poezija – Page 78 – čovjek-časopis

PET PJESAMA SUZANE DŽUVER

poezija

ODSUSTVO PULSA

Kosu vezujem gumicom za tegle
Poručujem
upotrebljiva van sezone

Umesto rumenila
krv sa prsta nanosim na obraze
i čekam da neko dođe po mene

Hemijska olovka obešena o šalter
Proveravaju da li radim
povuku me i crtaju talase
u kojima se davim

***

OSCILATORNA KRETANJA

Tvoj dodir
uzletanje ljuljaške

u stomaku

jedan
dva
tri

brojim frekvencije kretanja
dok naše uže puca

četiri
pet
šest

uskraćuješ mi naglo zaustavljanje lifta
na poslednjem spratu
nebodera

u meni

čežnja i nedoživljen orgazam
staju u želudac

penju se
izlaze

naš odnos dobija stvaran oblik
na betonu

Možda mi je poremećen
centar za ravnotežu

Uvek mi je bilo muka
u autobusu

***

“SVRŠENO!”

Po naredbi dodirujem zaboravljene prozore
prljam ih ulepljenim kažiprstom
kojim po navici gulim pomorandžu

Ključne kosti stabla
Grananje drhtaja po postelji kapilari u oku
Izvrćem oba ka unutrašnjosti
Mrlja izbija na spoljašnjost

Zvonik otkucava šest
Broji fleke na tkanini

Prvi put osećam božje prisustvo
Amin

***

MOŽDA ŽELIMO KRAJ

U potkošulji
izlaziš na terasu

Čašu vina stavljaš u saksiju
Kažeš potrebne su ti dve ruke

Gledam
u uvelu biljku
u zemlju iz koje raste staklo i
izgnječeno grožđe

Na tvom dlanu
zalazak sunca i zebra
trenje drveta i fosfora
dim

Crvena kap na stomaku
podseća na krvav uložak

Skidam se

Tako iščekujemo jutro

***

RECIKLIRANJE

Ovde sam prst u fotografiji
dlaka u mladežu
bradavica izvan grudnjaka

Štrčim

Naručujem piće kraće od suknje
Konobar se čudi
U inat tražim duplo

Jezici prisutnih postaju čačkalice
dok vade jagnjetinu iz plastičnih zuba

Ovde sam rascvetala pertla
ne ulazim u rupe već ih stvaram
cigaretama na stolnjacima
Širim pregorelo pokretima masturbacije

Babe za susednim stolom se krste

Više volim sahrane od svadbi
iako su tamo osim zuba plastične i čaše

***

SUZANA DŽUVER rođena je 1996. godine, u Kuli. Diplomirala je na odseku za komparativnu književnost, na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno je na master studijama na istom odseku. Osim poezije, piše i književnu kritiku, koju je objavljivala u sklopu radionice Bookstan, u Sarajevu.

u danu sjećanja na pokojne: NIKICA PETRAK (Duga Resa, 1939. – Dubrovnik, 2016.), dvije pjesme

poezija

ELEGIJA

Tko dugo živi, pravo mu budi.
U mijenama svijeta, on više
udjela nema.

Pravo mu budi tko se još trsi:
svoje je ljubavi imao i znao,
sve što je trebao već je otpjevao svojoj
nekakvoj svrsi.

I budi mu pravo. Sad još neka strši ko suhi kolac nakon graška, trava,
slika već mrtvog kojemu se
još samo pjeva i spava.

Ali, zatim: sve čeg se prisjećaš,
nije više koristan podatak, iz pamćenja prizvan zato
da ga uputiš nekoj opet novoj
cjelini, koja se na obzoru možda nazire:
jer sad ti ostaje samo prava bol
i ona je sve što imaš: ona bol
koja se razlijeva po cijelom tijelu i razvrstava te
u suhe naprave bez čuda.
Što te sa čudom još povezuje,
ta je temeljna bol; ona u sebi,
kao u svakom pravom gubitku, uporno čuva
sve što je od nas bolje, i dok boli
još uvijek je bolje da boli, ona čuva
sve što se ranjeno izložilo životu
htijući ljubiti: modre dane i noći
kad se za trenutak išlo zajedno
s rukom oko struka, kad su oči
vidjele samo jedanput što su vidjele
a nisu ni znale što se zbiva
i to je bila slijepa sreća, zapovijed.

Na svijetu su svuda dobri ljudi koji znaju
donositi zrna u žitnicu,
stalno dodavati drugom u ruku nešto,
dijeliti kruh, dati čašu vode,
uzimati k sebi djecu u postelju kad se uplaše smrti,
urlika ulice ili kad shvate zlo
iza svakog grma, pa ih poljubac
i držanje za ruku još umiruje.
Nešto se zbilo između nas i milostivog Boga:
mi od njega
stalno tražimo što mu nismo dali.

Ništa se tu ne događa, a odmah iza ugla
šulja se tigar, udav jača mišice,
tanki i dugi zub i jezik neznanih beštija kuha svoj otrov
i svi se osjećaju lagodno, kod kuće.
Na čudnom mjesecu mi živimo,
svaki mu okret poznamo,
a ne znamo putanju.

Tko dugo živi, pravo mu budi.
Dugove pravi već po svom poslanju,
ničemu on se više ne čudi,
vjeruje, svom nekom znanju,
a udjela nema.

Sve ostaje skriveno; samo bol
njemu na stol iznosi svoj kruh,
ono kad se ljubi, ono kad u noći,
kao puž koji je usput pogubio i vid i kuću,
još gubi i sluh.

***

SVAKO JUTRO JEDITE ZOBENE PAHULJICE

U šljamu, u gadu, u ljudskoj gnjileži i strahu,
mi smo bića od svjetlosti u mraku,
a što je kome svjetlost — nitko ne zna.

Pada ta svjetlost, diže se dan, nitko ne zna.
Svi sjede kao u logoru, pod golom žaruljom,
nitko ne zna.

Rastu rajčice, cvjeta cvjetača,
nitko pojma nema,
siri se mlijeko, muče telad,
ništa se ne zna, jedemo mrzlu ribu.

Svijet je naš, slobodni smo, svi hodamo u traljama,
svi smrdimo po svom mesu:
Bože, daj nam uzvišenosti.

Bože, daj nam da se zakoljemo
kao prava živina, daj nam
sve naše nagone.

Sve nas je više, sve jede jedan drugoga,
sve nas je manje, svi su sve deblji,
podriguju se.

Na tajnom mjestu,
nešto tajno smišlja novi poredak,
na tajnome mjestu, gdje su svi podložni tajni,
raste zadnji novi red, nitko ne zna

sve će se pokoriti, nitko ne čuje
sitan glasić, voce tinulla.

– iz zbirke pjesama “ARKA”, Matica hrvatska, 2004. –

POEZIJA NIKOLE RADIĆA

poezija

šatori su muzičke kutije izrezane džepnim nožem. pokucam
i pojavi se mladić, alka sklizne pod kremom za sunčanje.

kažem mu da se promenio.

nije.

govori o prividu, besan je. ne trpi više oluke i kade, letke,
podzemne parkinge, kladionice, kioske i komunalne službe.
zamislio je maršrutu. pratiće obode, presedati na čistinama,
polagaće stubove, preskakati ploče, pa će stići.

neće.

diže letelice, akvadukte, tornjeve i već ih vidi u delovima.
dnevnik ispisuje unazad. sada se očitava ranije, događaji su tek skup opažanja.

jesu/nisu.

imam izgrebana kolena, pedale i pamćenje u čvorovima.
elastičnu ruku do kauča gde polažu telo od šiblja i kvržica.
šiblje su dovezli iz pograničja, o kvržicama se ćuti.

pregrizem sijalicu i izvedem te na trotoar.
herbarijum u nastajanju: smokva, hajdučka trava, orah.
krajičak mora ušiven u podnožje žutog. slojevi, ka tamnijem, svi u jednom pojasu.

škripi. tamo te i vodim. i peni se.

u žlebovima prskalice. vidiš ih posle trideset godina ili prvi put.
roj se primirio i razaznajemo vijače, gazu, barut.
splet tkiva kakav postoji još samo u vitrinama i bolničkim sobama.

kažeš nešto na narečju i prizor zataji.
vodoskok je ledenica,
ostalo grudve.

tek što te nazovem, povlačiš se u tesnac
stazom od semenki.

usmerava te kičma od oljuštenih jabuka, pritežu te nanizani klikeri.

i drugi su biljke, olistalih grla.
presvučeni krpama, u središtu mehura gde zemlja ne raste.

u prizemlju je talog.
kad mu priđem, prestroji se.
oblikuje te, pa se rasprsne.
zalutalo vlakno.

***

NIKOLA RADIĆ (1989) je autor, filmski kritičar, dopisnik francuskih medija, prevodilac i muzičar. Godine 2017. objavljuje zbirku poezije „Prolećima si potreban“, a 2018. album „Karta slučaja“ sa bendom Barka Dilo. Nakon Beograda, Bordoa, Rena i Zagreba, trenutno živi na bretonskoj obali gde priprema prvi roman.

fotografija autora: Nemanja Knežević

DVIJE PJESME MARJANA ČAKAREVIĆA IZ ZBIRKE “TKIVA”, Povelja, Kraljevo, 2016.

poezija

OSAMDESETE

očevima

Bili su očajni biciklisti,
brdašca nemoći na točkovima,
sami na ulici
u dekadentnoj deceniji.

Krvavih laktova i kolena
hrabro su vozili,
pakleno, sečimice,
svako ponosan na svoj rafiniran pad.

Oko dragstora se širio miris
pečene piletine,
stambeni blokovi rasli su brzo,
kao trbusi devojčica;

na mermernim bistama očeva revolucionara
golubovi su ostavljali tragove
koji su sve mrzovoljnije uklanjani.

Atomska skloništa, tehnologija,
mini linije, reciklaža.

Seme sujete sejano je ispočetka usmenim putem,
kao stvar građanske i lične higijene,
tek končić sukrvice
nazirao se u četkici za zube:
sitna nit stida i straha:
gušter sklupčan u dno stomaka.

A posle su kao povodanj
nadrli ježevi i krtice,
zečevi obrstivši najfiniju travu
utekli su u svoje jazbinice,
otvorile su se skrivene školjke
i zlokoban, jedva čujan huk
dopirao je i u najdalji kutak sna,
škriputao kao nož po ledu.

I prolaznici zagledani
samo u svoja usta,
u svoje zube, nepca, zrnca,
sa rukama na ušima,
grudvice se susrele na padini i nastavile,
rukama na očima,
glib, vetar, gozba kostiju,
fabrike, solidarnost, Rakovica,
nova linija istorije,
potkožna bolest, prosut jogurt,
zidovi u glavi, glave uza zid,
jogurtom na jogurt,
na ekranu Isus i maj,
i sve nadohvat ruke,
ali u rukama čudno izobličeno,
ali svejedno: halapljivo,
bar po zalogaj hleba preko pogače,
bar po čašu preko teškog pijanstva,
na kraju bila je moguća samo jedna reč,
od vina, od kiselog grožđa
još uvek mi trnu zubi.

***

VRTOGLAVICA

delimično po Leonu Spiliartu

Glas je jasno poručio:
otkini krilca pod pazuhom,
noć ćeš, za kaznu, provesti napolju;
moraš naučiti obrasce snishodljivosti,
moraš znati da izračunaš napamet
upotrebnu vrednost svojih postupaka.

Stepenište je izlišno,
iskustvo ivice, nagnutosti,
na senkama se ne vide brkovi,
meci su u očima,
noževi su na jeziku.

Strmoglaviti se, ipak, iz straha,
pohrliti iz ljubavi,
biti uzorno lenj.

To lice gore
moglo bi biti žensko,
mogla bi biti voda,
druga polovina,
vetar crne kose,
moglo bi biti žensko telo.

Pun poverenja u gradove i ljude
uzeo sam tu igračku u ruke
i elegantno se prepustio vrtoglavici,
tajni.

***

MARJAN ČAKAREVIĆ (1978) diplomirao na katedri za srpsku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je sada na doktorskim studijama. Objavio je pesničke knjige: Paragrad (1999), Sistem (2011), Jezik (2014), Sedam reči grada (2014) i Tkiva (2016). Priredio je tematski broj časopisa Gradac posvećen dendizmu (2013). Član je uredništva časopisa Polja. Živi u Beogradu.

STANI VODO KADA IDE BABO

poezija

Moja majka bila je dobrica
Ko paučak
Nikad nas nije
Krivo pogledala
Ko tiće
Držala nas je na okupu
Kad bi babo
Ulazio u kuću
Govorila bi
Stani vodo kada ide babo
Mi bi se pozbili
Jedni uz druge
I čekali
Kapija bi zaškripala
Avliju bi obasjalo sunce
Babo je nosio veliku karpuzu
Naša lica su se razvedrila
Čuo se žubor vode
Na česmi
Karpuza se hladila
U velikom koritu
Plivala je po površini vode
Mi smo je dodirivali
Malim dječijim prstićima
I ponavljali u horu
Stani vodo kada ide babo.

MUHAMED ELEZOVIĆ (1940, Stolac), iz zbirke pjesama “Zmijama sam otrov pozajmljiv’o”, Dobra knjiga, 2008.

pjesma je preuzeta iz književnog časopisa “Život”, 4-5/2007

TRI PJESME ANE MILČIĆ HORVAT

poezija

TJESKOBA

Titranje posljednjeg perca
zapelog za grančicu
napuštenog gnijezda

U studenom, dok puše vjetar
A perce je bijelo
i dirljivije od trepavica

Kavez oko pluća dok pogled pada
Niz prozor s 9. kata nebodera

Nepomično čekanje poruke:
Mama, sretno smo stigli

***

BRŠLJAN IZ ČAŠE

Bršljan si pelcala
u tatinoj čaši gemištari
i posadila u pupak
da prestaneš osjećati samoću

Postala si predator
nepomični vrebač
s injem u pogledu

Nanjušiš tuđu nesreću
i pohrliš spašavati
bez kucanja

Obožavaš biti
preblizu
svejedno ti je
bridi li ili boli

Tjelesnu neugodu
sakrivaš
iza uha
pa u ramena
ona više ne znaju
slegnuti
i označiti kraj

Ja sam šapat
ispod korijena bršljana
pokušavam reći
Hajde, presadi ga
u vrt
sjeverno,
uz kućicu s alatom

Ne uspijevam
uvijek me
iznova
zatučeš
kamenom

***

PRVOROĐENA

Cvrčkiću
Gepardova struno

Gromka petardo
Mačeto za slabosti

Vrtuljčice knjigomrzna
Sebična brezo

Sve manje smijem
Stanovati u tebi

***

ANA MILČIĆ HORVAT rođena u Zagrebu 1974. godine. Završila je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i specijalizaciju iz gestalt psihoterapije. Radi kao psihoterapeutkinja, supervizorica i trenerica za buduće gestalt terapeute. Otkad je shvatila da je pjesnikinja pohađala je radionice poezije kod Ognjenke Lakićević i Dorte Jagić, a trenutno je kod Zvonka Karanovića.

PET PJESAMA ALEKSANDRE JOVANOVIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “ČELIČNA PREĐA”

poezija

TRAGOVI GUMA

Koračaš
kao centrifuga u mojoj kuhinji
oko stanice, sa tetrapakom đusa na bedrima
koračaš nesigurno, dok ti govorim
zovi taksi

Vi ste za Dorćol
vozilo se beli preko ulice, nesigurna
ulazim, srećna što je jeza otekla
natrag od broja 52, prema džipu
sumnjivih tipova

Zašto su cupkali bez muzike
zašto džipovi idu nekud noću
Pri izlasku zapinjem za ivičnjak
sramota, u meni samo kisela voda
i humus, jedva

Nesreća je izbegnuta
Ključ guram, kao ti nekad svoje kukove
ka meni pa natrag

***

KOTLINA

Želiš da putujem i pretičem čvrste kuće
ne umem dalje od žutog znaka
srećan put ne obećava bezbedan povratak
da je tako, ne bih se osvrtala
u potrazi za mrvama kolača
ne bih prilazila sumnjivim dimnjacima
varljivom svetlu na kraju ulice
vidiš, uvek ću ići natrag u šumu
natrag, do kolibe u kojoj sam začeta
nevešto lepljenih soba i čupavih ćebadi
starog smederevca i lonca sa plutajućim povrćem
želiš da krenem niz put, dalje od kotline
a znaš, na prvoj bih se okretnici
pretvorila u kamen

***

DALJINE

U Solarisu postoji čovek
sa tom šubarom na glavi
pljunuti je moj deda

Živeti duboko u Rusiji
znači spremiti se za dugi boravak
na udaljenoj planeti

Čovek se zatvorio u pećinu,
pod kamenom, kako bi razumeo
suparnika na mesecu

Nikada više, rekao je
vi ne možete da zamislite mrak
u kojem nema Drugog

Odustajem od velikih daljina
čvrsto uverena da ćemo svi,
skončati pred pragom

***

MARA

Kad bih mogla da govorim umesto babe
kad bi ona to uopšte želela
a mislim, rekla bi: pusti dete
pusti bagatelu

umesto linija što obrazuju jezik
pisala bih šumove, ređala zrnevlje
zalivala bih mlekom brazde
o koje se saplitala

kosu bih zasadila u vlažnu zemlju,
nikao bi kukuruz, svuda oko kuće
kroz njega se nikada ne bi probile,
teške vojničke čizme

jedan krpeni lutak, čistio bi ćoškove
plesao po prašini, pio vlagu
kao zamena za saputnika, razapetog
u sred polja, strašilo za nepozvane

Kad bih govorila umesto nje,
a ona to ne bi želela,
mislim rekla bi: najviše na svetu
volim belu čokoladu

***

PADA PRAŠINA

Na parkingu desetak domova
zauzdanih točkova
Unutra:
plastične čaše viljuške
kartonski tanjiri i verovatno,
nepresušne zalihe plazma keksa
državno gorivo za sve uzraste

Peškiri bi rado odleteli na primorje
umesto toga, deo su predela
isuviše poznatog, da bi se
zadržali na fotografiji
Natpis rezervata obećava
porodičnu idilu i kilo mešanog
u pola cene, sredom

Večeras najavljuju kišu meteora
dovoljno želja za sve izvan gradova
kojima pogled odluta
izviše nagorelih useva
Kupači ne misle o vatri

Žale se na hlor, što se zadržava
u kosi, među prstima na stopalu
jedini dokaz plutanja
Protrčava devojčica kratkih koraka
njeni roditelji piju beli špricer
dvadeset stolova dalje
U bokalu nema tereta
U praznom bazenu očekujem pljusak zvezda
uzbuđuje me nedostatak tla

***

ALEKSANDRA JOVANOVIĆ rođena je 23. jula 1996. godine u Vranju. Diplomirala je i masterirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti, a trenutno je na doktorskim studijama. Za svoj pesnički prvenac “Jagma”, dobila je nagradu “Mladi Dis”.
“Crna ptica” (Nagrade: Nagrada Politikinog zabavnika za 2020. godinu, nagrada grada Niša “Malen cvet” za 2020. godinu, uvrštena u međunarodni katalog White Ravens 2021. koji izdaje Minhenska biblioteka za decu i mlade) je njen prvi roman. Živi i radi u Beogradu.

PET PJESAMA KATARINE PANTOVIĆ (iz novog rukopisa)

poezija

PRIČA DREVNA POPUT STAROG MLINA

Osećam da izgledam bolesno,
da nešto u mojoj karlici svija gnezdo i trza se.
Maziš me po kosi, teškom rukom, bez ljubavi.
Mogu mi oči biti i planinska jezera,
i rupe za sijalična grla,
ali nisam ništa važnija od sveže opeglane košulje
na vešalici.
Ili: venčanice u šumi okačene na grani bora,
nakon što je mladoženja nasilno obljubio mladu.
Priča drevna poput starog mlina.

Legavši u vrlo belu posteljinu,
samosažaljenje me je preplavilo.
Ne sećam se svog života,
srce mi je stegnuto poput šišarke.

Misli, zmije,
bežite od mene,
imam potrebu da vam
razlupam glave čekićem

***

PARALELNA MONTAŽA

Svakog jutra započinjem novu seobu i nalazim se u tranzitu.
Ne znači mi mnogo što u svakom gradu neko za mnom žudi
i zamišlja me pred spavanje.
Na sred autoputa između nečega i ničega ljudi izlaze iz autobusa
i rasipaju se poput perli pokidane ogrlice.
Daleko iznad njive raste nesavršena svetlost
i na asfaltu preda mnom niču anonimne mrlje
kao nežni metali u telu.
Da li sam zaista dala sve od sebe?
Ukus prašine se ne menja, ostao je isti,
sećanja se rasprostiru poput otrovne mahovine.
Nazovimo stvari pravim imenom:
to više nije nada, nego mrtav ugao u koji uleće kamion,
kao što ni ovaj plavi lak za nokte nije boje neba,
nego boje plišanog zeca iz detinjstva,
reči više nisu reči nego tvrdoglava deca koja ćute
i povlače se u sebe kao puž u kućicu ili zatvorenik u ćeliju,
to više nije san, nego anestezija,
tu nema matematike, nema lepote ni pravilnosti,
preobražaja nema,
to su samo ruke koje srljaju u nesreću

***

GLAVOBOLЈA, DRUGI PUT

Moje teme je giljotina
na kojoj je od jutros pogubljeno
bar dvadesetak ljudi.

U ogledalu posmatram svoj odraz:
krijem se iza velike
jajolike
nule.

Shvatam: očevi se razboljevaju,
ili: očevi se razboljevaju i umiru,
njihove ćerke počinju sve više da liče na njih.

Ogrni se zabludama, diši pod vodom.
Vazduh miriše na sredstvo za dezinfekciju,
na propolis, na nepodnošljivu mrenu miholjskog dana.

Mirnom rukom beležnika
popisujem stvari koje mrzim,
koje mi daju snagu.

***

KRAJ PUTOVANJA

I evo, i ovo se završilo.
Za pet dana koliko me nije bilo
nahvatala se buđ na pločicama u kupatilu,
omiljeni dokumentarni kanal ima nove reklamne blokove,
mačka je ponosno oborila sve saksije u kući.
Sada širi nozdrve razdražena mirisom vlažne zemlje
i liže mi ruku, neočekivano me blagosiljajući.
Na kuhinjskom stolu plišane breskve su potamnele
i razmekšale se poput osvete koja je prekasno stigla.
Samo kazaljke na satu svedoče u moju korist:
stale su preklopljene jedna na drugoj, poput
zaspalih ljubavnika isprepletenih tela.
Od ovih uspomena mogu da napravim
jedino deponiju od koje zastaje dah, jedino pesmu.
Ali ovaj svet traje, ova pesma traje.
Zato želim da sperem so sa tvojih leđa,
zato želim da uvežbam veštinu prilaska
opasnim dokazima
Popravim razbijene naočare
Pitam te da li i ti istrajavaš u
mrtvorođenim namerama
i besmislenim sećanjima
ali anestezija je već počela da deluje
i ne želim da izazivam incident.

***

KAO KLJUČ U BRAVU

preko noći porasla sam kao divlje cveće,
grč u meni pucketa kao kesa sa duvanom.
vreme je kada kreću kupine i kada ljudi
u ulici bez bandera izviru iz mraka
kao telo koje se iz dubine uznosi
na površinu vode.
na moju sobu već ste se navikli
i ne ulazite da proučavate njene predmete
kad sam odsutna:
neprimetno ste stekli poverenje,
ili jednostavno izgubili zanimanje.
doduše, još ne znate za moju posebnu
efikasnost u uklanjanju svakog traga sreće:
u taj zadatak ulazim sigurno
kao ključ u bravu

***

KATARINA PANTOVIĆ rođena je 1994. godine u Beogradu. Osnovne i master akademske studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde je trenutno na doktorskim studijama. Angažovana je kao istraživač-stipendista u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Piše i objavljuje književnu kritiku, esejistiku, naučne radove i poeziju u relevantnoj periodici, naučnim zbornicima i na internet portalima. Objavila je pesničku zbirku Unutrašnje nevreme (Matica srpska, 2019, najuži izbor za „Brankovu nagradu“ i „Matićev šal“). Za svoju poeziju, naučni rad i uspeh tokom studija dobila je brojna priznanja. Pesme su joj prevođene na nemački, francuski, španski i slovenački jezik. Članica je uredničkog odbora izdavačke kuće Treći Trg. Članica je nekoliko žirija za književne nagrade. Živi i radi u Beogradu i Novom Sadu. U pripremi je druga zbirka poezije i knjiga književnih kritika.

TRI PJESME DAVORA MANDIĆA IZ ZBIRKE “DVA KRUGA, JEDNA TUGA”, HDP, 2021.

poezija

NAPIŠEM
SE

a onda
počnu problemi

prvo ti ne
vidiš od slova

šumu punu
mostova obraslih korovom

onda ja ne
bih šumu ali bih
poljubac

(nemam usta)

pa ne
bih čvorove ali bih
zagrljaj

(nemam ruke)

pa ne
bih korijenje ali bih
blizinu

(nemam s čim)

tijelo teksta moj je
razrušeni hram

odmaram se u
bjelinama

***

DOŽIVIM BAREM JEDNU
TRAGIČNU LJUBAV
DNEVNO

rodim se i umrem pa
sve ispočetka

ali kad pišem ljubav
ona izmakne

a kad pišem smrt
ona ostane

koliko smrti!
koliko ljubavi!

***

MORAM OVDJE PROĆI
KAŽE VLAK
KAŽEM JA

nema drugog puta za
mene i sve moje

plesat ću si na grobu
ispod naših
davnih rastanaka

ovo nije tužna pjesma

kad jednom odem
bit će kao da sam
došao da me ispratiš

a
tvoj put
i moj put

dva su vago-
na
na
na-
šoj pjesmi

onoj koja nije mogla
nigdje drugdje doći

***

DAVOR MANDIĆ rođen je 1976. godine u Puli. Objavio knjige pjesama „Mostovi“ (Hrvatsko društvo pisaca, 2009.) i “Dva kruga, jedna tuga” (Hrvatsko društvo pisaca, 2021.), zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ (Naklada Ljevak, 2014.) i roman „Đavolja simfonija“ (Hena com, 2016.). U pripremi je zbirka priča pod radnim naslovom „Pobjeda“ i scenarij za dugometražni film.

NOVA POEZIJA SILBE LJUTAK (iz rukopisa “KLINIKA ZA MORALNE VRIJEDNOSTI”)

poezija

20. POGLAVLJE

Pozvao si me na žurni sastanak u Malu Kafanu na Trgu
Tvojoj sestri treba pomoć i želiš čuti moj savjet
Na uvodnom je predavanju jednog starijeg profesora
pisala mail Moralnom povjerenstvu studentskog doma
Morala im je objasniti kako je samo imala gosta
nikako ne bi protuzakonito iznajmljivala
smještaj gdje je isključivo uporabno, posebno je naglasila
da zna da to nije njezino i koliko ima sreće što joj je
odobren krevet u pješačkoj zoni najdražeg aerobik centra
Profesor ju je pozvao da ustane i uputi kolege u to
koliko vragolastih mladića ima u svom trenutnom servisu
Naviknuta na poslušnost odmah se ustala
samo s nešto promijenjenim završetkom jasne naredbe
Rekla mu je kako je ona jedna emancipirana studentica
promet njezinih poruka i vagine se ne tiče nikoga osim nje
Sljedećeg ju je tjedna asistent dočekao pred ulazom
Prepriječio joj je put, a na vratima kabineta je bila njezina
prekrižena slika s porukom: Kolegice, vidimo se sljedeće godine!
Nisam li ti pričala o nekome tko je uspio zamrznuti svojih prvih
nekoliko semestara, izvedba takvog nauma sada bi ti bila vrlo korisna
Kažeš krenula sam na put do moralnog pripadanja
pružanje svakog oblika pomoći svakako jest dio toga
U potpunosti se slažem s tobom, situacija je vrlo ozbiljna
zahtijeva radikalne pristupe čiji se rezultati
neće ukazati kasnije od kraja tekućeg godišnjeg doba
U medicinskom ormariću imam sredstvo za dubinsko
odmašćivanje finih metala kojim sam mami čistila
srebrne naušnice, dobila ih je za petu godišnjicu braka
dok sam još nosila smješno kratke tenisice na čičak
Neka njime očisti kovanicu od pet kuna
bit ću toliko ljubazna da ti ne naplatim tih nekoliko mililitara
Zatim neka proguta tu kovanicu
Pozvat ću joj taksi i potkupiti vozača da vozi
trideset jedinica iznad propisa
Može reći da ju je obuzeo toliki gnjev jer je
u supermarketu za sok od 14.99 dobila nepuni kusur
Jedna lipa može kupiti mnogoznamenkastu frakciju dionice
Ako jednog dana doživi nesporazumni razvod
mora biti financijski osigurana
Neka nastavi tako da se izderala na trgovačku djelatnicu
pa joj iz inata prožderala kruti novac
ako ga nije dobila kako doliči ne treba joj uopće
Dežurni službenici na hitnoj pomoći će ju procijeniti nestabilnom
i uputiti na daljnju psihijatrijsku obradu
Možda ju zaobiđe uslijed povećane konzumacije čaja za smirenje
tada će bar imat dokaz ispumpavanja želudca
Nadam se da će to biti dovoljno za izdavanje potvrde
o nemogućnosti pravovremenog izvršavanja građanskih obaveza
Samo si me promatrao dok sam ti izlagala svoj vrlo promišljen plan
ponovno napominjem nikako s namjerom štete
tebi ili ikome iz tvoje uže obitelji, široj mogu razmisliti
Za to mi molim te pošalji oročeni dopis s detaljnim razlogom
Prvo si morao otpiti gutljaj espresa, vidim efikasne ideje
ne sjedaju prihvatljivo na tvoju probavu
Moral ti je sadržan u lijepim gestama i oslikanim pozivnicama

***

21. POGLAVLJE

Trebalo ti je nekoliko trenutaka da mi priopćiš kako nisi
nimalo oduševljen mojim rješenjem, koliko originalno ono bilo
Mnogo čitaš, pogotovo stvarnosnu kriminalističku prozu
Želiš biti uvježban i moći prepoznati skrivene serijske ubojice
koji svoje žrtve transportiraju u obliku praha
posutog po staroj trinaestici u smjeru Žitnjaka
Na ovako nešto još nisi naišao
Smatraš da je potrebno podrobnije raspraviti
o trenutnom stanju mojih moralnih dimenzija
Osim beletristike također čitaš i znanstvenu literaturu
Baš si nedavno pročitao kažeš zaista revolucionaran rad
koji razlaže ljudske vrijednosti na pet dimenzija prema
psihologijskom primjeru ličnosti
Kažeš moram uvidjeti praktične implikacije takvih nalaza
Ne mogu se unaprijed toliko snažno izražavati
prije ikakvog bi odjeljenja vlastitog mišljenja
svakako voljela biti opremljena s više informacija
Žao ti je što nisi zapamtio poduže nazive, no bit ćeš toliko slobodan
da se pozoveš na razlog moje suspenzije i zaključiš
kako bolujem od poremećaja žvakanja crtanih normi
Neka me to ne brine, ovdje si kao službeno pohvaljena osoba
čiji moral nikada nije bio pismeno preispitivan
Ispričavaš se što moraš odbiti moj prijedlog
Voljan si mi po koracima objasniti zašto navedeni postupci
nisu poželjni pri predavanju zahtjeva za subvencionirani kredit
Ne brinem, odgojena sam na liberalan način
i ne sramim se povratka kući da uštedim na režijama
Nemoj pomisliti da ne cijenim tvoju odrješitost
dapače zavidim njezinoj korisnosti u potražnji uklanjanja
kućne adrese s popisa dobrovoljnih darivatelja
stanica za proizvodnju perika, moderni ritam intimnosti
nakon kasnih tridesetih uvjetuje visoku stopu karcinoma vlasišta
Ovoga puta ne mogu pristati na tvoju inicijativu
Na dan incidenta sam obećala gekonu
da nikada neću požaliti svoju suspenziju

***

22. POGLAVLJE

Razočarala te moja neplastičnost
Sa zavidnom si ocjenom položio oba neurobiološka predmeta
dodatno ističeš izborna jer te nitko nije prisiljavao
da se izlažeš toliko kompleksnoj materiji
Mnogi su izlazili pred komisiju koja je negodovala
kako su današnji stručnjaci poražavajući u općoj kulturi
U pravu su kažeš, osnovno do umjereno proknjižena znanja
iz moralnog funkcioniranja mozga tematika su od velike važnosti
Naglašavaš da još nisam kročila u dob kada se dobroćudni utjecaji
psihoterapije počinju očitavati tek nakon punog pansiona
u odmaralištu s eksperimentalnim radionicama
Uvjeravaš dovoljno je aktivno te poslušati pet školskih sati
Svaki od njih ćeš posvetiti jednoj dimenziji
Nakon inicijalnih predavanja ćeš procijeniti
jesu li potrebni dodatni sati po povlaštenoj tarifi
Upoznat si s mojom situacijom
uostalom, želiš udovoljiti Moralnim bogovima
Pristao bi na pakiranje keksa od pet vrsta
cjelovitih žitarica po svakom položenom ispitu
Svojim izvanrednim rezultatima si se registrirao
kao predavač u Ministarstvu moralnih vrijednosti
i od njih naručio preliminarnu verziju kratkog testa
koji će uskoro biti pušten u maloprodaju
Ti nalazi nikako nisu službeni dokument
ni nadomjestak za sveobuhvatno testiranje u Klinici
oni mogu poslužiti kao orijentir za pronalazak kritičnih područja
Zadužio si se da svakako moraš izliječiti moja
prije no što počnem patiti od visokog kolesterola
Kažeš volio bi da još jednom razmislim o svojoj odluci
nepromišljena je, trebala bih ulagati veće količine truda
za ulaženje u registar samostalno funkcionirajućih osoba
Zahvaljujem se još jednom, postoje unesrećeniji od mene
Kažeš bitno je kakav dojam ostavljam na konobare i činovnike
u kontaktnim centrima kad si internetski router sam odreže žice
odveć je rizično bez unaprjeđenja me vratiti u društvo
Smatrao si nas moralno sličnima i sukladno tome
sposobnima začeti usklađeno dijete koje će u školi
dobiti pohvalnicu za izvrstan uspjeh i uzorno vladanje
koje će upasti na sve prve izbore neslužbenog obrazovanja
vjenčati se u crkvi i zbog propuštanja mise
elektronskim putem poslati milodar
U šatoru na festivalu rock ciganske glazbe
samoprozvana ti je vračara prorekla da ćeš biti tradicionalist
privređivat ćeš plaću dok će žena kod kuće
podizati tvoje moralne nasljednike
Inače ne vjeruješ u proročanstva, ali ovo ti se čini razumnim
Ja uopće ne vjerujem u proročanstva

***

SILBA LJUTAK rođena je 1999. godine u Zagrebu. Završila je opću gimnaziju u Srednjoj školi Zlatar, živi u Zagrebu gdje studira Psihologiju na Fakultetu hrvatskih studija i radi kao freelance prevoditeljica za engleski jezik. Piše i objavljuje poeziju i prozu u tiskanim izdanjima te na online portalima kao što su Poezija, Kolo, Strane, Astronaut, Booke.hr, NEMA, Čovjek-Časopis, Revista Kametsa, Metafora, The Split Mind itd. 2020. godine ulazi u širi izbor na natječajima „Sedmica i Kritična masa“ i „Na vrh jezika“. Rukopisna zbirka pjesama „Normalna raspodjela“ dobiva pohvale žirija na 58. Goranovom proljeću. U lipnju 2021. godine sudjeluje na književnoj tribini Učitavanje. Pjesme su joj prevedene na španjolski jezik.