Category: poezija

DVA PETKA POEZIJE PAVLA GORANOVIĆA, 1/2

poezija

KIŠA, MRAK I NIČIJA PJESMA

Ostani večeras, vani je kiša,
veliki su i tamni zastori nad gradom.
Čitaću ti novu pjesmu, onu koja još nije ni dovršena.
Vani je kiša, i mrak.
I ništa se važno tamo neće dogoditi večeras.
U pola do ponoći počinje film o kome smo razgovarali,
Juliette Binoche ljepša nego ikad, još jedna neočekivana priča.
Toplo je u sobi, i sve spremno na zaborav.
Hajde, ostani večeras, možda dovršim istu ovu pjesmu,
možda zaspiš usred moje priče
o prokletstvu auto-ceste kod Ingolstadta,
o onim magijskim Draženovim pokretima.
Zahvaljujući tome još sam u godinama koje poželim.

Život, kažeš, prolazi brzo i najčešće je preko puta nas.
Pa šta ako ove noći ostaneš:
iz istog ćeš svijeta biti, biću iz iste tmine.
Doznaćeš o onoj pjesmi jednoj, tako moćnoj,
‒ istina zaboravljenoj, koja je objedinila
sve naslove mojih nenapisanih knjiga.
I o tome da se nekad radujem nevremenu.

Biti srećan ‒ i danas čini samo nesklad sa razumom,
zato ostani. Vani će se srušiti ideje, vani nema
nijednog dostupnog kamena mudrosti, ni feniksa
iz živinog sulfida nastalog. Niti riječi za nas dvoje.
U pjesmi ostani onda: nikome ne moram reći da si to ti.
Pustiću Jacquesa Brela i zajedno ćemo se sjećati gradova koje
nijesmo vidjeli. Olympia 1961. Ne me quitte pas.
Ne znam šta bih bolje mogao smisliti za ovu noć.
Ostani kad je već toliko tvojih tragova ostalo.
I veselimo se nevremenu.
Ako ne želiš ti, ostani zbog pjesme,
dodijeli joj kakav već hoćeš kraj,
ne dozvoli da se zove ničijom.
Molim te, ostani večeras, vani je kiša,
tamni su zastori nad gradom.

***

NEDJELJA U LJUBLJANI

Ljudi su otišli svojim porodicama,
zatvorili se u stanove,
željni sna, sad već i sjutrašnjeg posla:
vikend nas najprije raduje, a potom iznuri.
Spuštao sam se niz Miklošičevu,
mrzovoljni taksisti dolje su čekali vesele strance.
Bilo je hladno u zamračenim veletrgovinama
i restoranima pred zatvaranjem.
Toga dana niko Ljubljanom nije toliko hodao.
Čuo sam odnekud,
iz javne govornice, valjda, tvoj glas.
Tek tada sam znao koliko si daleko.
Sjećam se još i toga da je
u jednoj staroj ljubljanskoj gostionici
‒ lica konobarice se još sjećam ‒
neki Afrikanac nakon što je platio račun
govorio društvu kako su ovdje ljudi tužni.
Otišao sam na jedino mjesto
koje me moglo okrijepiti,
tamo gdje me čeka moja usamljena pjesma o vozu.
Počeo sam da pišem kako je lažna ova noć bila,
kako su lažni sati mog tumaranja gradom.
Taksisti će nekoga sigurno odvesti,
ja ću se vratiti svojim junacima bez biografije,
doći će ponedjeljak sa novom iluzijom.

Nešto kasnije
ta košmarna noć me uvjerila
da postoje dva ista sna
i da nedjelja nije jednako tužna u svakom gradu.

***

PRVI DANI JUNA

Prvi dani juna ovdje su obično tako lijepi i tihi
da ih čovjek poželi za dane nekih novih početaka.
Volio bih, a znam da biće tako,
da nekad, u nekom dalekom junu,
moje pjesme čitaju mladi očajnici.
I po sjećanju ih izgovaraju djevojke
koje će prestati da pišu jer će se udati.

U prvim smo danima juna stalno počinjali
naše utakmice u gimnazijskom dvorištu.
Počinjali maštanja o novim djevojkama,
onima koje će ljeto dovesti u naš ubogi kraj.

Odavno vjerujem da postoji jedna junska noć,
u kojoj se mjesec spusti do naših koljena
i pretvori u fudbalsku loptu.

Vidim taj mjesec uvijek kad vidim loptu.

Kao kad u premaljeće
tako čisto vidim
da misao ona jedna jâvi
kako dječak nikad ne bijah
i kako možda
vremena nemam ni za sjećanja.

***

RAZGOVOR SA PRIJATELJEM

Zapravo, kad se bolje prisjetim
sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji.
U aperitiv baru Hotela „Crna Gora“
odzvanjale su naše riječi,
zatrovane pjesmom i nekom čudnom nadom.

Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji.
O njenoj suštini i neobjašnjivom duhu koji nas obuzima
u trenucima kada smo sposobni
da ne priznamo osobine svakodnevnog života,
koji je kratak i tjeskoban
i koji najčešće treba istrpjeti.
Prvi put smo razgovarali
o našim pjesmama koje takođe ne umijemo da objasnimo,
nevjerovatnim počecima u koje niko nije vjerovao,
ni oni najbliži, jednako kao protivnici.

Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji,
o našim malim antologijama
i dječačkom zanosu što još traje
dok gledamo u fotografije velikih melanholičnih pjesnika
i pričamo o knjigama, kriminalu i fudbalu.
Životima pisaca i našim životima ‒
biografijama naoko nespojivim sa tekstovima.

Dok pričamo o poeziji, učini mi se,
nekako se i sami promijenimo,
prilagodimo govor melodiji neke trubadurske pjesme.
Možda ponekad i proljetnom snijegu
što se onako bezazlen u svom padu
lijeno spušta niz naš Lovćen pusti,
koji je naš prapočetak i odar,
nas ‒ kao pjesnika i kao Crnogoraca.
Lovćen, koji preci učiniše važnim
i pomalo patetičnim,
valjda sličnim mjestu kojem se dive
drugi evropski narodi, sa velikim vrhovima i pjesnicima.

Zbilja, prvi put smo ozbiljno pričali o poeziji,
u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“,
gdje su i naši zajednički prijatelji najčešće odsijedali,
sinoć, dok su se pred nama motali razni tipovi,
obigravali oko našeg stola, gledajući nas sa čuđenjem.

Odjednom si rekao da zbog dobre poezije vrijedi živjeti
i da je najbolje da za koju godinu ostavimo sve,
nađemo neku obećanu pučinu i pišemo, samo pišemo.
Da uz crne masline, vino i mediteransko sunce
napustimo stvarnost i zaposjednemo onu tišinu
koja je naspram naših današnjih života.

Dodao si tada, baš te noći, da jedino dugujem svom daru.
Zbog toga što sam mlađi, zbog naslijeđene uljudnosti
i zato što sam u svojoj duši već raskrstio sa moćima poezije
nijesam ti mogao odgovoriti
da uopšte ne vjerujem da taj dug mogu ispuniti
dok sam na ovom svijetu.
Ni to da sam možda već odustao, jer se poeziji
ne posvećujem dovoljno, niti sam joj dao koliko ona meni.

Ali je čudno da sam baš u to vrijeme stihove ispisivao
samo na računima, na isječcima s kasa,
priznanicama, raznim papirima koji su prvi bili nadohvat ruke
kada su se svodila dugovanja.
Na papirima koji predstavljaju svakodnevno svjedočanstvo
o tome gdje, šta i kad sam kupio, gdje sam bio.

Dar je, dragi prijatelju, ipak odnekud drugo došao,
njega se ne može kupiti, njega i ne treba objasniti.
Pomislio sam dok sam se kroz park vraćao kući
da je i dar kao sama poezija ‒
rijetko ga saznamo i rijetko cijenimo.

Ako kod mene dar postoji,
ne stigoh da ti kažem tada, u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“
‒ učiniću sa njim ono što je nekad Paul Gascoigne.
Biću sjena tamnih dana Georgea Besta.

Biću kao Rok Petrovič, koji bi pao ili bio prvi.
Biću kao on, koji nikada nije izronio.

To je jedino što je te noći izostalo iz našeg razgovora.

***

NA MEĐUNARODNOJ LINIJI SOLUN‒MÜNICH

U prljavom vozu,
na međunarodnoj liniji Solun‒Münich,
pokušavam čitati Čovjeka bez svojstava Roberta Musila.
A to je, uvjeravam se, na ovakvim mjestima gotovo nemoguće.
Posežem za banalnim zamjenama:
nastaviti čitanje je neuporedivo teže
nego pronaći dremljivu bitangu
u svakom kupeu, jednako u prvom i drugom razredu,
na svim željezničkim linijama u ovom dijelu Evrope.

Zanimljivo, međunarodni voz
često se zaustavlja i na lokalnim stanicama:
tražim nevidljive simbole u tom nepoštovanju voznog reda.

Nalazim da je bolje odustati od čitanja.
Zato ćutim i gledam,
prvo u noćne pejzaže Slavonije,
pa u ogledalo naspram sebe ‒
vidim svoje dvije nevelike torbe,
naizgled ne toliko težak prtljag.
Ali čini mi se da je nemoguće lišiti ga se.

Kako odmiče voz
i kako se približava dan
pomišljam da je svejedno
na kojoj stanici izaći
i čiji prtljag ponijeti.

– iz zbirke izabranih pjesama “POEZIJA”, 2017.

_______________________________________

PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.

Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).

Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаат ангелите на рамнодушноста: изабрана поезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama  New European Poets (SAD), Antologiji poezije slovenskih zemalja, Grand Tour — A Journey Through the Young Poetry of Europe (Münich, Njemačka) itd.

Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.

Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.

Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.

Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.

Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.

Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.

ČETIRI PJESME BILJANE ŽIKIĆ IZ RUKOPISA “PANORAMSKA REKLAMA”

poezija

JEDAN PRILOG AKTUELNOJ STAMBENOJ PROBLEMATICI

Te silne sobe po Beogradu
i stanovi, te mansarde
u koje vode uski prolazi,
te silne sobe za poslugu,
za guvernante, za učiteljice,
malene, starih vrata sa klimavim bravama,
vretenastih stepenica,
visećih mostova.

Pa ta buka ulica i smrad benzina.
Zatvoreni prozori.
I dvorišta zgrada,
escajg i dečiji plač.

Ti silni stanovi najčudnijih rasporeda,
sa česmom u spavaćoj sobi
i kuhinjom
bez prozora
koja je hodnik.

Ispupčen prozor na kraju sveta
i napuštenog stovarišta.

Ti silni stanovi – lavirinti.

U predratnim zgradama
grbova ispranih
stogodišnjim kišama
od starog sjaja
samo visoki plafon
i odjek naših reči.

Te silne terasice za dve stolice
pune pepeljare i kafene šoljice,
za budućnost.
I jedan štrik sa crvenom haljinom
za sve prilike.

I ta jedna soba, ugovorom zabranjena,
prepuna jorgana, ćilima,
mirisa protiv moljaca, spakovanih
jastuka i teških gazdaričinih kaputa.

Razglednice u zabranjenim fiokama
iz pedeset i pete, ružičasta gondola
sa balerinom na navijanje. Dolce vita.
I onda,
miris prženica u tesnoj kuhinji
i zvuk prve sirene za vazdušni napad.

Ti podrumski stanovi, vlage,
stalne vlage, memle i buđi,
i mrak
jednog malog prozora
i mraz
pločica u kupatilu.
Moć stare grejalice.

I ti kreveti beogradski,
poispadalih federa, sa udubljenjima
i ispupčenjima, škripavi i klimavi,
dušeci iz prošlog veka,
iz nekih srećnih vremena,
za studente
umesto za smetlište,
ti kreveti što neprestano krckaju
kao oraščići malih životinja.

I onaj prazni prostrani stan
sa jednim dušekom na podu
za dvoje, zrelim paradajzima
sa Bajlonijeve pijace i prozorima
bez zavesa.

I taj topli glas za kariranim stolnjakom
na trotoaru sa drvoredom, i jednim
letnjim predvečerjem,
uz gitaru. Bésame mucho.

Ti silni pogledi iz studentske sobice
na Pančevački most
u noći
kada se sjaji i svetluca
kao budućnost,
budućnost,
budućnost za nas,
kad sve ovo prođe.

***

MINIJATURA

Samo malim koracima
po sobi hotela.
Pustiti vodu da teče.
Plašiti se hladnoće.
Proveriti ima li
ćebadi u ormarima.
Upotrebiti majušne
kozmetičke potrepštine.
Zuriti u ekran
u sitne sate.

A onda,
kada se uveriš
da ne možeš da zaspiš,
noć je tako tamna,
a mali frižider sa malim bocama
tvoj je tajni ljubavnik: Foreign Affair.

I šta drugo:
platićeš koliko košta.

***

U ZAGRLJAJU NIKAD NE ZNAŠ

U zagrljaju nikad ne znaš
drhtiš li ti 
ili onaj koga grliš.
Podrhtava li zrno
vazduha među vašim telima.

Prođe li tramvaj, 
zadrhtaće i ulica pod vama
nad kojom drhte semenke
maslačka razletene vetrom.

Mali pas drhti pored vas 
kad zagrmi i kad se kiša
sliva niz vaša lica
i kapljice što spajaju tela,
podrhtavaju,
i nestaju u vašim porama.

Podrhtava i nebo nad vama
kad jure mlaznjaci.
I u susednoj radnji, 
krojačici podrhtava ruka 
dok provlači konac kroz iglu. 

Nebrojeno puta učinila je isto,
i svaki put – kao prvi.

***

PANORAMSKA REKLAMA

Gledali smo kako seku drveće
i postavljaju panoramske reklame.
I tad si mi rekao:
Baš mi je žao drveta
kao što mi je žao i tebe. Jer
kad te ostavim, iz tvog srca
niknuće panoramska reklama.

___________________________________

BILJANA ŽIKIĆ (1974, Jagodina) doktorirala je medijske studije u Ljubljani i diplomirala srpski jezik i književnost u Beogradu. Direktorka je ljubljanskog Kulturnog centra Danilo Kiš, producentkinja, urednica, izdavačica, autorka literarnih podkasta, autorka emisije Kontrola leta na Radiju Študent te novinarka emisije Sami naši Prvog programa Radija Slovenija. Živi i radi u Ljubljani.
Pesme je objavila u zborniku Biće bolje/Bo že (KCDK, 2019), Balkanskom glasniku № 46 (BKG, 2021), časopisu Književni elementi 4 (Perun Artis, Bitolj, 2021), časopisu Paralele 25 (Javni sklad Republike Slovenija za kulturne dejavnosti, Ljubljana 2023-2024) te elektronskim portalima Čovjek – Časopis i Nomad.ba – RegionElle.
Za pesme je dobila Zlatno priznanje na 46. smotri stvaralaštva na maternjim jezicima Sosed tvojega brega (JSKD, 2024). Pesme su joj prevedene na slovenački i makedonski jezik.

NOVA POEZIJA UROŠA STOJILJKOVIĆA

poezija

PRED VEČE

Sunce zalazi iza brega našeg malog sela.
Na bregu, žmirkaju konture velikog hrasta.
Zlatna ostrvca se tope i nestaju pred senkama
koje gmižući rastu po tlu.
Na kraju, odsjaja ima samo još na vrhu topole
i još više, na belim stomacima lasta.
Bez jasnih granica, sve se pretvara u nešto drugo:
dan se ne završava, samo isparava.

Pokušavam da ne osećam potrebu
da išta od viđenog premećem u reči,
kao da bih pokvario ove skliske promene.
Ne znam da pričam kao trava što raste ili sunce što zalazi.
Da skratim put, poželim da fotografišem,
ali senke kao da su se uvukle između sveta i mene.
Ništa neće obuhvatiti celinu koja me prevazilazi.
I to je dobro, kažem postiđeno,
To je dobro, ponavljam i predajem se polako
zastarelim početkom obraćanja:

daj mi, kažem
(i već se stidim i pomalo sumnjam
ali mi se dopada bezobalna tišina
na čijoj ivici pričam)
daj mi da budem sasvim prazan
kao telo nekog instrumenta,
tek oblik za prazninu,
kad ćutim da se ne razlikujem od tišine,
a svet neka sâm odzvanja
na granici susreta.

***

JEDAN SAN

Ričardu Pauersu

Gledam sa visine, iz potkrovlja.
San me postavio baš tu
odakle inače mogu da sagledam prostor
u kojem se odvijalo moje detinjstvo.
Mogu, kao na dlanu,
da razgledam slojeve zelenila
sve do horizontal
gde se šuštavo raspršuju.
Mogu da vidim nekoliko sebe,
u različitim uzrastima,
kako lak kao vetar
prolazim kroz treperenje krošnji
i nestajem u gustišu.

Baš tu me postavio san
da mogu lepo da sagledam
kako je sve to posečeno.
Sve do horizonta raste najsvetlija pustoš,
raste sve više i u mojim plućima
kao bele fleke bez vazduha.
Čkiljim očima od sunca
koje sve jače osvetljava san iznutra.
Nema nijedne senke
kao najblaže unutrašnjosti na svetu,
one su izvan mene i sna.
Ovde postoji samo spolja
koje se dalje otvara
i zaslepljuje.

Tu me postavio san
kao da hoće
iznutra da vidim
ono što ostane
iza posečenog drveta.

***

ŽMURKE

Budim se i otvaram oči
kao posle brojanja u žmurkama.
Kuća izgleda kako sam je i ostavio,
ali iza svega bi moglo da se krije nešto,
izgleda kao slika iz čije bi nevidljive pukotine
nešto moglo da iskoči.

Voda se u cevima skriva od zvuka isticanja,
moja devojka se skriva u uspavanom telu.

Svaki put kad trepnem
ono što se krije
kao da promeni mesto.
A možda su pravila drugačija:
otrkivati se tako sporo
da onaj koji traži
ništa ne primeti.

Struja utiče u aparate i održava im oblik,
plima svetlosti zaobljava ivice zgrada.

Ali, sve što dolazi nije ono što čekam.

***

BAŠTA NA KIŠI

Ne pomeram se dok sedim i posmatram baštu na kiši,
ali bašta se polako primiče ka meni.
Iz zemlje, iz zelenila i najviše iz stabala,
izlaze i primiču se tamnije boje,
dodirom kiše izmamljene na površinu.
Pod šumorenjem, čitava bašta nečujno izlazi
iz svoje suve košuljice,
za stepen dalja od providnosti,
za stepen tamnija i stvarnija.
Granice tela su razmekšane i
unutra je bliže spoljašnosti nego inače,
krenulo je vani kao rumenilo i druga blaga cvetanja.
U oblačnosti i senci kiše,
izgled stabala, lišća i trava ovlašno urastaju u mrak.
Svetlost je ta koja izaziva cvetanje pojedinačnosti.
Pred mogućnošću stvari da budu vlažne,
obuzima me sladak mir
što ti i ja nevoljno sledimo taj zakon
i jedno pred drugo prostiremo
vlagu kao dobrodošlicu,
slični svim drugim bićima
u celini bašte.

***

VUGA

Prvi put ove godine čulo se pevanje vuge.
Kako reaguje tišina kad ponovo čuje taj glas?
Tako obao, tako mastan i hranljiv
da bi u budućnosti mogao postati voće,
glatko kao dinja, ali dubljeg ukusa
poput kruške ili mušmule.

Pesma uklizava u tišinu kao ulje u bocu,
a onda se ponavlja, ponavlja
da natopi preostalo golo drveće.
Iz te će se pesme razviti poslednje krošnje
sa kojima telo vuge zajedno treperi,
gotovo uvek sa druge strane lista.

U nastavku godine,
nesumnjiva pesma vuge,
taj glas iz svetlog grla jutra,
uvek dolazi sa visine ili iz daleka,
silazi da nas dodirne toplim završecima.

Ne znam tako dugo pamćenje
koje bi moglo da odgovori:
je l se promenila pesma?
Ili postoji uvek ista,
a ptice uzimaju oblik vuge
da podupru i održe pesmu
kao što se šapatom između drveća
prenosi ukus voća,
kao što se osipaju ćelije tela,
a lik ostaje isti.

Ako slušam dovoljno dugo,
počinju da se bokore blede slike iz prošlosti:
ja još uvek rastem, nije vidljivo golim okom,
ali primičem se krošnjama gde pevaju nepoznate ptice,
ta ista pesma, jednim od svojih krajeva,
stiže do mog oca i ovog jutra
nadnesenog nad baštom,
pesma stiže do majke,
ublažena zidovima još uvek mračne kuće,
uliva im se u sluh mada oni to ne primećuju.
Veliki dan se još uvek otvara nad svakim od nas.

Na čemu se zasniva sećanje?
Možda je to jedna te ista pesma,
pevana tako visoko
da nadsvođuje različita doba,
da silazi kroz sve godove
nanizane oko početka.
Možda se vuge koje me okružuju,
natpevavaju sa prošlim vugama u meni.
Ili prvo ptice pevaju u detinjstvu,
a onda detinjstvo peva u pticama.

Slike se ljeskaju negde između pesme i sluha.
i ne dotiču unutrašnjost pesme
koja ostaje tako zatvorena
da bi u budućnosti mogla postati kamen,
ili neka druga stvar
o koju će se odbijati naši ljudski lik.

____________________________________

UROŠ STOJILJKOVIĆ (1997, Velika Plana) završio je osnovne i master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Radi kao menadžer komunikacija u Društvu za zaštitu i proučavanje ptica Srbije. Poeziju objavljivao u Poljima, Listu i na sajtu Čovjek-časopis. Jedan od osnivača nevladine organizacije Obrazovno-kreativni centar Restart, angažovan u radu sa decom i mladima kroz različite oblike neformalnog obrazovanja.

PJESMA SRĐANA GAVRILOVIĆA

poezija

TREĆI KLJUČ
za Marka

na jugu nema više vinograda
majke razgrću veš
i odlaze u vojsku
groblja čekaju kiše
da isperu imena sa spomenika
ubrzaju pobunu materije
ovaj grad je pas mliječnih očnjaka
bez snage da skrši kosti vlasnika
oduvijek se i predugo rastajemo
čuvamo utrobe u ormarima
nesvjesni da zora
prvo izlazi pod noktima
sestre redovno obilaze manastir
ofreskan prizorom ognjenog mira
mole se svjetlu jutra
prestravljene što će nas
kuće nadživjeti

__________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je srednju likovnu školu „Gabrijel Jurkić“ u odsjeku grafike. Studirao je jezike, književnost i biznis marketing. Autor je zbirki priča „Ljetne himne“ (Prosvjeta, 2015.) i „Nemoj ići u Anderlecht“ (VBZ, Buybook, LOM, 2022). Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno živi i radi. Jedan je od osnivača i urednika regionalnog portala za književnost i kulturu Strane.

POEZIJA GORANE PANIĆ

poezija

FINSKA SAUNA

Sauna je banja
sauna je spokoj
od svakodnevnog stresa
čistilište, poklon

U saunu nosim
podmetač za guz
ladni lonkero
otvaram na zub

Sjedim go u sauni
niz leđa curi znoj
pore se raširile
biću kao nov

Stepeni osamdeset
magle se stakla
prže me jajca
löyly se baca

Dupe se crveni
iz kože se puši
valjam se po snijegu
toplo mi u duši

Keva me grdi
što idem na ladno
iskrivićeš usta
ko čiča Lazo

Ćale na to doda
sauna je zdrava
nije ih u Finskoj
tri miliona džaba

Iz ladnog u toplo
iz toplog u ladno
ciklus mi prija
ovako bi stalno

Sauna kultura
meni je draga
löyly je para
meni vrijedna vlaga

Kiuas se pali
vihta će da žari

Ortaci kad me zovu
na vacap i fejs
kažem sorry
vrijeme je za anti-stres

Subotom tako
sauni se vraćam
besplatnom detoksu i
vremenu bez gaća

Golotinja u sauni
to je normala
keva opet viče
prava si budala

U sauni s ortacima ili sa šefom
golać do golaća već sam reko
lonkerom nazdravljamo
o visokom porezu raspravljamo

Kippis!

***

HEMICRANIA

Migrena me budi zorom ranom
napada me unilateralno
branim se pedesetmiligramskim
rozim triptanom

hemicrania
tako će se zvati
reče Galen davno
od puberteta me prati stalno

migrena je predator
prikrade se tiho
migrena ima krokodilske zube
njima mi uklješti vratne žile

migrena je bindžer od 72 sata
u migrenin dnevnik bilježim epizode
do zatvaranja kruga još samo 24 sata
na računaljku nižem napade

sve zvuči ko limena glazba u pet
svjetlost bukti ko džedajska sablja
mirisi su zaljuljali želudac ko čamac
za koji minut počinje Vertigo

5HT1-agoniste lansiram
via serotoninske receptore trasiran
zolmitriptan pod jezik plasiram

na Tinder dodajem hrabro i transparentno
Hemicrania Galen
ko migrenaš migrenašu
da nas spoje muke unilateralne

peškir ladan
stavljam na oči
otkazujem sve
do povratka moći

***

IZMEĐU

Kad pitaju gdje živim
kažem kod šarafa
globusa, jasno
ne treba karta

Pitaju za Nokiju, standard, Deda Mraza
kažu brate ladno i mračno je vazda

Sa Sjevera kad krenem ka Jugu Evrope
stojim u redu za pasoš kontrole
graničar me pita što baš Finska
odgovaram, prija mi temperatura niska

Iz Bosne kad krenem na put za Finsku
suzama napunim bocu pivsku
napunim i kofer od dvaest-i-tri kila
slatkišima iz djetinjstva, prava idila

U Bosni kad krenem rješavat probleme
tad počne da fali nordic atmosfere
uređenije i pravednije drušvo finsko
želim da prenesem u koferu stilskom

Kad dođem u Finsku na minus petnest
pitaju za moje, vrijeme i desert
ledene kocke rodbini dijelim
kiki bombone i mančmaloe

Kad sletim na minus i helsinšku pistu
na minus petnest i cakli se led
krenem replicirat finski dienej

Sisu je znana finska ludost
rezilijentnost, sjevernjačka mudrost
uz finski sisu a bome i dvije
žilavost je čudo, spreman si na sve

D3 vitamin redovno pijem
nema zimske depre i često se smijem
volim da heklam, štrikam i pletem
u vozu, na času il sastanku nekom

Od čežnje za majkom i rodnim domom
teško je pobjeći Titanik brodom

U filmu me spasi Kaurismäki
muzika svira, uz psa stoji Aki
tu pričaju malo i puno se puši
smijem se opet, mir je u duši

***

ŽLEZDA ŠTITNA

Žlezda štitna
mala al bitna

štitna me ladi
štitna me greje
ne pitaj zašto
leti trebam ćebe

štiti ko gazda
od stresa vazda
čuva mi leđa
ko Sopranos baja

jutra su mi mučna
kapci su mi teški
TSH do krova
štitna mi je spora

Letroksa na tašte
mikrograma sto
do kraja života
doza biće to

Letroks na eks
dodaće mi gasa
ujutro bez leka
hrapava sam glasa

hipotireoza
uzima maha
iz vedra neba me složi
trista deka straha

budim se noću
kupam se u znoju
smanji dozu leka
doktorka je rekla

anksioznost steže
napetost me guši
tada šetnja prija
napaćenoj duši

porez plaćam štitnom
šta se sad tu može
hormoni sintetički
u meni se množe

problem sa štitnom
nastao je tako
što sam bio dobar i
jebo me je svako

__________________________________________________

GORANA PANIĆ rođena je 1982. u Travniku. Završila je magistarski studij socijalnog rada na banjalučkom univerzitetu. Od 2013. živi i radi u Finskoj kao predavač, društveni istraživač i projektni koordinator. Profesionalno i volonterski je angažovana na pitanjima migracija i društvene integracije, internacionalizacije u visokom obrazovanju i radnom životu u Finskoj. Iako je multijezičnost dio njene svakodnevice, poeziju piše na maternjem jeziku. Tekstovi su pretežno komični ili satirični, zamišljeni kao dio stand up komedije, a često su i ritmični. Zaljubljenik je u stvaralaštvo Marija Benedettija.

PET PJESAMA VANDE PETANJEK IZ NOVOG RUKOPISA

poezija

KAKO SMANJITI BROJ OZLJEDA

žena koja miriše na mrtvo more dodiruje jezikom samo radi potvrde
a iznutrice koje ispadaju iz usta dok govori ne mogu ju pripremiti na ono što ju čeka.

a eto, ja čekam i mrzim se zbog toga
i čeka me sve samo ne bračna sreća
više nemam oči, samo države preko zjenica raširenih u koncentrični slijed kao crijep.

moj muž se vraća kasno navečer
i navikli smo da to ne spominjemo kao anomaliju.
kozmička je ura i nema izbočenja.
udobno se smjesti, kažem, jest ćemo se poslije

jer sve je izgubljeno tako silno fascinantno i sve je zeleno tako fluorescentno
i što je bilo čvrsto sad manjak je sredstava
a mrak je gorak kao ruski čaj.

no svakog mjeseca barem jednom il dvaput
moji se kapaciteti drastično smanje
i tada kada udahnem to je početak kraja,
sudarim s tamnim i neizvedivo je drugačije.

i mogu vam opisati boju crvenila ispod oka
grudi kako se šire na dimenziju kontinenta
jer i mi ženke imamo rogove i zajedno s mužjacima oštrimo se pogledom.

i znam da je kasno i da nemam pravo pitati ali tu je i moje je i izgovoreno je pa pitam:

da sam drvo, bi li manje svrbjelo?
da sam muškarac, kako bi mi stajali brkovi?

***

ALKATRAZ

nećemo se lagati – ima neka tajna između mene i kuće
kao tajna između žene i žene
ogrnute vlastitom staklenom stijenom.

žena – tajna – žena
kao
vodopad – rijeka – kiša.

i vidim sve: ovdje sam se sklonila da privremeno zbrinem tijelo kao što sam u tijelu privremeno zbrinula duh,
spuštena kljunom niz dimnjak u kuću, posvećena i boguugodna, povezana u svežnjić.
no krov se diže bez ikakve najave i ostajem bez prilike reći nešto sa smislom.
krov odlazi nekoj drugoj kući i ostavlja me da gledam tuđe svjetlo u prozoru.

kuća se ljulja od blage nesvjestice dok izgovara kako sam bila teška.
mene na trenutak zaboli dio tijela ali se nasmijem, ali se skvrčim.
i vidim sve: ako na krovu raste čuvarkuća koju zatrebaš za tupu bol,
lijek će kapnuti nekoj drugoj ženi u vodoravno položeno upaljeno uho.

kuća me sad gleda iz sigurne daljine. ja gledam u kuću kroz putni dalekozor.
između nas više nema tajni, samo uspravna stabla kao korintski stupovi.

***

TRBUHOZBORCI

u početku sam mislila da je kuća cilj no nakon potresa bilo je jasno da nije.
iz sela su bezglavo bježale životinje. iz zraka je stršala purpurna kugla.

činilo se da ću ostati bez tihog pigmenta.
krevet neprirodan kao antidekubitalni madrac.
onda su za kraj zavrištale kosti i više se nije moglo čuti ni zvuka.

ja sam se sakrila gdje me neće zaskočiti, gdje me neće strijeljati kad izletim pred nebo.
zaostali zvuk u ušnom kanalu dugo me je snažno tjerao na povraćanje.

sklonila sam dijete pod strehu kao lastavicu. čučala sve dok nisam poplavila.
pitala sam samu sebi boli li me i kako me boli i
i rekla sam okruglo
rekla sam plavo.
trljala sam djetetu kockice maka pod desni, a on je spavao kao da je oduzet.
kad sam mu nanijela zadnji sloj maka, vidjela sam prvu kravu u magli.

izašla sam iz skloništa potpuno zelena, po meni se nahvatao sloj mahovine.
uzorite žene iz najbliže okoline bacale su mi klipove pod ranjena stopala,
vikale su ne može tebi biti bolje, ako smo patile, patit ćeš i ti!
na toj udaljenosti hrabrost je veća.
tijela su se rukom mogla mrviti.

vratila sam se pod strehu pokupiti ptiće. iz njih su stršali kristalni pršljenovi.
tijelo je vriskalo i preuzimalo mozak kao uznapredovala multipla skleroza.

predugo bi trajalo da sve nabrojim,
ali mogu reći da su mi ptice pod košuljom umjesto bradavica ostavile cirkone.
znale su da žene pomažu ženama jedino kada su djeca u pitanju.

***

BLISKI KONTAKTI

pred prozorom se događaju najveći zločini. mogu objasniti.

s prozora nestaju mrvice za ptice.
s prozora se odbijaju zaslijepljeni vrapci.
s prozora mašem svom mužu koji odlazi.
iza prozora ništa. samo rub izdržljivosti.

buljim u druge kao u ulje na platnu. je li to tuga? je li tuga kuga?
nisam u srodstvu ni sa kime izvana.
tijelo moga tijela u jezi je da će se ponoviti.

a svake večeri pod mojim prozorom jedan muškarac zove kristinu.
ni sama ne znam zašto ali izgovorim tu sam.
stanem iza zavjese, navučem i kaput, za svaki slučaj.
onda siđe kristina i iza prozora ništa.
samo ja u rukavicama.

pohlepna sam za vodom. dehidrirane su mi ruke. dala bih litru zraka u zamjenu za gutljaj.
drmam sunce i bušim vrapce.
pustim svjetlost usred dnevne sobe.

muškarac pod prozorom opet zove kristinu.
izvadim iz sebe toplo srce i rukom razgrnem kišnu zavjesu.
izađem preko prozora kroz sedrene barijere.

poletim ali ruke ipak nisu krila.

***

DOBROSTIVO NEBO

reći ću to sada i nikad više, ali nisam imala pojma što radim.
nisam očekivala da ću na izbočini jezika nositi plastične posudice za lijekove.
u sredini svake greške stajala sam sama, kroz staklene stijene kuće vidjela se šuma.

uporna da istisnem život iz jezgre prevrnula sam komodu s teškim porculanom.
dječak je upuhivao zrak u sapunicu.
kroz djevojčicu su izbijale žene, djevojke, žene.

sad to mogu reći: potporne grede sigurnije su od roditelja.
ono što je uzeto zdravo za gotovo srušit će se čim djeca sklope oči
jer za razliku od kuće koja je bila puna zraka, ljudi mogu upiti puno veću prazninu.

ali ostala sam stajati, dvoje djece i ja.
djevojčica i dječak uvukli su se pod kostur.
s njima sam podijelila zadnju hostiju zraka.
poljubila sam da prođe. ranica nestane.
i palo mi je na pamet da se udružim sa svijetom spajanjem triju rijeka u jednu
i da je mjesec veći od zemaljske kugle i da je možda baš zato ovo savršeni trenutak.

sad sjedim na podu okružena igračkama i moja djeca i ja cuclamo praline.
ništa više od toga ne moram ni znati.
svjetlucaju oči prvih ptica u sobi.

____________________________________

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu.
Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu.
Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.
Živi i radi u Zagrebu.

ŠEST PJESAMA ZVJEZDANE JEMBRIH IZ ZBIRKE “OKO OGORJA”, Mala zvona, Zagreb, 2023.

poezija

GORE KOD BUNARA

gore kod bunara
mjesečina obilazi
krošnje oraha

i uzmiče

ptice drhte cvijeće divlja kadulja cvate
crveno kamenje se premješta samo od sebe gušteri cvile
ovce se spotiču i lome noge škripe gume psi laju
zmije se legu fratar šuti nestaje signala
zvono se čuje odozdola

*

e
tamo ti je to bilo

***

SOLSTICIJSKI SVECI / VIJEĆE NE/UMOLJENIH

pred marketom božo u ogorju
vratar i njegova braća
krezubi sveci
naslonjeni na suhozid
mašu krhotinama stakla
zlatnim noktima
hvataju pčele i skakavce
prosiplju sitne psovke
zavrću rukave
i čekaju znak

sivkasti vjetar
raznosi krošnje
s istoka na jug

na pragu sjedi
sveti ante
i razgrće štapom mravlji ispis

*

netko kaže
hej

i zaista
(grmlje uzmiče pred asfaltom)

stiže prašnjavi autobus

***

ZALAZ SUNCA / LJETO / MOSEĆ

ljubičastomodro brdo
ljulja se na tankoj niti
ponire u crveno pa u žuto pa u gorko

vjetar raznosi perje vrpce najlon grivu pljevu sitni pjev

sa stabala osiplju se stada ovaca koza magaradi
smaragdna zvonca zrnca ljuske kamenčići
ptičja gnijezda ruzinave konzerve
pepeo i prah

*

pred dućanom
svi šute

*

lastavice neprestance prelijeću između dva sunca
raznoseći u kljunu
život-smrt

***

VJETROELEKTRANA / SVETA ANA NA ZELOVU

na stolu
ubrusi
sir pršut
vino
kokakola

danas je sveta ana

starica u crnom odvezala je maramu
na ušima joj sedefne naušnice

ima ogromne ruke i jednu nogu
lijepa kao brdo i strašna kao san
okreće se i svira u gusle

svi ćemo izginuti

*

kažu da su nestale ptice i lisice i da ovce janje mrtvu
janjad

*

zvona u crkvi prebacili su na struju pa Mile obilazi i
provjerava sklopke svaki dan tri puta
u istu uru

***

SUŠA

može biti ledena
i ljetna
ko i sveci
sve je to isto

na primjer ovaj izvor
on nikad ne presuši
ili ova gradina
ona nikad ne nestane
ili ovo drvo
nikad ne zazeleni
ali ovaj kamen
on nije odavde
i ne zna se tko ga je donio ni tko će ga odnijeti

*
idu neke žene
nitko ne zna odakle

sve ti je to povezano

***

RIJEKA

rijeke nema
ili je daleko
na zelenom dnu noći

valja se izuti
poći na noge
preko škrapa
u tri ure po ponoći
i hodati šutke

do ledenog vodenog ognja
tamo stati
umiti se
izmoliti zdravomariju
baciti šaku zrnja
šaku zemlje

ozdraviti

_________________________________

ZVJEZDANA JEMBRIH rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i magistrirala 2000. na MKU u Budimpešti, restauriranje drvene skulpture. Od 1993. radi kao konzervatorica-restauratorica, a od 2020. redovita je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama, te izvela trideset i tri land art rada. Piše i objavljuje stručne radove, poeziju i prozu. Objavila je tri knjige poezije: „Ljubavnici Kraljica Glad“ (2007.), „Sve jedno“ (2014.) i „Oko Ogorja“ (2023.); zbirku kratkih priča „Janusove kćeri sestre nevjeste“ (2001.); knjigu putopisa „Ljetopisi“ (2008.) i grafičko-pjesničku mapu „Tragovi“ (s Jurom Kokezom, 2014.). Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj likovni (1. nagrada za slikarstvo Ex tempore Opatija – Mandrać 1994.), književni (nagrada stručnog suda Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis 2008., 2016. i 2017.; 3. nagrada za kratku priču na Festivalu europske kratke priče 2017; prva nagrada za kratku priču na natječaju Lapis Histriae 2024.) i stručni rad (godišnja nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za zaštitu kulturne baštine u 2022.).

ROMAN U STIHU TATJANE BIJELIĆ “RIHTANJE REBRA”, Imprimatur, Banja Luka, 2025; odlomak

poezija

Mama je stigla pješke po mrklome mraku
čula sam šuškanje kesa i skočila da je zagrlim
ona kaže uspjeli smo ali ništa me ne pitaj
u šumi nam je crkao auto
u kojoj šumi, šapćem
kako u kojoj sve je to ista šuma
s ove i s one strane vide se oči vukova
ali ljeto je pa su manje gladni
e da su nas napali
dala bih sve ovo meso što sam nosila
grad je jezivo pust nema ni vojske
u kući je već neko bio
odvalio bravu
ima rusvaja
ali uzela sam albume sa slikama
i donijela ti nečije pismo
tražim pismo po kesama ali mama kaže nije tu
pismo je na sigurnom a sad brzo u krevet
čitav kumaluk spava i nije lijepo
da ljudima remetimo san

U zoru sam ustala prije pijetlova
navukla bermude i otišla do poljskog klozeta
napolju je mirno i svježina ukrućene trave
bocka mi oživjela stopala
mamin povratak je život u prirodi
dobri seljani su ruka spasa
ovo je komad dvorišta daleko od šume
ustala sam lagana naelektrisana
jedna kuma već muze kravu
vidim je kroz otvorena vrata
pitam je li vrijedna
ona se osmjehuje i obje smo radosne
drugačije ne može biti
jer stiglo je to pismo i želim ga pročitati
ali čekam radno zaduženje da ga zaslužim
čišćenje pranje kuvanje
može i sijeno sa vilama timarenje konja
praviću djeci vjenčiće kumovima dosipati rakiju
zdepastoj kumi ću širom otvoriti vreću
neka sve sluša i gleda do mile volje
ako je zanima
samo da uzmem pismo
sjednem pod neko drvo
i saznam ko me to voli
ko me se uželio

Ranije su mi pisali mnogi
drugovi i drugarice širom Juge
slali mi naljepnice postere otiske karmina
salvete privjeske i poneku značku
na koju bih se redovno nabola
u pismima su bile ozbiljne i neozbiljne teme
pitanja o simpatijama
da li se s nekim viđam i da li je plav ili crn
koju muziku slušam koji mi je hobi
jednom me je neko upitao idem li u crkvu
nedjeljom
i tata mi je sve objasnio
imala sam i pen-frenda iz Afrike
sa kojim sam vježbala engleski
i bezuspješno pisala u Japan
na adresu iz školskog časopisa
mnogima sam pisala i oni meni
ali rasli smo i sve je nestajalo
od prvog srednje nisam dobila ni redak
i sada mi stiže
na adresu sa koje sam otišla
stiže u mirišljavoj koverti

plesala sam s metlom pola dana
od vratnica do kokošinjca
mlatila kamenje skakavce i pseća govanca
vretenastu paučinu i tragove sijena
bilo je tu još zaduženja
oplesti kike jednoj babi i samljeti kafu
otići po pivo po vodu nabrati salate
nad koritom oprati noge
kume su gledale svoja posla i ćutale
na njihovim licima grč je tamniji od katrana
sunce im sjeda na ramena
salijeva ih u bronzu
mene zaobilazi
kume su u pokretu i ten im se presijava
tamnopute su grube i zaobljene
one ne dobacuju loptu na pješčanim plažama
ne znaju šta je bikini
i nemaju pojma koliko su lijepe
posebno danas
neko je napisao to pismo i sva sreća
da je mama prešla preko linije
jer se preko linije i vratila
tamna u tamnu noć
mama takvu put ima od rođenja
i zna kako sa granicama
mostovima
ja ne znam ništa o pismu
nosim ga u voćnjak pod kuhinjskom krpom
iza plota talasa se trešnja
vjetar mi golica rashlađena stopala
tamo me niko ne vidi

njuškam ga kao kerče
dobro je zalijepljeno
svijetloplavo sa prugom
bez markice glatko
ime i ulica otkucani na pisaćoj mašini
pošiljaoca nema
u nadi da postoji neki dobar razlog
senzualan razlog za igru anonimnosti
cijepam ga sa strane i osjećam strah
kako uopšte biti radostan
jedno malo mršavo pismo
šta ako su i unutra službena slova
pečat sa skraćenim potpisom
možda me izbacuju iz škole
kumaluk kaže da je jesen neizvjesna
da se ućutimo ostanemo ovdje
ne želim ni pomišljati
jesen je daleko ovo je ljetno pismo
iako bi bilo bolje da je razglednica
neko bi se javio sa odmora
prijatelji rodbina kolektivno s mora
dobila bih torbu sa školjkama
bilo bi nam dugo toplo ljeto
svjetlucavo ferije
ovako strepim i čekam
da jato ptica preleti horizont
i bilo bi mi lakše
puno lakše
uspeti se navrh drveta

ali evo otvorih ga
brzo je pisao kaže
Gabrijel pred svoj odlazak
slova su mu duga neurotična
zvonio je na vrata mislio da sam tamo
nisam bila tamo
da se oprostimo
kasnije je donio pismo stavio ga pod saksiju
ako se vratim da znam da nije tek tako
otišao bez pozdrava
strašno je što svi negdje bježimo kaže
on će još danas sa svojima u veliki grad
pakuju kofere odlaze na sigurno mjesto
nada se da sam dobro čuo je
da su Mira i Ksenija otišle u dvije različite zemlje
zvonio je babi nije se javljala
kome god je zvonio nije se javljao
osim vojske grad je pust
na kraju dodaje da su nam vrata širom razvaljena
ali nema snage da uđe
vjeruje da sam sve ponijela
veliku i malu kutiju
do nekog skorog viđenja
šalje mi notu i srce
na rubu stranice
nema adrese nema grada
gdje odlazi

vidim nas kao balone
puštene s glavne pijace
sa jedinog štanda koji poznajem
neko je uzeo oštre makaze
zasjekao uzice i ruke prodavačice
nisu mu se svidjele boje
mnogo balona kriknulo je uvis
nad sivilom našeg grada
crnog će probosti grom
žutog će zavezati za prazan krevet
bijeli će ispuhati bez najave
i sve ostale boje vesele i manje vesele
odletjeće u podzemlja i šipražja
neki će imati više sreće
uzlet na mekane galaksije
neke će usvojiti kanjoni i krševi
kroz nijanse neizvjesnih dana
a prodavačica
ona ostaje za štandom
nije stigla poletjeti

***

Nezaboravna priča o tijelu, strahu i slobodi – i junakinjama koje osjećaju težinu istorije na svojim plećima.

Roman u stihu „Rihtanje rebraˮ jezgrovit je prikaz sazrijevanja i ženskih pobuda u istorijskom trenutku koji im nije naklonjen. Slikovita ali dinamična narativna nit prati mladu Elu, koja je prinuđena da zajedno sa roditeljima, u kovitlacu još uvijek nepojmljivog rata, pronađe sklonište u ruralnoj sredini, gdje su dinamike moći drugačije od onih na koje je navikla. „Rihtanje rebraˮ istražuje jednu nasušnu mladalačku potrebu za eskapizmom, u društvu zaluđenom stegama, podjelama i ograničenjima. Bezmalo otvorena kritika mačizma, u najužem smislu, ovo je roman o ženskom tijelu i osvajanju slobode koja je moguća još jedino u unutrašnjem svijetu junakinje.

Brzo prođu dani kad glavna junakinja Ela fantazira na suncu; možda će je u izbeglištvu, surovosti i neizvesnosti od smrti i ludila spasiti jedino mesec koji joj muti mozak i muzika koja vlada njenim telom. Poema Tatjane Bijelić je generacijska epopeja o ženama, koje od majki nasleđuju samo brigu, strah i obavezu poslušnosti mužu. Kada se u njihove živote umeša rat, „rihtanje rebraˮ počinje da seva i probada kao fantomski bol. Potresna i sugestivna povest podseća da je svaki život jedan mali rat, a da svaki rat u sebi nosi dramu života koji želi da se odupre nestanku. – Vladislava Gordić Petković

_______________________________________

TATJANA BIJELIĆ je redovna profesorica angloameričke književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, književnica, prevoditeljica i urednica naučnog časopisa Filolog. Objavila je brojne naučne i stručne radove, nekoliko monografija, tri zbirke poezije – Karta više za pikarski trans (2015), Dva puta iz Oksforda (2009), Rub bez ruba (2006), kao i roman Dlake na jeziku (2024). Dobitnica je nagrade „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine (2016) i nagrade „Fra Grgo Martić” za najbolju knjigu poezije u BiH (2015). Godine 2012. bila je pobjednica BiH izbora za Evropski pjesnički turnir, a nagradu „Ljupko Račić” za pjesnički prvenac osvojila je 2006. godine. Zastupljena je u antologijama i zbornicima, prevođena na njemački, engleski, slovenački, makedonski, mađarski i danski jezik.

MARIO SUŠKO (Sarajevo, 1941. – New York, 2025.), četiri pjesme

poezija

DJED UNUKU

nećeš puno toga pamtiti
o meni
misao tu i tamo
naprezati se postati
slikom:
uz prigodne fotografije bit će
još više zbunjujuća

kad si pokrenuo svoj električni vlak
bio je to vlak
mojega prognanstva
koji sam morao opetovano zaboravljati
dok su mi umrtvljeni prsti
držali palicu za upravljanje

hitnuo si mojeg punjenog psa sa žalosnim očima
s kreveta i ustrijelio ga pištoljem na vodu
i kad sam se gradio da plačem
kazao si: Ne brini, nije pravi.
Evo, možeš ga natrag uzeti.

pustio sam te dobiti sve ratove,
tvoje plastične vojnike
napredovati k mojoj strani saga
zajedno s tenkovima i kamionima,
rušeći moje kuće od kocki,
stabla i putokaze, ostavljajući me bez doma
sa širokim nepobjedivim smiješkom na usnama

svakodnevno si u pet išao doma
da nastaviš sa svojim osvajanjima:
jesam li i tamo bio dostojan protivnik,
premda si sljedeće jutro trčao
prema meni, raširenih ruku vikao
dok ti je u jednoj sjajni bombarder prijeteći
lebdio, Djede, hoću se igrati s tobom.

preko vikenda, sjedeći u najsigurnijem kutu
sobe, često sam krao tvoju maštu,
hoteći iskušati svoju odlučnost
da živim;
razigrano umiranje činilo je izlaz,
milostiv čas odlanuća, premda sam znao
kako neću biti u tvojoj blizini kad spoznaš
cijelo si se vrijeme borio
protiv mrtvog čovjeka.

(iz zbirke “Vrijeme zatvaranja”, 2008.)

***

PASJI ŽIVOT

Gledam kako ljudi vode
svoje pse u šetnju poslijepodne
i ja šetam svojeg psa
obnoć u sjećanju, ostavljenog
u opkoljenom izmučenom gradu.

Hitnem mu zamišljeni štap
i mrmljam, Donesi. Ovamo.
Tako je, dobri moj dečko,
bacam praznu vrećicu
s izmetom u kontejner za smeće
i vučem se natrag u sobu
koja nije moja soba, povodac,
jedino što sam od njega spasio,
njiše se mlitavo u ruci
poput sablasne omče.

Obojica smo bili cijepljeni
protiv ljudskoj bjesnila, a
pripušten kroz nadzirnu postaju
samo ja, premalo novca bilo
za časnika UN-a da zažmiri
na propis – jedna putna torba
po izbjeglici – i ne računa psa
u platnenoj vreći kao ekstra prtljagu.

Jedem pilule iz zdjele za pse
što na ljudsku hranu podsjećaju,
načinjenu, veli mi naljepnica,
od zdravog žitnog brašna
i prave govedine, obogaćenih
povrćem bogatom vitaminima
da promiče snagu i zdrave zube.

Doista žalosna priča, govore
neki, ali ti si živ i bit ćeš kadar
uz malo savjetovanja, usredotočiti
misli na sve one lijepe uspomene
s kojima te tvoj pas ostavio,

ali ja nemam snage,
a ni zube da ih uvjerim
kako me te uspomene
na nj polagano izjedaju

***

PROŠLOST I KRUH: JEDNORUČNO

nas dvojica smo svako jutro
u slastičarnici na uglu,
kupujemo kruh i zurimo nakratko
u staklene pregratke s kolačima,
napoleoni, ekleri, tiramisu,
kimnemo glavom jedan drugome
u nijemom prepoznavanju zašto smo
tu i izlazimo, dva jednoruka, skršena
muškarca što stišću preveliku vrećicu
da kruh van se ne izmigolji.

obojica smo preveć toga vidjeli,
smrt također što nas svake noći
još uvijek iz zrcala gleda, i o čemu
onda razgovarati, kćerima što tijelo
prodadoše za dvije limenke skuše
ili štrucu kruha i mi držali oči
zatvorene, gradeći se kako cilj
opravdava sredstva, naše tijelo
i duša i dalje ostajali neokrnjeni.

kad bih s prošlošću u grlu zapelom
poput kosti mogao samo kazati
kao naše majke poslije onog rata
kad bi pregolem zalogaj stočne repe
prevario naše širom otvorene oči,
zrakom izgladnjele, Evo uzmi koru
kruha da je progura i diši, diši duboko.

***

UOKVIREN

da preživim morao sam otići
živjeti život na drugoj strani života –
pomoćno vrijeme postojanja:

mrtvu prirodu s beskućnim riječima
i zrcalom u okviru od lijevanog željeza
što zazidani prozor odražava.

vidno polje okrenuto prema unutra
dalekovidno pamćenje prisiljeno sad
pregovarati s kratkovidnim zaboravom.

koja je onda svrha pokušavati vidjeti
koliko je blisko daleko ili naći riječ
da odgovori na pitanje što je značenje

ovog jest bilo dok zurim netremice u zid
oko prozora, i sam uokviren obzidanim
prostorom: put moja njegova ljušteća žbuka,
muk u plućima implozija urlika.

(iz zbirke “Pomoćno vrijeme postojanja”, 2017.)

_______________________________________

MARIO SUŠKO rodio se 17. prosinca 1941. u Sarajevu, gdje je 1965. diplomirao anglistiku na Filozofskom fakultetu, a doktorirao je 1973. na State University of New York (SUNY) u Stony Brooku.  Predavao je književnost i jezikoslovlje na State University i Nassau Community Collegeu na Long Islandu od 1970. do 1976., a zatim je živio u Sarajevu sve do početka srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva te 1993. odlazi u SAD.  Objavio je 82 knjige, od toga 30 knjiga poezije te više knjiga prijevoda s engleskog jezika.  Njegove rane pjesme, uklopljene u bosanskohercegovački kontekst, u duhu su konkretizma i vizualnoga pjesništva, a bave se tematizacijom samoga jezika kao poetske građe (Prvo putovanje, 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, 1968). Nakon odlaska u SAD poezija mu je pod američkim i židovskoameričkim utjecajima pa mu zbirke miješaju američku zbilju s ratnim, sarajevskim sjećanjem i obiteljskim pamćenjem, a lirski subjekt udvaja se na pjesnika koji je umro u opsadi Sarajeva i njegove američke dvojnike (Mothers, Shoes and Other Mortal Songs, 1995., hrvatsko izdanje Majke, cipele i ine smrtne pjesme, 1997; Versus/Exsul, 1998., hrvatsko izdanje 1999; The Life After, 2001., hrvatsko izdanje Život poslije, 2002; Eternity on Hold, 2005., hrvatsko izdanje Vječnost na čekanju, 2006). Prevodio je s engleskog jezika (J. G. Ballard, Donald Barthelme, Saul Bellow, E. E. Cummings, Susan Sontag, Kurt Vonnegut; integralna verzija Vlati trave Walta Whitmana, 2002) i priredio više antologija (Antologija američke novele XX stoljeća, 1986; Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća, 2000; Obznana postojanja: moderna židovsko-američka pripovijest, 2006). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2015). Za dopisnog člana HAZU izabran je 2012., a 2015. nagrađen je Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus. (bilješka preuzeta sa stranica HAZU)

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA KATARINE FIAMENGO “GRADOVI OSTRVA VODE”, Spoken Word RS, 3/2025; pet pjesama

poezija

MBMT

Prolećem i plutam
na prelasku godišnjih doba
Glava je beskrajno polje
sportova i dokolice
I ti si tu
svi su tu
parade mogu da počnu
Na smenu nas love
žongleri, mečke i lavovi
Gledam na sat i
uvek je nedovoljno
Zato zatvaram oči
širina postaje dubina
a u dubini nema sonara
Ribe klovnovi, pirke,
praistorijski predatori,
pipci, zubi i šiljci
žive u skladu
u mraku
dovoljno je da se osete
i izbacuju
mehuriće
O
o
O
o
o
O

***

REZOVI

Patnja je neizbežna
rekla mi je devojka na trajektu
upoznale smo se nekoliko sati
pre toga
znale jedna o drugoj
više od ostalih
trajekt je klizio
po moru
tupo sekao površinu
talasi su postali
ožiljci

***

GLAVNO

Na ostrvu imaju plave oči uglavnom
i mnogo mačaka
nema fabrike i mirisa sardina već neko vreme
ostrvo ima ogromno nebo
i sve zvezde
i one se najbolje vide iz kampa
ali kamp je tajni i neću dalje o tome
s mog prozora na tavanu
se vidi i more u tragovima
zato tata sanja terasu iznad
svačijih glava i zidova
ostrvo ima vrhove i litice
aloje vredne strahopoštovanja
ima mogućnost da se uvek vratiš na mesto polaska
sećam se da sam se ipak
kao dete
izgubila samo dve ulice niže
strah me je ukopao
svesna da je ta voda jedini način da se ode
i onda se ona uselila
u glavu
u oči
u ruke
i rasla je rasla
želja da odem
potreba da odem
i kada su me konačno našli
nisam bila sigurna da li sam
spašena ili tek sad izgubljena
šta je tu dobro šta loše
i sada imam dete
i samo se nadam
da deca zaista zaista
nikad ne razmišljaju o tome

***

SEPTEMBAR

Sačuvala sam
celu kolekciju

Jednu maramu
za plažu neopranu
od morske soli
Miris je i dalje topao

Tu su još i dve
litre vina
crnog biševskog
i čuvam ga
za ne znam šta

Imam modrice
Nisam sigurna odakle
jedna je od čamca
ali pazim ih
stisnem da zaboli
nasmešim se

Ne desnoj nozi
dva ujeda od komaraca
i levoj ruci jedan
od tebe

Trpam divlji origano
u sve
i dalje ne jedem
ribu
bezuspešno tražim
pučinu na horizontu
i još nekoliko mesta
pseću plažu
na primer

Lista na Jutjubu mi
je inficirana
mejl pretrpan
mozak u šatoru
iznad kog se vidi
Mlečni Put

Morala bih da spavam
spavam…

A tek treba videti
kako miriše grad

***

GRADOVI OSTRVA VODE

Ručamo po raznim obalama
Talasima cementa

U plućima ima svega

Imam i
škrge na dlanovima
ruke pružam svetlim noćima
dve utrobe
za sve oblike života
ožiljak ispod oka
strah od udice

šta se tu uhvati retko se primi
brzo drži se za nešto bilo šta

Imam
visoku toleranciju na bol
visoku temperaturu pod tabanima
prekipi – odlazim
preko svih agregatnih stanja

Ručamo
razvlačimo vreme prstima
Cokćemo
vlažni su nam uglovi usana
Putujemo
nećeš moći uvek da me pratiš
Budi opna
preko lepih dana

Dovoljno je

________________________________

KATARINA FIAMENGO rođena je 10. marta 1984. u Kladovu. Piše poeziju, haiku i kratke priče. Učesnica regionalnih književnih festivala, dobitnica više regionalnih nagrada za poeziju, haiku poeziju i prozu. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”.
Knjige:
– ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005);
– ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007);
– ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009);
– ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015);
– ,,Razglednice’’ (zbirka haiku poezije, ,,Bogojevićeva izdanja’’, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2020);
– ,,Putopisi’’ (zbirka poezije, nagrada na Presingovom regionalnom konkursu za najbolji neobjavljeni rukopis poezije za 2020. godinu, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2021).
Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015).
Organizuje i vodi književne večeri ,,Poezija u bloku” i ,,Književni slet”.
Članica Srpskog Književnog Društva.
Živi u Beogradu.