na pločniku pred ulazom u kuću razbijene šalice bljeskaju i upozoravaju na oštrinu svojim rastrganim ustima
nebo se stisnulo uz tlo i bakine obraze dok je promatrala keramičko bojište
svi vojnici oboreni u dimu svi vojnici umrli skupocjeno izgnani iz ladice
držala je jedino do toga da se sestra i ja ne porežemo
iste te večeri oboje smo zaspali u njezinu krevetu
protegnuli se kao velike poderane rupe na pokrivačima
***
OVCE SE NE BROJE KAO ZUBI
ovce se ne broje kao zubi
one su hladne metalne kutijice u čijim trbusima zvecka kamenje neispavanosti
ovce su sjene i propuh
kad baka izvadi zubnu protezu volimo reći kako oponaša dječje tepanje
i ona se samo nasmije
***
DOBROTA
kopčicama hvatamo vršak jezika i vraćamo ih navlažene natrag u tvoju kosu
sitni metalni zubi oksidiraju i uvjeravaju nas kako oduvijek postojimo samo kao pretpostavke
kada ti iščupam tanak pramen stavim ga među prste a da ti to ne vidiš
stavim pred tebe
pogodi seko pogodi
stisnute šake i zavaravanje željom da se nešto pojavi u onoj praznoj
dobrotu čuvamo u mjehuru
banalnost odabira
tražiš točan odgovor križanjem očiju
plači manje ćeš pišati
***
BALONČIĆ OD SLINE
iscrpljuje me nesvjesno doticanje nadlaktica
dok svi zajedno sjedimo u jednom krugu i gušimo blizinu
sestra širi ljutnju u balončiću od sline i oči joj bubre
ljutnju je najbolje proširiti u balončiću od sline
***
DVIJE TOČKE
sestra i ja prekrivamo glavu bijelom majicom i vidimo boravak kao dvije točke kroz poderane rukave
iščekivanje prvog jutarnjeg glasa pucketa u parketu limeno šumi kroz cijevi nad prozorom
kad sve utrne čujemo jedno drugo kako dišemo
mislim da nismo dovoljno hrabri da pričamo o sreći
***
PSEĆA KUĆICA
djed svoju sijedu kosu skraćuje u plave paperjaste dlačice
svaki put mi priča istu priču o tome kako je kao dijete znao spavati vani sa svojim psom
dvorište se otopilo na rastegnuti veš kao pljesnivi uzorak
deblo na jednoj majici grane na drugoj
razmazane ptice na pamuku usklađuju disanje s vlagom
iznemogle padaju u metalnu zdjelicu s vodom
noge nikad nije uspio sasvim ugurati u drvenu kućicu
pa su samo stršale van kao otrgnute suhe grane
oči su mi pune pseće dlake izvijam se na stolcu
i njegova me zamuckivanja škakljaju pod trbuhom
***
PONOVNO PRIZIVANJE
pokušali smo se prisjetiti naših starih imena što su ostala zaglavljena u malenim teglama na dnu stare komode
negdje iza začina i suhog kruha
gledala si sa strane napetih ušiju i velikih očiju čekala riječi odobrenja tiha zvijer
ne možeš reći ono što želiš jer ja želim više želim izbaviti svoje ime
u međuprostoru sekunde ti si već ugrabila svoje
govori sad kažem ti govori!
_____________________________________________
NIKOLA SERDAR rođen je 2004. godine u Gospiću. Učenik je Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Sudjelovao je na srednjoškolskim literarnim natječajima, dvostruki je dobitnik prve nagrade Goran za srednjoškolske pjesnike. Rukopis Kosa nam ne smije biti mokra pohvaljen je u sklopu nagrade Goran za mlade pjesnike 2023. godine. Njegove pjesme objavljene su u zborniku Rukopisi 45, zborniku Župančičeve frulice, zborniku literarnog natječaja Pisci i književnost te na portalu Strane.
Morana mi je veselo mahala s druge strane igrališta. Nosila je široku cvjetnu haljinu, a meni je kroz glavu prošlo da u njoj izgleda kao reklama za deterdžent, i odmah sam si bila antipatična. Već me iz daljine iritiralo njezino dobro raspoloženje. Podigla sam ruku kao znak da sam je primijetila, neka prestane mahati. Nije mi se sad to dalo. Smiješiti se. Družiti se. Ni pričati ni slušati priče ni odgovarati na pitanja, ništa mi se nije dalo, ali danas nisam mogla ostati kući. Prije dolaska u park jedva sam izvukla sinove iz stana, već je bilo skoro pet, kasnili smo gotovo sat vremena. Znala sam da kasnimo zbog mene, bila sam razdražljiva i nestrpljiva, ali svejedno sam krivnju prebacivala na njih i njihovu neposlušnost. Izgubila sam živce dok sam im navlačila sandale na prljava stopala, unaprijed me nerviralo što ih moram te večeri tuširati, znojila sam se dok sam ih utrpavala u autosjedalice. Nisam mogla ne vikati, teško mi je bilo koncentrirati se na vožnju uz njihovo vrištanje kako su umorni, oni ne žele u park, Moranina djeca su glupa. Povraćalo mi se od vrućine, boljela me glava. Čim smo stigli, Boris i Goran su se zatrčali prema Moraninoj djeci kao da su to cijeli dan jedva čekali. Zavidjela sam im. Djeca se u sekundi mogu prebaciti iz jednog raspoloženja u drugo. Gurnu nekoga da privuku pažnju, viknu: “Loviš!”, i odmah su svi prijatelji.
Doma sam, di ste vi? U 17.43 zabrujala mi je Andrijina poruka u krilu dok sam zatvorenih očiju upijala poslijepodnevno lipanjsko sunce. Utonula sam dublje u klupicu. S desne mi je strane sjedila Morana, s lijeve Ivanka, Moranina nova prijateljica, mama iz kvarta. Isključila sam zvuk i spremila mobitel u torbu. Javit ću mu se kasnije. Iako sam bila na dječjem igralištu, osjećala sam se kao u izlasku, toliko sam rijetko izlazila. Odlučila sam to osvijestiti. Bit ću prisutna, živjeti u trenutku. Kako ono kažu? Moram biti nježna prema sebi. Natočila sam još vina, udahnula i pokušala se ponovno koncentrirati na Moraninu priču o napornoj susjedi.
Isprva sam odbila plastičnu čašu s vinom koju mi je Morana pokušavala gurnuti u ruku. Bila sam gotovo pa ljuta. Kada sam pristala doći na rođendan, nisam očekivala alkohol u dječjem parkiću, vjerovala sam da sam tamo sigurna. Neću piti, hvala, ne smijem, stvarno, da, uzimam pauzu od alkohola. “Kako to?” pitala je Ivanka. “U zadnje sam vrijeme malo pretjerala”, čula sam se kako izgovaram, ali nisam si zvučala uvjerljivo. Jesam li izgovarala svoje ili Andrijine riječi? Jesam li ja bila zabrinuta ili on? Je li stvarno toliko loše opustiti se navečer uz malo vina? “Baš danas moraš prestati piti? Pa samo jednom slavim četrdeset!” Morana je zvučala uvrijeđeno. Nova ju je prijateljica zabrzala ispraviti, kao da je istu šalu već u svakoj mogućoj prilici izgovorila: “A ne, ne! Samo jednom slaviš četrdeset – prvi puta!” Obje su se zahihotale, a ja sam stisnula zube. Znala sam da bi mi sve, kad bih popila bar gutljaj, išlo manje na živce. Bila bih mekša, opuštenija. Bacila sam pogled na djecu. Dobro su se zabavljali, gradili su garažu za puževe u pješčaniku. Gotovo sam nesvjesno ispružila ruku. Nepristojno je odbijati zdravicu. Najbolja mi prijateljica slavi rođendan. Neće mi biti ništa od jedne čaše vina. “’Ajde, nazdravit ću s vama, ali onda prelazim na vodu”, uzdahnula sam. Morana je sa širokim osmijehom natočila, a zatim kao srednjoškolka sakrila bocu u torbu ispod klupice i podigla čašu: “Za prvi puta četrdeset!”
Izula sam sandale. Pod stopalima sam osjetila topli šljunak, oštra trava poškakljala me među prstima. Piti vino na klupici s prijateljicama, dok djeca trče parkom, bilo je dekadentno, zabranjeno, pomalo zločesto. Uvijek sam se više samoj sebi sviđala dok sam bila okružena ljudima. Bila sam hrabrija, otvorenija. Društvo me činilo energičnom i razgovorljivom, osjećala sam se kao da imam što reći. Kad sam bila sama, nisam uspijevala otresti tamu. U zadnje sam si vrijeme puno toga zamjerala, bilo mi je nepodnošljivo ostajati sa sobom. Natočila sam još jednu čašu. Ova je zadnja. Razgovarale smo o prošlim pijanstvima kao da govorimo o tuđim životima, kao da prepričavamo neki film. Nema više takvih izlazaka, ali možda i bolje, složile smo se. Izmučene nam jetre to ne bi podnijele. Nazdravile smo uz smijeh. Onda o tome kako moramo ponovno putovati, čim djeca porastu, već dugo nismo doživjele ništa novo i uzbudljivo, već dugo se nismo opustile. Kroz glavu su mi prošla ljeta u vikendici Andrijinih staraca. Uvijek sam pristajala na praktična rješenja, jer nemojmo sad komplicirati, svima oko mene je tako odgovaralo, a cijelo sam vrijeme maštala o letu na drugi kraj svijeta. I sad, dok sam se smijala s prijateljicama na suncu, sve mi se činilo moguće. Zašto ne? Kupiš kartu, sjedneš u avion, i probudiš se u Tokiju. Onda smo prešle na priču o djeci i o tome koliko je ponekad s njima teško, koliko je teško biti dobra mama, zadovoljiti i svoja i tuđa očekivanja. “A kad smo kod zadovoljavanja…” gurnula me Ivanka laktom, kroz smijeh. “Kako naći normalnog tipa?” “Ne pitaj mene, moj Andrija nije normalan”, nasmijala sam se i ja, iako sam znala da je on jedan od normalnijih koji postoje, samo što meni ni to često nije bilo dovoljno. Ivanka se nastavila žaliti. Teško joj je bilo, kao samohranoj majci, ikoga upoznati. Nailazila je ili na lažljivce koji se prave da su slobodni ili na neodgovorne dječake, rekla je. “Ne znam što ću. Toliko sam usamljena da razmišljam već i o žigolu”, namignula mi je zavjerenički, uz obavezan dodatak: “Šalim se!” “Žigolu bar ne moraš prati gaće”, Morana je otpila gutljaj. “Iskreno, radije bih plaćala nekome da glumi da je entuzijastičan nego nagovarala muža na seks.” I ona je iza svake svoje rečenice dodavala je obavezno “Šalim se” i odmahivanje rukom, iako smo sve tri znale kada se koja uistinu šali. “Nedostaje mi zaljubljenost”, rekla je Ivanka. “Meni nedostajem ona zaigrana i neopterećena ja. A nisam više sigurna ni da taj dio mene uopće postoji”, bez razmišljanja sam izgovorila, i tek sam se trenutak kasnije čula. Zazvučalo je ozbiljnije nego što sam željela. Nije to bila tema za lagano druženje u parkiću, shvatila sam, ali bilo je prekasno za “Šalim se”. Navukla sam osmijeh i podigla bocu da prijateljicama natočim još vina, ali obje su dlanom prekrile čaše. “Ne bih smjela više, već me lupilo”, odmahnula je glavom Ivanka, a Morana je uzdahnula: “Trebale bismo početi opet trenirati otpornost na alkohol, cure. Moramo se stvarno češće nalaziti, divno je ovo.” “Popit ću onda ja, nećemo valjda baciti”, ispraznila sam ostatak vina u plastičnu čašu. Osjetila sam odjednom kako me hvata tuga. Činilo se da zabava završava, a tek sam se malo opustila. “Mama! I ja i Boris smo gladni”, odnekud je dojurio stariji sin i objesio mi se na nogu. “Vjerojatno bi i moji morali jesti”, Morana je bacila pogled na sat. “Moramo uskoro doma.” Zagrlila sam Gorana. Bio je znojan i ljepljiv, meka mu je koža mirisala na ljeto. “Ako vam kupim nešto za grickati u trgovini, želiš da ostanemo još malo?” “Može!” viknuo je i otrčao do tobogana s kojeg su visila ostala djeca.
Samouvjereno sam prošetala cijelom dužinom kafića pored parka. Uvijek sam se dobro osjećala u vlastitom tijelu nakon nekoliko čaša vina. U WC-u sam iz torbe izvadila mobitel. Čekale su me još tri Andrijine poruke. Šta ćemo s večerom? u 18.17. Di ste? Vratite se kući! Skuvao sam vam paštašutu! u 18.41. Ja ću sad jesti, gladan sam. u 18.54. Pogledala sam na sat. 19.23. Mi smo u parkiću kraj Moranine zgrade, natipkala sam. Rođendan joj je. Dečki se jako lijepo igraju, doma smo do 20.30. Iz zrcala me gledalo rumeno lice žene koja je danas uživala u životu. Tako bi trebalo uvijek biti. Sunce, vino, prijateljice i smijeh. Liznula sam kažiprst i njime obrisala šminku koja mi se nakon cijelog dana razmazala pod očima. Provukla sam prste kroz kosu. Tako. Malo sam umorna, ali za ženu u četrdesetima izgledam solidno. U trgovini pored kafića kupila sam čips i štapiće za dečke, čokoladu koju ćemo podijeliti, a usput sam s police uzela i bocu Malvazije. Možda će se cure predomisliti kada ih ponudim, možda ću ih nagovoriti na još jednu putnu. Ako ne, odnijet ću bocu Andriji. S vremena na vrijeme i on je volio večer završiti čašom kvalitetnog vina. Sigurno će se razveseliti.
U parku su Morana i Ivanka već skupile djecu, navlačile im jakne, popravljale frizure, bile su spremne za polazak. “Čekale smo te da te pozdravimo”, rekla je Morana i privukla me u čvrsti zagrljaj. Mirisala je na omekšivač i žvakaću gumu. “Hvala ti što si došla.” “Bilo mi je jako lijepo”, nasmiješila sam se. “Stvarno bismo se morale uskoro ponovno naći, tako se rijetko vidimo.” Onda sam se sjetila: “Hej, imaš otvarač za vino? Htjela sam popiti još pola deci dok se dečki igraju.” Morana me začuđeno pogledala: “Već je prošlo osam.” “Da, i?” osjetila sam kako mi obrazi gore, a grlo steže. Ne moram se valjda i prijateljici opravdavati. “Smijem se valjda malo opustiti. Pa rođendan ti je, i sama si to rekla!” Pokušavala sam se nasmiješiti. “Naravno”, Morana je izvadila otvarač iz torbice i spustila glas: “Samo se malo brinem za tebe.” “Brineš se? Zašto? Pa vidiš da sam super!” Brzim sam potezom otvorila vino i natočila malo u čašu. “Evo, vidiš, još samo gutljaj dok dečki ne budu spremni za pokret. Ostatak nosim Andriji.”
“Mama, hladno mi je!” Goran se stisnuo uz mene na klupici. “Mama, već je mrak!” začuđeno je rekao Boris kad je dotrčao. “Da, mrak je!” razveselila sam se. Nisam ni ja dosad primijetila. “Kako super, jel’ da? Rijetko smo vani po mraku, baš je uzbudljivo!” Ispila sam čašu do kraja i krenula naliti još samo malo. Boca je bila prazna. Sigurno ju je Boris slučajno trknuo i prolio vino. On nije mogao ni sekunde mirno sjediti, uvijek je lamatao nogama. I meni je postajalo hladno, noge i ruke su mi se ukočile. Izvadila sam mobitel. 20.52. Kud prije? Malo je kasnije nego što sam mislila, ali do 21.15 smo doma. Uostalom, ljeto je, dani su dugi, dobro je da su dečki na zraku. Pokušala sam bolje fokusirati pogled. Četiri propuštena poziva. Nekoliko poruka od Andrije. Nisam ih mogla sad čitati, leće su mi se zamutile. Bit će ljut što sam opet isključila zvuk. A što drugo da radim? Ne volim kad mi telefon stalno zvonca, pogotovo ne kad sam u društvu. Nepristojno je. “Idemo, dečki”, zagrlila sam sinove i rukom im protrljala leđa da ih ugrijem. “Pomozite staroj majci da ustane”, rekla sam glasom umorne starice i ispružila ruke prema njima. Nasmijali su se. Znam da su me više voljeli kad sam bila takva, zaigrana, blesava. I sama sam voljela takvu sebe s njima. Dok su me potezali za ruke, a ja sam se pravila da ne mogu ustati, obasjali su nas farovi automobila koji se zaustavio u ulici pored parka. “Tata!” viknuli su dečki i zatrčali se prema muškarcu koji je izašao iz taksija. “Hej, dečki”, rekao je Andrija i zagrlio ih. Zatim je veselo uzviknuo: “Jel’ znate gdje je mama parkirala? Tko prvi nađe auto na parkiralištu, pobjednik!” Goran i Boris su uz glasne povike otrčali, a ja sam ostala stajati, ukopana na mjestu. Andrija je stao pred mene, rukavom protrljao oči, a zatim tiho rekao: “Opet se nisi javljala. Već sam vas vidio krvave, kako letite kroz automobilsko staklo.” Zapeklo me iza očiju. Mrzila sam nagle prijelaze iz euforije u gušeći osjećaj krivnje. Andrija uvijek pretjeruje i dramatizira. Ne dopušta mi da se zabavljam, da živim vlastiti život. Znala sam što će mi reći. Vikat će da nisam normalna, mrak je, djeca su već trebala biti u krevetu. Sarkastično će me pitati hoću li i sutra nazvati šeficu, lagati da sam bolesna i onda provesti dan u krevetu? Koliko sam popila? Reći će mi da to nije više normalno, da očito imam ozbiljnih problema, da se moram liječiti. Da ću nam uništiti obitelj. Uspravila sam se, spremna na obranu. Ovoga puta nije rekao ništa. Promatrala sam ga dok je hodao prema izlazu iz parka. Činio se manji i krhkiji nego inače. Nisam nikada ranije zamijetila kako neobično zabacuje stopala u stranu dok hoda. Čula sam ga kako nešto dovikuje dječacima, čula sam i njihove već umorne glasove. Uskoro su njegova leđa zamaknula iza grma na parkiralištu. Više nisam mogla razaznati njegov obris u tami.
– s natječaja ZA najbolju GORKU priču “Marija Jurić Zagorka” 2023, drugonagrađena priča –
_________________________________________________
IVA BEZINOVIĆ-HAYDON rođena je u Rijeci 1981. godine. Diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je objavila tri slikovnice, četvrta izlazi ove godine. Njezine se kratke priče mogu naći u Večernjem listu, u nekoliko antologija i na internetskim portalima (Strane, Astronaut, Libartes, Čovjek Časopis). Neke su se njezine slikovnice i priče našle u finalima raznih natječaja, a neke su i nagrađene.
Mi imamo osnovicu svake ljubavi On ima brkove, Ja bradu. On napada veće pse od sebe, Ja napadam veće kučke. On u snu trči Ja u snu ležim. On ima spušteno uho Ja podignutu obrvu. Ja imam spušteno oko On podignuto uho. On nema rep, Ja sam ga imao. Budimo se jutrima Zbog ptica koje sleću na prozor On laje na njih Ja ih teram. Kad dođe dan, nemamo ptice Samo po jedno Spušteno oko Ili uho.
***
ULICE U NOMINATIVU
Ne Maksima Gorkog već Maksim Gorki Ne Maršala Tita nego Maršal Tito Ne Džona Lenona, Boška Buhe, Lenjina. Onog što je napisao knjigu o Lenjinu. Ja sam svoje prve snove sanjao u sobi na uglu Ulica Maršal Tito i Maksim Gorki. U tim snovima već je bilo smrti Smrt je uvek bila nominativ.
***
DRUGI SPRAT
Živim u stanu na trinaestom spratu A na vratima mi stoje dve obrnute osmice. Ovo je istina. A retko kada ćete u poeziji videti dva stiha koja su istinita. Ova dva gore možda nisu. Ovaj iznad sigurno nije. Ovaj poslednji jeste. Kao dve obrnute osmice, I broj trinaest kada brojite odozdo. Odozgo su osmice ispravne I živim na drugom spratu.
***
MOJ PAS I JA GLEDAMO VATROMET
Obično, eho postoji gde postoji nešto veliko. U stanu postoji eho, Jer stan je pećina I kao i sve druge pećine Ima stalaktite i stalagmite. Stalaktiti su luster i po koji pauk, Njihov uradak, Tačno četiri takozvane plafonjere I otisci poplave, kada je komšija otišao za vikendom. Stalagmiti su naši tragovi Četiri šape i dve noge, Njegovih skoro, dvadeset, a mojih celih deset prstiju. Tačno u broj. Ponekad ih postrojimo u vod. Pa temeljno oribamo tragove Našeg hodanja.
***
PUSTI SUZE
U američkim i inim filmovima Roboti obično imaju ljudska osećanja Dok ljudi u ovom i onom i inom životu Imaju robotska. Po algoritmu postupaju iako se sa istim nisu rodili. Oni ne plaču. Samo po sahranama. Po naređenju. Kao da nikada nisu plakali po rođenju. Pusti suzu, Sve ti jebem, Plači ko da su te na vodopadu izrodili. Plači pičko, Plači, jebem li ti srce nemo Pusti suzu. Pa drugu i treću, četvrtu pusti Suze.*
MARKO JOVANOVIĆ (1983), rođen u Vrbasu, gdje je i osamnaest godina kasnije završio Gimnaziju. Odrastao u Crvenki, gde je i napisao prve pjesme, dobio prve nagrade. Novinarstvo je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gdje i danas živi i piše. Nagrađivan na nekoliko književnih natječaja i festivala, za poeziju i prozu. Svoje pjesme i priče objavljivao je u časopisima i zbornicima u zemlji i bivšoj zemlji. Rekreativno se bavio muzikom, stvaranjem i pisanjem stihova u sastavu Shiny Lion And The Far Nipple. Katkad se složi sa opredijeljenjem svoga psa da su svi ljudi i životinje dobri. Ovo mu je prva knjiga.
tamo na podu one ostave među teglama i krumpirima razbijena smradom poraza
u onom neumjesnom danu kad su procijenili da zaslužuješ sve što te sustiglo i jer jednostavno nisi dostatna napustili te uprljanu poderanu nokautiranu
zašto se nisi ubila od stida pred samom sobom pred rječitim pogledima koje su na tvojoj zapetoj nesreći gasili kao čikove
zašto si na kraju ustala ženo sklonila se u sebe zavezala glas i zakoračila kao da je od svega najpotrebnije nikad ne zaplakati od bijesa
***
O KRHKOSTI
razletim se, bez najave, kao perje i što je bijes veći rizičnije je biti jastuk u rastresitoj noći još se uvijek sramim onoga što sam mogla biti a nisam dočekam se zarivene glave u dlanove
obeščašćuje me starenje bez upozorenja ustrajno prokazuje prazninu koja se već neko vrijeme ne dotjeruje pred izlazak
kad život prestane biti milostiv najtužniji su oni koji više ne vide kako udjenuti konac i porubiti ostatak koji se skanjuju uzeti najoštriju četku i strugati počevši od nožnih prstiju tamo se nataloži najviše nas na odlasku
***
LINIJOM DLANA
neke se žene ugase prerano a mogle bi opet zažutjeti kao razbuđene košnice zajahati krošnje kao mladi vjetar zašumjeti grimiznim smirajem bezumno se raspršiti ugoditi žice u užitak i skladati
one su zaboravile poput vrulje žustro navirati kao kadulja iz kamena nicati strasno smijehom zamirisati
a mogle bi samo kad bi htjele linijom dlana krajolik rastočiti i poteći
***
DOM
kuće su naši produžeci sigurni zidovi pouzdani krovovi i što je dom dalje od nas to se one više upinju šarmirati nas zavjesama
ja ne trebam udobnost prostran dnevni boravak ozbiljne izazove ni čarobne perspektive trebam miris tvoje kože meke priče da se njima ogrnem u vlažnim jutrima tišine da čujem svoje misli bar tri obroka smijeha dnevno da preživim zvonkog, koji izdajnički namreška moje lice i prebroji mi proletjele godine a ti ih prepoznaš usnama
ja trebam smijati se natašte bezrazložno da izliječim okoštale misli drsko izazivati smrtnu ozbiljnost rušiti pregradne zidove pred san okrenuti se u nebo i štipkati zvijezde do suza
SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.) Diplomirala je hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Poreču. Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi i na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. U listopadu 2022. godine objavljena joj je prva zbirka poezije Privilegija leta, Biakova, Zagreb. Radoznalo istražuje sebe u odnosu s drugima. Drsko se pita o sebi. Vjeruje da se ljubavlju može sve prevladati.
U autobusu 26 ubacujem kartu da bih je poništila, jedan mladić mi ustupa mesto da sednem. Neko sedi ispred mene. Znam da sam razmišljala, da je vreme da ofarbam moje sede kao što to sada činim jednom mesečno, možda on misli da ja treba da sednem jer izgledam stara.
Onda čovek ispred mene izađe iz autobusa i ja se nađem licem u lice sa jednim starim, srpskim, filmskim glumcem, sada potpuno sedim, i izboranim, a ipak mu je na glavi ostalo puno kose. Mi se dugo gledamo pravo u oči kao da smo se prepoznali. Sigurna sam da mu se to toliko puta desilo,
i možda je ranije dok je bio mlađi, istog trenutka skretao pogled, ali sada on nastavlja da me gleda pravo u oči. To mora da je ukupno trajalo tri sekunde, ali mi se učinilo tako dugo, tako duboko. Onda je on okrenuo glavu ili sam ja okrenula moju… ne znam.
Ne mogu da se setim njegovog imena ni njegovih uloga u starim filmovima sa Nemcima protiv partizana, ali znam da je to bio on, baš kao što sam znala da je ono bio poznati roker u Milanu, koji je pio kafu sa ćerkom, i ispostavilo se da je to Bili Džoel, ali ja nisam mogla odmah da se setim
ni njegovog imena. Ili onda u Skadarliji u Beogradu kada sam naletela na Gorana Bregovića, vođu Bijelog dugmeta, najveće jugoslovenske rok grupe i rukovala se sa njim i rekla mu da je najveći. Ali ovo je drugačije. Osećam se kao da sam prišla tom čoveku i šapnula mu na uvo nešto kao, „Vi ste bili veliki glumac,“
samo da bih ga navela da se oseća isto onako kao kad je bio mlađi: ili sam mogla da mu dam ceduljicu pre nego što sam izašla, ali on je češao uvo, okretao se, proveravajući različite stanice. Možda je prostak i možda bi rekao nešto ružno, „Ja SAM još uvek, ženturačo! Još uvek sam živ. “
Živ je, ali nije ono što je bio. Niko od nas nije više ono što smo nekada bili.
BILJANA D. OBRADOVIĆ (1961, Bitola; Beograd; New Orleans) iz zbirke pjesama “MALI POREMEĆAJI / LITTLE DISRUPTIONS”, dvojezično izdanje, Niški kulturni centar, 2012.
(..I svaki grumen zemlje bijaše za nas obećana zemlja..)
..Raja, hoćemo li klikera – raskida Sven grlo dok lagano klizi ulicom – hajdemo jednu partiju razbaciti: Sven bijaše prava dobričina, ali i pravo smotan u klikerima: Imao je tetku u Austriji koja mu je, svako malo, slala svašta, pa i klikere: U mrežastoj vrećici Sven nosi svoje blago: I mi, naravno, odmah skočismo sa zidića, te krenusmo na livadu: Odosmo malo dalje, da nikom ne smetamo, da nam niko ne smeta, ali ipak dovoljno blizu da nas djevojčice vide – jer, nekako su nam godili ti ženski pogledi, a i igra bijaše bolja, napetija: A Lara, Amra, Emina i Andrea sjede na zidiću, sve nešto šapuću i kikoću se: Dino zavrati malo nogavicu, zabi petu u zemlju i poče da se okreće ukrug: Iskruži je Dino maestralno, a roša zasija na ljetnom suncu: Sven zabi petu u zemlju i povuče liniju, da ne prelazimo u bacanju, a potom se sve četvorica poredasmo: Čiča, majstor za ‘krnjake’, je još jučer otišao sa tetkom u Tuzlu, a Rule slomio nogu na utakmici pa tek, s vremena na vrijeme, prati dešavanja sa prozora: Ali, koga nema, bez njega se može: Hopa: Pred hopa: Drugi: Sunce ti poljubim, ja sam ponovno prvi – zagalami Dino i lagano zavuče ruku u džep vadeći stakleni šestoperac: Huknu u njega, malo ga protrlja, svaka perka u njemu zaigra i, bez mnogo mjerkanja, izbaci ga u zrak: Šestoperac se zakotrlja neravnom površinom zemlje i stade na lakat do roše, tik iza grma: Dino zadovoljno protrlja ruke: Sven je na redu: Dino opominje Svena da mora igrati na rošu, da nema varanja: Sven izvadi iz mrežaste vrećice porculanca sa nekoliko tajanstvenih linija za koje ne znaš ni odakle dolaze, ni kuda idu: Protrlja ga prstima, huknu u njega, a porculanac zasija: Sven zabaci pogled na rošu – a roša zjapi, pulsira – još jednom protrlja porculanca i lagano ga, sa puno osjećaja, baci: Dino, razjapljenih usta, promatra porculanca u letu: Porculanac udari o zemlju, otkotrlja se desno, pa lijevo, odbi se o grumen zemlje i završi tik pokraj roše: Tooo, otkide se pobjedonosni usklik sa Svenovih usana: Dođe red i na mene: Nervozan, žmirkam, mjerkam, odmjeravam razdaljinu do roše i pozicije dva već bačena klikera: Zraknem krajičkom oka komšiju Faruka kako namješta antenu, riblju kost – jadničak visi, jednom nogom oslonjen na rupu u zidu, i klati se, jedva se pridržavajući za antenu: Lijevo, lijevo, više ulijevo, navigira Sanela: Ne toliko, previše si, hajde sad nazad: Otresem glavom, pokušavam da se saberem i oduzmem: Zarijem ruku u džep: Vještim prstima biram junaka koji će danas na megdan: Izvadim staklenca dvoperca: Huknem u njega, protrljam ga i lagano ga, onako iz lakta, ispustim u zrak: Zarotira se dvoperac dva-tri puta unatrag i nježno se priljubi uz zemlju: Zakotrlja se i prođe pokraj Dininog šestoperca skrivenog iza grma, te se, udarivši u grumen zemlje, prokotrlja tik pokraj Svenovog, da ne bude cika, i nađe se u samoj roši: Srce tuče kao ludo, a ja sav ozaren pogledam u njih trojicu i ponosno, poput pauna, krenem ka roši: Djevojčice aplaudiraju, a ja se pravim važan, kao da mi nije stalo: Dođe red i na Damira, on je hopa: Damir visok, vitljičast, rekli bismo nikakav, podsjećaše na dobru pritku za buraniju, ali u klikerima bijaše pravi majstor: Izvadi ga Damir, a mi ostasmo zabezeknuti: Kapljice znoja nam na čelu izrastaše dok smo nemoćno stajali pogleda zabodenih u to čudovište u Damirovim rukama – BAMBUS: Onako golemog, sjajnog, pomilova ga Damir, pređe palcem preko glatke površine i, bez imalo ustezanja, mjerkanja i odmjeravanja, ispusti ga u zrak: Sav nategnut, napregnut, čekam da bambus dotakne zemlju, solim pamet, bacam čini, molim Boga samo da bambus ne uđe u rošu, u taj najljepši san svakog klikeraša: No, bambus, bez ikakve rotacije, bez ikakve gracioznosti, završi u roši pokraj mog dvoperca: Damir zadovoljno protrlja ruke i, bez posebnog radovanja, krenu prema roši: Uze bambus jer, prema pravilima, treba da izbija onog mog dvoperca što ukočen, nejak, nikakav, polegnut na pero, leži u roši: Izdiže Damir bambus i vješto ga ispusti – bambus se strovali svom silinom ka roši i posve lagano izbi mog dvoperca: Bambus osta u roši, a moj staklenac dvoperac se, još u letu, raspolovi na dva dijela: Svi ćutke stajaše, a Damir se okrenu djevojčicama i pobjedosnosno namignu: Uze bambus i raspali, sa koljena, i po Svenovom porculancu, a Dino uze kliker i predade ga Damiru, bez borbe: Nabacismo jedni drugima kosku i, onako zagrljeni, krenusmo prema zidiću: Sven odriješi onu mrežastu vrećicu i svima nam dade po nekoliko porculanaca – za uspomenu: To su bila vremena, to su bile naše igre do posljednjeg klikera – pa, kom obojci, kom opanci: Vremenom se svi ti silni klikeri pogubiše, čak i porculanci, meni osta tek jedan, ali ostaše sjećanja na predivne, posve nezaboravne, trenutke djetinjstva, na trenutke kada se nerijetko kući vraćasmo praznih džepova, ali posve sretni, punih duša: Hopa, pik Tito i Titovo srce..
– iz zbirke priča “VRIJEME JE ZA LJUBAV, ZAR NE?”, Lijepa riječ, Tuzla, 2022. –
ADMIR DŽANKO rođen je 1.7.1986. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine. Piše molske zapise. Objavio je zbirke molskih zapisa: Mreža (2009.), Kuća sutrašnjice (2011.), Vrijeme ludih ljudi (2015.) i Ljubav na prvi pogled (2021.), a zastupljen je u književnim časopisima (Ornamet, Odjek, Polja, Avangard, Bulbulistan), zbornicima (Kapija istoka i zapada, 2010. i Euroorjentacije 4, 2011.), i na brojnim književnim blogovima (Pljuskovi, Nova poetika, Biserje). Do sada je učestvovao na književnim manifestacijama Artfest 2008 i Literarne kreacije 2011. Za književni rad osvojio je i nekoliko nagrada: – I (prvo) mjesto na Prvom međunarodnom festivalu kratke priče i poezije Vojislav Despotov za najbolju kratku priču, Novi Sad, 2011. – I (prvo) mjesto na Trećem međunarodnom festivalu kratke priče i poezije Joan Flora za najbolju kratku priču, Novi Sad, 2011. – I (prvo) mjesto na Trećem međunarodnom festivalu poezije i kratke priče Magda Simin za najbolju kratku priču, Novi Sad – novembar, 2011. – I (prvo) mjesto na Četvrtom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče Janoš Šiveri za najbolju kratku priču, Novi Sad – februar, 2012. Molski zapisi su prevođeni na slovenački jezik. Živi i radi u Ilijašu.
Nagradna igra na radiju marcipan na karijesu udovica na ljetovanju bogohuli, mljacka, hrče plovi bez pomoći sirena na obješenim jedrima sraslim ispod ruku.
Kad bi mogla, probudila bi se kao brod pun ispeglanih muškaraca ispod kože i nahranila cijelo selo narančama veličine slonovskog srca. Da je malo više dana i malo manje godina ispod ruba stoljnjaka suhim prstima slagala bi hostije iz kućne radinosti. Sada zna: sveticama južina ide niz mokru dlaku.
***
OLIMP
Zemlja iguana, mjesečevih krivudavih staza i niskih svodova zaobljenih kao obrazi kuće ne da se osvojiti krupnim kadrom bez ključa.
Zemlja je rahla, a zrak suh kao kruh. Podstanarka je uho ohladila telefonskom slušalicom i umorno pomilovala sram otvorenih očiju bez punog prepuštanja čekajući sljedeći val topline.
Bez poziva, pitanja i potrebe zakašnjeli gost mogao bi je probuditi praznih ruku nožem joj rasplesti kosu.
***
MRTVA PRIRODA
Spavam, lovim, čistim lijenim divovima sa šest prstiju na svakoj ruci žilave puževe padače bez krila i padobrana prosute u crne vreće bez dna.
Budim se, perem, omatam u novu pamućnu kožu u stanu bez vrta i kući bez kućica na mokroj zemlji. Nove žuljeve prebrojavam do podneva, na kaktus ih naslanjam do pucanja svakog malog vodenjaka.
_____________________________________________
BEATRICA KURBEL (1989.) je rođena u Osijeku. Završila je dramaturgiju. Poeziju piše u slobodno vrijeme, s mačkom na nogama. Živi i radi kao freelancerica u Zagrebu.
Voda je bila vrela. Odvrnuo je još malo tople. Mahnito je dohvatio sapun i natrljao grudi. Malje su brzo zapenile. Da, izgledalo je kao običan izlazak, iako dugo nije izlazio. Tu je bio Jocke, znaju se sto godina, on zna ovog drugog sto godina. Bleja na pivu i hvatanje poslednjeg dnevnog se pretvorilo u zatvaranje kafane i cimanje lerdija posle još pet piva na trafici. Prešao je na ruke. Para ga je gušila, ali otežano bi disao i bez toga. Pena je zahvatila ceo gornji deo tela i slivala se niz noge. Sapun se izdeformisao od stiska. Kao da je uopšte znao šta će im lerdi, nikad se ničim nije radio, pa nije planirao ni sad. Pokupili šta su imali, onda je Jocketov ortak, mali buljavi, rekao da treba da iznajme sobu tu u motelu, neće valjda da se gudraju na trafici. Trgnuo se iz misli i skapirao da je i dalje neefikasan, pa jače upro po nogama i jajima, ipak malo nežnije po jajima, ispravio se i duboko udahnuo, pa ispočetka. Na recepciji je radila vidno raspala riba, uzeli su ključ od sobe, buljavi je pokušao da flertuje s njom, ona ga je iskulirala, pa je buljavi glasno dobacio da nije ni za kurac i zalupio vrata. Na sred sobe ih je dočekao đakuzi, užegle fleke i ustajao vazduh. Imao je utisak da će da pokupi neko sranje i samim disanjem. Opet se ispravio i duboko udahnuo. Vrtelo mu se u glavi i bolele su ga ruke od sapunjanja. Nastavio je. U frižideru su bili plastični čokančići rakije i pelinkovca. Jocke je odvalio muziku, izvukli su konzerve iz kese, eksirali sve što im je došlo pod ruku. Tu je već tok događaja postao mutniji, sve duplirano (minimum), pa su izvukli i lajne na stočiću, vukli su svi redom. Da, i on. Nije više lik koji nikad nije probao ništa osim alkohola, jedini od cele ekipe. Bio je dobar osećaj, 5 minuta. Prešao je tušem preko celog tela, svaki udar vode ga je boleo. Naziralo se nekoliko modrica od pritiskanja. Prsti su mu bili skvrčeni. Vratio se sapunjanju, još pedantnije. Jocke se ubrzo posle toga izvrnuo i zahrkao, mali buljavi nije usta zatvarao. Rekao je da je šteta da ne iskoristi đakuzi. Skinuo se, dohvatio pivo, uvalio dupe unutra i pustio vodu. Rekao mu je da ne bude pička, ima mesta i za njega, i dobar je trip. Nikad nije blejao ni u đakuziju, pa je rešio što da ne, ionako mu se slošilo, voda će da ga resetuje. Voda je postala hladnija, očigledno je potrošio ceo bojler. Sapun je takođe bio poprilično istrošen, ali nije mu padalo na pamet da prestane. Nije mu se izbistrio mozak, sve je odzvanjalo, buljavi nije zatvarao usta i dalje, lupetao je nešto o ribi na recepciji, koliko je popio, pitao zašto samo on priča sve vreme, je l’ to neko tvrdi pazar, smejao se. Jocke i dalje nije mrdao, vreme je usporilo. Mali je skočio na noge. Kliberio se i rekao da se ionako niko neće ničeg sećati. Okrenuo se ka njegovom licu. Otvorio je usta što je jače mogao, isplazio jezik koliko je bilo moguće, trljao. Sapun je imao odvratan ukus, ali ne toliko odvratan.
_______________________________________________
KATARINA FIAMENGO rođena je 10.3.1984. u Kladovu. Piše poeziju, haiku i kratke priče. Učesnica regionalnih književnih festivala, dobitnica više regionalnih nagrada za poeziju i prozu. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Živi u Beogradu. Knjige: ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005), ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007), ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009), ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015), ,,Razglednice’’ (zbirka haiku poezije, ,,Bogojevićeva izdanja’’, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2020), ,,Putopisi’’ (zbirka poezije, nagrada na Presingovom konkursu za najbolji neobjavljeni rukopis poezije za 2020. godinu, ,,Presing’’, Mladenovac, Srbija, 2021.). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015). Organizuje i vodi književne večeri ,,Poezija u bloku” i ,,Književni slet”.
„Majku mu…“, kaže Robert Njuška, budeći se na podu svojeg oskudno uređenog stana, pored prevrnute pepeljare i nekoliko praznih boca. „Isuse Kriste“, kaže on, držeći se za glavu. Htio je popiti aspirin, ali nije mogao smoći snage da došeće do zahoda, puna dva metra udaljenog od njegove trenutne pozicije. Robert Njuška, odmetnuti detektiv, nastojeći slučajno se ne prisjetiti u što se sve sinoć uvalio, odluči ostati na podu poput katatonične žabe, apatično udišući. Telefon zazvoni. Robert odbija ustati. Telefon zazvoni opet. Robert se sjeti da je potpuno švorc te da sutra mora platiti stanarinu. Telefon zazvoni opet. Robert, previše oduzet da se digne, pokušava lamaćućom rukom uhvatiti žicu kojom je telefon spojen u zid. Telefon zazvoni predzadnji put. Robert, sada upogonjen motivacijom da možda otplati svu zakašnjelu alimentaciju koju duguje svim svojim bivšim ženama, sada navlači telefon prema sebi. Telefon zazvoni posljednji put… ali Robert ga je preduhitrio: „Halo“, kaže on u slušalicu slavodobitno… Nataša Stranputić, feš vlasnica galerije, sjedi u pripijenoj baršunastoj haljini ogorčeno pušeći cigaretu: „Nož u leđa, usred noći“, kaže ona, promatrajući mjesto gdje je pred dva dana našla truplo svog osamdesetogodišnjeg muža. „…Svinje, a policija mi nije nimalo pomogla.“ „Da oni rade svoj posao, zločin ne bi bio isplativ“, odvrati joj Robert Njuška, odmetnuti detektiv, potpuno profesionalno odmjeravajući njene poluotkrivene noge prekrižene na kožnom naslonjaču. Imala je 45 godina, neprimjereno mlada da se uda za ostarijeg bogatuna… Ili možda točno prave dobi, mislio si je Robert – on otegne papke i svo nasljedstvo ide njoj. Da su moje bivše žene imale toliko ukusa, sada im alimentacija ne bi kasnila tri mjeseca, nastavi on misao. „Detektive, uhvatite gada koji je ovo učinio!“ tragičnim tonom kaže Nataša. „Potrudit ću se, gospođo Stranputić.“ „Ne plaćam trud, nego rezultate“, prijekorno mu odgovori ona. „…Onda ću se potruditi malo više“, dobaci joj Robert preko ramena dok mu dugi frak prati drčan okret ka vratima. Kroz dim cigarete vrata se zalupe i zvuk udarca odzvoni mahagonijem obloženim predvorjem. „Stari Stranputić ode na poslovni sastanak u Kinu, nema ga tri mjeseca“, govori Mladen Lupiga, odvjetnik obitelji Stranputić, „nakon pripajanja firmi, pozove me na večeru, da popeglamo ikakve financije koje su ‘previdjeli’, a ona tamo, kao salivena u toj kući, s vjenčanim prstenom na ruci i bisernom ogrlicom njegove pokojne majke oko vrata.“ „Ona je sada vlasnik galerije, zar ne?“, obrati se Robert postarijem ćelavom odvjetniku ispred sebe – nadasve dostojanstvenom, ali pokret kojime je hvatao papire, točio alkohol i dodavao čašu Roberta je strašno podsjećao na lešinara. „NJEGOVE galerije… ali najbolji dio je – ona to radi iz ljubavi! Zaboga, da se ja bavim onime što volim, sada bih bio na prosjačkom štapu učeći djecu kako da slikaju prstima… stari Stranputić je zaista bio maher…“ „Ne zvuči kao da žalite njegovu smrt.“ Neometano, Lupiga mu odgovori, gledajući poslovne višekatnice kroz prozor svog vrlo, vrlo skupog ureda: „Kada radite s nekime već 30 godina, poznajete ga bolje od njegove rođene majke, a mene moja majka nije previše voljela.“ Lupiga se grohotom nasmije. „Hvala Vam na vašem vremenu“, potiho zgađeno mu kaže Robert i ispruži mu ruku – u koju mu Lupiga uvali svoju vizitku. „Gospodine Lupiga, uz svo dužno poštovanje, imam dojam da bih si Vas mogao priuštiti tek kad bih zaprljao ruke.“ „Detektive, ako netko ima dovoljno petlje zaprljati ruke, platiti mene mu je najmanji problem.“ „Ništa vam ja ne znam, ja samo čistim bazen“, kaže Juan, nakvarcani Portorikanac u kupaćim gaćama koji je micao nakupine lišća s površine bazena Vile Stranputić. S vremena na vrijeme bi obrisao znoj s lica i teatralno protresao svoju dugu kosu. Robert zakoluta očima. „Deda bi dolazio samo da se malo posvađa s gospođom.“ Robert ga odmjerava – ljubavni ugrizi na vratu, svježi tragovi ženskih kandži na leđima. Upita ga: „Frajer poput tebe, sigurno imaš nekoga?“ Juan se sjetno, makar malo priglupo zabulji u bazen: „Joj, znate, detektive, desi se tu i tamo, ali nije to to…“ „Dakle, netko specifičan?“ Juan sramežljivo šuti. „Pretpostavljam da te njegova žena plaćala?“ „Da, Nataša to sredi…“ „Nataša?“, upita ga Robert, a Juan, sada razotkriven, lecne se: „Šit… joj, kvragu… nemojte nikom reći, ona ima dovoljno problema i bez mene.“ „Sigurno nije lako pretvarati se.“ Juan si sjetno dodirne ljubavni ugriz na vratu: „Nataša… je meni sve, ali za finu gospođu poput nje ja sam samo igračka…“ Robert dobaci: „Nešto za popuniti vrijeme.“ Juan se nadoveže: „Usputni hobi.“ „Potrošna guzica.“ Juan tužno utone. Robert ga pokuša oraspoložiti: „Ne brini, dečko,“ potapša ga on i odmah požali jer mu se Juanov losion za sunčanje razlijepio po ruci, „ova tajna je između mene, tebe, gospođe Stranputić i vašeg kreveta.” „I ležaljke kod bazena“, dobaci Juan. „…I ležaljke kod bazena“, doda Robert. „I kuhinjskog otoka.“ „I to isto“, već s nelagodom odgovori Robert. „I kućice kod bazena, i svake kupaonice u kući, i ponekad radnog stola…“ „Doviđenja, Juan“, i Robert brže-bolje otrči. „Bili smo u poslu s Kinezima“, kaže Tvrtko Etaža, najuspješniji diler nekretninama u okrugu, u polumraku ureda svoje kockarnice. „Uspjeli smo im oduzeti hektar industrijske zone u primopredaji firme“, pohlepno trlja Etaža dlanove. „Što ste namjeravali s tim parcelama?“ pita Robert Etažu, čije su se oči, kao kod gladne životinje, frenetično micale amo-tamo. „Hoteli za migrante – nema bolje mušterije od one koja nema izbora“, odgovori mu Etaža, omeđen dvama nabildanim zaštitarima u neprimjereno uskim majicama kratkih rukava. Pozom potpune ležernosti, Robert izvuče cigaretu iz džepa. Etaža ju refleksno zapali. Uvijek spreman, pomisli si Robert, i s prstima u svemu. Znakovitim pogledom Etaža mu signalizira da bi pitanjima polako mogao biti kraj; podmuklo, Robert ga pokuša kopkati: „…Stari Stranputić je bio, po svemu sudeći, vrlo zauzet čovjek… Pretpostavit ću da vi imate prilično popunjen raspored. Je li moguće da niste imali previše interesa upravljati tim hotelom, već ste ga htjeli prodati… Ne znam… Možda Mirovinskom fondu?“ Etažin pogled se zamrači: „Previše pitanja može biti vrlo opasna stvar, detektive.” Robert se s nelagodom naceri: „Bolje da odem, čeka me još perspektivnih osumnjičenika poput vas.“ „Pazite da vas vrata ne udare na izlasku!“ Na izlasku, Roberta vrata udare. Hladni jesenji vjetar obasipa Roberta dok se smuca po ulici iza kockarnice, tražeći svoj auto. Situacija je ispala zamršenijom od očekivanog. Svatko blizak sa starim Stranputićem profitirao bi od njegove smrti – Nataša bi dobila svu imovinu, a Etaža bi dobio osiguranje da nitko neće saznati za mutne poslove koje je, uz Stranputića, radio s državom. Na pola puta do svoje Golf dvojke, Roberta presretnu obje Etažine lijeve ruke – prvi ćelavi izbacivač ga opali desnom šakom o lijevu sljepoočnicu, a Robert, uz vid koji mu se iskrio, padne na pod, gdje ga je čekalo 15 sekundi cipelarenja. Druga Etažina lijeva ruka na odlasku mu dobaci: „Šef vam poručuje da ste uvijek dobrodošli“, kroz krivudavi ton nekoga tko u djetinjstvu nije obavio sve seanse s logopedom. „Curice, udarate dobro, ali slabije od mojih bivših žena“, promrmlja si Robert kroz zube dok se polufunkcionalno uvlačio u svoj auto. Paleći motor, Robert shvati da bi trebao prestati tražiti žene u obližnjoj kickbox dvorani. Pred vratima svog derutnog stana, kroz tamu hodnika i mutan vid šljive na oku, Robert kaže: „Daj, kvragu…“, posežući za ključevima koji su mu taman ispali. Kada slučajno lupi glavom o vrata, ona se otvore, otključana. On se začudi – u intimnom polumraku njegove garsonijere, skladna silueta Nataše osamljeno ispuhuje oblake plavog dima. „Uzmi me, Roberte“, kaže mu ona, kroz šapat. Zvukovi kasnonoćnog prometa i tek pokojeg vriska popraćenog pucnjem čine pozadinu poslijesnošajne atmosfere. Robert leži na leđima dijeleći cigaretu s Natašom koja je prisno naslonjena tik do ponosnog tepiha dlaka na njegovim prsima. „Nataša… Nije li Stranputić bio malkice prestar za tebe?“ „Nije to što misliš, Roberte…“ „A što ja to mislim?“ „Naš odnos je bio… Transakcijski. Kad sam ga upoznala, otišla sam preduboko s kineskom mafijom, on mi je pomogao otići kada je vidio da trgovanje opijumom nije za mene.“ „Nisam znao da si bila u zanatu…?“ „Bilo je to davno, bila sam naivnija tada…“, Nataša se zagleda u daljinu, sjetnim pogledom koji je mogla imati samo nedužna žena, „…on je bio puno stvari, ali prema meni je uvijek bio pošten.“ „A Etaža?“ „Nikada ga nisam voljela. Kada su se derali u vezi nekog posla u Kini, načula sam da su trebali podijeliti parcelu, ali da ju je moj muž prodao svom rođaku, Hercegovcu… Tri dana kasnije bio je mrtav… Oh, moj Bože!“, Nataša brizne u plač. Robert, utješno joj mrseći kosu, sada shvati – Stranputić je preveslao Etažu te ga se ovaj odlučio riješiti. Svi dokazi su bili ovdje, kao i motiv. U policijskoj postaji vrata ćelije se zatvaraju. Etaža, nekoć imućni građanin, sada se u prugastoj odori drži za šarke i kroz zube reži detektivu: „Ovo ti neće proć’, Njuška, nedužan sam!“ Robert, tiho likujući, nagne se do njih i ispuše mu oblak dima u lice: „Znam.“ Kroz tihi povjetarac jesenjeg jutra, Juan redundantno čisti lišće s bazena koji nitko neće koristiti još pola godine. Robert, odmjeravajući Vilu Stranputić posljednji put, došeće do njega. Juan protrese svoju surfersku kosu: „Detektive, jeste li uhvatili krivca?“ „On sunca neće vidjeti barem deset godina.“ Juan nastavi hvatati lišće: „Valjda je to i zaslužio… Barem će Nataša sada imati mira.“ Sugestivno, Robert mu dobaci: „TI i Nataša ćete sada imati mira.“ „Dobro sam to obavio…“, kaže si Juan, u bradu. „Molim?“ upita ga Robert, afektirano glumeći zbunjenost. „Detektive, mislite da ste svakoga nasamarili, ali dim vaših odurnih cigareta zamaglio vam je percepciju.“ „Prosvijetli me.“ „Stranputić je stajao između mene i Nataše… Morao sam tome stati na kraj… JA sam to učinio, detektive! I sada kada je slučaj zatvoren, nitko me neće moći uhvatiti!“ „Blizu, Juan, ali ne dovoljno blizu“, dobaci mu Robert. „Vidiš, bilo je izgledno da Nataša ima motiv, tko ne bi ubio Stranputića radi novca… Ali problem je u ovome – nju nije briga za novac“, Robert odmjereno hoda amo-tamo. „A što se tiče Etaže, da, Stranputić ga je nasamario, ali ljudima poput njih prevara je poput sporta. Stranputić je bio Etažina zlatna koka. Bilo bi nepraktično ubiti ga.“ Robert se približi Juanu, sada mu šapćući: „Znaš što sam naučio svih ovih godina kopajući po zločinu? Naučio sam da je ljubomora toliko jači motivator od pohlepe“, Robert raskopča košulju pokazujući mikrofon koji mu je zalijepljen za prsa. „A ti, Juan, bio si najljubomorniji od svih njih.“ Robert se prodere: „UHVATITE GA, DEČKI!“, i hrpa policajaca počne izlijetati iz svih anala posjeda – jedan izroni iz bazena, dva iskoče iz grmlja. Posljednji, do sada prerušen u vrtnog patuljka, potrči do Juana. Kroz zvuk policijskih sirena Juan se dere Robertu: „Izvukao bih se da nije bilo Vas, Njuška!“ Samozadovoljno, Robert pali cigaretu, u bradu si govoreći: „Svi misle da mrzim policiju, ali jedna stvar koju policija mrzi više nego što ja mrzim njih, to je zločin.“ Vrata njegove Golf dvojke se zalupe i Robert upali motor, pobjedonosno se uputivši prema birtiji, sada kad zna da će bivšim ženama moći platiti alimentaciju.
____________________________________________
LEON BLAŽINOVIĆ (Zagreb, 1997.) završio je V. gimnaziju u Zagrebu te je trenutno uporan student arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sa kojeg ga, uslijed raznorodnih birokratskih vratolomija, još uvijek nisu uspjeli izbaciti. Od mladih dana piše poeziju u prozi, a tek nedavno se (hvala bogu) prebacio na pisanje kratkih priča. Ustrajno prijavljuje svoje priče na natječaje. Na nijednom još nije prošao. Boji se visine. Životni san mu je pronaći lektora*.
čovjek-časopis 