KRATKA PRIČA BILJANE KOSMOGINE: LJUBAV U AFRICI

Vanjina ispovest je zvučala nestvarno, na granici fantastike. Da je ne poznajem, mislila bih da izmišlja. Vanja i ja smo bliske prijateljice, ne viđamo se često jer je stalno van zemlje, ali kad je tu, uvek nađem vremena da saslušam njene probleme. Ona je fina, vrlo kulturna, zgodna i sposobna cura, ali je sklona stresnim, turbulentnim vezama, fatalnim privlačnostima i devastirajućim raskidima, zbog čega je pomalo sažaljevam. Ljubav je neizbežno dovodi do pucanja po svim šavovima i nemogućnosti zdravog rasuđivanja, tako da uvek ostane slomljena, nesvesna svojih mazohističnih postupaka, jer se nepogrešivo vezuje za potpuno pogrešne osobe. S druge strane, s biznisom je uvek imala sreće.

Vanja je u svojstvu menadžerke prodaje sklopila ugovor sa renomiranom švajcarskom kompanijom koja se bavi drvnom industrijom i mehanizacijom po celoj Africi, te je tako pre tri godine srećno dočekala i hrabro iskoristila priliku da napusti Balkan, otarasi se bivših veza, i preseli u Afriku, tj. Akru glavni grad Gane. Po dolasku je shvatila da ni tamo ne cvetaju ruže, ali je od firme dobila ekstra konforni smeštaj i razne benefite, a ubrzo i unapređenje. Vanja je otpočela život na visokoj nozi, upoznala je kulturu i običaje Gane, super je zarađivala i još bolje se provodila. Smestili su je u prekrasnu kuću sa baštom i bazenom, gde je imala kompletnu poslugu: kuvaricu, bedinerku, vrtlara i šofera po potrebi. Radila je naporno tokom nedelje, a vikendom odlazila u elitne noćne klubove, kao što bi i svako normalan na njenom mestu. Ali, srećnica je, jedne noći, na raskalašnom partiju u prestižnom gradskom klubu prepunom belaca, biznismena i diplomata, upoznala prelepu crnkinju Lindu.

“Ugledala sam je na podijumu za ples kako igra i odmah sam za njom poludela. Linda i ja smo vršnjakinje, ali ona izgleda moćnije od Tajre Benks, Naomi Kempbel i Iman zajedno, mada tamo ima izuzetno atraktivnih crnkinja na svakom koraku. Ponudila sam je pićem, otišle smo do šanka, i od tog trena smo postale nerazdvojne. Linda nije krila da je eskort dama, da zarađuje pružajući seksualne usluge, ali to me je na izvestan način privuklo. Posle dugih mesec dana apstinencije, hitno mi je bio potreban seks, a ona je rekla da će mi rado posvetiti ostatak noći i da će joj promena vrlo prijati, jer dugo nije bila sa ženom. Linda je pametna i proračunata do srži, ali je isto tako neodoljiva, strastvena i senzualna, izverzirana da se u seksu predaje bez zadrške i od svakog izvuče maksimum. Te noći mi ništa nije naplatila, rekavši da joj odavno nije bilo lepše sa nekim. Bila sam ošamućena od svih tih orgazama, zbog kojih sam se narednih dana dovela u stanje totalne opčinjenosti, pokornosti i zavisnosti.

Nije mi smetalo što Linda ima troje dece od tri, pet i sedam godina, sa različitim tipovima. O njima su se starale njena majka i sestre. Sledećeg vikenda sam je preselila kod mene, jer nas je obuzela nesavladiva strast. U Gani je istopolna ljubav stigmatizovana, kriminalizovana i još uvek nezamisliva. Gde god je bilo potrebno, držale smo se priče da je ona moja asistentkinja, prevoditeljka i sl, mada je tamo zvanični jezik Engleski. Možda smo i bile sumnjive, ali smo se uglavnom kretale u belačkim krugovima Evropljana i Amera, gde predrasude nisu tako upadljive, iako su zluradi tračevi mojih kolega često stizali do mene. Moj šef je bio prijateljski i zaštitnički nastrojen. Savetovao me je da se manem ćorava posla, ali sam ja bila odlučna u svom izboru, rekavši da mi je Linda neophodna za komunikaciju i snalaženje u Akri.

Linda i ja smo imale sigurnu bazu kod mene, stalno smo izlazile, pile šampanjac i vodile ljubav neumorno. Posle naših početnih neslaganja i svađa, orgazmi su nam bili još žešći i češći. Znala je da mi tokom noći priredi uzastopne seks seanse, posle kojih sam bila mirna i poslušna, kao začarana. Iako sam na nju više trošila nego na sebe, ubrzo je otpustila moju sobaricu i baštovana, da bi nam više novca ostalo za izlete, putovanja, restorane, hotele, zabave na Labadi Biču i druge skupe stvari. Linda je sa mnom manipulisala kao sa dresiranim kučencetom. Prema meni se postavila kao gospodarica, a svako moje kolebanje ili otpor je obesmišljavala. Često me je optuživala i za rasizam, što je bilo suludo. Uskoro su usledili i njeni ničim izazvani napadi besa i ljubomore, znala je i da me fizički napadne, ali sve to mi je prijalo, bilo nam je fantastično. Nekada smo po ceo vikend ostajale kod kuće, da bi se mazile, slušale muziku i gledale filmove. Čak smo povremeno i njenu decu dovodile kod mene, što je bilo jezivo naporno, ali tad bi nam u pomoć priskakala bejbisiterka, koju sam naravno ja plaćala, da bismo mogle da odemo u noćni klub bez griže savesti. Bila sam njena sponzorka ali i služavka u isto vreme, jer je Linda počela da dominira svakom situacijom, a njeni bezrazložni napadi besa i ljubomore, potvrđivali su sve više duboko ukorenjenu patologiju.

“Videla sam kako gledaš onu malu Francuskinju, ako vas uhvatim zajedno mrtve ste!” – pretila mi je. Više nisam smela ići bez nje ni u super-market. Želela je stalno da kontroliše moje kretanje, kao i nova poznanstva, a naročito novac. Naš se odnos polako pretvarao u košmar.

Linda je potom prestala da se bavi prethodnim poslom, promenila je broj telefona i zaklela mi se na vernost, što mi je u početku laskalo. Mada nisam bila sigurna šta tačno radi dok sam ja na poslu. Tražila mi je mesečnu apanažu od petsto dolara za njenu porodicu, na šta sam pristala jer im je rekla da radi za mene. Znala sam da u Gani trećina stanovništva preživljava sa jednimipo dolarom na dan. Par puta smo otišle u kurtoaznu posetu njenoj porodici, posle kojih bi nas njena majka svaki dan zvala telefonom i gušila svojim pričama o nestašnoj deci i teškom životu. Ubeđena sam da nas je nanjušila, ali je matoroj jedino bilo važno da dobro jede i popije svojih petnaest piva dnevno. Njena ćerka je ipak bila viša klasa u odnosu na nju, pa je zato uz šampanjac i seks preferirala zlato i dijamante. Nikome ranije nisam toliko zlatnog nakita poklonila. Naši godišnji odmori su me koštali čitavo bogatstvo. Putovale smo u Gvineju, Burkinu Faso, Liberiju, Obalu Slonovače, Etiopiju. Obišle smo pola zapadne Afrike za tri godine. Ja sam volela da surfujem i idem na safari, dok se ona sve vreme, što nisam mogla ni da naslutim, bavila krijumčarenjem dijamanata.

Pre tri nedelje, posle predivnog zajedničkog vikenda na Kenema Beachu u Monroviji, glavnom gradu Liberije, letele smo za Akru i sletele na KIA aerodrom. Kad smo ušle u aerodromsku zgradu, primetila sam da sam zaboravila ajped u avionu, i uspaničena sam se vratila po njega. Linda je ne sačekavši me, otišla na pasošku kontrolu. Uspela sam da pronađem svoj gedžet zapao između sedišta. Srećna, krenula sam ka graničnom prelazu, kad u trenu spazih kako dva policajca odvode Lindu na pretres. Ona je galamila i psovala, protestvujući što je bezrazložno privode. Utvrdilo se da je sa sobom u postavi push-up grudnjaka nosila petnaest desetokaratnih neobrađenih dijamanata. Uhapsili su je i odveli u zatvor, gde je i danas. Verovatno će je teretiti za internacionalni kriminal. Čeka je petnaest godina robije zbog nekoliko kamenčića. Što je najluđe od svega, Gana je zemlja iz koje se švercuju dijamanti, a ona ih je krijumčarila iz Liberije u Ganu. Možda ih je prenela iz Gane, ali nije uspela da ih proda, ili nije uspela da se nađe sa kupcem, ili su joj smestili igru. Ništa o tome ne znam da bih mogla išta zaključiti, to nije moj svet. Njena majka je bila ubeđena da sam i ja u sve umešana. Zvala je svaki dan da mi preti. Zamisli kakva je to luda babetina!

Vanja je zaronila lice u šake i zaplakala na sav glas.

– Auh, Vanjice moja mila, šta si ti sve preživela. Ali nema mesta očaju! Zar nije divno što si nam se vratila i ostavila ceo taj horor iza sebe. Zašto sad plačeš? – sela sam do nje i zagrlila je.

– Volim je! – rekla je Vanja skrušeno kroz jecaj.

– Pa ti nisi normalna ženo! Zar nisi rekla da te je stalno iskorišćavala i nipodaštavala?

– Jesam, ali je ipak volim! Ne smem da dozvolim da trune u zatvoru! – ridala je Vanja.

– Pa šta možeš odavde da uradiš kada vas sad deli skoro 5.000 km? – pitala sam je.

– Prodala sam na brzinu moj stan na Dorćolu, ispod cene, za 60.000 evra. Treba mi 15.000 dolara za kauciju da Lindu odmah izvučem iz zatvora, 20.000 za advokata i 20.000 za podmićivanje. Taman će mi toliko ostati da agenciji isplatim 3% provizije, odem tamo i sa njom se vratim ovde, makar dovela i njenu decu. Šta mi drugo preostaje kad se ludački volimo. Nemam izbora.

– iz zbirke kratkih priča “KRUG DOJKE”, Rende, Beograd, 6/2023. –

***

“U pričama Biljane Kosmogine spojeno je naizgled nespojivo: politički angažovano i mondensko, „new age“ klasna svest i blazirani čik-lit, subalterni i nobles likovi. Jezička invencija u parodiji i pastišu trendovskog, urbanog slenga čini da se izbegne knjiška nategnutost a ispliva topla lakoća bizarnosti predstavljenog sveta. Iako nastaju većim delom kao konceptualne blasfemije ili narativni skandal-performansi, njene priče su uvek napisane sa dobrim razlogom i klasično zanimljivom temom. Autorkina kvir inspiracija duhovito prekoračuje i kvir očekivanja budući da potentni i nagli sižejni preokreti postaju čak i logični u svojoj uvrnutoj funkcionalnosti. Kosmogina ovom knjigom, bez kanonskog književnog zazora, još jednom dokazuje da je pornografsko samo jedan od trajnih vidova ispoljavanja estetskog i da se dobra priča mora osetiti u dubini tela.” – Igor Perišić

_________________________________________________

BILJANA KOSMOGINA je multimedijalna umetnica prisutna na balkanskoj kulturno-književnoj i aktivističkoj sceni više od dve decenije. Bavi se književnošću, performansom, fotografijom i novinarstvom. Piše za književne časopise i web-portale širom regiona, dobitnica je četiri literarne nagrade – tri za prozu, jedna za poeziju. Zastupljena je u tri antologije srpske proze prevedene na italijanski, nemački i albanski. Zbirku priča F-book objavila je 2009. Njena poezija prevedena je na albanski jezik 2015. u časopisu Lirinđa, a tekstovi su joj publikovani i u mnogim koautorskim zbirkama, časopisima i zbornicima. Krug dojke je njena druga samostalna zbirka priča, izdavač Rende, Beograd.
Dobitnica je sledećih nagrada: Srpskog društva za naučnu fantastiku 2000. za najbolju SF priču objavljenu u 1999. godini (Hilandarska maja iz zbirke grupe autora “Nova srpska OFF i SF priča”), nagrade za esej “Transvestizam kao individualna različitost” 2003. godine na konkursu “Ulaznica” Gradske biblioteke u Zrenjaninu, prve nagrade za priču Porno Star na regionalnom konkursu za najbolju queer priču Queer Zagreb 2004. godine, i nagrade konkursa Kulturnog centra Rex iz Beograda za najbolju aktivističku poeziju 2021.
Kosmogina je predstavila mnoštvo performansa izvodeći ih samostalno ili grupno na književnim, feminističkim i queer festivalima. Njen rad je zasnovan na borbi za ženska i manjinska prava, propitivanju rodnih i polnih identiteta, kao i nemilosrdnoj kritici političkog sistema i patrijarhalnih odnosa u društvu.

ŠEST PJESAMA LJILJANE ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ IZ ZBIRKE ”MONTAŽA ANONIMNIH DOJAVA”, Presing, Mladenovac, 6/2023.

ŠTA ĆETE SA SOBOM

Neka vam istok bude
u košticama kajsija,
neka vam ispohuju kompase,
kazaljke bace
u staro gvožđe,
libele poviju u nogavice,
u naseljima
što sakupljaju sunčanice
(ja više volim slepe
nego jednosmerne ulice),
kalendarima potpaljujte vatre
i pecite skuvane kukuruze…
Šta ćete sa sobom
ako svakoga dana bude
crveno slovo,
ako vam gosti dođu
posle pola noći
i uzimaju
raspakovane poklone
i usput ne mogu nikoga
da pretiču,
niti da drže odstojanje,
kada semafori pokazuju
samo ljubičasto
i klate se bez prestanka
kao moje srce
u levoj slepoočnici,
kao moja lična karta
u unutrašnjem džepu
kolumbijskog glumca
koji se neće ni nasmejati,
ni zaplakati,
neće ni jednom pokušati.

***

PREMA POSLEDNJEM POPISU

Prema poslednjem popisu
pahulje ćemo čekati sve duže,
čitavu prosečnu večnost,
na sanke ćemo stati samo
kada po prašnjavim kutijama,
na vrhu crvotočnog ormana,
tražimo račune za
davna boravišta,
garancije frižidera,
računara i usisivača starih
pedeset i kusur godina.
Prema poslednjem popisu
svi ćemo biti
nesrećno zaljubljene rudareve kćeri,
ispod raskomadanih udova Starog mosta
od njihovih tapkaroša
kupovaćemo na gram
zapakovan sjaj sunca,
posle ćemo, tu i tamo,
za vreme godišnjih odmora
od dvadesetak minuta,
šetati na tačkice
da bismo svoje kancere
izveli na pravi put.
Slavićemo rođendane
i uz prigodne pesmice
brojaćemo koliko nismo živeli,
obeležavaćemo godišnjice brakova
što su tekli od jednog do drugog
crnog petka,
jubileje markiranih splačina,
po ceo bogovetni dan
čekaćemo post ekspres kurire
da nam donesu papirne maramice,
kupljene na akciji,
a onda ćemo morati
bar malo i da zaplačemo.

***

UZIMAM TE POMALO

Krišom iznesem iz ostave
veliku teglu
u kojoj sam te sačuvala,
skinem mrve prašine
i celofan,
uzimam te pomalo
kad okasnim da ručam
ili večeram,
pa ni sa kim ne delim
što ne bih mogla opet
da sastavim,
a što mora da potraje
duže nego mošti svetaca.

***

MILENA, MILENA

Nekako izgleda
kao da Milena Barili
u limenoj kutiji
nosi moj pepeo po Rimu
i okleva da me sahrani
na Groblju stranaca,
u srpskim kaljugama
grobovi su vazda zauzeti,
u svakom kvadratu su
aleje velikana i zaslužnih građana.
Neki su mi obećavali
posmrtne govore u heksametrima,
u kilometrima,
i daće u kućici za ptice.
Milena, dakle, u pesmama
bezočno laže
kako moj kaput
nikada neće pripasti mojoj majci,
pejzaži neće stati
na ludi kamen između ramova,
bez nas lagodno živi
bar deset domovina,
Menoti još uči
prazne kostime
da po taktu traže kosti
od Njujorka do Požarevca,
tamo gde na portretima
šene licemerna pseta
i nijedno nije naše Luče.
Milena, dakle, bezočno laže…

***

ČEKOVI BEZ POKRIĆA

Skrstiš ruke
i razveješ se u dubine,
u Zakopane,
od grada do grada,
po pristaništima,
zarđalim kolosecima,
ispod jorgana i jorgovana,
dok lađe unepovrat odvoze
tvoje rovove i barikade,
nameštene osmehe,
dane merene crnim kafama,
pozajmice glumaca,
šmiranja zelenaša,
na čekovima bez pokrića čitaš
da nisu samo rečenice obezličene.

***

KADA PROLAZI LETO

Kada prolazi leto,
konačno naučiš
šta je retrospekcija:
senke su skraćene
za glavu,
ruke ti rastu unedogled
i sve je kako kažeš
mada ti više
i nije važno.
Mazge su bile
nedopustivo poslušne,
orkestri u provinciji
na ugovor zaposliše zvečarke,
svrake su orahe krale
pa poklanjale,
a moji kopači zlata
vraćaju se
sa praznim bisagama,
da podelimo ravnodušnosti
na ravne časti.

___________________________________________________

LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama ”Doživljaji u krvotoku” (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a naučnu monografiju ”Pesničke proze Tina Ujevića” (Presing, Mladenovac) 2019. Druga pesnička zbirka ”Ljiljana, molim te” u Ediciji ”Prisustva” (Presing, Mladenovac) pojavila se u knjižarama 2021. Edicija ”Vrtlog” iste izdavačke kuće ove godine donosi ”Montažu anonimnih dojava”.
Eseji, prikazi, poezija i kratke priče više puta su joj nagrađivani i štampani u zbornicima, časopisima i listovima, objavljivani na portalima za književnost.

IVA POZNIAK: TRILOGIJA DISANJA

*

oduzela sam ti se
ostala u udubini pod rebrima
točki između udaha i izdaha
spremila se u oblik leptira
suptilnu tamu
što svojom tišinom
obavija kožu i kosti
u meditativnim slojevima trenja
među dva gibanja
crvotočini mira
kao tunel kojim se trup
prolijeva kroz maternicu
do vode u središtu Zemlje
i upija nazad na površinu
prašnjavim lotus stopalima
tantra gurua
pretvara dalje u pelud
da cvjeta u proljeće

kao u spokoju svjesne penetracije
spajanja muškog i ženskog bića
dok sam Te gledala u Sebi
Sebe u Tebi
i Svjetlost u tvojoj kosi
što mi se prolila po trbuhu

*

u odsustvu tijela
ostaje samo osjećaj
i memorija kostiju
čujem ostatke disanja
kao bijelu buku pred san
što finim svjetlom
puni tamu sobe
uvlači mi se pod ležaj
i tu lebdim
dok slušam
kako mi izdišeš niz biće
u nekom eteričnom prostoru
elastičnom od sline
pa navlačim zavjese
da ne prođe
sve do jutra
kad prepoznajem tvoj dah
u prvim zrakama
što mi Sunce
kao prste stavlja u doručak
dok se ne sretnemo
gravitacijom disanja
prema gore

*

hoću li se sjetiti udahnuti
nakon izdaha
što ako zaboravim
kako
ako me smiraj preplavi
dok držim dah
dupinski

pod rebrima čuvam pješčanu plažu
što se uzdiže s tvojim disanjem
vrtloži u razlici temperature
pjenom od zuba
dok se smijem
samo zato jer postojiš
kao kristalna sutra u mojoj glavi
pjenuša mi život
mazi sedefom
dok sakupljam školjke
ti kao rosište
glasam se melonom
vokaliziram tjemenom
dupinski
tijelom od zrcala
dišem zamagljenim staklima
ostavljam vječno ljeto
na vjeđama
i zrnca pijeska
na policama

voljet ću te dupinski
bez ruku

___________________________________________________

IVA POZNIAK, pjesnikinja rođena 1983. u Dubrovniku. Po struci biologinja mora. Priprema svoju prvu zbirku poezije.

KRATKA PRIČA ALEKSANDRE ĐORĐEVIĆ: THERE’S NO PLACE LIKE HOME

Kad smo se vratili kući, u Srbiju, imala sam sedam godina i nije mi bilo jasno zašto moram da ponavljam prvi razred kad sam ga završila tamo sa najboljim ocenama i pohvalom. Mala Kanađanka, tako su me zvali dečaci četiri godine stariji od mene dok su mi izbijali olovku iz ruke na časovima engleskog. Isti ti dečaci su se sada rasuli po svetu; poneki je (za)ostao i veli jutros u prodavnici – Kanađanka!? – ruka mu poskače – Pa zar nismo mi bre zajedno išli na jezik, izrode mali? Sada sam Nemica – odgovara moj balkanski šarm. Napuštam radnju, a prati me miris vrelog hleba i pogled dečaka na čijim prednjim zubima podrhtava: th…th…th…
Sećam se porodice ježeva koje smo noći pred odlazak sestra i ja posmatrale uokvirene maminim laktovima. Nosila nam je glave na kukovima kô dve lubenice, a mi upalile noćni vid ne bismo li prebrojale mlade. Brzo ćemo se vratiti, jelda? – ispada glava moje sestre iz rama dok traži oči naše majke. Majka je zagledana u ježeve i klima negde u mrak dok joj niz obraze klize suze. U pozadini je naša kuća, upaljena zajedno sa televizorom i glasnim srcima babe i dede, koji će nas pred sam polazak okititi peškirima, ćebadima i stolnjacima. Lice će nam prekriti vlažnom čežnjom, a u uši ubaciti slova da nikad ne zaboravimo odakle smo.
Tata nas je čekao na aerodromu i poklonio nam dve Kanađanke proizvedene u Kini. Oči su mu bile pune bombona pa nije mogao da govori – T…da…kako…moje princezice… Poslednju je zagrlio mamu. Dugo je mirisao njenu kosu dok smo mi tražile sličnosti i razlike sa našim dvojnicama, plavušom i brinetom, još uvek ošamućene od ružičastog neba u koje se utopilo sunce ko jagoda u puding od vanile.
Sećam se i kad nas je mama odvela kod Mrs Baker, čije su se devojčice ljuljale u šarenom pop-up dvorištu iz slikovnica, u kom su deca imala kuće na drvetu i velike kudrave pse koji su ih zimi vukli na sankama. Smesta su se zaustavile i fiksirale naša izdrljena kolena. Zemlja se zatresla kad su skočile obema nogama na tlo i progrgoljale nekoliko fraza. Sestra i ja smo se ukopale u mestu držeći Elizabeth i Chelsey (plavuša i brineta su sad već imale imena) ispred naćih noseva ne bi li nas zastupale. Devojčice su počele da se kikoću i upiru prstom u nas, pa u njih. Elizabeth i Chelsey su klonule. Ništa nam nije vredelo vežbanje ispred vesterna u kom je tata ubijao Indijance, kad smo prevrtale ‘r’ po ustima dodajući još nekoliko konsonanata, a zatim ga ispljuvavale: ja zajedno sa mlečnim zubima, sestra sa cuclom.
Tri godine kasnije, kad je rat zapretio da će ubiti Srbina u mom ujaku i Hrvaticu u mojoj majci, Zagreb i moj grad na Savi započeli su hladni rat. Pisala su se pisma i prenosili pozdravi dok i oni nisu otežali od suza i psovki. Sestri i meni su falile reči. Šta je to rajf? – pitala bih – a zatim nastavljala igru. Tvoj deda je Hrvat – reklo bi poneko dete iz sporedne ulice – a mame i tate su dodavale – Da, al’ on je dobar Hrvat. A zašto je on dobar Hrvat? – pitale bismo sestra i ja – Je l’ ima i loših Hrvata? Zato što je iz Bosne – dokotrljao bi se nekad kliker nekog dečaka u naše devojačko društvo.
Nedostaje mi deda. Čekao je svoju ‘ponavljačicu’ ispred škole objašnjavajući komšiji da se u Kanadi u školu kreće sa šest godina, a ja sam upravo napunila sedam tako da sam sasvim ravnopravno pošla u prvi razred. Srknula bih sok od višnje na slamčicu klateći nogama na klupi ispod breze dok bi komšija pitao – Govori li engleski? – ko da nisam tu. Zatim bi gledao kako pijem sok kô da sam kakav eksponat, a dedi bi se tresao stomak dok bi suzbijao smeh i šlajm istovremeno. Kad je umro, sestra i ja smo se pitale kako to da rat ubija dobre Hrvate bez puške i noža. Mama, je l’ deda bio poslednji dobri Hrvat? – insistirale smo. Kad je umrla i naša srpska baba, od posledica (hladnog) rata, koji joj je zaledio sina, ostao je sok od višnje. I hrvatski i srpski bili su podjednako slatko-kiseli.
Mnogo godina kasnije zaljubila sam se u nemačke manire jednog Srbina. Na fakultetu sam na trapezu prevrtala glasove engleskog alfabeta žonglirajući sa nemačkim vokalima i diftonzima. Odakle si, pitali bi, nakon što bi shvatili da mi i pored dvadeset šest glasova nedostaju reči. – Iz Hrvatske? – Ne, iz Srbije. Izgledalo je da većina nije savladala razlike između Hrvata i Srbina, ponajmanje mi, katapultirani iz balkanskih topova. Dovoljno daleko od žarišta bombi, grlili smo se u strahu i zvali našima. Bodlje su bile opasne samo za one oko nas, koji nisu poznavali trideset glasova naše azbuke.
Idem Šorom srećna što se nije promenio kao moja ulica platana. Fasade se i dalje krune kô kora hleba, trava izbija iz polupanog betona, platnene patike dečaka dižu prašinu. Ne znam šta me više plaši kad se vraćam kući – da se ništa nije promenilo ili da se sve menjalo, bez mene, i da su se potomci porodice ježeva iz mog detinjstva razbežali na sve strane. Želim dobar dan apotekarki od koje sam sinoć podigla lek za uvo. Dopada mi se moj kraj kad isključim glasove.
Sinoć je u hitnoj pomoći noć bila lakša nego u ostatku sveta. Retkost. Hladni oblak zaseo je na kafi iznad Save. Dva tehničara razgovaraju na ulazu.
– Ma koji, bre, Marjanović! On je igrao za Divoš. Ovaj ti je Piksi, kad ti kažem.
– Izvinite, je l’ treba da se javim na recepciji?
Ruke su im u vazduhu, jedno koleno u kombiju.
– Ma uđi samo, sa’će te pozvati unutra.“
Gazim meko svojim papučama za plažu preko šljunkovitog poda zelenog hodnika. Isti je kao kad sam bila mala, možda nešo više istačkan, sa redom vrata koja su prefarbana po deseti put. Kao da se i ona preznojavaju, požutela od dima, koji je sad zabranjen, a ostao je u nama.
Kad sam bila dete ovde je bio zubarski dispanzer i tu su nam vadili korenje bez anestezije. Tek kasnije Amerikanci i Nemci su nas anestezirali, ali svako leto kad se vratim kući, ono se ponovo primi.
Proviruju jedne naočare. „Ajde“. Pokoravam se onako kako sam naučila u školi i preko šljunkovitog poda prelazim razdaljine od školskih dana do danas. Dva dečaka i devojčica vrte se na svojim stolicama i igraju lekara i medicinskih tehničara.
– Izvinite, ja nemam knjižicu. Platiću pregled – istrčavam pred njih.
– Ma pusti to, nego daj nam nešto. Imaš ličnu kartu?
Lekarka kucka olovkom o zeleni sto koji je isti kao školska klupa iz moje osnovne škole.
– Trebaju nam podaci, samo to.
– Muž će doneti, evo otišao je već. Je l’ možete samo da mi pomognete, a ja neću nigde dok on ne dođe.
Reči su na srpskom, al’ osećam kako iz meni cvili mala Kanađanka. Ime – ćutljivi maršmelou tehničar zapisuje, pita, zapisuje ne obazirući se na moja objašnjenja. Lekarkini prsti već igraju kolo po mom vratu, Naočare nestaju, pa se pojavljuju u trenutku dok moje uši svetle na pozornici. – Ništa ne brinite, šumi kroz kosu do ušiju – spoljna je upala.
Jeleke su zamenili crveni prsluci oivičeni neon žutom.
– Jeste bili na Savi? Hoće to od vode…ako ste kvasili glavu.
Prihvatam recept i opet pitam – A pregled, koliko košta? Naočare ustaju, napuštaju lice koje kaže – Kuća časti – i razvlači se u red dečaka u belim dresovima iz Ulice platana koji se gurkaju i istiskuju jedan drugog. Kuća mi odzvanja u ušima. Nisam sigurna da sam dobro čula. Pružam ruku, utrnula, bodlje se opuštaju. – Zar nismo mi…? Svetle smeđe-žuti klikeri dečaka moje ulice, isti oni koji su se kotrljali niz moj radni list na časovima engleskog. Svetle kao mesec iza putujućih sivih oblaka.
– Aleksandra, je l’ tako? Na usnama podrhtava Kanađanka, buni se Nemica, Srpkinja pušta suzu. – Pa ti si naša, odmah sam te prepoznao.
Sava mi je u ušima i plašim se da je izbacim. Na jednom sasvim malom ostrvu u unuštrašnjosti moga uha, prepiru se Kanađanka i Nemica, dok ih Srpkinja posmatra iz svog čamca, gluva za ostatak sveta.

______________________________________________

ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ rođena je 2.8.1984. u Sremskoj Mitrovici, rano detinjstvo provela u Kanadi, završila prvi razred u Torontu, gimnaziju u Sr. Mitrovici. Diplomirala na italijanistici 2008, završila master studije sa fokusom na lingvistici 2009. Naredne godine upisala engleski jezik i književnost u Kelnu (odsek za predavača) i diplomirala 2014. Objavila romane Devet godišnjih doba (2018), Trans: Mi u česticama vremena (2020), Život posle smrti (2021) i zbirku poezije Dom (2022). Sarađivala i sarađuje sa časopisom Avlija, izdavačkom kućom Asoglas, Književnom radionicom Kordun, Fanzinom Šraf, magazinom P.U.L.S.E i časopisom Tvoj magazin. Na svojoj Fb stranici objavljuje poeziju: @djordjevicpisac, a na Instagramu promoviše likovno stvaralaštvo: sanja_sorriso.

POEZIJA JURE RUŽE

BERBA ČEŠERA

Ne znam koliko sam bio star kada si mi rekla da drveća plaču
Kada smo išli na igralište malo dalje od tvoje kuće
Prolazili pored niza garaža koja su mi se činila ogromnima
Popeti se gore činilo se kao super-moć
Krenuli smo u berbu češera
Oboje nosimo hrpetinu njih u rukama
Neki ispadaju iz hrpe
Smola mi je slijepila prste
Rekla si da su to borove suze
Doma smo ih isprali benzinom s mojih dlanova

Dok su moje godine bile jednoznamenkaste
Dok mi tvoje godine nisu značile ništa
Dlanovima si mi odbrojavala desetke dok nisi došla do sedamdeset
I onda dodala još jednu dvije ili tri

Kada sam bio dovoljno malen da stanem kroz još manji prozor
Prozor koji je vodio u podrum
Hvatala si me rukama i spuštala na pod
Sjeli smo u podrum i uzeli čepove od vina viskija rakije i koječega
Svaki od njih je bio vojnik
A prostrti stolnjak bio je bojno polje
Spremala si ih nazad u ladicu za idući put
Za neku iduću rundu u kojoj bih izmišljao nova pravile igre

Dok nisam poimao što su godine
Zašto ih brojimo i do čega vode
Je li bitno skupiti što više godina
I pobjednik je onaj koji ih je skupio najviše?

Dvadeset i četiri godine sam star
Nabrao sam češere na igralištu malo dalje od tvoje kuće
Spakirani su u vrećicu i nijedan ne može ispasti
Popeo sam se na garažu koja mi se čini tako niska
Suze su mi slijepile prste koji tumaraju po tipkovnici mobitela u pokušaju da saberu najdraže uspomene
Nema dlanova da ih isperu
Ili da me dohvate kad silazim s garaže i spuste na tlo

I prozor je ograđen rešetkama
I čepovi su pospremljeni tko zna gdje

Ali češeri su tu
I s njima sve neodvojivo
Neisperivo
Neponovljivo
Neizrecivo

***

SREO SAM SE

Sreo sam se danas
Dozvao se na parkingu
Rukovao se i upoznao se sa sobom
Bio sam riđokos
Tri godine stariji
I kojih desetak centimetara viši od sebe
Al prepoznao sam se odmah
Sjeli smo zajedno u auto
Bla bla car
Zadnje sjedište
Relacija Zg-Vž
Sat vremena vožnje

Bio sam udaljen dva mjesta od sebe
Gledao se kako crtam djetinje apstrakcije po zamagljenom staklu
Zašprehavam nepoznatu plavušu kraj sebe
Rukama sječem zrak od vlastitog uzbuđenja
Ponestaje mi zraka od želje da uzbudim nju
Ovo ljeto ću procitati pet OVAK debelih knjiga u DVA dana
NE zbog FAKSA
nego zbog SEBE
Jer tolko VOLIM
to što RADIM
Mašući rukama poletim u duhovne sfere
Ali nisam vezan ni uz jednu religiju
Samo vjerujem da smo svi fundamentalno povezani sa svemirom
Sve se događa s razlogom
Svi smo jedno
Itd itd
Bla bla
Vau vau

Slušam se al gledam naprijed
Bljuje mi se od svega što tovarim iz usta
Zubi mi se grče od susramlja
Dlan preznojava od želje da si opalim sočan šamar
Trudim se i dalje ne upasti u razgovor
Demonstrativno ispasti pametnijim od sebe
Ne nazvati se nezrelim debilom
Neuvjerljivim šmekerom
Nedoraslim intelektualčićem
Čak i ne biti ljubomoran na sama sebe
Bjesomučno šutim
S mobitelom u ruci u koji iscjeđujem svu agresiju
Puštam sebe neka priča do besvijesti
Dajem mu za pravo da bude tko jest
Neka se dokaže samome sebi

***

SCENA JE SCENA

Jer scena je scena
Il kontaš il ne kontaš

Kaže netko tko ne konta ni scenu ni život
Ali silno želi da ga se vidi i uvažava
Sad mu se ukazao životni opsjenar
U obliku ženskog podsmijeha
Samosvijest mu je pretvorio u weltschmertz
Koji mu se zazidao u prsima
Tu je samospoznajnu bol nosio četiri kilometra do svoje kuće
Peckala ga je dok je rezao kruh i na njega mazao paštetu
Kontemplirajući nad samim sobom
A pecka ga i upravo sada
Dok je pokušava zacijeliti autoironijom

________________________________________________

JURA RUŽA rođen je 3. siječnja 1999. godine u Varaždinu. Diplomirao je neverbalni teatar 2022. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je prethodno završio preddiplomski studij glume i lutkarstva. Povodom Erasmus studentske razmjene jedan je semestar proveo na diplomskom studiju Digitalne interaktivne umjetnosti na Facultatea de Teatru și Film u Cluj-Napoci (Rumunjska).
Kao glumac i izvođač dosad je nastupio u dramskim, lutkarskim, dječjim i plesnim predstavama, surađujući sa Zagrebačkim plesnim centrom, HNK u Varaždinu, Gllugl teatrom u Varaždinu, Umjetničkom organizacijom KRILA u Rijeci, Teatrom Naranča u Puli i Kazalištem Virovitica. Autor je dvije samostalne predstave, Morphin’ i Samoizolacija u 40 minuta, obje na repertoaru Gllugl teatra u Varaždinu. Ostvario je i nekoliko uloga u filmovima Matije Benića i Damira Čučića.
Od 2023. godine unutar zagrebačke udruge SVIMA djeluje kao Koordinator programa suvremenih kulturno-umjetničkih praksi za djecu i mlade.
Prve konkretne pismene uratke stvara u srednjoj školi kao pjevač i tekstopisac rock sastava 3 Suns of Aberran i metal sastava Crowd Control. Za vrijeme fakulteta počinje pisati poeziju na hrvatskom jeziku koju dosad nije objavljivao. Prvo javno čitanje održao je 1.7.2023. povodom festivala Stih u regiji u Varaždinu, stekavši dodatan poticaj da svoj rad podijeli sa širom publikom.

ROMAN ALMIRA IMŠIREVIĆA “ZLATNI GELER”, Buybook, 6/2023; odlomak

Majčino lice je imalo boju slonove kosti. Slušala je kako očev prijatelj Abdulah tek pristigloj rodbini prepričava posljednje ribarske sate pokojnika. Opisivao je blatnjavi put kojim su se spustili do rijeke, snijeg koji je ličio na sladoled straćatela, opisivao vatru koju su s mukom upalili, oponašao pokret očeve ruke koja stavlja komad drveta iznad zgužvanog novinskog papira. Nastavlja pričom o vodostaju, o lovočuvaru kojeg su počastili sirom i rakijom, a onda pokazuje prst na kojem je ostao trag od uboda udice koju je otac vješto vezao za jedva vidljivi silk. Kako su se gosti izmjenjivali, Abdulahova priča je mijenjala oblik, postajala bogatija, pretrpana detaljima. Pripovjedač je postajao sve spretniji, uživao je u vlastitom glasu, u pridjevima, pronalazio neke skoro zaboravljene riječi da bi opisao mamac korišten tog kobnog dana, a na tetkinoj marami pokazao je nijansu konca korištenog za pravljenje mušice.
Udaljavao se od mrtvog prijatelja, ostavljao ga da leži pored vatre, na sigurnom, pored mreže sa ulovljenom ribom koja je udarala repom po smrznutoj obali. Shvatio sam da mami prija taj način pripovijedanja, da je njegov glas umiruje, da ne razumije sve izgovoreno, ali uživa u sporosti i tišini, baš kako to rade iskusni ribari kraj mirnih voda. Bez puno riječi, tek povremeno bacajući pogled u daljinu, prema drugoj obali, na kojoj sada nije bilo nikoga. Ćutale su tetke, stričevi, komšinice, neko je u kuhinji ponovo otvarao slavinu. Stan je mirisao na domaći hljeb i na kafu.

Gospođa sa drugog sprata, supruga vojnog invalida, sa velikim medaljonom oko vrata, tvrdila je da pucketanje namještaja znači sigurno prisustvo umrlog. Pogledao sam u majku, na trenutak je sklopila oči, znao sam da čuje razgovor, svako pucketanje. Zvono na ulaznim vratima natjeralo ju je da otvori oči, dala mi je znak da otvorim, a brat je iskoristio trenutak da joj kaže: “Mama, moraš nešto pojesti “ i prinio joj tanjir sa pilećom supom. Otvorio sam vrata i vidio nepoznatog čovjeka, na sebi je imao jaknu kakvu su u starim filmovima nosili partizanski ilegalci. O desno rame mu je bila obješena torba, pa mi se na trenutak učinilo da pred sobom imam uličnog čistača cipela koji, mijenjajući pravila svog biznisa, ide od vrata do vrata nudeći svoje usluge. Cipelarski svjedok kojem je jedino nedostajao osmijeh kakav su imali muškarci sa naslovnica Kule stražare. Umjesto pozdrava ispružio je ruku sa reklamnim materijalom. Nisam uspio ni shvatiti o čemu je riječ, ilegalac je progovorio: “Porodica Duraković?” Klimnuo sam glavom.
“A vi ste…?”, nastavi skoro šapatom.
“Enki.”
“Duraković?”
“Da.”
“Fotografije i video zapisi” reče a glas “s” odgmiza haustorskim stepeništem. Zbunjenost na mom licu nije ga iznenadila ni zaustavila, pa je nastavio sa hipnotizerskom tačkom.
“Najjeftinije fotografisanje sahrana i najkvalitetniji video snimci posljednjeg ispraćaja.”
Svoju nevjerovatnu ponudu, dobro uvježbanu, bez viška pokreta, završio je kratkom rečenicom koja je njegovoj izvedbi dala posebnu težinu i scensku uvjerljivost – “Za vječnu uspomenu.”
Dok smo jeli grah koji je otac napravio dan prije svoje smrti, mama je upitala: “Ko je to bio?”
“Niko. Pogriješio. Traži nekog Ibrahimovića.”
“Nema u našem ulazu Ibrahimovića”, kaže mama.
“Znam.”

Poslije mi, ne znam zašto, bilo žao što sam u priču upleo nepostojeće, potpuno nevine Ibrahimoviće. U momentu potpuno savladan sujevjerjem, u fotografu‑ilegalcu sam vidio nemilosrdnog lovca na smrt. Uplašen, reagujući kako bi to učinila i većina drugih ljudi na mom mjestu, nedužnoj i nepoznatoj porodici poslao sam nesreću na vrata.

***

“Prvi roman dokazanog dramskog pisca Almira Imširevića, pod zaista odličnim nazivom Zlatni geler, donosi izvjestan zaokret u autorovom pisanju. To je egzistencijalistički roman na tragu kultnog romana Stranac Alberta Camusa, štivo obilato aluzijama i citatima iz svjetske književnosti i filma, posebno dramske umjetnosti. U centru romana je preživjeli opsade Sarajeva koji na rezidenciji za pisce, u francuskom gradiću, pokušava povezati niti svoga života nakon očeve smrti prožet nikad prolaznom traumom rata. Mir malog grada samo pojačava tamni legat rata u glavnom junaku, koji ne završava kao Camusov Mersault ali u simboličkom smislu biva apsurdno kažnjen.

Iako se svojom upečatljivošću izdvajaju pasaži koji predstavljaju povratak priče unazad – takozvani flešbekovi (u njima vidimo kako se glavni junak otuđuje od vlastitog bola i empatije za bol drugih ljudi, posebno na primjeru dječaka koji umire pogođen sitnim gelerom), Zlatni geler je koherentne strukture na tragu modernističkog promišljanja romana. Enki Duraković, glavni junak, bori se s vlastitim ratnim/životnim demonima i demonima pisanja, krajnji rezultat je roman o traumi i pokušaju oporavka. A to je ono vječno pitanje na koje možda nikad nećemo pronaći odgovore. Uostalom, ovaj roman je i baziran na začudnosti, na čuđenju pred misterijom vlastitog i tuđih života.” – Faruk Šehić

______________________________________________

ALMIR IMŠIREVIĆ, rođen 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjigu kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.

“SLOVO GORČINA” 2023, Nagrada Mak Dizdar za prvu neobjavljenu zbirku poezije, prvonagrađeni rukopis: “ŽENA DUH I NJENA SOBA” LUCE KOZINE; pet pjesama

NEZALJUBLJENA DJEVOJKA

Ova nezaljubljena djevojka se ne može poistovjetiti s popularnom poezijom
niti imenovati vrste cvijeća na putu do kvartovskog kafića.
Rasla je sporo kao krasta, otkako je pobjegla iz maternice
i kao krasta je podsjećala ljude na posljedice njihovih promašaja.

Ogrnula se vratima, zasunima i hodnicima,
ali vrijeme curi u zatvorenim prostorima i ne obazire se na njene zaostatke,
ostavlja suvenire na predmetima što nalikuju na njenu kožu
pod kojom žila kucavica čeka morseov kod nove reinkarnacije.

***

AKATALEPSIJA

Liječnički konzilij je došao do jedinstvenog zaključka:
radi se o teškom slučaju akatalepsije,
nesposobnosti obuhvaćanja svijeta, objasnili su mojim roditeljima.

U strahu od te nepoznate riječi
Odveli su me kući i zatvorili u sobu.
Kroz prozor sam vidjela galebove s rukama,
raspuknuti mjesec je nalikovao na Budhu
i obasjavao ljuljanje zlatnih zubiju na stablima.

Okrenula sam dlanove prema sumraku
i očima zamolila nebo za još ljepote koju neću razumjeti.

***

IME

Kako ću imati ime ako ne znam misliti,
ako iz mene izlaze grbave i sasušene riječi?

Nitko me ne poznaje,
skrivam se po sobama i u pukotinama između noktiju i kože.

Moje je tijelo zahtjevno kao mačka pred hranjenje,
a nemam dovoljno jake ruke da ga milujem i šopam čudovištima iz mašte i filmova.

Rekli su mi: bila si tako tiha da smo zaboravili da si se rodila.
Nitko nas nije naučio kako razgovarati sa šutnjom.

Da ste naučili, odgovorila sam,
sve bi se raspetljalo samo od sebe.

Jezik bi zaškakljao mozak, kisik bi zadrhtao pod trbuhom,
zidovi bi postali mjesta za odmoriti leđa.

***

ŽENE DUHOVI

Neki duhovi su žene.
Ne nedostaje im tijelo,
ali osjećaju njegovu odsutnost.

***

USPOREĐIVANJE

Udaljena sam od same sebe kao kralježak od kralješka
Brza poput janjeta u bijegu od svećenikovog noža
Spora kao sumrak prije Silvestrova
Rečenice su mi kratke kao vikend na otoku
A smrt se s duhova u mom krevetu osipa poput kiše s mačjeg krzna.

Kada nam se kože jednog dana izližu,
Mjesec će se zaokružiti kao niz grlo otkotrljala breskva i
nasmijati se glasno poput djeteta

______________________________________________

LUCA KOZINA (1990) piše prozu, poeziju i književnu kritiku. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje joj je objavljena prva zbirka priča Važno je imati hobi. Dobitnica je prve nagrade za poeziju književnog natječaja Ulaznica. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za 2023. godinu.
Zbirka priča Važno je imati hobi je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša 2022. Piše književne kritike za portal Booksa. Trenutno priprema drugu zbirku priča za koju je dobila stipendiju Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Članica je udruge za promicanje kulture pisanja i književnog stvaralaštva Pisci za pisce.

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE UROŠA ĐOROVIĆA “URIEL”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva i Dom omladine Pančevo, 8/2023; pet pjesama

PLAVI MEDVEDIĆ I TVOJI PSI

Psi sa kojima si odrastao uginuli su
da i ne primetiš
Udarila ih kola, otrovali ih ili već šta
(da se desilo)
Nad njihovim malim humkama
iskreno se plakalo.

Napuštanje i mi čekamo
Trenutak neopreznosti, ponovo
Vest o nesreći –
da i ne primetiš

O tome nam priča plavi medvedić
veličine srca –

Školski prijatelj tvog oca umire
Desiće se već sutra –
od bolesti, tuge, starosti
da i ne primetiš

Po grobovima prosipaju
jeftino vino i plišane laži
Celi svet plače,
a samo on se raduje

Ljudi pretrčavaju ulicu
i neki drugi psi
okupljaju se pored puta

O tome nam priča zgrčeni starac
veličine spomenika –

O rastanku, ponovo
Dok neko nov ne ode
da i ne primetiš.

***

POMRAČENJE AVGUSTA

Avgust je samom sebi istopio srce
Njegov miris zaleće se u skrivenu baštu
Okružen ružama, vidim:
Pod posebnim uglom padaju senke
i tako ih hrane skorom tamom

Zar ne?

Nismo ni mi ništa drugačiji,
dok hodamo zaneseni mirisom toplote
Sklapamo nasilne brakove sa sopstvenim mozgom
I ne prođe ni dan da me muž ne upita:
Padaju li senke pod posebnim uglom –
kada će i nas da nahrane tamom

***

KASA BR. 3

Ušuškan u proleće, naginjem se
kao pijani pogled u ogledalo
koji prelazi u samoizvinjenje –
godinama na pogrešnoj adresi.

Razmišljam o Bogu mamuran
dok čekam u redu u supermarketu.
Redovi rafova postaju Golgota,
kondomi na štandu ili užarena rulja.

Na dnu korpe s tuđim računima,
baš ispod kafe i paklice cigareta,
krije se krivica jer samo (po)stojiš.
Oproštaj ti je u drugoj ruci.

Kasa broj tri je zatvorena.
Molimo vas da više ne stavljate robu
na traku kase.
Hvala.

***

PRELUDIJUM

Predletnji proleteri
čekaju me
Uvek širom
otvorenih krošnji,
Usta punih
analgetika i antiseptika,
razasutog polena
procvetalih ambrozija

I svi u glas govore
kako neću umreti
od lajmske bolesti,
a ni od ljubavi.

***

MOJE

Oči, kao rupe u asfaltu,
Posle kiše, udobne kolevke za bare
i odraz uličnih svetiljki.

Koža, umesto kraljevskog tepiha,
Sitno vezenog, vešto, plavim koncem –
Pomodrela purpurna latica.

Dah, kroz usta zavija,
tihim strujanjem ambisa
dok proždire svemir.

Sazvežđa blede ispod jezika,
i skuplja se u mene to
Što mi pripada, ili odjekuje –

Sve moje, osim mene samoga. 

______________________________________________

UROŠ ĐOROVIĆ rođen je 2001. godine u Beogradu, ali je punokrvni Pančevac. U Pančevu završava osnovnu školu i gimnaziju. U srednjoj školi, u sklopu radionice kreativnog pisanja, počinje da piše i da se ozbiljnije bavi poezijom. Kasnije započinje studiranje na Filološkom fakultetu na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti. Njegove pesme objavljivane su u zborniku „Rukopisi“ pet godina za redom i 2017. godine je dobio nagradu „Milana Janićijević“ za kratku formu. URIEL je njegova prva zbirka poezije.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BORISA JOVANOVIĆA KASTELA “POKLONIĆU TI RUŽU VJETROVA”, Shura Publikacije, Opatija, 7/2023; pet pjesama

REKLI STE MI…

Majko, rekla si mi –
sve će biti vedro
i živjećeš duže
od hercegovačkih legendi.
Kćeri, rekla si –
sve će biti vedro
i doktoriraćeš na arheologiji Jadrana.
Sine, obećao si
da ćeš porinuti
najstariji brod iz regate
u naš bocun od paučine.
Oče, rekao si mi –
sve će biti vedro
i kazaljke tvog sata, Titovog dara, neće stati.
Ali, preklinjem vas,
ostavite me samo jedno predvečerje
na moru
jer me tamo na prozorima palate
čekaju roditelji,
kći i sin
pretvoreni u kaktuse
da ni jedna ptica zloslutnica,
sita i naduvana,
ne smije doletjeti.

***

SILUETA

Nije mu trebao
sunčani sat sa Paga
da sazna u kom vijeku se
njegova sjenka praćaka.
Šta će mu
tri gutljaja vode i tri urme
da može prepješačiti pustinju
(kako kažu beduini)
i nađe je nagu.
U vijeku krvavih voajera
i braće bubnjara,
mlađeg rata i starijeg cirkusa,
hita kroz lavirinte pustinje
da se sa nasukanom
siluetom plovila
sjedini.

***

IGLENE UŠI

Pripitomio je more…
Iz kompasa istrgao
magnetnu iglu
suvišnu za navigaciju nesvodivim,
opuštena uzda jedara i san.
Po ribi pismonoši
poslao je u gnijezdo
na obrušenom tornju
da kćeri za rođendan
(bez broja svjećica)
probije uši!

***

HAVARIJA

Barba je otplivao u ropcu
do stijena
ne okrećući se za oficirima
uhvaćenim za daske
i lobanju kormila.
Kadet se borio sa kovitlacem
bez uspjeha,
mehaničar ugušio parom
a mali od kužine prerezao
grkljan kosturom tune.
Brže bolje, brodskim konopcima
vezao sam se
za pjenušavu vodu
da mi mrtvaci ne obuku
odijelo od kamenjara.

***

POZIVNICE

Najstariji vuk iz čopora
nad zalivom
pozvao me je na krsnu slavu Svetog Ilije.
Modrulji benediktinci
zakazali ručak
u čast krsnog imena Svetog Antuna.
Sa palube osmanskog jedrenjaka
kojim komanduje unuk Pirija Reisa
zovu na proslavu Bajrama, kurbanskog,
i dijeljenje mesa sirotinji
na Trgu od oružja.
U konobi u Dobroti
turisti očekuju da slavimo Roš Hašanu.
Svi slavljenici zaboravili su
rođendan mora što ih je zibalo
i pozivnice sa mog stola
galeb pismonoša će im vratiti –
neotvorene!

Dobrota, 3. VIII 2018.

______________________________________________

BORIS JOVANOVIĆ KASTEL /1971/

Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.

Objavio je trideset knjiga poezije i eseja.

O njegovoj poeziji objavljene su knjige izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009) i Konzul i juvelir Mediterana (2022).

Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).

Kastelovu knjigu poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri, 2014.) objavila je slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz Kastelove poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА izBitole 2018. godine.

Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj bibloteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van idanja HKD-a. Knjigu poezije  More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je za poeziju dobio nagradu Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru.

Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, češki, mađarski, albanski, poljski, makedonski, slovački, ukrajinski i slovenački jezik.

Zastupljen je u antologijama crnogorske, ex-Yu, slovenske i evropske poezije. Kastelova pjesma Montenegro pročitana je na svečanom prijemu povodom inauguracije Predsjednika Crne Gore na Vili Gorica 20. V 2023. godine u izvođenju glumca Pavla Ilića.

Živi u Podgorici.

DVIJE PJESME SLOBODANA HRNJAKA

ŽVAKE “HOLLYWOOD”

Po petoparac sam sklanjao u stranu
Lagao mamu „tako mi teta dala“
svaki put kad se vratim iz samoposluge.
Krišom kupovao te najslađe žvake
od iste one tete, „nećemo reći mami“.

Natapirana kosa poput Olivere Katarine
Oči našminkane Marija Kalas
Marama lepo vezana poput Nede Arnerić na biciklu
Prsti dugi, nokti karmin crveni, Elizabet Tejlor.
Zamišljao sam da se ispod radnog mantila
oblači kao Beba Lončar.

Obožavala je filmove, jugoslovenske, strane.
Sretao sam je kada sa mamom odem u bioskop.
Nosila je rukavice i dolazila sa mesarom iz samoposluge.
Nisam znao gde pre da gledam.
U platno ili njih.

Preselili smo se. Rastao sam.
Postajao tinejdžer, pa student, pa rat, pa čovek.
Gledao u filmove poput kasirke.
Slušao pesme koje su me mlele i dirale.
Čitao knjige koje su mi dušu plele i sakatile.
Pratio serije, pratio ljubavi uzavrele.
Postao večiti romantik.
Dijagnostikovano.

Onda je mama naišla na članak.
„Ubila muža posle 30 godina zlostavljanja.“
Kaže „to je naša kasirka“.
Na slici umorna žena, lica beživotna.
Samo tragovi šminke Marija Kalas.

„Hollywood“ je samo žvaka.

***

ČAJ

Čaj za dvoje.
Nikad ga ne pijete oboje kad je samo jedno hunjavo.
Dobro, možda i popijete.
Važno je da ga spremi.
A to bar svako ume.
I egomanijaci,
i narcisi,
i serijske ubice.
Ponekad i oni nedostaju.
Eto, zbog tog jebenog čaja.

Čaj za tebe.
Kamilicu ne voli jer je preslaba.
Samo za oči kad umor traži.
Nana je dojadila.
U sve se meša.
Djumbir, e to je već po ukusu.
Jak, oštar, kosti prodrma.
Voli kesicu djumbir čaja, vrećicu čaja od šljiva i jednu žalfiju.
Dok sam to ukapirao, već se prešlo na vina.
Sad svuda po gradu tražim prokleto Vino Verde.
Moramo da ponovimo Lisabon.

Čaj za mene.
Kad nema ko, sam spremaš.
I kad ti nije dobro.
I kad bez trunke snage do apoteke ideš.
Jer za sebe bar toliko mož… raš
Svake večeri pred spavanje zadam sebi umornom: Spremi čaj.
Pogasim sva suvišna svetla.
Sačekam kuvalo da izbaci paru i njom pomazi police.
Sačekam da kesice otpuste.
Da se čarobni sokovi izmile iz prahastih travki.
Jedva stojim. Ali sačekam.
Legnem. Upalim tv.
Izaberem film koji će mi držati pažnju dok se čaj ne ohladi.
Oči se zaklope.
Svetlo se troši.
Ekran priča sam sa sobom.
Čaj se ohladi.
Ujutru je hladan i nedirnut.
Kao i svakog jutra.
Ali me svakog jutra obraduje pažnja od sinoć.
Da uvek postoji neko ko će ti skuvati čaj.

___________________________________________________________

SLOBODAN HRNJAK rođen je u Jugoslaviji, 1970. godine, u Beogradu. Završio turizam u jeku ratova devedesetih sa idejom da JAT-om obiđe svet kao stjuart i ceo svet dovede u Jugoslaviju. Još kao gimnazijalac počeo da radi, na Festu. Bavio se organizacijom kulturnih i kongresnih događaja u Sava Centru i van njega, pa se pronašao u advertajzingu. Iako bi svako ko ga upozna pre rekao da je dizajner ili arhitekta, ne, on je kopirajter i fotograf. Fotograf amater koji svuda sa sobom tegli foto aparat. Svet oko sebe osmatra i posmatra filmski.
Cikluse kreativnog pisanja je pohađao kod Bojana Krivokapića. Uz Bojanovo gurkanje je i nastao roman “Samac i more”.
Do sada nije ništa objavljivao. Roman „Samac i more“ je njegov prvenac koji je bio u širem izboru Booka konkursa za neobjavljeni roman 2022.
Spoznajući svet današnjeg okruženja i sveopšte šundacije ovoregionalnog čoveka, “poludeo je” i nagovorio klijenta da započnu „Čitanje uz TANANE“, prvi podkast koji predstavlja domaće i regionalne pesnikinje i pesnike.
Sam živi, ako ne računamo nekoliko biljaka. Samac je i uporno traži da udomi psa, za do groba. U tom procesu se vodi time da ljubav mora da se desi na prvi pogled.