ponekad je kišilo dok si u Novom Sadu čekala prigradski autobus broj dvadeset i četiri da te odvede u rodno i, ispostaviće se, smrtno mesto tvoje voljene babe
ponekad je kišilo, i ti bi se sklonila pod nadstrešnicu ne razmišljajući o toni armiranog betona što vibrira iznad tvog krhkog tela
Stari Sloveni užasavali su se pomisli da bi zvezde mogle pasti u svojim kosmogonijskim vizijama prikucavali su ih ekserima za kupastu kupolu tako su mogli da koračaju uspravno i bez straha ispod modrog svoda u kome su obitavali njihovi voljeni bogovi
mi smo razlabavili eksere razljutili smo bogove i nebo nam se gle čuda sručilo na glavu ono što nismo znali jeste da je nebo iznad nas napravljeno od tone armiranog betona
Poskliznem se, odsutno gledam kako se to događa S muškim djetetom u naručju ponirem kao ošamućena Zatečena Bogorodica, u padu se ipak prirodno Poput mačke u nekoliko navrata prevrćem, tražeći Najbolji način da sletimo dolje u more, na stijene
Pribirem se, u letu odlučujem, čvrsto podižem Dijete rukama iza svojih leđa, a prsa si Postavljam naprijed, imam plan: puknut će mi, Rasprsnuti se grudi, ublažit će nam pad Ubit ću ženu u sebi da bismo oboje preživjeli
***
POSLIJE ODLASKA
U našem neboderu stvari još na neko vrijeme ostaju iste Parking je kreativno obojen automobilima iz cijeloga kvarta Prozor gleda na nebo, zgrade, malu plavu kuću, Konzum, ipak najviše nebo Skladni mladi par s djetetom svakoga jutra vedro ulazi u dizalo Umornim i mirnim avetima praznih stanova ne smeta smijeh i glasna muzika Vitke starice vodeći pse malih pasmina promašuju razizemlje
***
JA ĆU IH IPAK ZADRŽATI
Stvari koje si mi dao, a katkad poželim sve ti ih ljutito vratiti, raskrstiti, baciti ih pred tebe na stol u svežnju, u vrećici, poslati ti u paketu, bezbrojne su, raznolike, složene prirode, neodređenoga oblika, nejasne tržišne vrijednosti, bojim se da je ikakav povrat unaprijed osuđen na apsolutnu propast, mogu ti eventualno nadoknaditi vrijednost u novcu, hrani, kavama, prisutnosti, ako bi se mogla za prisutnost odrediti nekakva striktna satnica, ali najveći dio čine stvari neuhvatljive, neizbrojive i nemoguće: one koje ti nisam mogla pružiti natrag ni dok si mi ih davao, one previše divne da bih ih se ikad realno mogla odreći, one previše teške da bih mogla poželjeti da ih primiš.
***
U TVOM DIVNOM SKLADU
Svi smo mi uvijek nekakvi, svi imamo svoje javne i privatne razloge, svoje suptilne i podsvjesne motivacije, svoja tempa, svoje ukuse, svoja nadograđivana primarna iskustva, neki temeljito, stručno i dizajnerski usklađeno, neki skromno i skrpano, ali sebi i svome dosljedno, na vlastiti način stabilno, na vlastiti poremećeno, i ja sam to u potpunosti shvatila.
I što ću sada, ni na koga se ne ljutim, nikome ništa ne zamjeram, sve razumijem i opraštam, sebi najviše, kako je i red, no i drugima sve po redu, ali čemu da se čudim, kako onda da živim, kako da pišem, upropastila li si me, empatijo bajna.
***
ŠTO SAM DOZNALA KAD SAM UPISALA U GOOGLE “SVATKO JE”
Svatko je normalan dok ga ne upoznaš Svatko je sposoban za vezu Svatko je važan Svatko je jedinstven
Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno Svatko je kovač svoje sreće Svatko je na svom putu Svatko je zamjenjiv
Svatko je na kraju sam
____________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. U posljednje vrijeme počela je pisati i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka” za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
Klaudija, kada sam svirao u caffeu Fenix gazda tog kafića je Božidar Bata Puljić tada sam te primijetio i pozdravio sa Ćao
To je bilo u petak uveče te večeri je svirao moj kolega Saša Hindić On je meni bio predgrupa jer ja sam zvijezda
Poslije svirke sam došao da se upoznamo Ja sam se predstavio da sam rock legenda Meho Džeger iz Mostara a ti si se predstavila da si Klaudija Kad smo se upoznali onda smo pili ja sam pio karlovačko pivo pa si poslije pristala da me odvezeš kući moja šoferko Ti si moja taksistica za sjećanje i sjećaću se tvoje brze vožnje jer si ti te večeri brzo vozila Ludo, ludo moja koju ne smijem da zaboravim i ne smijem da zaboravim
***
VAHID HALILHODŽIĆ
Vahid Halilhodžić, neizmjerljiva legenda, rodio se u poznatom gradu u Jablanici, gdje je Jul Briner srušio most. Kada je došao u Mostar Asim Kamačo mu je postavljao štapove i učio ga da pravilno hoda. Vaha, ti si u Veležu bio idol i mi ti se klanjamo Zato Vahide, kada ti je račun u kafiću 8 KM reci konobaru “u redu je mali!” a ne da uzimaš kusur da platiš parking u Jablanici
***
SOKOLOVA MENZA
Za stolom u sokolovoj menzi flomasterom si napisala VO direktor dodirnuo sam ti ruku a ti si se izmakla i otišla raditi vrijednice moja vrijedna.
***
VESNA
Kada smo išli u Neum na takmičenje Super Nova supertalents rekla si mi da me je pozdravila kolegica ti si me obradovala i donijela sreću U Mostaru sam svim klošarima rekao da ću pobjediti na tom takmičenju i biti najbolji pjevač. Šta je sada šupci, Da se tebi vratim Vesna ljubavi, o koliko te volim. Ušla si u moje srce kao Taramba u kazneni prostor i nikada nećeš iz njega izaći kao ni iz srca moga.
***
TINA TARNER
Tina, ti si moja rock baka divim ti se šta si sve pretrpila sa Ajk Tarnerom svjetskim klošarem i drogerašom On te nije bio dostojan niti treba da bude s tobom i Ajk Tarner zbog droga treba da završi u zatvoru moja Tina Ginisova rekorderko
s glatke mozaik kaldrme skliznem u večnost kosmosa
krajem sveta levitira žuti tramvaj zvani šta želim
***
28 out
ni zvezde uzdanice ni lune pune da kažu gde sam
preko čega to želim da pređem vasko de gama mostom
***
3 nov
gde li je pesma zarad samog prisustva nezapisana
trepte kruzeri međuzvezdani u vaseljeni teža
da li se slučaj ukida kockom bačenom u okean
***
12 nov
baštama nedeljom svečano zen postavljanje stoljnjaka
sunčani sat azurne crkve zaustavljenog vremena
nešto treba i da nestane kao galeb sa zvonika
stecište nije prostor već nađeno vreme u kome smo
oseka odnosi pesme natrag odakle su i došle
vrh srebrnih stena uspinje se penušavi indigo
udahne tirkiz s poslednjeg stepenika i izdahne
safirni sprud teža obavijen valovima satena
***
23 nov
zdušno sa sobom nose praznu puninu mora kao flor
udahnem toliko da proverim jel je magla il‘ more
palimpsest misli o sutra ako tako nešto postoji
u dubini kapi spoznamo svu malenkost našeg mora
mili milina altokumulusnih vizuala neba
uronjeni stepenik vodi na oba kraja plaveti
crkvena zvona jedva čujna vriskom zaigrane dece
čitav kontinent svršen jednim grebenom cabo da roca
vaskrsla doba ukusa vina kestena i krempita
bazilika iz ponora objavi radost na sva zvona
vrh katedrale osluškuje gromki muk univerzuma
umetnost je život je magija je život je umetnost
_______________________________
GORAN LONČAREVIĆ (1983), tokom 2018. god. živeo i radio u Sanji (ostrvo Hajnan), gde je nastala prva njegova zbirka Istočno od pakla cigareta, u vidu dnevničkih zapisa, na tragu automatskog pisanja, izdata 2019. za Presing izdavaštvo. Po povratku, nastupa na pesničkim večerima: Poezin, Na sav glas, Pet minuta pažnje i Argh!, koje su ga spasile. Nakon godinu i po dana, na zemunskom keju, završava svoju drugu zbirku Plutanja. Odlomak, pod nazivom Šum(a) talasa, objavljen je u digitalnoj formi na portalu Čovjek-Časopis. Zbirku poezije i priča, uz prevod Crvene knjige, K.G. Junga u stihove, objavljuje Esotheria izdavaštvo i Spoken Word RS. Neke od pesama zastupljene su u Antologiji hrvatske i srpske slem poezije i zborniku Na sav glas. Bavi se ambijentalnom muzikom.
zagrlili smo se popričali o morskim spužvama i doručku u restoranu uz stijene
hodamo rubom otoka opijeni kvantnim igrama i mirisom mora spremam tvoje riječi u pletenu torbu punu naranči i starog nakita niša naših oblika sigurna od vjetra razmijenit ćemo što više u ovo malo vremena upadamo jedno drugom u riječ upadamo jedno drugom u sjenu smijemo se usta su nam puna neizgovorenih čestica
ispričat ću ti sve što me snašlo samo mi čuvaj leđa na njima je nacrt ne mogu ga vidjeti sama
***
UVIS
u našoj mikroatmosferi obrnuti vodopadi odvest će vas bit će sve svjetlije lift u prašumi skela za bijeg u lakoću a onda posvuda zelenilo i ta staklena kutija nepomična usred svega
kad ostarim mogla bih živjeti ovdje biti gimnastičarka na nebu izvesti sve nelogičnosti kojih se mogu dosjetiti reći: ipak je moguće samo nam to nisu znali prenijeti
***
ODANI
doručkovali su vjetar izuli se i gurnuli stopala u hladnu vodu jezera s one strane litice je mir sjest će uz vatru napraviti krumpire u lugu ispričati si jasno sve nejasne obirse
reći će joj u meni su nacrti njima teče ulje nepoznatog porijekla mi smo hodnik kojim prolaze divlje životinje dok bilježim sve što ti imam reći ne okreći mi leđa ostanem li bez riječi riječ će ostati bez nas ono nepovezano ostat će iza ispred neće biti ništa
reći će mu budi tu, sjedi i čekaj imam strpljenja ako imaš snage gledati padaju sa stabala zrele trešnje djeca ih hvataju ustima a ništa od toga nisi napravio ti
***
SAMOSTRIJELOM U DALJINU
čitam te u frizerskom salonu među pramenovima i časopisima iz kojih cure cipele ti koji si ja koji si ti koji si ja i netko treći iza prosijavaš pijesak tijela po mojim plaštevima ta slučajnost je praznik jedrenje po osi vremena zahvalila bih ti, ali ta riječ je tako iskrzana poklonit ću ti iskrzanost i glazbu koja isparava
udomio si me u svoje riječi koža te tako lako upija otapa se kroz nas putuje kroz naša isijavanja
***
POSTOJI
neizgovorenim riječima zadrži me pogledaj u ladicu tamo su škare za bilje upaljač za vodene svijeće pisma sebi naš susret isplanirali su vodopadi i kameleoni
iz dlana klija stepenište iz čela vijugaju gradovi stanovnici smo svježeg, tekućeg stakla u boji tvojih očiju kao bombon u ustima topi se jantar
***
PORUKA
na slonovim leđima piše sve je ono što odlučim da jest ali ne odlučujem ja odlučuje sve umjesto mene
***
TRAGOVI BIJEGA
zatežemo užad preko krovova ronimo po dnu trbusima dotičemo pijesak iza zastora vukovi legu srebrna jaja kroz raspukline na ljuskama klijaju izlasci i zalasci sunca
past ćemo i nastaviti padati sve dok se pod nama ne razviju velike, prozirne ruke pomozi mi da sakupim tragove bijega pusti me da vidim budućnost odmorit ću se odmori se i ti
______________________________
TOMICA ŠĆAVINA (1975) diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi roman, Brod za Lajku, bio je u užem izboru za VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, dok joj je drugi roman, Povratak genija, donio dvije nagrade: Sferu i Artefakt. Treći roman, Soba na dnu mora, također je ušao u uži izbor za VBZ-ovu nagradu. Objavila je i dvije zbirke poezije, Ornamenti pada i Kuća od vjetra, kao i dvije knjige za djecu, Krotitelj oblaka i Legenda o ljubavi. Godine 2025. objavljen joj je četvrti roman, Prešućeni jezik. Dugogodišnja je suradnica dramskog programa Hrvatskoga radija. Završila je jednogodišnju edukaciju Master School of Radio Features u organizaciji European Broadcasting Union, te je autorica niza dokumentarnih radio-drama. Predavala je Psihologiju kreativnosti i Psihologiju likova na Sveučilištu Vern u Zagrebu. Boravila je na umjetničkim rezidencijama na Floridi, Rodosu, u Idahou, Alabami, Latviji, Finskoj i Norveškoj. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
*** u bašči je brala cvijeće koliko joj stane u šaku bez stapke nosila ga baki, uz osmijeh baka nekako tužno premeće glave cvijeća po rukama pokušava joj uzvratiti osmijeh
*** drvenim kockicama donesenim iz Čehoslovačke gradila je simetrične dvorce sve dok i zadnju ne bi ugradila zatim je ležala ispod stola gledala i zamišljala tko živi u Čehoslovačkoj
*** baka govori tajnim jezikom đe je širajzl? rajndlika čeka na hladnom šporetu na grincajg iz dućana u ćošku mišćafl ona viri kroz firange čeka tvrdi bombon iz bakina fertuna
*** mama joj je sašila žutu cvjetnu haljinu koja se vrtila dizala lepršala Tomica je rekao da se hvali smetalo mu njeno veselje kada se požalila mami i ona joj je rekla pa hvališ se
*** na kraju stazice uz niz mirišljavih čempresa baka bi stala čučnula i počela čistiti najviše je voljela te male grobove betonske okvire uz koje bi slagale cvjetiće računala koliko su bili mlađi od nje
*** u školi on je bio glup onda su i za nju mislili da je glupa jer se zajedno igraju nije ga mogla naučiti prirodu slušala je kako ga grde bilo je tužno ušuljali su se u njihovu igru i rasparali je
*** odmah je shvatila da nije lijepa za njom se nitko nije okretao dobro odustala je od svoje ljepote obukla crno obukla tatinu vojnu jaknu grube cipele i pravila se da je se ne tiče
*** samo jednom pomislili su da je uzbuna stvarna sjeli u podrum i čekali kada im je dosadilo vratili su se u kuću nitko se nije ni osvrnuo kada su dvije aviobombe pale na livadu blizu sela pravili su se da se ništa ne dešava
*** kada je poginuo Saša mama se zatvorila u malu sobu poslije crvenih očiju pričala o prepisivanju ispita zajedno su drhtale misleći idući može biti bilo tko
*** kada su se vratile iz svojih skloništa prijateljica više nije bila dijete ona se posramljeno sama igrala svojim lutkama a onda ih tužno odložila i također odlučila odrasti
*** njen tata je u ladicama držao erotske časopise koje su krišom čitale u kućici na povaljenoj dunji bilo je to novo uzbuđenje i nepoznati srsi kada su ih otkrili bili su ljuti od nelagode rekli su sada znate sve i sada je dosta
*** kada je prvi put legao na nju osjetila je njegovu težinu i pomislila da će tako ostati do kraja života nakon što ju je ostavio pomislila je isto
*** voljela je kuću napuniti ljudima ljudi su crtali, svirali, pisali bili lijepi a ona upijala njihove slobode maštu koja ključa
*** onda je otkrila planine gledala si pod noge slušala na vrhu digla glavu ispod nje bi se rastvorile krošnje i mogla je vidjeti daleko
izbor priredila Marina Kuzmić Laszlo
_________________________________
JANA PREVIĆ FINDERLE rođena je 1980. u Zagrebu, odrasla u Daruvaru. Završila studij arhitekture u Zagrebu, živi u Pazinu. Radi u vlastitom arhitektonskom uredu i kao nastavnica u srednjoj školi. U slobodno vrijeme planinari i putuje. Objavljivala u nizu časopisa; Tema, Poezija, Zarez, Forum, Nova Istra, te na web portalima: Ajfelov most, Čovjek časopis, Pjesnikinja petkom, Lupiga i drugdje. Objavljene knjige: 1997. „Šum mladosti“ u izdanju Gimnazije Daruvar, zajednička zbirka poezije s Marijom Bogeljić. 2013. samostalna zbirka poezije „Ti još pričaš o nogometu“ u izdanju Gradske knjižnice Pazin i ogranka Matice hrvatske Pazin. 2020. prozna knjiga „Most od sedre“, zapisi o putnicima, u izdanju Malih Zvona 2022. prozna knjiga „Herbarij, priče o biljkama“, u izdanju Malih Zvona 2024. putopis „Put u Santiago“, u izdanju Fotopoetike 2024. zbirka poezije „Zootrop“ u izdanju Jesenski i Turk
Vrijeme je puzalo po olucima napuštene kuće kao što suza puzi po ivici kapka ispoljavajući vatrenu odmazdu skrivenu iza providnosti oka. Sunce se topilo nad beskrajnim dolinama, i njegovi su se zraci prelijevali preko lica onih koji imaju snage posmatrati posljednji treptaj što odiše naporom da zauvijek ostane na nebu. Koračao sam polako ispod ljepote i haosa nebeskog prelamanja preko nekolicine pogleda, i uviđao sopstvenu moć dočaravanja događaja kojih bih se inače stidio. Očima bih prepričavao iskustva koja ne bih mogao ograničiti riječima, jer tada bih bio svirep, ohol i bezdušan, a čovjek sam (barem se jednim nazivam). Tumarajući prašnjavim putem, praznim koracima, zamišljao sam kako me negdje tamo, nakon sljedećeg skretanja, čeka more. No, mora nije bilo, ali sam pronašao odbačenu ispovijest ispod klupe na koju sam odlučio sjesti. Na njoj su se nalazile slike, riječima ispisane, jedan nemir i prihvatanje predodređenosti, i onoga što je bilo:
“Na tvrdoj kripokristalnoj stijeni Sa crnim velom što na vjetru pleše Otuđivala se sjena i moj nijemi Odraz što trenutak tišine tražio je
Veo bi joj prekrivao lice A moja stopala topila su se Na zrncima onoga što bi ostalo od tišine
Kako je čudan taj osjećaj Vratio bi mi jedan iz smisla izvedeni predosjećaj Pod kojim bih satima sjedio, i posmatrao, Ono što se desilo jedan vijek unazad:
‘Vjetar je nanosio antagonističke reminiscencije prošlosti I spuštao ih na iskušeničko tlo Po kojem su gazili ljudi
Vidjeti prizor vremena što kleči Pred iskrivljenom slikom života Bez kojeg ono samo nadu gubi Nije prijatan osjećaj
Teške, bukom okovane čizme Gazile su po tlu u trupama Nisu sjedile, posmatrale, izučavale Već ubijeđenom tišinom sa tuđim riječima koračale’
Crni veo sada vidjeh na nebu: U borbi sa vjetrom – nemirno je stajao I na mjestu ostajao
Lice sjene otkri se; Oči joj prepoznah Vidjeh kako kapcima briše suze Dok tiho recituje stihove:
Iz ruke sa namjerom ispuštam posljednje dane – predajem ih okeanu Neka on izbroji posljednje sate I pokloni ih zaboravu.”
Autobus kojeg sam iščekivao prošao je pored mene. Odlučio sam ostati zarobljen ovdje neko vrijeme, u ovoj prašnjavoj dolini gdje se sjećanja lako zaboravljaju, gdje se pejzaži spokojno uklapaju u prizor čovjeka na osami, gdje zubima grizemo ustajali osjećaj natprirodnog. Primjetih figuru pored jezera kako se savršeno uklapa sa borama istog. Zastah na trenutak na goloj opustošenoj cesti ne bih li pažljivo osmotrio prizor čiji sam učesnik bio. Kasnije sam u povratku i sam zastao nad jezerom bezuspješno tražeći svoj odraz u njemu. Kada podigoh glavu u daljini vidjeh jedno drvo, usamljeno i prelijepo, stajalo je čvrsto, opirući se vjetru. No, na njemu vidjeh tri vrane, jednu do druge, kako pažljivo skupljaju prolaznike, dok istovremeno krikovima obznanjuju pobjedu. Iznenada me san uhvati, te se sručih na mokro tlo i usnih scene, pejzaže, u kojima pronađoh nemir, a gdje me pri buđenju dočeka i snažno zagrli tišina i utješna istina. Taj san, ta istina, koja tek treba doći, ili je već tu, predstavlja predskazanje prošlih gladnih godina što život, ovoga trena, tu pored mene pronađe. Da, strah me onoga što će biti, nekad, ali za sada ću ostati još koji trenutak kraj jezera sa ovom slikom u očima, a slika je nijema pjesma. A pjesma, taj san, to predskazanje, ostaviću zakopano ovdje, tebi na sud:
Kada hiljadu galopirajućih konja Žustro proleti kroz vjetrom rasijane trske Na dolini u koju bezbrižno tone sunce Stajaće jedan mali čovjek sa raširenim rukama I vikaće:
Vivere est militare! Vivere est mori!
Živjeti znači boriti se! Živjeti znači umrijeti!
***
ROMANSA
Na poljani iznad grada, Na poljani ispod neba, Dva tamna konja vrana Koracima teškim prate gospodara.
Odraz sliva se niz njeno tijelo Kao kapi vode što mirišu na jezero.
Prekrismo tišinu I uronismo u mjesečinu.
***
ISTINA
Raširenih krvavih ruku Bolešću prekriveni stajahu. U kutku sobe. Sablasnu bitku narodi vode. Ne umrije On za naše grijehe, Umrijeh ja, Lišen slobode.
Otac bijaše spreman na žrtvu.
Taj događaj ostade svima, I meni koji sam spreman za čitanje.
___________________________________
ILAN SOFIĆ rođen je 30. oktobra 2002. godine u Sarajevu. Studira psihologiju u Novom Pazaru. Polaznik Radionice kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Pored književnosti, interesuje se za muziku i nezavisne filmove. Svira gitaru i usnu harmoniku.
u zadnja dva i po mjeseca pročitala sam 10 knjiga ne mogu raširiti ruke dovoljno da poletim grizem rubove posteljine kad bih mogla pobjeći otišla bih odmah ali nešto mi govori da je to sada život plačem kad gledam kondome u dućanu plačem kad slušam vještice plačem kad su ljudi dosadni i plačem bezveze usred radnog dana dok šaljem mejl htjela bih ti reći koliko mi nedostaješ ali postane mi smiješno i glupo pa ću ti samo reći u prolazu nismo pogledali moju najdražu epizodu seinfelda nijedan posao nije za mene jer ne želim raditi i ljeto je blizu kao moj strah od buđenja prestani mi trčati oko zgrade postavila sam troglavog psa uskoro ću zvati i svoju mamu ona me ne razumije ali će me obraniti
***
UNDER PRESSURE
nakon posljednjeg maratona s preponama ipak sam umornija od tebe vraćam se hodanju starom rutom učenju govorenja kako da ujutro prerežem limun napola stavim dvije kriške kruha u toster i pristavim kavu bez da pomislim na posljednju godinu dana oblik tvog tijela u krevetu ja sam paul mescal u zadnjoj sceni aftersuna plešem a ništa ne svira pomičem udove po navici zaobilazim ružičaste trake okretište na remizi i potok dok ne izrastu nove japanske trešnje dok ponovno ne izraste moj glas i naučim reći: dobro sam
***
ISKRA MALTAR
cao ja sam iskra maltar moze li se depresija prepoznati po podocnjacima ja ne postojim ja sam ona koju vidis za sankom ja sam alter ego u zoru se kroz maglu probijam do kreveta neugodna sam poruka ako me gledas dok hodam uvijek malo zavlacim udesno moje su supermoci nepostojeci sram i bankovna kartica najbolje me sresti nakon ponoci tad sam krotka i predem u pravilnim razmacima ako se udaljis ne grebem ako se priblizis ne jebem cao ja sam iskra maltar i dalje imam tvoj broj telefona poruke pisem ispravno samo kad sam pijana sanjam pustolovine pustolovine nesto je na moru na otoku nesto u gradu kao da sam u playstation igrici malo mi se sviđa malo se bojim i puno te nema
_____________________________________
LARA MITRAKOVIĆ pjesnikinja je s otoka Visa, kulturna radnica i članica bivše književne grupe “90+”. Gostovala je na domaćim i međunarodnim književnim festivalima, a pjesme su joj prevedene na nekoliko jezika. Od 2023. godine vodi pjesničku tribinu Poetomat u klubu Booksa.
Ja sam poprilično sretan. Imam frizerku svog života. Želim joj dobro zdravlje, dugu karijeru. I lake makaze. Meni bi bio stravičan napor da se upoznajem sa novom frizerkom. Moralo bi joj se objasniti šta ja to od kose želim. Zamoliti je za upristojenje brade. Prokomentarisati pređašnja iskustva iz frizeraja. Možda i iz života. Valjalo bi i ostaviti utisak otmenosti i pristojnosti. Našaliti se. Sve bi to proizvelo znojenje. Dlake bi visile zalijepljene na čelu. Postajalo bi sve više vruće i neizdrživo. Poželio bih bezbolno klanje brijačem. I brzu i sigurnu smrt.
***
PODVLAČENJE
Često se može čuti: Završio je priču. Podvukao crtu. Prekrižio. Ovim se objašnjavaju razrješenja realnih životnih situacija. Ali mene to ne zanima. Zanimaju me oni kao ja. Koji ostavljaju tragove na knjigama. Podvlače. Strepe. Ćute. Kupujem stare knjige. U njima je nešto utisnuto. Uzeto najbolje od svakog čitaoca. Neko je prije mene podvukao: ,,Zemlja je okrugla kao pomorandža.”
***
VUNENA ČARAPA
Jedna bijela vunena čarapa spava mi na nogama. Ritmičkim disanjem umiruje nervozne noge. Utopljava krznom hladnim znojem oblivene tabane. Liječi nokte napukle od nezdravog hoda. Ispravlja zglobove iščašene stvarnošću. Čukljeve vraća u normalu. Masira drvena stopala. Ponekad demon lično pokvari idilu. Uvuče se u lijepe snove. Usnula životinja na mojim nogama počinje da se trza. Nekad i zalaje na nevidljivog neprijatelja.
***
UDALJAVANJE
Nestao sam iz moga grada. Odlepršao Ne predaleko. Ali, ipak, dovoljno. Pričam uglavnom na nekom tuđem jeziku, sa nepoznatim ljudima. Koračam drugačijim pločnicima. Moje misli plove nepreglednim morem. I sve mi to prija. Ali u trgovini, i pored velikog izbora, proizvodi dolaze i iz drugih i ljepših gradova, biram stvari isključivo iz rodnog mjesta. Nostalgija I(li) prokletstvo. Kao i nemoć udaljavanja od sebe. Strašna sjenka moga brda me nikada ne napušta.
***
LOGORAŠKA ESTETIKA
Komšija je odvojio svoje dvorište od našeg žicom kao onom iz Aušvica. Pruga kroz Bikernau je zapuštena kao ona pored moje kuće. Put pored nje je neravan i lokvast, isti onaj kroz koji nam teče lokalna zajednica. Zidovi logorskih blokova su boje zidova moje srednje škole. Mogu osjetiti jezu prvog školskog dana. Pećnica koja ih je grijala je ona iz babine spavaće sobe. Neke naočare se nijesu više zamaglile. Cipelice su ostale da same skakuću.
__________________________________
GORAN RADOJIČIĆ rođen je 1985. godine u Nikšiću. Stihovi su mu zastupljeni u domaćim i regionalnim časopisima, zbirkama i zbornicima (Fokalizator, Glasnik, Podgorica; Tanane revolucije, Kontrast izdavaštvo, Beograd; Književne vertikale, Beograd; Savremene kratke književne forme, Skoplje; Sovremeno tvoreštvo za deca i mladi, Skoplje…). Debitovao u prozi sa romanom ,,Zapisi iz sentimentalnog dnevnika”, objavljenim na Bookmate platformi 2022. godine. Dobitnik treće nagrade na konkursu Nikšićkih književnih susreta za zbirku pjesama ,,Nostalgija”. Usamljeni pisac, ne pripada književnim plemenima. Bivši sociolog.
čovjek-časopis 