Zove se Monika, njeno ime je ispisano na tablici koju nosi na reveru i ona svakog dana stoji pred ulazom u kuhinju proveravajući da li posetioci hotela imaju plavu karticu koja predstavlja ulaznicu za doručak, ručak i večeru. Ima belu košulju, crne pantalone i tamno braon kosu uvijenu u rep, ali je sve to nevidljivo zbog njenih ogromnih očiju od kojih sam drhtao. Smislio bih šta ću da kažem, te reči bi plivale po površini usana spremne na skok, gotovo su već bile u vazduhu, a onda te oči i napolje je izlazila grumuljica moje zamisli. U nekoliko navrata smo moja mama, sestra i ja zastali kako bi pozvala ćelavog čoveka iz obezbeđenja da nas odvede do slobodnog stola. Ti gratis trenuci bili su tako dragoceni, ali nisam ih iskoristio kako sam želeo. Jednom prilikom sam pri izlasku podigao svoj šešir izustivši “Hasta luego” (Vidimo se posle), u tako očajnom stilu, tako otrcanom da sam poželeo da legnem u krevet i ne ustajem dok svet ne postane džinovska plamteća knedla nafilovana trulim šljivama, a ona se učtivo osmehnula, podjednako blago kao ostalim gostima, uz meko i uvežbano „Gracias.“ Toliko sam bio opčinjen, da sam na sajtovima čitao savete za dejtove sa ljudima iz Španije, pritom nisam uspevao da izgovorim ni najjednostavniju frazu na način svojstven ljudskim bićima. Deo mene smatrao je upoznavanje i pokušaje zavođenja uzaludnim, usled našeg odlaska 2.000 kilometara istočno od Španije za nedelju dana; drugi deo nas je video na Zemunskom keju i obalama Ljoret de Mara u spokojnoj šetnji, kako drsko razmenjujemo samo nama razumljive poglede. Dan pre povratka kući, ležao sam na plaži i gledao u nebesa po kojima su gmizali oblaci isečeni na kriške različitih debljina, osetivši sićušnost svog postojanja. Rekao sam sebi: “Nećeš ispasti vulgaran, to je samo kompliment, ona će se osećati dobro zbog toga, ti ćeš dobiti osmeh, valjda možeš da je nasmeješ, samo na sekund, desetinku, jedan iskreni, spontani osmejak, ionako smo svi zaglavljeni na ovoj planeti, prokleti smo, a osmeh izgleda kao nešto što nas može spasiti; bar mene, nakratko, hoće…” i posle vrlo dugog unutrašnjeg monologa u stilu pronicljivog antičkog besednika (šizofreni govornik i upadljivo socijalno čudan – večno zagledan u zidove i hridine), čvrsto sam odlučio da joj kažem “Hola, hermosa Monica!” (Zdravo, prelepa Monika!) što je pokrenulo lavinu ushićenosti koja se valjala do beskraja, skakao sam po pesku, glasno govorio, mahao rukama; čak su mi i sestrini prohtevi u vezi fotografisanja delovali veličanstveno, kao psihodelični cvetovi u mozgu za koje nisam znao; ali opet sam ostao mutav pred Monikinim pogledom, a moja mama je pobudila divan kez, tako što je na engleskom rekla “Monika! Zapamtili smo te.”, na šta je ona odgovorila “Ovde sam svakog dana.” Izvedba moje male tačke skliznula je na sutrašnje jutro. Malo kasnije, kada je sunce napokon zažmurilo (dan je bio izuzetno dug, mrak je padao oko 21:30), izašli smo u šetnju. Otišao sam da kupim flašu vode, dok su mama i sestra gledale cipele u prodavnici preko puta. Izašao sam iz diskonta, krenuo ka njima i ugledao je na drugoj strani ulice. Nosila je istu “radnu uniformu”, sa ramena joj je visio beli ceger koji kao da se stopio sa njenom košuljom. Njenu ruku ovlaš je držao visoki plavušan nadobudnog izgleda. Nešto u meni je odjeknulo, tmurno i tupo, implozija duše, gromoglasna praznina od koje sam rafalno disao, a onda se pretvorilo u san – unutrašnji košmar iz kog ne želim da se probudim, zato što je ona deo njega. I dalje se nisam probudio…
LAZAR PRENDOVIĆ rođen je 14. jula 2000. godine u Beogradu. Završio je srednju Ekonomsku školu u Zemunu i trenutno studira novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka. Poeziju je objavljivao na nekoliko blogova i portala. U decembru 2021. godine je objavio zbirku poezije „Smeh iz tame” u izdanju izdavačke kuće PPM Enklava. Za zbirku „Smeh iz tame” dobio je nagradu „Branko Radičević” za 2022. godinu koju dodeljuje Društvo književnika Vojvodine. Amaterski se bavi elektronskom muzikom.
Ponekad mislim koliko puno mislim, tada ne mogu pravilno disati, sjedam za laptop i pišem. Jedini grijeh je tajiti ili ne govoriti istinu, zato je istina seksi. Već davno sam izbjegavao voditi ljubav s poezijom i glumom, ali jedino ono što pokušavam ne voljeti, volim još više. Vjerujem da je isto tako u svakom odnosu. Ako ne živim ono nešto što mogu nazvati emocijom koja proizlazi iz duha, ne mogu biti glumac, jedino što mogu jest vanjskim sredstvima pokušati imitirati to što tinja u nama, ali to je onda kič. Glumci prikazuju arhetipove, publici smo potrebni jer ponekad mogu sebe pronaći u tim jadnim životima, ali Isus ili Lady Gaga su sila koja nas oslobađa materijalnih okova.
Kako je bilo ove godine na Akademiji?
Trudio sam se pomladiti vlastito tijelo, izbjegavao sam suptilnost. Osjećao sam se mrtvim cijelo vrijeme jer nisam mogao biti prisutan, počeo sam cijeniti dijelove onoga što radim. Gluma nije samo studiranje, već upisom na Akademiju osuđen sam proći kroz bilo koji oblik duhovne katarze, a to jedna vrsta mučenja. Pozornica je prostor na kojemu sam se počeo oslanjati na vlastito tijelo, morao sam pronaći duhovniju vezu s glumom i umjetnošću kako bih preživio. Petrinja je poznata po lončarstvu, uz rijeku Kupu velike su iskopine gline, povezivao sam taj odnos gline i lončara s glumcem i književnikom. Mi smo njegova glina za oblikovanje priče, a ne interpretatori. Biti svjestan svakog zvuka u sobi kako bih postao svjestan događaja oko sebe u slojevima priče, jest opet to putovanje ili proces. Iako dišem u centru samoga sebe, ne mogu reagirati na svijet, ako se ne oslonim na duh i vjeru u proces.
Rukopis uskoro izlazi van, opišite rukopis ukratko?
U stvaranju odnosa na sceni i poezije postoje jednodimenzionalne kvalitete seksualnosti, smatram da je uvijek iza seksualnosti, neka veća priča, to su životne sile za mene, i pisanje jest bio osjećaj seksualne slobode. Stvaranje rukopisa bio je proces, a promocija knjige bit će izvedba, predstava. U današnjem kanonu teško je pronaći pozitivnu sliku oca, u „Ektoplazmi“ otac je jedini pozitivni lik, njegova žrtva nužna je za nastajanje novog života, odnosno novog grada. Kazalište i „Ektoplazma“ proizlaze iz svetoga, tragedija jest sakralna, Tespis govori u ime Boga – u ime istine. Moja dužnost bila je progovoriti o toj istini, budući da današnje društvo samo relativizira istinu. Kanon afirmira temeljne vrijednosti društva, no današnji ih samo ruši, nemaju vrijednost koje zagovaraju. Kanon je nužan jer oblikuje svijest. Ako djetetu cijelo vrijeme pričamo ružne priče, neće razviti osjećaj za lijepo. U rukopisu iz tragičnih priča koje sam slušao kao dijete nastaje istina. Čitatelje možemo ojačati za život, jedino ako im namećemo prave vrijednosti.
Kako je na Zlarinu?
Zlarin je velika inspiracija, otok koralja i poezije. Negdje sam pročitao kako postoje tri vrste ljudi – živi, mrtvi i oni koji plove morem. Zlarinske uvale vidjele su ilirske i grčke brodove, rimske galije, gusarske i mletačke jedrenjake, kao i moćne parobrode. More koje uvijek ili povezuje ili razdvaja jest prostor slobode. Koralj se smatrao svetim kamenom božice Afrodite, ljudi antike koristili su ga kao toplomjer, posebno za zaštitu novorođenčadi. U Srednjem vijeku smatralo se da moć koralja štiti od uroka, od bolova pri nicanju zuba i od različitih bolesti: od steriliteta i grčeva u trbuhu do kuge i ugriza poskoka. Koraljno drvo bilo je izjednačeno s drvom križa, a crvena boja simbolizirala je Kristovu krv. Tako su grančice koralja ili nakit čest motiv na slikama Bogorodice s djetetom. Nedaleko od rodne kuće Vesne Parun, kuće u kojoj se igrala kao dijete, tamo nije rođena, ali smatra da je, nalazi se crkvica koju je svećenik prodao strancima, :„ Sada se jebu na oltaru, pišaju i seru u crkvi“ rekla je teta. Spustili smo se na plažu, gledali smo zalazak i plakali, čitao sam manifest ljubavi.
***
BOWIE NA BOVI
Toga jutra otac je odlučio ranije krenuti na posao. Izlazeći iz dvorišta zatekao je dva zagrljena tijela u jarku i umjesto da im pomogne, on ih je fotografirao. Ovoga ljeta viđeni su na Kupi na klupi, mislim da su to oni, puštaju hitove, a ja u vodi, na bovi, slušam kako svira David Bowie.
***
ZNAK VREMENA
Bit će dobro. Danas je samo ovako, moramo još čekati. Valjamo se prema dubinama. U dubinama je dobro, danas je još kratko. Sutra ćemo hodati gradom, prolaznici će nam postati drugovi. I bit će dobro. Biti ovako? Drugovi će popraviti nešto u nama, nešto duboko u nama. Bit će dobro, ali bit će sve dok nas ne napuste. Opet, bit će kao što je danas, u dubinama, daleko od pličina. Valjamo se, duboko, duboko – sve do Božje čestice.
***
FOSILI
Idemo odavde. Ovo je ukleto mjesto. Samo Bogu krademo vrijeme. Vikali su ljudi. Bili smo već ovdje i pravili smo cigle, pijesak smo iz rijeke vukli. Porodili smo virove i od tada ležimo na vodi i zbog nas će se ratovi voditi, vikali su ljudi. Mi ležimo na fosilima, i bili smo već ovdje, poznato nam ovo mjesto. I bez kose smo ostali. U jednoj noći. Prestali govoriti. I pepeo iz peći mazali po sebi, samo da bi ostali.
***
ULICA
Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Krv slijeva se ulicom, i nije ti žao. Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Tijelo je palo na pod, i nije ti žao. Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Desna i lijeva klijetka više nisu moje, i nije ti žao. Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Misli natope zemlju, i nije ti žao. Osjećam se loše, hodam sam, ali sada bez onoga što mi je potrebno da ostanem, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Ništa više nije ostalo od mene, i nije ti žao. Što ako Bogu nije žao, što ako je bio lijen kada nas je stvarao? Tebe je stvorio da te naučim voljeti, a mene da naučim voljeti sebe.
Petrinja nema rodilište pa se Petrinjci rađaju u Sisku, stoji u prvoj rečenici službene biografije VIDA BEŠLIĆA, rođenog 2000. godine. Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku te Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira i bavi se glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
ledeni pod terase prilepio joj se uz gole tabane kao jezik kada ga celog prisloni na Rumenka tek izvađenog iz zamrzivača
zelena pidžama jedva joj je dopirala do članaka želela je noćnu kapicu kakvu je nosio Duško Dugouško
blizina komšijskog balkona preko puta nije joj smetala mogla je satima da posmatra kroz velike nepokrivene prozore njihov užurban život
sporo je odvajala pete pa srednji deo stopala sa poda na isti način je umela da lagano povlači čičak na patikama slušajući njegovo pucketanje
samo da zadrži balans na propetim prstima cilj je dohvatiti visoke delove ograde na terasi
anestezija nosa priljubljenog uz hladno gvožđe i nagoveštavajući ukus metala u ustima
s druge strane zida troje odraslih vodilo je neki drugi užurban život
nisu čuli vrisak sa terase
jedan jedini koji nikad nije prestao da traje
***
LINIJA 37
iz belog vihora Francuske ulice izvukao nas je zahuktano poslednji jugoslovenski crveno beli sanos
dok smo grejali ruke u džepovima kaputa brade utonule u vlakna vune pitala sam te šta ti kaže brat na to što odlaziš ne znam još mu nisam rekao
zamorena šklopocija limom je krčila nanose snega i uspela da na Trgu spasi još ljudi mokrih trepavica čuješ li se ti sa svojim bratom? pitao si
retko
do Banovog brda smo ćutali i gledali život kroz zamagljena stakla
***
NA NEBU JE F98.5 OSTAVIO TRAGOVE
na crno-beloj fotografiji sedi ispred kuće linija polumeseca prostire joj se na licu dok ponosno pokazuje dve mikado čokolade s rižom
ona je mucala
trljanjem porodične tegle sa novcem izlazio bi samo jedan zimski kaput roditelji su stajali na cilju trkačke staze a njoj je bilo lakše da nosi stari nego da se njene otegnute reči takmiče sa sestrinim šampionskim rečenicama
ona je mucala
kaži već jednom šta hoćeš! rekla joj je učiteljica uvukla se u puževu kućicu dok su visoki tonovi smeha dece kao eskadrile sečiva leteli ka njoj
ona je mucala
kad bi joj se pred ujakom slogovi zaglavili u klancu grla čula bi zvuk otpuštanja njegove metalne kopče večiti preludijum fijuka kožnog kaiša
osim vas, da li još neko u porodici muca?
rezak glas vraća me među bele površine Klinike za govornu patologiju
mama je mucala
***
NEVIDLJIVA ODANOST
udisali su sve sa stola olovke, biljke, pernica zalepili bi se za nozdrve
izdah je dolazio sa severa bilo je teško u vrtlogu uhvatiti svesku
uzdahe mojih roditelja zamenila sam terapijom stolicom zatvaram krug
ANĐELA MILINKOVIĆ (1987, Beograd) završila je osnovne i master studije istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu, sa fokusom na modernu umetnost. Nekoliko godina je radila na kustoskim izložbenim projektima i u oblasti upravljanja muzejskim zbirkama.
U prošlosti su je okupirali i aikido, psihodrama i aktivistički horovi. Od 2020. godine radi za nemačku IT firmu, piše poeziju i čeka da vidi kojim novim interesovanjima će je život iznenaditi.
Pesme su joj objavljivane u zbornicima Bludni stih, Tajni grad i Sunčana strana ulice izdavačke kuće Enklava, u književnim časopisima Buktinja, Koraci, Dometi, Beogradski književni časopis, na portalima Astronaut, Čovjek časopis i Strane, kao i u izdanju Muzeja Jugoslavije, Mesto pesnika u radničkom stroju, u okviru radionice o radničkoj poeziji. Pesmu Čekajući da brat postane drvo je izdavačka kuća Slavitude prevela na francuski jezik. Godine Mondrijana je njena prva zbirka poezije.
I kad govoriš i kad ne govoriš ti gradiš most. Recimo, kad izgovaraš: visoko na zapadu crveni most prelazi ušće sjajno od oseke. Valići od vjetra polažu mrežu sjena na školjke skrašene u mulju. Na sjeveru svijeta bijeli most liježe u ravninu sivog mora, uranja i onda izranja ptičje, stigavši u Švedsku. Kad šutiš, tvoj most se izvija kao tvoja leđa pod prstima, ujutro, na najdužim lukovima, lijepo građen od običnih dana i podržan kratkim bljeskovima svjetla. I kad je tišina, ti ga gradiš. Okreneš se na drugu stranu i protežeš još jedan luk. Tjedan, mjesec, pola doba, zelenog ili sivog. I onda, kad se ustremi dolje u dubinu i hladno hujanje načne kožu mojeg lica, bukne stup neke tihe istine, kao one da me čuvaš i da je moja ruka tu. Na toplom kamenu tih potpornja odmaraju galebovi, a morska voda, umirena suncem, uzalud se crni. Most se gradi u daljinu, iako se nužno ne nazire kopno. Još sekundu, pola popodneva, onda odskok i opet smo luk propet iznad slučaja.
***
ZADNJA SOBA
Ne manje raznovrsna od života, smrt je bujala livadama oko staračkog doma. Tebe je, izgleda, zapala spora. Smrt-zmija, koja zgrabi komad živog i proguta, pa onda tjednima spava. Polako. A tebi se žuri. Smrt je rasla sporo kao stablo. Oporo voće nikako da sazri. Na prozoru uporno zeleno lišće. Nakon toliko ponavljanih rastanaka, ne osjećamo više svaki kao posljednji. Ti ćeš se, kao i stablo, do sljedećeg puta uvinuti možda na ovu ili onu stranu sjene koja ti pada na krevet. Svakako ćeš trajati. Kad više nisi onaj čovjek u svojem prostoru i smislu, tad si novost, privremena sila koja nam steže čvorove u grlu. Još jednom tvoja žena, sa mnom pod ruku, uzbrdo napušta tvoju zadnju sobu i pribrano plače. Još jednom čeka te noć: nikakav pregib, nikakvo jutro na suprotnoj strani. Mi smo uvijek drugdje.
***
TAMO SE ULIJEVA OVAJ VOJNIK *
*Anka Žagar, „Kamo se ulijeva ovaj vojnik“
Između nas i vojnika sinoć je legao lipanj. Između nas i vojnika tisuću tankih kora života. Guramo mekanu opnu blago ih takne u trbuh, guraju mekani zid, naglo nas lupi pod rebra. Između nas i vojnika sinoć je legao lipanj, zapalio sve pa i posljednje trešnje kao sela. Čujte, vojnici, kad krenete kamo vas nose sudbina svijeta, prijetvorne pjesme, volja za noć, neka vam rijeke legnu pred noge i škakljaju prste, iz zemlje brizne trska i probije vam čizme, krave u polju upute umilan pogled, gradovi zadive oči i omame glave, gradovi rasuta crijeva po kojima tražite hranu, gradovi planeti, neka vas sela zazovu po imenu, mlijekom odmore stopala, trgovac zadrži satima hvaleći najljepšu dinju, svećenik zaduži da mu danima zvonite zvona, nek vam krojačica tjednima krpi mecima parana leđa, liječnica neka vas ne pušta nikud iz crvenog oka, neka vas opčine voćnjaci, teške zatrpaju kruške, kupine noktima otkinu odore, šljive vam pomodre kožu, lukovi neka vam smjeste plosnate mine na put. Upali dabogda u krznene hasidske kape, neka vam tumače Toru dok vam ne nestane mladosti, dok se ne pojavi Mesija koji će svima biti po volji, neka vam besplatno sviraju u kavanama i krčmama abecednim redom, neka vas obiđu dvorci, ako vi nećete njih, da vas opkopaju bajkama. Zalutali, vojnici, kao grinje u čupave četke žitnih polja i suncokreta, okrenuli vas s istoka na zapad i natrag, smutili vas vinogradi, trsovi po kojima ste ostavili bombe sočne i crne iz kojih teče šećer, izgubili se u staklenim labirintima smočnica gdje se u mraku cakle oči jeseni, sve vas to zamelo, vojnici, uspavalo kad krenete kamo vas nosi: postali tisuću tankih kora života, srasli u mekane zidove gradova koje ste ranili, ulili se kamo vam rekli pjesnici, ušli u trešnje kao koštice.
***
PRESTANAK OPĆE OPASNOSTI
Ipak je najveća pobjeda bila što su djeca mogla sama ostati u knjižnici duž proljetnih noći. Na policama, pomičući knjige, vidjeti galaksije, nepomično veličanstvo vremena. Najbolji je prevrat bio onaj kad smo kasno zvali opće informacije, pitali umorni mrki muški glas: – Znate li kada je sljedeće pomračenje Algola? – Šta su vam algole? Eh, odakle početi! Djeca su znala sama izaći na igralište, pod nebo poduprto jablanima u tišini, da se čulo kako rijetki meteori kao meci paraju travu uz dvorišna vrata Zemlje, odškrinute k zvijezdama.
_________________________________________
GORAN ČOLAKHODŽIĆ (Zagreb, 1990.) pjesnik je i prevoditelj. Dosad je objavio tri zbirke poezije, od kojih je prva, “Na kraju taj vrt”, nagrađena Goranom za mlade pjesnike i Mostovima Struge, dok je treća, “Dvorišna vrata Zemlje”, bila u užem izboru za Nagradu “Biljana Jovanović” Srpskog književnog društva. U posljednje vrijeme posvetio se književnom prevođenju s rumunjskog i engleskog jezika, u kojem također ima uspjeha. Član je organizacijskog odbora Goranova proljeća i odnedavno tajnik zagrebačkog SKUD “I. G. Kovačić”.
Postojala su ta mjesta na koja sam željela otići s tobom Put je sasvim praktično pitanje Prevozno sredstvo Mjesta u kojima ćemo se zaustaviti Trebalo bi sve to pogledati A ipak, idemo li zbog nas ili zbog tih prostora što nas namjeravaju bezosjećajno mimoilaziti? Da krenemo vozom? Tako ćemo sve vidjeti krajolik koji nestaje u prljavom prozoru
Pogledala sam u pod i rekla da ne želim ići zbog onoga što ću vidjeti Tu negdje će morati da bude jedna kuća jedna usamljena kuća Ispred nje pokoje drvo i tišina Bit će tu i žena zaokupljena nekim poslom ili će samo sjediti na kamenu i gledati za vozom koji prolazi
SENKA MARIĆ (Mostar, 17.7.), iz zbirke pjesama “DO SMRTI NAREDNE”, Planjax komerc, 2017.
Može biti od telećih nogica, od kokošijih leđa, od junećeg flama. Može biti od paradajza, gljivâ ili bundeve. Može biti samo sa mrkvom, a mogu se dodati i grašak, karfiol i prokelj. Može da bude sa rezancima ili sa knedlama. Može da bude ona koja se sprema tri-četiri sata, a može da bude i ona iz kesice koja je gotova kroz deset minuta. Ma kakva bila, supa je isprva prinudna obaveza. Mame i bake stoje postojano ukraj kuhinjskog astala i nadgledaju radnu akciju. Dijete se mršti, dijete ne želi, dijete se nećka, ali naređenje je jasno: Sve do zadnje kašike ima da se pojede! Nijedne! Utrni! I nesrećnik nema kuda: grabi kašikom oprezno i polako sanjajući naredno jelo. Ukoliko je supa bistra, ukoliko u njoj nema kojekakvih dodataka, dijete i nije prikovano na točak za mučenje. Ali ako raspoložene mamine ili bakine ruke u supu udrobe sve što nađu pozadi kuće, onda je zlo veliko. Dijete tada kašikom na rub tanjira progoni grašak i komadiće raskuvanog karfiola u nadi da će ga dva strašna čuvara pustiti da ide dalje kada u tanjiru ne ostane ništa osim bljutavog zeleniša. Supa je zdrava, gude mame i bake. Zdrava je, dodaje dijete u sebi, i šnicla, pa me niko ne tjera da je maštrafim i da sipam dva puta. Supa je dobra za kosti, a naročito kod upaljenog grla i otežanog disanja, nastavljaju pedijatri. Mora se nešto i kašikom, dodaju nutricionisti. Jesi vidio da se neko razranio od supe, pitaju strine i treneri. Vidi kako deda treći put sipa, a ti ni taj jedan tanjir ne možeš da pojedeš! Supa je u prvim godinama zaista kazna. Sve što dijete voli i sve o čemu dijete sanja nalazi se iza supe. Put preko supe je poput puta preko gloga, preko drače. Bol umine ako u tanjiru nema ništa osim kuvanog mesa i poneke knedle, ali i tada je supa tek nužno zlo, zagrijavanje pred finalnu utakmicu, drhtaj prije poljupca. Bez svega se u tim danima može, ali bez supe nikako. Pogotovo nedjeljom i danima kada su mame malo naodrc. Mami se supa još nekako i može oteti, može proći dan bez nje, ali baki nikako. Deda je punokrvni suparoš i ručka za njega nema ako nema i supe. Sipaće i tri puta, ponekad i više, desiće se da ga jedino supa i zanima, a sve što dođe iza nje ostavlja ostalima. Deda supu posipa i zastrašujućom količinom bibera, a mi se pitamo kada ćemo i mi moći tako i da li supa u kojoj pliva pola kile bibera ima drugačiji, ljepši ukus? Odnos prema supi se mijenja sa tridesetima. Ponekad i prije ako onaj koji do juče nije volio supu postane otac. Tada ustaje zorom i šparta do lokalnog mesara po teleće nogice ili do baba-Stane na pijacu po kokoš. Kod Dragana uzima mrkvu, peršun i celer, pa leti kući da nastavi vodu. Računa da mu za onu od telećih nogica treba dva, a za onu od cijele kokoši i podobra četiri sata. U poveću šerpu naspe četiri do pet litara vode. U vodu spusti meso i čeka da šerpa provri. Vodu prospe (jer je u prvom ključu iz mesa izbilo ponešto pogani), a meso propere pod hladnim pritiskom. Ponovo nalije vodu u šerpu, ponovo u vodu spusti meso i ponovo sve stavi na dva i po. Na najmanji žvrk spusti dvije polovine crvenog luka i čeka da zeru pocrne i s jedne i sa druge strane. Potom i luk spusti u vodu. Zelen se sprema dok supa hvata zalet. Očevi nemarno operu mrkvu tako što je dva-tri puta promrljaju kroz vodu, dok matere nožem ili specijalno napravljenom grebalicom stružu kožu s njene površine. Tri-četiri mrkve su dovoljne, jer suviše mrkve znači i suviše šećera. Sa šargarepom u vrelu vodu putuju celer i peršun. Na pola sata pred kraj dodaju se tri kašike vegete, a na desetak minuta prije skidanja rezanci ili knedle napravljene od griza i jednog ili dva jaja. Varijacija je mnogo, kao u svakoj rapsodiji. Neki će flam kuvati u komadu, a neki će ga izvaditi na pola kuvanja, usitniti ga i vratiti u vrelu vodu. Neki neće ni rezance ni knedle, nego samo domaću taranu koja je napravljena juče ili zorom i koja je morala malo da odstoji u gostinskoj sobi. (Ako mama i baka ne paze, djeca će se povremeno zavlačiti u tu izbu i sa stola će ćopati prijesno tijesto.) Kuvani luk valja izvaditi prije nego što dospe u fazu raspadanja. S njim napolje mogu i peršun i celer, jer su oni supi dali šta su imali tokom dvočasovnog vrenja. Knedle ne smiju biti premekane, jer će se raspasti nakon tridesetak sekundi u kipućoj vodi, niti smiju biti pretvrde, jer ih u tanjiru neće na dva dijela razbiti ni pneumatska bušilica. Najljepše su kada se viljuškom zgnječe i kada se pomiješaju sa kuvanim mesom. Dobro je ako se u supi zadesi i bar jedna pileća jetrica i bar jedan bubac. Supa mog djetinjstva je paradajz-supa. Za nju su podjednako bile zadužene i mama i baka, ali sam prednost uvijek davao maminoj zato što je baka ponekad dobijala napade povrtarskog ludila, pa je u paradajz-supu bacala sve što bi pronašla u jutarnjem obilasku bašte. Majka je bila daleko skromnija: paradajz, voda, so i rezanci. Sa druge strane, u onu običnu, kokošiju, često je metala grašak i karfiol, jer to je zdravo. I to je gotovo sve što bi imalo da se kaže i o supi i o mojoj majci.
***
POLJEM SE ŠIRI MIRIS GUŽVARA
Štrudla. Riječ njemačkog porijekla. Švapsko strudel znači vir, odnosno vrtlog. To je, rekao bi profesor fizike u trećem razredu srednje škole prirodno-matematičkog smjera, područje u fluidu u kojem se protok okreće oko ose koja može biti ravna ili zakrivljena. U našem slučaju osa ima slatki karakter, a ravan je isključivo obične (kisele) ili neobične (bačke) prirode. I kao što Nikola iz kuće pored ne može da zamisli nedjeljni ručak bez veš-korpe krofni (praznih, dabome), a njegov stric iz Mrtvog sokačeta ni na kupanje ne ide bez pola kilograma palačinki filovanih domaćim pekmezom od šljiva koje je májka jesenas kuvala čelo bašče, tako za mene ne postoji drugi kolač osim štrudle s makom. Preciznije: osim gužvare s makom. Još preciznije: osim gužvarica s makom. To je, kako vele kuvari, vrsta tradicionalnog kolača panonskih, podunavskih prostora. Obična gužvara je široka kao Slavonija i pravi se od kiselog tijesta, odnosno od tijesta koje mora da nadođe kao što nadolazi tijesto za hljeb. Gužvara ima i svoju (bačku) deminutivnu podvarijantu, a to su gužvarice koje se prave od tijesta koje nije uskislo, od tijesta koje se baca na astal čim je umijesito. I gužvare i gužvarice se pune raznim nadjevima, ali one s makom su ipak na najvećoj cijeni. Gužvarice s makom mirišu na sokak pun prašine, na babe koje sjede pred avlijama na trošnim drvenim klupama, na djedove koji tabire domaću politiku i svjetske prilike, na matere koje se uz dva dima cigarete odmaraju od klofanja tepiha, na očeve koji prepričavaju čudesni ulov alasa Jovice iz Borova, na tetke koje se nadaju i tridesetoj tegli ajvara, na ujake koji podvezuju plovke na dugačkim teleskopima i na strine koje tjeraju živinu u avliju, a djecu na sokak. Za gužvare i gužvarice su potrebne dobre ruke, odlično tijesto i vrhunski mak. Tijesto za gužvaru mora dobrano da uskisne i da se potom valjano razvuče. Gužvarice, kojima dajemo prednost u odnosu na stariju sestru gužvaru, bivaju motane čim se zamjese. Domaćica više nema vremena da čeka pola dana da tijesto uskisne i pribjegava improvizaciji, a rezultat je neočekivano izvrstan. Umjesto širokih komada pečenog tijesta koje diše dobili smo zbijene redove koji spartanski hrabro napadaju crijevnu floru. Gužvarice mirišu na jednu davnu decembarsku nedjelju, na košavu koja briše slavonskom ravnicom, na ušuškanu toplotu pod debelom dunjom, na topao ror koji se proteže zapadnom stranom sobe, uz razvučeni madrac, na brzinski doručak podignut na nekoliko jaja i preprženoj šunki, na bjesomučno sankanje, na promrzle ruke i ukočena stopala, na trk do šporeta, na slaganje mokre odjeće po naslonima stolica i na ono bakino: Što niste ranije došli, zar ne vidite da je sve na vama mok-mokro? Gužvarice mogu, prije svega, da se filuju pekmezom i to isključivo onim od bresaka. Ukoliko domaćin voli voćnu štrudlu i ako su mu breskve dodijale, onda tijesto može da se pospe i višnjama, a poneko zaleđeno pakovanje uvijek se nađe na dnu zamrzivača, između boranije i pilećih leđa za supu. Srebrnu plaketu dobijaju gužvarice sa orasima (u koje ipak ne treba stavljati grožđice), dok se na prvom mjestu nalaze one punjene makom i odozgo posute zerom vanilin-šećera. Gužvarice mirišu i na ljetni raspust, na vitrinu u dedinoj sobi u kojoj se nalaze flaša-dvije rakije (jedna za uboje, druga za čast), ćasa sa Negro bombonama i mali kožni novčanik sa sićom, na tegle i flaše u bakinom špajzu, na podrum pored kuće u kojem se na mrak privikavaju vinska burad i turšija, na gotovo zreo vinograd, na prve litre vina, na julsku omorinu, na fleke od komaraca u gostinskoj sobi i na histerični trk malih avlijanera koji se puštaju s lanca čim perje uđe u kokošinjac. Mak mora biti dobro samljeven i valjano ukuvan. U toplo ili vrelo mlijeko (koje može biti zašećereno) dodaje se mak koji je prethodno samljeven na starinskom ručnom mlinu. Smjesa se uz povremeno miješanje kuva do pet minuta, a po volji može da se doda malo sastrugane limunove kore ili cimeta. Domaćica u toku kuvanja mak mora da proba pod obavezno, jer isti nekada hoće da pregori ako dugo stoji, a gužvarice sa gorkim makom su prijatne taman koliko i slana kafa. Prije nego što tepsiju sa gužvarama gurne u reran, domaćica površinu tijesta premazuje razmućenim jajetom pomoću velikog guščijeg ili pačijeg pera. Tako će kora kolača biti rumenija, ali i hrskavija. Uvijeno i napunjeno tijesto se peče desetak minuta na 220, a potom petnaest minuta na 200 stepeni. Domaćica viljuškom provjerava da li štrudla diše kako treba. Kada se kolač malo ladne, siječe se na tanke šnite ili kolutove koji se mogu posuti sa malkoc šećera i koji se potom serviraju uz šolju hladnog mlijeka. Gužvarice mirišu na loptu koja se danonoćno juri po sokacima, na prljave ruke koje su na pola puta od kuće do škole popravljale lanac na biciklu, na poderana koljena, na krvave laktove, na porušene bedeme i napuštene kuće kojima dječaci tutnje igrajući se žace i lopova, na pruteve i opasače koji dobuju po debelom mesu ukoliko se pretjera sa krmačlucima. A zapravo sam želio da kažem tek to da ništa ne miriši tako i toliko na djetinjstvo kao što mirišu gužvarice s makom.
________________________________________________
GORAN DAKIĆ rođen je 23. avgusta 1984. godine u Travniku. Djetinjstvo proveo u Dalju, na Dunavu. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Objavio knjige “Dalj”, “Petodinarke” i “Mrlje na šanku”. Uređuje časopis za književnost, nauku i kulturu “Krajina”. Živi i radi u Banjoj Luci.
Moja depresija voli da izađe u šetnju, šepuri se kao paun i stavlja mi šake na oči, a šake su joj tople i lako me prevare, poznate su i mirišu na limun, a vi se pitate otkud paunu šake – moja depresija je mitsko biće, koje nudi bijeg od poznatog, pola paun, pola čovjek, odsad i dovijek.
Moja depresija mi plete džempere u kojima je udobno i kad me oni zagrle ja ne želim vani, obučem ih pa se i ja šepurim s njom – a vi se pitate odakle mitskom biću igle za pletenje, ostavile im žene koje nijesu njima ništa obavile, od bola se presavile.
Moja depresija ima lice milog djeteta koje samo trčkara pored rijeke u sunčan dan, skoro da u meni izaziva materinske osjećaje – a vi se pitate otkud depresiji majka, povela su je do nje sva djeca koju niko nije umio da voli, djeca zanemarena, zbog damara zaboravljena.
Moja depresija ima zube i često se smije, koristi uredno pastu, minutaža sa četkicom je baš ona prava, ona ispira zube studiozno, sve po savjetu ljekara – a vi se pitate otkud depresiji stomatolog, i da li koristi zubni konac: ne brinite, sve je uredno, samo da nikad ne pronađe konopac.
***
(SU)ŽIVOT
Dvije šolje za kafu, dupli ključevi, bračni krevet, dva tanjira, dvije čaše vina, dva peškira, dvije četkice za zube, dva jastuka, dvije jakne, dva sunca, a nedostaje mi da pričamo kao da od svega u stanu postoji samo po jedno.
***
DOK SPAVAM
Dok spavam bijesni psi vrebaju da rastrgnu moje snove. Dok spavam riječi izlaze iz knjiga i čekaju da srce prepolove. Dok spavam tresu se obećanja kao promrzle ptice. Dok spavam razum šeta bosonog kroz kučine i trice. Dok spavam tuge se hvataju za ruke i izvode najljepše plesove. Dok spavam talasi razbijaju o obalu nagomilane bjesove. Dok spavam putujem da nađem radost i ostala bogatstva uzaludna. Dok spavam tvoje oči me gledaju nježno, kao nikada dok sam budna.
_______________________________________________
ALEKSANDRA (LEKIĆ) VUJISIĆ rođena je 1979. godine u Podgorici. Autorka je zbirke poezije za odrasle “Krvarim po pismima” (IK “Poetikum”, jun 2022.), te zbirke poezije i proze za djecu koja izlazi iz štampe dp kraja juna 2023. (podržana na konkursu Sekretarijarata za kulturu Glavnog grada). Profesorica je engleskog jezika i književnosti, govori italijanski jezik i bavi se pisanjem poezije i proze za djecu i odrasle. Angažovana je na različitim međunarodnim projektima, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu. Osnivačica je Kulturnog centra “Čigralište” (Podgorica, Crna Gora, http://www.bajke.me) koji se bavi promovisanjem značaja čitanja u ranom uzrastu. Zastupljena je u više od pedeset zbornika i zbirki izdatih širom svijeta, sajtovima i portalima koji promovišu književne stvaraoce i dobitnica je više nagrada na međunarodnim konkursima i festivalima. U pripremi je njena druga zbirka poezije za odrasle, kao i zbirka kartkih priča. Piše na maternjem i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski i druge jezike.
Bio je to naš omiljeni komad zemlje. Napušteni vojni poligon kraj obale, odlagalište smeća i šuta. Dominirao je salonit, azbestocement razbacan na gomilama građevinskog otpada. Ostaci kamenih baraka bešćutno su se trunili na čvorištu vjetrova. Umorna trava odbijala da u potpunosti izumre i pretvori se u šljunak.
Udarom prvih mrazeva pucali smo dugačke šetnje. Svjetlost se naprezala da osvoji taj dio prostora. Prašina jeseni navlačila se po rastinju i starim brdima. Drveće spuštalo korijenje kraj vode kako bi produžilo život na goleti. Pušili smo džointe u zavjetrinama i pješačili desetine kilometara. Prepušteni zakašnjelim pejzažima najčešće nismo razgovarali. Sjeverac je udarao u prsa. Nadjačavali su ga samo točkovi vozova sa željezničkog mosta. U tim godinama bez kompasa sve je djelovalo zaustavljeno. Odustajanje se rađalo s novim danom. Na umu je jedino bilo osamljivanje.
Parkirali bismo uz jednu od baraka. Cugali uz muziku s radija izolirani u mrakom presvučenom prostoru. Osjećali smo mu puls kad bismo napustili kabinu auta da se ispišamo i provjetrimo zadimljene glave. Govorili su da će kad se dovrši novi most tu niknuti naselja i stambeni blokovi. Ti planovi zvučali su neizvodivo i daleko. Niko nije želio tu kontaminiranu pustoš. Izgriženi betonski elementi za vojne vježbe izbijali su iz zemlje poput rebara drevnog kolosa. Trebale bi godine da se iz temelja iščupaju armirane žile i zemlja poravna. Vjerovao sam da poligon treba zaštititi i onda pokazivati kao spomenik okupacije. Pomoglo bi moje buduće iskustvo vodiča, a turista željnih raspada i smrti neće nedostajati.
Ponekad sam pješačio sam. Sretao pokojeg lovca na štigliće, ljude s psima ili u potrazi za metalom. Na nasipu pod kojim su zviždale napuštene prostorije izraslo je debelo drvo rusovine. Pramen na ćelavoj glavi bunkera. Penjao sam se i osmatrao tačku u daljini. Erodirani komad planine. Na to sam mjesto oduvijek želio stići. Jednom sam bio blizu, skupljali smo divlji šipak u podnožju Prenja, ali noć je glasno odjeknula u klancu i donijela studen. Žurno smo se spustili i odvezli nazad u grad. Od tada, kad putujem na sjever, taj odlomljeni otisak ispraćam s gorčinom.
Uskoro su građevinske mašine užurbanije opsjedale most. Noću smo sjedili na njegovoj nedovršenoj konstrukciji. Čuvar nas nije tjerao. Posjedio bi i popio s nama pivo, povukao koji dim. Kontejner u kojem je noćivao imao je ispisan rok za završetak radova. Prošao je još davno, a on rekao da se kralo na materijalu, kao i uvijek kod nas. Tih mjeseci slabo smo izlazili u grad. Pokoji koncert, tek da se pojavimo među ljudima. Slušali smo proticanje rijeke pod kičmom mosta, život je i dalje stajao kao zaljepljen za pod. Bilo nam je tek dvadeset, a bili smo umorni. Omamljeni pivom i travom, razišli bismo se besciljno, jedan po jedan, kao ljudi bez stalnog staništa.
Svakog prvog decembra u godini, ritualno smo palili grmlje čička odrvenilo od starosti. Vjerovali smo da donosi pročišćenje i odmiče nesreću. Lomača je bila dovoljno velika da rasvijetli dobar dio stare kasarne. Bilo je nečega paganskog u tom činu, našim obasjanim licima i načinu na koji smo se smijali dok se gust dim otakao u nebo. Oganj je gorio svega deset minuta, jedini plamen na otvorenoj noći. Osušeno granje pucketalo je snagom petardi i najavljivalo povratak zime u kotlinu.
Adis je volio spomenuti da je svo zemljište nekada pripadalo njegovoj porodici. Dolaskom monarhije, ono im je oduzeto. Podignuta je pojasna utvrda kasarne. Voljeli smo tu priču. Vjerovao je da je nesuđeni nasljednik koji gazi po otetoj zemlji. Prisjeća se posjeda kroz nepravdu Austrougara prema svojim pokojnicima, nekadašnjim trgovcima svilom.
Kad mi je uginuo pas, odabrao sam smekšan grumen poligona i zakopao ga. Obilazio sam obilježeni grob tokom šetnji ali su ga ubrzo prekrile nove naplavine šuta. Ti arhipelazi su pod rafalima kiše cijedili bijelu krv i slijevali se niz stjenovite obale u rijeku. Dan poslije, okamenili bi ih sunce i vjetar. Ostajali su stajati kao tek isklesani kipovi kojima nedostaje završna finesa. Bivalo ih je sve više, davao sam im imena jadranskih otoka. Usred zime posjetio bih Cres i Lastovo, onda se zaputio prema Kornatima.
Bio sam tada zaposlen u firmi za proizvodnju i ugradnju prozora. Sirova radna snaga. Natovareni otpad iz stanova kamion je vozio prema poligonu. Istovarali smo ga pred kućom romske porodice usidrene na samom kraju oblasti. Bili su jedini živi stanovnici kasarne, sviknuti na okrutnost krajolika. Radovali su se svakom našem dolasku. Iščupano drvo su koristili za ogrijev, a sačuvane prozore ugrađivali u svoju staklenu utvrdu iz koje je uvijek sukljao dim. Čudio sam se kako taj osamljeni kućerak izdrži zimske navale vjetrova i avgustovsko sunce. Kakvom božjom statikom ostaje uspravan. Viđao sam ih sve do trenutka kad su im čergu zapalili lokalni poduzetnici. Glad za eksploatacijom šljunka uveliko je bujala, nije bilo mjesta za prepreke. Pogotovo za ciganska posla.
Betonska korita bazena kasarne služila su nekada za borbe pasa. Tu se noću okupljala dizelaška omladina s podivljalim rasama. Izmučene životinje su se borile do iznemoglosti, na kraju bi ih dokrajčili pištoljem ili kamenovali u nedostatku olova. Pokretala ih je krv i zabava, nešto sitnih opklada. To su bile priče starijih od mene i doba takve anarhije minulo je prije nekoliko godina. Kožu bazena presvukao je korov i bodljikavo cvijeće. Masa izgrafitiranih imena. Ono što je preostalo od psećih života sada je zarasla površina, a žestoki momci su uveliko među grobovima.
Kad je most napravljen, prestali smo odlaziti na poligon. Preselio sam u kafane i pronašao lakše poslove. Prošlost je djelovala mračna i promašena. Pasivnost je izgubila toplinu, postala hladna i željezna. Nisam se želio sjećati. Akumulacija odložene snage razvila se u želju za stalnim izletima. Krenuo sam putovati. S novim pasošem konačno sam izašao iz države. Zaredale su studentske razmjene, djevojke i hemija. Nastavio sam posjećivati napuštene prostore po raznim gradovima, tražiti ostatke tuđih života. Usađena satrulost tjerala je dušu u slične mirise, tamo sam se osjećao udomaćen. U zagrljaju hrđe i ruševina.
U jednoj posve neobičnoj noći na istanbulskom aerodromu, upoznao sam čovjeka koji je služio vojni rok u našoj kasarni. Sjedili smo jedan do drugog na gejtu i čekali let za Sarajevo. Upratio je na mom rancu prišivku lokalnog pank benda i raspričao se. Bio je to izlijev sirovih refleksija na godinu dana pred žuborenje rata. Ispričao mi je kako je na dopustu odlazio uvijek u istu kafanu gdje je šankerisao mladić koji mu se sviđao. Davor. Družili su se i povremeno igrali bilijar. Za otvorene emocije nije bilo prostora. Kad se plotun već ustalio u zraku, Davor se priključio jednoj vojsci, on drugoj. Kasarnu su uskoro raznijeli eksplozivom, a Davor poginuo u deblokadi grada. Sjećanje na poligon je znoj izbačen kroz vježbe nakon pijanki. Sve ostalo je trauma, rekao je i ukrcao se u avion sa ženom Turkinjom.
Već sam emigrirao među Ardene i Atlantik. Dolazio sam povremeno u pauzama između ispita. Grad je vukao za sobom sidro masovnih migracija i živio sezonski. Osipanje poznatih faca se nastavilo. Ljeto se udaljavalo od svojih starih oblika koji su zauvijek zamukli. Boravio sam među najužom ekipom u starom gradu. I dalje su se dobro držali, posvećeni nametnutim planovima godina. Porodica, stan, bolje plaćen posao. Odgovornosti koje sam i dalje odbijao prihvatiti s pokrićem da sam na studiju vani.
Natjerao sam se da odem na svadbu prijatelja. Lijepa lokacija na uzvisini među ljubičastim gorjem. Vidio se bočni greben planine. Svega pedesetak gostiju okupilo se na privatnom imanju s bazenom i voćnjakom. Smiješio sam se i nazdravljao dignutim čašama, podmazan prahom i vinom. Drugi su jeli, plesali i kitili mjeh harmonike. Fotograf kružio i hvatao zanos. Otišao sam taksijem među prvima, dugo se vozeći cestama smekšalim od noćne rasvjete. Zamolio sam taksistu da me ostavi na mostu kraj poligona. Stajao sam oslonjen na ogradu, u daljini su bljesakala svjetla reflektora diskoteke na otvorenom. Pratio sam još malo tu predstavu na nebu, onda se odvukao u ponoćne kafane.
Svaki dan proveden kući sjenčio je razum. Udisao sam ostatke prašine u svojoj staroj sobi. Prošli mjesec u stan su ušli moleri i prekrečili plavu boju zidova. Dočekala me bjelina u kojoj nisam mogao zaspati. Vrtio sam se osluškujući strujanje saobraćaja, glasove turista s kasnonoćnog autobusa. Ujutru je sunce rastakalo zidove, i s roletnama je bilo nepodnošljivo. Odmor sam proveo svodeći bilancu. Posjedovao sam skoro pa ništa, naviknut na stalno kretanje. Nije bilo predmeta vrijednih priče. Ostali su toponimi koji su mi i dalje pripadali i od kojih sam se sve više udaljavao. Poludjela brda hučala su vrelim dahom, rijeka vrištala iz korita. Besvjesno nebo skrivalo je odgovore, odnoseći svježinu i strast sezone. Javljalo se beznađe koje je nadilazilo jezik. Željan amnezije, prebukirao sam let i odlučio skratiti odmor.
Tri dana pred moj polazak stigla je vijest da je nestao otac našeg poznanika. Nije ga bilo već drugi dan. Običavao je izbivati kad popije ali povratak čašici je sada djelovao besmisleno. Bio je povučen čovjek okrenut vjeri. Bivši alkoholičar koji se posljednih godina doveo u red i posjećivao džamiju. Išao je i na hodoćašće u Mekku, drugovao sa lokalnim hodžama. Vrata dženneta su za njega bila otvorena.
Krenuli smo u podne. Skupilo nas se petero. Odlučili smo prečešljati obalu rijeke, mjesta gdje su ga viđali kako šeta nakon molitve. Bio je početak septembra, sunčana subota. Dugo smo hodali i dozivali ga. Obuzimala nas je povremena tišina. Bili smo svjesni kako takve potrage obično završe. Nasilne smrti su nas zaobišle. Ispratili smo rane odlaske mnogih roditelja i nekoliko naših vršnjaka. Sjećali smo ih se kao lagane svjetlosti u oknu prozora. Znao sam da će se još kratko držati u sjećanju, onda će i svjetlosti nestati.
Stali smo na trenutak da se odmorimo. Izvukao sam džoint, pripalio ga. U mene se uselio neobjašnjiv strah. Gledao sam oko sebe, u lica svojih prijatelja, izmoždena naglim odrastanjem. Tek tada sam ih prvi put zaista vidio, u zlatnom satu, pod tupim uglom padajućeg sunca. Bila su to lica mladih staraca. Pogled na njih gužvao je grlo. Htio sam ih ovjekovječiti fotografijom da ih takve zapamtim, ali su ruke posustale. Oni su upijali posljednju toplinu, okrećući se za pticama što su šestarile iznad kompleksa kasarne.
Dan se gasio uslijed nadiranja pomrčine. Zašli smo na poligon i zaputili se prema jednoj od tri preostale barake. Bile su ruševnije od posljednjeg puta kad smo ih vidjeli. U drugoj smo našli tijelo kako visi s metalne grede. Najhrabriji od nas, Miki, skinuo ga je i položio na ošljunčani pod. Ostalo je završila policija. Dženaza je bila mala, kiša i radni dan razvodnili su svijet. Popili smo kafu da prekinemo repove smrti i rasuli se u maršrutama rane jeseni.
Ujutru sam otputovao nazad. Izašao sam na ostatak ispita i sjeo u voz za Rotterdam. Tamo sam dugo vrludao smočenim ulicama. Bezdoman i napušen. Našao sam jedan prazan surinamski kafe. U međuvremenu je stigla poruka od prijatelja da je postao otac. Naručio sam čaj i zaplakao.
– priča je izvorno objavljena na Stranama 24.6.2023. –
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. godine. Završio je Srednju likovnu školu “Gabrijel Jurkić” u odsjeku grafike. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu “Strane”. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “Ljetne himne” (2015) u izdanju SPKD Prosvjeta Mostar. Njegova druga knjiga, zbirka priča “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), objavljena je u izdanju VBZ Zagreb, Buybook Sarajevo i LOM Beograd. Povremeno piše poeziju.
Čekamo pred Franšom. Crveni se tramvaj sporo spušta niz ulicu, očigledno je imao nesreću, odlazi u garažu pa u otpad, pretpostavljamo. Boja je na mnogo mjesta oguljena, lim je iskrivljen i pod upravljačkom kabinom i bočno, ali putnici su unutra, ima ih barem petnaest. – Ovaj prometuje redovno. Tatra KT4, imamo ih mi još nekoliko, ali u mnogo boljem stanju. Nije to baš normalno, izginut će im ljudi. – Da ikako mogu, sad bih ga popravila. – Zašto? – Ne znam. Osjećala bih se bolje. Znam da zvuči glupo, ali zamisli da smo ugledali sjajan japansko crveni tramvaj s blistavim kromiranim dodacima. Kako bi se osjećao? – Vjerojatno bih nešto opsovao. To stvarno ne bi bilo u redu. – Bilo bi najbolje da je prosječan, onako kao naši. Ni spektakularno nov, ni olupina. – Ne, mislim da je baš u redu što je olupina. – Pa nisu ti ljudi krivi. – A tko je kriv? – Sigurno ne ovi. – To ne možeš znati.
Gubi se u njegovom zagrljaju. Zaplakala bi da nije toliko napeta, ali ovo nisu ta vrata. Gomìlā još stresa i suza u tijelo. Grli mene. Govori mi da sam lijepa. I ti si lijepa, kažem. O, ne, ne, ti si ljepša. Prihvaćam jer mi se učini da joj je to važno. Muškarac pruža ruku. Zove se Milan. Djeluje nježno i krhko kao što to mogu samo visoki, krupni muškarci. Njegov je stisak čvrst, ali pažljivo doziran. – Hajde da ručamo – pozove. Trčkaramo do ulaza. Hladno je.
Brusketa Franš – guščja jetra s crnim tartufom, carpaccio od bifteka, plata kozjih sireva i junećih pršuta, kajmak. Sanja pita hoćemo li mešano za glavno. Hoćemo, miješano je uvijek dobro, i vi znate, čim predlažete. Tri konobara nose pladnjeve s biftecima, pa saltimboccu, Stroganof, opet guščja jetra. Pogledam Zvonca, nama je nešto drugo miješano. Dolazi još jedan konobar, nečujno spušta novi pladanj – uštipci, vješalice, pljeskavice, neki nepoznati mi zamotuljci, janjeći ili kozleći kotleti, maleni, za zalogaj. Miriše roštilj. Salate kojekakve posvuda. Hrskavi krumpiri, zapečeni grah, topao kruh, pogačice sa čvarcima. – Još netko dolazi? – pitam – Poneti ćemo kući – govori Sanja – Nismo znali kolike su porcije. Zvonac me trkne nogom, pomirljivo ga potapšam po bedru. Restoran je lijep, zima je pa ne možemo u vrt, ali čujem šum vode koja se prelijeva u nešto metalno, baš tu pod prozorom. Divno je leti, svakako ćete još doći. – Pogledaj – Milan mi pokazuje jelovnik u kojemu su posebno istaknuta maslinova ulja – Čak tri iz Hrvatske. To su sigurno dalmatinska. – Sva tri istarska – kažem. Objašnjavam mu razliku, a onda prelazimo na pršute. Zainteresiran je. Volio bi da jednom odu živjeti na selo. Ne, ne razmišlja o uzgoju svinja. Priča mi anegdotu o nekom Leskovčaninu na letovanju u Rogoznici i zabuni oko duvanja i puhanja vetra. Ne čujem dobro, sad je već poprilična gužva, ali smijem se. Toči mi Dingač. Pita me što radim, koliko smo već zajedno i planiramo li nešto, Sanji se sviđam, kaže. Gura mi menu otvoren na stranici s desertima. Zvonac se pridružuje, biramo s nevjerojatno duge liste, prislanja prst, čitam: Banana „Split“. Zatomljujemo smijeh, okrećem stranicu, a tamo je popis vrsta soli. Nude i iransku i britansku, nema paške, ni sira ni soli. Nije nam jasno zašto su navedene te soli. Naručiš, valjda, biftek s plavom perzijskom ili crvenom sicilijanskom. – Nema žita sa šlagom – šapne mi. – Ima kesten pire – odgovorim. Sjedimo ovdje već treći sat, ne prestajemo jesti. – Što znači Franš? – pitam Sanju – Nazvan je po ulici, ovde u blizini, a reč je o nekom francuskom generalu iz Prvog svetskog rata koji je osobito gotivio srpske vojnike. Glupost neka, kao i sve. – Pod njegovom je komandom probijen Solunski front i oslobođena Srbija. Dobio je titulu srpskog vojvode. Dobro Sanja kaže, glupost neka. Hajde da krenemo. Hoćemo li?
Kuća je stara, udobna prizemnica. Gledamo filmove. Najprije Mi nismo anđeli, a onda Maratonce po ne znam koji put u životu. Valjamo se po trosjedima, pijemo, pjevamo. Sanja ne skida osmijeh. Sve je dobro, sve je kako treba biti. Na zidu pored televizora u ružičastom je okviru uvećani ultrazvučni snimak. Vidi se profil bebe, prćast nosić, brada, visoko čelo. Ne pitam ništa, ali Milan vidi. – Izgubili smo bebu. Bila je sama – zadrži pogled na Sanji – dok sam bežao od mobilizacije. Dolazili su svaki dan, mesecima. Tako. Zabole njih za život. – Pusti. Ajd nećemo sad – kaže Sanja pa počne grcati i odjuri u kupaonicu. Milan krene za njom – Izvinjavam se, samo vi gledajte. Desi se još nekad, sad ćemo mi.
Ležimo kao nasukane jadranske tune u krevetu apartmana kojeg su pripremili za nas. Prsti su nam isprepleteni pod pokrivačem. Steže me. – Evo časna riječ, da mogu sad bih im kupio crveni Shinkansen bullet s kromom visokoga sjaja. I japanski i japansko crveni pa neka osvoje Beograd ili svijet, u inat ili na radost, kako god hoće.
– iz zbornika natječaja/konkursa za kratku priču “Trenutak kad je meni počeo mir”, ForumZFD, 2023. –
NATAŠA SKAZLIĆ rođena je u Puli. Autorica je zbirke pripovijedaka Oni, humani bestijarij (prvo izdanje Aora, Zagreb 2008., urednica Nela Milijić; drugo izdanje BEK – Besplatne elektroničke knjige, Zagreb 2019.) i romana Bidon (Hena com, Zagreb 2015., urednik Davor Šišović). Osnivačica je i voditeljica Kreativnog pisanja, u sklopu kojega podučava pisanje proznih tekstova. Živi u Zagrebu.
Važnije pitanje od toga da li je Tezejev brod i dalje Tezejev brod, ako se zamene sve daske, je pitanje da li je Tezejev brod i dalje brod, ako ga stavite u muzej.
***
JA SÂM I EGONAUTIKA
Uostalom, niti Avesalom niti Solomon. Ne ljubim, ne grlim. Hrlim solo u svoj slom. Bez glasa. Dubinu unutrašnjeg mora talasa moja znatiželja da spoznam gde je Mombasa, je li u njoj čovek? Želja da znam proporcije i presek, i je li ram mesto gde prestaje slika? Zar tako teško je pitanje moje porcije i koliko daleko je moja Utika?
***
DIJAGNOSTICIZAM
Mombasa je moja bolest, a moja je bolest bolest sveta. Mesto gde svest prestiže sebe, saplete se, splete krivicu i izvinjenje… (a krivicu sam stekao u krevecu). Mombasa prlja savest svecu, to mesto na kom se već zbio kraj a preživeli skriveni u opni plešu pokraj sopstvenog odra. Odraza u vodi nema, sunce kopni, kap mraza je na usni modra, vreme se sprema.
Mombasa je moja bolest, u njoj jed grči prste u pest Ona je pripovest o usamljenosti, zbirka dijagnoza u sliku i slika mrtvog mora bez hridi, bez talasa, bez jare da bridi, šapata da miluje, bez piruete u jeziku, bez leka, bez lirskih prizora. Bez spasa. S mog prozora na Konjarniku jasno se vidi koliko blizu je Mombasa.
______________________________________
MILAN JOVANOVIĆ (1981, Beograd) Godine 2011. objavio je prvu knjigu pesama – Kamenje iz džepova (Književna omladina Srbije). Pesme i kratke priče objavljivao je u zbornicima i magazinima (Disovo proleće, Balkanski književni glasnik, Emitor, Znak Sagite, Politika, Politikin zabavnik). Kao urednik u izdavačkoj kući Darkwood uredio je oko dvesta izdanja. Objavio je više desetina kritičkih prikaza i eseja o stripu. Pokrenuo je izdavačku kuću Stalker posvećenu objavljivanju stripova i monografija o strip-autorima. Prevodi stripove i knjige (Kalvin i Hobs, Skalpirani i dr). Živi, radi i piše u Beogradu.
čovjek-časopis 