Tačno u ponoć izbacujem glavu kroz prozor jer znam da ću s desne strane ugledati tvoju glavu: kao odrubljena, skoro da visi sa simsa, neobično daleko od tvojih ramena.
Pozivaš me. Onda razgovaramo trećim jezikom koji u ponoć reže kao nož kojim ludaci kasape odeću u trenutku pomračenja. Melanholija, kapitalizam, demonstracije, haram. Bez obzira na to, srećan si kao svetionik.
Tvoja ljubav utiče na mene tako da: krvarim, izlaze mi modrice, zatvara mi se oko. U kosi nosim tvoju zamišljenu decu i unuke, vozimo se Šindlerovim liftom do desetog sprata, do policije, do granice. Ona mora biti nežna.
Na iznajmljenom biciklu donosiš mi cveće, zabranjene knjige, vrtoglavicu.
***
METRO, VOZOVI
Uklopljen u jezuitsku scenografiju grada, dočekuješ me raširenih ruku, kao skinut sa raspeća. Oko nas železničke stanice, pokretne stepenice, metroi, S-Bahnovi, pruge, ulazak metroa u utrobu kita, vagon metroa koji se giba kao kičma kineskog zmaja, kapa koju mi odnosi vetar metroa koji šiba pored mene, upozorenje o video nadzoru i iskorišćeni špricevi, reklame za rat, reklame protiv rata, doseljenici u šuškavim šaniranim jaknama, eugenika, kroasani, kebab, nepovezanost duha i tela. Pratimo nežni kabl Dunava, ova linija metroa je uroboros, ulazi u samu sebe, stoga je nebitno gde počinje, a gde se završava, dok gledamo u vodu, zahvataš te velike sinonimne reči: srce, sunce, konstatujemo da ga ovde nema dovoljno, tvoje malo i moje veliko slovo, od ponuđenih lekova sa bilborda okrećemo glavu.
***
AKO SMO U ČEMU BILI USPEŠNI
Ako smo u čemu bili uspešni, bilo je to u ratovanju. Kažeš još: sve imperije su ružne i njihovo vreme prođe, a onda moju odsečenu kosu zadeneš za pojas.
Nismo braća i sestre, nego sinovi i kćeri. Nemaš pravo da priznaš: ja to zaslužujem, zaposli oči negde drugde i zamisli neiznikle olovne konzerve i kasetne bombe. Kako podrhtavaju u koncima dima.
U daljini, nežni prekrivač pepela miruje nad temeljima, travom, licima. Bonaca ovog predela je nepodnošljiva, Nož predaleko.
***
LOZINKE ZA SUSRET
Kroz prozor nazire se obla panorama grada izdajnička kao trudnički stomak. Nemirna, ne malaksava, maketa u kamenim temeljima. Kamen kao kamen, mrtav, ali zadržava miris.
Zabranjeno je osvrtanje, neophodno je jedino gledati licem uperenim u daljinu, u bliski susret lovaca na nebu. U zamišljeno Mramorno more, zapadno od Bosfora. Izvesno je da si tu.
Vuk si i dete i imaš sto godina*, osmehuješ se nervoznim despotskim zubima. Užasava te zvuk provlačenja kreditne kartice i žudiš isključivo za ćerkom.
Lozinke za susret: prelazak kolima preko vrlo visokog ležećeg policajca ili trenutak kada avion uzleti s piste. Takav čvor u stomaku.
*Oktavio Paz, “Nepredgovor” (Vasku Popi), 1985.
____________________________________________
KATARINA PANTOVIĆ (Beograd, 1994) piše poeziju, književnu kritiku, esejistiku i naučne radove. Diplomirala je i masterirala na Odseku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je trenutno na završnim godinama doktorskih studija. Zaposlena je kao istraživač saradnik u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Objavila je dve pesničke knjige: „Unutrašnje nevreme“ (edicija „Prva knjiga“ Matice srpske, 2019) i „Ritual pred spavanje“ (Sumatra izdavaštvo, 2022) koja je bila u najužem izboru za pesničke nagrade „Vasko Popa“, „Branko Miljković“, „Milica Stojadinović Srpkinja“ i „Lenkin prsten“. Objavila je i naučnu monografiju „Aktuelna čitanja Kafkinog dela“ (Službeni glasnik, 2023) i knjigu eseja i kritika o savremenoj srpskoj poeziji „Vizuelni citati sveta“ (Banatski kulturni centar, 2024). Sarađivala je kao izvršna urednica sa izdavačkim kućama Treći Trg i Srebrno drvo. Nagrade: „Mladi Dis“ za najbolji esej, „Brankova nagrada“ Matice srpske za najbolji naučni rad, „Bogdan Čiplić“ za najbolji neobjavljeni rukopis u žanru eseja. U pripremi je njena treća zbirka poezije. Živi i radi u Beogradu.
Ona kaže, hodajući bosa po vrtu Sva u bundici, u bijeloj U meni je nešto povuklo kočnicu Pokočila sam se i nestala je gipkost Upravitelj vlakova dignuo je znak- stop A kontrola leta samo sanjari i propušta
Ja joj velim, zašto si bosa po ledu Po ovom tamnom, lisnatom ledu Sad će Zemljica procvasti Sad će se otkočiti, propupati Zamirisat će na sve što volimo Omekšati nam valove, čestice, kvark
Ona dodaje – neke zime ne prolaze U meni je netko mali i cvokoće i drhti Nikako da dobije prave zube Da se zahormoni, zazumbuli Samo grli jastuk i plače Pali žigicu da se zagrije, pa baka
Ona kaže – stalno sam kraj granice Ilegalno bih prešla, ilegalno pala U zagrljaj prijeko, pod kaput koji znam Granica je povučena, kažu da je zdravo Ne želim prositi dokumente, momente Promatram i čekam, pijem slano
I kad već mislim da su me svi zaboravili I pitam se na koju stranu krenuti Maštajući o novoj slici u pasošu Kroz žicu mi muška ruka dugih prstiju Pruži jabuku, nek ju glođem I onda čekamo, jabuka i ja
Ona jabuka koja je bila A sad je više nema Upravo ta
***
ONA SE BUDI
Naša je ljubav kao napušteno dijete Govori mi ona uz drugi srk kave Miješajući mjesec u šalici Kuckajući žličicom uz prvi pjev ptica
Naša je ljubav ostavljeno dijete Koje drhti pred vratima vrtića Opranih zubića, počešljanih kosica Mali ruksak na leđima, stisnutih šačica
Naša je ljubav zanemareno dijete I ono sad želi tantrume, želi složit frku Želi nos koji curi, poderana koljena Želi se baciti na pod pa da ga netko digne
Ali magla je, vrata su zaključana Ostavili su ga prerano, nigdje nema nikog Ni tete čistačice, ni kuharice Ni pedagoga, ni kutka za lutke
Grad se budi tako okrutno, tako zimski U dimu, u otrovima, u kolebanju Samo vrane planiraju dan Žele se kartati, žele sve obići
Naša je ljubav nevidljivo dijete Koje sada mora biti snažno Mora se uspraviti, zaziva roditelje I što sad kad je sve iznad?
Izgristi si nokte, potući se na dvorištu Razbiti loptom prozor, opsovati Mora se postaviti, mora nastaviti Ostavljeno dijete mora ostaviti
A majketi, kažem prijateljici Koja spodoba ta tvoja prispodoba Nemoj me ljutiti, zora je tek Kod petog će srka biti bolje
Popij ovu toplu, gustu tamu Zvecni zubima po cvjetnom porculanu Queen-agerice, počešljaj kose I baci se u more dana, dosta tih romana
Vidi kako je modro, vidi kako je slano Vidi kako si crvena, pomahnitala od skoka Vidi kako plutaš a srce lupa ritam I ribe te zasad ne kane pojesti
***
RUŽEVNA
Neki su dani toliko čudni, baš čudni Kaže ona, dah joj magleni lebdi nad lokvama Trešnjevke Tako čudni, čudoviti Baš se kuži da je umro Lynch
To su ljudi za kojima ne puštaš suze Suze su već odavno kristalići, Murano pastirice u vitrini, Patuljci u vrtu koji se noću bude I šeću se donjim etažama, nose epolete
Zadržavaju ti dah i dugo osluškuješ Ne otvaraš oči da ne progledaš Da ne vidiš te male potpetice Koje ti pustoše ostave i suhe špajze
Čudan je ovaj dan, mislim da ću morati Propušiti ponovno, propustiti (Oči su joj mutne, crta tušem savršena) Nisam znala kako dalje, veli ona Pa sam cijelo jutro mijenjala ruževe Imam cijeli ružičnjak
Pogledaj, ovo je boja mesa Ovo je koralj a ovo mat Satima isprobavam ruževe Pojela sam toliko otrova Bride mi usnice
Pa sam te pozvala Preko plota dozvala Da te pitam imaš li koju cigaretu Perušku, brioš, tabletu?
Treba mi neki predmet Neki koji se ne razmazuje Trebam neku stvarčicu kao sidro Da prođem, prođem kroz ovaj dan
Nestajanje je danas moje stanje Žao mi je ruževa koji se suše Koji stare i ističe im rok Želim ih izvesti van
Neka šapću u noći, neka pjevaju Neka se provedu, dovedu, u slijedu Blistajući, sa zvijezdama S nama Pa tama
***
TANTI AUGURI
Kaže ona jutros: Fešta je gotova Čaše su se razbile čekajući Mjehurići su ishlapjeli Ruž se stvrdnuo Potpetica pukla
Kaže ona, četkajući kosu plavu: Fešta je gotova Pjesme su bile pretihe A moj glas uvijek preglasan Ulijepila sam se tortom I suzama mutila decilitre
Fešta je gotova Veli moja prijateljica Bilo je tako predugo Tako prekratko Poruke su bile nestajuće Poziv je bio neuspješan
Jutro je došlo iznenada Bilo je drhtavo i samotno Bila je Lucy in the sky Bilo je toliko puno ljudi Samo je, moram reći Otpočetka bilo gotovo
Baš onako, zauvijek
***
HOW TO DISAPPEAR
Govori mi ona jutros Preko ograde Stišćući šalicu (Ptice nam se gnijezde U jutarnjim kosama)
Kako da ja sad nestanem Na primjer, baš nestanem Prvo trebam biti negdje Pa da me onda nitko Naći ne može
Ne možeš nestati samo tako Moraš prvo biti na jednom mjestu Brojati dosta dugo žmirećki I tak onda viknuti – ja idem! Procedura se zna
Ti bi stalno bez pravila Zašto nisi postavila granice A svi smo ti rekli da moraš Kakav je to život S ptićima u pundži?
Trebaš se sabrati, uploviti Ti si i lijevo i desno I jučer i sutra I vaga i blizanac i pasanac I vjetar i superstar
Vrti mi se u glavi od tebe Ajde, preskači Napravim ti Keiserschmarrn Da smo jelo, to bi bile mi I rekli bi svi
Uf dobre su ove s pekmezom Ali lijepe se nekako za prste Ne mogu ih ni za glavu ni za rep Ove gospođe-djevojke, ove susjede Sad ih vidiš, onda opet ne
Jao vidi ove dvije Pa nisu postavile granice Ne igraju po pravilima Sade te svoje artičoke I dugo žmire i broje
Pa viknu: Ja lovim!!! Pa viknu: Tko se nije skrio!!! Onda zajecaju ili zveckaju Pa u grmlju nestanu Prestanu
_______________________________
JELENA MIHOLJEVIĆ kazališna je, televizijska, filmska i radijska glumica, a ima iza sebe i niz sinkronizacija animiranih filmova. S velikim interesom bavi se radom s mladim ljudima, profesionalcima i budućim glumcima, a i svima koji žele produbiti i podijeliti svoje znanje o bivanju na sceni, istražiti glumački proces. Vodi radionice i školu glume u organizaciji “Prozor u TV”. Do 1995. godine je članica ansabla Teatra &TD, a od tada je u anasablu GDK „Gavella”. Surađuje s Radioteatrom, Teatrom De Facto, kazalištem Moruzgva, teatrom Rugantino. Dobitnica je niza nagrada za glumačka ostvarenja (Nagrada hrvatskog glumišta, nagrada Vladimir Nazor…), a i odlikovana je redom Danice Marka Marulića za zasluge u kulturi. Mišljenja je da proces rada na svom glumačkom biću nikada ne prestaje. Piše pjesme jer mora. 2023. objavila je zbirku poezije “Taj glas” (Petrine knjige).
pomislim na poslednje dane leta i otvoreno more koje se nepokolebljivo razbija o obalu.
***
TI SI
sveta anarhija, južni Atlantski okean opojni ukus absinta
Arturova prozna pesma boja anadolijskog nara Žana od Arka
Andaluzija Šagalova Akrobatkinja obris meseca u Amuru.
No, ovo nije ljubavna pesma i ti ćeš zauvek ostati daleka kao lice svekolikog boga.
***
LETO JE SAGORELO
Ja sam gepard pretežno pustinjskih predela i praznih čaša.
Ušetaj slana u moju jesenju pesmu prekratku za laži.
***
IZA ZATVORENIH ŠKURA
Lavež lutalica plaši zoru.
Na hladnoj strani zida raspeće Simona Petra.
Sa tvojih bedara ližem so pet okeana.
Grehom najlepšeg gubitnika sagorevam u tebi.
***
SANTA FE
Deca domorodaca brojalicom rasteruju smrt s jalove zemlje.
Nedostatak okeana ne podrazumeva ljubomoru.
Za nama je prva godina romanse ili možda trinaesta.
Osećam se sigurno u koži ljubavnika.
Iz grudi mi viri Kafkin nož.
__________________________________
DAMIR DAMIR (Kotor, 1977), haiku pesnik, mornar, crtač, fotograf. Dobitnik je više međunarodnih haiku priznanja. Pesme su mu zastupljene u značajnim savremenim haiku antologijama i časopisima širom sveta: Modern haiku, The Heron’s nest, Simply haiku, The Asahi Shimbun, Haiku novine… 2018. godine u okviru serijala Haiku masters koji je emitovan na Japanskoj televiziji NHK proglašen je za haiku majstora meseca avgusta. Do sada je objavio zbirke haiku pesama: Otisci snova (2012), Sloboda u izmaglici (2013), Filigranska sećanja (2017) i Tri senke ptice (2022). Ljubavna pisma Silviji Plat su njegov iskorak u poeziju dužeg metra. Živi i radi u Beogradu.
Najtiši jazz čuo sam ispod suha lišća. Noćas, dok sam pijuckao koktel Suhi poljubac. Sada je svježe jutro. Grlo suho od prethodne noći, u kojoj sam tražio odgovore. Nekakve tragove. Prikrivali su se pod lišćem, prikradali živici. Krivudali, zaobilazeći vlagu. Malo naprijed, malo unatrag. Na koncu, zora je naišla za njima i prebrisala ih granom sunčeve svjetlosti. Ali, zrikavci su bili svjedoci. Prigušene žarnice njihovih krila što su probijale ispod lišća. Gotovo nijemi. Glas ih je skoro sasvim izdao, rasušio se. Zvučni suhi list sporo je u luku dopirao do mene. Zamalo ishlapjela zvučnost. Rasušena puhaljka među zubima. Šapat iz bivše oaze usana. Dry Leaves. Autumn Leaves. Tragovi jeseni se primiču. Pod lišćem treba tražiti. Lišće slušati.
***
JAZZ NA IZDISAJU ili CHETE, ŠTO JE TO LJUBAV?
Zvuk pušten iz plućnog tjesnaca. Iz prostora zgusnute slobode. Putuje i priziva suzvučje. Ne očekuje nekontroliranu lavinu, ali na snagu sva- kako računa. Treba dospjeti do tvojega uha. Treba dati do znanja da želi da ga se čuje. Treba odjek svojega drugoga. Želi voljeti! Želju živjeti! Dije- liti se! Suzvučati! Putuje i polako se rasplinjuje. Zar nigdje? Nikako? Barem vjetar. Što treba ras- puhati? Što odsjeći? Što istisnuti? Truba urasta u vrž. Zov u mahovinu. Zvuk u lišaj. Šum u trulo lišće. Do čega je ako nije do zvuka? Ako nije do izdaha? Ni korak ti se ne čuje. Možda ga više i nema. I što je to zapravo ljubav? Znaš li ti Chete, što je to ljubav? Može li se zamisliti svijet kojemu truba ne treba? Bi li ga takvoga mogao voljeti? Bi li pristao na njega? Ili se jednostavno više i ne pitaš, nego samo tako pjevušiš dok se ne okuraži tišina?
***
MELANKOLIČNI PSIĆ
Chete, melankolični dečko. Trubiš iz duplji. Iz suhe hrastove kore. Ja šetam drvorede. Kao psića. Trubim kisik. Izgaram sumrak. Rijedak sam. Zaostao oblak nakon utihe. Polako se zgušnja- vam. Grančice na obzoru stanjuju se kao alveole. Napušta ih svjetlost, prelijeću ih vrane. Livada je sklopila cvjetove, suncokret je izdahnuo sunce. Trubi povečerje kao brod s daleke pučine. Chete, melankolični dečko, samo ti sjedi. Raskomoti se. Noga preko noge. Ovo je tvoja klupica. Ja moram dalje. Šetati melankoličnog psića. Trubiti mu nešto svoje kao tvoje. To je to. Pobratimstvo truba u šumskom svemiru.
______________________________________
IVAN BABIĆ (Imotski, 1961.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Od 1984. godine prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Od 1994. do danas zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i već više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, kao i programe Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Do sada je objavio devet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014., Pogledi, 2016., Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019., Umjetno disanje, 2020. , Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma (Naklada Bošković, 2023). Godine 2015. dobitnik je Nagrade “Tin Ujević” za knjigu Koncepcija vrta, a ove je godine u užoj konkurenciji za tu nagradu s knjigom Chet Baker na plaži.
„Bogu hvala, napokon je ostarila onoliko koliko je pričala o tome i, sreća, ova druga je, konačno, dovoljno besna u krugu porodice!”
Izjava umetnika: hteo sam da zabeležim tačnost momenta prolaznosti i veoma profesionalnu ljudsku moć zaborava. Kada sam bio mali, otac me je posvećeno učio da gledam kroz ocookulare radili su na ćutanje i veoma sam srećan što se, napokon, ne bavim time. Svoje buduće vreme, posvetiću pamćenju ljudskih potreba i svom malenom ožiljku na ivici vilice. Sve izložene fotografije su na prodaju i od prikupljenog nezadovoljstva kupićemo novi balans pripadajućem društvu. Želim vam prijatno druženje, baš onakvo kakvo smo mi imali, dok niste postali deo moje izložene prošlosti.
***
Naslov fotografije: Moja kaomajka
Fotografija: eksponat, broj 2:
„Kaomajka, moram da ti kažem – napokon si se udala.“
Izjava umetnika: često sedim u krugu porodice. Ta pozorišna publika znači mi sve, iako, uglavnom, nemaju pojma o čemu pričaju. Tada sam video kaomajku i kaokćer u prijatnom razgovoru, jer ova druga se napokon udala, a ova druga ume da priča o stvarima o kojima apsolutno ne zna ništa. Posle smo se susreli u foajeu i onda su mi obe objasnile predstavu, nakon što sam završio sve te, pozorišne, škole. Očigledno je da sam pao ispit kritike. Napokon mi je objašnjeno šta i kako da mislim.
***
Naslov fotografije: Samoća
Fotografija: eksponat, broj 3:
„Ja volim da budem sama, ali i da drugi sede pored mene u isto vreme, dok ja gledam sve ponovljive gluposti, pričaju mi, a ja ih ne slušam. Volim samoću.“
Izjava umetnika: Jednom sam sedeo pored moje majke i pokušavao da shvatim koliko ona ume da petlja prstima po slovima. Tada sam shvatio da slova nisu samo za govor, kao ni podrška, pa sam pustio svoju majku da me voli, tako što će me, povremeno, okrznuti pogledom u svojoj samoći.
_________________________________
GORICA RADMILOVIĆ (1992) diplomirala je i masterirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Odseku za srpsku književnost i jezik. Zaposlena je kao stručni saradnik na projektu Leksikon pisaca srpske književnosti u Matici srpskoj. Piše poeziju, prozu, pozorišnu kritiku i naučne radove. Objavila knjige poezije: Striži masku, konak nemaš (2017), Sedi, uješće te kamen (2022). Priredila: Jovan Ljuštanović, Pozorište kroz zečje uši, Novi Sad 2021; Jasmina Topić, Sada smo na ostrvima, Novi Sad 2022.
ukrala sam pero faberovo germansko ciganima na buvljaku sve samu istinu da zapišem
a najradije bih se najela pečenja i zaspala
***
GLAD
prišao si mi kapetane prišao da ti prećutim da dolazim iz tamnice iz analitičke ravnice sa dna epskog mora da na balkanu ponovo učim da hodam i govorim
prišao si mi kapetane prišao u postojbini vojvode milenka gde su muškarci hrabri i neuki na adi kale pokolju dahije otmu turcima žene eros se kao vatromet rasplamsa zemlju oslobodi
***
CICHORIUM INTYBUS L.
plavi cvet na kamenu šećer u krvi krv iz nosa sive usne vodopija
dušmanska gologuza ne prestaje da bokori s kolena na koleno u korovu našem
***
SITNA RIBA
ovde je reč o sitnoj ribi kofi punoj kedera deverika smuđ u džaku od NPK-a šire škrge beče oči po leđima udaraju starog ribara iz sećanja kedere bacamo na tiganj i jedemo kao čips ribu porimo u obliku slova T prvi rez grkljan drugi niz glatki stomak utrobu dajemo gladnim psima kada nam se u grlo zabije riblja kost gutamo velike komade domaćeg hleba umešenog sa 100% više babinih suza ovde je reč o sitnoj ribi dunavskoj sa granice koju smo pojeli i potrovali a onda se razišli
***
1935
izbledeli pogled naguran u ćoše čvornovati prsti hrasta u ubrzanom matematičkom računu radio si pevajući kamen na kamen slagao vence smo o đurđevdanu u dunav bacali konje na reci kupali imena u bukvu urezali vrelu zemlju bosi gazili golog preplanulog torza dečak u osmoj deceniji tom sojer vršačke gimnazije ukraden iz školske biblioteke zelenih tvrdih korica umesto biblije u kući u sopstvo samozasađen svetli primer kantovca među seoskom stokom ogromno skroman nem na uvrede radio si pevajući kamen na kamen slagao dok te crnom zemljom nisu prekrili bosonaga sloboda velika i strašna ćutnja kao kuća naša duboka i mračna kao bunar porodični podmukla kao bolest u terminalnoj fazi moćna kao nadolazeće mleko porodilje
***
OSVETA
više se ne plašim znam gde su ključevi grobna mesta kosti mojih životinja mogu da se osvetim popijem rakiju od šljive iz detinjstva koja cveta u oblacima kao sneg razvejana u smrdljivu kecelju skupljana mogu da se osvetim više se ne plašim
u pesmi
____________________________
MILIJANA RAJČIĆ diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bavila se istraživanjima na polju vizuelne umetnosti i novih medija. Izlagala je digitalni print, interaktivne i audio instalacije. Pojmovno i toponimski pripada granici. Odrastala je na tromeđi Balkana, Panonije i Karpata. Deo mladosti provodi u Venetu (Italija) a studentske i dane nakon studija u Novom Sadu. Poeziju objavljuje od 2024. godine u književnoj periodici. Autorka je zbirke poezije Numerisano, Presing, 2025. Trenutno živi i stvara u Požarevcu, u gradu u kom je rođena 1982.
Na potiljku nam je sumnja tuđih očiju. Na čelu pogled u – prošlost, po običaju nježniju i bližu.
Zanimljivo da se ne može se udesiti da ne znamo jedan za drugoga. Po mirisima se prepoznajemo, starim fotografijama, koje sakrivamo i ti i ja.
Ne volimo da smo pred objektivom. Niti bilo ko od nas.
Fotografijama, kojih se malo ko uopšte može sjećati.
Eh… Uštirkani građani, smotre i zabave. Crvene staze i zvuk tranzistora na sjedištu broj 12, red posljednji – posljednji, naravno.
Defile zamišljenih proletera. Glatka čoja u bilijarskom salonu, onaj ringišpil iščezavanja.
U dosijeu Grada toliko je reskih sjećanja.
Da ne zaboravim:
Ovo ti pišem izdaleka, da bih te bolje vidio.
***
TANGO NEPOSTOJANJA
Planete i pallonete
I
Bio sam utjelovljenje Grada. Ne samo jednom – neka ostane zapisano!
Kao kada mi je bilo osam godina: imali smo tango loptu, tako okruglu i zvonku loptu ne vidjesmo.
Kako su samo letjele pallonete Grudskom mahalom.
Bila je to prva argentinska lopta, ona kojom smo prvi put dokučili mjesec.
Istina je – tako mi junskih stihova i svemogućeg komadića tisovine.
Bili su to naši čisti kladenci.
Bijeli kao podlaktica one djevojčice sa imenom najmlađe Hore.
Pred nju sam već izašao s rumenim mjesecom: bio sam utjelovljenje juna.
II
Lopta koja je učila svijetu
Kako smo letjeli… Kako smo samo letjeli ka mjesecu. Bijele pallonete. Baloni, balončići, baloni…
Tango nepostojanja tamo se još redovno izvodi. Ali nas ondje više nema.
Kako nas je ta lopta učinila svijetom, srodnicima s planetom. Lopta koja je učila svijetu.
Uzgred, igrali smo tada za prenos uživo, za huk:
Come Fare Il Palloneto?
III
Svi smo debitovali kao samci, kao drska grupa usamljenika.
Još letimo, letimo na toj lopti iz hiljadu devetsto sedamdeset i osme, tako okrugloj, elegantnoj i brzoj.
Tako nalik vremenu kada se zemlja odista i obrtala.
Kada su stvarno kružile planete.
***
MJESTO KOJE ME NAPUŠTALO
Niko me u onom Gradu nije vidio, a svi su me znali
Mjesto je to rođenja, i začetak same smrti. Po pravilu, takva je kartografija zavičaja.
Onih čuda više neće biti.
Sâm preslažem teške knjige i čini mi se da sam srećan. (Sad mi je nanovo devet godina i na spratu sam knjižare Mladost.)
Kuda oni dani, tu i ja. U neznanje današnjih stanovnika, u sfumato ranih slika.
Posmatram Grad očima odlazećeg čovjeka. I korakom onog koji se vraća.
Onog koji vidi dalje taj Grad na poludjeloj vodi.
Vidi ga kako se odriče samoglasnika i kako isparava.
U nevidjelicu, u ono što ne čujemo.
Pojavio se kao skladište životā, kao najbliža misao.
Makar izmišljeno kazivanje iz knjiga kojima se vraćam.
A niko me u onom Gradu nije vidio, jer to je mjesto koje me je i tada napuštalo.
***
ČESTO NAIĐEM DO GRADA
Do praznog poštanskog sandučića
A gdje je – do ni na jednoj strani svijeta, Grad ovaj neusaglašenih pokreta. Sve je ostalo isto, baš sve. Natpisi na ulazima. Nepromijenjene strane preplašenog svijeta. Nepostojeći ljudi.
Pa opet, biva da nam se čini i sve nekako prirodno, drugačije nego nekad.
Svakoga ljeta (odnedavno samo svakoga ljeta) dolazim tu da bih sebe pronašao. I nikako ne uspijevam.
Iako je, kažem, sve ostalo isto. Horizont od dima. Linije do vazduha. Razbokorena stvarnost. Osioni mladići i ljudi koji su još od mladosti stari. Utvarna lica gledaju svud osim u sebe.
Pa jesam li opet samo stranac i šta ja to tražim u ovom Gradu u kojem sam sve vidio?
Samo ponekad, noću, dok se usne suše i sužavaju dok se zjenice – nešto me zbiljski vrati ovom mjestu s kojim sam srastao.
U odjek jednog vremena minulog, noću, ulazim sâm i prepoznajem onog čudnog dječaka. I dragu samoću napuštenih dana: prazno poštansko sanduče, nepoznato prezime.
Onda se u vodi budim, doznajem da nijesam više u Gradu,
– nego u ponovljenoj samoći.
***
HEKSAGONALNI GRAD
Ona jutarnja svjetlost zaklanja mi vid, ne raspoznajem žive i mrtve građane. A izgleda da je i njima svejedno.
Nijesam samo jedanput prepoznao na nebu njegove oblike – ko hoće da vjeruje, neka ga, ko neće – isto tako i sa njim.
Tek, ukazao mi se vazdušni plan Grada.
Neizmjerni Grad pojavljuje se u uskomešanim povorkama.
Naguravaju se po nepisanom rasporedu sve bivši dječaci:
na svakom je rogu po jedna izgubljena generacija.
Još učim gledati šestougaoni svijet.
Za onog koji će umjeti da raspozna heksagonalne objekte – Grad još živi.
Tako mi se jedne noći ukazala čak i šestougaona mjesečina.
Tada sam znao da sam na pravom mjestu.
***
JE LI ČITAV GRAD SAMAČKI HOTEL?
Je li čitav Grad – samački hotel?
Sami smo kada stupimo na to nesigurno tlo.
Nijesmo sami kada uvidimo dobrohotnost pjesme.
A kada ugledamo srodnike, nađemo se u poluživoj postavci: ljudi rasuti kao geomorfne skulpture.
Što je Grad imao više ljudi, svijet je bivao usamljeniji.
Grad kao prvo načelo. Ona iluzija početnog pregleda:
Što je veći bio Grad – sužavale su se njegove granice.
Da li je onda i čitav svijet – samački hotel?
___________________________________________
PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.
Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).
Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаатангелитенарамнодушноста: изабранапоезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama NewEuropeanPoets (SAD), Antologijipoezijeslovenskihzemalja, GrandTour — AJourneyThroughtheYoungPoetryofEurope (Münich, Njemačka) itd.
Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.
Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.
Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.
Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.
Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.
Slika kršćanske ikonografije: Gospa Žalosna, Beata Maria Virgo Perdolens, srca probodena sedmerim bodežima, sedmerim žalostima. Nekada zamišljam da mi koplje probada srce. Probadanje kao činjenica. Oslobođenje bez trajnih posljedica. Kontradikcija (dativ množine). Nije to fantazija o smrti.
Maštanje me smiruje.
Virginia ulazi u rijeku. Živim pokraj šume. Noću izađem. Ne bojim se mraka. Ne bojim se ljudi, samo da mi ne otmu ulogu. Dolazim do jezera. Tiho je. Mjesečina. Voda mirno stoji. Ne znam ima li ćuka. Čujem ga samo kod babe. Možda i ovdje. Ne sjećam se. Vjetar je. Patke spavaju. Čuju se žabe, ako je ljeto. Stavljam kamenje u džepove i ulazim u vodu. Prije me je opsjedao strah da ću upasti u jezero dok gledam suho granje kako pluta. Nikada nisam. Sada ulazim u jezero. Nije hladno. Muljevito je. Ulazim u tišinu.
***
Dvije žene, šminkaju se u podrumu francuske knjižnice.
Nisam stavila crveni ruž da ne bude too much. Umorna sam, bolesna sam, palo mi je željezo. Iscrpljena si. Pij si litru čaja od koprive, to ti mene podigne, i za ženske stvari.
Trampolin i dva crvena stolca, u dvorištu evangeličke crkve.
Crveni sako i dva psa, u parku Akademije dramskih umjetnosti.
Crveni sako, lakirane kaki mokasinke, mrkva hlače i nȉska lažnih bisera šeću bijelog i crnog psa. Bijeli pas skače kao na trampolinu. Trampolin je crn i plav.
***
Svi su gradski trampolini crni i plavi.
U perifernim kvartovima koji su postali elitnima pa žene u autobusima nose stvari u Hermès vrećicama; sada i one imaju Jane.
U crkvenim dvorištima jer vjernici imaju puno djece a djeci je dosadno pa da svima približe radost Kristovu. Crno-plavi trampolin radost je Kristova. Radost nekomplementarnih boja.
Strast čitanja: koncepti koji više ne postoje mrtvuju na torbama za špeceraj.
***
Poput djevojčice, gradi kućicu od stolaca na kojima piše zadaću i pravi loptice od plavoga plastelina (plava je boja za dječake).
Dva školska stolca pokraj stola, ex chatedra (ekskatedra), na stolu šalabahteri, dva trokuta, Odgen i Richardson misao simbol stvar/referent, nacrtana dvostruka strelica iznad dg, Ullmann smisao/pojam ime stvar, stol je star. Uredno polaže ruksak i smeđi montgomeri na izgrađenu kućicu. Ona je provokatorica čija urezana potreba za urednošću dokida subverzivnost. Ne mogu je neutralizirati ni lascivne opaske. Izgovara ih uz vragolasti smiješak. Ona je dečko.
***
Ako jezero ne bira tko će mu prići, odakle meni pravo?
***
Prenuo me osjećaj tebe.
A ptice mirno počinju pjevati.
***
Ako budeš hodala poljima daleko ispred mene, neću te sustizati. Samo ću te gledati kako se stapaš s obzorom, sretna.
Ja ne mogu govoriti puno kada osjećam puno. A ti ni ne znaš.
***
Bila si lijepa jučer.
Same oči. Ne vide se usta. Pupoljci. Samo zelenilo. Nestvarno uokvireno čistim linijama, čistom otvorenošću. Bakreno zadebljanje kapaka, urezano glatkom kožom. (Obeshrabruje.) Dopušta razumjeti luđake koji žele zadaviti savršenu ljepotu.
Možda cirkularnost pomogne. Zelenilo muljevite vode kojoj se prepuštaju samoubojice. Otvorenost ledenjačkih brazda. Bakreni prozorski kapci razrušenih tvornica. (U suton.) Postojanost smrti. Slojevita ranjivost. Bila si lijepa jučer.
Jučer – kronologija izgubljenog vremena.
Vrijeme je pleonazam. A kada bi se vrijeme udvostručilo, bismo li se i mi udvostručili? Bila bi lijepa jučer. Ako vrijeme dovedemo u pitanje, bismo li postali svemogući? Bismo li mogli graditi paralelne svjetove?
Ako bismo mogli graditi paralelne svjetove i živjeti u njima paralelno s ovim životom, postojala bi paralelna ti i paralelno ja. Jer ako bismo mogli samo skakati iz ovoga svijeta u paralelni svijet, mi realni, a ne paralelni, i ako bismo mi realni uskočili u taj paralelni konstrukt (odjednom, u pokretu, povratku iz kasnoproljetne dokolice, u haustoru koji miriše po svili i vlazi), ne bismo se više nikada vratili.
Zato je bolje ograditi se od opasnih sentimenata paralelnom osobnošću, bogatim rječnikom i sintetičkom savršenošću, zazidanom realnošću. (Kao i sada.)
Bila si lijepa jučer.
Jučer – kronologija izgubljenog vremena.
***
Vrapci su uvjet nedjeljne tišine.
***
Smorilo me ovo vraćanje u prošlost.
Dvije djevojke razgovaraju u autobusu.
Na maturi ću pisati samo kratke rečenice jer ne znam pisati duge rečenice. Ma da, tako i ja, samo stavljam zareze svugdje gdje stignem.
Probat ću i ja sa zarezima, možda manje smaraju,
__________________________________
BUGA BOSANAC rođena je u Zagrebu. Diplomirala francuski jezik i književnost te lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše razne tekstove i glazbu, a službeno prevoditeljica, voditeljica projekata i slučajna layout developerka. Za vrijeme i nakon studija sudjelovala u pisanju i objavljivanju akademskih publikacija te konferencijama koje su se bavile vezom različitih jezičnih aspekata i shizofrenije. U isto vrijeme, bila potpredsjednica, glazbena producentica i voditeljica kazališnih projekata, performansa i instalacija u Udruzi Budna te pisala scenarije i glazbu za obrazovne emisije i dokumentarne filmove HRT-a. Pišući prozu, poeziju i publicistiku, bavi se slojevitošću identiteta, mogućnošću dijaloga između različitih društvenih slojeva te novim čitanjem tradicije u suvremenom kontekstu.
Sa kanapa, rastegnutog između vinjage i krova, visilo je zlatasto zvonce. Ispred čovekovih očiju bila je planina. Gotovo je rukom mogao dosegnuti do nje. U to da će uskoro ozeleniti nije bilo sumnje.
Žena mu donese kafu. I rakiju. Proteza razmigoljenog sunca klepetala je oko njih. Žar-zmija se obavila oko planinskog vrha.
Bio je tako star. Vek nikako nije uspevao da se odmakne od njega. Ljuljuškao se na stolici napred-nazad, napred-nazad.
Ni previše pametan, ni previše glup.
Čovek ko čovek.
(Njegove misli i nisu bile neke misli. Kada bi želeo da se načini mudrim, ponavljao je, posebno neznancima, to da se zakonima bave političari i pravnici, to da svako kroji odelo za sebe. (Citirane misli se dokopao davno, ispred šaltera, čekajući na isplatu). Inače bi o njemu, bojao se, mislili da je prostak, jednostavan, ovčar, sa šubarom, koji više nije ni ovčar. Koga žena izvede pred kuću i smesti na stolicu okrenutu prema planini. Sa koje posmatra svoj svet. Svet koji je samo nekoliko puta napustio. Jednom duže. Tada je išao u vojsku i rat. I nekoliko puta nakratko. Tada je posećivao odseljenu decu i završavao neodložne poslove).
Svega se sećao dok je posmatrao planinu. Samo je tu postojao. Onda je podigao štap i njime protresao zvonce. Zvuk se isprepletao sa zracima.
Rekao je ženi naslonjenoj na rukohvat stepeništa: ‘’Gle, babo, kako starac mre!’’,
I učinio je to.
***
PAVILJON
(II deo poeme, odlomci)
*
Soba je sada puna.
U njoj Igor M., iz Surdulice, muzičar.
Nebojša K., iz Leskovca, lekar, sa nosem koji je zamesio neki romejski pekar.
I pesnik (smućen od lekova, treći talac zajedničkih pehova).
*
Igor. Rođen 1977. godine.
Muziku iz filma ‘’Anđeo čuvar’’ trubi putevima Leskovca, Guče, Surdulice, Niša, Vranja, Beograda, Gadžinog Hana…
(I čuva snimke nekih nastupa, u mobilnom telefonu, spakovane za slučaj da zasijaju mesečeva deca, da zaplovi parobrod, ako uzvitla mećava, ako otkupljuje, kao nekada, otpad, ako mu kćer rodi još jedno unuče, ako ide u nadnicu da vadi krompir, bere maline, višnje, ili sakuplja odsjaje naviljaka raspojasanih trava).
*
Imam lepu kuću.
Gradili su je muzika, otkup gvožđa, nadnice.
I da t’ kažem, nije lako da se vadi krompir, da se nadniči, da se orezuju, beru maline i višnje…
Teško je…
Al’ meni dobro…
Za tri dana petsto evra.
Uh, što volim kad šušti lišće, trava, kukuruzi, i kad šušne lova!
(‘’Petsto evra’’, pitam ,’’za tri dana, od branja višanja i malina šišanja?”
‘’Ma gde od malina i – reče li ti – ‘višanja’?!
Ne, ne, ne, od sviranja!
Moglo bi i više, al’ meni dosta – srećan sam: para mi džep pipka, svirka mi dušu štipka’’).
*
Jedne noći njegovog plača ne beše.
‘’Vidiš, ne treba ti to’’, pomenuh, ‘’živ si. I bićeš živ još izvesno vreme. Koliko i bilo ko od nas’’.
‘’Znam, mili brate, al’ teško je, teško…’’
Pomerio je glavu prema prozoru, ka nebu, koje je u gradovima, u onaj sat, indigo.
*
Mašine su grizle ispod prozora. Bučni rovokopači i bageri, nemirne igračke za predgrađe snova užeglih bolesnika.
(Kloparali su raspamećeni besovi, burgijali po onima čija srca behu najedili stresovi).
*
Pustio je muziku.
‘’To je muzika iz filma ‘Anđeo čuvar’. Da li si gledao film?’’, pitam.
‘’Nisam, majke mi mile’’, odgovara, ‘’ali kao da jesam. Tu sigurno neko plače. A neko je, možda, srećan…
Teško je to… Teško…’’
*
Najbolje je meni kada sam u bolnici,
ali ne u ovoj,
već u onoj u kojoj radim.
Miran sam i od vas i za vas…
(Doktor je besan jer mu telefon nemilice zvoni,
a tek što nije zaigrao Đoković čijoj igri ne ume da odoli).
*
Opet telefon.
(‘’Ne, be, decu mi nosi, ne treba mi ništa!
Što ‘č’? Ne treba, ne!
Aaaa, u bolnicu? Ma katastrof!’’)
*
Nemoj da ih dovodiš kada ti kažem! Neće vas pustiti! Korona!
Pa, dobro, ženska glavo, radiš isto ovo u L. Ti bi pustila nekoga?
A, ne bi?! A ovde bi da probaš… Neće te pustiti…
Dobro, donesi mi četvrt bureka i jogurt…
*
‘’Ej, najvolim ‘Đelem, đelem’. To je naša himna. A ti?” ‘’Pa volim mnoge pesme…’’ ‘’A voliš li recitacije, a da su naše?’’ ‘’Da. Najviše jednu pesmu ‘Stražilovo’ pisca Crnjanskog i Raičkovićeve ‘Zapise o crnom Vladimiru’, i…’’
‘’Dovoljno. Ako ima na internet, ću pročitam. Ću zabeležim. Kako reče?’’
‘’ ‘Stražilovo’ i ‘Zapisi o crnom Vladimiru’…’’
‘’E, tako!’’, zapisao je naslove.
*
Dva dana kasnije njegove nabrekle beonjače sa tamnog lica slute:
‘’Pročitao sam, da ti kažem, obe (namučio sam se – muče više od trube): nisam razumeo baš sve u stihova priči, ali moja sudbina na Vladimirovu mnogo liči!’’
*
‘’Ju, šta radite gore?! Presede mi sendvič! Odmah da ste sišli!’’
‘’Ma nemoj, sestro, da me grdiš, nisam od ti’! Gde bi’ tako nešto? Zašto da ripim, da pidžamom vrapce rasterujem?
Dođi da vidiš došla mi žena i brat mi
i unuče moje da ga vidim
ćerka ga rodila slatko i mekano ko rani kukuruz ko kukuruzna svila
Al’ me ne vide, sestro, ne vide ni kad na radijatoru stojim, džaba mašem doktorovim novinama kroz prozor.
Ne bi me videli ni da stvarno poletim, da se sa simsa odlepim, da hodam vazduhom, da činim čuda!
Vičem u telefon: ‘Slepci, treći sprat, levo od bagera što kopaju dvorište!’
Slušaju i ništa.
A znaš li, sestro ‒ baš me zanima ‒ šta ovi dobri ljudi kopaju i danju i noću?’’
(Nebo je čisto, jesenje plavo zri, a meni, posutog smehom, od lekova se spi).
*
Sad’ u mome mestu od ranog jutra zuji jedna mala ptica – kolibri, koja je slična čigri.
Ovde je, pa, za tili čas, onde. Čini se za treptaj veća, a nije stiglo ni podne.
*
I mojim krajem leti taj zanimljiv živuljak, što podseća na kolibrija.
No unapred znam da ne vredi da te ubeđujem da nije reč o ptici, već o insektu.
(Našem čoveku je nemoguće bilo šta doreći.
Neke osobine mu ne može ni hirurški nož saseći).
*
‘’A onaj naš, doco, noćas izgubi na Openu?’’
‘’Izgubi. Šta ćeš? Kad neće ‒ neće, kurate smo sreće’’.
*
‘’U utorak Vas’’, rekoše mi, ‘’otpuštamo’’.
EPILOG
Izbušenih vena, raskopanog srca, još uvek van sene, evo novog mene!
UZ EPILOG
Kupujemo gvožđe, akumulatore, bakrače.
Kupujemo pocepane kazane, bakar, mesing.
Otkupljujemo usisivače, na licu mesta otplaćujemo!
Najbolje plaćamo vaše bušne šerpe!
Sve elektronsko, bilo koji televizor, uzimamo!
Za vaše stvari dajemo plastiku!
(‘’Pazi na rupe, bre, majmunu jedan!’’
‘’Isključi razglas, glupačo, slušu ni ljudi’’)!
Kupujemo! Kupujemo! Novac dajemo!
(Brat radi stari posao, a pomaže mu nova žena.
Igor sedla oblake.
Kombi juri li juri.
Za njim i pred njim samo putevi).
***
KAPA I KONTRABAS
Nasmešim se kada se setim toga:
Šetao sam podnožjem planine, pratio životinjski trag, iščekivao maglu, koja se već, nedorečeno, vešala o stabla.
Trag je vodio do livade i napuštenih torova.
I, onda, prvo sam naišao na okačenu belu kapu. Bila je kao okrenuto zvono, landarala na šiblju.
A, potom, na kontrabas raspuklog tela. Bez žica.
(Podsećao je na razgolićenog čoveka. Nalakćenog na drvo. Razjapljenog dubokog pupka. Širokih ramena. Koji je ostavljen. Zaboravljen).
Pitao sam se kako je moguće da to ne primetim pošto onuda često prolazim,
no vidljivo, izgleda, neretko zaobiđemo.
***
PTICA I PAUK
Ti si čuvena ptica ja čuveni pauk
Ili uopšte nisam čuven a malo je verovatno da sam i pauk
No mreže nesumnjivo postoje, grabe dane i nestaju sa njima…
*
Ponekad se, lepršajući, pretvoriš u svetlastu nit.
(Ne, ti svakako nisi ptica)!
Taj trenutak priželjkujem
pošto se tada prosipaju reči,
a sporedni put, kojim se krećem, nekuda vodi.
***
VREME SEBI NIJE VREME
Svi ti dolasci i odlasci. Sve te tanane putanje do sopstvenog odraza.
I vezivanje čvorova. Jednog za drugim. Dok ih ima.
__________________________________
DAMIR JOCIĆ rođen je 1973. godine u Svrljigu (Srbija). Pesnik i prozni pisac. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nišu. Knjige: ‘’Vetrovi u pričama’’ (roman, Beograd, 1997), ‘’Lavirint tišine’’ (zbirka pripovedaka, Beograd, 2001), ‘’Teskoba’’ (roman, Beograd, 2004), ‘’Godina’’ (roman, Beograd, 2013), ‘’Opna’’ (zbirka pesama, Kraljevo, 2019), ‘’Dečak i druga priča’’ (roman, Beograd, 2024), ‘’Dani’’ (zbirka pesama, Kraljevo, 2024). Za roman ‘’Dečak i druga priča’’ dobio je Nagradu ‘’Dušan Radović’’ i Nagradu Zmajevih dečjih igara ‘’Rade Obrenović’’, dok su prethodne njegove knjige ulazile u izbore ili dobijale glasove za još neke ugledne književne nagrade (‘’Branko Miljković’’, ‘’Biljana Jovanović’’, ‘’Meša Selimović’’, ‘’Ninova nagrada’’). Živi u svom rodnom kraju.
čovjek-časopis 