TRI PJESME MILANKE BLAGOJEVIĆ

STARIMO I POD ZEMLJOM

Pod nama utabana grobljanska zemlja
smiješno je zapravo
kako starimo pod zemljom
prekopani stari grobovi
mijenjaju ih novi
svježi.
Moj čukundeda više ne postoji
nijedna ga dimenzija ne pamti
u njegov grob spuštaju novo tijelo
smiješno je zapravo
kako starimo i pod zemljom.
Mijenjaju nas novi
bivši životi.
Grobljanska zemlja tu pod našim nogama
u snovima to je ono mjesto
na kojem se sastanem sa tobom
i kopam raku
upadam u tvoje prste koji me spuštaju u nju.
Smiješno je kako starimo
i gazimo zemlju
jednom nas spuste u nju
poslije prekopaju.
Starimo i pod zemljom.

***

MOJ OTAC NE ZNA DA JE UMRO

Moj otac ne zna da je umro
šalje mi poruke
dolazi u snove
traži riječi zastale u grudnim kostima.
Te riječi
prećutkivane riječi
umiru u grudnim kostima
digla sam im spomenik i ostavljam cvijeće koje ne zalivam.
Moj otac ne zna da je umro
uđe u san mlađi i razdragan
smije se
ćuti
odlazi ujutru poguren
taman.
Te riječi koje nas  razdvajaju
čovjek ne zna šta bi prebire ih po ustima
proguta
zastanu tu u grudnim kostima
grizu.
Dižemo im spomenike
ostavljamo cvijeće koje vene.
Moj otac ne zna da je umro
onda na moru ležeći na leđima
оd tog vrelog pijeska sa plaže još me peku stopala.
svuda stižem a nigdje nisam makla.
Te riječi od kojih mi se grče listovi pa svašta postignem
a ništa nisam do kraja.
Moj otac ne zna da je umro
jer ne poznaje pjesničke figure
ti stihovi koji lažu
u poeziji i cvijeće vene.
To cvijeće zla
te neizgovorene riječi
spavaju u grudnim kostima
opružene kao nekada on na moru
ta vrela stopala
zbog kojih sam svugdje stigla
a nigdje ne stižem.

***

MOJ OTAC UMIRE U POEZIJI

Juče sam saznala otac je umro
ta vijest do mene putuje četiri godine.
Moj otac umire u poeziji
nije bilo vremena
da se sagnem
umijem lice
počešljam kosu
pogledam u ogledalo
saopštim sebi
otac ti je umro.
Budi jaka
čvrsta
uspravna
žena kao stijena
govorili su i gurali knedlo u grlo.
Plakala sam u hodniku vratnih žila
i skupljala suze
od toliko soli nagrizena mi je ključna kost.
Vremena je malo
mrtvi ne govore
piju čaj od nane i ćute
pomno nas slušaju.
Ćute.
Sa živima nikada načisto
slušaju i govore
zatim odlaze
zaboravljaju riječi
u njima ništa tvoga ne ostaje.
Moj otac umro je prije četiri godine
vijest sam primila juče.
Čučala je u meni i čekala
da se umijem
počešljam,
pomilujem lice.
Saopštim
оtac ti je umro.
Mislim da stoji na onoj kapiji i čeka me
toliko neizgovorenih riječi
prosipam ih po ulici
kao pepeo.
Tamo sjedi
ćuti
pije čaj od nane.
Ćuti.
Mrtvi ne govore
pomno nas slušaju
sa živima nikada načisto
govore
slušaju
odlaze.
U njima ništa tvoje ne ostaje.
I ti i tvoji dugi prsti
šta sad s tim?

***

MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. 
Diplomirala na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost, u Banjaluci.
Piše kratke priče i poeziju.
Priče je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i na internet portalima.
Objavila dvije knjige, zbirke priča:  „Mandarinske patke“ 2018. godine i Nervus vagus i druge priče“ 2020. godine, obje pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.

Zbirka priča „Mandarinske patke“  nagrađena Čučkovom nagradom za najbolje debitantsko djelo u 2018. godini.

Ostale nagrade i pohvale:
Druga nagrada Međunarodnog festivala poezije i kratke priče Vojislav Despotov ;
Treća nagrada Međunarodnog konkursa poezije i kratke priče Magda Simin;
Priča Zaborav dobila je visoku ocjenu žirija konkursa za književnu nagradu Milovan Vidaković u organizaciji redakcije Srpskih nedeljnih novina iz Budimpešte;
Priča „Pozdrav proljeću“ ušla je u najuži izbor na konkursu Priče iz komšiluka 5.

Majka troje djece, živi i radi u Šamcu.

ČETIRI PJESME KATARINE JOVANOVIĆ IZ RUKOPISA “DUBLJENJE NA GLAVI”

VEČE SA TOLNAIJEM

Zamak je pun šampanjskih boca
A ja još uvek iz jedne pijem

Čep od plute jedan sam našla
Ali još ne mogu da otplovim

Ispijam konjake i skupa vina
Da ne potonem

Treba mi još jedan čep od plute
Da zapušim sećanja koja cure
I cela tabla plute
Da ne potonem
Da otplovim

***

O SEBI

Koliko je lakše kada se samo skloniš
Od očiju tvojih
Od očiju svih onih
Koji te znaju
Ali i ne
Od očiju svih koji misle
Da si ovakav ili onakav
Tada možeš da odahneš
I ne misliš
Šta ko misli
O tebi

***

O SEBI 2

Kada počneš da misliš o sebi
Ne kako možda drugi misle
I kako si čuo
I osetio
Jer to nije tvoje
To je njihovo
Kada počneš da misliš o sebi
Ne kao o tebi
Već kao o sebi
I da ti se jebe šta drugi misle
Kada ti postanu pomalo smešni
I tužni
Životi koji misle jedno
Životi koji misle samo o sebi
Onda shvatiš da si i ti kao i oni
Da si i sam kao i oni
Jebeni
Jednomisleći
Život koji misli samo o sebi

***

O SEBI TRI

Kada prestaneš da misliš o sebi
I o tebi
I o životima onih koji misle nešto
Ili ništa
Kada prestaneš da misliš nešto
Nešto posebno
Kada pustiš sve misli
I svoje
I od drugih
naročito od drugih
samo pre toga
jako bitna stvar
to ne sme da se preskoči
mislim sme
ali ako hoćeš
moraš da ih prigrliš
sve te misli i mišljenja moraš da prigrliš
ništa se ne mora
ali kada to uradiš
onda si brate na konju

***

KATARINA JOVANOVIĆ rođena je 25. januara 1990. u Zrenjaninu. Trenutno na master studijama Nemačkog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Pesme su joj objavljene u zbirci pesama i kratkih priča mladih Zrenjaninaca “Priča se po gradu” i 4. broju zbornika poezije „Šraf 2021“, a takođe i na stranicama ‘čovjek-časopisa’ : https://covjekcasopis.art.blog/2019/12/23/katarina-jovanovic/

DVIJE PJESME MIRJANE SMAŽIL PEJAKOVIĆ

SKLOPLJENA FONTANA

Pišem pjesmu
Nudim joj
Livade stisnute među obzore
Preskočene sutone
Rastvorene magle koje pretrčavaju
Preko željezničkih tračnica
Zakopčano drveće i usamljene ulične svjetiljke
Komemorativne večeri i neistraženo vrijeme
Topot konjskih kopita i kihanje kašljave kiše
Razbjesnjeli ton uvrijeđenog kontrabasa
Riječi koje se ne znaju vratiti u piščevu glavu
Imenicu koja uzgaja lica, drskost da prijeti zidovima
Ne, nije to vrijedno papira
Sve brišem

Ponovno pišem pjesmu
Dajem joj
Sve ulice koje imaju dvije lijeve strane
Dane koji se tako brzo izmjenjuju
Da su zbunili i godišnja doba
Raskokodakana popodneva i zakržljale večeri
Dopuštam joj da mijesi more kao tijesto
Da kao oluja premlati sve krovove i pomete sve ulice
Da plaši krezube zvijezde
Neka stanuje u zamjenici i neka raspolovi sve minute
Kalendare neka pošalje u mirovinu
Ali ni to nije vrijedno utrošenog vremena
Sve brišem

Opet pišem pjesmu
Darujem joj melodioznu jutarnju svjetlost
Sunčeve zrake da ugriju promrzle ljudske nutrine
Vodoskoke, jata galebova i rosne paukove mreže
Nudim joj zagrebačku bezvremenost i malološinjsku gustu borovinu
Toplinu vinodolskih ljeta i upornost konavoskih cvrčaka
Nudim joj mostarski mir
Da bude kao leptir kao uspavano dijete kao vjerovanje
Da bude kao ljubav i neka se zove smijeh
Neka bude mali dio punoće i neka stanuje u meni
Neka bude kao sklopljena fontana

Što?
Ne znaš kako izgleda
sklopljena fontana?

(iz rukopisne zbirke “Galaktički štit”)

***

DRAMA U TRI ČINA

Prvi čin

Priroda je nepregledni horizont
s pregaženim mravinjacima na putu
sa ljudskim zajednicama zagledanim u drskost
svijet prti svoja tugaljiva pamćenja
ne vjeruje ni razmaženom
pomahnitalom vjetru

Vrijeme je nesklono lijepim riječima

Drugi čin

Priroda je kao tijelo
doživljava se i mijenja
iz izmaštanog mira stvara spasonosni metež
korijenje joj more listovi nebo cvjetovi sunce
uranja u svoja dijagnosticirana stanja
ne odmiče se od zemlje
sa slabašnom čežnjom pod nogama

I vjerom u izričajnu lijepost

Treći čin

Priroda je u meni
gradi katnicu sa izrezbarenim trijemom
s prostranim okruglim sobama i velikim prozorima u svijet
poprima boje ljubavi boje zlata i rubina
iz proze prelazi u poeziju
kroji zvijezde prišiva ih na nebo
sve zbog prirode u meni

I lijepih riječi oko mene.

(iz zbirke pjesama “Brisanje prašine”, Matica hrvatska, 2019.)

***

MIRJANA SMAŽIL PEJAKOVIĆ rođena je u Mašićkoj Šagovini 1955., diplomirala u Zagrebu na Učiteljskoj akademiji. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.
Dosad je objavila knjige Tvrda nježnost (pjesme, Zagreb 1994); Brodolom sretna svijeta (pjesme u prozi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1998); Neozbiljan život ozbiljna je stvar (aforizmi, Karlovac 2005); Mačak stihotvorac (roman za djecu, Zagreb 2013); Pet kvadra­ta na oblaku (pjesme, Zagreb 2013); Kratka forma dugi jezik (aforizmi, Zagreb 2015); Cvrčkova monografija (haiku, Zagreb 2015); Iznenađen dan (haiku, Zagreb 2017); Brisanje prašine (pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 2019).

fotografija autorice: youtube, video still, kanal Dejana Ivankovića

POTERA

bez daha
trčao je zaleđenom ledinom
nije se osvrtao
a i za kim bi
jasno je čuo jutros u ciganmali
kad ga je otac prodao stricu
za tomos
tako je i majku
da se kurva u austriji
i sestre je udavao za pare
budu s mužem godinu
dve
pa se vrate

zato je podmitio šarplaninca
dole kod klozeta
koskom koju je ukrao
kad niko nije gledao
i sad dok briše ledinom
vidi kako jedna zvezda pada
to se možda deda sabahudin usrećio
bio je dugo ni ovamo ni tamo
njemu je sad dobro

a mraz je živima
jer kad imaš
petnaest godina
crnu kožu
teksas jaknu
cipele bez čarapa
i švajcarski nož u džepu
koji si pronašao na đubrištu
a bežiš od rođenog oca
to je hladnoća
kume

za strikana
radi dvanaestoro dece
drže deponiju
gradske ulice
neke šalje čak u mitrovicu
da ih nauči po šiptarski
a onda karadag
pa dalje kud koji
ko ne sluša
kaišem po dupetu
ko pobegne veže ga
za banderu na deponiji
kume
pacovi ko zečevi
pojedu ti muda za minut

i sad svi oni kreću u poteru
čuje kako prevrću kuće
koje srbi zovu karton siti
dok ih bunovne mandovke
proklinju do sedmog kolena
što im unose mraz u udžerice
pored raspalih ugašenih peći
arlauču ciganski psi
uvek vezani
zli

ali on odmiče
izlazi iz ciganmale
skreće ka reci u ribarska naselja
sapliće se o sidra i mreže
o nekakve uzengije
a kad tresne vidi pauka
kako mota svoj plen okružen govnima
i ponešto mu je jasnije
sva su vrata ovde tuđa
i on kreće ka mostu
zna da je tu zaseda
zato ide ka sredini
na sajle
a onda će preko dunavskih santi

beži i od klošara
ne vredi njihova vatra pišljiva boba
kad si lud od samoće
lud si od samog sebe

hvata se za ledeni čelik
pao onoliki titanik
da ne padne on
kalafon iz batajnice

vidi kenedija
strikanovu uzdanicu
hoće da se ženi
klasom iz grada
neće ove krezave i dopave
kalašture ciganmalske

kaže brate
zar da te izgubim u ovom mraku
ščepa ga za rame
i izvuče na most
uze ventil
poče da ga nabada iza ušiju
prsnu krv
podliše se modrice
a onda ga povede ka braći
koja su ga nasmejana čekala
na početku mosta

kad je pogledao ka gradu
svetlo se ugasilo
još jedan ciganin
ispunio je svoju sudbinu

PREDRAG MILOJEVIĆ (Beograd, 1974.), iz zbirke pjesama “RAZGOVORI”, Presing, 2013.

ČETIRI PJESME GORANA ŽIVKOVIĆA (Ulaznica 2021, treća nagrada za poeziju)

NAISKAP

1. Isusova pljoska je prazna

Kese sa đubretom istresi do kraja
unutra je tačan broj cipela

odeća bačena s balkona

odeća, dva metra pod zemljom
visi u izlogu za dvesta dinara

Isusova karirana košulja
kaiš i pantalone

dok stoji legitimisan ispred knjižare
dok leži u dvorištu osnovne škole
i diktira matični broj

Isusova pljoska je prazna

2.
To u flaši nije rakija
to u žbunju nije mokraća

jod i nitroglicerin
bivše i buduće ljubavi
crne drlje
betonski jastuci
bilbordi bez lica

na svakih sto selfija, sretne me po jedna čitulja

na svakih sto čitulja
zagrlim po jednog
deda mraza
ispred biroa za zapošljavanje

naiskap
prebolećemo najbliže
kako najbrže umemo…

3.
Reči izbacuju kolutove dima
brada govori
više od krvavih očiju

dok čekamo podgrejano pecivo

kamioni za hleb
presvlače se u kamione za đubre

akademici navlače 
čizme za pranje ulica

(ogledala noći
blindirana stakla interventne)

pozajmi od nekog lice
za koricu svoje zbirke

dok šlep služba utovaruje
olupine porodičnih albuma

večeras oblačimo
ono što nismo prodali jutros.

***

TRI BOJE PONOĆI

1. Dva ujutru, kafa sa taksistima

Ubaciš 35 dinara
dodaš šećer, pritisneš dugme

smeđa ptica napravi metalni vertigo

spušta se plastika
čista hemija
osmeh od uva do uva

posle ponoći
kafe sa taksistima, tuče sa marksistima

automat s kalorijama
izbacuje stihove umesto doručka:
Mostovi se zidaju da razdvoje ljude…

Džaba ste bombardovali biblioteku
najbolji romani
se izležavaju na dnu reke…

2. Iza kreveta

Zaleđeni trotoari, opljačkane kasarne na periferiji
prazne poetske večeri

ukus pokidanih usana
“Rapsodija u plavom” Geršvina
ženski tabani umesto jastuka

sanacija snova

na vratima beskućnik
vraća krila iz kontejnera

iz podruma se čuje
nova religija

usna harmonika obešenog laureata

rođendanska torta repetitora
plač ozonske rupe.

3. Dok ne proradi
zvono/epileptičar

Pun mesec na plafonu
dušek na dnu reke

slavina opet izbacuje penu
dok ne proradi
zvono/epileptičar
u pola tri ujutru

nečija muzika
nepomično leži
na sred iznajmljene sobe
izbacuje kolutove dima

šezdeset oblaka pepela
gutaju zidove svih spavaćih soba

po kojima ćeš tražiti
svoj unihop večeras…

***

PERSONA

1.
Raširi noge ispred ikone
liže voditelja drugog dnevnika

ulazi u kadu
pali cigaretu
tušira se u mraku
izbacuje đubre u bade mantilu

hrče preko računa
objedinjene naplate

na poleđini Narodnih novina
portret naslikan žiletom
i umrlica s izgrebanim datumom smrti

Neočekivana sila
koja se iznenada pojavljuje
i rešava stvar

i dva načina
da je oteraš u pičku materinu

ušivanje kože
slovima Unisove giljotine

ili platiš već jednom
taksi do manastira.

2. Kurs za gubljenje
ličnih dokumenata

Odsekla je uvo slučajnom prolazniku
koji liči na mene

moraš zgnječiti, progutati nešto
da bi dobilo ukus

skinula je matursku haljinu
obukla je naopako

izula se
krenula niz šine
(kurs za gubljenje ličnih dokumenata)

pravo
gde putnici spavaju
u prevrnutim vagonima

tamo gde mrtvi plešu
sa tuđim povratnim kartama

na krovu napuštene lokomotive
vetar lista moj neobjavljeni roman

u mraku previjališta
sasvim obična poternica
za šankom
restorana železničke stanice…

3. Prvo što mi padne na pamet
dok razmišljam o tebi

Kontejner pun bidermajera
neregistrovano pogrebno vozilo
večera sa forenzičarem
ofingeri zaboravljeni u frižideru

slomljene štikle ispod jastuka

noževi dugački 9 dolara

vaučer za nagradnu igru
„sanduk sa jednim krilom“

crna detelina
svadbena torta
prazna kao psihijatrija

u sobi gde sveće neće da se ugase

Glory box od Portishead-a

raspeće Vorhola
i Hidrogenski đuboks
zakucan
na plafonu
disco ball sa razmazanom šminkom

osmeh hostese
i pitanje koje visi
kao nevidljiva omča

J.

šta te tera
svake ponoći
da hodaš ka rotacionim svetlima…

***

TVOJA I MOJA SAMICA

Napravi bend u Niškom zatvoru
hiljadu sklekova
hiljadu rifova dnevno
dve knjige nedeljno

potrudi se
bez masturbiranja večeras

zalepi ogledalo
ne obraćaj pažnju
na otvorene prelome

napolju
33 godine na ekseru

zakačene vise
između sisa
nevažećeg kalendara

još jedna noć u previjalištu apostola

još jedna Nova godina
u kuhinji mrtvih roditelja…

***

GORAN ŽIVKOVIĆ (1984, Niš) jedan od urednika zbornika poezije Tortu kroz prozor (Sven, 2010). Objavio zbirke pesama Spalipačitaj (Niški kulturni centar, 2012) koja iste godine osvaja Brankovu nagradu, i Psihoslajdovi (Treći Trg, 2017) nagrada na Beogradskom festivalu poezije i knjige “Trgni se! Poezija”. Objavljivao poeziju u raznim književnim časopisima i zbornicima socijalne tematike. Učestvovao je na brojnim pesničkim susretima, književnim kolonijama i festivalima širom Srbije i Evrope. Na Međunarodnom književnom festivalu u Novom Sadu, tri puta osvajao nagradu publike za najboljeg slem pesnika Srbije. Predstavnik i osnivač neformalne grupe “Radio/bluz/mašina”. Član Društva književnika Niša.

temat SUICID: PJESMA STEFANA STANOJEVIĆA

NAJBOLJI ČOVEK U GRADU

Noćas
na stepeništu
ispred zgrade
dok je pušio svoju cigaretu
konačno sam ubio
najboljeg čoveka u gradu.
Ni krik nije pustio, nije se opirao
kao da je bio spreman.

Brojke koje označavaju apstraktno
čoveka su dovele na apstrakciju.
Napravile od njega sistem
zadale funkciju, oduzele život
dale mu vrednost, etiketu i cenu.
Za takve stvari i društvo
bio je nezainteresovani pojedinac.
I ne samo to – plašio se.

Bio je najbolji čovek u gradu
učtiv koliko su mu dozvolili
neprijatan koliko su zaslužili.
Pomogao bi
ne bi očekivao ništa zauzvrat.
Bio je glup čovek.

Sposoban da razmazi nečiju ćerku
sestru, ponekad i nečiju devojku.
Zaboravljao je
nisu svi nastali iz ljubavi
nisu svi hranjeni ljubavlju.
Većina je hranjena majčinim mlekom
proteinskom hranom, plodovima
ostalim životinjama.
Kao ostale żivotinje, svi sisari
kao čimpanze, orangutani.
U ostatku života
svi žude za onim od čega su nastali.
Čime su na početku života hranjeni.
Bio je nezreo čovek.

Prekratio sam mu muke
na stepeništu
ubio sam najboljeg čoveka u gradu.
Danima ga davio
noćas konačno zadavio.

Ušao sam nakon toga
u njegov stan
obukao njegovu pidžamu
i zaspao.
U njegovom krevetu.

STEFAN STANOJEVIĆ (1995, Pančevo), iz zbirke pjesama “NAPAD PANIKE”, Edicija Najbolja, Pančevo, 2020.

TRI PJESME SNJEŽANE RADETIĆ

TOPLO SE OBUCI

toplo se obuci
hladno je gdje je još jučer
prisnost bila
sve je naizgled jednako
i sunce i vode i stabla i ceste
a odjednom ništa više nije

toplo se obuci
da se obraniš od vjetrova
dok zavijaju svoj dolazak
mogla bi te presresti tjeskoba
a onda okovati šutnja

ptice su odletjele južnije
osmijesi se naherili tužnije
i sve je nekako nužnije
i ružnije

toplo se obuci
stižu mračna jutra
požuri i potraži zaklone
sakrij se prvim mrazevima
zaustavi ledena nadiranja
nek mliječne zore zastrepe
nad drhtavim horizontima

toplo se obuci
da ugriješ promrzle misli
da razigraš sleđene dodire
da ti blagost netaknuta ostane

toplo se obuci
stižu hladni ljudi

***

LJUDI SE RAZBOLE OD NEISPUNJENIH ŽELJA

zatekao me naslov
dok sam prekapala po fejsu

odjednom su poskoci
mojih zapretanih želja
oštro podigli glavu
spremni da me otruju

iako sam im davno
zakopala kosti
psećim instiktom
znala bih pronaći svaku
kad bih se usudila

zamišljam
tko bih ja uopće bila
bez mapiranih rupa
koje je iskápalo odustajanje

zamišljam kakva bih bila
da sam svojim glasom mogla
ukrotiti zmije
utješiti pse

da sam imala svoj glas

***

ULOGE

ne sjećam se više
kako je bilo biti ja
kad je lako bilo biti
sebi zbog sebe

ne sjećam se više svoje prve
ali nakon nje sve su iduće
lako prianjale
kći sestra prijateljica
učenica djevojka
studentica ljubavnica
supruga majka susjeda
domaćica i sve uz to
radnica ili neradnica
zabavljačica kolegica
razvedena usamljena
zavidna hvalisava
naivka i glupača
sretnica blago njoj
nesretnica neznalica
izdajica fuj

zaboravila sam kako je
bilo biti radoznala ja
prkosna ja

ugušena izobličena
odljepljujem gulim
otkrajam trgam
ili nježno svlačim
do konačne posljednje (ili prve)
da sjetno prepoznam sebe
da se vratim na početak
da netom prije kraja
budem oslobođena

***

SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 30. lipnja 1964. u Puli. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Poreču upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer Jugoslavistika i dodiplomski studij bibliotekarstva. Po završenom studiju zapošljava se 1990. kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi. Nakon 27 godina razredne kreativnosti i nadahnutosti srednjoškolcima, prelazi na funkciju ravnateljice ustanove u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Živi i radi u Poreču.

PET PJESAMA BORISA JOVANOVIĆA KASTELA IZ ZBIRKE “AKO DOJEDRIM”, Narodna biblioteka “Stevan Samardžić”, Pljevlja, 2021.

AMFORE OSVETNICE

Spremao se za put preko okeana
ni sam ne zna zašto…
Na krmeni jarbol jedrilice ugradio
šestokraku vjetrenjaču,
ukrcao galone vode i ugalj,
usoljenu govedinu, sušeno meso,
pasulj, vanilice i lokum.
Spremio je mišice da
pri brzini od 70 milja
ispumpava vodu poslije oluja,
harpune kad se prišunjaju morski psi,
izbaždario instrumente…
Pod pazuhom zamka Svetog Đorđa
u Lisabonu ostavio je
rukopise da ga dočekaju drugačiji.
Ipak, nije zaplovio nikuda –
opljačkane i silovane amfore
ispile su okean!

***

KĆER FELUKA

Čekao sam pasate,
trgovačke vjetrove
bogomdane za plovidbu
barke iz Provanse sa dva jarbola.
Zvali su je feluka.
U zvižducima stršljenova kroz vrtove
čuo se glas barona De Tota
o vjetrovima Aliseja
i satnica dolaska
iz kritskih luka u Egipat.
Barka u grimiznoj tunici
s ogrlicom od istočnih kristala
čeka vjetar
da je predam svatovima.
Ne zna da su na Jadranu
sprženom zvijezdom bljedožute boje
uragani sve i svja protjerali u ustoriju.
Kćer feluku potapam
da ne ostane udovica
a njenom tunikom davim se…

***

PRED VRATIMA SUNCA

Zaslijepi me, sunašce,
sa Vrata sunca
od vulkanskog kamena sa Anda
uklesano rukama nevinih neimarki
u slavu boga Inka
da ne vidim močvaru
koja se više ne zove morem
nego koritom suza
iz vodenog sata preplakalih
ili mi daj blagoslov
da kroz Vrata prođem
u svoju kvasnu dimenziju.
Ako se oglušiš,
jednu od tvojih neimarki
oženiću
pa makar se
na putu do dobrotskih vezova
u prah pretvorila.

***

IGLENE UŠI

Pripitomio je more…
Iz kompasa istrgao
magnetnu iglu
suvišnu za navigaciju nesvodivim,
opuštena uzda jedara i san.
Po ribi pismonoši
poslao je u gnijezdo
na obrušenom tornju
da kćeri za rođendan
(bez broja svjećica)
probiju uši!

***

HAVARIJA

Barba je otplivao u ropcu
do stijena
ne okrećući se za oficirima
uhvaćenim za daske
i lobanju kormila.
Kadet se borio sa kovitlacem
bez uspjeha,
mehaničar ugušio parom
a mali od kužine prerezao
grkljan kosturom tune.
Brže bolje, brodskim konopcima
vezao sam se
za pjenušavu vodu
da mi mrtvaci ne obuku
odijelo od kamenjara.

***

BORIS JOVANOVIĆ KASTEL /1971/

Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.
Objavio je preko dvadeset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).
Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).
Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski, ukrajinski i slovenački jezik.
Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji  Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na  Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja  se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, u prestižnoj Antologiji mediteranske poezije Mare Mare u kojoj svaka zemlja Mediterana ima  po jednog predstavnika čija poezija je objavljena na italijanskom i maternjem jeziku autora  (Adda editore, Bari, 2017, u izboru i prevodu Milice Marinković), u antologiji crnogorske poezije u ukrajinskom časopisu Vsesvit iz Kijeva (11-12/2016, u prevodu Dmitra Čistjaka i izboru Sretena Perovića), Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…
Kastelov izbor iz poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini /Kosilo na čeri/objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА iz  Bitole 2018. godine.
Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van izdanja HKD. Knjigu poezije  More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je ovjenčan nagradom za poeziju Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru.
Italijanski časopis za svjetsku književnost Margutte u oktobarskom broju 2014. godine, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano. Kastelovu poeziju na engleskom jeziku, u prevodu Vladimira Sekulića, objavio je 2017. godine  i časopis za mediteransku književnost Odisej  (Odyssey) koji objavljuje najznačajnije pisce Mediterana od antičkih vremena do danas. Ciklus Kastelove poezije na azerbejdžanskom jeziku objavljen je u časopisu Ulduz (Zvijezda, br. 623, IV 2021) u bloku 12 crnogorskih pjesnika i pisaca, u prevodu Lene Ruth Stefanowitz i Božidara Proročića.
Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012.  i 2014. godine.
Živi u Podgorici.

POEZIJA MARKA CINDRIĆA (iz audiovizualne zbirke/projekta “28 DANA DRUGOG STANJA”)

NEIZBJEŽNO

Samoizolacija učinila je svoje
Manjak dodira učinio je svoje
Izbjegavanje ljudi učinilo je svoje
Držanje distance učinilo je svoje
Neviđanje drugih ljudi učinilo je svoje
Zatvoreni grad učinio je svoje
Zamagljene naočale iznad maske učinile su svoje
Hiperventilacija pod maskom učinila je svoje
Otvaranje lifta vlažnom maramicom učinilo je svoje
Umjesto poljupca u liftu držanje daha učinilo je svoje
Trudnoća bez dodira majke učinila je svoje
Nemogućnost posjeta baki učinila je svoje
Fizički nestanak prisutnosti svih bliskih ljudi učinio je svoje
Logistička kupovina hrane učinila je svoje
Brojanje zaraženih i umrlih učinila je svoje
Manjak posla iako nebitan učinio je svoje
Misli kako što kada zašto učinile su svoje
Čelična jeza učinila je svoje
Raznesen stan učinio je svoje
Razbijena komovica učinila je svoje
Novi udar u parku učinio je svoje
Prepolovljeni radijator učinio je svoje
Snijeg iznad glava i po nama sa svim ljudima na livadi učinio je svoje
Grijanje u autu solo učinilo je svoje
Spavanje uz podsvjesno cimanje tijela učinilo je svoje
Pad raspela na glavu učinio je svoje
Strah za Pina učinio je svoje
Strah za Reu učinio je svoje
Strah od rukovanja učinio je svoje
Igra zombi igre na cesti učinila je svoje
Buljenje od strane drugih kupaca iza mene učinilo je svoje
Sve loše vijesti učinile su svoje
4 mjeseca 42m2 učinila su svoje
Stalni boravak u tijelu namještenom na bijeg učinilo je svoje
Spakirane torbe u slučaju NEDAJBOŽE! učinile su svoje
Preparkirani auto učinio je svoje
Uništeni centar učinio je svoje
Porast novozaraženih učinio je svoje
Strah od zaraze učinio je svoje
________ učinio je svoje
Svoje je učinilo svoje

***

OPUŠTENO

Ako si krenuo bacati žabice
stisnute šake tvoje želje odzvanjati
će u hladno poznato.
Razočaran otići ćeš kući.
Drvo u svoje SRCE nećeš pustiti,
samome uvijek će ti biti hladno.
Ali.
Ne brini.
Moraš znati da i ti si nečija trepavica
zalijepljena na palac,
stavljena pod majicu.
Ti si čudnovati put, želja,
kotačić u satu Veličanstvenog Urara.
Kroz tebe otvaraju se VRATA
i bez tebe
nema OSMIJEHA na licu
nepoznatih ni bližnjih.
Opusti se.
Led se već počeo topiti.

***

PINO U NAPAD

Krenuo sam na iskustvo i u početnom
dijelu napada pao zbog manjka kondicije.
Suočen s neprijateljem i manjkom brzine
unutar vlastitih redova stare rane dobivenih
bitaka krenule su ozbiljno curiti mi u oči.
Neočekivano oslijepljen izgubio sam oštrinu
oštrice i presjekao žicu strpljenja. Izgubio sam
desni bok u lažnom hvalisanju, strahu i
alkoholnom bunilu. Silni pobočnici donekle
su ubrzali bitku ali svejedno presporo za
Moj test strpljenja. Neuračunljiv i skoro
potrošen Veliki Šahist vuče mene, Kraljicu i
nadolazećeg Princa u tabor na regrupiranje.

Alkatraškim hodom Kraljica mi riječima skida
plašt straha i svojom ljubavi čisti nedostatak
vjere, puni nadom u sigurnu budućnost.
Uronjen u Veliko Plavetnilo punim pluća hrabrim
pothvatima predaka i napokon razumijem maestralnu
veličinu poziva ratnog bubnja. Ova bitka je davno
planirana i bez znaka na Nebu „DA“ je na našoj
strani ne bismo takvom uvjerenošću prosuli
sol ludila po bojištu. Nadolazeći Princ natjerao
nas je u sveopći napad i poveo nas na juriš
u ZRELOST.

***

ODMAŠĆIVANJE

Neprestano zavlačim ruku u već dobro
poznatu vreću sjemenja.
Nevjerojatnom lakoćom svakoga dana
pronalazim plodno tlo za sjeme malodušnosti
sjeme straha sjeme sumnje.
Svakoga dana sjedim u hladu novo izrasle sjene
majmuna koji me glođe.
Njegovi očnjaci duboko su zariveni
u moju lubanju.
Kaplje njegova znoja monsantovsko su gnojivo
za korov povrh mojeg jezika.
Kosim i kosim a njegovo korijenje je sve jače
buseni trave izlaze iz mojih usta i žderu me.
Prolaze kroz oči i nos,
vežu mi ruke i noge
guraju sve brže i brže za stol pakosti i jada.
Ne mogu disati. Lamaćem rukama.
Bacam dobro mi poznato sjeme  na tlo
eksponencijalnog turbo rasta i URLAM.
URLAM!
Ne čujem se dok param svjetlost oko sebe.
Gazim ga sve dok me suzama natopljena zemlja
ne krene gutati.
Zakopan sam do glave i u oči gledam
bujicu govana iz začepljenih šahtova
kako mi nagriza dušu.
Majmun slavodobitno srče moju kičmu
Dok mi stoji na glavi.
Šapće mi riječi zla u uši i tjera da zaronim
Duboko u govna koja sam posijao.
Tjera me ravno do dna i tamo ostavlja
siguran u svoju mračnu pobjedu.
Na dnu mutne rijeke postojanja
tvoja ruka i glas razuma s površine
pokazuju mi da postoji i druga
davno zaboravljena vreća sjemenja.
Zraka LJUBAVI popločena SVJETLOSTI
pokazuje mi IZBOR.
Vadim sjeme odluke i krećem u proces
dekompresije.
Pomalo već vidim CVIJET SUNCA.

***

ZVJEZDANA PRAŠINA

Pronalazim naše slojeve neprepoznatljive po kutevima stana
po parketu u žnirancu tenisice. Zalijepili smo se na nogu
fotelje, stolca. Pomiješali se s ostacima hrane
zemlje koja nam je nečujno ušla u prostor
u rebrima papuča ispod zaboravljenih vrećica po nagomilanim
bedemima predmeta kojima smo se okružili.
Gledam kroz prizmu lijenosti
po novootkrivenim na prvi pogled nedohvatljivim
dijelovima radijatora i cijevi
materijaliziranim atomima iluzije koju zovemo
domom.
Slojevi nas našli su počinak po pripitomljenim
dijelovima šume.
Kupim nas iz sifona i iza wc školjke.
Usisavam strojem Bacam u vrećicu
i šaljem u nepoznato s ostalim nepotrebnim
dijelovima naših života.
To ću raditi sve dok ne ogulimo
svoje zadnje slojeve
držeći se za ruke.

***

POSLJEDNJI PLES U DVOJE

                  3.

Fronta se skupljala sa jugoistoka
Polako usitno prodirala prema naprijed.
Primjetio sam Zmaja kako me elegantno
spušta u prisutnost i osjećaj magičnog.
Fronta se proširila na svo vidljivo Nebo
stisla i promjenila boju
Bljeskovi su prvi krenuli
na zapadu jačim ritmom
i jako brzo stigli u grad.
Vjetar je krenuo u juriš
i rastjerao sve.
Grmljavina je najavila
led a kiša se odlučila
na potop.
Cijeli dan je bio naš dan.
Mirisao je na sreću
i sitno odbrojavanje.
Kraljica me pozvala
i rekla da dolaziš.
Izašli smo van,
u posljednji naš ritam
spremni te dočekati.

Dobrodošao, Prinče.

***

MARKO CINDRIĆ rođen je u Zagrebu, glumu završio na The Oxford School of Drama, publici poznat po raznim filmovima i serijama, najviše po filmovima ZG80 i BROJ 55. Pisanje mu je hobi kao i sheng zhen wuji yuan gong. Napisao dvije zbirke poezije, Drugo stanje i Nova jutra.

Marko o projektu “28 DANA DRUGOG STANJA”:

“Pisani projekt naziva DRUGO STANJE nastao je tokom trudnoće moje supruge, odnosno netom prije i sve do rođenja našeg sina PINA. Nastao je pod utjecajem mog putovanja na istok (Heseova ideja putovanja na istok, ne fizičko) i bitničke zbirke BEATpoezija u izdanju H.D.P.-a. Kada se otvorio natječaj pri Ministarstvu kulture, Digitalna prilagodba, osjetio sam prostor za spojem vizualnog i pisanog, odnosno čitane poezije i tako je nastao projekt 28 DANA DRUGOG STANJA.

Audiovizualna zbirka beat poezije u filmskoj formi — od 1. do 28. veljače svakog dana po jedan komadić.
Autorski projekt glumca i pjesnika Marka Cindrića u suradnji s 15 direktora fotografije

https://www.facebook.com/28danadrugogstanja – ovo je link na cijeli projekt, tu svi sve mogu pogledati i poslušati.

Cijela stvar je izašla u veljači. Kontaktirao sam frendove i frendice, direktore/ice fotografije, da na temelju moje poezije, njenog čitanja po svom impulsu, naprave video po svom izboru.”