Author: Željko Belinić

VULKANALIJE

dobro jutro, danas će kišiti oko podneva
i do večeri nećeš pronaći bračnog druga,
satelit se udaljio od tvog planeta kilometrima,
baci ribice na žrtvenik, počela je godina ognja i požara,
dobro jutro, zamrzi ovaj tjedan na putu do posla

u zahodu promatraš sprovod kraljice Elizabete II.,
prije spavanja pogledaš smiješne nasumične snimke mačaka,
svakog dana napraviš nekoliko sklekova i popiješ nekoliko piva,
bojiš se konca svijeta i gubitka kose, po deveti put ovog mjeseca
pokušavaš pročitati jedan roman do kraja

svi poljupci prosuti su haustorom kao opušci,
svi petci umoreni su jutarnjom žeđi i bolovima u nogama,
svi ljubavni eksperimenti postali su digitalni neuspjesi,
pozivi neuzvraćeni, poruke produhovljene

sanjaš rane trešnje u majici pretvorenoj u košaru,
gradove bez rasvjete koja umara zvijezde
i vragove koji donose darove

porod tvog tijela obavljen je krajem dvadesetog stoljeća,
sasvim nebitan za povijest čovječanstva,
tijelo bačeno u ljutnju nakovnja

***

sanjao sam da sam cvijet
svakog ponedjeljka ujutro izvršavajući sve besmislene obaveze,
tramvaji voze u mračne jazbine dok se putnici predaju
svevišnjim redovima i staležima

dosadilo mi je odgovarati na pitanja o poeziji,
sanjao sam da sam cvijet dok su raščlanjivali ježeve i srne,
nisu ni zaslužili da im budem kazivač
za suvremenu etnografiju sela

već devet dana nisam odgovorio na bakin poziv,
nisam spreman za još jedno šivanje lažne mlade,
mrtvački ples u noći, vinska šetnja do Jabukovca,
ondje sam pronašao slatke jabuke spremne za prešanje,
do pojave blještavih sunca na stropu postale su kisele,
sanjao sam da sam cvijet čekajući otvaranje pekara

Goran Kovačić šuti u kutu moje sobe,
ruke su mu izranjavane i posute cimetom,
u bijeloj potkošulji s tragovima krvi mota cigaretu,
pitam ga sanja li na kajkavskom ili štokavskom jeziku,
ali on u vatri traži samo mali šumski put iz djetinjstva,
ujutro mi na stolu ostavlja svoju partizansku kapu,
sanjao sam da sam cvijet, Ivane Gorane

u osmom razredu napisao sam vjetrovu tužaljku,
već tad sam u Lukovdolu znao da se ne osjećam ugodno
u društvu umišljenih stihoklepaca i stihoznalaca;
u klubu su mi šapnuli jedini stih koji su znali:
pjesnici su čuđenje u svijetu (pjesnici su ludi)

neprivlačni su dečki koji pišu poeziju i knjige za djecu,
jednog dana napisat ću jedan pravi značajni roman
sa stotinu velikih muževa i tužnih žena,
jurišat će hiljade junaka i junakinja
kroz žrvanj europske povijesti,
da mi daju jednu pravu nagradu
i jedan nacionalni poljubac
(šalim se, mama)

u ormaru nisam pronašao ni jednog lava,
samo hladna prostranstva kraljevstva bijele vještice,
pokušao sam biti fasciniran životom kao djeca vlakovima,
sve su čarape podrapane od plesanja po parketu,
svaki vikend ponovio sam si
da više nikad neću imati
dvadeset tri godine

ipak, sanjao sam da sam cvijet

***

grad u zoru pripada pticama,
osluškujem kako uživaju oslobođene
naših koraka, glasova i vozila,
vraćam se u stan s polaskom prvih tramvaja,
noćas sam ponovno ostao budan
da zadovoljno zgriješim
riječju, djelom i propustom

pjesme iz 2013. podsjećaju na tribine iza gimnazije,
kad smo s jeftinim alkoholom trčali igralištem po kiši,
sanjali o južnoj strani Medvednice, kad smo radije pušili nego ručali,
učili i radili da pobjegnemo, vrištali i ranjavali se
onako kako su radili u zapadnjačkim filmovima

Zagrebe, ne volim te dovoljno
da tobom hodam gol i da ti ljubim betonsku kožu,
ali rado bih ostao još neko vrijeme, ako mi dopustiš,
da pronađem sebe između tebe i sjeverne strane Medvednice

ova pjesma ne mora biti ni pametna ni univerzalna,
ionako je nitko neće prevoditi

navečer se još uvlačim u kutije
da sklupčan gledam humoristične serije,
kvalitetni filmovi zamaraju
i tjeraju na preispitivanje od stopala do tjemena,
još uvijek previše trošim na košulje i limenke,
još uvijek se bojim ispadanja kose i neuspjeha,
još uvijek misle da sam čudan, i onda kad me žele,
tablete za spavanje ispod jastuka, iskorištene postelje u fotografijama

u ovo doba zaštitnih maski i nuklearnih prijetnji,
zavlačim se dublje u fotelje svojih prijatelja,
naša neplanirana djeca već su izgorjela u sušama,
utopila se u poplavama, zagušila se u našoj šutnji,
ako nam je ostalo još malo vremena,
smijem pisati dramatične patetične pjesme

u središtu zagasite šume pronašao sam dječaka
kojeg je porodio jednorog,
spavao je naslonjen na njegov punašan trbuh,
hranio se njegovom čarobnom slinom,
dječak koji nikad nije mogao postati
mladić –
dijete koje je zurilo u lišće iznad sebe
i pokušavalo mu dati smisao

u to doba žar-ptica
već je progutala svijet u kojem sam odrastao,
moj veliki grad i moj mali grad postajali su sve udaljeniji,
a stihovi su mi bivali sve nespretniji i zabrinutiji

prelazim ulice da se uvučem u nesigurno krilo,
polazim na more da skupim sve puževe kućice,
smišljam priče da sjećanja na vožnju postanu vječna,
otok nazivam planetom da ga odrežem
sa zemljopisne karte

nesanica od trideset tri sata,
Ema mi u crnom kaputu donosi mandarine,
smijem se ljudima koji nas okružuju,
dosadni su mi, ali ne prestajem
razgovarati i plesati s njima

bjeličasti afteri, još jedan sat pa odlazim,
vrzmanje od jednog do drugog kuta, dosadni razgovori,
još jedan sat pa odlazim, zaključujem – dosadni ljudi,
još jedan sat pa odlazim, zaključujem – ali bogati ljudi,
koji se smiju jednom studentu i kulturnjaku,
svi ti nesigurni ljudi koji ponedjeljkom
brinu o spolnim bolestima i skupim ručkovima,
bjeličaste noći, siromašne noći, isprazne noći

kad sam skupio hrabrosti kročiti na pozornicu,
rekli su mi da nikad neću biti ni kajkavac ni štokavac,
Ozalj pak postaje grana koja upozorava
da nikad neću biti ni ekavac ni ikavac;
poslao sam pismo Franu i pitao ga zašto nije bio spretniji urotnik;
kad sam bježao od zavičaja – on je trčao za mnom,
kad sam se prestao sramiti podrijetla – rekli su mi da sam zavičajni pjesnik;
kad sam pisao o majkama i očevima – rekli su mi da idealiziram,
odgovaram im u crvenom trideset devetom satu bez sna
– veoma srdito, izmoreno i teatralno –
da ništa nisu dobro pročitali

više ne čitam poeziju, vidi li se to u ovom stihu?

na kraju ove pompozne pjesme vidim razjarenog Miroslava kako izranja iz vatre,
obučen u kelnersku opravu, stupa na prašnjave drvene daske
i dubokim pušačkim glasom recitira: „i uvijek tako i dokle tako? i zašto tako?
čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa!“

(podsjetnik: ovu pjesmu pošalji prijateljima
i pitaj ih koliko je sramotno objaviti je pred osjetljivom publikom,
obećaj im kavu ili pivo za to, zamoli ih da ne budu preoštri;
podnaslov nove zbirke: „pjesme koje se neće svidjeti ni mojoj urednici ni mami“)

_________________________________________________

JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. godine. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno polazi diplomski studij kroatistike i povijesti ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Autor je pjesničkih zbirki „Junaci i zmajevi u zalasku“ (Mala zvona, 2022.) i „Dječak pred žetvu“ (Jesenski i Turk, 2023.), kratkog romana „Hahari na dnu mulja“ (Mala zvona, 2022.) i slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020.).
Pjesnički rukopis „Dječak pred žetvu“ osvojio je nagradu „Na vrh jezika“ te je pohvaljen na „Goranovu proljeću“ 2022. godine. Kratki roman za mlade „Hahari na dnu mulja“ ušao je u uži krug za književne nagrade „Grigor Vitez“, „Mato Lovrak“ i „Mali princ“.
Ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ nastao je u sklopu „Revije malih književnosti” te je objavljen u antologiji „Vrijeme misli“ (Kulturtreger, 2021.) i na književnom portalu „Kritična masa“. Kratka priča „S druge strane rijeke“ objavljena je u zbirci „U ritmu jeze – ponor plesova“ (Mala zvona, 2021.), a ciklus pjesama „Vreme bokčije“ u časopisu „Poezija“ 2021. godine.
Sudjelovao je na pjesničkim književnim festivalima „Stih u regiji” (Zagreb), „Rukopisi” (Pančevo, Srbija) i „Susret riječi” (Bedekovčina) te na festivalima dječje i adolescentske književnosti „Monte Librić“ (Pula) i „Tjedan dobre dječje knjige“ (Rijeka).
U listopadu ove godine sudjelovat će na književnoj rezidenciji „POEMMA“ u Gradu Hvaru.