na jugu nema više vinograda majke razgrću veš i odlaze u vojsku groblja čekaju kiše da isperu imena sa spomenika ubrzaju pobunu materije ovaj grad je pas mliječnih očnjaka bez snage da skrši kosti vlasnika oduvijek se i predugo rastajemo čuvamo utrobe u ormarima nesvjesni da zora prvo izlazi pod noktima sestre redovno obilaze manastir ofreskan prizorom ognjenog mira mole se svjetlu jutra prestravljene što će nas kuće nadživjeti
__________________________________
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je srednju likovnu školu „Gabrijel Jurkić“ u odsjeku grafike. Studirao je jezike, književnost i biznis marketing. Autor je zbirki priča „Ljetne himne“ (Prosvjeta, 2015.) i „Nemoj ići u Anderlecht“ (VBZ, Buybook, LOM, 2022). Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno živi i radi. Jedan je od osnivača i urednika regionalnog portala za književnost i kulturu Strane.
GORANA PANIĆ rođena je 1982. u Travniku. Završila je magistarski studij socijalnog rada na banjalučkom univerzitetu. Od 2013. živi i radi u Finskoj kao predavač, društveni istraživač i projektni koordinator. Profesionalno i volonterski je angažovana na pitanjima migracija i društvene integracije, internacionalizacije u visokom obrazovanju i radnom životu u Finskoj. Iako je multijezičnost dio njene svakodnevice, poeziju piše na maternjem jeziku. Tekstovi su pretežno komični ili satirični, zamišljeni kao dio stand up komedije, a često su i ritmični. Zaljubljenik je u stvaralaštvo Marija Benedettija.
žena koja miriše na mrtvo more dodiruje jezikom samo radi potvrde a iznutrice koje ispadaju iz usta dok govori ne mogu ju pripremiti na ono što ju čeka.
a eto, ja čekam i mrzim se zbog toga i čeka me sve samo ne bračna sreća više nemam oči, samo države preko zjenica raširenih u koncentrični slijed kao crijep.
moj muž se vraća kasno navečer i navikli smo da to ne spominjemo kao anomaliju. kozmička je ura i nema izbočenja. udobno se smjesti, kažem, jest ćemo se poslije
jer sve je izgubljeno tako silno fascinantno i sve je zeleno tako fluorescentno i što je bilo čvrsto sad manjak je sredstava a mrak je gorak kao ruski čaj.
no svakog mjeseca barem jednom il dvaput moji se kapaciteti drastično smanje i tada kada udahnem to je početak kraja, sudarim s tamnim i neizvedivo je drugačije.
i mogu vam opisati boju crvenila ispod oka grudi kako se šire na dimenziju kontinenta jer i mi ženke imamo rogove i zajedno s mužjacima oštrimo se pogledom.
i znam da je kasno i da nemam pravo pitati ali tu je i moje je i izgovoreno je pa pitam:
da sam drvo, bi li manje svrbjelo? da sam muškarac, kako bi mi stajali brkovi?
***
ALKATRAZ
nećemo se lagati – ima neka tajna između mene i kuće kao tajna između žene i žene ogrnute vlastitom staklenom stijenom.
žena – tajna – žena kao vodopad – rijeka – kiša.
i vidim sve: ovdje sam se sklonila da privremeno zbrinem tijelo kao što sam u tijelu privremeno zbrinula duh, spuštena kljunom niz dimnjak u kuću, posvećena i boguugodna, povezana u svežnjić. no krov se diže bez ikakve najave i ostajem bez prilike reći nešto sa smislom. krov odlazi nekoj drugoj kući i ostavlja me da gledam tuđe svjetlo u prozoru.
kuća se ljulja od blage nesvjestice dok izgovara kako sam bila teška. mene na trenutak zaboli dio tijela ali se nasmijem, ali se skvrčim. i vidim sve: ako na krovu raste čuvarkuća koju zatrebaš za tupu bol, lijek će kapnuti nekoj drugoj ženi u vodoravno položeno upaljeno uho.
kuća me sad gleda iz sigurne daljine. ja gledam u kuću kroz putni dalekozor. između nas više nema tajni, samo uspravna stabla kao korintski stupovi.
***
TRBUHOZBORCI
u početku sam mislila da je kuća cilj no nakon potresa bilo je jasno da nije. iz sela su bezglavo bježale životinje. iz zraka je stršala purpurna kugla.
činilo se da ću ostati bez tihog pigmenta. krevet neprirodan kao antidekubitalni madrac. onda su za kraj zavrištale kosti i više se nije moglo čuti ni zvuka.
ja sam se sakrila gdje me neće zaskočiti, gdje me neće strijeljati kad izletim pred nebo. zaostali zvuk u ušnom kanalu dugo me je snažno tjerao na povraćanje.
sklonila sam dijete pod strehu kao lastavicu. čučala sve dok nisam poplavila. pitala sam samu sebi boli li me i kako me boli i i rekla sam okruglo rekla sam plavo. trljala sam djetetu kockice maka pod desni, a on je spavao kao da je oduzet. kad sam mu nanijela zadnji sloj maka, vidjela sam prvu kravu u magli.
izašla sam iz skloništa potpuno zelena, po meni se nahvatao sloj mahovine. uzorite žene iz najbliže okoline bacale su mi klipove pod ranjena stopala, vikale su ne može tebi biti bolje, ako smo patile, patit ćeš i ti! na toj udaljenosti hrabrost je veća. tijela su se rukom mogla mrviti.
vratila sam se pod strehu pokupiti ptiće. iz njih su stršali kristalni pršljenovi. tijelo je vriskalo i preuzimalo mozak kao uznapredovala multipla skleroza.
predugo bi trajalo da sve nabrojim, ali mogu reći da su mi ptice pod košuljom umjesto bradavica ostavile cirkone. znale su da žene pomažu ženama jedino kada su djeca u pitanju.
***
BLISKI KONTAKTI
pred prozorom se događaju najveći zločini. mogu objasniti.
s prozora nestaju mrvice za ptice. s prozora se odbijaju zaslijepljeni vrapci. s prozora mašem svom mužu koji odlazi. iza prozora ništa. samo rub izdržljivosti.
buljim u druge kao u ulje na platnu. je li to tuga? je li tuga kuga? nisam u srodstvu ni sa kime izvana. tijelo moga tijela u jezi je da će se ponoviti.
a svake večeri pod mojim prozorom jedan muškarac zove kristinu. ni sama ne znam zašto ali izgovorim tu sam. stanem iza zavjese, navučem i kaput, za svaki slučaj. onda siđe kristina i iza prozora ništa. samo ja u rukavicama.
pohlepna sam za vodom. dehidrirane su mi ruke. dala bih litru zraka u zamjenu za gutljaj. drmam sunce i bušim vrapce. pustim svjetlost usred dnevne sobe.
muškarac pod prozorom opet zove kristinu. izvadim iz sebe toplo srce i rukom razgrnem kišnu zavjesu. izađem preko prozora kroz sedrene barijere.
poletim ali ruke ipak nisu krila.
***
DOBROSTIVO NEBO
reći ću to sada i nikad više, ali nisam imala pojma što radim. nisam očekivala da ću na izbočini jezika nositi plastične posudice za lijekove. u sredini svake greške stajala sam sama, kroz staklene stijene kuće vidjela se šuma.
uporna da istisnem život iz jezgre prevrnula sam komodu s teškim porculanom. dječak je upuhivao zrak u sapunicu. kroz djevojčicu su izbijale žene, djevojke, žene.
sad to mogu reći: potporne grede sigurnije su od roditelja. ono što je uzeto zdravo za gotovo srušit će se čim djeca sklope oči jer za razliku od kuće koja je bila puna zraka, ljudi mogu upiti puno veću prazninu.
ali ostala sam stajati, dvoje djece i ja. djevojčica i dječak uvukli su se pod kostur. s njima sam podijelila zadnju hostiju zraka. poljubila sam da prođe. ranica nestane. i palo mi je na pamet da se udružim sa svijetom spajanjem triju rijeka u jednu i da je mjesec veći od zemaljske kugle i da je možda baš zato ovo savršeni trenutak.
sad sjedim na podu okružena igračkama i moja djeca i ja cuclamo praline. ništa više od toga ne moram ni znati. svjetlucaju oči prvih ptica u sobi.
____________________________________
VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk. Živi i radi u Zagrebu.
ptice drhte cvijeće divlja kadulja cvate crveno kamenje se premješta samo od sebe gušteri cvile ovce se spotiču i lome noge škripe gume psi laju zmije se legu fratar šuti nestaje signala zvono se čuje odozdola
*
e tamo ti je to bilo
***
SOLSTICIJSKI SVECI / VIJEĆE NE/UMOLJENIH
pred marketom božo u ogorju vratar i njegova braća krezubi sveci naslonjeni na suhozid mašu krhotinama stakla zlatnim noktima hvataju pčele i skakavce prosiplju sitne psovke zavrću rukave i čekaju znak
sivkasti vjetar raznosi krošnje s istoka na jug
na pragu sjedi sveti ante i razgrće štapom mravlji ispis
*
netko kaže hej
i zaista (grmlje uzmiče pred asfaltom)
stiže prašnjavi autobus
***
ZALAZ SUNCA / LJETO / MOSEĆ
ljubičastomodro brdo ljulja se na tankoj niti ponire u crveno pa u žuto pa u gorko
sa stabala osiplju se stada ovaca koza magaradi smaragdna zvonca zrnca ljuske kamenčići ptičja gnijezda ruzinave konzerve pepeo i prah
*
pred dućanom svi šute
*
lastavice neprestance prelijeću između dva sunca raznoseći u kljunu život-smrt
***
VJETROELEKTRANA / SVETA ANA NA ZELOVU
na stolu ubrusi sir pršut vino kokakola
danas je sveta ana
starica u crnom odvezala je maramu na ušima joj sedefne naušnice
ima ogromne ruke i jednu nogu lijepa kao brdo i strašna kao san okreće se i svira u gusle
svi ćemo izginuti
*
kažu da su nestale ptice i lisice i da ovce janje mrtvu janjad
*
zvona u crkvi prebacili su na struju pa Mile obilazi i provjerava sklopke svaki dan tri puta u istu uru
***
SUŠA
može biti ledena i ljetna ko i sveci sve je to isto
na primjer ovaj izvor on nikad ne presuši ili ova gradina ona nikad ne nestane ili ovo drvo nikad ne zazeleni ali ovaj kamen on nije odavde i ne zna se tko ga je donio ni tko će ga odnijeti
* idu neke žene nitko ne zna odakle
sve ti je to povezano
***
RIJEKA
rijeke nema ili je daleko na zelenom dnu noći
valja se izuti poći na noge preko škrapa u tri ure po ponoći i hodati šutke
do ledenog vodenog ognja tamo stati umiti se izmoliti zdravomariju baciti šaku zrnja šaku zemlje
ozdraviti
_________________________________
ZVJEZDANA JEMBRIH rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i magistrirala 2000. na MKU u Budimpešti, restauriranje drvene skulpture. Od 1993. radi kao konzervatorica-restauratorica, a od 2020. redovita je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih i na brojnim skupnim izložbama, te izvela trideset i tri land art rada. Piše i objavljuje stručne radove, poeziju i prozu. Objavila je tri knjige poezije: „Ljubavnici Kraljica Glad“ (2007.), „Sve jedno“ (2014.) i „Oko Ogorja“ (2023.); zbirku kratkih priča „Janusove kćeri sestre nevjeste“ (2001.); knjigu putopisa „Ljetopisi“ (2008.) i grafičko-pjesničku mapu „Tragovi“ (s Jurom Kokezom, 2014.). Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj likovni (1. nagrada za slikarstvo Ex tempore Opatija – Mandrać 1994.), književni (nagrada stručnog suda Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis 2008., 2016. i 2017.; 3. nagrada za kratku priču na Festivalu europske kratke priče 2017; prva nagrada za kratku priču na natječaju Lapis Histriae 2024.) i stručni rad (godišnja nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za zaštitu kulturne baštine u 2022.).
Mama je stigla pješke po mrklome mraku čula sam šuškanje kesa i skočila da je zagrlim ona kaže uspjeli smo ali ništa me ne pitaj u šumi nam je crkao auto u kojoj šumi, šapćem kako u kojoj sve je to ista šuma s ove i s one strane vide se oči vukova ali ljeto je pa su manje gladni e da su nas napali dala bih sve ovo meso što sam nosila grad je jezivo pust nema ni vojske u kući je već neko bio odvalio bravu ima rusvaja ali uzela sam albume sa slikama i donijela ti nečije pismo tražim pismo po kesama ali mama kaže nije tu pismo je na sigurnom a sad brzo u krevet čitav kumaluk spava i nije lijepo da ljudima remetimo san
U zoru sam ustala prije pijetlova navukla bermude i otišla do poljskog klozeta napolju je mirno i svježina ukrućene trave bocka mi oživjela stopala mamin povratak je život u prirodi dobri seljani su ruka spasa ovo je komad dvorišta daleko od šume ustala sam lagana naelektrisana jedna kuma već muze kravu vidim je kroz otvorena vrata pitam je li vrijedna ona se osmjehuje i obje smo radosne drugačije ne može biti jer stiglo je to pismo i želim ga pročitati ali čekam radno zaduženje da ga zaslužim čišćenje pranje kuvanje može i sijeno sa vilama timarenje konja praviću djeci vjenčiće kumovima dosipati rakiju zdepastoj kumi ću širom otvoriti vreću neka sve sluša i gleda do mile volje ako je zanima samo da uzmem pismo sjednem pod neko drvo i saznam ko me to voli ko me se uželio
Ranije su mi pisali mnogi drugovi i drugarice širom Juge slali mi naljepnice postere otiske karmina salvete privjeske i poneku značku na koju bih se redovno nabola u pismima su bile ozbiljne i neozbiljne teme pitanja o simpatijama da li se s nekim viđam i da li je plav ili crn koju muziku slušam koji mi je hobi jednom me je neko upitao idem li u crkvu nedjeljom i tata mi je sve objasnio imala sam i pen-frenda iz Afrike sa kojim sam vježbala engleski i bezuspješno pisala u Japan na adresu iz školskog časopisa mnogima sam pisala i oni meni ali rasli smo i sve je nestajalo od prvog srednje nisam dobila ni redak i sada mi stiže na adresu sa koje sam otišla stiže u mirišljavoj koverti
plesala sam s metlom pola dana od vratnica do kokošinjca mlatila kamenje skakavce i pseća govanca vretenastu paučinu i tragove sijena bilo je tu još zaduženja oplesti kike jednoj babi i samljeti kafu otići po pivo po vodu nabrati salate nad koritom oprati noge kume su gledale svoja posla i ćutale na njihovim licima grč je tamniji od katrana sunce im sjeda na ramena salijeva ih u bronzu mene zaobilazi kume su u pokretu i ten im se presijava tamnopute su grube i zaobljene one ne dobacuju loptu na pješčanim plažama ne znaju šta je bikini i nemaju pojma koliko su lijepe posebno danas neko je napisao to pismo i sva sreća da je mama prešla preko linije jer se preko linije i vratila tamna u tamnu noć mama takvu put ima od rođenja i zna kako sa granicama mostovima ja ne znam ništa o pismu nosim ga u voćnjak pod kuhinjskom krpom iza plota talasa se trešnja vjetar mi golica rashlađena stopala tamo me niko ne vidi
njuškam ga kao kerče dobro je zalijepljeno svijetloplavo sa prugom bez markice glatko ime i ulica otkucani na pisaćoj mašini pošiljaoca nema u nadi da postoji neki dobar razlog senzualan razlog za igru anonimnosti cijepam ga sa strane i osjećam strah kako uopšte biti radostan jedno malo mršavo pismo šta ako su i unutra službena slova pečat sa skraćenim potpisom možda me izbacuju iz škole kumaluk kaže da je jesen neizvjesna da se ućutimo ostanemo ovdje ne želim ni pomišljati jesen je daleko ovo je ljetno pismo iako bi bilo bolje da je razglednica neko bi se javio sa odmora prijatelji rodbina kolektivno s mora dobila bih torbu sa školjkama bilo bi nam dugo toplo ljeto svjetlucavo ferije ovako strepim i čekam da jato ptica preleti horizont i bilo bi mi lakše puno lakše uspeti se navrh drveta
ali evo otvorih ga brzo je pisao kaže Gabrijel pred svoj odlazak slova su mu duga neurotična zvonio je na vrata mislio da sam tamo nisam bila tamo da se oprostimo kasnije je donio pismo stavio ga pod saksiju ako se vratim da znam da nije tek tako otišao bez pozdrava strašno je što svi negdje bježimo kaže on će još danas sa svojima u veliki grad pakuju kofere odlaze na sigurno mjesto nada se da sam dobro čuo je da su Mira i Ksenija otišle u dvije različite zemlje zvonio je babi nije se javljala kome god je zvonio nije se javljao osim vojske grad je pust na kraju dodaje da su nam vrata širom razvaljena ali nema snage da uđe vjeruje da sam sve ponijela veliku i malu kutiju do nekog skorog viđenja šalje mi notu i srce na rubu stranice nema adrese nema grada gdje odlazi
vidim nas kao balone puštene s glavne pijace sa jedinog štanda koji poznajem neko je uzeo oštre makaze zasjekao uzice i ruke prodavačice nisu mu se svidjele boje mnogo balona kriknulo je uvis nad sivilom našeg grada crnog će probosti grom žutog će zavezati za prazan krevet bijeli će ispuhati bez najave i sve ostale boje vesele i manje vesele odletjeće u podzemlja i šipražja neki će imati više sreće uzlet na mekane galaksije neke će usvojiti kanjoni i krševi kroz nijanse neizvjesnih dana a prodavačica ona ostaje za štandom nije stigla poletjeti
***
Nezaboravna priča o tijelu, strahu i slobodi – i junakinjama koje osjećaju težinu istorije na svojim plećima.
Roman u stihu „Rihtanje rebraˮ jezgrovit je prikaz sazrijevanja i ženskih pobuda u istorijskom trenutku koji im nije naklonjen. Slikovita ali dinamična narativna nit prati mladu Elu, koja je prinuđena da zajedno sa roditeljima, u kovitlacu još uvijek nepojmljivog rata, pronađe sklonište u ruralnoj sredini, gdje su dinamike moći drugačije od onih na koje je navikla. „Rihtanje rebraˮ istražuje jednu nasušnu mladalačku potrebu za eskapizmom, u društvu zaluđenom stegama, podjelama i ograničenjima. Bezmalo otvorena kritika mačizma, u najužem smislu, ovo je roman o ženskom tijelu i osvajanju slobode koja je moguća još jedino u unutrašnjem svijetu junakinje.
Brzo prođu dani kad glavna junakinja Ela fantazira na suncu; možda će je u izbeglištvu, surovosti i neizvesnosti od smrti i ludila spasiti jedino mesec koji joj muti mozak i muzika koja vlada njenim telom. Poema Tatjane Bijelić je generacijska epopeja o ženama, koje od majki nasleđuju samo brigu, strah i obavezu poslušnosti mužu. Kada se u njihove živote umeša rat, „rihtanje rebraˮ počinje da seva i probada kao fantomski bol. Potresna i sugestivna povest podseća da je svaki život jedan mali rat, a da svaki rat u sebi nosi dramu života koji želi da se odupre nestanku. – Vladislava Gordić Petković
_______________________________________
TATJANA BIJELIĆ je redovna profesorica angloameričke književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, književnica, prevoditeljica i urednica naučnog časopisa Filolog. Objavila je brojne naučne i stručne radove, nekoliko monografija, tri zbirke poezije – Karta više za pikarski trans (2015), Dva puta iz Oksforda (2009), Rub bez ruba (2006), kao i roman Dlake na jeziku (2024). Dobitnica je nagrade „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine (2016) i nagrade „Fra Grgo Martić” za najbolju knjigu poezije u BiH (2015). Godine 2012. bila je pobjednica BiH izbora za Evropski pjesnički turnir, a nagradu „Ljupko Račić” za pjesnički prvenac osvojila je 2006. godine. Zastupljena je u antologijama i zbornicima, prevođena na njemački, engleski, slovenački, makedonski, mađarski i danski jezik.
nećeš puno toga pamtiti o meni misao tu i tamo naprezati se postati slikom: uz prigodne fotografije bit će još više zbunjujuća
kad si pokrenuo svoj električni vlak bio je to vlak mojega prognanstva koji sam morao opetovano zaboravljati dok su mi umrtvljeni prsti držali palicu za upravljanje
hitnuo si mojeg punjenog psa sa žalosnim očima s kreveta i ustrijelio ga pištoljem na vodu i kad sam se gradio da plačem kazao si: Ne brini, nije pravi. Evo, možeš ga natrag uzeti.
pustio sam te dobiti sve ratove, tvoje plastične vojnike napredovati k mojoj strani saga zajedno s tenkovima i kamionima, rušeći moje kuće od kocki, stabla i putokaze, ostavljajući me bez doma sa širokim nepobjedivim smiješkom na usnama
svakodnevno si u pet išao doma da nastaviš sa svojim osvajanjima: jesam li i tamo bio dostojan protivnik, premda si sljedeće jutro trčao prema meni, raširenih ruku vikao dok ti je u jednoj sjajni bombarder prijeteći lebdio, Djede, hoću se igrati s tobom.
preko vikenda, sjedeći u najsigurnijem kutu sobe, često sam krao tvoju maštu, hoteći iskušati svoju odlučnost da živim; razigrano umiranje činilo je izlaz, milostiv čas odlanuća, premda sam znao kako neću biti u tvojoj blizini kad spoznaš cijelo si se vrijeme borio protiv mrtvog čovjeka.
(iz zbirke “Vrijeme zatvaranja”, 2008.)
***
PASJI ŽIVOT
Gledam kako ljudi vode svoje pse u šetnju poslijepodne i ja šetam svojeg psa obnoć u sjećanju, ostavljenog u opkoljenom izmučenom gradu.
Hitnem mu zamišljeni štap i mrmljam, Donesi. Ovamo. Tako je, dobri moj dečko, bacam praznu vrećicu s izmetom u kontejner za smeće i vučem se natrag u sobu koja nije moja soba, povodac, jedino što sam od njega spasio, njiše se mlitavo u ruci poput sablasne omče.
Obojica smo bili cijepljeni protiv ljudskoj bjesnila, a pripušten kroz nadzirnu postaju samo ja, premalo novca bilo za časnika UN-a da zažmiri na propis – jedna putna torba po izbjeglici – i ne računa psa u platnenoj vreći kao ekstra prtljagu.
Jedem pilule iz zdjele za pse što na ljudsku hranu podsjećaju, načinjenu, veli mi naljepnica, od zdravog žitnog brašna i prave govedine, obogaćenih povrćem bogatom vitaminima da promiče snagu i zdrave zube.
Doista žalosna priča, govore neki, ali ti si živ i bit ćeš kadar uz malo savjetovanja, usredotočiti misli na sve one lijepe uspomene s kojima te tvoj pas ostavio,
ali ja nemam snage, a ni zube da ih uvjerim kako me te uspomene na nj polagano izjedaju
***
PROŠLOST I KRUH: JEDNORUČNO
nas dvojica smo svako jutro u slastičarnici na uglu, kupujemo kruh i zurimo nakratko u staklene pregratke s kolačima, napoleoni, ekleri, tiramisu, kimnemo glavom jedan drugome u nijemom prepoznavanju zašto smo tu i izlazimo, dva jednoruka, skršena muškarca što stišću preveliku vrećicu da kruh van se ne izmigolji.
obojica smo preveć toga vidjeli, smrt također što nas svake noći još uvijek iz zrcala gleda, i o čemu onda razgovarati, kćerima što tijelo prodadoše za dvije limenke skuše ili štrucu kruha i mi držali oči zatvorene, gradeći se kako cilj opravdava sredstva, naše tijelo i duša i dalje ostajali neokrnjeni.
kad bih s prošlošću u grlu zapelom poput kosti mogao samo kazati kao naše majke poslije onog rata kad bi pregolem zalogaj stočne repe prevario naše širom otvorene oči, zrakom izgladnjele, Evo uzmi koru kruha da je progura i diši, diši duboko.
***
UOKVIREN
da preživim morao sam otići živjeti život na drugoj strani života – pomoćno vrijeme postojanja:
mrtvu prirodu s beskućnim riječima i zrcalom u okviru od lijevanog željeza što zazidani prozor odražava.
vidno polje okrenuto prema unutra dalekovidno pamćenje prisiljeno sad pregovarati s kratkovidnim zaboravom.
koja je onda svrha pokušavati vidjeti koliko je blisko daleko ili naći riječ da odgovori na pitanje što je značenje
ovog jest bilo dok zurim netremice u zid oko prozora, i sam uokviren obzidanim prostorom: put moja njegova ljušteća žbuka, muk u plućima implozija urlika.
(iz zbirke “Pomoćno vrijeme postojanja”, 2017.)
_______________________________________
MARIO SUŠKO rodio se 17. prosinca 1941. u Sarajevu, gdje je 1965. diplomirao anglistiku na Filozofskom fakultetu, a doktorirao je 1973. na State University of New York (SUNY) u Stony Brooku. Predavao je književnost i jezikoslovlje na State University i Nassau Community Collegeu na Long Islandu od 1970. do 1976., a zatim je živio u Sarajevu sve do početka srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva te 1993. odlazi u SAD. Objavio je 82 knjige, od toga 30 knjiga poezije te više knjiga prijevoda s engleskog jezika. Njegove rane pjesme, uklopljene u bosanskohercegovački kontekst, u duhu su konkretizma i vizualnoga pjesništva, a bave se tematizacijom samoga jezika kao poetske građe (Prvo putovanje, 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, 1968). Nakon odlaska u SAD poezija mu je pod američkim i židovskoameričkim utjecajima pa mu zbirke miješaju američku zbilju s ratnim, sarajevskim sjećanjem i obiteljskim pamćenjem, a lirski subjekt udvaja se na pjesnika koji je umro u opsadi Sarajeva i njegove američke dvojnike (Mothers, Shoes and Other Mortal Songs, 1995., hrvatsko izdanje Majke, cipele i ine smrtne pjesme, 1997; Versus/Exsul, 1998., hrvatsko izdanje 1999; The Life After, 2001., hrvatsko izdanje Život poslije, 2002; Eternity on Hold, 2005., hrvatsko izdanje Vječnost na čekanju, 2006). Prevodio je s engleskog jezika (J. G. Ballard, Donald Barthelme, Saul Bellow, E. E. Cummings, Susan Sontag, Kurt Vonnegut; integralna verzija Vlati trave Walta Whitmana, 2002) i priredio više antologija (Antologija američke novele XX stoljeća, 1986; Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća, 2000; Obznana postojanja: moderna židovsko-američka pripovijest, 2006). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2015). Za dopisnog člana HAZU izabran je 2012., a 2015. nagrađen je Goranovim vijencem za cjelokupni pjesnički opus. (bilješka preuzeta sa stranica HAZU)
Prolećem i plutam na prelasku godišnjih doba Glava je beskrajno polje sportova i dokolice I ti si tu svi su tu parade mogu da počnu Na smenu nas love žongleri, mečke i lavovi Gledam na sat i uvek je nedovoljno Zato zatvaram oči širina postaje dubina a u dubini nema sonara Ribe klovnovi, pirke, praistorijski predatori, pipci, zubi i šiljci žive u skladu u mraku dovoljno je da se osete i izbacuju mehuriće O o O o o O
***
REZOVI
Patnja je neizbežna rekla mi je devojka na trajektu upoznale smo se nekoliko sati pre toga znale jedna o drugoj više od ostalih trajekt je klizio po moru tupo sekao površinu talasi su postali ožiljci
***
GLAVNO
Na ostrvu imaju plave oči uglavnom i mnogo mačaka nema fabrike i mirisa sardina već neko vreme ostrvo ima ogromno nebo i sve zvezde i one se najbolje vide iz kampa ali kamp je tajni i neću dalje o tome s mog prozora na tavanu se vidi i more u tragovima zato tata sanja terasu iznad svačijih glava i zidova ostrvo ima vrhove i litice aloje vredne strahopoštovanja ima mogućnost da se uvek vratiš na mesto polaska sećam se da sam se ipak kao dete izgubila samo dve ulice niže strah me je ukopao svesna da je ta voda jedini način da se ode i onda se ona uselila u glavu u oči u ruke i rasla je rasla želja da odem potreba da odem i kada su me konačno našli nisam bila sigurna da li sam spašena ili tek sad izgubljena šta je tu dobro šta loše i sada imam dete i samo se nadam da deca zaista zaista nikad ne razmišljaju o tome
***
SEPTEMBAR
Sačuvala sam celu kolekciju
Jednu maramu za plažu neopranu od morske soli Miris je i dalje topao
Tu su još i dve litre vina crnog biševskog i čuvam ga za ne znam šta
Imam modrice Nisam sigurna odakle jedna je od čamca ali pazim ih stisnem da zaboli nasmešim se
Ne desnoj nozi dva ujeda od komaraca i levoj ruci jedan od tebe
Trpam divlji origano u sve i dalje ne jedem ribu bezuspešno tražim pučinu na horizontu i još nekoliko mesta pseću plažu na primer
Lista na Jutjubu mi je inficirana mejl pretrpan mozak u šatoru iznad kog se vidi Mlečni Put
Morala bih da spavam spavam…
A tek treba videti kako miriše grad
***
GRADOVI OSTRVA VODE
Ručamo po raznim obalama Talasima cementa
U plućima ima svega
Imam i škrge na dlanovima ruke pružam svetlim noćima dve utrobe za sve oblike života ožiljak ispod oka strah od udice
šta se tu uhvati retko se primi brzo drži se za nešto bilo šta
Imam visoku toleranciju na bol visoku temperaturu pod tabanima prekipi – odlazim preko svih agregatnih stanja
Ručamo razvlačimo vreme prstima Cokćemo vlažni su nam uglovi usana Putujemo nećeš moći uvek da me pratiš Budi opna preko lepih dana
Dovoljno je
________________________________
KATARINA FIAMENGO rođena je 10. marta 1984. u Kladovu. Piše poeziju, haiku i kratke priče. Učesnica regionalnih književnih festivala, dobitnica više regionalnih nagrada za poeziju, haiku poeziju i prozu. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Knjige: – ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005); – ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007); – ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009); – ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015); – ,,Razglednice’’ (zbirka haiku poezije, ,,Bogojevićeva izdanja’’, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2020); – ,,Putopisi’’ (zbirka poezije, nagrada na Presingovom regionalnom konkursu za najbolji neobjavljeni rukopis poezije za 2020. godinu, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2021). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015). Organizuje i vodi književne večeri ,,Poezija u bloku” i ,,Književni slet”. Članica Srpskog Književnog Društva. Živi u Beogradu.
ponekad je kišilo dok si u Novom Sadu čekala prigradski autobus broj dvadeset i četiri da te odvede u rodno i, ispostaviće se, smrtno mesto tvoje voljene babe
ponekad je kišilo, i ti bi se sklonila pod nadstrešnicu ne razmišljajući o toni armiranog betona što vibrira iznad tvog krhkog tela
Stari Sloveni užasavali su se pomisli da bi zvezde mogle pasti u svojim kosmogonijskim vizijama prikucavali su ih ekserima za kupastu kupolu tako su mogli da koračaju uspravno i bez straha ispod modrog svoda u kome su obitavali njihovi voljeni bogovi
mi smo razlabavili eksere razljutili smo bogove i nebo nam se gle čuda sručilo na glavu ono što nismo znali jeste da je nebo iznad nas napravljeno od tone armiranog betona
Poskliznem se, odsutno gledam kako se to događa S muškim djetetom u naručju ponirem kao ošamućena Zatečena Bogorodica, u padu se ipak prirodno Poput mačke u nekoliko navrata prevrćem, tražeći Najbolji način da sletimo dolje u more, na stijene
Pribirem se, u letu odlučujem, čvrsto podižem Dijete rukama iza svojih leđa, a prsa si Postavljam naprijed, imam plan: puknut će mi, Rasprsnuti se grudi, ublažit će nam pad Ubit ću ženu u sebi da bismo oboje preživjeli
***
POSLIJE ODLASKA
U našem neboderu stvari još na neko vrijeme ostaju iste Parking je kreativno obojen automobilima iz cijeloga kvarta Prozor gleda na nebo, zgrade, malu plavu kuću, Konzum, ipak najviše nebo Skladni mladi par s djetetom svakoga jutra vedro ulazi u dizalo Umornim i mirnim avetima praznih stanova ne smeta smijeh i glasna muzika Vitke starice vodeći pse malih pasmina promašuju razizemlje
***
JA ĆU IH IPAK ZADRŽATI
Stvari koje si mi dao, a katkad poželim sve ti ih ljutito vratiti, raskrstiti, baciti ih pred tebe na stol u svežnju, u vrećici, poslati ti u paketu, bezbrojne su, raznolike, složene prirode, neodređenoga oblika, nejasne tržišne vrijednosti, bojim se da je ikakav povrat unaprijed osuđen na apsolutnu propast, mogu ti eventualno nadoknaditi vrijednost u novcu, hrani, kavama, prisutnosti, ako bi se mogla za prisutnost odrediti nekakva striktna satnica, ali najveći dio čine stvari neuhvatljive, neizbrojive i nemoguće: one koje ti nisam mogla pružiti natrag ni dok si mi ih davao, one previše divne da bih ih se ikad realno mogla odreći, one previše teške da bih mogla poželjeti da ih primiš.
***
U TVOM DIVNOM SKLADU
Svi smo mi uvijek nekakvi, svi imamo svoje javne i privatne razloge, svoje suptilne i podsvjesne motivacije, svoja tempa, svoje ukuse, svoja nadograđivana primarna iskustva, neki temeljito, stručno i dizajnerski usklađeno, neki skromno i skrpano, ali sebi i svome dosljedno, na vlastiti način stabilno, na vlastiti poremećeno, i ja sam to u potpunosti shvatila.
I što ću sada, ni na koga se ne ljutim, nikome ništa ne zamjeram, sve razumijem i opraštam, sebi najviše, kako je i red, no i drugima sve po redu, ali čemu da se čudim, kako onda da živim, kako da pišem, upropastila li si me, empatijo bajna.
***
ŠTO SAM DOZNALA KAD SAM UPISALA U GOOGLE “SVATKO JE”
Svatko je normalan dok ga ne upoznaš Svatko je sposoban za vezu Svatko je važan Svatko je jedinstven
Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno Svatko je kovač svoje sreće Svatko je na svom putu Svatko je zamjenjiv
Svatko je na kraju sam
____________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. U posljednje vrijeme počela je pisati i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka” za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
čovjek-časopis 