Category: poezija

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MARIJE VUJOŠEVIĆ “IGRA MAKAZAMA”, Treći trg, 10/2021; četiri pjesme

poezija

NEPRAVEDNA PRESUDA

pogled Crnog Muškarca
uselio se iza moja dva oka

nemam gdje da se sklonim
jer vidi kroz tvrde zidove ćutanja
crne obrve neprestano se gužvaju
može da me ugrize
ili opeče

pogled je nepravedni sudija
ne odmara svoje oštre zube
nepotkupljiv i dosljedan
ne podnosi ništa ljudsko
u meni

kad vezanih ruku pokušavam
da napipam život
udara čekićem u slepoočnice
ponavlja: proglašava se krivom i
osuđuje na dvadeset godina nemira.

***

SKICA ZA PORTRET

Melani vozi najbrže
širokim drumovima

iza velikih naočara za sunce
krije mamurluke

Melani, uvijek usamljena
u gomili

vara samo iz straha
da je ne prevare

lomi kosti kad je pogođena
ne vjeruje više u bogove

opasna jer je ranjena
veliča propadanje

pozajmljuje život
na kredit

bira da bude svačija
teška cura

Melani ne tuguje, nosi crno
radi zaštite

ponekad misli da joj
očajanje jedino dobro stoji

ne odustaje iako zna
da su joj sve već zapisali

i nikad joj se nepravedno
ne presudi.

***

KRATAK OKRŠAJ U NOĆI

Melani je uspijevala povremeno
da prevari pogled Crnog Muškarca i
pronađe neko sitno uzbuđenje

ponekad bi je zatekao
kad neoprezno spusti gardi
pokrenuo zemljotres u njenom stomaku

Melani nikad ne zadrži prednost

u trenutku predaha sipa piće i
dugo posmatra kretanje sijenki
na listovima banana u susjednom dvorištu

Crni Muškarac tada prilazi s leđa,
hvata je za vrat, rastjeruje sve misli i
odvodi u plavičastu maglu

pripremljena i brza, zariva nož
u njegovu ruku, oslobađa se stiska i
odlazi u kupatilo

sjedi na hladnim pločicama
naslonjena na zid, tiha,
polako čisti i previja ranu.

***

MJESTO ZA ŽENU

postoji mjesto između dvije zemlje
gdje svi imaju moje oči
gdje me ptica čuva od zmije
kuda idem na sve četiri, kao životinja.

dolazim, ovog puta sama
da oživim stari mlin
rastjeram kućne duhove i
poližem posjekotinu u stablu.

kradem plemenski rodoslov
zapisujem pored bratovog svoje ime
dodajem: ja sam tu.

***

MARIJA VUJOŠEVIĆ rođena je 1995. godine u Podgorici, gde je završila osnovnu, nižu baletsku školu i opštu gimnaziju. Od 2014. godine živi u Beogradu. Osnovne i master studije psihologije završila je na Filozofskom fakultetu. Poeziju piše i izvodi na poetskim večerima od 2015, a neke pesme su objavljene na internet portalima. Autorka je zbirke pesama Igra makazama (Treći Trg, 2021), nagrađene na konkursu za prvu knjigu Trećeg Trga i Beogradskog festivala poezije i knjige. Pored izvođenja poezije bavila se i plesnom improvizacijom.

TRI PJESME ALEKSANDRE FILIPOVIĆ

poezija

NAŠI BJEGOVI

Kažem ti
Nismo dobro
I ponovit ću
Ne ide nam
Nisi sretan, kako ne shvaćaš
Nisam sretna, otvori oči

Šetnje među policama trgovačkog centra
(Ti pronađi šurlice, ja ću sir ribanac)
Ne računaju se kao izlazak
Taj sifon što pljucka vodu od prošle godine
Nije hitnoća, neka pljucka i dalje
I što ti je skrivilo ono stablo
Da te peku dlanovi za sjekirom?
Prisjeti se, cijelu si već šumu oborio
Metre i metre što se suše
Još od prošlog ljeta

Ali ti ne slušaš
Ovo će proći, kažeš
Umoran sam
Nemam energije ni za sebe
A kamoli za nas
I otpuštaš me iz spavaće sobe
U kojoj pobjedu
Odnosi televizor
Čiji glasovi povazdan klepeću
Dok ležiš u mraku
Zaogrnut u blaženu obamrlost
Oporavljaš se valjda
Od života

Gladnu, bosu i podivljalu
U ambroziju obraslu
Dočekaš me ipak s osmijehom
Jednom u tri mjeseca
Političar pred izbore
Čim te odaberem
Već sam zaboravljena

Na sve odmahuješ rukom
Tek sad vidim kako okrutne prste imaš
Po jedan pokret iz zapešća
Za svaku moju riječ
Gomilaju se
Tako bijele, lijepe i uzaludne
Odbačene u kut poput teniskih loptica
Dok se povlačim olovnih trepavica
Od soli ispucanih obraza

Spas se oduvijek nudio u knjigama
I tipkovnica se pruža beskrajna
Kao polje makova
Samo ću malo počinuti
Između redaka

***

MJESEČEV KALENDAR

Sijem očajničku riječ
U tvoju teglu
S kaktusima
Možda preživi

Sijem molećivu riječ
Neka potone
Na dno staklenke meda
Jednom ćeš je sastrugati
Možda ti obloži grlo
Pa se sjetiš nečeg mekog i slatkog

Sijem riječ razuma
Dva metra pod ledinu
Pokoj njenoj duši
A onda bodljikave riječi sijem
Punu šaku
U slučaju da zatrebaju
(A uvijek zatrebaju)

Sijem i šutnje umjesto bomba
Možda tako ne bude ranjenih
Osluhni samo te detonacije
Kakve veličanstvene implozije
Od kojih nečujno krvare uši

***

PUNOLJETNOST

Nikad mi nisu ležale prirodne znanosti
Računice i formule uvijek su me zbunjivale
Možda se zato ni sada ne snalazim s brojevima
Kažu da je sedma godina razorna
A vidi nas samo –
Posrćemo glibom sedamnaeste

Ne govorim jezikom matematike i fizike
Zakoni termodinamike španska su mi sela
Ali razumijem toplinu
Pokretačku silu ljubavi
I shvaćam da energija teško protječe
Iz hladnog tijela u toplo
Što ne predstavlja problem hladnom tijelu
Ali teško pada onom toplom
Koje živi za nježnost
Ne zna titrati mlako
Niti gorjeti polovično

Nikad se nisam oduševljavala kemijom
Ali i bez nje bih znala
Da se tijelo u susretu s drugim tijelom
Nepovratno mijenja
I da jednom započete reakcije
Nije moguće zaustaviti

Kad imaš partnersku energiju
Uvijek težiš spoju
I zato se nemoj čuditi
Jednom ću izaći iz tvoje crne rupe
Ne možeš me uništiti
Samo oslabiti
I kad mi trošiš snagu
Oslobodit ću se izgaranjem
Vratit ću se u drugom obliku
Isto istim
Isto istome

***

ALEKSANDRA FILIPOVIĆ rođena je 1977. u Rijeci gdje je završila studij anglistike i kroatistike. Nastavnica je i prevoditeljica, instruktorica joge i slikarica-hobistica. Autorica je romana prvijenca Rizik od proljetnog mraza (2020.) i entuzijastična, kasno sazrijevajuća sorta izletnice u svijet poezije, čiji su prvi stihovi objavljeni na portalima za književnost i kulturu Strane i Astronaut.

TRI PJESME EDVARDA KOCBEKA

poezija

IGRA

Krnju zdjelu držim u rukama
i čekam u redu pred kotlom.
I kada pogledam preda se i unatrag,
prožme me čudesna spoznaja,
tek sada se vidimo u pravoj svjetlosti.
Netko nas je preobrazio i do gola skinuo
kao da je izmiješao karte,
objesno, izazivački, nepojmljivo,
ali prvo, kao u svakoj igri,
da slučajnosti budu tajanstveno pravilne,
svakome je prizvao skritu istinu.

Tko je zemlju rovao, hoda po nebu
i tko je govorio na trgu, jeca u snima,
tko je spavao na sijenu, zapovijeda brigadi
i tko je mukom živio, neprestance zapitkuje,
tko je znao Homera, zida bunkere
i tko je u Parizu blagovao, žlicu izrezuje
pijač srče rosu, pjevač sluša pokoj
ministrant podmeće mine, škrtac pribire rane,
sluga je zvjezdogleđa, plašljivac bombaš,
pjesnik konjovodac i snivač brzojavnik,
zavodnik djevojaka pouzdan je vodič.

Krnju zdjelu držim u rukama
i gledam preda se i gledam unatrag
i ne mogu se nagledati slika,
procesija prikaza, hodočašće duhova,
treptanje istina, otkrivenje sudbina.
Netko nas je preobrazio i odredio
kao da je izmiješao karte,
objesno, izazivački i nepojmljivo.
Zatim se obazrem još po sebi
i zateturam od težine snova,
svi su u meni kao u mladoj majci.

***

DIJALEKTIKA

Graditelj ruši kuće,
liječnik namiče smrt,
a zapovjednik požarne obrane
prikriveni je vođa palikuća,
kaže bistra dijalektika,
i Sveto pismo kaže slično:
tko je gore, bit će dolje,
a tko zadnji, bit će prvi.

U susjeda je puška nabijena,
pod posteljom kriju mikrofon,
a kći im je doušnica.
Ali susjeda udari kap,
struja iznevjeri mikrofon
i ode kći na ispovijed.
Svatko se vješa pod trbuh ovna
što iskrada se Polifemu iz pećine.

Iz cirkuskoga šatora slušam
neusklađenu noćnu glazbu,
mjesečari idu duž visoka užeta
i lamataju nesigurnim rukama,
pod njima pak urlikaju prijatelji
da ih dokraja probude,
jer tko je gore, mora dolje,
a tko spava, nek zaspe još tvrđe.

***

MOLITVA

Jesam,
jer sam bio,
i svatko me
može
zaboraviti.

Pa ipak
moram reći:
jesam
i bio sam
i bit ću,
i zato sam veći
od zaboravljanja,
neizmjerno veći
od poricanja,
beskonačno veći
od ništa.

Sve je vječno
što nastane,
rođenje je jače
od smrti,
ustrajnije
od očaja i osamljenosti,
silnije
od urnebesa i grijeha,
svečanije
od ništavnosti.
Nikada
neću prestati biti.
Nikada.
Amen.

EDVARD KOCBEK (Sveti Jurij ob Ščavnici, 1904. – Ljubljana, 1981.), iz knjige “Nova slovenska lirika /antologija/”, izabrao i preveo Radoslav Dabo, Matica hrvatska, 1975.

na slici: spomenik Edvardu Kocbeku u Ljubljani (Park Tivoli), rad kipara Boštjana Drinovca

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA VANDE PETANJEK “KLJUČNE KOSTI”, Jesenski i Turk, Zagreb, jesen 2021; tri pjesme

poezija

DEKLINACIJE

rekla je volim te glagolima
aktivno i trajno.

budi mi objekt.
ni sam ne znam kako sam pristao.

i kao da će me onim čudnim pokretom mača
dodirnuti po ramenima i proglasiti vitezom
dozvolio sam joj da preda mnom bude tamna.

mrak se za nju lijepio kao konfeti.

cijelom dužinom osjećam joj pokret.
plivam po njoj kao crveni ugrušak.
zatečen sam svime iako sam baš ovo očekivao.
iznutra sve vrišti da izađe.
njeno tijelo
bijeli geoglif
propeti konj prije nove ere.
udaram ju snažno kljunom o kljun.
dišem duboko.

kamen.
drvo.
sjekira.

***

GORGONA

stavila je ruke na bokove pred akvarelom
i blago nagnula glavu prema ramenu
vidjela je tu sliku milijun puta
a sada je gleda kao da je prvi put vidi
stavlja dlanove na centimetar do platna i
upija boju kroz liniju života
hoće li je taj pred-dodir pomladiti ili ostarjeti
i gdje će tada pozicionirati mene
na toj novootkrivenoj hipotenuzi

znaš li kako vide slijepi
zatvorio sam oči
sve je crno
slijepci ne vide crno rekla je
oni ne vide ništa
zamisli ništa
možeš li zamisliti kakvo je ništa
masna i teška rupetina u očima
sipa koja ti se popišala ravno u oči i odgmizala negdje dublje u more
i ostavila te samog s golim zvukom
samog bez ikog osim vlastita prsta

onda je ugasila svjetlo i legla kraj mene
slijepa žena koja ne prepoznaje zelenu
i počela me dodirivati kao da ne vidi
prstima umjesto bijelim štapom na rasklapanje
uhvatila me za kosu čvrsto kao perzej
držeći u lijevoj glavu meduze
a ja sam sužen na prirodnu veličinu
ušao u potres velikih razmjera

jer ako su gluhi mogli komponirati
uvidio sam
i ona će znati naći put
do moje partiture

***

SKARABEJ

jednom sam u siječnju na gornjem gradu
zakonom zabranjen sjedio na klupi
i držeći u krilu žensko tijelo
gledao u stan u kojem je gorjelo svjetlo

okovao sam ju rukama kroz pernate rukave
potrbuške naslonjenu na drhtavi torzo
i uvučen kroz ključanicu stana koji izmišljam
rekao sam
opet si ostavila svjetlo upaljeno

iz sigurnosnih razloga prešućujem opisati kraj
mogu samo reći da sam ih vidio
torakalne leptire izbrazdane kore
egzaktne i krvotočne
uzemljene i neizdržive
i da sam ostavio šal umjesto cvijeća

crna zaobljena tijela balegara
podižu teret teži od njih samih

noću koriste zvijezde za orijentaciju
za prijelaz koji ih prenosi na drugu obalu

***

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisima Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021.
Živi i radi u Zagrebu.

POEZIJA MARIJE RADIĆ (iz rukopisne zbirke “Nepristajanje”)

poezija

TOPLE SMRTI

Usne su mi modre kad god odlazi leto,
jer neprestano ljubim nebo,
Miloševu poslednju utehu,
i osmehujem se tužno,
zato što prebrzo prolazi baš sve –
nemoguće je ne potrošiti godine,
nemoguće je sačuvati mirise.

Život se prebrzo osipa,
uzaludna su sva moja nepristajanja,
uzaludna su nadanja da ću na ulicama ovoga grada
sresti onog čije će ruke biti snažnije od mojih –
ruke koje obriču čuda,
ruke koje ne bole,
ruke koje jesen pretvaraju u zlato,
neispričane ruke,
tople ruke koje će me napraviti detetom.

Ni ovaj grad više nije isti,
njegovi prolaznici su usamljenici,
previše je ludosti, a premalo strasti.

Jesen se budi i već sam umorna
od velikih planova,
od sada, odmah i smesta,
od majmuna pobeglih iz kaveza
i njihovih nesrećnih majmunica,
od svih sila i tutora,
od glasnih i naprasnih.

Leto se topi pred mojim očima
i sad shvatam da na ovom svetu
samo leto umire toplo.

***

DELUZIJA

Žmurim pred senkama leta
koje titraju na zidu
kao da je leto jedina stvarna toplina
i kao da leto nikada neće proći,
a već curi kap po kap,
ističe iz naših toplih mesa,
zgušnjava se i otiče
u plave komade jutarnjeg neba,
zavaravajući nas da imamo još vremena.

Nema vremena,
sve prolazi,
sve jednom prođe, rekao si
(ja sam to znala,
ja sam o tome pevala,
i zato nisam htela
da zaspim u tvojoj koži).

Leto svojevoljno umire na rukama ljudi,
uzaludne su sve žrtve bogova cveća,
nežnost nije dovoljna,
nežnost je suvisla pred smrću,
kao što je želja suvisla
pred praznim rečima,
a ti si izgovarao reči toplo,
ti si izgovarao reči
kao da izgovaraš moje oči,
i moje ruke,
i prazninu koja zjapi
nasred mog stomaka.

Sa tobom je život ličio
na san o plavom čamcu ispod sunca,
i dok posmatram još jedan zalazak,
senke nestaju u igri,
neprimetno i lako,
kao što si ti jednom iščezao.

Nastavljam da posmatram tu varku
iako znam da sve igre na ovom svetu
jednom moramo platiti.

Naposletku najskuplje platimo
sanjanu lepotu.

***

MNOGOOBLIČJA

Ovde i sada meni ne pripada ništa
osim blistavih trenutaka
u kojima se na osunčanoj površini
otkrivaju preslikavanja kontura
mog nemirnog tela.

Pronalazim u tom stapanju nadu
da je moguće pretočiti sebe
u nešto što nisam ja,
u nešto što manje boli,
lakše se nosi i podnosi,
u ono drugo što nisam ja,
a pomera se kao prokrvljeni komadić mesa
sa leve strane mojih grudi,
i treperi nemirno
kao što su treperele moje oči
kad sam ti priznala da tuga ubija.

Negde daleko
katamarani slave
zalazak sunca –
još jedno preslikavanje smrti
na strani života
(svetlost je poreklo nade).

Svako od nas je neko drugi,
i likom i mišlju i pokretima,
a ja sam niko drugi do ti –
onaj koji neprestano odlazi u drugog
ne bi li se jednom probudio
ispražnjen od svake misli
(samo topla stapanja razobličavaju konačnost).

***

RTG PULMO ET COR

Da bih bila sigurna da ću udahnuti proleće,
morala sam da prislonim grudi
na hladan metalni pravougaonik,
kao na tek obrisanu školsku tablu
u čijem je okviru moje telo ostavilo topli trag.

Pomislila sam kako je to prvo jutro
u kojem sam ličila na uveli cvet,
sva moja nežnost postala je teška,
belina kože suvisla i gorka.

Rekli su mi da neću osetiti baš ništa
a ja sam osetila da se u meni pomera
sve što je dosad bilo nepomično,
i zabolelo je snažno
sve što nisam uradila a htela sam,
sve što sam pogrešno uradila a nisam htela,
sve što ti nikada nisam rekla.

U plućima se nisu videle aktivne patološke promene,
CF sinusi bili su slobodni,
hilusne senke uobičajenog položaja,
srčano-sudovna senka primerene morfologije,
na prikazanim kostima nije bilo patoloških promena.

Nastavila sam da obazrivo dišem
dok sam polako koračala Ulicom Rige od Fere,
aprilsko jutro treperilo je u tek olistalim granama
osvetljavajući sliku nagog proleća.

Niko nije video kako se sunce izlilo u krilo grada
i kako je na svakom licu ostavilo drugačiji trag,
(spletovi crta odraz su srčano-sudovne senke),
niko nije čuo otkucaje sopstvenog srca
jer su i tog jutra svi negde žurili,
samo je jedna žena tiho rekla u telefonsku slušalicu:
Već je bagrem procvetao.

***

MARIJA RADIĆ rođena je 7.3.1989. godine u Beogradu. Završila je studije srpske književnosti i jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu. Piše poeziju i kratku prozu. Njene pesme objavljene su u zbirkama ,,Izlomljene linije“ (2015) i ,,Žudnja za celinom“ (2016), u raznim zbornicima, kao i u književnim časopisima.
Živi i radi u Beogradu.

ČETIRI PJESME IVANE VOJVODIĆ

poezija

RAST

Posaditi jestivu biljku
I gledati kako raste
Zalivati, pjevati joj
Maziti je
I ubrati
Ili je posmatrati kako vene.

Tako je i sa našom ljubavlju
I rast i kraj je u svakom dahu.

Putuješ i nosiš misli na sunčanje
Pogled na pučinu donosi nadu
Da su bar ribe slobodne.

A možda i one sanjaju drugo more.

***

IZOLACIJA

Aerodromi, odlasci, izlazak sunca dok si nad okeanom
Jedina letilica na nebu, dok ne vidiš trajektorije svih
Onda razumiješ da je svuda gužva, osim u tvojoj projekciji
Emocije kao pandemija, mogu te i ne moraju ubiti,
Možeš i ne moraš s njima ubiti druge, ali možeš
Izoluj se, vrata otvori samo poštaru sa rukavicama, bijelim
Ne čitaj, ne možeš razumjeti, ne čitaj, ne čitaj, ne vjeruj
Ne vjeruj, sve u što povjeruješ usmjeri se protiv tebe,
Leti oko tebe i kovitla se kao sjeme tek oduvanog maslačka
Duvaće i duvaće i oduvaće ti kuću, hoće, uvijek ima dah više
Urlik Ginzbergov, Munkov Krik, vrisak vrhunca, a glas te izdaje
I ovo vrijeme te izdaje, najbolji prijatelj te izdaje, i država te izdaje
Svi tvoji sistemi podrške sinonim su za okove, a robovi nemaju ime
Ime nije tvoje, vazduh u plućima ne pripada tebi, svojina ne postoji
Vrijeme stoji, vrijeme ističe, vremena nikad bilo nije i neće biti
Aerodromi, dolasci, spuštanje nad jezerom, pista je sigurna
Ali nisi ti.

***

*

Preslažeš sjećanja, prioritete
Cipele, pakete garderobe doniraš
Planovi kao ekseri padaju iz oblaka
Zjenice su davno upile vizije naših roditelja

I nježnosti ima bez ljubavi, kažeš –
tako raste cvijeće u nekim stanovima
I ljubav može biti bez nježnosti –
Lako se prenosi ta zaostavština.

Naše komšije svako jutro trče ka odlazećoj mladosti
Hej, od juče je u redu i dangubiti, bilo je u novinama
Hej, što se teže borimo za vazduh, smrt se više veliča
Hej, ne brini, mirišem i na so i na ona planinska jezera
Hej, treba nam dodatan prostor za sva ova svođenja
Prostora, toplote i svjetla za cvijeće, planove i sjećanja

***

ZATOČEN VJETAR

Velike knjige bez srećnih ljubavnika
Potiskivanje, mučeništvo i uživanje kao grijeh
Rađanje i množenje i punjenje zemlje i grobova
Slavljenje svetog odricanja, podaništva i patnje

Velike knjige bez slobodnih ljubavnika
Prozori, čekanja, bol, zatočen vjetar, kose

Velike ljubavi bez ljubavnika ili bez slobode

***

IVANA VOJVODIĆ (Podgorica, 1983.) objavila je zbirku poezije Fizis u izdanju OKF-a 2016. godine. Njene pjesme su zastupljene u brojnim antologijama. Aktivna je članica crnogorskog civilnog društva već 20 godina. Po obrazovanju je fizičarka i statističarka.

ČETIRI PJESME LUKASA NOLE IZ ZBIRKE “BILO JE DOBRO, BILO JE TOPLO”, Vuković & Runjić, 2021.

poezija

STRANAC

Prestala si me prepoznavati u rujnu
vjerojatno zbog krljušti i kose na ramenu
Odnio te potres i kaskader

Na Silvestrovo si uhvatila moj pogled
mislio sam
ali nisam mogao
govoriti od dlaka i vode
Uzela si ono i sišla u dno metalik auta

U veljači si svladala portugalski
sada imaš pet novih prijatelja i pet novih obitelji

hoćemo li se ikada više žvaliti u snijegu

***

U ZAVJETRINI (BOLNICA DUBRAVA)

moja žena i ja stojimo u zavjetrini
zelenog hodnika nema nikoga
dolazi žena i pita za muža
muž joj je umro maločas

Vjetar je skoro odnese

želi vidjeti muža još jednom
ali ne može kaže sestra danas
danas je vikend u ponedjeljak može
što to uopće znači viče moja žena
želim vidjeti moga muža
još jednom
žena ode
zagrlim svoju ženu šlafrokom
i grlimo se još ovaj vikend
sigurno

***

U KOLOVOZU SAM BIO LOŠE

mislio sam iskopati rupu
nabacati granja
leć
ali
sunce je na jarbolu
albino će zvonit
utiha je
dušo
ajmo
ronit

***

KAD DOĐE VRIJEME NEĆU POBJEĆI NA VIS

Neću pobjeći na Vis
bacat ću petarde sa stolca u dvorištu
smrdit ću na bolnicu i špek
imat ću mamuze i sat

Malo dalje će sjedit žena i djeca

Ne idem nikud

***

LUKAS NOLA rodio se 31. ožujka 1964. u Zagrebu. Studirao je na Likovnoj akademiji, povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu i diplomirao filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti gdje danas radi kao profesor. Piše i režira za kazalište, televiziju i film. Oženjen je i otac je dvoje ljudi.

fotografija autora: Vedran Peteh, Gloria

DVA UTORKA POEZIJE STEFANA KIRILOVA (iz rukopisne zbirke “Nekada smo živeli samo za subotu uveče”) 2/2

poezija

UNUTRAŠNJA MUZIKA

Ja sam poslednji podignuti upaljač na koncertu
Zarazni rif iz sedamdesetih
Old skul projekat poslat iz prošlosti
nešto sam debelo zajebao
služim svoju kaznu u modernom ludilu
U pokušaju nečega što sada zovemo život.

Bitno je da samo krene neka dobra pesma i više me nema
Zanemarujem sadašnjost, nestajem u srž ulice
Koraci nadolaze u ritmu disanja
Tražim pogodan grafit kao potrebnu misao za početak dana.

Ja sam long play ploča, očuvana i polovna
Niz levi krvotok curi rokenrol, niz desni bluz.
Ja sam amaterski napravljena gitara
Na brzinu i sa mnogo grešaka
Ali su magneti vremenom ipak postali vredni
Pa činim svoju svrhu :
Nekad su reči najlepši tonovi.

Ja sam konačno prihvatio unutrašnju muziku
I pevam iz srca
Kada je teško plačem
kada je lepo smejem se i mirno spavam.

Ja sam poslednji podignuti upaljač na koncertu
Sada kada svi pale bliceve.

***

LUST FOR LIFE

Jedna žena je stajala ispred nacionalne kuhinje
I još dugo blenula u zaključani spas
Na licu razočarenje i današnja slika ove zemlje
Prerano je za optimizam, prekasno za promenu
Poklonio sam par sekundi empatije
I pojačao muziku da ikako zaboravim
Nemam gde da pobegnem, pa bežim u život
Nestajem do krajnjih granica
To nazivam uživanjem
Ponekad se umirim, pomislim na zrelost
I sve što sam nekontrolisano sjebao
Sledećeg trenutka me ništa ne zanima
Samo tražim način kako da sludim mozak.

Koristim poslednje trzaje leta
Da pokažem sebi : mogu da budem sjajan
Noći su predložile primirje
Dozvoljavaju mi siguran put do kuće
Uvek se nekim čudom probudim u krevetu
Pa me jutro stegne za jaja
uzvraćam još jače
I tako vrištimo na sav glas : živi smo.

***

SVE ME BACA U ANDERGRAUND

Lepo ponašanje, hardcore večeri
Leto obazrivo nudi sve što ima
Uhvatim sebe kako se smejem
Dok su kafanske čaše pune
Sve je to kao ljubav
Kiselo, slatko i hladno
Pijemo do iznemoglosti
Verujući da sa druge strane čeka smisao
Bili smo deca željna oslobođenosti klinačkih trauma, roditeljskih svađa i besparice
Dovoljno godina kasnije smestili smo breme u lepe košulje i tople izlaske
Na ovom putu više nema prepreka
Kada vidim oči tih ljudi koje volim
Želim sve da ih spasim.
Sve me baca u andergraund
I tako razbijeni lelujamo po mladosti
Još uvek pokušavam da shvatim kakva je to istina u vinu
Meni nudi samo zamagljenu stvarnost i često pišanje
Poneku nijansu boljeg humora i blistave oči.

Kaže Sandman da će jednom naći lek za bol
Ja ga znam već sada :
Nikad nemoj da dozvoliš da te pobedi.

***

STEFAN KIRILOV rođen je 1996. u Vršcu, gde je i proveo najveći deo svog života. Objavio je zbirke poezije:
Sve je baš lako (Presing izdavaštvo 2017), Pion sa margine (Nova poetika 2018), Raštimavanje (Nova poetika 2019) i roman Napuštajući Vetrograd (Nova poetika 2020).
Nova zbirka “Nekada smo živeli samo za subotu uveče” je u pripremi.
Pesme je objavljivao u časopisima Blacksheep.rs, insp, Outloud, Džabaletan, Vavilonska biblioteka, čovjek-časopis.
Trenutno živi i radi u Beogradu.
I dalje misli kako će saosećanje jednom spasiti svet.

SANJAO SAM

poezija

1
Sam, posve sam, šetam po oblaku. Noge mi gladi trava tako prozirna da je i ne vidim. Sav sam u čudu od tišine. Uzimam malo crne vode i pretvaram oblak u djevojku, koju ludo volim sve do svoje smrti.

2
Sjedimo na obali rijeke, ona i ja. Ona mi govori, a šum njezinih riječi postaje crn i lijep oblak koji mi sjeda na trepavice. Mirno dišem i uranjam u slike kojima me htjela iznenaditi. Ona se smije, zatim uzima stijenu i meće mi je na usnu, između naših poljubaca.

3
Okrećem se i vidim more, neodređene boje, i tri crne školjke. Iz čempresa izlazi jelen. Od njegova mirna pogleda trava niče u zatonu. Saginjem se da uberem potočnicu sakrivenu u travi i čekam da jelen zaspi. Vidim da sanja najljepše snove, jer mu iz očiju izbija suza za suzom, krupna. Zabadam mu potočnicu među rogove. Iz njegovih usta izlazi modra djevojka, i ja odmah sav dršćem od golih poljubaca koje ona slaže na moje vjeđe. Posljednjom snagom otvaram oči i vidim da ima dva cvijeta umjesto grudi. Nemam hrabrost da je upitam zašto ta dva cvijeta neprestano mijenjaju boju. Pružam usne prema tom cvijeću, najljepšem, da slomim njezinu tajnu, ali jedan crni val odnosi djevojku i ja za njom plačem cijelu noć u vjetru, hladnom.

4
Šuma je svijetla kao svila. Bijela je vjeverica plisnula niz krošnje i donijela mi proljeće, zatalasano. Mislim da li treba čekati da ljubav procvate na svakom suvarku nade ili je bolje otići do obale, krišom ući u vodu i plivati široko prema novoj pučini, još mladoj. Hoću da pođem, ali osjećam da više nemam nogu. Postao sam drvo i listam. Širim se i smijem od sreće, ali to više nije smijeh. To je šumor šume. Meni je kao da se moram prirediti za ljubav i zato se skupljam i uranjam u san.

5
Boje me okružuju i dižu, i ono što vidim, više nije ni drvo, ni planina, ni ograda, nije ni riba u dubini, ni duga, ni dan. Na mene gleda iz svake daljine tisuću rođenih cvjetova koji dolaze i nestaju za mojim kapcima i za mojom tamom. To je golo kupanje s novim kamenom, s travom, s obalom, ali sada lako i mekano i tako samo, da bi svaki val bio prejak i prevelik: odmah bi poremetio čvrsti obruč mira. Otvoriti se bilo bi neobično, poći nevjerojatno, potrčati zločin. No gibanje je ipak široko, a tišina se širi kao valovi oko kamena na nepokretnim, otvorenim jezerima, gdje ni jeka ne spašava prošlost. U oku osjećam laku igru, radosnu i zabavnu kao što su kamenčići u brzom gorskom potoku. Osjećam stablo kao sjenu i htio bih je pogledati, ali sam nepomičan. Meni je kao da se mogu micati samo kao suncokret: za suncem.

(1941.)

RADOVAN IVŠIĆ (Zagreb, 1921. – Pariz, 2009.), iz knjige “POEZIJA / POÉSIE”, izbor, Matica hrvatska, 1999.

TRI PJESME OGNJENA OBRADOVIĆA

poezija

TIM ISTIM ULICAMA

počinje: polako se pretvaraš u kliše.
zuriš u talog razlivene svakodnevice
i pitaš: da li misli na mene?
ushićen i predvidljiv
poput reklame za pivo
obrćeš ture i ture istih razgovora.
uživaš u grozničavom imunitetu
zaljubljenosti, koja te štiti od svega
osim, naravno, od sebe same. Slučaj
prolazi pored tebe mirno
kao kamion gradske čistoće
a ti mu se budalasto osmehuješ
jer misliš da je Sudbina, koja će uskoro
po tebi istočiti čistu milost
iz svog kosmičkog kanistera.
koji mesec kasnije tim istim ulicama
hodaćeš ko popišan.

***

NA PRAGU 30-te

na pragu 30-te sve više si
gledali ste u prethodnoj epizodi
i taman dok se podsetiš –
spava ti se. kasno je, a ti sve teže variš
saspense, čak i uz odgovarajuću suplementaciju.

na pragu 30-te sve više si
gde su i šta rade, ali tešiš se:
barem su čitulje na solidnoj udaljenosti,
naravno, uz odgovarajuću suplementaciju.

na pragu 30-te
pešački prelaz te promatra
kao bar-kod: zbog njega ti koraci
zvuče kao otkucavanje, ali ko mari
možda nisi novogradnja, ali nisi ni pazi, odron!

a ipak sve pažljivije motriš na gravitaciju
u zaliscima slutiš minimalizam
starosti, voluminoznost iskustva
i kažeš biće bar nešto
za češalj stihova.

***

NAJBOLJA VERZIJA SEBE

plašim se: postaću najbolja verzija sebe.
nudiću svima jednake porcije ljubaznosti
posteljinu neukaljanu prethodnim iskustvima
izvesnost hotelskih papuča, koje poznaju samo
sada i ovde.  plašim se postaću franšiza
sveopšte sreće: neću iskušavati ničija nepca,
udobno ću se smestiti u spektru poznatih ukusa.
govoriću ljubazno, jednostavnošću flajera,
smejati se s nepokolebljivom bezbrižnošću
reklame za prašak, biću svako i niko, biću
najbolja verzija sebe, i to neće imati
baš nikakve veze sa mnom.

***

OGNJEN OBRADOVIĆ (1992) završio Dramaturgiju na FDU u Beogradu, gde radi kao asistent na predmetu Istorija svetskog pozorišta i drame i priprema svoju doktorsku tezu. Objavio zbirku poezije Oticanja (nagrada Mladi Dis, 2016), a uskoro će valjda i drugu.