Stajao sam te kipuće večeri na ćošku Vrazove i Trga svetog Vida. Dok se dimilo iz mene od jeftinih cigareta, imao sam osjećaj da se ustvari pretvaram u paru. I ne samo od znoja i ljetnog zraka, nego sam ispario sav čekajući nju. Tko normalan stoji glumeći semafor, iako je sasvim jasno da je nema, kao što je nije bilo ni prije točno 47 minuta?
Dok sam još mogao pokretati udove – jer je u toj prokletoj vrelini moje tijelo imalo osjećaj stotinu tona – odlučio sam prošetati niz pločnik. Čekam ju još tri minute i ni sekundu više.
Na samo nekoliko metara od mene strovalio se pijanac.
– Hej, ustani, znaš li gdje si? – pitam ga, a on mi skroz jasno veli da zna gdje ide, ali nema pojma kako do tamo doći. Dobro, znam ja.
Tri minute su ionako prošle, pa ga vodim njegovoj zgradi. Samo što smo se okrenuli, eto ti gospođice B kako izlazi iz dvorišta svoje nove mušterije, i to na glavna vrata, kao da ne zna da i noću netko gleda kroz prozor u tuđe dvorište. Ide i ona u našem pravcu.
Što smo dalje hodali, to smo više ljudi sretali. Skupili su se oko nas i mali Balog, koji traži kune jer nema za ogrjev, i lovokradica, i njegova konobarica. Kupili smo putem koga smo dohvatili: pedere, narkomane, kurve i luđake, sirotinju, ulične svirače, žicare i kockare. Čak i one koji nemaju Instagram.
Malo-pomalo bilo nas je tisuću.
Odjednom smo trčali goli ulicama i penjali se po neboderima, rastezali smo se kao guma i širili po cijelom gradu. Dok smo trčali, dizali smo mrtve, a onda smo se kao moj znoj krenuli isparavati uvis. Uskoro smo bili iznad atmosfere, naša su se tijela podizala silom moga duhanskoga dima, bilo nas je nebrojeno i više nisam znao jesmo li tijela ili prozračne čestice. Stvorili smo vrtlog nalik nekoj svemirskoj pijavici, probijali galaksije, a onda u nezaustavljivim eksplozijama bušili planete poput prstena. Bušili smo i bušili, postali smo kozmičko svrdlo, planeti su kao kuglice tako probušeni padali, a ja sam ih šakama hvatao i trpao u džep.
Kad je cigareti ugašena i zadnja iskra, moj dim je nestajao, a s njim se smanjivala i moja udaljenost od Zemlje. U bestežinskom stanju prolazio sam nazad istim putanjama sve dok nisam opet osjetio onu silu stotinu tona koja me u jednom trenu pribila na pločnik.
Iznad mene stajala je ona i gledala me kao da sam pao s Marsa.
– Onesvijestio si se od vrućine, pa sam te polila vodom iz bočice – izustila je napokon. – Žao mi je što kasnim, vlak je imao kvar – rekla je nonšalantno i s kose maknula satensku vrpcu kojom joj je bio vezan rep.
Mašio sam se za džep i iz njega izvadio pregršt sjajnih, svjetlucavih perlica, nanizao ih na tu vrpcu te joj stavio ogrlicu oko vrata.
______________________________________________
ISIDORA VUJOŠEVIĆ (rođ. 1982. u Varaždinu) profesionalna je lektorica i bivša novinarka koja je bijegom od društvenih mreža dobila višak vremena, pa ga troši između ostalog na pisanje kratkih priča za odrasle, ali i djecu. U vlastitom izdanju objavila je nekoliko digitalnih knjiga, fanzina i zinova.
(MKL)
čovjek-časopis 