Danas je, kažu, nedjelja Iskreću vratove nebu, traže pukotine, S perverznim guštom kažu, bit će smak svijeta U ovu nedjelju ili neku njoj sličnu, S perverznim guštom s kojim govore i Sve je puno mikrocefalične djece, Bliži se kraj evolucije, svi ćemo biti takvi Oči koje nikad neće reći što su vidjele I nitko više ne čita poeziju, Slobodno zaboravi na to.
Ako baciš pogled na sat za pola sata Još će uvijek biti nedjelja i tu nema pomoći. Neke se stvari moraju odraditi Ma koliko ti puta dođe Da prodaš vlastite zube za klavirske tipke Ili iskušaš kako je to napisati: „Nitko nije kriv, oprostite mi.“
Danas je takva nedjelja Da vjerujem da bih mogla naći smisao U horoskopu na predzadnjoj strani novina, U posveti na početku Prešernove zbirke, U tome što je prva pjesma koje se sjećam Tužna i ljubavna i nitko me nije naučio Zadnju strofu u kojoj sve bude ipak dobro.
A dolje, na ulici, Ulica odlazi u nebo i svi nose tvoje oči na licu, Ali ti još spavaš jer, pusti me, nedjelja je, Uskoro ćeš opet sako na ta uska ramena I na posao, a ja ću o tome pisati pjesme: Da je neko drugo stoljeće netko drugi bi ti zavidio.
LANA BOJANIĆ (Zagreb, 1992.), iz zajedničke pjesničko-prozne zbirke Književne grupe 90+ “NETKO PODVIKNE, DJECA ODRASTU”, Fraktura, 2018.
negde u ovoj magli riču bikovi i tu je verovatno granica naše arene iz ruke, oštro sastavljenim prstima, pod nagibom salutiram najvišem u masi nejasno gde, ali iza naših leđa bikove u mraku zasecaju iza ušiju koje nam posle leže na grudima s oduzetim životima takve obožava publika od šatora krojimo plašteve cirkuska povorka je kratka sa sledećom nedeljom ponovo dolazi vreme koride
uvek ćeš lako prepoznati pobednike matadorima dosta toga visi oko vrata na kraju lente ne sijaju medalje nemamo čime da se pohvalimo.
***
DIKTAT
štampa ponovo donosi slike povešanih suseda proburažene uši bivše braće u ulici onih koji nemaju drugog bogatstva osim svoje dece na semaforima umesto crvenog opet svetli belo pa-pa proleteri
organizovane skupove javnost naziva građanskom pobunom okolnosti koje do njih dovode opravdava izgredom upregli su neke konje slikali su neku decu spušta se noć i ulice opet ostaju tihe nigde oko nas nema ni kapi krvi ništa se, dakle, nije ni desilo.
***
STARANJE
kao da nikad ne znamo da li će pošto ogulimo široke kraste iz lakta i kolena iscuriti krv ili seme da li ćemo ožiljcima ličiti na one u čijim smo pukotinama bili otok
nisam naučio od čega se pravi muškost jutros su me probudili iznad ve-ce šolje iznad bare ispale iz mog međunožja i nisam znao da li sam krvav ili upišan
uvili su me u bele uštirkane čaršafe s jedne strane privili na grudi s druge rekli da sam plačipička i nek već jednom rešim sam sa sobom šta sam puška il’ varjača.
***
OGNJEN AKSENTIJEVIĆ (Leskovac, 1994) prethodno je objavio zbirku pesama Um za morem, smrt za vratom (Treći Trg, 2017). Rezervat odbeglih ptica je njegova druga knjiga poezije. Živi i radi u Beogradu.
Ne, na tom čelu nisu zvijezde [mada ih uporno iz očiju nišanim u tebe]. Ne, to su krakata, rasprsnuta puščana zrna iz istorijske strave.
Ne, u tim rukama ja nisam žena, požuda, slast i posljednja strepnja iz slabina. Ne, tu sam tajna što se mučno sniva. Sjen pred kojom muška snaga kopni a treba je sačuvati za istoriju.
Ne, u toj kući ništa nije moje, ni slike, ni knjige, ni oganj koji žarim. Puške o klinu ni okom ne poznajem. To su preci, pleme i ožiljci u zidovima koje ne moja ruka već istorija hrani.
Ne, ni ta djeca nisu moja, potomci, prvaci, odive i tuđe. Tvoji su uspjesi i posrnuća, kletve i oltari.
A ta moja gromovita, bezuslovna, rađajuća Ljubav, činjenica je tek.
Ne, ni ti šapati priznanja i srama, što mi se pod šuštanjem posteljine zbore, nisu moji i neće me budnom pronaći. Ja ne smijem da čujem, jer ni te ispovijesti nisu moje.
Ja sam tako divlja, poletna i vrela. Muka krvi i tijela. Kob muške časti. Mogu te povesti do nutrine tvog bića. I opasna sam, krajnje. To u istoriji nećeš naći.
Ja sam tvoja tajna, unutrašnje carstvo. Prva sam ti misao ispod krvavoga čela. Dodirni me i pucam, kao stara molitva sam bijela. Imaćeš me cijelu ispod posljednjega tijela. I tvoja sam ljubav al´ ti nisam žena.
Nisam istorija tvoje crne gorke majke, ja sam istorija svakog čovjeka.
Dok ćutiš suze gorke, i dok pjevaš himnu iz grla cijela, pod zastavom crvenom ispod našeg krvavoga neba, istorija je povod. Domovina je carstvo. A ja sam sve. I sva sam ti ljubav al´ ti nisam žena.
Ja te rađam. Ja te morim svojim krhkim, tananim, ljudskim postojanjem. Od krvi sam i mesa, i veći sam ideal od svih ikada u istoriji nađenih. Ja sam sve. I Poetska Pravda. I Krvava Ovozemaljska Cijena. I sva sam ti Ljubav al´ ti nisam Žena.
Epika me ne priznaje a snaga sam kojom je prva strijela odapeta i isukan mač a krvca prolivena. Od ućutkanog lirskog krika sva sam ispletena. Vječna sam ti vrela suza, neprolivena.
***
BIVŠI VUK
Vodimo na povocu našeg psa bivši je to vuk Vjernost mu grmi iz očiju bivši je to vuk Laje gromno iz prisustva bivši je to vuk Zaklao bi za nas bivši je to vuk
Radost ushićenja podijeljena je bratski među nama bivši je to vuk
Bez nas bi bio najobičnija lutalica [nekadašnji pas slomljen od iskustva] bivši je to vuk Iz njegovih psećih očiju prelivamo se u odabrane bivši je to vuk Njegova tvrda lojalnost vuče nas u bezdan obavezivanja bivši je to vuk
Drži nas brižljivo posvećenima bivši je to vuk
Glad je njegova slična ćutanju koje nosimo gordo kao pečat bliskosti bivši je to vuk I da ga nesrećno ispustimo s kanapa vratio bi se zar ne? bivši je to vuk
Sjurio bi se pomamljen razularen neukrotiv u divljinu kad bi se samo sjetio Samoće
***
LJUBAVNI KODOVI
Ljubavni kodovi su stariji od Vremena koje neumitno curi kroz Istoriju.
Ona je obukla zvjezdano nebo On je svukao ratničko ruho Nijedna misao nije mjera Emocija nema mudru glavu Gola se uspinje uz ružino trnje Uvijek je svoja, puna sebe i svijeta I tvrdi da uvijek je u pravu Ljubavnog koda niko izvor ne zna Pa možda je onda u iskonu svega Sve najradosnije i najtužnije naše Ima izgled djeteta Što pravo u srž stvari netremice gleda.
Bračni zavjeti su mladi Pišu se brišu u knjige svete To su ljubavne konvencije I srođenja mnogih glava Konkretizacija i kulturizacija Ljubavnog koda U jasne obaveze i prava [I ako spale njihove potpise hoće li preživjeti zavještanje?]
Dok ljubavni kodovi duboko rone Znamo ih po moru Dok vatromet potpisanog zavjeta Jedne svečane noći uz malo upornosti i pirinča Uspijeva da zablista Ti oblačiš svoje ratničko odijelo Ja sa sebe svlačim zvjezdano nebo Tek na bojnom polju shvatićeš Da su ti prazne korice mača A ja tvojom snagom sama [po pjesničkoj dužnosti!] Urezujem ljubavni kod U zvjezdani svod.
Bićeš tako bijesan Zubima ćeš kidati glave Umrijećeš po sredini boja Sa ustima punim muške kose I okrajcima lobanja praznih Sa psovkom na usnama I kletvom za moj postupak niski Konvencije su željele da budeš epski A ljubavni kodovi su te zapisali pradavno: Lijep kao Apolon, žrtva ženskog pisma, junak lirski.
***
ANA JANKOVIĆ rođena je 7.9.1989. u Podgorici gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju i Fakultet političkih nauka, smjer međunarodni odnosi (2013). Oktobra 2019. diplomirala je na Filološkom fakultetu u Nikšiću, na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. U okviru studija na oba fakulteta dobitnica je stipendije za talentovane studente. Na Filološkom fakultetu u Nikšiću proglašena je za studenta generacije (decembra 2018) na Studijskom programu za Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Svoju prvu zbirku pjesama Zrak u magli objavila je 2005. godine. Objavljivala je poeziju u zborniku Novosarajevskih književnih susreta 2011, književnom portalu strane.ba, u zbirci PAF poezija u okviru konkursa za najbolje neobjavljene pjesme u Crnoj Gori 2019. Među osvojenim priznanjima izdvaja se prva nagrada na konkursu za pjesnike do 35 godina u okviru književnog festivala ,,Dani Radovana Zogovića“ održanom u Kolašinu avgusta 2020 godine. Napisala je dramu Gospođa Josip koja je bila u užem izboru na konkursu Beogradskog dramskog pozorišta 2013. Tiha svilenost je njena druga knjiga poezije.
u tvojoj glavi mnogi govore? u redu! svatko ima glavu! mogu otvoriti poklopac pa izvaditi ono što pritišće tvoje krilo! to je tuđe brbljavo i čađavo jer ne spava na suncu tko spava na suncu? žena! ona je žena i još jedno toplo staro zlato ženskog tipa! takva se molitva u snu zove tiho tiho! svatko treba zbog glave i inače leći u molitvu i biti miran dok ne stekne ispravni dio tijela! dalje znaš! letiš! kradeš! itd! ako se međutim nema pri ruci žena ili sunce i 27 zdravih dana onda treba drukčije napasti ljude u glavi! maleš plešeš? ja sada letim! letim, evo je, za tvojom bolesti! letim za tebe jer je tvoje krilo u tvom kvaru! evo je! imam je! ne diraj me kad stenjem na nepoznatom jeziku! jel ti sada bolje kad kreneš pješke od trbuha gdje ima vode prema glavi u kojoj sada mora biti zrak? ja sam sad pas! i još dva! ja sam nerazumljiv! mene sada nema!
BRANKO MALEŠ (Zagreb, 1949.), iz zbirke pjesama “Trickster”, Lunapark, Zagreb, 1997.
Svi smo jako bliski i jako daleko Imamo svoje ravne stomake za poneti Kako se samo blisko grlimo i blisko smejemo A kad zaćutimo postaje neprijatno
prašina nije aerobik za tvoje smrznute kosti
***
ti svakako ne znaš da te volim a ja ionako nemam više nežnosti ako sutra počne rat ubijaću životinjski šta će nam život kad nismo znali da se volimo
***
bombe nek lete šta će nam ptice svakako nam nisu verne svake jeseni lete na jug
***
praznici su svima osim ravnodušnim ljudima ostali kupuju puno hrane grizu za svime što im ne treba nemoj dolaziti u ovaj grad bićeš manje lepa želim da ostaneš isto naivna kao i sad isto da veruješ bez razmišljanja da budeš dobra da se ne smeješ na silu toliko na silu da ni ne primećuješ da se naduriš i budeš pravična neću da te sažvaću bulevari tu hodaju samo oni koji moraju a što se mora, to je teško to bude sujetno, i prljavo, i opojno sami sebi činimo bol jer smo navikli mislimo da dodajemo sebi a uzimajući od drugih, jedino sebe siromašimo dok jednog dana na praznik se ne probudimo nasmejani spremni da kupimo kolica puna sebe siromašni i ravnodušni
***
može li tuga u šoljče pod jastuče niz ruke moje slije se mekost pod oblak i mače će da kisne pod sunce i dalje će da prži da me ne napusti hoda sa mnom i miluje milom svojom senke moje i umiva oči smehom ta tuga moja smešna li si tugice u mene si zbunjena
***
MILUTIN MILOŠEVIĆ rođen je 2001. u Novom Sadu, iz Prokuplja je, studira filmsku i televizijsku režiju u Beogradu. Piše poeziju.
ustajem iz kreveta kročim ka tom plačljivom glasu koji izgovara neko drugo ime
znam mene doziva
ulazim u hrastovu šumu mračna i hladna je strah ne osjećam
lišće po kojem hodim tiho šušti
iznad moje glave prolijeću šišmiši
raščupali su mi kosu skupljenu u pletenicu
nazire se dan…
tek tada uočavam da su mi ruke usta i bijela haljina zamrljani krvlju životinja koje grizem
tresem se
iza mene je Ona nježno spušta ruku na moje rame
s ogorčenjem na licu kaže da takva ne mogu na vjenčanje
***
POMJERENI SVIJET
ako i večeras zatvorim oči stvorit ću mučne događaje ljude koji jesu i one kojih nema pomjera se sve pa ću jasno vidjeti
autobus koji jureći odlazi dok bijesno psujem za njim
njega kako mi u oči zabada igle dok sa strane sve posmatra nasmijana žena
majku koja plače nad mojim beživotnim tijelom
brata koji nad otvorenim grobom uči fatihu
dječaka koji me proklinje jer nema oca
auta koja me jure avion koji pada
dom u plamenu
zaglavljeni lift u kojem gušiti se počinjem
sicilijansku mafiju sa revolverima uprtim u me
moje nage fotografije polijepljene svuda uokolo
plač djevojčice koju sam napustila
i pred zoru uvijek isto
moj bezuspješni pokušaj da iz grotla vulkana ruke izvučem
ako zatvorim oči stvorit ću takav svijet
sebe drugačiju stvorit ću
***
HLADNO JE
probudila sam se u mrtvačkom sanduku boje kestena
iznutra je obložen crvenim plišem
na meni je samo tirkizna spavaćica
svijeće uokrug osvjetljuju konture nepokretnih ljudskih tijela koja šapatom izgovaraju molitvu
moj je pogled nepomično usmjeren prema njoj
ne vidim joj lice prekrila ga je rukama bolno jecajući
žao mi je hladno mi je – izgovaram dok se topla suza sliva niz obraz
hladno joj je molim vas zatvorite sanduk
***
MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove.
Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Fondacije za izdavaštvo.
Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik.
Objavila je dvije knjige proze Smrt u ogledalu (2019) i Ulaz u prazninu (2021) za koju je dobila Godišnju nagradu izdavačke kuće Bosanska riječ za knjigu godine 2021.
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade:Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenojknjiževnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019) i Rekonstrukcija stvarnosti: ogledi o savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti (2021).
Sudjelovala na više književnih festivala u zemlji i inostranstvu, kao i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.
Članica je PEN Centra BiH. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.
Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju i dugogodišnja je suradnica izdavačke kuće „Lijepa riječ“ iz Tuzle.
stalno započinjem razgovor u kojem se čuje i tvoj glas. razgovor oblikovan strahovanjem, razgovor sastavljen od toliko krajeva, kako da stvori ikakvu budućnost? obred beznađa u stalnoj bici s jezikom. uvijek iste riječi, rastegnute od početaka, utamničene jalovim zaboravom. napuštenosti lako zažive na nekom drugom mjestu: moji zreli trenuci nečija su mladost. dok život šuti, tražim točku na kojoj je još moguće obećanje, mjesto tvoje topline, moje najbolje vrijeme.
***
NIJE IZGRADILA KUĆU*
Imala je kuću. Njeno zaštićeno vrijeme. I čekanje da život počne. Svi prozori kuće gledali su na prošlost. Prošlost – gordijskim čvorovima sapletenu nevinost. Krvnost je mijenjala za empatičnost. Ali odvezanost se plaćala otkidanjima. Truni se, možda ne samo zato, truni se, možda… ne samo zato. Truni se kuća: počivalište djetinjstva. Počivališta najbližih u drugim su kućama, podzemnim i hladnim. Te kamene ploče ništa ljudsko ne čuvaju. U navikama, našim nesvjestima, traju svi koji su nas napustili. Nema nehotičnog zaborava. Njihova mjesta obnavljaju sjećanja, uspomene, tugomene, sve kroz mene, u svim licima. Veze sa srcem nikada ne prestaju: vedra gubitnička usamljenost. Trag koji dolazi iz vremena nije nosio ničiju svjetlost: romanse su se brzo iscrpljivale. Ničije ruke nisu značile trajnost. Ničija obećanja nisu obranila iznimnost. Nije izgradila kuću. I ne zna kome će ostaviti uspomene.
* Hvala Tugomiru Matiću za inspirativan naslov koji je zakotrljao cijelu crticu
***
JOŠ SAMO OVO DA KAŽEM
Još samo ovo da kažem: vidjeli smo jata ptica – čiste i jednostavne čežnje. Krila izraslih iz rana, iz nestašice, u zamasima nebeske lomnosti. Na pozadini svijeta na trenutak – svečanost. Nenadana, neodređena. Nejasni pogledi nekad najviše razjasne. Nitko ne želi nikome smetati. Prionulost malim smrtima trenutke uokviruje u svetosti. Prizori kojima nitko nije trebao svjedočiti dugo su umirali, cesta nije završavala, namjera nije nestajala. Umiješanost tebe u mene nigdje nije zabilježena.
***
NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.
dani na hlebu i rakiji na nasladi koju samo dno može da priušti trista šezdeset i pet dana grča u stomaku i 70 kg po koje smrt nikad nije došla
još jedno veče u mojoj sobi sa nekom novom tatinom princezom telefon joj veći od glave voli šamaranje i hardkor a pravi bol nikada nije osetila dok meni govori kako treba da se uozbiljim kako je život jedna konkretna stvar
ne život je poezija a poezija je za sirotinju
veliki ispijeni velegrad sa šljaštećim korporacijskim relikvijama odavno nema mesta za otpad iz unutrašnjosti
dani na hlebu, rakiji i svemu što pomaže da još više razjebem već razjebani mozak
poezija je oduvek za ojađene, sluđene, bedne da je gledaju odozdo pacovskim očima da žmirkaju od njene svetlosti da strepe od nje poezija je za šljam sastrugan sa železničke stanice zajedno sa marlboro pikavcima emigranata u prolazu poezija je za sirotinju koju ni antifriz na ovoj zimi na može da zgreje poezija je u kompletu Dostojevskog videti taj ogrev poezija je za ludake i ludače koji sisaju jedni drugima beonjače i raduju se što imaju partnere u bolesti raduju se što imaju bilo šta za šta bi se grčevito držali
to je poezija ona se njima kači o ramena i pije im krv pljuckajući je u oči sveta kojeg zabole.
***
DOBOŠ
U sobi bez prozora samo su jedna vrata otvaraju se s jedne strane u razmacima merenim danima dok su dani mogli da se izbroje Već dugo ćuti čelik neprobojni paravan koji razdvaja dva sveta tvoje čudovište vapi za igrom za odmazdom nesputanim prostorom za krila U nedelju palili su mošti velikog govornika I staro i mlado i pijano sjatilo se na poljanu Plamen im tinjao u očima Dok su dahom grejali promrzle prste grudi su slutile mrak koji će se prosuti preko svega poznatog doboš je urlao u daljini Tebe nije bilo ni u mislima a kamoli da te je iko spomenuo tvoj kraj su odavno ispisali sada samo tromo i bezvoljno iz ruke u ruku prebacuju tvoje poslednje dane u ovoj vukojebini.
***
ONAJ KOJEG NEMA
Došao je da rašrafi sve te konstrukcije to je jedino što zna te zahvate uvežbane pred ogledalom boli ga sve što dolazi na svoje jer on nikada nije boli ga svaka brazda koja krvari i prosipa se iza keza statiste neispunjenih snova padneš na sažaljenje jer nema čoveka zakoračiš u zamku više nema ni tebe kraj se ispiše sam kao hronika.
***
TRAGAČI
Za prstohvat sna cedim sebe i tebe iz podočnjaka neka dođe dežurni uništitelj da odagna drhtaje budimo opet ničiji pod letnjom haljinom zore
Na njenim bedrima urezaćemo tajnu spustićemo po poljubac i olizati krvavo-crvene usne odavde će svako na svoju stranu svako sa svojom glađu svako za svojom trunčicom sna magla se povlači pred lavežom nemirnih tragača sezona lova je počela.
***
IVAN MARINKOVIĆ (1989) je požarevački pesnik i muzičar. Svoje stihove objavljivao je na mnogobrojnim pesničkim internet-portalima, ali i u štampanim izdanjima, među kojima se izdvajaju Zbornik poezije socijalne tematike Do zuba u vremenu (2014) i Antologija Poslednji cvetovi zla (2017). Jedan je od organizatora pesničkih večeri „Stihija“ u Vranju i suosnivač poetskog društva „Spoken vord RS“. Spomen-park je njegova prva samostalna pesnička zbirka.
ja sam ničija šćer nemam roditelje buržuje ni rođake što su se snašli sigurne veze što otvaraju sva vrata zadrigle ljubavnike šaptače ja sam politički invalid duh koji hoda nemam novce da kupim sreću ne žalim mene raduje snijeg ulica živka nikolića jedan bluz bar noću jabuke kad porumene raduje me moj otac s pocijepanom lijevom cipelom i majka sa šalom iz devedesetih hladna dnevna puna toplih ljudi ne treba čovjek da ostari pa da shvati kako je nekada ništa sve i koliko smo samo imali sreće da nemamo ništa
***
OČEKIVANJA
u mojoj ulici nema poznatih ličnosti nema skandala da ugoje tabloide ni bogatih političara diplomiranih kriminalaca lažnih vjernika
ovdje niču samo jabuke i po koja breza kad o njoj lijepo brineš niču zdravi klinci bez predrasuda i pametnih telefona
tako su i od mene očekivali
prvo da završim studije i budem neko da se po meni ulica zove zbijali bi šale očekivali su da se udam u roku bez obnovljenih godina iz zabavljanja da rodim nasljednika nečijem sinu i budem šćer iz kataloga
samo nijesu očekivali da budem pjesnik da se po njima moje pjesme zovu pa da svakog dana redovno umirem na njihove oči bezbroj puta pa se sve iznova rađam
nijesu očekivali da mi hartija bude dom i olovka burma, koju si mi zaboravio dati pa da će mi ona jedina biti vjerna dok njome osvajam hartiju pošto nijesam uspjela tvoje srce zato ne prestajem da pišem jer osjećam kako između njihovih očekivanja i mojih neprospavanih noći mene ipak čeka nešto
***
SRAMOTA
u skučenim stanovima još uvijek zaudara na laž ljubav se prodaje na kila svakodnevno lift prevozi bol gore-dolje što varira kao pritisak
njegovani psi zamjenjuju nježnost nerođenu djecu potomstvo
a mene nimalo nije sramota što živim u malom gradu i pišem o jednoj suzi u velikim očima jednog čovjeka što sam staromodna i volim da trpim dok te čekam ispod jednog istog stabla godinama
nije me sramota što sam sama, a svi su moji što jedem prstima volim srcem čak i onaj uski vrat vinske čaše iz koje ispijam krv sebi samoj
što sam vezana za ovaj kamen i nije me sramota što sam ostala ovdje gdje sam začeta da sve probam ispočetka
neka drugi jure skupa svjetla iz moje tame se najprije vidi bog
***
SAVA RADULOVIĆ rođena je u Nikšiću, gdje je nakon studija na Filozofskom fakultetu stekla zvanje profesora ruskog jezika i književnosti. Član je KK “Poenta poetika”, KZ “Vladimir Mijušković” iz Nikšića i KZ “Jugoslavija” iz Beograda. Jedan je od pokretača književnih večeri pod nazivom “Poetska propaganda”. Za sada ima objavljenu zbirku poezije “PJESMOM TE ĆUTIM” (recenzenti: Obrad Nenezić i Dušan Govedarica), roman “TALIK” (recenzenti: Ratko Božović i Vanja Kovačević) i autor je scenarija za dugometražni film “BEZDAN.” U pripremi je njena nova zbirka poezije pod nazivom „NIČIJA ŠĆER“. Takođe se bavi pisanjem aforizama i drama. U posljednje vrijeme, prevodi poeziju sa ruskog i na ruski jezik, a nedavno je prevela dramu u stihu ruskog pjesnika i režisera Jurija Aleksandroviča Kačajeva «Muromec novog doba» koja je objavljena u sklopu novog književnog ostvarenja književnika Čedomira Baćovića «Crnogorski samuraj Aleksandar Lekso Sajičić». Moskovski portal „Saće“, nakon objavljene poezije, u sklopu međunarodnog projekta između ove dvije zemlje, odlučio da nedjeljno objavljuje njene priče iz romana „Talik“. Učesnik je brojnih manifestacija, kao što su Nikšićki književni susreti, Pjesnička riječ na izvoru Pive, Auto(r) na korzou, Pjesnički susreti „Tara bez granica“, Petrovdanski pjesnički vijenac na Žabljaku, „Kapija poezije“ u Rumuniji itd. Njena pjesma „Književno raspeće“ uvrštena je u Antologiju Evropskog festivala poezije, a prevođena je na ruski, engleski i rumunski jezik. Zbog neizmjerne ljubavi prema svom gradu, kome je i posvetila veći dio svog stvaralaštva, birala je da ostane i živi u Nikšiću. Već deceniju je bez zaposlenja.
To je vrlo osetljivo biće. Recimo da je nešto dobro uzdrmalo svaku kost I da nisam ni pokušao da se branim.
U tom trenutku, razmišljao sam o uglju, O vremenskom beskraju Koji je u njegovom tkivu sačuvao vatru.
A ona se nekad baš nećka, Pa topla voda sporo prodire Kroz sistem za grejanje.
Neki ljudi me gledaju, Ja bih im rekao da se borim za dah, Ali shvatam da njima izgleda kao da se ništa ne dešava.
To mogu poveriti samo onome iz prvog stiha. Znam da bi se odmah zapitao Da li bi bilo koji od njih trojice Pokušao da ovde bilo šta presudi.
Ma koliko da je zapitan, Ma koliko da mu duh sada vibrira, Uporno ćuti o svemu što se dešava.
***
PITAŠ ME KAKO PIŠEM PESME
Sve svoje pesme napisao sam noću, Dok je soba ličila na obalu punu algi Koje su odbacili talasi.
Iako balkon gleda na zadnji zid oronule zgrade, Naučio sam kako da satima osluškujem Razgovore okeanskih riba, uprkos motorima i zvonima tramvaja. Moja poetska istina najbolji je prijatelj Crnog čaja sa kapljicom mleka nedaleko od ponoći. Zatvorim oči i dišem, uživam u iščekivanju. Ona nadolazi, pojačavam joj napon, Ulazim u vrtlog stvoren budućim ritmovima.
Štikle devojaka na stepenicama školjka su na uhu, Blesak koraka niz bulevar za nerve je suton na pučini. U sećanjima, pronalazim koncert za flautu i obou Tamo gde svakodnevni jezik ne dopire dalje od mahovine na škurama. Duša se prepušta ovom izboru kao žena kada se daje isključivo srcem.
Odjednom, znam sve o onome o čemu se ćuti. Onaj koga su u isto vreme volele dve sestre Namiguje mi iz obližnje konobe što radi mimo svih ograničenja. Mastilo manijački osvaja belinu. Ruka drhti, Ali nema te mrlje koja može sakriti ono što je iza reči.
I onda puštam, u dubokoj tami, krv da mi se vraća kroz melodije. Od uglačanog stakla sa dna pravim nakit za grudi sa predalekih obala. Brod u boci kog sam grozničavo sastavio spreman je sa celokupnim tovarom. Iako posmatrana s kraja, ova plovidba se, bespočetna, ne završava.
Ne pitam se zato, nakon čitanja, Otkud galebovi u magli izduvnih gasova Niti kakva je to svetlost nad opušcima, nad stajalištima, Nad zvukom prvih jutarnjih autobusa.
***
PESMA O ZABORAVU
Let je već nad spojem okeana, A ovo je pesma o zaboravu I prsti su mekani dok je sviram.
Ne vreme, Samo predstava o njemu usmerava kretanje I eto mog korenja dok pušta sokove u novom proleću.
Govorili smo o toj predivnoj zemlji toliko puta, A sudbina je da tamo stižem sam I ne osećam zbog toga ni najmanju krivicu. Odlazak je konac svake mudrosti i neću se tome opirati.
Srce je iza horizonta i žurim da ga vratim Tamo gde je nakon košmara ostala rupa. Ono što najviše želiš najbolje je izgubiti dvaput, Teško da ćeš u životu dobiti bolji dar.
Tu je bila krv, sada je samo tišina I pupoljak leti sa dlana pravo u vetar Na strani sveta koja je odavno predaleko.
Naše reči nisu više naše I to što se sve završava gde je i počelo ogromna je milost.
Crveno je i plavo, novine na stolu, kiša i sunce, Zaspati i probuditi se, biti opčinjen nečim iza ugla.
Pitanja više nema. Opet je harmonija.
***
VLADICA RADOJEVIĆ rođen je 1978. godine u Kruševcu. Završio Filološki fakultet u Beogradu (grupa za srpsku književnost i jezik). Od 2007. godine objavljuje novinske članke, reportaže, poeziju, prozu, eseje i rok i književnu kritiku u novinama, periodici i na internet portalima. Objavio je kratku studiju “Slika sveta u Romanu o Londonu Miloša Crnjanskog” (Istorijski arhiv, Kruševac, 2017) i zbirku pesama „Ona se krije u treperenju šume“ (KOV, Vršac, 2020).
čovjek-časopis 