Category: poezija

POEZIJA ŽELJKE ALEKSIĆ

poezija

UMETNOST JE NEGDE DRUGDE

ja sam remek-delo
svojih roditelja

karikatura
svoga oca

tužan
i usamljen portret
moje majke

***

O SKELAMA

prašnjavim stepenicama
hodaju muškarci

u prljavim radničkim čizmama
grade nebodere u metropolama

i šalju pare preko vestern uniona

kući

dizalica
ne može da izdrži težinu

jednog gipsanog
lava

***

KAKO SMO PRODALI KUĆU

uzimali smo novac od kamataša
pravili smo planove za budućnost

dizali smo male kredite
i velike umetničke revolucije u podstanarskom stanu

za besmrtnost

iz jednog malog grada
za jednu veliku istoriju

uspeli smo da zatrpamo sve rupe iz prošlosti

kopali smo duboko i uspeli smo da iskopamo jedan veliki podrum

kopali smo previše
sve u nadi da bude bolje

i bilo je

objedinili smo brojke
gomilale su se cifre
postali smo ozbiljna institucija

muzej

biblioteka sa knjigama koje imaju sopstveni bar kod
i sa velikim PDV-om

onda shvatiš da rasteš

postaješ ponosan jer znaš da si krenuo od nule
i promeniš se

prestaješ da budeš radnik
umara te da dižeš skelu, praviš armaturu i mešaš malter

obustavljaš radove
prekidaš saradnju

jer se pojavio neko drugi

novi investitor
i lakše ti je da (se) proda(š)

***

HALI GALI

okrene se svet

u stomaku

pa se vrti

vrti
vrti
vrti

kao ringišpil

i onda stane

neko se oseća još uvek zaljubljeno

neko povraća

***

RUPE

ispred drveta
ne videh šumu

prisećam se pogleda
tumaraju u uglovima mojih očiju
pravim se da spavam
možda će se uplašiti tišine

koji samo neki bečki parkovi imaju noću
možda pobegnu

još ako bi se sakrili u neku rupu
podsetili bi me na tebe

čuje se ćuk
noć u doba korone
lepo miriše

***

ŽELJKA ALEKSIĆ rođena je 1989. godine u Knjaževcu. Osnovnu školu je završila u Knjaževcu, dok je srednju školu završila u Nišu. Student je Likovne akademije u Beču, u klasi kontekstualnog slikarstva.

TRI PJESME OBRENA RISTIĆA IZ ZBIRKE “ČASNI SONETI”, Pravoslavna reč, Novi Sad, 2021.

poezija

SIJAM TAKVA ME RADOST OBUZIMA

U ovoj uvali na užarenom pesku ranoavgustovskog dana
Nekud bih da putujem Ne brodom na talasima morskim
Bojim se ove vode varljive Želim da me na drugi kraj
Sveta sunčev zrak odnese Ta nežna staza razdragana

U svetlosnoj kočiji od vedrih misli i ljubavi
Ovde namah sve staje u večnost se pretvara Prizor
Veličanstveni Sam postajem pesma setna melodija vode
U blagim talasima povesti Jedno davno leto u mit

Se dogodilo urezalo rime Iz duboke vode čuje se eho
Davne pesme Hor nevidljivih poeta miluje daleke
Linije horizonta Tamo gde tanana svetlost pada na

Čarobne valove mora Jednom se to mora desiti
To neizbežno putovanje Poezija Ta divna svečanost
Trenutka Sijam takva me radost obuzima

***

PTICA IZ ZAVIČAJA

Doleće ptica jedna iz Zavičaja Sa kapima rose
U kljunu i osmehom moje male unuke Irine
Samo se dašak vetra pojavi i izgoni nekoliko
Talasa koji raspletoše uvojke starije unuke Mile

Istoga časa u oku mom sestrinski zagrljaj dogodi se
U suzu jednu jato riba pohrli i zlatni prah sunca
Premreži pejzaž u čarobnom plavetnilu Jutro
Ovo nije više moje Flota malih brodova odnese

Deo zore i mirise mora i ljubav ovu beskrajnu
U  daleke tajanstvene predele u podzemne i druge
Svetove  u prolećne oaze cvetne

Da li je u tome draž putovanja usamljeniku
U tuđoj zemlji kome nijedna zemlja nije zavičaj
A ceo svet je njegov Gospod je tvorac svih čudesa

***

IZ PROFILA

Branku Miljkoviću

Neki, valjda s pravom, u tišini izrekoše
Da iz profila gledano Branku sličim
Ili im se učini možda onako ko u priči
Davnoj da vazda neko nečiji nos imaše

I sem tog ponosa šta bi drugo moglo biti
Neki je srpski pesnik nekad laskao svome egu:
Ako on već jednom ode, ja ću se svakako roditi!
I bi tako a znaće se da li vredelo je ili begu

Je prinčev odlazak sličan, kad ja tek što
Dođoh. Oh, kako je bedna ta vaša šuma
Ksaverska i mlada grana breze… Avaj, nije to

Ona slika što zavađene miri reči. Na psa
Lutalicu podseća voz iz Zagreba što ne sme
Bez pesnika. Jer, izvan istine nema pesme.

***

OBREN RISTIĆ (1960, Tijovac, opština Svrljig) piše poeziju oslonjenu na srpsku duhovnu i narodnu tradiciju.
Objavio je knjige: Sređivanje utisaka (1996), Na istoku, u Serbiji (2002), Snevanja i bdenja (koautor, 1999), Uznemireni su Sveti ratnici (2006. i drugo izdanje 2008), Istočno trojstvo (Sa Z. Vučićem i R. Vučkovićem, 2007), Gospod je veliki poeta/The Lord is a Great Bard (na srpskom i engleskom, 2009), Venac Tvorcu (2009, u više izdanja), Vajanje beline (koautor, 2009), Livenje pesme/Odlewanie wiersza (Sa D. Bogojevićem i O. L. Krovickom, na srpskom i poljskom, 2010), Bdenja i buđenja (koautor, 2010), Na wschodzie, w Serbii (Na istoku, u Serbiji, izabrane pesme na poljskom, Krosno ‒ Poljska, 2012), Sutrašnji varvari (Tuzla, 2015), Venac Tvorcu/Venec Tvorcu (na srpskom i ruskom, SPJ Smederevo, 2019).
Priredio je knjigu izabranih pesama Radeta Tomića Pred licem sveta, 2014. i zajedno sa Radomirom Videnovićem Ravidom knjigu izabranih pesama Radeta Tomića Livenje zvuka, 2008.
Dobitnik je nagrada za književno stvaralaštvo: Milan Rakić za 2010, Zmaj Ognjeni Vuk za 2010, Zlatna struna za 2011.
Pesme su mu prevođene na engleski, poljski, ruski, makedonski, jermenski, bugarski, rumunski, uzbekistanski, španski, grčki jezik…
Urednik je časopisa Istok.
Živi u Knjaževcu i Tijovcu (Istok Srbije).

POEZIJA JASNE KARAMEHMEDOVIĆ

poezija

***

Ja vrištim zbog psa
žena iznad vrišti zbog muža
svijet vrišti zbog nas
i ako postoji smisao onda i on vrišti
zbog straha da će biti pronađen

sve je samo jedan običan krik gluposti i konačnosti,

prije spavanja
tražim od neba da smo izmišljeni

***

Moje prokletstvo je
to što gubitke žalim i prije nego se dese,
isto tako i smrt,
svoju
i dragih ljudi,
isto tako i odlaske,
sumrake,
kada pijem vino već sam na dnu prazne čaše,
kada čitam knjigu već sam zadnja stranica,
kada krenem na putovanje već sam na povratku,
kada započnem vezu već sam raskid,
kada sam srećna već nisam,
moje prokletstvo je to što vjerujem da sam se desila
i da je ovo samo usporeni snimak
svega što sam osjetila i vidjela
i znam kako će se završiti,
moje prokletstvo je što tu nema mjesta za druge
jer ne znam kako da ih sačuvam,
kako da ih zagrlim a da mi ruke ne postanu vazduh,
moje prokletstvo ustane prije mene,
popije kafu,
uradi sva planirana zadovoljstva,
onda me posmatra kako ga bezuspješno ponavljam
i zlobno se smije,
pravi je mali đavo ovaj moj život.

***

Ovo nije trebalo ovako da bude,
trebalo je da budem neko i nešto
do 25. najkasnije,
da živim u svjetlom londonskom stanu,
radim u izdavačkoj kući
ili radim šta god,
imam samo male brige i rješive probleme,
nije trebalo ovako da bude,
neko nas je ostavio u nesrećnim porodicama i nesrećnoj državi,
među bijesnim ljudima
da ponavljamo noći i strahove,
i stojimo u mjestu, na stanici ili u glavi,
u vremenu previše brzom za promjene,
vremenu ravnodušnom,
jadnom,
ne ovako,
ne,
trebalo je da me neko ostavi u snu
na recimo prvoj ili drugoj godini fakulteta,
trebalo je samo da klikne taj snooze.

***

Ljudima poput tebe i mene nikada neće biti bolje,
dok druge žene prostore ispune zanosnim hodom i lepršavim haljinama
mi ih ispunimo strahom od narednog trenutka
i već nismo tu i tražimo nešto neodređeno,
uvijek jebeno neodređeno

mi u sjutra idemo neoprezno i neodlučno
namjestimo krevet i skuvamo ručak i ne znamo kako dalje
omiljena pjesma ponekad pomogne,
vino i pas,
onda opet ne znamo šta dalje

dok drugi žure da se završe
ti i ja izmišljamo sve načine da usporimo puls,
biramo duže puteve, izbjegavamo ogledala
skrenemo sa glavne teme,
pričamo o pticama, djetinjstvu,
vučeš me za rukav da negdje ne pogriješim, i da ne zaboravim da te volim

ljudima poput tebe i mene nikada neće biti bolje
mislim da samo treba da naučimo
da ne zaplačemo na tu pomisao.

***

JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ (The Balkan Writers Project), „Tamni dani, svetle noći“, „Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima (Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.

POEZIJA MARTINE BAREŠIĆ

poezija

OKRENUTI LEĐA STRAHU

Odreći ću se nečega danas dok gledam u kalendar
koji ne pokazuje prvi u mjesecu
čak ni ponedjeljak nije, nego četvrtak koji se malo nakrivio
u čijem sam nagibu jasno vidjela
da sve ono ustajalo treba prozračiti
da je potrebno razumjeti kožu u ovim vremenima
u kojima noževi padaju po njoj sa svih strana
a samo jedna oštrica dovoljna je za urlik
koji raspara sve ptice na nebu

Neki put se nazire dok okrećem leđa bodežima
čiji me vrhovi škakljaju po leđima
preostaje mi samo posegnuti
u ladicu u koju sam pohranila svoja tri straha
doći do rijeke, baciti ih preko ramena u vodu,
otići i ne okrenuti se.

***

O ZEMLJI

Prije tijela bilo je deblo,
prije debla postojala je iskonska prašina
i naša primitivna pluća u meteorima
Možda smo ipak preveliki za ove zube i udove
pa smo se rascijepili u karaktere
štitove od vlastite zapremnine

Pokazali su nam kako se moliti za drugo tijelo,
ono koje sjaji u mraku i dozrijeva
Kada je mjesec dotaknuo metal
nešto se prelomilo u nama –
male životinje sklonile su nam se u kosti
pčele u njedrima, mravi u nogama
sve nam zuji u koži i organima
Zemlja nije neodlučna,
prima nas u sebe
drveće nadživi i oprašta užase.

***

REŽATI U SAMOOBRANI

Ono što ne izgovorimo
nosimo u džepovima kaputa,
u žilama, nosnicama,
vučemo za sobom i pažljivo spremamo
u svaki kofer
svaku ulicu
svaki grad u kojem se prospemo

Uporno zatiremo svaki spomen na ranu,
naslijedili smo bijes očeva
koji nisu znali plakati kada je trebalo
i sada ne smijemo dopustiti otkrivanje
Daleko smo došli
ovako tihi i diskretni
u slučaju nadiranja
učimo režati od čagljeva.

***

FAZA MIROVANJA

Prije nego se spustimo u zimu
potrebno je rastvoriti šav kojim smo se vezali u ljeto
Pustiti van sve jedrenjake, suncokrete,
razbijena koljena,
otvorene balkone
Šteta je otići na novo mjesto
a ne iskoračiti iz iznošene kože

Sada nećemo rasti,
spustit ćemo se u korijen, u stopala
Tako mirni nalazimo
u svakom izdanku želju za lutanjem
u svakoj trepavici izdanke paprati
dočekat ćemo proljeće
krunama od cvjetova što pridržavaju travanj
Zlatan je kut popodneva koje pada na staklo prozora
zima miriši prepolovljenim mandarinama,
a ja na svom dlanu krijem
krivudavu mapu.

***

VAL

U ljeti sam val i mogu se pojaviti niotkuda
u ljeti sam plava i nemam kraja
izmišljam nove načine plivanja
zamara me more zarona
i razbijanja

Na kraju dana škrge su izvan tijela
školjke krvare sedefasto
prusko plava na kraju dana
ponekad se zaglavim u cikadama na kraju dana
uvijek kao val mogu ispočetka.

***

MARTINA BAREŠIĆ, rođena 1991. godine, živi u Novskoj. Diplomirala povijest i edukaciju povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u struci kao muzejska kustosica i edukatorica. Autorica je nekoliko izložbi. Poeziju piše od srednje škole. Objavljivala na portalu Strane i na Instagramu.

PET PJESAMA LJILJANE ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ IZ ZBIRKE “LJILJANA, MOLIM TE”, Presing, Mladenovac, 2021.

poezija

OTVORENI DOSIJE

Išli smo na medeni mesec
po knjižarama.
On je tražio „točak za mučenje“,
a ja sam lutala
po „slučajnim memoarima“.
Naša prošlost nije bila
ni povest, ni istorija,
svaka sličnost sa stvarnošću
bila je slučajna
i naše razgovore
nećete skrnaviti
u rečnicima sinonima
ili jezičkih nedoumica
pošto smo se sporazumevali
stihovima, odnosno psovkama,
i ko bi rekao da ću jednom,
kada već bude davno,
samo još ja previjati rane
nehajnoj rečenici:
„Halo, tetka,
ovde Dragan Mance!“
u antologiji efemernih rekvijema,
pošto budem sve, osim sebe i mene.
Priznaćemo posvećenom isledniku
da preko tog suvišnog ludila,
dakako, ne možemo da pređemo.
Priznaćemo da smo Tinu
strpljivo rasplitali živce,
da smo kušali „živo meso“
na „svetle i tamne praznike“,
da sam ti bacala
„vučju so“ u oči
i visila sa „uspravne zemlje“,
da smo kuvali pivo Draincu
i niko, ama baš niko,
nije uzalud zaspao,
niti bio „prvi probuđeni“.
Linije na muškom dlanu
predskazivale su
reda radi našminkanu domaćicu,
radosnu u mirisu uštipaka,
kako sladunjavo trabunja na ruskom,
praveći društvo
izgubljenim priznanicama,
ni slutiti neće
da osioni izvršitelji
obitavaju u najskorijim snovima,
da su samo dužni podstanari
u mojoj mušičavoj glavi.
Priznajmo
tom posvećenom isledniku,
da bismo se nagodili
za doživotnu dosadu,
bez prava na žalbu
zbog neprikosnovene ravnodušnosti,
da smo zaludno pokušavali
da se dodirnemo telima
u tuđim, zapuštenim stanovima,
koji su nam obećavali
besplatnu obdukciju i neobeležene
humke sećanja.

***

„NEBO NAD BERLINOM“

U levoj ruci držiš viljušku, u desnoj – nož,
sečeš vermut i jedeš komad po komad.
Ostalo je još drhtaja bez adrese
sa jedne i sa druge strane.
Potom pomisliš sasvim slučajno
kako nebo nije nad Berlinom.
Tvoj dragi ne čita knjige
(čak ni tvoje kratke rečenice)
jer oko njih samo čeka preostali svet.
Retko te zagrli iako su sigurni
da već godinama ima ruke,
od starih i novih novina ruke.
Kako nezvanično saznajemo,
sada je samo lik u romansi
o svojoj uvek poslednjoj cigari,
uz monolog o bednim honorarima
podseća da su ipak bili značajniji i veći
od zaludne želje za ženskim usnama.
Besputno ga pitaš
šta znači „ministar bez portfelja“
i da li je i taj svoju jedinu otpratio
i molio je da sa njom bude sutra,
pa sutra, pa opet sutra…
Pitaš šta znači „logistička podrška“
kada te ređe viđa
od predsednika prevaziđenih priča
ove Zemlje Bez Biljane Sa Bivših Ohrida
Ili Azre Na Trešnjevkama Studenog,
Bez Lanjskih Snegova Na Jahorini.
Pitaš kako će tvoj dragi
da prenese najnovije vesti:
krišom uzimaš svoju ruku,
pratiš sebe do stanice,
sklanjaš kosu da sama dovršiš
poljupce
i tuđim glasom kažeš:
„Nemoj ni noćas bez mene da pogledaš
da li je nebo nad Berlinom.“

***

PREOSTALI MONOLOG

U Glasu Amerike
nisu negativi ponoći
izveštajem zauzdanih živaca
skriveni u moje prozore.
Ja zamislim scenu
i ja vidim:
tvoj otac nemilice
još odnosi naramke bosiljka
u unutrašnje džepove,
pije sa haljinama
nekada sebe punih žena,
laska mi da mirišem
na obojenu prašinu pozorišta,
da imam lomne ruke
i prikriveno ludilo
francuskih vodvilja,
baš kao njegov bludni sin.

***

A ONDA…

U kadru je samo
grad bez mojih osećanja,
grad bez vodiča,
sa dolazećim, prevejanim snegovima.
Dolijaću ti u greškama izgubljenih podataka,
u lažiranim slikama starih pasoša,
u povijenim obrvama suvišnih delegacija,
prospektima spaljenih pahulja,
u nastavcima filma Igra plakanja.

***

ISPOD SCENE

Na kraju plačemo olovnim suzama,
otvaramo lobanje glumcima
i uporno se tražimo,
uvereni da nas više nema
i da se nećemo sresti
u svetu dovoljnom
za nekoliko dlanova.
U glavi junaka glavnog
videćeš da sam prislonila uho
gde je i zemlja zakopana,
da čujem
kako ti rastu zanoktice,
da uhodim ti tragove
po bogazama nesanica
eda bih saznala
kako smo trgovali sa šaptačima:
dadosmo poslednje nežnosti
iz pocepanih džepova
za stanke na pogrešnim mestima.

***

LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama „Doživljaji u krvotoku“ (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a monografiju „Pesničke proze Tina Ujevića“ (Presing, Mladenovac) 2019, zbirku pesama „Ljiljana, molim te“ (Edicija „Prisustva“, Presing, Mladenovac) 2021. godine. Njeni eseji, prikazi, poezija i kratke priče štampani su u različitim zbornicima, časopisima i listovima.

NOVE PJESME ANĐELE BULAJIĆ

poezija

MAMIN ODMOR

Nekoliko dana mislim da je nedelja
jer majka ne lista knjige iz administracije
ne čujem na svakih sedam sekundi ,,baza podataka
i sistem za praćenje inventara‘‘
miriše na supu od pilećih kostiju
prosut je gustin po kuhinjskom podu.
Plava tečnost curi niz prozore
oporavljena orhideja viri iz saksije
u cipelarniku je više prostora nego prije
sad, kad smo u kući, samo mi, žene
ima dovoljno mjesta da sve stane.
Lakše se diše u dnevnoj sobi
umjesto razvučenog dvosjeda
spavam u krevetu
tik pored nje
na bijelom jastuku
na ženske parfeme mirišu zavjese
bude mi muka od arome jagode
ali mama kaže da je sve kako treba.
Češće spava, rijeđe se šminka
sad, kad smo samo mi žene
kosu veže u rep
ne crta obrve
ponekad je ne prepoznam
sad radi i subotom od 9 do 5
kaže, ruke su joj mekše od kad pere dva tanjira
dvije šoljice za kafu
jednu pepeljaru
kaže,
da je ovo njen najbolji odmor do sada.

***

LEPTIR MAŠNA

Biohemijski procesi organizma štrajkuju
otkucaji srca zvučni su kao bombe
proglašeno ratno stanje
u predjelu bijelog vrata
samo da je ne vide ostali
dok se nazire kao leptir mašna
kad obučem crnu haljinu
pokrivam te ogrlicom
sa velikim medaljonom
tiroidni hormoni divljaju
kao djevojčice u pubertetu
zatočena ispod tanke kože
poput bebe u stomaku
koprcaš se
i stezeš

čitavih 20 grama
teški su kao olovo
mažem te kremom od ruže
leptir voli ružu
moji neuspjeli pokušaji
i toksični odnosi
prijete da te pojedu
skrivam te maramom
od sebe same

čovjek u bijelom mantilu kaže
da moraju da te odstrane
od njih ne mogu da te sakrijem
pulsiraš na ultrazvuku
šareni leptir živi u mom grlu.

***

TRENUTAK K(RAJA)

Taj sa kim dijelim vazduh ne razumije značenje melanholije
slabo uzavire kad se stavi na vatru
miriše na čajno drvo
dobar je antibiotik za ustajale košmare
kad pije kafu odmjeri vodu
kad laže gleda
zjenicu
beonjaču
i žutu pjegu.
Da govori, ne smije prvi početi
uništava ga strah
toga se plaši
da će na kraju, on biti krivac.
Taj koji me ljubi u čelo
taman je kao modrica
ali prolazi brzo.
On je numeričko biće
jedna
dvije
tri
čaše vina sadrže tačno trideset i četiri gutljaja
grmljavina u njegovim očima
kad prislonim usne na čašu 
mamurluk je drzak poput udarca u zube,
tad skupim hrabrost da podignem pogled sa poda
na poslednjem nivou
za najbolje igrače
samo prazna baterija
i nepopravljiv pad signala.

***

ANĐELA BULAJIĆ rođena je 1995. na Cetinju. Studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, zatim upisala studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu, i diplomirala u novembru 2020. Bila je redovan član književnog udruženja Poezin iz Beograda. Od aprila je član Foruma mladih pisaca u okviru institucije KIC ,,Budo Tomović’’. Pjesme su joj objavljene u poslednjem zborniku koji je izdat u okviru institucije KIC ,,Budo Tomović , pod nazivom ,,Pisci ne padaju s neba”, u prvom tomu elektronske zbirke u sklopu Vavilonske biblioteke i u zborniku ,,Rukopisi 44” 2021. godine.

DVIJE PJESME HARISA JUSUFOVIĆA

poezija

POETIKA OKTOBRA

Kasno, u noći
tiho umire lišće.
Asfaltom se rasipaju
mokra, beživotna tijela.
Nijem je njihov posljednji,
kratkotrajni let. Od grane
do tla svega nekoliko
stopa tišine.

Kasno,
u noći umire lišće,
i njihova smrt nikom
ne remeti san.
Tek pokoji insekt
pronađe privremeno
utočište na njihovim
ukočenim prsima.
Ljudi gaze po šarenim
mrtvacima i ubrzavaju
proces raspadanja.

O, vi vojnici bez rata
i pjesnici bez stiha
– ja ću pjevati za vas.

***

MIT

Nabubrilo je modro grožđe
kao njedra djevojačka i jesen
naga skriva se u zaspaloj šumi.
Nad grobljem tužno pjevaju
mrtvi pjesme neproživljene.
Čista stopala mlade seljančice
pretvaraju prezrele grozdove
u sladokusno, gusto vino.
Uveče se Dionis prikrade
do, fenjerom osvijetljene,
skučene sobe i žedno ispi
omamni eliksir s njenih prsta.
Ona mu, ustreptala od uzbuđenja,
podade svoju drhtavu mladost.
Tako je, u ranu zoru, začet pjesnik.

***

HARIS JUSUFOVIĆ rođen je 1996. godine u Zenici. Diplomirao je na Odsjeku za b/h/s jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici. Prvi put je njegova pjesma objavljena u zajedničkoj zbirci mladih pjesnika Bosne i Hercegovine koju je priredilo udruženje Metamorfoza 2018. godine. Također je nekoliko njegovih pjesama objavljeno na web platformi Udruženja pisaca BiH (penbih.ba). U časopisu Poezija, Hrvatskog društva pisaca, objavljene su mu četiri pjesme, a zatim u zajedničkoj zbirci studenata Univerziteta u Zenici, koju je priredio filozofski časopis Eidos, pet pjesama (2019. godine). Objavljene su, 2020. godine, još neke njegove pjesme u tri zbornika u Srbiji (Rukopisi 43, Zbornik čuvara prirode i Sinđelićeve čegarske vatre), jednom zborniku u Makedoniji (Literaturni Iskri – sa prijevodom na makedonski) i jednom zborniku u Bosni i Hercegovini (Carpe Diem 2). Početkom 2021. godine iz štampe je izašao njegov prvijenac, zbirka pjesama pod naslovom Katren za Azraila.

POEZIJA JOSIPE DRAGIČEVIĆ (iz rukopisa “ŽENA U PARKU”)

poezija

svaki dan gledaš ta leđa
svako jutro kada ustaju iz kreveta
a ti se pretvaraš da još spavaš
kroz otvorena vrata gledaš ta leđa
dok se tuširaju briju umivaju
gledaš ta leđa široka ponosna
dok kuhaju kavu i pripremaju doručak
za oboje
gledaš ih dok se odijevaju
spremaju odlaze na posao
i ne misliš na njih
dok ne čuješ vrata i njihov povratak
gledaš u ta leđa
dok ti šturo prepričavaju dan
obaveze i planove
a ti se prerijetko ponadaš
da u njima ima tebe
gledaš ta leđa
uz televiziju večeru
i posljednji njihov budan trenutak
a u svojim posljednjim budnim trenutcima
razmišljaš o godinama
koja su ta leđa do sada iznijela
bez ijednoga prigovora
bez ijedne ružne misli
bez ijednoga krivoga pogleda
koje si im ti toliko puta
uputila
i napokon priznaješ
da moraš usmjeriti pogled
negdje drugdje
prije nego što se slome
pod tvojom težinom očekivanja
prije nego
izgubiš jedini svoj oslonac

*

imao je pogrešno ime
koje ti nikada nisu oprostili
oni koji su tebi ime nadijenuli
da ga nikada ne izgovore
izmišljali mu nadimke
oni kojima si imena zaboravila
šutnjom ga pozdravljali
nikada uvažili njegovu prisutnost
a ti si to dopuštala
u samoći ih pravdala
odgojem neznanjem nerazumijevanjem
neljudskošću
ime pravdala rijetkima
ni oca upoznao nije
sve što njegovo ima
samo je ime
a ime je nadživjelo
sve
kao što će i vas
uskoro
ime je jedino trajno što
ostavljate u nasljeđe
svom sinu
a on će ga proslijediti dalje
dati drugoj
koja će ga uzeti
nevoljko objesiti djeci oko vrata
ali nikada dopustiti
da se o njemu priča
pokopati ga zajedno s njegovom prošlošću
prošlošću njegova oca
i onih brojnih očeva
prije njega
izbrisat će njegov grad
njegovo odrastanje
njegove prijatelje
prepravit će svaki križ
koji je svatko od njih nosio
zbog odgoja neznanja nerazumijevanja
neljudskosti

*

u posljednjih dvanaest mjeseci
ostala si bez djeteta
ostala si bez muža
ostala bez posla
ostala bez dvanaest kilograma
nakupljene zablude
svaki je gubitak došao polako
ušuljao se kroz zabrtvljene misli
o životu koji te napokon nagradio
svi su gubitci došli u pravilnom razmaku
točno onolikom koliko ti je trebalo
da onaj prethodni oplačeš
iako neopisivo tiho
i neobjašnjivo kratko
do sljedećega već si zaboravila
da si išta ranije izgubila
jedno po jedno odlazilo je
bogu ljudima drugima
samo si ti ostajala na istom mjestu
i čudila se ludo sabrano
nad zbrojem godina
koje su prošle
i godina koje te još čekaju
pa podjednako ludo sabrano
odlučila
da sve ćeš ispočetka
roditi se odrasti školovati
naći prijatelje
otkrivati ljubavi
po prvi put
voljeti sebe kao voljeti druge
slušati sebe kao slušati druge
doći uvijek na vrijeme
otići uvijek na vrijeme
otputovati
mišlju djelom
ili prijevoznim sredstvom
tamo gdje želiš biti
biti ono što nisi mislila
biti
da možeš

*

njegove oči podsjetile su te
na oca na brata
nijednoga više nema
njegove oči
gledaju iznutra
unutra
bezuvjetno
kod tebe pulsira misao
doma sam
ali doma nikada nije
bilo lijepo
od doma si bježala
zatvarala oči
pred pijanim veseljem
društvom i gužvom
zatvarala tuđe oči
pred slomljenim tanjurima
letećim stolicama
odmahivala rukom
na razbijena lica kosti
šminkom prikrivene masnice
prestravljenim očima
šarmirala doktore i policajce
potkupljene jednim konjakom
doma nikada nije bilo lijepo
od doma si bježala
makar mišlju
skrivenom pod poplunom
jednom te istom molitvom
uslišanom onoga dana
kada je doma završilo
na pokerskom stolu
kao ulog uma u nestajanju
jedne smrti u nastajanju
doma nikada nije bilo lijepo
napuštali su ga jedan po jedan
svatko je imao svoje razloge
koje ni danas ne opraštaš
odlazili nekim novim ljudima djeci
prepušteni da se sami bore
s istim demonima
o kojima se nikada ne priča
doma nikada nije bilo lijepo
od doma se bježalo
pa si posljednja pobjegla i ti
zauvijek
i sada on sjedi pokraj tebe
gleda te očima
koje desetljećima zaboravljaš
a ti ne znaš
je li to jedina šansa za život
ili upozorenje da bježiš

*

sjećaš se dana
kada je sve bilo
žuto
sjajilo se sunce žute boje
sjajilo zlato i požutjele frezije
ali ne za tebe
tebi je požutjela koža
požutjeli zubi
požutjela ti krv
požutio pogled
požutjeli ti prijatelji
svijet je postao žut
usporio kretanje
promijenio smjer
postao lagan
kao i sve stvari u njemu
planine se odlijepile
oceani isparili
oko tebe lebdjela su stabla
žuto cvijeće mirisalo je nekom drugom
pustinje si puštala da ispune
svaku poru tvoga tijela
pijesak je isušio usta
oduzeo im govor
misli oštre poput siga
otapale se pod njegovim naletom
od svega ostalo je ništa
samo tišina
i mir
ne čuti
ne vidjeti
ne osjetiti
izbrisano svako previše
koje nije bilo tvoje
izbrisano i ono
što je bilo tvoje
ali ne i nadomješteno ono
ničije
što bi trebalo biti svačije
sjećaš se dana
kada je sve bilo žuto
a ti si odlučila
obojati svijet
u najšarenije boje
upisati cijelu sebe
u svaku od njih
vratiti svaku stvar
na mjesto koje joj pripada
i ostaviti dovoljno boje
kojima ćeš svijet
upisati u sebe

***

JOSIPA DRAGIČEVIĆ rođena je 1978. u Dubrovniku. Diplomirala je i doktorirala na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim znanstvenoga bavljenja književnošću, piše poeziju i prozu. Objavila je znanstvenu monografiju Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća (Ex libris, 2017) i slikovnicu za djecu Lina u šeširu (Sipar, 2014).