KERAMIČKO BOJIŠTE
polje je gorjelo
oko bezdane jame
na pločniku
pred ulazom u kuću
razbijene šalice
bljeskaju i upozoravaju
na oštrinu
svojim rastrganim ustima
nebo se stisnulo uz tlo
i bakine obraze
dok je promatrala
keramičko bojište
svi vojnici oboreni u dimu
svi vojnici umrli
skupocjeno izgnani iz ladice
držala je jedino do toga
da se sestra i ja
ne porežemo
iste te večeri
oboje smo zaspali
u njezinu krevetu
protegnuli se
kao velike poderane rupe
na pokrivačima
***
OVCE SE NE BROJE KAO ZUBI
ovce se ne broje
kao zubi
one su hladne
metalne kutijice
u čijim trbusima
zvecka kamenje
neispavanosti
ovce su sjene
i propuh
kad baka izvadi
zubnu protezu
volimo reći
kako oponaša
dječje tepanje
i ona se samo
nasmije
***
DOBROTA
kopčicama hvatamo
vršak jezika
i vraćamo ih navlažene
natrag u tvoju kosu
sitni metalni zubi
oksidiraju
i uvjeravaju nas
kako oduvijek postojimo
samo kao pretpostavke
kada ti iščupam tanak
pramen
stavim ga među prste
a da ti to ne vidiš
stavim pred tebe
pogodi
seko
pogodi
stisnute šake
i zavaravanje željom
da se nešto pojavi
u onoj praznoj
dobrotu čuvamo
u mjehuru
banalnost odabira
tražiš točan odgovor
križanjem očiju
plači
manje ćeš pišati
***
BALONČIĆ OD SLINE
iscrpljuje me
nesvjesno doticanje
nadlaktica
dok svi zajedno
sjedimo
u jednom krugu
i gušimo blizinu
sestra širi ljutnju
u balončiću od sline
i oči joj bubre
ljutnju je najbolje
proširiti
u balončiću od sline
***
DVIJE TOČKE
sestra i ja
prekrivamo glavu
bijelom majicom
i vidimo boravak
kao dvije točke
kroz poderane rukave
iščekivanje
prvog jutarnjeg glasa
pucketa u parketu
limeno šumi
kroz cijevi
nad prozorom
kad sve utrne
čujemo jedno drugo
kako dišemo
mislim da nismo
dovoljno hrabri
da pričamo o sreći
***
PSEĆA KUĆICA
djed svoju sijedu kosu
skraćuje
u plave paperjaste
dlačice
svaki put
mi priča istu priču
o tome kako je
kao dijete
znao spavati vani
sa svojim psom
dvorište se otopilo
na rastegnuti veš
kao pljesnivi uzorak
deblo na jednoj majici
grane na drugoj
razmazane ptice
na pamuku
usklađuju disanje
s vlagom
iznemogle padaju
u metalnu zdjelicu
s vodom
noge nikad nije uspio
sasvim ugurati
u drvenu kućicu
pa su samo stršale van
kao otrgnute suhe grane
oči su mi pune pseće dlake
izvijam se na stolcu
i njegova me zamuckivanja
škakljaju
pod trbuhom
***
PONOVNO PRIZIVANJE
pokušali smo se prisjetiti
naših starih imena
što su ostala zaglavljena
u malenim teglama
na dnu stare komode
negdje iza začina
i suhog kruha
gledala si sa strane
napetih ušiju i velikih očiju
čekala riječi odobrenja
tiha zvijer
ne možeš reći ono što želiš
jer ja želim više
želim izbaviti svoje ime
u međuprostoru sekunde
ti si već ugrabila svoje
govori sad
kažem ti
govori!
_____________________________________________
NIKOLA SERDAR rođen je 2004. godine u Gospiću. Učenik je Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Sudjelovao je na srednjoškolskim literarnim natječajima, dvostruki je dobitnik prve nagrade Goran za srednjoškolske pjesnike. Rukopis Kosa nam ne smije biti mokra pohvaljen je u sklopu nagrade Goran za mlade pjesnike 2023. godine. Njegove pjesme objavljene su u zborniku Rukopisi 45, zborniku Župančičeve frulice, zborniku literarnog natječaja Pisci i književnost te na portalu Strane.
– objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –
čovjek-časopis 