Category: poezija

NOVA POEZIJA SANDRE CVITKOVIĆ

poezija

ISKRASTI SE…

Na HRT-u 2 je Priča iz Bronxa
u loncu paprike roge, mrkva i paradajz
Na Instagramu je Dan žalosti, na Facebooku je Dan oslobođenja
A u Bronxu govore talijanskim jezikom

Kao i svaki pokorni građanin, biram Amerikance i ne trudim se da shvatim
niti se trudim shvatiti
Ne koristim ženski rod kad govorim o sebi
nisam sigurna je li to dovoljno autentično
i ako jeste, čija je žena prva progovorila za sebe

Dječaci oponašaju najglasnije i udaraju se u prsa
Pokoji obraz zadrhti pred djetetom pa kaže
E moja djeco, šta smo vas ostavili u amanet
A onda urade šta moraju
Nasljeđe se ne preispituje
A kako i da se preispituje kad su cijene opet skočile

Znala sam tko je Magic Johnson prije nego što sam znala tko je Dražen Petrović
Nimalo nepatriotski s moje strane, jednostavno je
Negdje ljudi igraju košarku, a kod nas su košarkaši odnekud
Kao dijete sam imala problema uočiti razlike
Ponekad se činilo kao da nikad neću naučiti računati vrijeme
vezati pertle i razvrstavati ljude po imenima

Danas svuda dolazim ranije iz straha da ne kasnim,
Pertle vežem lijepo, ali i suviše nepraktično
A kćeri ću dati ime Iskra, u nadi da će se iskrasti iz moje priče

***

KAKO ZAŠTITITI DJEVOJČICE OD POGIBIJE

Odlaziš iz najokrutnijeg od svih svjetova

Neke žene ne uspiju dočekati jutra
one se čuvaju u klupku,
u fetusu,
među svojima
i vidiš im samo plahe oči
koji ne žele odrasti

nešto smo im bespravno oteli
istog onog dana kad su dale zakletvu
da će pričekati još malo
da još nije došlo vrijeme za njih
i otada im nikad ne vidiš umor, bore
ni godine

njihova se koža opire našim kalendarima
i bivaju sve manje i mlađe
i sve slabašnije
u očajničkoj nadi da ih netko spasi

Djevojčice nemaju prilike ostariti

Njihov je dan satkan od preostalih atoma snage
kojim biraju posljednji otpor

Laku noć, Kristina
valjda ćeš na svom putu sresti još djevojčica
u jednom od manje okrutnih svjetova

***

UZROČNO-POSLJEDIČNA PJESMA

Noć se spušta
Preko ključanice i cipela ispred vrata
(kad navratiš da znaš gdje stanujem)

Preko knjiga koje nisu vraćene u knjižnicu samostana jer je bog milostiv
(kad navratiš da znaš na kojoj sam st(r)anici izašla da te pričekam)

Noć se prikrada jagodicama mojih prstiju koje igraju sjenama
(kad navratiš da znaš koliko nježnosti čekanja za sobom povlače)

Preko uvelog cvijeća i okrnutih vaza
(Kad navratiš da znaš koliko je proljeća prošlo od zadnjeg aprila)

Noć treperi oko leptira koji se povlači po rukavima koji vire iz ormara
(Kad navratiš da otvoriš prozore)

Preko nasmijanog lica
(Kad dođeš, da ostaneš)

_________________________________________

SANDRA CVITKOVIĆ, rođena 1992. godine u Doboju, čeličila u Glamoču, studirala u Mostaru, sjedila s druge strane školskih klupa; odrastala odsustvima iz regiona i sada je ponovno u Mostaru. Objavljene su joj dvije zbirke poezije „Lucidni zapisi“ (Književna nagrada grada Karlovca „Zdravko Pucak“ za 2017. godinu) i „Kako zaštititi djevojčice od pogibije.“ Poezija objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak, francuskom zborniku Nouvelle Poesie, grčkom zborniku Anthology of Young Bosnian Poets te na portalima Strane, Astronaut i čovjek – časopis.

DVA PETKA POEZIJE NEVENE PAUNOVIĆ VOJNOV (iz zbirke “NEMA TU NIČEG SENZUALNOG”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2025.), 1/2

poezija

SEDAM GODINA U TURSKOM SEDU

Pre dvanaest hiljada godina
ili pre dvanaest sekundi
indijanska stopala tresla su praporcima
Crni prostor
povremeni bljeskovi
beli dim i zujanje u pozadini

Budi u jednoj tački
biću u tri istovremeno
Moja stvarnost stvarnija je od tvoje
Moja podmornica obara tvoj avion
Vi manje duhovno nadareni
nastavite da sedite u turskom sedu
i osluškujete uzalud.

***

SUPEREGO

Sa smirenošću hirurga ona može da:
Presadi sebi srce žive osobe
Posmatra pucanje brane
Ostavi promrzlo lane u šumi
Prosledi obeležene novčanice
Pluta povrh ljudskog stampeda
Uništi krhku dečju veru u sebe

Uronjena u plišani tron bioskopa
gužva maramice
dok filmski producenti manipulišu
njenim reptilskim mozgom
Suze su prosta fiziološka reakcija
Nikoga zaista ne potresa
to što je izmišljeni lik slučajno zapalio
kuću i svoju porodicu
Slepa je za toplu zavisnost
uostalom
i psihopate hrane golubove u parku.

***

U OČEVOM ODSUSTVU

Istorija sabija tri života
u njenih četvrt veka

Rat znači dati
babin pozlaćeni servis
samo za jedno jaje

Do sledeće krhke homeostaze
majka krije naglasak i prezime.

***

POLITIKA OSVAJAČA

U pesku i kipuima
na nadlakticama i totemima
stanuju nevidljiva srca simbola

Poslednji tumači
umrli su od malih boginja
kopalja konjanika
u najboljem slučaju
kao senilni starci

Oficirska deca
igraju se ispražnjenim znakovima
Crtaju ih na stablima
daju im nova imena
koja načuju iz razgovora očeva

Njihovi potomci smišljaju pesmice
utiskuju plesne korake u zemlju
Odrasli prate igru
gazeći po dečjim otiscima

Žene vezu linije plesa
prišivaju braći na rukave
Prelaze reku – gube se
u potrazi za relikvijama
Vraćaju se kao aveti ili spomenici

Simbol je oslobođen odgovornosti.

________________________________

NEVENA PAUNOVIĆ VOJNOV rođena je 1982. godine u Beogradu. Završila je Fakultet dramskih umetnosti, odsek za Pozorišnu i radio produkciju. Donedavno je sebe opisivala kao lečenu radnicu u kulturi. Pesme su joj zastupljene u zbornicima “Tajni grad” i “Sunčana strana ulice” (PPM Enklava, 2022. i 2023.), publikaciji “Mesto pesnika u radničkom stroju” (Muzej Jugoslavije, 2022), digitalnom časopisu “Bludni stih”, kao i na regionalnim portalima Strane i Astronaut. Bloguje od 2006. godine i objavila je zbirku priča “Točak, topla voda i rupa na saksiji” (RACIO, 2022). Živi i radi u Crepaji.

ČETIRI PJESME ISIDORA IGIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “DOBROTA”

poezija

GDE DA SE NAĐEMO?

Gde da se nađemo?
Da li na proslavi
neke godišnjice male mature,
da bi se obradovali kada vidimo
da nismo jedini kojima godine,
uporno i nemilosrdno,
povećavaju brojeve na vagi
i smanjuju brojeve odeće,
shvatimo da su nam vicevi bajati
i već odavno nisu smešni
i da se više niko ne seća
bilo čega, na isti način?

Da sa olakšanjem saznamo
da su neki od nas imali još manje sreće
u životu,
da saznamo da nas je sve više pod zemljom,
dok orkestar koji čine klavijaturista
sa matricama i šabanajzerom i
pevaljka u miniću falševima
uveseljava sve pijanije goste
pesmama kojima smo se smejali kao klinci
jer su glupe, banalne i krš,
a sada kao uživamo.
Da li smo tada lagali jedni druge u vezi sa ukusom
ili sada?
I ne, neću da ti priznam da se
uz ovo najbolje veseli jer
mene ovo ne veseli
baš ni najmanje.

Da li da se sastanemo
u tapaciranim igraonicama,
dok pazimo da se klinci ne povrede, brzo
razmenjujući vesti između povika i pritrčavanja
da se mališani podignu i vrate na tobogan,
ili da se dogovorimo u vezi sa odlaskom na kafu
ili pivo, koji se nikada neće desiti.

Dok upoređujemo tačnost svakog sata na zidu
sa onim koji nosimo na ruci
u sentimentalnoj diskoteci
sa muzikom iz devedesetih
koja je trebalo da ostane zakopana zauvek, tamo i tada
da plešemo smešni i sakriveni bukom i mrakom
od svega zbog čega bi zaplakali,
od svega što nikada nismo rekli i priznali
nikome, a možda ni sebi.

Sve vas volim i želim da vas zagrlim i
čuvam baš tamo gde smo se rastali pre
30 godina
ali molim vas
nemojte da se nalazimo.

***

PRETRAGA

Pretraga je pokazala
da je Dobrota naselje u Crnoj Gori
zatim psihijatrijska bolnica
Onda postoji neka zbirka pesama koja je pominje
Pa ponovo apartmani, plaže
Knjigovodstvena agencija Dobrota
Ima ljudi sa tim prezimenom
Definicije iz rečnika dolaze tek na kasnijim stranicama
Jedan naslov kaže
dobrota je najhrabriji izbor
Koji možete da napravite
Promocija donacije matičnih ćelija
Ima i turska serija s tim imenom
Još hotela i letnjih smještaja
I već smo na desetoj stranici pretrage
Ne planiram da ovde nastavim da je tražim
Iako je ovaj način sasvim uobičajen
Smisliću nešto drugo

***

ROĐEN ZA TO

Ponovo sam krenuo na groblje
Ono je gore iznad grada, visoko
Zato bi vam rekli
Da je to dobra lokacija

Put je sa obe strane ograđen
Stablima zelenog drveća
Od kojih je najlepši
medeni Bagrem

Deo grada u kojem živimo zove se Bagremar
Imamo i voćnjak koji cveta
U proleće

I sve tako lepo miriše na život
Na mom putu do groblja

Ljudi tuda vole da šetaju
Ali ispred groblja naprave okret na petama
I vrate se nazad

Ja sam nastavio pravo

Već mesecima odlažem
Da posetim svoje rođake i prijatelje
Kojih sada tu ima više
Nego dole, u gradu

Pomislio sam da bi neko mogao da me pita
gde sam krenuo
pa bih mogao da kažem:
idem da obiđem društvo.

Naravno da niko nije
jer je jasno gde si krenuo
Tim putem

Prvo kod ćaleta
Da vidim da li je dobro urađen
Posao opravke spomenika i
Ograđivanja grobnog mesta
Za majku.

Tu sam seo i isplakao se
Onda sam otišao da se umijem
I potražim grob prijatelja
Koji je od nedavno tu

Nisam ga pronašao
Ali sam naišao na mnoge druge
Slučajno, kao na ulici
Javio sam se i podigao ruku
Ej, de si

Krenuo sam nazad
Treba da svratim u prodavnicu
Imam spisak u džepu
I na putu nazad mučim se
sa jednim pitanjem

Da li smo mi rođeni da nešto postanemo
ili nešto postajemo svojom odlukom

***

PONEKAD ALI SAMO NAKRATKO

Poslednji put smo otišli u grad
i bilo je dobro
blistali smo u prašini, magli i dimu,
koji se uvlačio u odeću
i nije želeo napolje
danima
smo veslali na tom kursu
kao očajnici i pevali kroz plač
trudeći se da se ne vidi

Bilo je dobro
izaći iz sebe na beskrajne serpentine
u široke priče koje se pružaju dalje
sa svakom izgovorenom reči
od toga se gušili u smehu, u nonsensu
odbijali svaku tvrdoću i trud

i kako su tu upale godine
i kako su tu upale nekakve istine
strašne i mistične kao crni monolit iz onog filma
koji niko ne može da pomeri
ja ne znam.
Da li ti znaš
kako smo postali ovakvi
gde je ona naša sjajna zajebancija
to mi nedostaje
da li mogu sam da odigram preostalo vreme
možda ali me ponekad
jako zamara
i onda taj umor neće da izađe danima
kao da i sebe moram da raširim na terasi štipaljkama i ostavim dok me vazduh i sunce ne poprave
dok ponovo ne budem ali samo nakratko
onaj sa obrnutim zarezom na kraju usne
jer po tome si znao da nešto spremam
i da će biti dobro

________________________________________

ISIDOR IGIĆ rođen je 8. 1. 1977. godine.
Objavljuje albume sa autorskom muzikom za nezavisne izdavače Slušaj Najglasnije, Brlog Rec, Minimalna izdanja, kao i samostalno.
https://isidorigi.bandcamp.com/
Pojavljuje se na nekoliko kompilacija nezavisne, lo-fi i nekomercijalne muzike.
Poeziju objavljuje u časopisima za književnost i kulturu Libartes, Buktinja, Čovjek Časopis, Novi Oktobar.
Objavio je dve zbirke pesama: Brisani prostor (samizdat u elektronskom obliku) i Vraćam se odmah (Poetikum).
https://belakarneval.blogspot.com/
Piše stihove za sastav Kodagain, čija se muzika često može čuti u radijskim emisijama Moć veštica i Pop Depresija.
Najvećim dosadašnjim uspehom smatra emitovanje jedne svoje pesme u radio-emisiji Neonska duga, autora i voditelja Žikice Simića, na Radio Beogradu 2.

PET PJESAMA DANICE PAVLOVIĆ IZ ZBIRKE “ZABAVA KOD MOJIH JA”, Kulturni centar Novog Sada, 2025.

poezija

SVETKOVINA

Pričajte očima i glasom boje slonovače
Komunicirajte korenjem
Gledajte porama
Izdišite kiseonik
U užem izboru za život

Provlačite se kroz godove
Mumificiranih osmeha
Indigo kopija sekvoja iz parka
Kroz otkucaje srca planete
Nikada nikada same
Sestre u nevidljivom kolu
Miluju moć
Ušuškanu
Uzavrelu na našim
Dlanovima
U srčanim komorama
Novog doba

***

ŠESTI CIKLUS

S Natalijom Marković

Uslovi su dobri
U zoo-vrtu istrebljenih vrsta,
Deca gledaju hologramske projekcije po’ouli ptice,
istočne pume i severnog belog nosoroga.
Dok Zemlja postaje Venera, ali to se neće brzo desiti,
Osećaju toplotu dok obrisi nekog drugog detinjstva
miluju njihove programerske ruke.
Medvedi postaju roboti, tragovi zvezdanog jezika
kriju se u krznu pume,
Kada će doći jutro puno polarne svetlosti?
Sibirski tigar je tužan i sanja snežne bajke,
Zagrljaje mećave i miris vetra.
Pokriveni senkama pantomime,
Ptica grabljivica pored vatre,
Sakupljači dugih noći,
Čekaju u redu ispred šatora kriogeničara.
Šumski duhovi su napravili novu društvenu igru
za sve životinje,
Imitacija planine i beskrajnih okeana.
Crno Sunce na horizontu besmislenih pokreta
porodice lavova,
Strah je zaspao na vlažnom lišću,
Svežina novih manifesta zelenih vodenih boja.
Vuk je pitao jelena: „Da li ćeš znati sutra kada osvane
jutro na Antarktiku ko sam ja i kojim jezikom
govorim?”

***

PRUŽI RUKU

SF duše zgrožene su prizorom kože
Koja otpada
Nije to epiderm
Dekadencija pospešuje varenje
U kašičici grada
Crvena svetlost ima oblik ostarelih lica
Hologrami turističke zone
Podzemlje otkucava
U ritmu oduvanog maslačka
Duh tranzicije spava ispod mosta
Protočnosti umiranja
Zatvori oči i sve to neće nestati

***

KOD MARGARET U GOSTIMA

Sedimo i ćutimo
Sa travom i vetrom i zvezdama
Nevidljivim
Na plavom nebu drvenoj tavanici

Komunikacija je svedena
Na odraz u prozoru na disanje
Vibriranje trepavica otvorenih očiju
U sopstvenim isparenjima
Blizina odsustvo
Priziva
Vazduh se lepi od autoritarijanizma
Iznova iznova
Sloboda se osvaja
Stalno i teško
Izmiče prosipa se u sekundama
Bezbrižnost je sapeta u nervima

Intimne stvari kao što je pisanje
Radim krišom
Intimne stvari kao što je disanje
Radim krišom
Dok se polako podiže
Ektoplazma nad deponijom
Ka visinama

***

KLJUČ

Jednostavnost je putovanje
Moje ime je koža
Instant verzija sebe
Zaključana u kutiji androida
Reinkarnacija prostora i vremena

Zaljubljena u svoj tekst
Zaljubljena u svoje telo

Ne postoji
Nastaje
Sad je vidim
Sad ne vidim
Tu čarobnu knjigu
Raste i smanjuje se
U isparavanju sadržaja

Ludi zajedno ludi
Igraju se bogova
Slave kišu
Epigenetički inženjering
Na raskršću vremena i prostora

Suze su hladne majske noći
Noći borovnica prolaze
Devojčica sanja da spava
Jezik je realnost
Raste i rastače se
Kroz ključaonicu
svemira

_______________________________

DANICA PAVLOVIĆ (1976, Beograd), učestvovala je u projektu Centra za stvaralaštvo mladih Dnevnik 2000 (2001) i projektu A megaphone (ChainLinks, 2011). Objavila je zbirke pesama Vertikalni horizont (Matica srpska, 2002) i Slobodna teritorija (Orion Art, 2011).
Kao članica Ažinove škole poezije i teorije koju je vodila Dubravka Đurić, bila je urednica i autorka u zborniku Diskurzivna tela poezije (AŽIN, 2004).
Zastupljena je u antologijama Tragom roda – smisao angažovanja (Deve, 2006), Iz muzeja šumova (V. B. Z., 2009), Prostori i figure (Službeni glasnik, 2012), Van, tu: free (OFK, 2012), Restart (Dom kulture „Studentski grad”, 2014) i Cat Painters (Dialogos, 2016). Pesme su joj objavljene u časopisima u Srbiji, Poljskoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Turskoj i SAD. Od 2008. godine je bila jedna od saradnica časopisa ProFemina.

PET PJESAMA LUKA PALJETKA IZ ZBIRKE “NEBO ZA DUGA RASTAJANJA”, Naklada Bošković, 2020.

poezija

TIŠINA

A onda dođem, sam, u negdašnji naš dom
i smišljam način kako do jutra ću preživjet
bez tebe koje nema, sada, i nikad više,
kako to gavran kaže, neće ni biti, sivjet
zidovi počeli su sve jače, sve je tiše
nego je ikad bilo i ne bih bilo kom

poželio tišinu takvu, a uvijek netko
govori nešto što će također povijest biti,
a nije, mi smo povijest, najvažnija, a neće
zapisati je nitko u knjige, neki rijetko
spomenut će nas, možda, ipak, uz malo sreće,
zapisat će u svoje kapi nas stalagmiti;

bili smo, sad nas nema, što bismo više htjeli:
pili smo što smo pili, jeli smo što smo jeli.

***

NEKAD

Nekad nam je na dohvat bilo sve: kruške same
padale su pred naše noge i šljive plave,
i jabuke su k nama kotrljale se, bježi
od mene sada svaka grana, iz moje glave
najljepše misli hrle negdje u srce tame
i struji neki vjetar koji mi kožu ježi,

ne smijem pružit ruku onamo gdje sam znao
uvijek da ću te naći, kao da pružam prste
u ralje ovog strašnog vremena što sad živi
u svakom satu kuće ove; ne, meni nije žao
što sve izbjegava me, znam: tužan, kužan sivi
vuk sam u nekadašnjem ružičnjaku, bez čvrste

ograde, košute su nekada bile moje
družice na studencu, a sada sve se boje.

***

KAZNA

Svaku se večer svučem i legnem posve nag
u postelju i ne mogu zaspat, gledam
nekakav program koji uspava me, i zatim
prenem se i na isto mjesto se opet vratim,
a čini mi se kao da nije isto, predam
onom se koji bolji od mene je i trag

bolji će ostaviti, za tobom pođem, ruku
pružim na tvoje mjesto, vratim se kao gubav
i leprozan i hivom zaražen, nađem praznu
dionicu u onoj postelji gdje je ljubav
bila gnoj, gdje smo mogli posadit sve, za kaznu
ujutro odjenem se i prenem prema zvuku

imena tvoga, skuham kavu i zatim sjednem
za stol i postojati i ne htjednem i htjednem.

***

BEZNADNOST

Ne diše više sada kraj mene nitko, nitko,
ne dišem ni ja, možda i dišem: pluća rade
svoj posao, i srce, a nema u tom nade
nikakve, svuda stvara se oko mene se žitko
područje živog pijeska u koji tonu zgrade
najljepše od svih ikad sagrađenih; na vitko

koplje zvonika bubreg mjeseca svake noći
prolije živo srebro, u mrak se slije nesan
i molitvu bih neku izreći htio moći,
molitvu neku kratko, krotku, bez suza, suhu,
bezglasnu, da je gluhom mogu usadit uhu,
a ne mogu ovakav i beznadan i bijesan.

***

PONOVNI ODLAZAK LJETA

Odlazi ljeto nalik na neku vrlo lijepu
misao što bi mogla na kraju biti stih,
a pobjegne, ta drska zvjerčica, riječi traže
rješenje neko slično, a ne nađu ga, slijepu
ulicu nađu, usku, smrdljivu, čak i draže
to im je; kad svi viču bolje je biti tih,

a kada svi su tihi, još tiši; lišće metem
kao da metem svoje protekle dane, ljeto
odlazi kao lijepa misao što se zatim
preobrazi u tužnu, od nekih od njih spletem
ležaj, kad odem za njom da ponovo se vratim

i legnem poput lista pod stablo svog života
stihove buncajući, i nije me sramota.

LUKO PALJETAK (Dubrovnik, 19. VIII. 1943 – Dubrovnik, 12. V. 2024)

fotografija autora: Ivan Živković

PET PJESAMA KSENIJE GOLUBOVIĆ IZ ZBIRKE “SVI SMO SE RODILI LJUBOMORNI NA PTICE”, Poetikum, Kraljevo, 2025.

poezija

LEŠNICI I BOROVNICE

gledala sam vranu kako umire sama
gusta trava gutala je telo
utonulo u ravnodušnost

crne oči sa kapcima od kamena
stajale su otvorene na pola
ne upijajući okolinu
ne trzajući od vlažnih psećih njuški
ni vrelih guma

krila bez vidnih povreda
neprirodno pripijena
ljubila su vetar
svako pero na svom mestu
beskorisno

u nogama se krilo još malo života
za par koraka oko sveta
lešinarske kandže
svedene na pitomost
jedva su i zemlju grabile

kljun pomalo razjapljen
u vapaju za vazduhom
pomerao se u ritmu otežanog disanja
razbijanje opne oraha
samo daleka misao

iznela sam malo vode
šaku lešnika i borovnica
da utolim nemoć
ali do narednog jutra
obe su činije ostale netaknute

***

POGREBNI OBREDI SLONOVA

I

zabrinjava me
cikličnost sveta

astronomi su otkrili
zemljina najbliža crna rupa
uopšte i nije crna rupa

već dve zvezde
koje jedna drugoj
isisavaju život

nije li smešno –
oponašamo svemir
samo kada je na svom najgorem

II

saznajem
slonovi su svesni nebeskih tela
kao što su svesni
svojih tela u ogledalu

pitam se
da li su svesni
oko čijeg im vrata
kosti vise
kada u prašini afričkog popodneva
surlama
sahranjuju svoju braću

III

kada je primordijalna kaša
iznedrila ono što će postati čovek
nije znala
da će on
ceo svoj život
za to tražiti zaslugu

ne možeš zapljunuti
zemlju po kojoj hodaš
ona nikome
ne duguje
svoje pripadanje

***

KASNOCVETAJUĆA

kad si me rodila
nisi znala
koliko će proći
do mog prvog listanja

umesto zemlje
korenje sam pustila
oko tvojih nogu
obavila čvrsto
i terala te da za mene hodaš

sve nade si salila
niz jedan vrat
a taj se vrat
vukao po podu kao mahovina
ne izlazeći iz okvira tvoje senke

na cvećarstvu smo učili o predmeru i predračunu
i tome kako zelenu površinu treba projektovati
tako da u svako doba godine nešto cveta

kad si me posejala
da li si znala
da ću baš ja
biti poslednja

***

TERCIJARNI RELIKT

da sam ginkgo
u kori bih čuvala jezik dinosaurusa
svoju bih mudrost delila svakom
dovoljno hrabrom da pokupi plod
u preseku godova
krila bih istoriju sveta
ispisanu jezikom prirode
nastalom pre prvog ljudskog dodira

svoju bih kosu pustila žutu
da upija zrake hladnog sunca
pticama bude put za raj
zemlji čaršav što štiti od mraza
moje bi vlati prkosile vetru
170 miliona godina

da sam ginkgo
imala bih snagu
da preživim udar meteora
rodim se ponovo u pepelu
odtugujem izumrlo
faunu i floru ostalu bez imena
nepromenjene genetike
posmatrala bih tiho
sporu evoluciju preživelih

moje bi vreme teklo drugačije
u jednu bi granu
nekome stao životni vek
naučila bih da žalim
sve što umire brzo
svojim bih korenjem grlila kosti
čuvala nekom arheologu na poklon
mali prozor u nedokučivu prošlost

***

SVI SMO SE RODILI LJUBOMORNI NA PTICE

čovek si dakle grub si
poželiš li nekad
da si lagan kao seme maslačka
da odluke nisu
kamenje u džepovima
da te Zemljino srce
ne vuče dole
dok leđa plaćaju cenu

svi smo se rodili
ljubomorni na ptice
pogledaj stare dečije crteže
imaš li na njima krila
eto ti dokaz
zar ne znaš
nije ni pticama lako
padaju sa petnaestih spratova
kao deca koju roditelji ne poznaju dobro

a ti si zaboravio na paperje
i bosonogi hod
nisi više jedno sa zemljom
sada si negde između
u prašini dana
i ne daš da te dotaknu
smradovi svakodnevice
trljaš kožu do crvenila
i ležeš u čistu posteljinu
siguran među sterilnim zidovima
tamo napolju
previše je ranjivo za život

ne izlaziš u prirodu
miris hlorofila
podseća na raspadanje
tako ćeš i ti mirisati jednom
kažu da mudrost dolazi s godinama
a zašto ti se onda
tek u osamdesetoj
leđa pretvore u upitnik

_________________________________

KSENIJA GOLUBOVIĆ rođena je 27.10.1993. u Segedinu, Mađarska. Odrasla u Novom Sadu, gde trenutno živi. Završila pejzažnu arhitekturu na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu.
Redovna učesnica radionica kreativnog pisanja održavanih u Omladinskom Centru CK13 u Novom Sadu, iz kojih su nastali zbornici „Dva ista čoveka” (2015) i „Možda je ovo mesto moje?” (2020). Njeni radovi se mogu naći i u prva tri broja časopisa „Beleške”, Omladinskog Centra CK13. Polaznica književne kolonije „Tekst je prisutan”, u organizaciji Omladinskog Centra CK13, u Malom Iđošu 2018. godine, iz čega je nastao zbornik “Ova strana kuće” (2019). Finalistkinja Festivala poezije mladih u Vrbasu 2018, 2020. i 2021. godine. Finalistkinja festivala Timočka Lira 2023. godine. 2024. godine na Timočkoj Liri osvojeno treće mesto za pesmu “Fossa magna”.
Zastupljena u knjizi „INDEKS 21: pregled novije novosadske poezije” (2021), izdavačke kuće Prelom. Zastupljena u zborniku „Rukopisi 46” (2023), „Rukopisi 47” (2024), kao i u zbirci „Tanane Revolucije” Kontrast izdavaštva.

TRI PJESME DUBRAVKE MATOVIĆ IZ NOVOG RUKOPISA

poezija

PILE

Kao što se vozi
autić na daljinsko upravljanje
vozi se i ova grupna
onlajn prepiska.
Kao darovi koka
orezanih krila i kljunova
linijom se kotrljaju poruke.
Pun mi je špajz
korneta i u njima
kukavičja jaja,
mućkovi, mućkovi
i jedno belo jaje
u tvojim očima.

***

KAD SMO IŠLI U SELO

Kad sam bila mala išli smo na selo
kod maminih roditelja.
U dvorištu su bile nova i stara kuća,
a u toj novoj bila je soba u koju se ne ulazi.
A kad uđeš u nju, uđeš u gomilu pšenice.
Zaroniš ruke i kolena i puštaš mlazeve zrna
da ti klize između prstiju,
hladna i meka. Ušao bi da se valjaš
ali nije dozvoljeno.
A kad porasteš, te sobe više nema
i te pšenice nema i ne ideš u selo
i nemaš svoju pšenicu
i ne možeš da osetiš to meko i hladno
što ima mekani zvuk i što miriše.
Možeš da kupiš pšenicu na džakove, imaš platu,
a šta da radiš njom,
da je voziš u vodenicu i čekaš u redu,
kao nekad što su čekali, da je samelju,
i tu prenoćili?
To u stvari nije vodenica, to je mlin na struju,
i tu više nema vampira, nema Save.
Moje se dete smeje „Leptirici“,
gleda drugim očima, pa uz njega
i ja smem da je gledam.
Sve lepo, sve žubori.
A u mom selu nije bilo vampira.
Bio je drekavac i bile su utvare u gluvo doba,
koje su se pretvarale u mačke.
Danas nema tih priča, ali ima straha.

***

ODRASTANJE SU RANE I OŽILJCI

Čaša hedonizma
ište čašu asketizma.
U duboke jeseni tonem dublje i ja
i tamo nanovo nalazim
primere tuđe nedoslednosti,
i oštećena sam,
o, oštećena sam!
Da imaš dobru liniju,
ne jedi slasno,
da se ne dokazuješ drugima,
koji znaju pravu vrednost tvoje vrednosti,
budi usamljenik.
I to je zamka!
Odrastanje su rane i ožiljci,
a i kad poraste ocu je potreban otac,
i majci je potreban otac,
i patrijarhu,
da pred njim sagne glavu
da se na nju spusti zaštitnički šaka.

__________________________________

DUBRAVKA MATOVIĆ objavila je tri zbirke poezije: Istorija baštovanstva (2023), u najužem izboru za nagrade „Biljana Jovanović“, „Milica Stojadinović Srpkinja“ i „Rade Drainac“; Mleko (2020) i Imam i nemam (2006), nagrađenu prvom nagradom na Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Autor je i knjige eseja Sentimentalna kuhinja. Angažovana je kao urednica i moderator književnog programa ARLEMM festivala. Radi kao nastavnica srpskog jezika u Beogradu.

PET PJESAMA AMARA LIČINE IZ ZBIRKE “POUZDANO MERENJE”, Festival poezije mladih Vrbas, 2025.

poezija

GLAS ĆE TE NAĆI

Gde god se sakriješ.

U vodi i vazduhu,
pećini i planini
u zagrljaju žene.

Glas će te naći

Zašto onda
ne otvoriš prozor, bar malo,
da vetar zavesu povije
i da te glas nađe.

***

DŽELATOVA KNJIGA

Sakupljam knjige,
stare, polovne, nepročitane,
ali i one sa izbledelim slovima.

U njima stalno nalazim tuđe beleške.

Zabeležene misli, podvučene,
zaokružene stranice
dopisane uzvike
Tako je!
Reci joj!
Maestralno!
Dosadno!

Ubacivani papiri kao bukmarkeri
na njima računi iz knjižare, piljare, kockarnice.

Recepti za kolače, široki, nečitljivi,
kojima uvek nešto fali
i koji nikada nisu pravi.

Imena prekrasnih devojaka
i uz njih srce, jer čitalac
nije znao ništa drugo da nacrta
ili nije smeo.

Brojevi telefona, nekada i bez imena pored.
Zvao sam, uglavnom se niko ne javlja.

Iz dželatove oskudne kućne biblioteke
u ruke mi stiže
knjiga puna opisa njegove ćerke,
na koricama je i opis zeta.

Idealno se uklapam

***

KUĆA

Nijedna kuća ne propada odjednom, čak ni one koje izgore.
Najprije je bio incest, svadba rođaka na kojoj nije bilo mladoženjine i mladine strane.
Troje dece i smijeh subotom zamaskirali su sve ostalo.
Dva brata, nerazdvojni, nasmrt su pretukli oca.
Kuća je ostala nedovršena.
Jedan sin je otišao u zatvor, a drugi sišao s uma.
Kad je izašao, stariji brat se preselio u Poljsku, a mlađi je stajao mirno na pljusku u centru grada i samo se sručio.
O majci i sivom očevom mercedesu u dvorištu niko ništa ne priča.

***

I

Moje pesme se skupljaju u radničke zborove
formirale su sindikat i traže povišice.
Hoće da naplate i putne troškove,
a mnoge ni same ne znaju odakle su došle.

Uveče listam njihove zahteve
tražim način za mirno rešenje spora
najproblematičniji stav potpisuje ova pesma:
Ako odu ostale, napuštam te i ja.

***

III

Niko nije odande gde je.
Stari Makedonac iz Aleksandrovih pohoda
se odavno odmara u zaboravu negde u Iraku.
Nema moć ni želju da izađe iz groba,

dođe u Prag, i potomku preko ćerke,
koju je napravio jedne noći u pohodu,
dok se odmarao nadomak Gaugamele,
pokaže rodoslov.

_______________________________

AMAR LIČINA rođen je 2001. godine u Novom Pazaru. Studira srpsku književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Bio je finalista Festivala poezije mladih u Vrbasu i Ratkovićevih večeri poezije. Pobednik je 56. Festivala poezije mladih u Vrbasu. U izdanju SKC Kragujevac u ediciji „Prvenac“ 2022. objavio je zbirku poezije „Mera stvari“, za koju je dobio nagradu „Matićev šal“ i bio u užem izboru za nagradu „Đura Jakšić“. Drugu zbirku „Pouzdano merenje“ je objavio Festival poezije mladih Vrbas. Poezija mu je prevedena na francuski, engleski, španski i albanski jezik. Uređuje blog za poeziju „Libela“, član je redakcije časopisa „Eckermann“. Navija isključivo za FK Novi Pazar.

POEZIJA DOROTEE ŠUŠAK (iz rukopisa “DEMIURG GUŠI MUHE, CRVE, PAHULJE I VODU”)

poezija

PAUZA. ZAREZI SU OVDJE SAMO NA TREN.

Netko bi ti trebao reći
da će to sve jednom biti nevažno
i to što živiš u svom ruksaku 
samo s jednim džepom
iznutra i izunutra
i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka
sabire u gusti čvor između
dva bubrega
dvije posvađane strane
dva limfna čvora
i to što se sladoled jučer ponovno otopio
što ti je val natopio srednje uho
i što te jednom više neće niti biti.
Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve
previše, ali da ti to moraš i da je u redu.
Netko bi ti trebao reći:
‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,
I netko bi ti trebao reći:
‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.
Netko bi mogao i primjetiti taj skok 
čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,
zamisli kako je tek njima. 
I to bi netko trebao reći.
Netko bi ti trebao reći 
‘Hej, pa ti si opruga’.
I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao
kopač bazena u pijesku
i tvorac 
koji vrijeme između udaraca
vode koristi za utonuće u mel
s rukama prekriženim na potiljku
(a svaki novi val da bi se uspravio
i nastavio kopati)
netko bi ti trebao reći
da je moguće da on u jednom trenutku
jest hedonist,
a u drugom jest mrtvac
jer bazen od pijeska nekada 
je limeni akvarij,
a ponekad stakleni lijes.
Ruke prekrižene na potiljku
ili su uživalište 
ili pregled liječnika
ili predaja egzekutoru,
ali svakako su tkanina koja kida 
peritoneum.
Netko bi ti trebao reći da postoji više
od tri opcije
i da kad sve utihne, 
i publika i izvođači i voajeri,
ti još uvijek čuješ
glasnu tišinu,
sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,
zakopao smrt,
i kojem je netko trebao reći 
‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.

***

PAUZA. ZAREZI SU OVDJE BILI SAMO NA TREN.

Oko nas se Zbilja okreće kao metronom
zeru pre-manje melankolije za pisanje
prstohvat previše za življenje
gledanje istini u oči kao zecu
kojem treba prerezati vrat
kao krvi koju treba negdje iscijediti
do kraja da je ne ostane višak
visceralnosti ispod vučjeg krzna
utrobnosti ispod oznojene kože
mekanosti iz koje izvire pupčana vrpca
igre riječi dok negdje ne nestanemo
dok ne stanemo
negdje s ljetom
učahureni
gdje se ide s ljetom
u pijesku se skrivaju bakterije koje jedu meso
u ledu se skrivaju bakterije koje jedu meso
zašto se ne sakriješ negdje
gdje se ide s ljetom
Gdje da idem
kada ode ljeto?

***

GUŠI.

Da bi se sve odvijalo
beskonačan niz puta
prvo se ipak nešto
jednom mora dogoditi.
Jedan produljeni glas
treba barem jedan krik.
Jedno more,
treba barem jedan plankton
uronjen u sol
koja ga grize.
Jedno ljudstvo
treba barem jednog
od nas
da ga predstavlja
u množinama
u kojima se opet
može nestati
kao u kakvoj
predsilvestrovskoj
adventskoj
gužvi.
Ovo je spjev bez
zareza
u njemu za njih nema
vremena
i zato se udah
kao i u ronjenju
uzima samo na početku
i ispušta
na kraju svijeta
kao posmrtni hroptaj.
Sve se može i mora
proživjeti beskonačan niz puta
tako je govorio Zaratustra
ili barem oni koji su ga tako
odlučili shvatiti.

***

CRVE.

Čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
skržljav
se jezik
otapa
u kiselini
stopljeni
pupoljci
odvajaju se u niti
svega što su
propustile kušati
na sondu se kuša
prokušana hrana
mama ptica žvače
bebi ptici
nasilno joj šireći
kljun
čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
čovjek je
razvojna faza ribljeg organizma
u jednom se trenu
grana iz zgužvanih
hrptenjača
središnje
riblje kosti
treba paziti kad se
jede riba
umotati je u kruh
puno kruha
suši usta
kad se začahuri grlo
iz njega se povraća
gusta zemlja
fetus u formalinu
gomila je zavojitih
rebara
i svijenih kralježaka
koje prekida jedno
tamno
maleno
oko
na hidrocefalusu
od glave
pune tekućine
koja guta odluke
sjećanja o ranom djetinjstvu
željene ljubavi
i ideologiju
hipotonična otopina
je oceanska gutačica
sive tvari
od nje nestaješ
njoj se moliš
čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
smiješna filmska vrpca
zaustavljena u pomaku
iako fetusu u formalinu
ne trebaju
pelene
kateteri
sonde
braunile
trahealne
kanile
respirator radi
upuh ispuh
upuh
kaže život
život
život
kao da je život sam po sebi
neka vrijednost
vrijedna rata
kad se ratuje
odlazi se mišlju
krajnjeg odlaženja
korak do
koraka od
čovjeka kojeg zaboravlja svijet
jer čovjeka koji zaboravlja svijet
zaboravi i svijet sam
ostavi ga da mrtvuje
u svojoj demenciji
iako diše
i ponekad izgleda živo
poput guštera kojem
morska djeca otkinu rep
pa ga pogurnu štapom
a on zamijeni osunčani trbuh
ribljom škrgom
i nastavi se kretati
goloruko
dok mu se mozak
ne oporavi od izljeva krvi
jer kad se deblo
krene gasiti
leđna je moždina
poput
žarulje na izmaku
ispuh
upuh
ispuh
puh
uh
hroptaj
kažu da može
trajati i satima
plaši druge žive
koji misle da su živi
samo zato što stoje
i čuju svoj miokard
kako aneurizmatski
pulsira u unutrašnjem
uhu
koje pamti
Čovjeka koji zaboravlja svijet.
Kad je moj djed iščeznuo
iz svoje ljušture od tijela
od njega je ostala
samo viskozna slina
i pokoji prst
za vezanje uz dasku kreveta
jer kažu da ne bi bilo dobro
da u bunilu izvadi
prvu i drugu i treću cijev
za njega je bolje tako
kažu
jer on sada ne zna
više ništa
za njega je bolje
je bolje je
za koga
je bolje
jer
jednog je dana
u buktinji žarulje
koja je proradila na čas
rekao piši
uzela sam papir
i zapisala naslov
‘Kako sam doživio vlastitu smrt’.
Sve nakon naslova
bilo je hroptajuće bunilo
od zatvora rata
do rata života
i smrti
no tema je djela
kažu
obično sadržana
već i samom naslovu
ili su nam barem
tako ponavljali u školi.

*

“DEMIURG GUŠI MUHE, CRVE, PAHULJE I VODU samosvojan je i zaokružen pjesnički tekst koji se izdvaja visokom razinom svoje semantičke i sintaktičke promišljenosti, ritmičkom protočnošću, stilskom bravuroznošću te slojevitošću motivsko-tematskog i idejnog sloja. Rukopis je oblikovan u formi poeme, svojevrsnog spjeva sastavljenog od manjih sadržajno-strukturalnih dionica koje vješto povezuju dubinsku uvjetovanost mitološkim pričama i likovima zapadne civilizacije s aktualnim motivima današnjice, ali i s univerzalnim, svevremenskim figurama stradanja, bolesti i smrti. Spjev već u svojim početnim dijelovima uspostavlja interdiskurzivnu poveznicu s antičkom mitologijom, a preko nje i s motivsko-tematskim i jezičnim arealom književne tragedije, i ta će se poveznica na suptilan način provlačiti tijekom cijeloga pjesničkoga teksta. Ključni kodovi koji služe kao žarišne tematske točke pritom su vezani za obilježenost cjelokupnog živog svijeta, a ponajviše onog ljudskog, nasiljem, krvoprolićima, propadanjem, bolešću i smrću, ali i međugeneracijskim vezama koje, kao što svjedoči lirski subjekt (u ženskom rodu) ponekad generiraju i mnogo ljepše i nježnije efekte, poput emocionalne povezanosti, učenja i empatije.” – Andrijana Kos-Lajtman, iz obrazloženja uz dodjelu nagrade Goran za mlade pjesnike 2025.

_____________________________

DOROTEA ŠUŠAK (1996.) diplomirala je Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora. Doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trostruka je laureatkinja nacionalne nagrade Marin Držić za najbolje dramske tekstove. Dobitnica je nagrade Radiofonton za najbolji radio-dramski tekst te je dvostruka laureatkinja nagrade za najbolji dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Potpisuje autorstvo, dramaturgiju i/ili režiju niza kazališnih i drugih umjetničkih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni diljem RH i regije. Višegodišnja je aktivistkinja u polju prevencije nasilja, poticanja mentalnog zdravlja te rodne ravnopravnosti. Izvršna je direktorica Centra za ženske studije te ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka. Laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike, za rukopis naslova Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu.

fotografija autorice: Sanjin Kaštelan