otapanje u rano jutro kad ptičji cvrkut najzad zagluši uporni kašalj i gorku suzu
***
VRHOVI PRSTIJU
Hoću jednu brzu sliku munjevitu neprevodivu što ne opisuje ne pripoveda gde nema lica junaka pripovedača autopoetike metapoetike doživljenog ja pišućeg ja
pisanje je ipak trpno stanje ako ne računamo pritisak vrhova prstiju po tastaturi i okrutno iznenađenje na ekranu
a drvo povijeno nad balkonom meko miluje moju ruku
treperi lišće
***
POVREDA BELINE
22. juna 2019. godine jesam li bliža tebi
ili si ti još dalja od mene u ovoj letnjoj sparini
u kojoj nema više sna koji liči na javu niti obratno
gde reč ne zamenjuje drugu reč već iza i ispred nje miruje nepostojanje progonstvo metafore
zaustavljen rečni tok koji nikako da stigne svom ušću
gde nastane pesma tu više nisam ja već povreda beline
transfuzija šumova i mirisa konačni oproštaj iza zatvorenih vrata
***
AORIST
Jedna mlada pesnikinja reče kako pesnici danas moraju da izbegavaju aorist metafore, simbole, ali mogu na primer reći „Sjutra I’m gonna leave you‟ – kako to zvuči savremeno.
No, bez obzira na jezičku situaciju polurazumljivu i neizvesnu ja se uhvatih za taj aorist pređašnje svršeno vreme, u nemačkom bi valjda tome legao neki Präteritum, da ne budem pretenciozna.
Ali mnogo je dešavanja koja opisuju pesnici i pisci koja se završavaju i pre no što počnu –– Odoh, na primer, kažem svaki dan, i ne razmišljam u kojoj sam vremenskoj dimenziji.
Da li sam otišla da li sam tek prešla nogom preko praga da li me ko vuče za rukav da se vratim
***
SAN JESENJE NOĆI
Dosada ima svoju ritmičnost čak i onda kada je ne sledi:
na primer, summer dream skoro do četiri posle podne
a iza toga survavanje u ambis ove novembarske kratkodnevice, jesen usamljenika, kako pesnik kaže.
Pogled u zavežljaj trenutaka koji ubrzavaju časovnik, gađenje nad hrpom pesama kao nad poluugašenim pikavcima,
želja da mi kroz telo prostruji sneg da se stišaju svi glasovi da bih bolje čula, da bi bolje čuo.
Svi ti parčići iznova i iznova prekidanog sna slažu se godinama u istim licima u istim užasima
***
BOJANA STOJANOVIĆ PANTOVIĆ (1960, Beograd) redovna je profesorka na Odseku za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Bavi se naučnim i kritičkim radom, piše poeziju i lirsku prozu i prevodi sa slovenačkog. Pored brojnih monografija i radova iz oblasti nauke o književnosti objavila je sledeće pesničke zbirke:
Beskrajna (2005)
Zaručnici vatre (2008)
Isijavanje (2009)
Lekcije o smrti (2013)
U obruču (2017)
Povreda beline (2021)
Dobitnica je nagrada Gordana Todorović, Hadži Dragan Todorović, Đura Jakšić, Vasko Popa, Kondir Kosovke devojke, kao i priznanja za kritički i naučni rad Milan Bogdanović, Isidorijana i Čedomir Mirković.
čovjek-časopis 