(..I svaki grumen zemlje bijaše za nas obećana zemlja..)
..Raja, hoćemo li klikera – raskida Sven grlo dok lagano klizi ulicom – hajdemo jednu partiju razbaciti: Sven bijaše prava dobričina, ali i pravo smotan u klikerima: Imao je tetku u Austriji koja mu je, svako malo, slala svašta, pa i klikere: U mrežastoj vrećici Sven nosi svoje blago: I mi, naravno, odmah skočismo sa zidića, te krenusmo na livadu: Odosmo malo dalje, da nikom ne smetamo, da nam niko ne smeta, ali ipak dovoljno blizu da nas djevojčice vide – jer, nekako su nam godili ti ženski pogledi, a i igra bijaše bolja, napetija: A Lara, Amra, Emina i Andrea sjede na zidiću, sve nešto šapuću i kikoću se: Dino zavrati malo nogavicu, zabi petu u zemlju i poče da se okreće ukrug: Iskruži je Dino maestralno, a roša zasija na ljetnom suncu: Sven zabi petu u zemlju i povuče liniju, da ne prelazimo u bacanju, a potom se sve četvorica poredasmo: Čiča, majstor za ‘krnjake’, je još jučer otišao sa tetkom u Tuzlu, a Rule slomio nogu na utakmici pa tek, s vremena na vrijeme, prati dešavanja sa prozora: Ali, koga nema, bez njega se može: Hopa: Pred hopa: Drugi: Sunce ti poljubim, ja sam ponovno prvi – zagalami Dino i lagano zavuče ruku u džep vadeći stakleni šestoperac: Huknu u njega, malo ga protrlja, svaka perka u njemu zaigra i, bez mnogo mjerkanja, izbaci ga u zrak: Šestoperac se zakotrlja neravnom površinom zemlje i stade na lakat do roše, tik iza grma: Dino zadovoljno protrlja ruke: Sven je na redu: Dino opominje Svena da mora igrati na rošu, da nema varanja: Sven izvadi iz mrežaste vrećice porculanca sa nekoliko tajanstvenih linija za koje ne znaš ni odakle dolaze, ni kuda idu: Protrlja ga prstima, huknu u njega, a porculanac zasija: Sven zabaci pogled na rošu – a roša zjapi, pulsira – još jednom protrlja porculanca i lagano ga, sa puno osjećaja, baci: Dino, razjapljenih usta, promatra porculanca u letu: Porculanac udari o zemlju, otkotrlja se desno, pa lijevo, odbi se o grumen zemlje i završi tik pokraj roše: Tooo, otkide se pobjedonosni usklik sa Svenovih usana: Dođe red i na mene: Nervozan, žmirkam, mjerkam, odmjeravam razdaljinu do roše i pozicije dva već bačena klikera: Zraknem krajičkom oka komšiju Faruka kako namješta antenu, riblju kost – jadničak visi, jednom nogom oslonjen na rupu u zidu, i klati se, jedva se pridržavajući za antenu: Lijevo, lijevo, više ulijevo, navigira Sanela: Ne toliko, previše si, hajde sad nazad: Otresem glavom, pokušavam da se saberem i oduzmem: Zarijem ruku u džep: Vještim prstima biram junaka koji će danas na megdan: Izvadim staklenca dvoperca: Huknem u njega, protrljam ga i lagano ga, onako iz lakta, ispustim u zrak: Zarotira se dvoperac dva-tri puta unatrag i nježno se priljubi uz zemlju: Zakotrlja se i prođe pokraj Dininog šestoperca skrivenog iza grma, te se, udarivši u grumen zemlje, prokotrlja tik pokraj Svenovog, da ne bude cika, i nađe se u samoj roši: Srce tuče kao ludo, a ja sav ozaren pogledam u njih trojicu i ponosno, poput pauna, krenem ka roši: Djevojčice aplaudiraju, a ja se pravim važan, kao da mi nije stalo: Dođe red i na Damira, on je hopa: Damir visok, vitljičast, rekli bismo nikakav, podsjećaše na dobru pritku za buraniju, ali u klikerima bijaše pravi majstor: Izvadi ga Damir, a mi ostasmo zabezeknuti: Kapljice znoja nam na čelu izrastaše dok smo nemoćno stajali pogleda zabodenih u to čudovište u Damirovim rukama – BAMBUS: Onako golemog, sjajnog, pomilova ga Damir, pređe palcem preko glatke površine i, bez imalo ustezanja, mjerkanja i odmjeravanja, ispusti ga u zrak: Sav nategnut, napregnut, čekam da bambus dotakne zemlju, solim pamet, bacam čini, molim Boga samo da bambus ne uđe u rošu, u taj najljepši san svakog klikeraša: No, bambus, bez ikakve rotacije, bez ikakve gracioznosti, završi u roši pokraj mog dvoperca: Damir zadovoljno protrlja ruke i, bez posebnog radovanja, krenu prema roši: Uze bambus jer, prema pravilima, treba da izbija onog mog dvoperca što ukočen, nejak, nikakav, polegnut na pero, leži u roši: Izdiže Damir bambus i vješto ga ispusti – bambus se strovali svom silinom ka roši i posve lagano izbi mog dvoperca: Bambus osta u roši, a moj staklenac dvoperac se, još u letu, raspolovi na dva dijela: Svi ćutke stajaše, a Damir se okrenu djevojčicama i pobjedosnosno namignu: Uze bambus i raspali, sa koljena, i po Svenovom porculancu, a Dino uze kliker i predade ga Damiru, bez borbe: Nabacismo jedni drugima kosku i, onako zagrljeni, krenusmo prema zidiću: Sven odriješi onu mrežastu vrećicu i svima nam dade po nekoliko porculanaca – za uspomenu: To su bila vremena, to su bile naše igre do posljednjeg klikera – pa, kom obojci, kom opanci: Vremenom se svi ti silni klikeri pogubiše, čak i porculanci, meni osta tek jedan, ali ostaše sjećanja na predivne, posve nezaboravne, trenutke djetinjstva, na trenutke kada se nerijetko kući vraćasmo praznih džepova, ali posve sretni, punih duša: Hopa, pik Tito i Titovo srce..
– iz zbirke priča “VRIJEME JE ZA LJUBAV, ZAR NE?”, Lijepa riječ, Tuzla, 2022. –
___________________________________________________
ADMIR DŽANKO rođen je 1.7.1986. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine.
Piše molske zapise. Objavio je zbirke molskih zapisa: Mreža (2009.), Kuća sutrašnjice (2011.), Vrijeme ludih ljudi (2015.) i Ljubav na prvi pogled (2021.), a zastupljen je u književnim časopisima (Ornamet, Odjek, Polja, Avangard, Bulbulistan), zbornicima (Kapija istoka i zapada, 2010. i Euroorjentacije 4, 2011.), i na brojnim književnim blogovima (Pljuskovi, Nova poetika, Biserje). Do sada je učestvovao na književnim manifestacijama Artfest 2008 i Literarne kreacije 2011.
Za književni rad osvojio je i nekoliko nagrada:
– I (prvo) mjesto na Prvom međunarodnom festivalu kratke priče i poezije Vojislav Despotov za najbolju kratku priču, Novi Sad, 2011.
– I (prvo) mjesto na Trećem međunarodnom festivalu kratke priče i poezije Joan Flora za najbolju kratku priču, Novi Sad, 2011.
– I (prvo) mjesto na Trećem međunarodnom festivalu poezije i kratke priče Magda Simin za najbolju kratku priču, Novi Sad – novembar, 2011.
– I (prvo) mjesto na Četvrtom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče Janoš Šiveri za najbolju kratku priču, Novi Sad – februar, 2012.
Molski zapisi su prevođeni na slovenački jezik.
Živi i radi u Ilijašu.
čovjek-časopis 