Category: poezija

POEZIJA MAŠE TOMANOVIĆ

poezija

***

odvaja se i priprema izraz lica
želeći da očuva mogućnost agresije
nešto vrlo prepredeno:
mudri odmereni čovek
kontroliše svoj razgovor
ništa što se razvija ne želim da vidim
polja i gospođice:
one ostave šešir da se podsete o lepim vremenima
to mesto više nije ono kuda su šetali
vreme ukrućuje stvari, ostavljajući ih u završenoj formi
lako ulubljen nos kamene statue

kasnije uputstva ne deluju jasno
tihi roditelji na klupi u kasno poslepodne
smiraj
staklena vrata se slome, male životinje govore popravićemo
danas je osetno hladnije

***

DVA DANA

ko je bio velikodušan?
da li oni koji su pomogli brzom jahaču
uz počast i perje prolazio je nisko ispod krošnji
bio je bitan dan i svi su to znali
i svi dobri ljudi
mala igračica sa velikim perom teško vidi kroz crveni dim
kabare je i seksualnost i zabava i lakoću dodaju u situacije kako bi ih izdržali
zabava konjičkih oficira u uglu
lepa atmosfera nikad nije tiha kao mlad sneg uvek iznova svež

ogrlica je ličila na krunu, bobice su se granale
i bila je veoma teška, kao ritualni predmet
njene vinjete u metalu ne mogu da se zagreju u rukama
za mene je namenjena, ja je nosim

***

s druge strane
kao neprijatelj, ali samo vrlo približen
u udarcu drveta i dleta
razuman pogled može da me poseduje
i da me dodirne
jedan je, jedan je i nema osećaje pored vode
nema strujanja i nema silnosti
samo jedan, potpuno postojan
svetli mršavi čovek
sa širokim pravilnim crtama
koji je čuo muziku i odredio koja je zanimljiva
bio je izuzetan muzičar
izdvajao male udarce i govorio o pauzama
dok je čekao svoj odnos prema zakonu
shvatao je to neozbiljno, ali je stajao

***

U finalu sve prihvatam
I tada vise ne znam
strah poprima svoj oblik putem nekoliko situacija
blago se smuči kada markantna žena pogleda
nije ništa bolje kada je tu kovrdžava i polugola sa lenjim očima
tada se survavamo niz stepenice ja i nekoliko
heroja

u dalekim zemljama, iza mnogih vremena
sa amforama i mirisnim uljima
mirna je i leži i njena smrt dolazi tokom otvaranja cveta
na kraju, u privlačnom kriku

kada smo se vraćali iz šetnje bili smo poluludi oboje
iznervirao se pa se izvinio, ipak srećan
još dugo je ostao u toj ulici u mojoj glavi kako
pristaje

***

velika drama koju ne vidim
dešava se svuda
i ostaje da misli sa mnom
kada prijatelj ode daleko od kuće
ostavi svoje stvari i ponavlja svoju rečenicu
blagost nema prostor
puštam niti od ruku u svojoj glavi
mrštim se na suncu pored velikog toka reke
i ne krećem se više
uhvatimo bliskog na ulici i držimo ga dok jeca
ne sme da ode
ruski pisac koji je lekar
voleo je svoju ženu sa velikom naivnom vilicom
iako je par puta vikao i udario nameštaj
i neko se srušio kada je završio predavanje
rečenica o onoj u kafiću koja je imala misao
i koja je više išla glavom kao da će da zaštiti dete
ode daleko od kuće
ona se lomi u velikoj dioptriji a ja dugo ne osećam
i mogu da držim ljude na rukama

***

MAŠA TOMANOVIĆ rođena je u Beogradu 1995. godine. Završila je osnovne i master studije na Katedri za opštu književnost sa teorijom književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Radi kao urednica u izdavačkoj kući Darma Books. Bavi se književnom kritikom.

ODLOMAK IZ ROMANA “ZEMUNICA”

poezija

tako tako treba pisati
da me nitko zbog toga ne voli
i onda ću ostati na lijevoj obali
u budimpešti gdje nijednog mosta nema
i plakat ću sjećajući se kako sam bila lijepa
sva skladno izrezana iz tvoga tamnog tijela
kao kocka snježnoga rahatluka
kao kameni blokovi stonehangea
što je noću isti korak vidljivosti
kada me zasmiješ
da se rasprostrem u stereo-glas
kao grijeh u nag smijeh
kad ga otrijebim od zemlje
ostat će mi
na bradi lišaj od crne telefonske slušalice
jer krtica. si ružno topla njuška
i bolje da ne pogledaš
što se učinilo na površini:
tvoj šal se kao zmija sklupčao na kauču
(u mojoj gredici svježe hrpice
ugasile su sve normalno lijepe biljke
među kojima sam bila i ja

ANKA ŽAGAR (Zamost, 1954.), iz zbirke pjesama “ZEMUNICE U SNU”, Mladost, Zagreb, 1987.

NOVA PJESMA ALEKSANDRE JOVIČIĆ ĐINOVIĆ

poezija

draga mama

trebalo je ranije da mi kažeš

da je dovoljno da budem negovana i lepa

dopadljiva i mršava

tiha i nasmejana

možda se ne bi ucrtale ove dve bore na čelu

koje čine da izgledam strogo

možda se ne bi utisnule ove krupne reči

u moju svest koje čine da zvučim ozbiljno

draga mama

trebalo je ranije da me naučiš da pronađem muža

pre svih pročitanih knjiga

pre svih uzbudljivih putovanja

pre upoznavanja sa feminističkim pokretom

pre zaljubljivanja u virdžiniju vulf

svi oni hoće isto:

vatru sa ognjišta

tople grudi nevine žene

koje se podižu kao testo

a hoće i da se peče u rerni

to testo

i napuni im stomake

jer put do srca vodi preko stomaka

draga mama

nikada me nisi naučila da kuvam

da se u potpunosti predam

da zavisim

ni da se smeškam, onako bezveze

nikoga ne zanimaju knjige koje sam pročitala

njima se dopadaju žene

kakve tumači ana karina u godarovim filmovima

a ja nikada neću biti dovoljno lepa

da bi mi toliko ludosti bilo oprošteno

***

ALEKSANDRA JOVIČIĆ ĐINOVIĆ rođena je 13.5.1986. godine u Prištini, odrasla u Orahovcu.
Dobitnica nagrade “Mak Dizdar mladom pjesniku” za najbolju neobjavljenu zbirku pesama (Stolac 2017) i druge nagrade za poeziju na ovogodišnjem književnom konkursu “Ulaznica”.
Objavila je zbirke pesama Lutanja (2018) i Naše male smrti (2020, Književna radionica Rašić).
Uređuje elektronski časopis Libartes.

POEZIJA RADOJKE PLAVŠIĆ RANKOVIĆ (iz novog rukopisa)

poezija

NAUKA O AKCENTIMA

kratkouzlazni

Zadatak je glasio snimiti razgovor
sa starim ljudima
Onim jezički starim iz sela nekog
Prema svom geografskom poreklu
Pre dolaska u Veliki grad
Ljudi koji stare u velikim gradovima izgleda
nisu dovoljno stari
Ne smatraju sebe starima
Možda bi se i uvredili
Stari ljudi u velikim gradovima koriste skupe kreme
I moderne reči na vrh jezika uspešno
Žonglirajući s unucima
Njihov se akcenat otkinuo i otplovio
Davno u nepoznatom pravcu

dugosilazni

Naši su akcenti u selima
Na samrtničkim krevetima
Obrađuju nešto bašte i razgovaraju sa živinom
Koriste fiksne telefone i
Čekaju tvoj naredni dolazak
Neće živeti još dugo
Zato ih studenti snimaju i pišu seminarske radove
Koji će jednog dana osvanuti u muzejima

dugouzlazni

Otišla sam na brdo u lepo srpsko selo
Ulazila u male kućice opasane bezimenim cvećem
Koje ne možeš naručiti u cvećarama
Pored akcenta u malenim srpskim selima
Naučiš da nećeš ostati gladan niti žedan iako
Nikoga ne poznaješ
I da za tvoju dušu možda još ima nade
Prvi i poslednji put razgovarala sam
Sa onom čiji život nije više među nama i ne
Sećam se kako je izgledala
Ali čuvam kasetu sa njenom pričom
I toplinu slučajnog susreta
A akcenti su mi govorili o teškom životu
Mlade rano udate devojke
O ustajanju pre zore kako bi se umesio hleb
O smrti voljenog deteta
I njenim noćnim odlascima na groblje jer se
Pred zoru mesio hleb a zatim odlazilo na njivu
I ko zna koliko bi to trajalo da nije srela njega
Crnog čoveka sa sjajnom zvezdom na čelu
U koga od straha nije smela da pogleda
A on joj zapretio da se na groblje noću ne dolazi
I da joj sledeći put neće oprostiti
Još je govorila o brojnim ožiljcima
Pa zaćutala rekavši valjda šta joj je na srcu
Bacivši teški bumerang u daljinu

kratkosilazni

Akcenti su ostali u vazduhu
Pa nežno sleteli na papir očekujući nešto
Ne znam
Bila sam student i nežno nije izgledalo važno

postakcenatska dužina

Nedavno naleteh na seminarski rad iz akcentologije
Kao kad čitaš istu knjigu sa dvadeset godina iskustva
Prevarenih nadanja pogrešno akcentovanih reči
Dvadeset godina starijim jezikom
Sa brojnom braćom i sestrama
I shvatih da gledam svoju budućnost
Tada bejah budućnost ove zemlje
Sada je i taj snimak pri kraju
Pitam se je li zabeleženo ono što sam govorila
Preostala je postakcenatska dužina ćutanja
Mali rekvijem za neizgovoreno

***

DALEKO OD LAS VEGASA

naše majke rade za minimalnu zaradu
i plaču u ve-ceima da ih ne vide
sreća mnogih u njihovima je rukama
bez nadograđenih noktiju
bole ih noge i leđa od stajanja
one sijaju u mraku dok stoje
pored tvog kreveta i slušaju šta se desilo u školi
jer te profesori mrze
jer te ona glupa krava mrzi

majke imaju očeve koji su
izgubili samopoštovanje i celog života piju
i muževe koji umišljaju da zaslužuju bolje
nikada nemaju dovoljno da ti priušte sve što poželiš
i neko vreme mrziš ih zbog toga
kad odu na počinak i svet prestane da postoji

ponekad dozvole sebi da slažu ili se zapitaju
šta im je sve ovo trebalo
dok se pale svetla u Las Vegasu
Elvis Prisli još uvek nastupa
i vatromet osvetljava njihova mlada lica

majke ne veruju u spasitelja čovečanstva
dovoljno je teško spasiti jedno biće
ne samo nahraniti ga i obući
pustiti ga da na kraju ode
okrivi te za svoje životne probleme
neuspele brakove prerezane vene
kao da su one krive što su ih donele na svet
dok su se porađale pri zalasku sunca
krvave i srećne
uradile su najbolje što su mogle
dok su se borile sa svojim demonima
pritajenim ludilom
neplaćenim računima
zaboravljajući snove jedan po jedan

naše majke rade za nevidljivu zaradu
ali znaju da su one spasiteljke čovečanstva
i obraćaju se Bogu kao sebi ravnom
ne interesuje ih dnevna politika
jer se sistemi menjaju a keve ostaju
kao društvo koje svetom upravlja iz senke
čak su i cigarete ostavile zbog tebe

zamišljaju zagrobni život kao božju kuću
u kojoj treba pobrisati prašinu
usisati sobe
pokositi travnjak…
Boga kao muškarca koji ne zna
gde mu stoje čarape

i zbog svega toga ne žure sa smrću

***

ONO BEZ ČEGA NE ŽIVIŠ

sve je teže tačno reći šta svet želi
sirote devojke sanjaju o beloj boji bogataša
jer mogu priuštiti njeno svakodnevno pranje
i  ne moraju nositi tamne tonove na kojima se
ne primećuju fleke svakodnevice
teškog života i kišnih ulica

sirote devojke smatraju da zaslužuju više od toga
da budu umotane u velike šalove
široke bezlične kapute mokrih nogu
u međuprostoru prošlog i budućih života

sve je teže reći šta stvarno svet želi
dečaci priželjkuju super moći spakovane u
brze elegantne automobile što mnogo troše
ali dečake ne zanima misija izduvnih gasova
oni žele da lete kao veseli petar panovi
iznova i iznova u večitoj novogodišnjoj noći

sve je teže pronaći reči za svet nevidljiv golim okom
za svet koji nećeš naći na pretraživaču
spakovan u lažnu mudrost veštačke inteligencije

u napuštenim zabačenim mestima noge vise
sa plafona praznih ambara nekada punih smeha i žita
niko ti ne može reći šta da želiš
niko te ne čeka na autobuskoj stanici velikog grada
u bedno kišno popodne
sve je teže reći šta tačno želiš
jer je svet u tebi obrastao puzavicom
pozeleneo od mahovine
što skriva nekada oštre ivice

jedino đavo pogađa besprekorno
nasmeje se svaki put:
uvek je to nešto što ne možeš da imaš
ono bez čega nisi naučio da živiš

***

ELEKTRONSKI PRAH

moj internet prostor preplavljen je
uspomenama koje mi se svakog dana nude
prisetite se šta ste radili pre tri godine
gde ste bili pre pet sa kim se smejete pre devet godina
shvatite da povlačim grabuljom po pesku sećanja
i odabiram koja zrna ću da povučem
ne namećite mi sopstvenu prošlost
slučajnim odabirom fotografija
koje su ionako lažna svedočanstva
pobeda od kojih bi radije zaboravila neke

ne gurajte mi pod nos sopstveni odraz
poput maćehinog ogledala
jer ću Snežanu predati lovcima
i poverovati da je mrtva

ne želim da me jutrom bude pokojnici
smešeći se sa ekrana
nisam dovoljno slaba da opašem oružje
ni dovoljno jaka da prebolim ono što je izostalo
čega nema u elektronskim depoima
jer se čuva na svetim mestima postojanja

kako li je onima kojima iskočim
u jednom sasvim običnom danu što obećava?
neki će se napraviti da me ne poznaju
i to oni koji su me dobro znali
neki će se možda obradovati
i to oni koje sam stavljala ošamućene u fotelju

sretaćemo se još dugo pošto nas ne bude bilo:
na tuđim rođendanima veseljima koja ni ne pamtim
a mnogo sam brinula šta da obučem
dok naposletku ne postanemo elektronski prah
Had iz koga je nemoguće uteći
jer su svi Orfeji mrtvi

***

POTAPANJE PODMORNICA

prvo smo spavali bezbrižno
onda se noć produžila
Cezar je stigao
u jednoj ruci mač
u drugoj nešto nevidljivo
robovi nisu bili srećni
ni slobodni građani
ni slučajni prolaznici
ni mi koji ne pripadamo nigde

zatim u snu vučemo ljude
za bele lepršave rukave
odnegde dopire miris alkohola
puzavica je porasla
pobuna se sprema
sve su vlasi na glavi izbrojane
samo ljudi još ne znaju
plivaju li ili su ih potopili
u igri potapanja podmornica

i bojimo se da ćemo umreti
mreti u neznanju
jer dana nema u najavi
jer neba nema
Sunca ni Meseca
ali ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno, što se neće doznati
ćutke upiru se pogledi
stoga će se čuti na svetlosti ono što rekli ste u tami
smejulji se onaj nitkov
beskonačnost to nam maše
noć je noć je noć je

***

RADOJKA PLAVŠIĆ RANKOVIĆ, rođena 1978, profesor srpskog jezika i književnosti. Član Krajinskog književnog kluba i uredništva časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja. Autorka zbirke pesama Sečivo u izlogu (Presing, 2020.). Živi i radi u Negotinu.

TRI PJESME MAŠE VIRAG

poezija

(ZA)CJELIVANJA

cjeluj me cijelu
moje korice su meke
moj miris je nov, a
moje stranice čekaju tvoje ruke
prođi mojim kazalom
od A do Ž
zacijelo ćeš se iznenaditi
prolistaj me malo
dotakni me nježno
saznaj moj sadržaj, zatim
sagledaj me u cjelini:
list po list
cjelov po cjelov
možda zajedno
ti i ja
zacijelimo

***

KONTAKT

poznata lica viđam samo u prolazu:

crveno
dva tramvaja stoje na raskrižju
dva lica bacaju pogled preko ramena
kontakt
dva osmijeha — dva mahanja
zeleno
njih dvoje
svaki u svom smjeru
odlaze

***

O LJEPOTI PROLAZNOSTI ILI
OD ČEGA SMO SATKANI

satkan je zrak
od tankih niti paučina
vjetar poigrava se rukama breze
kroz zagrljaj oduzima joj listiće
mačka provlači se žbunjem
vreba svoj plijen
sunce odmiče nebom
produžuje siluete travki

prolaznost dana ocrtava let leptira kao što noću
zvijezde padalice iscrtavaju putanju života:

ne zaboravi, prije utrnuća satkani smo od tankih niti sreće

***

MAŠA VIRAG rođena je 1994. godine u Koprivnici. Završava studij Komparativne književnosti i Švedskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena poezija objavljivana je u Koprivničkom godišnjaku i Podravskom zborniku, a sada je povremeno objavljuje na svom instagram profilu. 2010. dobila je nagradu Mali Galović za pjesmu Sunčana strana ulice. 2012. objavljena joj je knjiga poezije Ringišpil života, a 2018. dobila je nagradu Ivan Vitez Trnski za najbolji neobjavljeni rukopis (za)cjelivanja koji je ukoričen i objavljen 2019. Sudjelovala je na festivalu 50 Poems for Snow te književnoj tribini Učitavanje iz koje je 2021. proizašla izložba s radovima sudionika Ulično učitavanje postavljena u nekoliko hrvatskih gradova. Voli raditi pauze, promatrati vrijeme, prokrastinirati i zamrznuti njoj bitne trenutke u pjesmu.

TRI PJESME LUKE MAVRETIĆA

poezija

SJEVERNO KRALJEVSTVO

– otišao je u sjeverno kraljevstvo
– i sumnjam da bi zamjerio što
– njegov odlazak ovdje opisujem
– poput kakve smrti jer će zbog skupih letova
– ali povoljnih vjetrova kući otići putem vode
– i tek onda kad će dolaziti s kovanicom ispod jezika.
– otišao je uvjeren kako je na sjeveru
–  itekako potreban i nije bio u krivu.
–  odmah po slijetanju dobio je posao radiologa
–  u bolnici blizu Stockholma i čini se
–  zbog uobičajenog sindroma posve zaboravio
– činjenicu da ga je sjeverno kraljestvo otelo.
– neobično zanimanje, gledati strancima u kosti,
– ali to bi radiolog mogao reći i za ono što radim ja.
– kad bolje razmislim, između nas nema velikih razlika
– jer obojica promatramo osjenčane dubine u ljudima
– i inspiraciju nalazimo u velikim lomovima.

***

MEDITERANSKA KUHINJA

– niski krov naše mediteranske kuhinje
– natjerao nas je da kuhamo na koljenima
– i sigurno podsjećamo na dva tuljana
– dok nespretno hodaju na repovima.
– pokušavam ne misliti o kopnu,
– ali ovako omotana ručnikom
– od pasa na niže i sa stopalima
– kao perajama
– podsjećaš me na rodni grad
– i sirene na njegovom grbu.
– na koljenima probavam crni rižoto
– i sa zubima kao u gusara
– u našem ljetnom potkrovlju
– razmišljam o dječaku
– u potpalublju tvog trbuha,
– koji čeka na ručak gladan
– od neprestanog plivanja.
– zavidim ti na trudnoći 
– i zamišljam da sam morski konjic
– dok na stol nosim plodove mora.

***

TISUĆU NASLOVNICA

– nisam bio svjestan datuma,
– instinktivno sam, gledajući u nebo,
– prepoznao kraj sezone
– i došao se još jednom smočiti,
– na omiljenoj psećoj plaži,
– praznoj kao napuštenoj,
– bez uobičajenih plivača,
– bez ijednog laveža.
– na izlasku iz mora
– nisam primijetio naslage
– nasukane nafte koje sam tada
– ponio na svojim stopalima.
– nafta ispod mojih koraka,
– poslužila mi je kao gorivo za sjećanja.
– prije dvadesetak godina,
– za svoju zbirku ratnih pjesama
– otac je trebao otisak vojničkih čizama,
– ali njegove su čizme bile prevelike
– za format naslovnice
– pa je uzeo otisak mojih sandala za plažu.
– danas ću, ponovno svojim stopalima,
– na putu kući u tlo ucrtati tisuću naslovnica.

***

LUKA MAVRETIĆ rođen je u Karlovcu 1991. godine. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije.
Svoju poeziju objavljuje u velikim književnim izdanjima poput Zareza, Književne republike i Quoruma, a za svoje pjesme dobiva i brojna priznanja; Zdravko Pucak za mlade pjesnike, Na vrh jezika, kao i poticaj za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture.
Član je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih dijela (SPID). Radi kao scenarist, copywriter i filmski redatelj.

POEZIJA ANE MILČIĆ HORVAT

poezija

COMPASS(ION)

Toliko puta si upalila svijeću
za njega

Neka prestane piti
jebati konobarice
slijetati u jarak autom
imati raskrvarenu glavu
i razbijeni nos

Kažeš samo da tebe pusti na miru

Tvoje su oči kompas
a on je Sjever
dalek i hladan
privlači automatski,
magnetski i stalno

Svijeća bi mogla biti za tebe
Bejbe

***

KREVET 180×200

njihov krevet miriše na limunsku travu
poput opsesivno kompulzivnog kaleidoskopa
petkom izmjenjuje boje jorgovana i nevena

piramida knjiga s njegove strane
nadoknađuje godine bez čitanja

krema protiv sportskh ozljeda s njene
troši se kilometrima trčanja

cijelom dužinom
po sredini
stoji zub

***

UGLAVNOM SRETNI

Ona zna
da siva bodlja na koju se ogrebala
raste iz rane
njegove nebitnosti
što prije ga mora primiti
za desnu ruku
i držati
sve dok rana ne postane tlo,
a bodlja zeleni bršljan

On zna
da sluz na koju se poskliznuo
u hodniku
curi iz njenog pretjerivanja
u efikasnosti
ako ju zaustavi
tiho zagrli
i drži
sluz se pretvara u balone
od sapunice
a efikasnost ostaje samo
u jecanju

***

KISIK

Za respiratore

Za vatru
Da gore umrli

Kisik za posljednji udah

Za one koji će preživjeti
I ostati nijemi

Na trokutu ispod Himalaja
Većeg blaga nema

(vijesti iz Indije, travanj 2021.)

***

ANA MILČIĆ HORVAT rođena je u Zagrebu 1974. godine. Završila je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i specijalizaciju iz gestalt psihoterapije. Radi kao psihoterapeutkinja i trenerica za buduće gestalt terapeute. Tek nedavno je shvatila da je i pjesnikinja.

stranci u noći: MIROSLAV HOLUB – Četiri pjesme

poezija

– iz antologije “ZLATNA KNJIGA ČEŠKE POEZIJE”, sastavio Dušan Karpatský, preveo PREDRAG JIRSAK, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003. –

MIROSLAV HOLUB (1923. – 1992.)

Pisac intelektualne poezije, proze, putopisa i eseja, prevoditelj, liječnik i znanstvenik-imunolog, popularizator znanosti. U svojim je stihovima naglašavao točnost, intelekt, civilnost, iznosio zorne primjere ljudske aktivnosti koja jača svijest čovjeka i potiče njegovu savjest; zlu, apsurdu i bolestima društva suprostavljao je red vrijednosti. Njegove su zbirke: Denní služba (Dežurstvo, 1958.), Achilles a želva (Ahil i kornjača, 1960.), Takzvané srdce (Takozvano srce, 1963.) i dr, nakon desetogodišnje prisilne šutnje Naopak (Obrnuto, 1982.), Interferon čili O divadle (I. ili o kazalištu, 1986.) i dr.

KRAJOLIK S PJESNICIMA

Kad jednom
zavlada potpuni mir,
u kovrčavu krajoliku, koji slika Rubens
kao pozadinu za Filemona i Baukidu,

rasporedit će se pjesnici,
u tamnim plaštevima s kukuljicama,
mučaljivi k’o siluete miljokaza,
na svakih petsto metara sve tamo za obzor,

jedan za drugim
udarit će u električnu gitaru
i reći svoj stih, strofu, pjesmu
kao brzojav kamena kamenu,
jedan za drugim,
kao automatski zaklopci
orgulja na vjetar
s prstima monsunskih kiša,

usamljena će stabla
krošnjato šumjet’, ovce
će podići runjave glave,
Orfej će u podzemlju zabrenčati
tonovima vrhunske harmonije
a riječi će zaplovit’ kao oblačci,
preko informacijskog praga,
uvis u plitka nebesa,
kao proteinoidi i oligonukleoidi,
riječi časne poput kovalentnih veza,
riječi sa samoumnožnom funkcijom,
riječi genoma i
dekodiranja,

da nastane
ili nova vrsta života,
ili lako moguće
ništa.

***

LJUBAV

Dvije tisuće cigareta.
Dvije stotine kilometara
od zida k zidu.
Jedna i pol vječnost bdijenja
od snijega ispraznijeg.

Tone riječi
starih kao tragovi
pterodaktila u pijesku.

Sto knjiga, koje nismo napisali.
Sto piramida, koje nismo sagradili.

Smeće.
Prah.

Gorko
kao na početku svijeta.

…..

Zaista, kažem vam:
divno bijaše to.

***

ENCIKLOPEDIJA. SUMA ZNANJA

Golem smeđ i bijel bik,
o lanac obješen
za zadnju, iščašenu nogu,
prevješeni trbuh
grčevito stisnut,

vučen uzdrhtalom gubicom po tlu
zatim polako podrezavan
iznad prošupljene kante za otpad.

Golemo izbuljeno oko
okreće se unutra,
gdje uporno šunja neki
nokat mali

želeć’ saznati
što je to
β-glukoronidaza.

***

PAS U KAMENOLOMU

Dan vedar
da se i ptičje krletke otvaraju.
Grudi se travnjaka
nadimlju u radosti,
a automobili na prometnici
pjevaju veliku asfaltnu pjesan.
U Lobzima pao pas u kamenolom
i plače.
Majke odlaze s kolicima iz parka nasuprot,
jer djeca ne mogu spavati,
kad pas plače,
a neki gojazni penzić špota komunalno poduzeće,
puste psa da padne, a onda ga ne vade,
pa urla ovako od rana jutra.

S večeri i drveće je već
zaustavljalo cvat,
a voda na dnu kamenoloma
zelenjela smrću.
A pas bez prestanka plače.

I tada naiđu neki dječaci
i naprave splav od dvije klade
s dvjema daskama.
A neki momak odloži na obalu
aktovku, u koju ujutro
sadi kruh,
da u podne izrastu mrvice
(onakvu aktovku da u njoj spisi
i uputstva krepaju od nerada),
odloži aktovku
i zaplovi s njima.

Bijaše to putovanje preko zelene bare
do stjenovite prevlake sa psom,
bješe to putovanje pomalo nalik
otkriću Amerike,
bješe to putovanje pomalo nalik
plovidbi Tezejevoj.
Pas umukne,
a dječaci stajahu poput kipova
dok jedan odgurivaše motkom,
valima strujao nervozni srh,
punoglavci iskakahu iz jaja,
nebo se zaustavi,
a momak pružaše ruku.

I bješe to ruka
koja posegnu preko vjekova,
bješe to ruka
koja spaja
svijet sa svijetom
život sa smrću,
bješe to ruka
koja sve drži na okupu,
dograbi psa za kožu na šiji

pa onda plovljahu natrag
praćeni
gromoglasnom fanfarom
psećeg skičanja.

Nije da tu posrijedi bijaše taj pas.

Nije da tu posrijedi bijaše taj park.

Al’ nekako posrijedi bijaše
svo naše djetinjstvo
djetinjstvo, pri kojem
sve barice na svjetlo izađu,
bijahu tu naše ljubavi,
sva mjesta gdje smo ljubili
i rastajali se u nepovrat,
sve spodobe
sretne kao trava,
nesretne kao kost,
svi putevi gore ili dolje,
sve splavi i druge naprave,
koje imamo u namisli tokarskih stolova,
i ploča za crtanje,
sve ono za čim posežemo
iza ugla krajolika.

Nije to bio odgovor.

Ima dana kad odgovor nitko ne treba.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

PREDRAG JIRSAK, hrvatski književnik i prevoditelj (Osijek, 24. I. 1941 – Zagreb, 5. VII. 2011). Diplomirao komparativnu književnost i anglistiku 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio na Katedri za češki jezik i književnost. Bio je član uredništva časopisa Telegram i Umjetnost riječi. Prevodio je s engleskog i češkog jezika, osobito djela čeških književnih teoretičara. Njegovo je najznačajnije djelo roman Karavan savršenih (1964), koji se odabirom tehnike »tijeka svijesti«, defabulacijom, dugačkim rečenicama i narativnim eksperimentima uklapa u poetiku modernoga romana. Pisao je i prozu za djecu (roman Mjesečeva djeca, 1958). Objavio je i pjesničku zbirku Lov na vepra (1986) te zbirku kraćih priča Lugarinka i Grdelin (2010). (bilješka preuzeta s Hrvatske enciklopedije, mrežno izdanje)

  • napomena: uz Predraga Jirsaka, u Antologiji su zastupljeni i ovi autori prijevoda/prepjeva: Dubravka Dorotić Sesar, Dušan Karpatský, Zvonimir Golob, Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić, Miodrag Ašanin, Miroslav Čihak, Zlatko Šešelj, Enes Kišević, Gustav Krklec, Ljudevit Jonke, Marko Grčić i Božidar Škritek

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA VALENTINE BAKTIJAREVIĆ “SLOMITI KOSTI”, Dibidus, Beograd, 2021; dvije pjesme

poezija

VALENTINA BAKTIJAREVIĆ (1995, Prokuplje) glumica, pesnikinja, prevodilac.
Knjigu pesama „Pomeѓu“ objavila je u Skoplju 2019. godine za izdavačku kuću „Antolog“.
Njena ilustrovana knjiga poezije „Slomiti kosti” biće uskoro objavljena za izdavačku kuću „Dibidus“ iz Beograda.
Objavljivana je i prevođena.

***

Glavni i odgovorni urednik: Jelena Stevanović
Ilustratorka: Suzana Vulović
Ispis: Sofija Marković

POEZIJA BRANISLAVE ILIĆ

poezija

PODSETNIK

reč bez značenja
utemeljena u zvucima
prolećnom lahoru
koji se gnezdi u tvojoj kosi
dok uporno šetaš ulicama
nezaustavljiv
pred talasom srebrne tišine

samom sebi stran i zarobljen u mislima
o nadolazećoj apokalipsi
koja se eto dešava pred tvojim očima

pa život i nema neko značenje jer je neizvestan
i ništa nije važno

zato se smeješ
ne grohotom
nego toplo
baš onako kako si se smejao
kada si dete bio
i ništa te bolelo nije
jer su tragovi ostali iza
i toliko znaš da treba da
dišeš
jedeš
spavaš i
smeješ se

***

PESMA

pesma je pesma
makar je čitali kao priču
dugu nesnosnu priču
koja traje do večnosti
i duže

iskrivljena u ogledalu stvarnosti
a pravi se da je jedina stvarna

pesma je pesma
iako je nismo dotakli
prstima
oslušnuli njen eho
provukli se kroz značenje
koje nikada nije jedno
već rasprostranjeno po horizontu

slično svakodnevnim predmetima
razbacanim po stolu
koje uzimaš
bez neke potrebe
i smisla

pesma je pesma
bilo da je sva u ritmu
duhovita i vrcava ili
otužna žalopojka
nad intimnom sudbinom
od koje bežiš
skrivaš se i padaš daleko
od početka
kada si pomislio da
ne treba dovoditi u pitanje
onaj redosled stvari
ljubavi i življenja

pesma je pesma
i kada nije lepa
kada se u ružnoći
i svireposti nakaradnih reči
provlači kao jedino
moguća stvarnost
jedina čežnja
zabluda
i smrt

***

SLUČAJNO

sećaš se
kako si se kockao vremenom
i tražio objašnjenje
zašto si ovde
i šta si hteo
a bio si zato što
jesi
mada to nije bilo dovoljno

i u tom dugom traženju
istrošen i umoran
hrapavim rečima
prošaputao si molitvu

pa si pao i ostao
tamo gde si bio i tragao

hodajući u mestu
završio

priču ispričao
a da nisi hteo

***

ODJEK

informacije
od jutra do večeri
prebiraš
stavljaš ad acta
ostavljaš za posle
sutra
prekosutra
nižu se bajtovi
kače se jedan za drugim

nije ti lako da ustaneš

zamor je katarzično osećanje
savremenosti
bez ičega
bilo čega

radi ti miš
loviš kursor po ekranu

sećaš se tišine
usamljenosti
koja je bila tako nevina i jasna
sa oblim crtama kontinuiteta

koja je odvajala tvoj svet i onaj drugi
u kome si živeo
kome si pripadao
iako si ga ignorisao

kako je tišina lepo zvučala
pre sumornih odjeka u prazno

***

BRANISLAVA ILIĆ rođena je 1978. u Zrenjaninu, odrasla u Novom Bečeju. Diplomirala na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Piše književne prikaze, eseje i poeziju. Objavila knjigu pesama Između znakova (2018). Nagrađivana za esejistiku (Ulaznica, Disovo proleće, Tragom Nastasijevića). Uređuje portal za književnost i kulturu čitanja Sinhro.rs. Trenutno živi i radi u Sremskoj Mitrovici.