ZAŠTO SE NISI UBILA
tamo na podu one ostave
među teglama i krumpirima
razbijena smradom poraza
u onom neumjesnom danu
kad su procijenili da zaslužuješ
sve što te sustiglo
i jer jednostavno nisi
dostatna
napustili te uprljanu
poderanu
nokautiranu
zašto se nisi ubila od stida
pred samom sobom
pred rječitim pogledima
koje su na tvojoj zapetoj nesreći
gasili kao čikove
zašto si na kraju ustala
ženo
sklonila se u sebe
zavezala glas
i zakoračila
kao da je od svega
najpotrebnije
nikad ne zaplakati od bijesa
***
O KRHKOSTI
razletim se, bez najave, kao perje
i što je bijes veći
rizičnije je biti jastuk
u rastresitoj noći
još se uvijek sramim onoga
što sam mogla biti
a nisam
dočekam se
zarivene glave u dlanove
obeščašćuje me starenje
bez upozorenja
ustrajno prokazuje prazninu
koja se već neko vrijeme
ne dotjeruje pred izlazak
kad život prestane biti milostiv
najtužniji su oni
koji više ne vide
kako udjenuti konac
i porubiti ostatak
koji se skanjuju
uzeti najoštriju četku
i strugati
počevši od nožnih prstiju
tamo se nataloži
najviše nas
na odlasku
***
LINIJOM DLANA
neke se žene ugase prerano
a mogle bi opet zažutjeti
kao razbuđene košnice
zajahati krošnje kao mladi vjetar
zašumjeti grimiznim smirajem
bezumno se raspršiti
ugoditi žice u užitak
i skladati
one su zaboravile
poput vrulje žustro navirati
kao kadulja iz kamena nicati
strasno smijehom zamirisati
a mogle bi
samo kad bi htjele
linijom dlana krajolik rastočiti
i poteći
***
DOM
kuće su naši produžeci
sigurni zidovi
pouzdani krovovi
i što je dom dalje od nas
to se one više upinju
šarmirati nas zavjesama
ja ne trebam udobnost
prostran dnevni boravak
ozbiljne izazove
ni čarobne perspektive
trebam miris tvoje kože
meke priče da se njima ogrnem
u vlažnim jutrima
tišine da čujem svoje misli
bar tri obroka smijeha dnevno
da preživim
zvonkog, koji izdajnički namreška
moje lice
i prebroji mi proletjele godine
a ti ih prepoznaš usnama
ja trebam smijati se natašte
bezrazložno
da izliječim okoštale misli
drsko izazivati smrtnu ozbiljnost
rušiti pregradne zidove
pred san
okrenuti se u nebo
i štipkati zvijezde
do suza
jer ljubav je bolja od onog
što se o njoj govori
____________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.)
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Poreču.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi i na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. U listopadu 2022. godine objavljena joj je prva zbirka poezije Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Radoznalo istražuje sebe u odnosu s drugima. Drsko se pita o sebi. Vjeruje da se ljubavlju može sve prevladati.
čovjek-časopis 