DVA DANA POEZIJE ANGELINE ŽIVOTIĆ, 1/2

grudi
lubenice, dinje;
debeli prsti španca mirišu na sardine.
boli me jutarnje sunce,
dajte mi da se nagutam plime
i oseka neka pokida skalp.
on nije španac;
žutokljunac od narandži i duvana musav,
noge su mu dorski stub, reči lađe,
boli me krma i kormilo, boli me u meni,
na meni, na gvožđe prsti od sardine mu mirišu,
a ja sam u ciklusu, i puštam krv da obojim mesec.
boli me jutarnje sunce, kad otvorim jedno zdravo oko,
skinem skramu, masnu ko kajmak;
još uvek sanjam u paučini kreveta, njegovih dlaka
miluju me vlati,
i pege poskakuju u hormonski vrtlog, a svud je dan.
zastava, na obodu kreveta,
niz kožu, svilom okrznutu,
spušta se lanena košulja,
i žar jegulja, raža; električne misli.
grudi,
lubenice, dinje,
pupe nove sadnice iz nabujalih bradavica,
kao praske, pred pucanje, prezrele;
debeli prsti po njima, u očima od njih cvet hibiskusa.
miriše na žensko, na med, na sluz.
dajte mi da vetar, da oči od soli, od tuge,
od večnog morskog plavog, da jedra,
da butine se stegnu oko trupa,
da mrtva, da se rasprsnem u narandžasto,
dok prsti mu duboko sredozemno oko,
dok prsti mu pijavice, u mom salu.
rađam njegovu decu,
špansku decu, sa istom setom, plavo, narandžasto,
a boli me sunce ujutru, dok čistim iskasapljenu sebe
od njegove voštane pljuvačke.
da kroz pukotine mene
potekne tuđe seme, na moju slast,
da slepa, da gluva, da nema,
da anemična od reči potonem u svoje srce

– pobednička pesma na festivalu ,,Timočka liraˮ 2025. godine –

___________________________________________

ANGELINA ŽIVOTIĆ (Petrovac na Mlavi, 1997) apsolvent je na Katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu (generacija 2020/21). Uža oblast njenog interesovanja obuhvata narodnu književnost i antropološka proučavanja kulture pamćenja, s posebnim naglaskom na teme Holokausta, Drugog svetskog rata i života na marginama društva. Polaznik je kursa ,,Studije Holokaustaˮ Centra za studije sećanja u Kragujevcu (FILUM). Pohađala je programe letnje škole ,,Anthropocene Fictionsˮ Sveučilišta u Rijeci. Piše književne, pozorišne i muzičke kritike i prikaze, poeziju i kratku prozu. Poeziju je objavljivala u Rukopisima 47, fanzinu Zeleni konj i časopisu Stig. Njen rukopis je bio u širem izboru za nagradu ,,Mladi Disˮ za 2025. godinu. Iste godine je osvojila drugo mesto na književnom festivalu ,,Slovo Gorčinaˮ, a prvonagrađena je na konkursu ,,Timočka liraˮ. Njena prva zbirka pesama se očekuje naredne godine. Prevodi savremenu rusku poeziju. Saradnik je u Jevrejskom kulturnom centru.

ŠEST PJESAMA VELIMIRA KNEŽEVIĆA IZ NOVOG RUKOPISA

PORUKA

Primio sam totalnu poruku.
Ja – usamljen kao noćni haustor na zlom glasu.
Stigla mi je jedna apsolutna poruka.
Zatekla me. Dok sam u šakama držao glavu,
nudeći je s vrhova prstiju kao malo vode,
gutljaj strahu, kao jedini odgovor.

***

U TUGU BUKNUO

Gori, gori, gori!
Istanjen do providne domine
od crne kosti.
U tugu buknuo
kao polen u ranu.
Prosuo sam se do istine,
do jedine, do –
Oprosti, oprosti, oprosti.

Na unutra rascvetavam planine,
kamenolome, soli.
Kosmat mrakom,
„setan kao onaj
koji za majkom žali“.
U širokim otkosima
propuštan samoćom.
Na leđima gori korbač juna,

podigni me korenjem i stablima
da u vazduhu gori šuma.

***

*

Jun je trombovima prostrujao stanovništvom.
Zabezeknut od snage tonuo je u starce.
Oko šahta skupljeni kao nad crnim prištom
meteorolozi su gatali u žumance.

***

BILIJAR

Niko od nas i nije umeo da igra.
Oči su mi spuštene na crne osmice.
Nisam se ranije u brojevima vrtložio.
Beonjače su se presvukle suvom čojom.
Kreda se prosipala niz tak, tak, tak
posebno uzaludno. Kljunovi su tada
pokapali po nama kao zvuk klepala.
U igri smo saznali da smo satrveni,
rupe su bile jedina svetlost. Željna reči
popucala su ogledala u očima logopeda.

***

KIŠA I NIŠTA

Kiša. Tek da zacakli kamene
šlemove svetla pod nogama.

Ništa bolje od proklizavanja
i ne događa se na mestima
toliko mrtvim da ne može
ni da se očajava. Ovde ničega:

Nema.

Vetar otvora praznine. Dokazuje.
Ugiba pleh na kliznim vratima
u vazduhu. Iza mrak šupljim
rukama zvoni: Ni ovde, neeemaa!

Skreneš u nešto posuto
pužjim makadamom
da i tu korakom satireš.
Da krcka, da kliza i da nema.

***

POGLED

Pogledom kao zastavicom obeležavam mesta.
Pogled – produžena noga za sve zatvarajuće oblike.
Pajser-poluga za savladavanje krivina, za sva suženja
iza kojih mi odlomi uvek nove daljine, nove slike.
Lebdeći, vazduhom luta, ostavljam ga kao klicu,
gde god da dođem, svemu je nužan, svemu nega.
Moj pogled – nežna biljka i naježena alergija
koju stresa sa listova na sve što prođe kroz njega.

__________________________________

VELIMIR KNEŽEVIĆ (1985), Beograd, Zemun. Do sada objavio zbirke pesama Mrazovnik (2008), Dunav stanica (2019), Slušni aparat (2021) i Lido (2024).

ČETIRI PJESME OMERA REDŽIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “KAD OKRILATIM”

CAREVI, CAREVI, CAREVI

dan odmiče polako za leđa, a na horizontu zapaljivo i bajkovito rumenilo lijepo za oči, ipak nosi samo tminu kao poklon.
znam da će nam pojesti snove.
razgledam raščupane oblake, kao da ih je trka nekih nebeskih kopita razbacala usljed divljeg galopa.
svi dijele iste vijesti, isto prate, isto čitaju i isto misle.
takvu spokojnu i samozadovoljnu tišinu demokratija porađa na stolu. iz utrobe sve migolje carevi ovog društva, krunisani rukama svjetine.
samo različita ramena na kojima odmahujemo istom glavom, otapšana držimo visoko.
ovjenčani smo nadom a budućnost nas vješa jednog po jednog.
pamet je mogla biti nož
ali držali smo je tupom.
gledam kako se večer spušta, i na trenutak sam se osjećao poput opijenog stražara što sa nijemim užasom na pustom trgu u posve tihoj noći posmatra dok iz drvenog konja izlaze neprijateljski vojnici.
I tu se više ne može ništa uraditi.

***

PRED PEĆINOM DABRA
(ili o slobodi)

grad je postao kavez bez ptica,
riječi kao sive komade olova bacamo po društvenim mrežama
dok noću grad izdiše kroz filtere svoje napuštene fabrike
tu je svako iščekivanje ljepote ranjivo kao koža novorođenčeta
ovdje, pred pećinom Dabra miriše sloboda,
u huku vode osjetiš buku kapi koje protestuju, voda koja izlazi iz pećine više se nikad neće u nju vratiti,
a tu negdje i leži svrha slobode

***

SNAJPER
(elektrificirana slika smrti – sve vrijeme smo bili pod naponom)

otvoriš dlan i kažu u njemu mapa puta
iskrižan zadebljao sem hrapave kože
nikakve tu mape puta nema
jedan izmučen život
i jagodice nebrojeno puta porezane
poslije svih nesporazuma
u kojima teško dišemo
kao povijesna istina poslije rata
ovo što imamo kao snajper je
ne znaš jel namigujemo jedno drugom
ili ciljamo da ne promašimo
jedno je sasvim sigurno, da i ja ću nakon svega jednom kao dalekovod u iskrama otići

***

LUBENICA

na pijaci jutro je odzvanjalo
kao stari emajlirani lavor u koji kaplje voda. neko kupuje,
poneko samo dodiruje trešnje, neko bacajući pogled pita za nešto što nikako nema izloženo, kad će doći, dajući utisak ozbiljnog mušterije.
jedna stara žena
u džemperu kao od nečije prošle smrti
prilazi usporeno tražeći četvrtinu lubenice
govor joj ide kao uz brdo da se penje
riječ pa zrak riječ pa zrak prodavačica joj kaže:
majka, prodajem samo cijele
al’ ako nemaš para, uzmi jednu i ne brini
odgovara majka kao da se pravda
kćeri,
nije zbog para nego nemam ti s kime
jesti cijelu lubenicu
i ostavi tu riječ kao grobnicu među gajbama

__________________________________

OMER REDŽIĆ, 1984, imam-teolog, autor pjesničke zbirke Gravitacije koja je svojevremeno bila u užem izboru za nagradu ‘Mak Dizdar’ i nagradu ‘Ismet Rebronja’. Gravitacije su dobile nagradu Sarajevskog sajma knjiga kao najbolja objavljena prva knjiga.

ČETIRI PJESME DARKA MITROVIĆA IZ ZBIRKE “NEIZBEŽNA SMRT JEDNOG AVOKADA “, Rende Books, 2024.

SVETLOST U AVGUSTU

lik iz mašte je sedeo na ivici najviše zgrade,
na samom vrhu.
iznad njega je samo nebo.
mračno,
zagonetno,
lepljivo,
kao loš san iz kojeg ne možeš da se probudiš.
izgledao je kao da čeka nešto da se desi,
ali nije…
samo je sedeo,
postojao u mojim pokvarenim mislima.
želeo sam da skoči sa te zgrade,
da ubije zauvek tuđa očekivanja,
ostavi ih razbacane po betonu, kao prazne reči.
pretopla, letnja, vlažna noć se spustila na ceo
grad.
mesec se približavao
kao da želi da sjebe svet,
onako kolosijalan, izranjavan.
u daljini su treperela svetla betonske košnice.
svaki prozor je krio drugačiju priču.
neko se smejao,
neko plakao,
neko gasio,
a neko rađao.
nečije oči sklapale su se,
maštajući o slobodi.
neko je nemo sedeo sam,
preturajući po vremenskim porama,
gde grafiti ispisuju prošlost na koži.
bezimeni lik se divio prizoru ispred sebe.
grad je izgledao prelepo u crnilu noći.
svetlost je izbijala kroz njegove pukotine;
živeo je u tom trenutku.
uživao je u sadašnjosti svog nepostojanja!
povremeno bi se nasmejao,
kao da se setio nečeg,
ili sam ja
želeo,
baš takvog da ga vidim.
ponekad tako izmišljam stvari,
živote,
ljude.
oni nemaju izbora – takve sam ih stvorio.

***

ZVUK PUCANJA

svaka tišina ima svoj zvuk,
poput pucanja kosti ispod kože.
reči koje ne izgovorimo
ne prestaju da postoje,
ostaju da dišu u zidovima,
kao modrice što ne prolaze
i u toj tišini,
nekad nađem mir.

***

3.00

negde oko 3 ujutru krećem da lutam ulicama
u patikama bez čarapa s rukama u džepovima
nema ljudi nema ničeg
mirno je kao u dušama zlikovaca
neki pas izgubljen kao i ja
počinje da me prati
maše repom
kao da pita da li sme
da li je u redu da mi pravi društvo
dao mi je do znanja da nema zle namere
mahnuo sam mu s istom namerom
išao je pored mene jedno vreme
pa ispred
zatim bi zastao i čekao me
video je da sam beznadežan slučaj
pomilovao sam ga
češao se u isto vreme
buve su ga izjedale
izgleda da svakog
nešto jede.

***

NIŠTA OČEKUJEM

kada ništa ne čekaš,
ništa te ne može srušiti.
jutro stiže tiho,
bez pompe, bez fanfara,
samo svetlost što se provlači kroz prozor.
sediš na ivici kreveta,
ne praviš planove,
trljaš oči,
sunce te ne pita,
šamara ti lice,
zna da si sam.
koraci,
jedan po jedan,
u ritmu dima
koji uvlačiš u sebe,
kao da si ih oduvek znao,
ali ih tek sada razumeš.
nema zidova, nema prepreka.
prošao si kroz njih toliko puta
da znaš svaku pukotinu.
sad si sam, ali slobodan.
i kao da konačno ideš tamo gde treba,
bez lažnih osmeha
i noževa što su ti
zabijali u kičmu.
samo ti.
a ti si, po prvi put, dovoljan.
ništa ne poseduješ,
osim tog puta pred sobom.
i to je, nekako, sve.

______________________________________

DARKO MITROVIĆ je pisac, pesnik i kultni radio voditelj iz Beograda, poznat po ogoljenom, direktnom izrazu koji prelazi iz bunta u stih. Posle skoro dve decenije za mikrofonom njegov glas preselio se na papir. Njegova prva zbirka poezije “Neizbežna smrt jednog avokada” (Rende Books) nosi pečat bit-generacije, bunta i kafanske tišine koja vrišti jače od reči.
Piše kao što govori, iz utrobe, ogoljeno, s punk senzibilitetom i društvenom oštricom. Kolumnista je od 2012. godine, a tekstove su mu objavljivali Danas, RYL, Men’s Health, BURO, PC Press, Buka, B92 itd. Član je Međunarodne federacije novinara (IFJ).
Crta stripove za nezavisnu američku izdavačku kuću i veruje da je poezija poslednje mesto gde se još uvek govori istina. U haosu traži mir, u mraku svetlo.

PET PJESAMA SIMEONA CEROVINE IZ RUKOPISNE ZBIRKE “RAMBO BEŽI IZ HERBARIJUMA”

STRAH

moja kuja Juliška izgrizla je šapu
do kosti
bilo je mnogo krvi
baš smo se uplašili
ona ima trinaest godina
za jednog psa čitava večnost
u kući je zavladao nemir
majka je neprestano govorila
kako joj se u nos uvukao miris krvi
niko to nije osetio sem nje ali
ja sam joj verovao
sestra je najpre sebe ubeđivala
da je sve u redu
da bi nakon toga drhtala od brige i
plakala sakrivena od naših pogleda
nismo mogli da podnesemo da iz
dragog mekog toplog tela kaplje krv
šta se sa njom desilo da je samu sebe
povredila iz čista mira kad
među psima nema suicida
otac joj je stavio
zaštitnu kragnu oko vrata da
ne bi mogla zubima da dopre do rane a
majka joj je stavila zavoj
rekli su da će biti dobro
ona je najpre režala i kezila zube ali je
ubrzo počela s punim poverenjem
da dahće i da se smeje
svi smo se zatim umirili i
noć je bila tiha
strah je ostao da lebdi
uzduž i popreko naših soba
Juliška je znala
šta će se za koji mesec
dogoditi mom ocu

***

POSETA

kad je mrtvozornik došao da
utvrdi smrt mom ocu

sestra i ja
već odrasli i zreli studenti
kao neki predškolci
povukli smo se u dečiji sobičak

njegov glas bio je blag
nisam ga video i
ne mogu sa sigurnošću da znam
koliko ima godina ali
verujem da je mlad
(što ne znači da nije davno rođen)

u tom trenutku bili smo s njim
vršnjaci iz vrtića jer

njegov spontano potresen šapat
govorio je da se
nije navikao na posao i
da nikada neće moći da preboli
patnju
koja uvek nadživi pokojnika

***

NEŠTO

nešto mi mili i
račva se po celoj površini kože
neprijatno
nije to uvek bilo
osećam
hladnoću dok mi se to
kreće po leđima
stiže me vlaga
desilo se neprimetno
velika britanija mi se podvukla
pod kožu
pa je tu postala mala britanija
strašno me je potklobučila
treba da izbacim višak tečnosti
diuretici mi ne pomažu
skelet mi se sveo na šupljine
na suva rečna korita koja su
izbacila svu vodu pod kožu
mnogo sam trom
začudo mi noge nisu natečene
ali se ponašaju kao da jesu
hodam u mestu
zamaram se
ne mogu ni da cvokoćem
u zadihanosti mi se
otmu samo nemušti glasovi
sve ostaje unutra
zarobljeno u mehuru
možda ničega od svega toga nema
ali osećam
nešto se migolji
u tom slučaju nema mi pomoći
ostaje mi samo da mumlam
makar da sačuvam
melodiju

***

HTEO SAM DA TI ISPRIČAM

tvoje kolege su skupile novac i
predali nam povodom
tvoje smrti
i majci njene isto tako
na sahranu su došli neki ljudi koje
nismo očekivali
komšija Marko je nosio krst
u nemačkoj živi jedan dobar čovek
nikada se nismo videli a
razumeo me je bolje od mnogih koje
poznajem celog života
Juliška je danima njuškala oko
tvog kreveta gde si ležao onda
kada su mi rekli šta ti se desilo
tada sam pojurio da te probudim
imao sam u sebi ogromnu snagu
silovitu
nije bila dovoljna
majka je plakala u restoranu
sedeli smo za stolom
za četvoro
čuo sam jecaj kada je
menjala peškire u kupatilu
okačivši samo tri
zalepila je napuklu ogrlicu
koju si joj ti napravio
Angelina previše liči na tebe
izbegava ogledala i
ne prestaje da plače
u kući su odjedanput
počeli da se množe kvarovi
prekidač za svetlo u kupatilu
moramo da lupimo drškom od
šrafcigera da bi radio
otpala su vrata od frižidera
snalazimo se da ih zatvorimo
zelena lampa se sama od sebe
pali i gasi
kašljuca i čkilji
hteo sam sve to da ti ispričam

***

BRISANJE

iz dotrajalog automobila
iscurilo ulje
ostavilo masnu baricu na asfaltu koja
leži okrenuta suncu
širi spektar duginih boja koje mi
kroz zenice prodiru duboko u
nepregledna
tamna prostranstva
postepeno se šire
ključaju
tope zrnca leda
škripa u kostima pretvara se u
polifoniju
ne osećam težinu betona koji
mi nasrće na vidno polje
doživeo sam taj trenutak kao
jednu malu pobedu u
moru razočaranja
smejem se svim strahovima
svim ubijenostima u pojam
ako se nebo može utisnuti u asfalt
ne treba brinuti
još nekoliko puta ponavljam
ne treba brinuti ne treba brinuti
odlučio sam da ne mislim ni o čemu
to je u mom slučaju
sloboda
dugo stojim u stavu kao za
molitvu pred masnim božanstvom
vreme prestaje sa svojom
nametljivošću
trenutak prevazilazi sva ograničenja
sad zaista više ne brinem
ne pomeram se sa mesta
sve dok ne naiđu ulični čistači
sa šmrkovima
nakon toga
ostaje čisto sivilo

_______________________________________

SIMEON CEROVINA rođen je 2001. godine u Beogradu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Apsolvent je Filozofije na Filozofskom fakultetu  u Beogradu. Počeo je da piše sa osam godina. Njegovi tekstovi izašli su u 42. broju Fanzina Zeleni konj, u Vertikalama 33/34, u Šrafu 2025. br. 15, kao i u zbornicima Žubori sa Moravice 2025. i Između dva sveta 22 – 2024. Pesme su mu objavili i regionalni internet portali, Čovjek–časopis i Strane. Pet njegovih pesama našlo je mesto i u zborniku Panorama nove srpske poezije (Euromedik, Beograd, 2024.). U maju 2024. godine prevedeno je na italijanski jezik i objavljeno nekoliko njegovih pesama u italijanskom časopisu Le Muse, a zatim i u internet časopisima Alessandria Today i Artes Tv Giornale, kao i u belgijskom Atunis Galacy Poetry. Finalista je Konkursa Timočka lira 2024, Timočka lira 2025, 39. Festivala mladih pesnika u Zaječaru 2025, ušao je u uži krug za Nagradu Mak Dizdar 2025, a pozvan je i da krajem septembra bude finalista 57. Festivala poezije mladih u Vrbasu. Njegovi radovi izabrani su i za pančevačke Rukopise 48. Živi, studira i piše poeziju u mestu svoga rođenja.

ŠEST PJESAMA RADETA ŠUPIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “JAVNA GROBNICA” (nagrada “Spasoje Pajo Blagojević“ za 2025. godinu)

PREDSTAVLJANJE KNJIGE

Izlazim pred ljude
kao iz jazbine

smeta mi svetlost
tražim da isključe
sunce

pevušim u zlatnom kavezu
kao ara

medvedi motaju moje cigarete

turisti bacaju
ostatke svoga
hleba

***

BAŠTA

Kada čovek propadne
u zemlju
nikne jedno nebo

Kada vernik propadne
u zemlju
nikne jedno sazvežđe

Kada pesnik propadne
u zemlju
nikne jedna knjiga

zatim se trojica okupe
da beru knjige sazvežđa

i nebo

***

PRIJATELJU PUTNIKU

Dušanu Mihajloviću

Pre ulaska u raj
ili pakao
sa sobom ponesi torbu punu
vere

ako uspešno pređeš
granicu
ako te ne budu dirali
debeli carinici

primerke deli ljudima

neka iz tvoje torbe ispada
muzika
besmrtnosti

***

IZGUBLJENA PESMA

Amaru Ličini

Ima jedna velika pesma
jednog pesnika
koju su svi zaboravili

Tražio sam je u pepelu da vidim
je li tu stradala

kada sam stavio ruku
u pepeo
tu mi se dim nasmeši

i posta besmrtan

da sam to ranije znao
sve bih stihove poslao na
spavanje

***

KADA NEKO OD NAS ODE

Davidu Albahariju

Kada neko od nas ode
naljuti se soba
predmeti se po prvi put
pomere iz prašine

Kada neko od nas ode
ljudi u čitanci požele
dobrodošlicu
i već spremaju poglavlja
za naše neuspele
pesme

Kada neko od nas ode
živi pomisle
bog je baš bio surov

a samo miriše pokošena
trava

i grabulje nalaze
svoj posao

***

PRAŠINA

Prašina na tvojim knjigama
zar se toga bojati

Pogledaj vrhove zgrada koje je
ona osvojila
prozori se ne bune
krovovi se ne bune
biblioteke iskašljavaju
grudve praha
a ptice u njoj crtaju remek dela

ne plaši se prašine
na tvojim knjigama

Doći će neko da je
pokupi

_________________________________

RADE ŠUPIĆ rođen je 2000. godine u Lazarevcu. Studira etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Autor je zbirki pesama Po instrukcijama umrlih (2022) i Apologetika pisarnice (2024). Učestvovao je na 53, 54, 55. i 56. Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Dva puta je bio finalista na konkursu za nagradu Timočka lira. Bio je u žiriju za nagradu Milan Đokić 2024. godine. Dobitnik je više književnih priznanja: „Đurđevdanska književna nagrada“ (2020) – koju dodeljuju Književno društvo „Rade Drainac“ i Književna omladina Prokuplja, nagrada „Stanko Simićević“ na 53. Festivalu poezije mladih u Vrbasu (2021), III nagrada na 55. Festivalu poezije mladih u Vrbasu (2023), nagrada „Milan Đokić“ u Kraljevu (2023), Prva nagrada na Festivalu poezije Pod lipom u Nikšiću (2023), nagrada „Srpsko pero“ u Jagodini (2025) i nagrada „Spasoje Pajo Blagojević“ u Plužinama (2025). Nekoliko pesama mu je prevođeno na engleski, a jedna na mađarski jezik. Poeziju je objavljivao u brojnim časopisima, zbornicima, antologijama, i na portalima.

DVA PETKA POEZIJE NEVENE PAUNOVIĆ VOJNOV (iz zbirke “NEMA TU NIČEG SENZUALNOG”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2025.), 2/2

LEVO OD ALBUKERKIJA

U jednoj verziji odlazim za tipom u Kolorado
rađam mu četvoro riđe dece

Kolorađanske krave pune me hormonima

naduvena sam kao leš u reci
večito na dijeti neukusnih ispovesti
iz grupa za podršku

Vikendom otupelo vozim oko grada
razmenjujem poglede sa prerijskim psima
pitam se ko bi me od starih prijatelja
primio u ovako oštećenom stanju

U drugoj verziji skretničari životnih puteva
ručno pomeraju šine
Jednom od njih učini se da čuje
šapat iz prostora između pragova

Niko je neće voleti kao ja

Iskusan u svom poslu,
on hitro preusmeri kolosek.

***

PASTORALA

Naša kuća biće najlepša u selu
Izvadićemo vlagu
preusmeriti je u tela, usta i oči
Zidovi će biti beli kao jagnjad
bodljikave žice skrivene u njima
Podići ćemo tri metra ograde
oko naše hacijende
obezbediti logor spolja i iznutra

Upropastiću ruke rendajući
crvljive dunje za kitnikez
Nosiću tregerice na golo telo
naučiti da sadim artičoke
Talog od kafe i kore od banana
đubriće leju sa ružama
Sa trema puštaćemo Baha
tehno i hrišćansku muziku

Dolazim uskoro iz grada
Menjam smog za žutu vodu
ledene zidove, miševe i korov
samo da bih gledala kako
guraš kosilicu i potpaljuješ peć.

***

POZDRAV OD ĐOKONDE

Ona devojka čija kosa pada ravno
i lokne joj cvetaju kao petunije

Nonšalantno mota cigarete
bez da je ikada zapalila jednu

Zna kom prosjaku da udeli
a koga da zaobiđe

Grubim kućnim radovima sklona
noktiju sjajnih kao italijanske pločice

Ženstvena, muškobanjasta
vegetarijanka roštilj-majstor

Lojalna i nehajna vitka
ponosna na tri kile viška u bokovima

Jedinstvenog ukusa svima po volji
uklopiva u sabor i u operu

Rasparene garderobe sa buvljaka
tašne u vrednosti poluge zlata

Smeška se iz razapetih letnjih bara
s rentgena noćnog neba
blagosiljajući svaki tvoj bedni pokušaj.

***

2084.

Ne
neće biti rata
protiv mašina

Kraj je isti kao i početak
Dodir stene
voda i prašina.

__________________________________

NEVENA PAUNOVIĆ VOJNOV rođena je 1982. godine u Beogradu. Završila je Fakultet dramskih umetnosti, odsek za Pozorišnu i radio produkciju. Donedavno je sebe opisivala kao lečenu radnicu u kulturi. Pesme su joj zastupljene u zbornicima “Tajni grad” i “Sunčana strana ulice” (PPM Enklava, 2022. i 2023.), publikaciji “Mesto pesnika u radničkom stroju” (Muzej Jugoslavije, 2022), digitalnom časopisu “Bludni stih”, kao i na regionalnim portalima Strane i Astronaut. Bloguje od 2006. godine i objavila je zbirku priča “Točak, topla voda i rupa na saksiji” (RACIO, 2022). Živi i radi u Crepaji.

PJESMA JAGODE ILIČIĆ: HVATAČ SNOVA

Sve što je tog dana upecao stari ribar
bilo je Sunce u tirkiznoj vodi.

Ponio je Sunce kući
u sumrak
Krunile su se sjajne kapi
iz njegovih ruku
punih zlata
svjetlucale su
kao mrvice kruha u tamnoj šumi.

Pogledaj što ćemo večerati!
– rekao je nasmiješenoj ženi
a ona je prihvatila ulov
rukama ogrubjelim
od rada, vode

Kao i svake večeri
prvo su pognuli glave nad stolom
i zahvalili na dobroti dana
onda je ona upitala:
Kako ćemo jesti nešto tako dragocjeno?
Jesi li smio donijeti u našu kuću
svjetlo svijeta
kao običnu ribu?

On se samo nasmiješio
umorno
jer, nije lako privoliti Sunce
da se zakači na udicu.

Taman kada htjedoše večerati
nestade svega na stolu
Kako ćemo gladni u san?
rastuži se ona i pokri lice rukama
otvrdlim, žilavim.

Onda je on počeo pričati priču
o sjenkama koje krije voda
i kako je, jednom, upecao jelena
s krunom na glavi
golemom kao hrastova krošnja
ali ga nije mogao ponijeti kući
jer je krošnja bila preteška
i u njoj su, još uvijek,
pjevale ptice
.
Ona je slušala
i njezine su se ruke smirile
poput vjeverica
zagrljenih u gnijezdu
– Doista? – rekla je tek da ga ohrabri
da priča još.

Jednom sam ti mogao donijeti istog sebe
samo mlađeg
kakvog me je zapamtila voda
– Što bih ja s mlađim tobom?
pitala je ona i osmijeh joj je ozario lice.

Zamisli, kako za ovim stolom
sjedimo drugačiji mi
dijelimo večeru
s ovima koji smo sada.

Teška je ovo priča,
ne znam više što je stvarno
a što sanjamo
govori ona.

Uz zavjerenički osmijeh
on gasi svijeću i prihvata njezine ruke
odlazeći na počinak
dok na nebu trnu posljednji tragovi Sunca
koje bježi preko polja

JAGODA ILIČIĆ (1972, Breze kod Tuzle, BiH), iz zbirke “HVATAČ SNOVA”, Data status, Beograd, 2024; književna nagrada “Fra Martin Nedić” u Tolisi

PET PJESAMA MARIJE ŽIVKOVIĆ FATIMARIJE IZ ZBIRKE “I LEVORUKI SE RUKUJU DESNOM”, Biblioteka “Prvenac”, SKC Kragujevac, 2024.

DESANKA

kad mi kaže nadređena
Vi ste moja desna ruka
zabrinutost ne prestaje da zvoni

rado bih pobegla da sam astronaut
i javila mama-Zemlji

nedostaje mi tvoj miris 
najlepši na mestima  
koja nisu naselili ljudi

***

NE BERE SE PRAZILUK KOJI VIRI

pljunula bi mi u torbu
ako bih je ostavila
samu u prostoriji

njen prostakluk
teritorijalan je
poput nilskog konja

kažu, pri susretu s njim
najbolje bi bilo
popeti se na neko drvo

***

U SREDNJEVU

nije pušio u mraku

da bude vidljiv poput svica
daleko od glavnog grada gde su
svi pomalo ljuti zato što su tamo

čuvar, ispred redova suncokreta
čekao je jutro sa njima
da ga prelaskom pre sunca
preko glave
nešto na trenutak

ugreje

zamalo da se skotrlja pod točkove
sadržaj tela bi mu se
izmešao sa drugim

zaustavljenim životinjama

farovi su otkrili zbunjeno lice
vokalnog izraza

nalik skulpturi iz mezolita

na prečici za Lepenski vir
pre urlika – pazi
naglog skretanja volana

ulevo

može biti
da se mnogo ljutio
što je bio tu

što nije bio nešto lepše

što nije rođen

da bude labud

***

IMA NEČEG FRANCUSKOG U OVOME

čekajući da me puste u čupavi kupleraj
na klizavom stepeniku
odsekla sam komad krzna bunde
koji se pretvorio u kučence

unutra su zagrevali kade
šištala je pena, pucali balončići
kao na Zemlji pre dolaska sisara

kad sam sela na trosed
prva mi se obrušila obrazima
gluteusa maximusa
na teme

nisam stigla ni da joj kažem
najbolje se ljubiš
skočile su i druge
caklećih mandorli
u balkonet grudnjacima

rumeni falusni šlemovi
škripali su u glas
kraći ud sleteo mi je na dlan

povikala sam:
kada budete ućutali
postaćete slepo uvo
i nećete moći da umaknete
mojoj nameri
i znatiželjnoj
gustatornoj percepciji

***

I LEVORUKI SE RUKUJU DESNOM

kada će doći vreme da kažem
ne želim više da se rukujem ni sa kim
ne znam da li ste jutros
masirali telo između butina

Vendersovi anđeli na to
ni ne pomišljaju
dok stoje u tramvaju iznad putnika
čuju poeziju njhovog toka misli

istovremeno, ljudski saputnici
osećaju poglede pernate strepnje
momka što se netremice ogleda
u staklu

zbunjena evolucija oka
starija je više od petsto
miliona godina

kršim prste u krilu
dugovrata savest mi grize
zatomljenu ušnu školjku

__________________________________

MARIJA ŽIVKOVIĆ FATIMARIJA (Beograd, 1990.) objavljivala je poeziju na internet portalima čovjek-časopis, Astronaut.ba, regionalnom zborniku Rukopisi broj 42, 43, 44, Antologiji mlade srpske poezije 69×5, Litera Mladenovac, kao i drugim zbornicima regionalne poezije. Pored navedenog voli da stvara kraće kompozicije za klavir, inspirisane filmom i video igrama. Objavljena joj je zbirka pesama I levoruki se rukuju desnom, Biblioteka „Prvenac“, SKC Kragujevac, 2024.

POEZIJA MIRELE RAGIPOVIĆ ŠEHOVIĆ

APSURD

Apsurd je razapet.
Ja sam ga razapela!
Ali sad, dok visi razapet,
Vidim – on mene drži!

***

DOVA U RASKORAKU

Njegova dova
pade kao kiša
na zemlju koja ga poznaje.
Moja –
uzleće,
kao dim sa žrtve koja još gori.

***

ZELENI

Znanje je kap,
što ne zna more,
dok ne postane more samo.
Rečeno mi je,
bez glasa,
kao što Musa nije znao
šta krije Zelena ruka.
I ja sam gledala –
kako se brod lomi
da ne bi potonuo.

***

KRV TEKIJE

Hodao sam krug tekije
dok mi stopala nisu prokrvarila.
Mislio sam da je bol žrtva.
A hodža reče:
,,Ne tvoja krv, već tvoj dah je molitva.“

***

BEZ TELA

Na pragu sna, čekala me je prazna haljina.
Obukla sam je bez tela,
da bih mogla da se izgubim.
Sve što sam znala ostalo je iza očiju.
Noć me je gledala — nemo, bez milosti.
Sve zvezde su bile slepe.
A onda sam stala.
I ono što me je pratilo,
više nije znalo gde idem.

***

RASKRŠĆE SENKI

Na raskršću sopstvenih senki,
biram put i spoznajem:
Sufijski bunt
nije rat sa svetlom,
već tihi rat sa sobom samim,
gde nema pobednika,
samo tiho nestajanje.

***

DODIR

Pružio sam ruku
da dodirnem svetlost,
koja je plesala po vodi.
Ali voda je progutala svetlost,
a ruka ostade prazna
i mokra od vlastite senke.

***

ŽIG

Na koži sam nosio znak,
verovao da je blagoslov.
Godinama ga čuvao
od pogleda sveta.
A onda spoznah —
to beše žig
koji me samog proždire.

***

BEZVREMENOST

Stigla sam ranije
na mesto koje ne zna vreme.
Satovi su pali sa ruku
kao perje.
Ostala je tišina
koja govori jezicima
koje nikad nisam učila.

***

ZA RADNIM STOLOM

Promašio sam zarez
i promenio smisao cele rečenice.
Tako sam slučajno izgovorio istinu,
a nisam imao snage
da je ispravim.

***

HUD-HUD

U snu mi slete
Hud —
nije ptica,
već znak
da sam čitač poruke.
I poverovah:
ima sila
koja leči
čak i kad
ništa ne tražiš.

_________________________________________

MIRELA RAGIPOVIĆ ŠEHOVIĆ rođena je 7.2.1998. godine u Novom Pazaru. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u Tutinu. Srpsku književnost i jezik studirala je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, gde je završila osnovne i master studije.
Jedna je od autorki zbornika ,,Govor naših nana”, publikacije posvećene očuvanju jezičke i kulturne baštine Sandžaka. Piše poeziju i prozu, a u svom književnom izrazu oslanja se na spoj tradicije i savremenosti. Redovno objavljuje radove u književnim časopisima, elektronskim publikacijama i na portalima posvećenim književnosti i kulturi. Pored nastavnog i književnog rada, kontinuirano se usavršava u oblasti didaktike, jezika i književnosti, s posebnim interesovanjem za savremene nastavne metode i ulogu književnosti u formiranju kulturnog identiteta kod mladih.