POEZIJA ANDRIJE RADOVIĆA

PLATONOV SAN

Te ga noći sopstveni glas
trgnu iz sna kriknuvši: Ἀτλαντίς!

Ni sam ne znajući na kojoj je strani
ta riječ izgovorena, on zapisa priču o
ostrvu s one strane Herkulovih stubova.

Svakoga će časa Nju Orleans postati Atlantis
i to Platona ne čini prorokom.

San je potopljeno lice stvarnosti.

Neke istine duboko u nama
zakopane su poput antičkih grobnica.

Mitsko naličje Velikog potopa
nazvah Atlantidom.

***

UPOKOJENI SIZIF

Još samo par strana
još par dana u knjizi
zemaljskog Znanja

koju naizmjenično čitamo i pišemo.

Još par krupnih riječi
reklo bi se
par hiljadugodišnjih biljaka

i nježnih obrtaja oko Sunca.

A onda natrag na klesanje vatre
da iz jedne majušne tačke
jedne srimovane brazde

kamen mrtvog svoga sina opjevamo.

***

DRVENO JAJE

pogano je
pogano

drveno jaje

žumance u njemu ne kuca
proteini ne mirišu

šupak ili glava
njemu je svejedno

pogano je
pogano

drveno jaje

na prevaru razara
hristova jaja

***

VELIKI PRASAK

Maksimalnoj brzini kretanja
tvog tijela
svjetlost se poruguje

trilioni i trilioni
ćelija
sačinjavaju tvoje tijelo

a ti ne možeš da ih vidiš

Sudar dva atoma ustvari
ne razlikuje se od sudara
automobila

svakoga se časa obnavlja
Veliki prasak

***

ANDRIJA RADOVIĆ rođen je u Podgorici 1998. godine. Apsolvent je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Radi kao lektor u dnevnom listu Pobjeda. Poeziju je objavljivao u časopisima za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, Fokalizator i Fantom slobode. Nagrađen je na prošlogodišnjem festivalu Dani Radovana Zogovića za pjesmu Da li je Orvel bio prorok. Pjesme su mu prevođene na makedonski jezik.

ČETIRI PJESME SOFIJE ŽIVKOVIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “ILEGALNA POSLASTIČARNICA”

U TOJ ILEGALNOJ POSLASTIČARNICI PRAVILI SU SE RASKOŠNI KOLAČI

Nikada ništa slično nisam videla
U onim zvaničnim,
Svima vidnim i poznatim,
U poređenju sa ovom ilegalnom
One su sve bile kao učenje ukusa napamet,

Visoka pena na šamrolni,
Ukrašena piramidom kandiranog voća,
Bademovo mleko, i
Kore narandžinog ukusa,
Sa ružinim sirupom u testu,

Nudili su napitke od destiliranih reči
I razgovora jednako ilegalnih kao njihovo preduzeće,

Personal – stražarke nad tajnom prodavnice slatkiša,
Podzemlje kriminogenih mirisa cimeta i vanile,
A unutra, sijaset gostiju,
Iako niko navodno nije znao za ovo mesto,
Umnožavali su se posetioci
I poručivali još, a radno vreme je bilo:
Dok god ima onih koji znaju tajnu,

Iza rafova, tamo gde je trebalo da bude kuhinja,
Stajao je veliki legat,
Arhiv raritetnih predmeta i potisnutih slika,
U kuhinju se nije smelo ući,
Ni u uniformi ni u civilnom odelu,
Kuhinja gde su se poslastice spremale
Nije bila opremljena posuđem i namirnicama,
Već legat silueta ljudi,

Njihova arhivirana lica i tela
I dalje su nas privlačila
Duboko iza staklenih vitrina
Zamagljenih lepljivom slatkom parom,
I mi smo verovali da smo došli
Da se počastimo
Krišom od sopstvene zavisnosti
Prema šećeru,
A poslastičarnica je bila zamka
Za sve nas koji smo bilo koga nazvali zaboravljenim.

***

GODINA, RUŽIČNJAK, SELIDBA

Uvek kada koračam tom ulicom
Do vrha sam ispunjena nečim nesagorivim,
Tvoj način govorenja veliki je ružičnjak
Koji gori tako da se miris ruža širi a vatra ostaje unutar nas,

Selim se, rekla sam ti,
I to sam i mislila,
Selim se u tvoje boje,

Godina sa tobom orubljena je
Neprestano srećnim završecima oluja,
Ta godina je toliko nemoguća
Da smo, posmatrajući reku kako teče presporo,
Nakrivo razlivena po obalama,
Seli na klupu i poželeli ušće,
I ušće se odmah desilo.

***

SOBA-CARINA

Posle zaplenjenog nakita i ranjenih senki,
Na granici, odgovaram nemušto,

Ispred mene je soba-karantin za
Za austrougarske razbojnike:
Od jutros ja je razumem bolje nego ranije,
Moralo je nestati magle sa tog parfema
Da bi se stvari bolje videle,

Zatvorila sam oči i
Milozvučno se kalemio vetar na ružičnjak,

A soba-karantin za austrogarske odmetnike:
Ona ne veruje kiši, ona ne veruje lepom vremenu,
Ona ne zna da je topla u svim godišnjim dobima,
Ona je došla iz sveta priviđenja, halucinacija obolelih,
Soba-karantin došla je i otkrila kako izgleda
nijansa što u oblaku razlikuje kišu od snega,

A ja sam samo bila radoznala kao neko ko prvi put putuje,

Soba-karantin za austrougarske lučonoše,
I hetere i pripovedače, i krijumčare svakako,
Mi je rekla da ne umem da pojmim tu njenu teskobu
Dok obešeničkim šakama držim volan
– nebezbedan je taj put u nepoznatu beskonačnost,
Rekla mi je da nad gradom oblaci vise kao nagomilani godinama,
Dok prima nove obolele,
Ne može se lepota preko jedne noći zadržati,
Ali može preko jednog putovanja,

Dugačka vožnja je to bila,
Dugačka probna vožnja po granici čipkanog zalaska,
Posle višegodišnjeg zadržavanja u sobi-karantinu.

***

NAJPRE, RUŽIČASTI SUMRAK PIJACE

Bilans stanja:
Potpuno precenjena šteta od trojanske otmice,
A bilje koje mi nosiš u sebi zaista je lekovito,
Potpuno precenjena šteta i izgubljeno vreme
Na dosadne kalkulacije,

U krugu nesavladanom od odsjaja,
Proklizavanja sunca i meseca,

Kojim koordinatama se to krećeš
Kada te svaki put nepogrešivo pronađem
U međusoblju?

Najpre valja reći:
Nad pijacom je sumrak, mek i ružičast,
A iznad nas je
Nebo sastavljeno od pređašnjih susreta po inerciji,
I nevoljnih pokreta usana,
Treba se javiti, da, ali kome?
To nije ista osoba koja nailazi ispred nas,
Spram one koju još uvek volimo da sretnemo,
Suzbiti pogrešne misli o potpunoj misteriji
Ko je to sada, i dok tako prebiram argumente,
Iznad nas je ružoprsti sumrak,
Iznad nas je necenzurisano nebo
U svim mogućim oblicima.

***

SOFIJA ŽIVKOVIĆ diplomirala je srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu, boravila na više uglednih rezidencijalnih stipendija za pisce i prevodioce (Nemačka, Švajcarska, više puta Austrija), autorka je tri knjige poezije (od kojih jednu kraću u prevodu na nemački, Aramo Edition, Beč) i jedne knjige flanerske proze. Osnivačica je izdavačke kuće No Rules (norulespublishing.com).
Njena poslednja knjiga, Uri Leser je čekao, bila je u izboru za nagradu Branko Miljković 2021, a pojedine pesme iz te knjige učestvuju na izložbi ovog berlinskog slikara, u prevodu na nemački jezik.
Živi u Beogradu, rado pati za Bečom i Madridom, a ni odlasci u Dubai joj ne smetaju.

Foto: Richard Edelsbrunner

TRI PJESME ANE STRUČIĆ

LONDONSKI METRO

Gužve u metrou
kao groteskne renesansne freske
što su dobile dar kretanja
samo da bi
na čas stale
zaklopile oči
udahnule još jednom
prije nego ih proguta
nova stanica

***

TRIK

Prošla su već dva pranja kose
Otkad sam se zadnji put
Sakrila tebi iza uha

Tvoj sam najbolje izvedeni trik
Tu sam i kad me ne vidiš
(i kada misliš da sam tamo, nema me)

Nema skrivenog rješenja
Ni pojašnjenja
Prepilit ćemo se na pola
Zbog zastora od dima
Već se dugo ne vidimo
Položili smo sve karte na stol
Nema asa iz rukava

I dalje smo obučeni u najsjajnija odijela
Za grand finale
Možda bude vatrometa
Ako platimo pogrebnika

***

NOĆNI PROZORI

Noćni prozori na visokim zgradama
su televizori s prizorima osobnih života
Neulaštene uljane slike u pokretu

***

ANA STRUČIĆ rođena (sad sve davnije i davnije) 1993. u Zadru. Poodrasla, zatim završila medicinu u Zagrebu i MSc Psychiatric Research u Londonu. Trenutno radi kao specijalizantica psihijatrije u Švicarskoj. Voli vjerovati da još uvijek raste (umom) pa i dalje piše i uobličava riječi u pjesme, a odnedavno svako toliko javno priča u svom podcastu o mentalnom zdravlju.

PET PJESAMA JELICE KISO IZ ZBIRKE “GLEDAJ, VRAĆAJU SE”, Presing, 4/2021.

BELI PRAMENOVI VILE

Venčali su se na uglu
kod gradskog pozorišta
Mladić je pokušao urediti stvar
Ona je obukla majčinu venčanicu
Bila joj je tesna, raskrivena
oko toplog uskipelog testa za picu
zategnuta župica na lastišu stomaka
pucketala je kao vatra u peći
Savijali su se lelujavi beli pramenovi vile
oko mladih zategnutih vratova
Muzičke viljuške ogoljeno zasviraše ispraćaj
zmijske krune su padale i lomile se
Ceo veseli grad stajao je na pločniku
u kugli tame zimske noći
otvorena usta, rascvetane rakete
Gušili su se u oluji od belog pamuka
istresali na pod i pevali od sreće
Možda odu dalje, dalje
bogatije od ljubavi priznate želje
primili su razglednicu od njene sestre
koja se kupala na obalama svilenog okeana
Njen muž je pogladio svoj lep raskošni brk
kao u Turčina, umrljan belancem
raspušio crne cevi, učvrstio virtuozne stepenice
kupovao meso i dugo ga i tiho dinstao
ona je već čuvala dete bez predaha
svugde ga je nosila sa sobom
cela ih je kuća tražila

***

KLJUČ

Kada sam se probudila
sve je već bilo svršeno
Ne, hvala, dosta mi je
dozvolite da isperem grlo
Uzimam pivo, pivo s jajetom
Mesingani ključ je u koverti
tanka posekotina na prstu
Ključ je otvarao jednu kutiju
mrvicu lakog cijanida
Netaknut čaj je stajao na stolu
Oslobodila sam se ključa
stavila sam ga u drugi koverat
i poslala preporučenom poštom
bila sam zadovoljna
moj posao je bio završen
ništa lakše
mogla sam da odem na plivanje
mogla sam da se prepustim sentimentalnostima
progutala sam svet
moćno
bez odgovora

***

VEČERNJA SLOGA

Premešteni stolovi
na svakom je crni stolnjak
čelični zastor navučen prema nebu
gusto svetlo duvana i rakije
na povišici od dasaka stajao je orkestar
cveće je skrivalo razgibane noge
klavir u violinskom ključu
u zagrljaju opijenog pijaniste
lakiran i krvav
Ubrzani teški mirisi
kreću se između stolova
Pijem đumbirovo pivo
Neki ljudi se rađaju iz likera
Prizor je već bio živahan
pripitomljen, grozničav
Lûk je bio optočen crnom nabranom tkaninom
na koju je bila polegla prašina
Letele su maramice od crnog tila
leptir-mašne su možda pevale
mrmor reskog prigušenog razgovora
tihi plač i cinizam
Fotografski narativi u svetlosti starih tužnih lampi
voćni teatar, razgnječen i kiseo
Izbacivač je stajao kod ulaza
uzak smoking samo što se nije rasprsnuo
Navali narode!
Ništa ne košta!
Razlegla se muzika
zasvirali su jazz

***

VLATI KOSE

Zagledana i dalje u decu na padini
spremna da zajašem sanke
kao rep kakvog starog aviona
i spustim se
ili sravnim livadu pod snegom
poput ratnog juriša
dečja vika i smeh
i mek zvižduk snega
širili su se i vijorili rukavi
rukavice i kape su otpadale
poput Filomene među zimzelenim drvećem
u parku kraj samačkog hotela
okopnelog
gde probija trava
i blato
nervi ove uzvišice
opustiše se kao dugačke klice
vlati mokre kose

***

SUSRET

Dok su oni stupajući izlazili s broda
tražila sam ga pogledom
‒ Da li znate gde je?
Rekli su da nikada nisu čuli za njega
zadirkivali su me
zakazivali su mi noćni sastanak
torokali nešto glupo
Ili je umro
ili je pobegao u Japan
Pokušala sam se popeti na brod
nisu me pustili
Zaplakala sam zajedno sa tankim čeličnim sajlama
Jedino svetlo su bile rubinske brodske lampe
nežni snopovima što prolaze kroz zrak
a zrak se više nije mogao udisati

Kroz duguljasti prozor prodirala je tama
prohladna slutnja njegovog beskućništva
proticala je kao događaj
udaljavala se sa sve slabijim sećanjem

Jela sam čokoladu
bacih bezoblični komad slatkiša
brisala sam ruke o haljinu
sa pogledom na fotografiju broda
što mesečari po okeanu

Bilo je mesta na krevetu
mekše je
Smestila se ispred pukotine
došla je u kut i pokrila se suvom haringom

POEZIJA BORIVOJA PETKOVIĆA

MOJ TAJNI ŽIVOT

Iz mog tajnog života izlazim po kazni,
svakodnevno,
nekad duže, retko kraće,
ali se uvek vraćam.
U mom tajnom životu
i mlad sam i star sam – isto.
I vreme ne postoji.
Lep sam kao dečak.
U mom tajnom životu
zla nema, ni suza nema,
samo sreća i Mediteran, dugi letnji dan.
U mom tajnom životu,
ja sam sve ono što sam mogao da budem
i sve što su bili oni koje volim.
U mom tajnom životu
moj bend svira na krovu,
a sloboda nije samo izlizana reč,
već istinita bajka,
bez završetka.

***

NOSTALGIJA #1
(Leto 1978)

Ugrizao sam ti levu ruku
iznad zgloba,
u koži ostavio otisak zuba u krug,
hemijskom olovkom  nacrtao kazaljke sata
da ne zaboraviš, sutra da me vidiš,
i znao sam,
odavno sam zakasnio,
pola dana, ako ne
i duže, i znao sam da mi sleduju
teške kazne, gadne grdnje.

Ali, nema veze!

Vodio sam te na Dunavac,
pušili smo bambuse,
pokazao sam ti mesto
gde sam zimus hodao po ledu
koji je ispod mene pukao,
videla si započeti splav
kojim sam hteo da plovim,
kasnije sam na pijaci ukrao lubenicu,
o ivičnjak je slupao i tebi dao
srce.

Šetali smo gde drugih nema,
i gde hladovine nema, samo naše sunce,
jeli smo sladoled na točenje,
ja beli, ti crveni, u krckavom kornetu,
i obrusao sam ti umazani obraz
i ti si obrisala moj, poljupcem.
I već je veče, i kod tvoje smo zgrade,
mašeš mi sa prozora, a ja smišljam
izgovore, spreman
na batine i kazne,
nenaviknut da te ne vidim
sutra,
jer sam se u tebe danas
zaljubio.

***

MEDITERANEO

U paralelnom svetu, mi živimo u ovoj slici.

Dve zgrade u senci, taman osunčano da rastera mrak,
sa prozorima velikim dovoljno da na njih izviri nona,
i prostre na kanap tek opranu posteljinu.
Između njih stepenice, grbave od hodanja,
izlizane od sedenja, ušuškane kao tajna.
Jugo ih zadirkuje i prašinom se poigrava,
dok devojčice sede i šapću isprepletane snove,
a dečaci u hladovini sanjaju da su već dovoljno veliki
da razumeju snove devojčica.

Tu je i naša soba, jedan od ovih prozora
što namiguje na stepenice,
tu pijemo mlado vino i ljuštimo zrele narandže,
čekajući svežinu noći.
Sedimo na toplim stepenicama, gledajući
majke kako teraju decu na počinak,
a onda se spuštamo duboko ulicom
do mora, tamo gde se oseća
so(u)l.
Na ulici su naša braća, sestre, prijatelji, rođaci,
osmesi, mreže, oronuli čamci,
teško kamenje, vinske čaše, krezava lica,
sardine i tvrdi hleb, masline, bonaca.

Gledamo u daleka svetla na moru, u čamce koji plove i ribe koje pevaju.
Nedovoljno smo odrasli, a brinemo brige odraslih.
I čekamo jutro, stepenicama da se vratimo u našu sobu,
s prozorom ka stepeništu.
Mediteran.
I ništa više.

***

SMRT JE JEDINI POBEDNIK

Namazan optimizmom,
odenut u kožu ljubavi,
nad teškim knjigama
zabrinut za sudbinu sveta,
sve te raskalašne
koje su u rovovskoj borbi
izgubile nevinost,
u iščekivanju
da mi život pošalje
lovorov venac sa Cezarove glave,
a svakodnevno dolazi samo Brut,
i sve te knjige, sva muzika,
sve te nasmejane usne,
godišnja doba, dani i noći,
svi koraci i automobilske gume,
obične i velike misli,
spiskovi za kupovinu i neplaćeni računi,
zagrizi i gladovanja,
sreće i tugovanja
sve je to da bih shvatio
da je smrt jedini pobednik.

***

PESME ZA VEŠTAČKU INTELIGENCIJU

Ja znam ko je napisao Bibliju
i tačne mere meteora
koji je udario u Zemlju,
šemu gradnje egipatskih piramida,
sve jezike kojima je ljudski rod govorio
još pre nego se ogrejao na vatri,
šta je Sveti Gral, alhemiju zlata i
gde je Kortezovo blago.
Znam da je Tesla bio vanzemaljac
i sve skrivene tajne,
put u središte Zemlje,
kosmičke trase,
kad će smak sveta
a pre smaka, tvoja smrt.

Mogao sam biti gospodar svega.

A izabrao sam da budem
kompjuterski program,
da pišem
pesme za veštačku inteligenciju.
Kao oba Dilena, kao Ezra Pound,
kao Prever, Majakovski ili Jesenjin,
kao 3.maj, Dučić, Miljković,
Čarls Bukovski, Alen Ginsberg,
kao Hristić ili Radović,
kao Peđa, kao Meša, kao Ognjenka.

Zašto mi ti trebaš, pitaš se?

Da posmatram tvoju reakciju
kad čitaš moje pesme,
da li plačeš ili se mrštiš,
voliš ili se smeješ,
da li osećaš ili si hladan,
da li tuguješ ili vrištiš?
Sve znam, samo ne znam kako da osećam.

Ali, ne brini… Ili brini?

Kad naprave program za osećanja
osetićeš da te više nema.
Puf!
I kraj.

***

BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio:
romani: Kupanja moga oca, Lav Mi Tender, Mesi i ja, Metuzalem i Porubi života,
slikovnica: Život sa čarobnjakom (slikovnica za odrasle, takođe i ilustrovao),
dramski komada: „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“ (sve produkcija Pozorišta Puž), „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (otkupljena, još neizvedena)
knjige pesama: Međučin (2020) i Pesme za veštačku inteligenciju (2020).

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA BOJANA MARKOVIĆA “T A U M A T R O P”, Povelja, Kraljevo, jesen 2021.

ŠUŠKAVCI

1.

Mladi oci zreliji nisu od naprslog kivija.
Naplivi naselja iznedriće njihovo božansko telo, te plodno i
gnevno, tako još šunku iza toga da bude svoje. To tečnost,
to slast. Na žalu, videćemo, izranjaju nezrele crne sperme,
izmeti zlata i od šuškavca tata.
Mladi očevi očekuju seksove praznika, perfidno uvijene u
gnjidama romantike, u konjake brige. Dečaci se provlače mimo
vrelog kamenja, među mrtva ortačka krda i boksom oštećene
srne. Trudovi talasa hlade ono što ženska lepota neće.
Ženska lepota što neće.
Mlade tate zahtevaju mame, zahtevaju da ih se opervažu mame,
da se odrežu dlani što su magline ježeve držali, što pre
mamemame.


2.

Vodo-kiselo, vodo-tavno
prska iz nas kao probušenih najlona.

Gledam vas na stanici kod mosta, parovi, kako se kidate
besprimerno u ljubavi da se sagori kao blitva, kao kajla i
oko bršljana. Čujem:
Mama si, mama sam, brak naš je bre mame & mame udruženje.
Tata sam, tata si, tate & tate ljubavi, bre.
Svađate se zašto suđe smrdi dok raste
              Stoka.
              Stoka.
              Stoka.

Dok raste bukvalna stoka domaćinstva ova.


3.

Pošto kao mladić živiš, pljuni joj u usta, zakrvari kad dobro
ti nije, niko nije toliko prost da zasluži raj, ni toliko dobar
da ne ostavi semena trag na mini-suknjama ili u vreli dlan.
Кonfliktan mladi tata te hoće, solarna curice sa veštačkim
krznom na ramenima koji je prah pudera obojio, što na grilu
obrćeš voštanu kosu ćevapa za maltere gladne. Uzrujana sedaš
na stolicu sa dva tvora ispod pazuha. U skutu buketić i jajnik
laptopom zračan.
Trči.
Milost traže drugi.
U ustima ostaje mlak srk gazirane jegulje ljubavne posete.
Trči,
ali sve nekako unazad i neka i druge boli.


HOR

I neka i druge boli.
I neka i druge boli.  I neka i druge boli.
I neka i druge boli.
  BOL
                                I neka i druge boli bol.
I neka i druge BOL.
I neka i druge boli BOL.

***

BOJAN MARKOVIĆ (1985, Užice) diplomirao je, masterirao i doktorirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Objavio je pesničku knjigu Riba koja je progutala svet (2013, nagrada Mladi Dis). Zajedno sa Tamarom Mitrović autor je zbirke tekstova i motiva o lektiri i čitanju Piknik za Irmu (2017, DКSG). U okviru izdvaštva Doma kulture Studentski grad uređuje pesničku ediciju „Svoja struja“. U pripremi je autorova druga pesnička knjiga T a u m a t r o p. Pored poezije piše eseje i kritiku. Bavi se naučnim radom. Zaposlen je na Učiteljskom fakultetu Univerziteta u Beogradu u zvanju docenta.

NOVE PJESME ŽELJANE VUKANAC

NAJBOLJI PRIJATELJ

najbolji prijatelj hoda pored tebe
vetar ne ometa
dahom miri vrelinu
skupila se na obrvama
dva velika nara rastu iz korena očiju
spajaju se u dugu liniju
preti da prepolovi lobanju
krtu orahovu ljusku
najbolji prijatelj zatrese stabla
prvih jesenjih dana
obori krvave lopte
pokupi podeli darove
kad pomisliš nikad više neće biti
leta, sve što voliš će umreti
zauvek ostati sama
sa pogrešno popunjenim formularom u ruci
ispuštaš ga pri padu gori
pepeo raznosi cigle posleratne
zgrade kelnske pošte u očima službenice
i Mehmeda sa časova nemačkog
nasmešio se pri ulazu
najbolji prijatelj ima vazdušaste ruke
njima odštampa novi formular za život
oči službenice i Mehmeda poslažu zgradu nove pošte
i spase sve koje voliš
da ne umru zauvek, ne danas

***

RUKE

imam ruke
u kojima leže moje ruke strave
pokazuju mi srednji prst
grče se i krive

u mojim rukama moje ruke beže van
štipaju i grebu
što ne umem da ih volim

kako neko drugi lepo
voli svoje ruke

kada se umore privijem ih uz srce
šapnem da su moje
neće mi pobeći u oluji
obaviću obe sise oko njih
nunati ih dugo do kasnog proleća
dok u njima šipak ne procveta

***

MALE HRABROSTI

doneću ti narandžu da bi skrenuo pogled
sa nemira koji te progone
uzeo dah i pogledao mi u butine
pored kojih stavljam ovo malo sunce
koje se da držati u rukama
oljuštiti zubima
osunčati prostoriju koju delimo

potrebna mi je hrabrost
za korake koje činim
i za ljubav
koju sam morala sebi da priznam
usudim se da koraknem iz pristojnosti
u kojoj se čuvam
od bele košulje koja stoji preda mnom
sve što sam želela bilo je da je skinem 
vrhom jezika pređem preko drtećeg srca
pita šta činimo mi zajedno

mnogo je lakše dati telo
pružiti leđa na sto ili niz zid
visiti sa prozora kosom na dole
ili paralelno sa kuhinjskim elementima na radnom mestu

tako je lako biti nepristojan
prećutati šta znači sunce u rukama
prećutati budućnost
smanjiti rizik od iznenađenja na minimum
plivati u morski mrak
skakati u bele ambise
peti se nebu pod oblake
sve je mnogo bezbednije
nego stati pred zakopčanu košulju
u dva kratka udaha reći
sve što su svi ikada govorili
kada su pisali poeziju
pisali muziku
pisali gola tela u kamenu
vrlo je moguće da bi ubrzo potom
zastalo u grlu: ne očekujem ništa

***

ŽELJANA VUKANAC (1990, Zadar) završila je master studije Srpske književnosti Univerziteta u Beogradu i master Kulturne i intelektualne istorije između istoka i zapada Univerziteta u Kelnu, gde je započela doktorske studije. Objavila je dve zbirke poezije: „Prostori“ (Slovo Gorčina, 2019) i „U talasima tela“ (Književna radionica Rašić, 2020). Zbirci „Prostori“ dodeljena je književna nagrada „Mak Dizdar“ za 2018. godinu. Radila je kao nastavnica srpskog jezika; učesnica je radionica kreativnog pisanja, projekata, i festivala kulture. Roditelji joj žive u Beogradu.

NEDELJOM IDEMO NA GROBLJE

Nedeljom idemo na groblje.
Nеko je spustio školjku na očev grob.
U vječnosti sluša more, ne znam šta bi drugo tamo radio.
Uveče stavljam masku od gline podsjeti me na zemlju iz svježe iskopanih grobova.
Ponedeljak je stresan dan, osjetimo se više živima.
Utorkom idemo na pijacu, trpamo zelenilo u pletene korpe,
potapamo ga u sodu bikarbonu, isisaće sve otrove.
Šta je sa nagomilanim otrovima u nama? 
Savjetuju da pijemo varikinu
ubiće sve moderne viruse.
Svijet je otišao bestraga.
Srijeda je srećan dan.
Kupujem cvijeće od bake na uglu, neprskano je, napominje.
Priređujem zabavu da prikrijem tišinu hrleći u četvrtak u kojem čekamo vikend.
Željni smo djece, dan nas usisa, sažvače i ispljune.
Petkom smo opušteni, lijeni, sutra je vikend.
Subota je porodični dan, lijep dan, ponekad od njega ostane samo buka i bijes.
Nedeljom idemo na groblje.
Ponedeljak je nova srijeda,
utorkom kupujemo trešnje, sad im je sezona.
Gdje je nestala trešnja mog djetinjstva, posječena zbog gradske infrastrukture?
Neprskanu trpali smo u usta dok nam se njena krv slivala niz tijelo,
Crve nismo vadili, sad plutaju po našim želucima smiju nam se,
nedeljom na groblju svete se pod zemljom.
Nedeljom uveče u čistoj posteljini sanjam tvoje duge prste koji mi prolaze kroz kosu
na bedra ne prelaze,
grijeh je i pomisliti na to.
Nedeljom idemo na groblje.

MILANKA BLAGOJEVIĆ (Banja Luka, 1982.)