DVA PETKA KRATKE PROZE MILJANA MILANOVIĆA (1/2)

CARPO MORTA

Marioneta.

Trend se davi na opštem mestu.

Lutka koju pokreće nečovek nemo zeva.

Proveo si dobar deo svog života razmišljajući o načinu na koji bi mogao da se obogatiš.

Tvoja pobeda predstavlja nečiji poraz.

*

Monolog. To što radiš je beznačajno. U početku. Ali može da bude i jako unosno. Na kraju. Između je samoća. Bestežinsko stanje. Besmisleni poslovi. Osvrćeš se. Riješ po sećanjima. Podstičeš hemijske procese u telu. Vrhunac motorike se svodi na vibriranje prstiju. Nemaš s kim da budeš nostalgičan. Ponekad ti se raduje. Hoćeš da odlepiš i hodaš po plafonu. Skakao bi satima od sreće. To jedino ima smisla. Dok se opet ne umoriš. Poželiš da spavaš. Um oživljava demone. Orgije nakon svetkovine izmiču kontroli. Promena plana. Nemaš dovoljno snage da odbaciš početni nacrt. To je betonski blok vezan lancem za tvoj gležanj. Sukob neotelotvorenih zamisli na beskrajnoj poljani. Ich. Umiruješ se sedativom i odabiraš novu tačku gledišta. Er. Autor kroti pripovedača. Radiš najusamljeniji posao na svetu. Nisi ga ti odabrao. To ti je u genima. Nasledna disfunkcija. Reč po reč. Slagalica nije potpuna. Malo je verovatno da će ikada biti. Pokušavaš da prokljuviš šta nedostaje.

Demistifikovaću ti stvari – pisanje je kao velika nužda.

I uvek ti je mnogo lakše posle toga.

Priče započinješ istim slovom. Odaješ nekome počast. Izražavaš se rafalnom paljbom. Rečenice su kratke. Opojne pilule. Precizne. Kao ritam bubnjeva Burundu plemena. Odmerene. Bez suvišnih epiteta. Stasita nakinđurena, pijana buržoazija u lavirintima zimskih noći, traži svoj izgubljen krzneni komfor ivicama sumraka. Nudiš joj falafel i pomoć. Prelazi preko tebe kao da si otirač. Zaboravljena senka na trotoaru. Borite se s mučninom. Po manifestu eksploatacije, odgovarajući društveni položaj te spodobe zahteva dovoljno prostora za teturanje. Moraš da uslišiš stare zakone. To je proces integracije u normalizovano stanje nejednakosti, stvoreno kroz kulturnu ideologiju – ambijent stvaran hiljadama godina s jednom velikom idejom, zamaskiranom obiljem malih, efemernih; poput flastera.

*

Trend urliče. Dok se pevalo o ugodnom životu, nama su krvarile vene. Iz gradova su proterani obrazovani i svesni, iz sela sposobni. Aveti palacaju jezikom, dišu za vratom, stenju, slinave i prate kud god kreneš. Predvidiv si. Tvoja slobodna volja je instruirana. Okrećeš leđa lažnim autoritetima. Ubeđen si da je to jedini put. Raduješ se cvetanju trešnje u betoniranom parku. Trend ti steže ruku.

„Oko ponoći krećemo.”

„Ovde ostavljam ništa.”

„Ništa je dovoljno.”

„Bojim se.”

Bojiš se da tvoje ideje ne skončaju s tobom.

„Nije tamo kao ovde. I život i smrt imaju vrednost.”

„Prestaću da brinem.”

„Prestani da brineš.”

Trend pokreće odbrojavanje.

„Drhtiš?”

„Ne osećam se baš najbolje.”

Trend opipava po mraku.

„Jesi li čuo? Prigušena eksplozija?”

„Pričinjava ti se. Odmaraj.”

*

Osećaš se prihvaćenim. Pišeš na jeziku uslišenih. Psuješ na maternjem. Bez ulepšavanja. Literalno nadarene devojčice koriste previše prideva. I dalje ti se bljuje od toga. Još jedna jesen u preoranom socijalizmu. VII2. Mučni pismeni sastav. Škola vas je učila nepotrebnim stvarima. Budite poslušni. Tada te pisanje nije interesovalo. Na to si gledao kao na slinu. Sa ostalim dečacima pišao si s krova ambulante. To je razljutilo sve poslušne ljude. Otac te nije tukao. Za njega je građanska neposlušnost bila osnov demokratizacije društva. Stavim na kurac sve vas bezgrešne. I nikada se nije pokajao. Ali su ga zato prebili na smrt. Talenat si nasledio od njega. Istrajnost i posvećenost od majke. Nosiš ime strane sveta. Rođen si pre oslobađanja misli. Kad su svi bili opijeni nadom. Moderna vremena su uprostila razumevanje. Da bi se lakše snašli, razvrstali, prostorna orijentacija je svedena na pravac gore-dole. I uglavnom si tu gde si. Čekaš svoju šansu koju ti niko ne garantuje.

„Jesi li siguran da je bezbedno?”

„To uopšte nije bitno.”

*

Zakasnio si. Opismenjavanjem, susrećeš se s činjenicom: najbolje knjige su već napisane nekoliko puta. Tražiš drugu paradigmu za razumevanje tvoje uloge. Uzalud voliš da potkivaš konje… Neka bude čisto i prosto. To vole pokretači održivosti i odupiranju promenama. Cene uložen trud da se ne desi ništa. Tvoj prijatelj te ohrabruje.

„Klimaš glavom, jel’ to znači…?”

„Ukočio mi se vrat.”

Stalo mu je do vašeg poslovnog odnosa. Brzo si savladao gramatiku. Umeš da se dovijaš. Smišljaš reklame za nekvalitetne masažere. Odlučan je da uspete. Njegova upornost i tvoje nadahnuće. Uzalud volim da potkivam konje kad ih više niko ne jaše. Citiraš praktičnu knjigu za uspešne pojedince. Govoriš bez akcenta. Čisto i pravilno. Misliš da mu treba verovati. Oslovljavaš ga sa Trend. Poznajete se čitav život. Skrećeš mu pažnju na činjenice. Citiraš poglavara vaše male istrebljene zajednice. Bilo je dosta prilika da te zajebe, ali nije. Obojica ste na korak da ne budete više nevidljivi.

„Nije baš kao što su pričali.”

„Misliš, nema njihovih žena koje čekaju na nas? Naviknute na nerad. Nezasite. Promukle.”

„Nema ni pristojne šljake.”

„Kruže glasine da ima još bolje, ako nastavimo dalje.”

„Kakve su to poluistine?”

„Proverene.”

Trend traži da se stalno menjaš. Onako kako protumači da je dobro. Ima ograničen fond reči, ali čuje svašta. Trenutno održava javni toalet za uslišene. To je prolazna faza. Ne preispituj savete. Ubeđuješ sebe: usudi se da misliš. Budi razuman. Ograniči svoja očekivanja. Umetnost ne donosi velike promene. Dobra reklama menja navike. Uverljivo obraćanje ciljnoj grupi, pružiće Trendu neprekidni kanal komunikacije. S Bogom. S kosmičkom silom. Koga god da pozove i zahvali. Preživeli ste oluju na malom splavu, probijajući se kroz talase koji su nosili utopljene. Postepeno. U odmerenim dozama odaje ti svoje sramne tajne. Konj radije provodi dan jureći za kobilama, kako mu volja, umesto da vuče zaprežna kola.

Trend ti veruje. Ispoveda se uz mate čaj.

„ .”

„”

„ .”

„”

*

Svet iz kog dolaziš, blatnjav i korumpiran, zna da ispriča priču. Svet koji upoznaješ, nastanjen kastriranim muškarcima, umoran od ostvarenih želja, želi tvoju patnju. To ga raduje. Pomera iz mesta i tera da diskutuje o čoveku koji je preživeo obračune, nemaštinu i nemoć da iskali bes. Jasan ti je rasplet. Epohalna dela su sahranjena u skupocenim mermernim sanducima. Produkt tvog rada se konzumira kao mleko vino pred spavanje. Pišeš za nekog kome su potrebna sitna zadovoljstva, da nadomesti apatiju stvarnog života unutar regulisanih odnosa. Prodaješ iskustva. Neuobičajena svakodnevna proživljavanja. Ovde negde, započinje dalji razvoj tvog bića. Ne vraćamo se na iste teme. To smo popili. Protraći život jureći nagrade. Najbliža tačka uspehu gde neko tvog porekla može da se nađe. Jel’ bi bežao da si ti nečije odlikovanje? Trend tupka prstom o masivni mesingani sto. Očekuje priznanje.

„Imaš sreće. Deset procenata je tvoje.”

Trend kaže da je jedina validna potvrda koliko si dobar u nečemu – zarada. Sve ostalo je bezvredno. Hvalospevi pružaju kraktotrajnu, lažnu predstavu uspeha. Novac ti daje za pravo da uvek budeš upravu.

„Da je barem pola-pola…”

*

Budućnost koja proističe iz jedne nedonešene odluke vidiš ovako:

Knjiga I: Mitovi o uzgajanju kaučuka

U pauzama poslova za Trenda pisao si o vašem odrastanju na selu. O magarcu kog si krišom uzjahao, a on je pomahnitalo jurnuo, preko niske kamene ograde, nadražen mirisom. I nisi mogao da ga zaustaviš. Ispustio si štap i cipelu. Držao si se čvrsto, žmureći. Bila je tu i jedna rupa, kroz koju su samo bezgrešni mogli da se provuku. Ljudska priroda je nedoslednost. Pisao si i o majci. O nekim ljudima koji su prokockali tvoju mladost. O usahlom izvoru nafte i bunaru pod drvetom, zatrpanim smokvama.

Knjiga II: Korov

Odbijena šest puta.

Knjiga III: Podvizi nas sitnih

Prisetio si se svih očevih fotografija i priča koje je ushićeno ponavljao uvek kada bi otvorili limenu kutiju od čajnih kolača, u koju su se ugnezdili suveniri sa njegovih skitanja. Putovanja si iskoristio kao osnovni motiv za pripovedanje. Obmanjivati je zabavno. Istina je u tečnom agregatnom stanju. Nisi lagao. Uglavnom si izmislio sećanja. Verovali su ti. Bezuslovno. Za početak dvojica. Ispostavilo se dvojica bitnih faktora za to što tvoje slabašno telo predstavlja. Nikada nisu doveli u pitanje kredibilitet i poznavanje gradskih trgova s početka dvadest prvog veka. Donosiš dobru zaradu i bonus poene. Tako im je bolje. Mogli bi da steknete zavidan društveni ugled kada bi tvoj utopijski narativ držao konzumente zadovoljnim makar još dva izdanja.

Knjiga IV: Elementarne nepogode

Zna se odakle dolaziš. Ne možeš ti da pišeš o ukidanju države i problemima rada. Možeš da prodaš razrađenu anarhističku ideju buntovnicima na glasu i ostariš u miru. Inače odbijena, kao štetna i opasna.

Knjiga II: Sisari

Pišeš drugu knjigu po peti put, ali ne uspevaš da se otrgneš savetima da je bolje pisati Knjigu V.

Više ne znaš da li vrediš.

Ne težiš.

Ne naginješ.

Trend te teši želeći da izbegneš nervni slom:

Što više vina i sa lakoćom ćeš podneti sve svoje promašaje.

*

Iz usamljenosti vičeš:

„Donesi mi neku drogu.”

Iz prostorije za odlaganje čuješ zujanje brojača.

Ljudi su definisani prastarim svetskim poretkom. Iste navike i stremljenja. Praznina vapi za karakterom. Slovo, broj, simbol. Ispuniti prostor. Dok pišeš čini ti se da je rupa uvek na istom mestu. Ne vezuj se za sranja. Najumnija beleška iz marta prošle godine. Prošla je godina. U aprilu si dobio ispomoć da se snađeš. Greškom si sate proveo analizirajući pumpicu za mlaženje. Mislio si da je uređaj za potkrepljenje svesti. Nešto što dobije neko jer je poseban. Ego zaudara na trulu paštetu. Veruješ da si prepoznat. Radiš. Ne obraćaš pažnju. Miris plesni ti ne smeta, kao ni sopstveni prdež. Ljudi obožavaju sranja. Majska beleška. Ljudima treba pružati sranja. Trend razmišljaš da istetovira na bicepsu.

Nikada te neće prihvatiti kao sebi ravnog. Razvijen je biznis i troše se bogatstva na tvoju integraciju. Celokupna halabuka omogućava ti da imaš prostora. Dodatni kubni metri nemaju pravu svrhu. Stvaraju privid da nema pritiska. Inače moraš da iskoreniš neke loše navike ili ćeš propasti. Zaklinješ se. Data reč ima posebnu vrednost.

Preko noći se sve menja. Stvari se odigravaju brzo pa ne pokušavaš da ispratiš, već samo glumiš da si iznenađen.

„Podvizi nas sitnih” su proglašeni za najbolju knjigu u negovornom području. Tebi kao autoru pristizale su ponude za oralno zadovoljavanje od strane obaveštenih ljudskih bića. Na trenutak si doveo u pitanje orijentaciju. U opticaju su bile i neke plišane igračke oblika bubamare i jedna aždaja. Pristao si na dve ponude koje su ti delovale posebno zanimljive. Obe su te naterale da prekršiš osnovno pravilo kolektiva o količini otpada.

„Pomalo ti zavidim.”

Trend loše doživljava tvoj uspeh. Šalje ti nejasne, samokritične poruke. Šteta što idioti ne prate umetničko stvaralaštvo, prenerazili bi se kad bi spoznali koliko su neoriginalni i bezlični, jer je oduvek bilo ponajviše idiota, kako ovde tako i kod kuće.

Odlaziš visoko.

Postaješ uslišen.

*

Građansko društvo se ogleda u saživotu socioekonomskih klasa. Više nisi duh. Sada si stvaran. Radiš na sebi. Živiš bez ikakve filozofije i razvijaš instinkt za posedovanjem. Gutaš slatkiše misleći da je blagodet prošvercovana pravo iz raja. Gde prestaje stihija romantičarskog konzumerizma? – odjekuje tvojim praznim srcem. Poseduješ teritoriju i propratna pomagala, a nisi vlasnik svoje sudbine. Video si jednom jednu filipinsku pičkicu. Očima deteta kog je rodila i predala ustrojstvu. Ima crn, hipnotišući mladež na desnoj stidnoj usni. Zavisi odakle gledaš. Obrasla je sitnim rastinjem. Uzbuđuje te do ludila. A ludilo je lek. Bacio bi se kroz prozor. U tebi tinja čežnja. Umoran si od suzdržavanja. Postaješ imun na fenomen kolektivnog tripovanja. Ka uspehu se odnosiš kao prema preležanim boginjama. Susrećete se dok odlažete razvrstano smeće. Merite kilograme. Jednom je želela da baci nešto više. Prebacio si u svoju korpu sve konzerve. Prošaptala je izvini. Kada je odlazila, pred redom skenera, rekla je nešto glasnije hvala. Proći će i to. Ako možeš da dočekaš kraj posrnuća. Jednog jutra će zaista svanuti. Nestaće zadah polarne noći. I biće toplo. Rešenje je u samokontroli. Provera doprinosa zagađivanju postaće nepotrebna. Razmišljaš o tome. Kako je nekada bilo. Toga se ne sećaš. Da li je život bez kontrole uopšte moguć? Strahovi su odgajani. Smišljeni. Usmereni. Nadobudni bi rekli da postoji šema.

Trend više ne komunicira.

Ne postoji.

Dovodiš u pitanje mogućnost da je plod tvoje mašte.

*

Ne pružaš Trendu ruku. Talasi su halapljivi. Ljubiš ga u čelo i odmačinješ. Suviše ste daleko od sigurne obale. Predosećaš ili samouverno znaš ishod vaše potrage. Prezireš pohlepni svet koji te kroz njegove oči umiljato gleda. Doziva te – jedinstvenim matičnim brojem građana. Ignorišeš ga i okrećeš se ka deliću plavog neba. Oblaci se u daljini polako razilaze.

Ostaješ sam na plovilu.

Ogledaš se u mutnoj vodi.

Ogledaš se u umrljan izlog.

Ogledaš se u konkavan otvor mašine za pranje.

Šta vidiš?

Vidim duhove.

Drže moj novi svet da se ne raspadne.

__________________________________________________________________________________________

MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča „Bending” (2010.) i „Produžetak vrste” (2019.). Priče su mu objavljivane po časopisima i zbornicima (ARS, Dometi, Povelja, Trash) i uvršćene u uži izbor književnih nagrada u regionu (Europe Short Story, Lapis Histriae, Zvona i Nari, Andra Gavrilović, Miodrag Borisavljević).

književna premijera: ROMAN DRAGANE MOKAN “33 SNA”, Partizanska knjiga, 4/2021; fragmenti

Puca monitor. Na Internetu se svi svađaju. Nekada čupaju jedni drugima kosu i nanose lakše i teže povrede. Niko više ne liže niti ljubi tuđu fotografiju. Gađaju se smrdibubama, dimnim bombama. Mitraljezima idu na vrapce, komšije i ulične grafite. Hladnim oružjem kolju loše vreme.
Naravno da nas je deda vodio na cirkusku predstavu. Najavljivali su je ulični prodavci lubenica kroz megafon. Po dolasku kući s ovog doživljaja, silno smo se posvađale ko će pre roditeljima da ispriča kako smo se rukovale s majmunom. Otimale smo se oko slušalice fiksnog telefona.
Uglavnom je sve do sada napisano izokretanje istine. Ona neće da se raspravlja sa mnom. Ja sam ljuta. Trčim oko nje kao debeli poni s perjanicom na glavi dok opisuje kvrgavu šimpanzinu šaku prekrivenu crnim dlakama.
Odlična porodična izleta u cirkusu
Uzeli smo dva deteta starosti pet i osam godina u cirkus. To je porodična operacija s prijateljskom atmosferom, ima životinja i akrobata. Ovo je drugi put kada pođemo.
(Ovaj komentar je subjektivno mišljenje, translated by Google)
Sad obe volimo cirkus isključivo kada lavovi prožderu svoje dresere.

***                                             

Kako se ja osećam dok trpim neprijatnost, shvatim tek kad legnem u svoj krevet, obe mačke zauzmu svoja mesta i počnu da predu. Opustim se.
Lažno sam se smejala, predugo se zadržala u razgovoru s licima u koja ne mogu da se zagnjurim, nisam sebe u istini otkrivala, lažno sam se smejala, nisam prekidala zlobne i bolne priče zlih naratora, lažno sam se smejala pa me sad bole obrazi. Nisam podelila mišljenje, nisam se zauzela za ono što je moje, glava tupo pulsira.
Mačke spavaju po ceo dan ali, kada su aktivne, u jednom skoku zubima prekolju goluba. Očnjaci u grkljanu. Nisu čak ni gladne. Uzimam ih za primer.
Kako se ja osećam kad ne trpim neprijatnost shvatim dok posmatram rastući otisak dlana na obrazu čoveka koji mi nepozvan tu neprijatnost poklanja na stepnicama kafane u ranu zoru. Zubi škrguću, disanje se ubrzava, prsti stiskaju u pesnicu, pete čizama ukopavaju u asfalt. Ja sam od onih za koju će drugarice reći: „Bila je blaga i stalno nasmejana, nije nam jasno kako je ovo moglo da se desi.“

***                                     

U velikom gradu sam postala špijun. Lažno se predstavljam i skupljam informacije za prikrivenu sebe. Potajno sam opsednuta:
1. Ružnim filmskim zvezdama
2. pistama, zelenim, svežim
3. davnim šetnjama
4. zabravljenim podrumskim prozorima.
Fotografski sam aparat. Razočarani pogled na ljudske obrise.
U sivim zgradama, sasvim sam sigurna, postoji makar neka strast. Ubeđujem se. Ovde i tamo jaganjci oblaka ogledaju se u njihovim staklastim očima. Nekada čekam da poskoče, namignu, protegnu ruke kao put ka zagrljaju.
Pratioci višespratnica, asfaltirani trotoari i putevi, osmehuju se tužno, ponekad namrštenog čela.
Pruga betonske sreće je uska. Rečenice upućene neznancima hodaju pažljivo, kao po vrpci.

***

DRAGANA MOKAN rođena je 1981. u Zrenjaninu. Živi i radi u Beogradu. Autorka je zbirke poezije “Kako mi je prošlo vreme”, zbirke priča “Pustite im laganu muziku” i romana “33 sna”. Dobitnica je brojnih nagrada za poeziju i prozu.

DVA ČETVRTKA POEZIJE BOŽIDARA BREZINŠČAKA BAGOLE (1/2): POEZIJA I VINO

ZRELOST

ne opterećuje me
broj godina

iz dana u dan
sve je ljepši ovaj svijet

ovo nisu dani
mladenačke ludosti

ne razmišljam
o zakašnjelosti

opušten 
slatkoćom zrelosti

***

POEZIJA I VINO

poslije festivala
o poeziji i rujnom vinu
prenoćio sam u đačkom hostelu
starodrevnog grada ptuja

cijelu noć žeđao sam
za ljubavnim napitkom
od meda đumbira i limuna

ujutro me uz blago rominjanje kiše
probude stara crkvena zvona

svim svojim bićem osjetih
da će raspjevanost novog dana
uroditi čudesnim otkrićem

umiven i posve priseban
napustio sam đački hostel
i pokupio se veselo raspoložen
bez ikakvih suvišnih stvari
u ostavu svog srca

***

MISAO NA NJU                           

budi prijatelj                                               
ne budi osvajač
savjetuje mi misao na nju 

budi svijetli lik                                 
ne budi spomenik
poručuje mi misao na nju

budi darežljiv
ne budi zajedljiv
uzvisuje me misao na nju

budi posvetitelj
ne budi oskvrnitelj
obvezuje me misao na nju

***

KNJIGE I SNOVI

u potkrovnoj spavaonici
preostaju mi jedino knjige i snovi
bez kojih je nezamisliva svakodnevica               

uzeo sam u ruke ljubavni roman
sjena na unutarnjem pejzažu
s pouzdanjem u dubok san

i doista sam sanjao
blijedi mjesec nad jelkama
ženu koja je pobjegla iz knjige

odjeća joj nestala u sjeni
tijelo joj postalo nebeski plavo 
lice joj zasjalo kao sunce                                     

ne znam jesmo li se ljubili
je li to bila lahorka ili anuška
ili tek moja razgaljena duša 

***

VENERIN BRIJEG

              po sorenu kierkeggardu

u srednjem vijeku
mnogo se govorilo o brijegu
kojeg nije lako pronaći

na tom brijegu
nema odvagivanja
ni napornog nagađanja

prevladava putenost
nema kraja naslađivanju
odjekuju vrisak i buka
podivljala plesa

plesa koji nije plod grijeha
jer to postane tek kad ga ošineš
svojom grešnom mišlju

***

MIRIS PROLJEĆA

djeca odjevena u maškare
trčkaraju od kuće do kuće

promatram ih s prozora
divim se njihovom poletu

ne čujem ništa drugo
osim pjesme za debelu repu

ispijem čašu vina naiskap
i postanem dobro raspoložen

više ne vidim maškare na ulici
poklade osjećam u svojoj glavi

u zraku se nešto čudno događa
opija me miris proljeća

____________________________________________________________________________________________

BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA rođen je 9. studenog 1947. u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Srednju vjersku školu završio je na Svetom Duhu u Zagrebu. Već kao gimnazijalac pisao je pjesme, pripovijetke i književne osvrte. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke Žrtva unatoč svemu s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973. godine morao je smjesta napustiti zgradu bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu. Kao diplomirani teolog i „gastarbajter“ upisao je studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog jezika, urednik radničkih novina, rukovoditelj službe za informiranje i kulturu te kadrovski direktor Tvornice stakla Straža. U tri mandata bio je načelnik općine Hum na Sutli, a od 2012. uživa pišući i prevodeći na svom rodnom brijegu.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatskog filozofskog društva i Esperantskog društva Trixini. Dobitnik je „Nagrade fonda A. B. Šimić“ za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za duhovno pjesništvo 2010., „Nagrade Rikard Jorgovanić“ za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013., „Nagrade Franjo Horvat Kiš“ za najbolji putopis 2017. i „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za najbolji duhovni putopis 2018. Predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. REDOM DANICE HRVATSKE S LIKOM MARKA MARULIĆA za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. PLAKETU ZA ŽIVOTNO DJELO, a Općina Hum na Sutli 2017. PRIZNANJE ZA ŽIVOTNO DJELO.

Objavio je 9 pjesničkih zbirki, 4 romana, 2 zbirke pripovijedaka, 2 knjige dnevničkih zapisa, te po jednu knjigu eseja i putopisa. Preveo je sa slovenskog na hrvatski 8 knjiga pjesama, 9 romana te 7 knjiga s područja teologije i psihologije. S njemačkog jezika preveo je 12 teoloških knjiga, 3 psihološke te 5 knjiga o sjajnom zdravlju. S esperantskog jezika preveo je nekoliko intervjuja, putopisa te pjesničkih i proznih izbora. Posljednjih mjeseci zaokupljen je prevođenjem opsežnog epa (40.000 stihova!) Vrata nepovrata slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Sanja Atanasovska

POEZIJA SANJE ATANASOVSKE

OČI BOJE KAVE

Jedan je oblak pao u vinograd
neki čovjek je govorio sam sa sobom
brda su mirisala na požar
stanovnici susjednog sela
ukrali su nam sunce.

Preda mnom su četiri fildžana
sve do jednog sam ih ispraznila
previše za jedan dan
premalo za jednog čovjeka
zato nosim oči boje kave.

***

ZA TEBE ČUVAM SAFIRE

Bio si voljen i nesuđen
sada si samo dobar prijatelj
ti koji budiš u mojim mislima proljeće
za tebe čuvam safire
kada će drugi otići
ti ćeš ostati sa svojim lijepim riječima
vrednijim od zlata
prije sna
šaljem ti telepatske poruke
voljen si i poseban
za te, samo za te čuvam safire.

***

NAZVAH TE

Nazvah te divljim vjetrom
I pustih te da se igraš
s mojim čuperkom
nazvah te šumskom jagodom
i željah okusiti tvoje crvenilo
nazvah te bijelim narcisom
i ostavih te da se zaljubiš
u samoga sebe.

***

PISMO DESET PRSTIJU

Imam samo deset prstiju
i jedno pismo koje odstaja
u ladici moga života,
jer nemam ljubavi crvene u svijetu ružičastom
ni zelene nade u sivoj svagdašnjici,
ni bijele svjetlosti
što će me dovesti k tebi
Nemam staze s koje bih krenula
ni mjesta na kojeg bih stigla
Imam samo deset prstiju
i jedno pismo
kojemu se po tko zna koji put navraćam
i pišem ga, prepisujem, dopisujem
za tebe i samo tebi.

***

POSLJEDNJE ZBOGOM

Izabrao si najgoru varijantu
odustavši od mene u mislima
još jedan udar
još jedan slomljen stup
i nakon ovog
još me samo kamenovanje ubiti može
posljednje zbogom
je čaša neprolivenih suza
tvrdoglava sam i superiorna
ne prihvaćam isprike
koje ionako ne mijenjaju ništa
neka bude kako želiš
i neka bude posljednje.

***

SLOMILI STE ME

Ušli ste u moju tamnu stranu
i bez razloga me slomili
bacili ste po jedno koplje
na moju baršunastu dušu
skrojili mi tužno nebo
i iznad glave mi ga postavili
oduzeli ste mi zrak i vodu
i srce mi uspavali
da ne osjećam bol
na sitne ste me komadiće
nemilosrdno slomili,
a ja ću zažmiriti
i kao uvijek, oprostiti.

***

MINUTA PREZIRA

Dala sam im godine ljubavi,
a vratili mi s minutom prezira.

Gledam svoju nesreću
u talogu kave
živim život
s pitanjima bez odgovora.
Kroz stakleni mi prozor
dotiču ruku za utjehu
i u njihovim očima kukavice lete,
a ja dobivam tek minutu prezira.
Samoća nema veze s profesijom
ni s poezijom
zapalit ću sve laži od papira
dajte mi samo minutu prezira.

___________________________________________________________________________________________

SANJA ATANASOVSKA (Kumanovo, 1985.) je makedonska novinarka i pjesnikinja. 2015. je objavila pjesničku zbirku Pismo deset prstiju koja je dobila nagradu „Lesnovska zvona“ za najbolju debitantsku knjigu. Elektroničku knjigu poezije Tapija života objavila joj je Zaklada Makedonika 2017., a iste godine dobiva kagradu „Karamanov“ za zbirku poezije Zlatni vrt koja ima i audio verziju. Iste godine, 2017. je osvojila treće mjesto na književnom festivalu „Panonski galeb“u Subotici. 2019. boravila je u Cetinju na književnoj rezidenciji. Iste, 2019. godine objavila je zbirku poezije Šafrane moj u izdanju „Slovo ljubve-bukvi“ iz Skopja, a 2020. i zbirku Afrodita trči za vjetrenjačama kod istog izdavača. Objavljuje poeziju u mnogim časopisima u regiji.

NOVE PJESME JOSIPA ČEKOLJA

***

odrasli smo u jednom slomu krila vretenca

prozori već mjesecima ne poznaju zoru
i ruke nam postaju prozirne u vodi šećernih riba,
zagazio sam u brzac da nam ulovim barem jednu,
ubrao sam samo plavi kamen za svoje dišne otoke

ruke mirišu na smeđu i mirišu na šumu,
baka miriše na vrganje i kestenje,
pokupili smo strah šumskih
miševa, naučili smo
kako se sakriti od
drugih

šćućuriti se iza drva, u drvo, na drvo,
tijelo pretvoriti u mahovinu

jezici su umorni od dosade,
prsti su ti hladni od teškog nerada,
pričaj mi priču o istraživačima toplih krajeva,
o njihovim strašnim mačetama i tigrovim ožiljcima,
svilenim šatorima i ubodima komaraca, o uzbuđenju
zaboravljenoga grada ili raskoši pradavne grobnice

ovdje je mrak već legao na nebo,
ispružio svoje šape na krošnje drveća,
isplazio tišinu na svom hrapavom jeziku
i omotao nas svojim repom, naš svirepi bog

moja su pluća
rosna polja kukurijeka,
porušeni bijeli gradovi za vilinske konje

pođimo na počinak u čudesni tučak
i probudimo se u sljedećem desetljeću,
možda se dotad vrati Sveti Juraj iz podzemlja
i podigne mač nad šiljast pozojev vrat,
u kacigi možda donese prve jaglace
i povjetarac tvojih pupoljaka

u snu ti u očima lete zaigrana vretenca,
kad podigneš zavjese, možda izlete
u našu malu zelenu sobu,
možda se vrate krila
prvih mekih dana

***

pod prozorom žvrgolje putene ptice,
jar se nagnuo nad sunce i usmjerio ga u naša lica,
meka rumena djeca blistaju od pustolovnosti

ponekad se još rastužim kad zaronim u dažd,
kad sljeme gori u sivim oblacima,
kad vabe me vrazi u svoje grotlo

a mjesec me odano i ponizno čeka,
on je jedini opsjenar koji pruža ruku

ponekad se još okrećem i vraćam tebi,
tvojim prkošljivim prsima i skršenim idealima,
još te nosim u pjesmi predanih pčela

i mirisu kave i trpkosti hmelja i silini trna

moje skitnice, moje noćobdije i druga klatež
ponekad nisu dovoljni, ponekad mi se omakne pad,
raskrvarim si bradu svaki put kad se brijem
i srdim se na one koji me sibilariziraju
i svaki put kad se rasanim sjetim se
da mi smo samo plemeniti divljaci

ništa nam ne nedostaje, ni vode ni mlijeka,
ni kliktaja djece ni lepeta ptica, a još te nosim u ponekom stihu
i podsjećam te da bi i pčele voljele biti sretnije

***

podaj mi komad svježeg plavog neba,
neka mu u mekim obrazima ostanu tragovi tvojih jagodica,
kao u dizanom tijestu kad se klofa, i neka na toj nebnici budu dvije ptice

na rubu šume ponekad izrastu djeca,
među zvončićima i jaglacima, uvijek na međi
svjetlosti i mraka, odlutale crvene zvijezde iz iskrišta

nemoj ubirati takvu djecu,
pusti ih da dišu, samo ih srne smiju pogaziti,
pusti ih da plešu, samo ih ježevi smiju pokupiti

a kad se prislone kao čičak uz tvoju ruku,
budi nježan s njima, pokaži im svijet,
ali brani ih od onog izvan okvira
svježeg plavog neba

***

na kraju puta
postoji gnijezdo, brlog, lug,
mjesto toplo i tijesno,
prekrije te, sakrije te, zakrili te,
kad šake djedova i očeva polude,
kad se nebesa nepravedno
rasrde

i to mjesto treba graditi
uvijek iznova, od ubranog cvijeća,
otpalog lišća i granja, odlutale vune
i šačice ugrijane zemlje

plaše te, znam, plaše te
riječi obitelj, obitavati, prebivalište,
porodica, rod, izrod, porod, urod,
sve te osnovne ćelije društva,
tjeskobne kad su nesretne

ranjene srne strijeljaju iz samilosti,
lanad postaje siročad, dom im postaje izlomljen grom,
udisaj ribe izvan vode, rana s beskrajnim dnom,
začuđeno o, neizgovoren slom

krv nije ni mlijeko ni rosa,
brv je koju odnosi bremenita rijeka

neprospavane noći darujemo precima,
nelagoda im se pretvara u znoj, krivi su za naš nedovršen kroj,
praštati je lako, zaboravljati je teško, riječi su porezotine,
ponekad je skretanje opravdano da se ne desi još nesreća,
raskršća su uvijek opasna, izbor je uvijek pogrešan

gradi taj brlog u guduri, preživi zimu

_____________________________________________________________________________________

JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. u Zaboku. Student je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020). Kratke priče i poeziju objavljivao je u regionalnim i hrvatskim zbornicima i časopisima kao što su „Rukopisi“, „Riječi“, „Aleph“, „Svjetlo“ i dr. Zadnjih godina je ponajviše objavljivao u elektroničkim časopisima („Kritična masa“, „Strane“, „Čovjek-časopis“, „Poeziju na štrikove“ i dr.). Pjesnički rukopisi ušli su mu u uže krugove za nagrade „Na vrh jezika“ i „Zdravko Pucak“. Fantastična kratka priča „S druge strane rijeke“ na temelju anonimno provedenog natječaja ušla je u zbornik koji će biti objavljen 2021. u nakladi Mala zvona. Kratka priča „Kokoši ne letiju visoko“ objavljena je kao dio šireg izbora za nagradu „Sedmica i Kritična masa“. Sudjelovao je na književnim tribinama u Pančevu i Zagrebu, a u veljači 2021. izbor pjesama predstavljen mu je u emisiji „Poezija naglas“ na Trećem programu Hrvatskoga radija.

POEZIJA GALINE MAKSIMOVIĆ (iz rukopisne zbirke “DEVOJČICE ZA REVOLUCIJE”)

NAVIGACIJA

ovde ti je grad u kom su
proleterke i proleteri
od blata i oblaka
mesili smislene živote
„treći u jugoslaviji“
po broju fabrika
prosutih oko reke
iz koje si navodno
„supu mogla da skuvaš“
da si živela u jugoslaviji
al’ ne u onoj pogrešnoj

na kraju kraja grada
radnička kolonija iz šezdesetih
kojom su prevukli vinograde
pa u njoj tri veštačka peščana jezera
i pedesetak odsečno išpartanih ulica

onda naša ulica ni kratka ni dugačka
koju taksisti mešaju s onom ulicom pored

i u njoj kuće sa zidovima
ne mnogo debljim od tapeta
zidovima od čeličnog dima
uglja, drva i cigara
što svačemu ne da da izađe

i kad se krene ovim putem
stigne se gde su nas zalivali da porastemo

majke mlekom
babe belom kafom
očevi i dede pivom i rakijom

***

MATER DETINJU

dečaci su valjali kad se krade
kukuruz sa njive iza kolonije
da njima psuju mater detinju

dečaci su valjali da na ćošku
zapale vatru da svi zajedno
pečemo kradeni kukuruz
i da ga posle nikad ne jedemo

stariji dečaci posebno su valjali
da nas naši puste
da ostanemo duže
dok nas stariji dečaci paze

dok

pečemo kukuruz za nejelo
palimo palačke i kijamo
pružamo ruke plamenu

i ne razumemo o čemu stariji dečaci pričaju
zašto se tako podlo kikoću
i nikad neće da kažu zašto
i ne razumemo zašto je jedna od nas
što je tad imala jedanaest ili dvanaest
posle šetnje s tim jednim starijim dečakom
svaki dan plakala i ubrzo se odselila

pečeno nam cveće
koja od nas je rekla da je otišla
jer smo je zezale kako laže
da je dobila nagradu na teveu

***

SIR, UPALJAČ, KALENDAR, PLEJBOJ

prvo pravo sećanje:
naslonjena na frižider
u babinoj kuhinji
jedem komad sira
bez leba

mlekara, dedino preduzeće
razmazilo me je od tog prvog sećanja
dedi su za praznike slali pune kutije
kačkavalja, edamera, tost sira
kao nekad istaknutom radniku
sad valjda istaknutom penzioneru

pa gomile rokovnika i hemijskih
i upaljača da se igram kad niko ne gleda
i kalendara više nego što imamo zidova
da sa njih sečem slike
radnih ljudi od kojih neke znam
i pogona koje nikad neću znati

kad je deda baš baš ostario
do godina-povoda za loše viceve
u kutiji povrh sireva
pakovali su novogodišnje plejboje

samo što sam ja prva otvarala kutije zbog sira
i prva nalazila odštampane sise

posle su fabriku kupili neki francuzi
i više niko nije slao ni sireve ni plejboje

***

KAD JE ZOKI BEZ RUKU JEDNOM U NEČEMU POBEDIO

bile su dve vrste strašnih priča kad se skupimo uveče

1. izmišljene
– o duhovima iz napuštenih kuća po obodu kolonije
– o utvarama žena u belom što stopiraju na drumu
– o čudovištima od vodene trave u naša tri jezera

2. stvarne; dobro, njih je baš mnogo vrsta, ali na primer:
– one što se dese oko kritične tačke imeđu terena na male goliće
i kafane sa muralom dede s jagodinskim pivom
– one kad se jednom godišnje neko mlad tragično utopi u jezeru
– one kad nekog odvedu u zatvor a on neki miran povučen i svima dobar

(ima i onih najstvarnijih
što su se lepile po našim zidovima iznutra
ali to je već suviše nedobognikom
i te priče neće tek tako da se kažu)

jedna od ovih običnih stvarnih i strašnih priča
jeste priča o zokiju sakatom do ramena
zokiju kom smo se divile što zna
nogama da jede, nogama vozi traktor

ode zoki u kafanu
razvali se ko i svi
i kreće takmičenje

jedan kaže kolko je prošli mesec zaradio
sledeći kaže ja sam dosta više
sledeći kao kaže još više
zoki ćuti, jer znaju da pije na crtu

jedan kaže popio je sinoć deset piva
sledeći kaže jedanaest
sledeći isto jedanaest al’ pio je i rakije
zoki ćuti, svi znaju da zoki pije umereno

jedan kaže prebio je ženu eno je sva u modricama
pa drugi nije to ništa eno ona moja pljuje krv
pa treći kaže moja od bolova ni da mrdne iz kreveta
zoki ćuti, on ni pijan nikad nije tukao ženu

ode zoki kući i sve se misli srećan je s njom
nije bečka lepotica, koščata je, al’ vole se ko deca
ne bi je ni takao ni kad bi imao kako

al’ prođu neki dani i prođe još kafane
i još takmičenja
ko je čime i koliko grdno dokačio ženu
i zokiju bude krivo
zna da mu se sakatom smeju makar u sebi

i ode zoki još jednom kući i onda šutne ženu
da poljubi patos
i uzme da je gazi, šutira je, gazi, šutira, gazi
i oće di a podvikne al’ ne zna šta
pa viče u sebi na kafanske kompanjerose
na, na, oni će njemu da se smeju
pa makar i u sebi

žena se tu, što kažu, nije snašla
i posle joj danima ili godinama nije bilo dobro
a zoki je za svoj podvig
danima bio čašćavan pivom

eto, tako su tate pričale našim dečacima
a naši dečaci nama
dečaci su se smejali na to
a mi smo za svaki slučaj prelazile ulicu
kad vidimo sakatog zokija
krvavih ruku

***

OBRUČI I ŽERAVICA

neke od priča iz ulice
postale su strašne tek posle

na primer

leti su odnekuda dolazili mečkari
sa olinjalom mečkom u suknji od veštačkog cveća
i metalnim obručem sa šipkom do leđa
da mečka ne podivlja

očevi naši iznesu za mečku gajbu piva
mečka stuče zidarca u cugu
mečkari puste glas i lupaju u kante
igra mečka!
igra mečka!

mi se sve postrojimo
stidljivo pa sve bliže
sve kolko nas puste
pa igramo i mi
tada nam još ne daju piva
još ne vidimo obruč
ni šipke do svojih
povijenih leđa

dečaci stanu sa strane
gledaju sa drveća
bacaju kamenje mečki
a pogađaju nas
i neće bliže da priđu
ne tako kao mi

očevi nam zaurlaju
od pivske pene i smeha
igra mečka!
igra mečka!
igra mečka!

majke mečkarima iznose
para i kolača
kažu valja se protiv uroka
da mi ti sine ne budeš trontava

mečkari vode mečku u sledeću ulicu
dok se zverina negde ne sruči od piva

tek ćemo posle saznati da je mečka
učila da igra na žeravici
ništa drugačije nego sve mi.

***

TRG

bila sam na četiri protesta
samo ove nedelje
svetom besni nepoznati virus
i još nekoliko manjih apokalipsi
na ulici sam jer kažu da opet liči
na ono opasno i sirovo
što nam je jednom donelo demokratiju
vežbam valjda to sirovo opasno
za kad stvarno dođe red na nas

sad ne znam je l’ mi gore
što ću se možda zaraziti
ili što sam pred policijom
čiji su suzavci jedva
malo mlađi od mene
ili što marširam s tipovima
punim vlažnih snova
o povratku u srednji vek
znate ih
jedni takvi su nas pravili
drugi rasli sa nama

ako se ipak opet sve sretnemo
neka to bude na ogromnom trgu
naša ulica odavno nije dovoljna
neka trg pukne u odjeku marša
kad nas konačno bude spremnih
i kada kažemo sve

tačno znam
ti što si živela kod transformatora
rekla bi naši su trgovi premali za sve nas
ti što si ljubila dečka na blic
rekla bi ja nemam vremena
i još neke biste rekle
da vas bole grla
od cigara
od svađe s muževima
od urlanja na decu
od ćutanja

a to tako nema veze
hajdemo i da ćutimo zajedno
jer su nam i tišine
ispunjene vriskom

i mi iz naše ulice
i one iz mostarske i devetog maja
i iz one neasfaltirane do jezera
i iz ulica za koje i ne znamo
da sve stanemo na taj trg
da nas čuju kako ćutimo
naše su ćutnje eksplozije
ućutaće i oni
što nam večito kradu
vazduh iz pluća i glas iz grla

____________________________________________________________________________________

GALINA MAKSIMOVIĆ rođena je u Zrenjaninu 1993. godine. Radila je kao konobarica, sezonska radnica, razvodnica u pozorištu, administratorka baza podataka, freelance content writer, filmska kritičarka, dramaturškinja/dramska autorka na nekoliko predstava i performansa, radnica u nevladinom sektoru. Suosnivačica je Kino kluba Zrenjanin. Dobitnica nagrade “Josip Kulundžić (Fakultet dramskih umetnosti, Beograd) i Best Young Critic (AltCine, Grčka). Poslednjih godinu i po dana zaposlena je u Rekonstrukciji Ženskom fondu. Najveći deo budno provedenog vremena posvećena je feminističkom/levom aktivizmu u različitim oblicima.
2021. bila je jedna od finalistkinja konkursa “Trgni se! Poezija!” izdavačke kuće Treći trg sa rukopisnom zbirkom “Devojčice za revolucije”.

stranci u noći: PETR HRUŠKA – Pet pjesama

– iz zbirke “DAN VELIK KAO OBORENI JELEN /Izabrane pjesme/” – izabrao i s češkog preveo MATIJA IVAČIĆ, Umjetnička organizacija Artikulacije, Koprivnica, 2018. –

PRENOĆIŠTE

Šleperi su urlikali kao izgladnjela
noćna zvjerad
doviknula si mi cijenu
sobe za dvoje
tip s benzinske
ispijen od nespavanja
vodio nas je zatim po strmom stubištu
Berlin Krakov Trst sve je
bilo iza nas
nikada nisam vidio
tako usku sobu
kad smo se htjeli okrenuti
morali smo se zagrliti

***

IZBLIJEDJELI RELJEF

Lavovi više nisu tu.
Bika trgaju tek njihove šape,
dok on antički,
iz nutrine umire.

Bože, daj
da ne zalutam u mjestima
gdje tumaraju tek
ti beznogi lavovi.

***

OSTRAVA – MARIÁNSKÉ HORY

noćni prozor prodavaonice
plastična vrećica
sjedenje na benzinskoj
ljudima što dolaze iz mraka
sa četrdeset i više
Mars je vrlo blizu
ne mogu se isključiti
kriptoendolitotrofni mikroorganizmi
ondje ispod kamenja
netko na benzinskoj ima rođendan
plastična vrećica
naizmjence se podižu glave
ne može se isključiti
da mrlje na nekim kamenima
predstavljaju život

***

NAKON NESREĆE

Zasad ovdje odložite stvari.

Netko je napravio mjesta na polici,
u ladici ili ormaru.
I netko nakon nesreće
ovdje odlaže svoje osobne stvari,
uboge i gorde.

Nebitno je što se zbilo.
Nebitno je u kojem smo sirotištu.
Sve uzmiče pred strašnom ljepotom
ovog zasad
u kojem netko poravnava preostale stvari.

***

PAPRENJAČE

Nije bilo ničeg
tek žvrljotine golih grmova
na rubu šume
i nečist sjenica
i prijeteće bijela svjetlost popodneva
kao nakon dovršetka svijeta
Tada je našla
prvu paprenjaču
narančastu mrlju u starosti trave
a zatim je
on pronašao drugu
zatim su ih pronalazili neprestano
ispod žvrljotina grmova
iskakale su mrlje
razmiljele su se svrbljivo
kamo god usmjerili pogled
nisu stigli brati
Stajali su
u dovršenom svijetu
ozareni narančastim obiljem
jesenjih paprenjača

_____________________________________________________________

PETR HRUŠKA (Ostrava, 1964) jedan je od najvažnijih i najcjenjenijih suvremenih čeških pjesnika. Debitirao je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća zbirkom poezije Dnevne sobe nemira (1995). Uslijedile su zbirke Mjeseci (1998), Ta su se vrata uvijek zatvarala (2002), Auti ulaze u brodove (2007) i Dramari (2012), poetski zapisi Jedna rečenica (2015) te pjesnička zbirka Posinak (2017). Zastupljen je u brojnim češkim i inozemnim antologijama, a njegove su pjesme prevođene na engleski, francuski, njemački, talijanski, nizozemski, poljski, slovenski, ruski, mađarski, hrvatski i druge jezike. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, između ostalog Dresdenske nagrade za liriku (1998) i češke Državne nagrade za književnost (2013). Zaposlen je u Zavodu za češku književnost pri češkoj Akademiji znanosti, a predavao je književnost na sveučilištima u Ostravi, Opavi i Brnu.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

MATIJA IVAČIĆ rođen je u Koprivnici 1984. godine. 2008. godine diplomirao je komparativnu književnost te češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2014. godine. Docent je na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti, Katedri za češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi s češkog jezika te je član uredništva književnog časopisa Artikulacije.

DVIJE PJESME ŽARKA MILENKOVIĆA

O SEĆANJU I ZABORAVU

Ono što ostaje u sećanju
ne zavisi samo od nas
Već i od ljudi s kojima se srećemo
S kojima putujemo u memljivim autobusima,
Sporim vozovima
Od osoba s kojima delimo hostelsku sobu
Čije nas hrkanje budi usred noći
Naše sećanje zavisi i od ptica,
njihovog veselog cvrkutanja ili upozoravajućeg graktanja
Od mirisa tela, mirisa cveća, mirisa nas samih
Mirisa sunca, kiše, snega. Prostora i vremena
Ono što ostaje u sećanju zavisi i od zaborava
Onog blaga kroz čije sito ispada trunje
A nas se neće sećati
Jer ništa nismo ostavili
Ništa osim patnje
Ništa osim smrti
Ništa osim zala kojima smo redovno
I obilato darivali ovaj svet
Ništa nismo govorili o ljubavi
Ništa nismo kazivali o sreći jer nikada nismo bili
ni srećni niti zaljubljeni
I šta bismo takvi mogli ostaviti
Ništa osim zaborava

***

SUŠTINA

      Za Aleksandra Stojakovića

Dok pokušavam da jedno dosadno popodne
Pretočim u stihove i napišem jednu sasvim običnu pesmu
Kojom će svi biti oduševljeni
Jer svaka obična pesma
Govori da je život sasvim neobičan
Jedna mi misao pada na pamet
Jedan stih ili dva u kome se sažima
Sva suština običnog:
U mom mestu ulice su imenovane odskora
Ali pre toga, u njima niko nije zalutao

***

ŽARKO MILENKOVIĆ (1988, Priština) doktorand je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Odsek za srpsku književnost. Piše poeziju (objavljene zbirke: Kenotaf, 2011. i Krhotine leta 2019), kratke priče, književnu i umetničku kritiku i naučne radove iz oblasti književnosti. Oblasti interesovanja su mu srpska poezija XX veka i savremena srpska poezija, sakralno u književnosti, savremena ženska književnost kvir i studije roda. Priredio je izabrane pesme Dragomira Kostića – “Put u Mikenu i uredio zbornike radova Dušan Kovačević: ideologija, čovek, drama” (2017); “Sarić: svetlost, stvaranje, strah” (2018); “Zlata Kocić: slavuji, ljiljani, lestve” (2019) i “Ivan Negrišorac, pesničke i kulturološke dominante” (2020). Stalni je kritičar časopisa “Koraci”. Urednik je književnog programa i književnih izdanja Doma kulture „Gračanica“ u Gračanici.

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Aleš Jelenko

POEZIJA ALEŠA JELENKA (iz ciklusa “TERRA INCOGNITA”)

POLOŽAJ TEKUĆINE

Voda
ne pere
tijelo,

tijelo
pere
vodu

koja teče
u prazno
kako bi

samo dobila
neku funkciju,
neku ulogu,

u tom – 
pločicama
obavijenom – 

prostoru.

***

SUOČAVANJE

Taj pogled,

te oči,
koje u me
postavljaju
neko novo
tijelo
od pukih
udisaja.

Potpuno sam
neprepoznatljiv,
iscrtavam se
iznova
i krive su
te oči,
te oči i

taj pogled.

***

AKO JESI, I JA SAM

Kada me ti
ne bi poznavao,

ne bih postojao;

postojim
samo u trenutku

tvoje prisutnosti,

pri tvojoj
odsutnosti

me nema.

Time
je moje postojanje

potpuno nevažno,

što znači,
da je važno

samo tvoje.

Tko od nas
dakle zaista
postoji?

***

ČEPRKANJE PO TAVANU

Moji se dlanovi
uvijek drže

samo jučerašnjih slika,
nikada današnjih

(o budućnosti
radije ne razmišljam),

kako bi samo na tren
ostvarile kontakt

s duhovima,
nestalim glasovima – 

»And how to make contact
with the unknown?« – 

koji bi osmislili stvarnost
i naselili realnost.

O, vi, duhovi,
koje ne mogu

primiti za kosu
jer je nema,

jer vas nema.

***

UTOPIJA

Nevjerojatan je osjećaj potreban
za smrt.

Nije, naime, riječ o nečemu
fizikalnome,

o nečemu vidljivome,
riječ je o smrti.

Riječ je o smrti
koja nikada nije crvena,

vazda bijela. Vazda bijela
poput rođenja djeteta.

Ovu se neporecivu istinu
ne može naučiti.

Sjedne na rame
pri povezivanju slova

na papiru,
poput otkrića.

Nigdje nisam pronašao
toliko prihvaćanja

kao u poeziji.
Nigdje.

I kada budem umirao,
umrijet ću

s ciljem
da bi me

čitali.

***

MRLJE NA PAPIRU

Moj
govor

je
ono,

što se ne
govori

niti
izgovori.

Moj
govor

je
posve

izvan
govora.

***

TO PITANJE

Može li
struja
koja strese

čovjeka,
stresti
i

duha?
Ne
znamo…

***

ALEŠ JELENKO (Celje, 1986.) iz Slovenskih Konjica.
Autor je pjesničkih zbirki Kontejner (2016), Prvobitni govor (2017) i (Ne)postojanje (2018) te stručnih knjiga Sukob s moralom (2010) i Utjecaj etike na inovacije i gospodarski razvoj (2019). Prošle je godine (2020.) objavljen njegov prvijenac kratke proze Priče iz podzemlja, a ove godine knjiga dramskih tekstova za kazališta mladih naslova Praznina (2021).
Uskoro mu izlazi nova pjesnička zbirka Paralelni svemiri s popratnom riječju Muanisa Sinanovića. Knjigu uređuje Marjan Pungartnik, a objavit će je Mariborsko književno društvo.
Objavljuje u svim istaknutim književnim časopisima u Sloveniji – Literaturi, Sodobnosti, Apokalipsi, Poetikonu, Mentoru, Zvonu, Rasti, Vpogledu.
Dvostruki je finalist Festivala mlade književnosti Urška, finalist Pjesničkog turnira, dobitnik Mentorovih feferona za najbolju protestnu pjesmu, pobjednik međunarodnog natjecanja Ritratti di poesia u Rimu i dobitnik Općinske Prešernove nagrade u Slov. Konjicah. Dobio je treću nagradu za ciklus poezije na pjesničkom natjecanju časopisa Mladika u Trstu, a nedavno je sudjelovao (ove godine, naravno, online) na međunarodnom simpoziju i festivalu Literoma koji se svake godine organizira u Indiji.
Idejni je voditelj književnog festivala Spiral i urednik istoimenog književnog časopisa. Suurednik je časopisa Provinca za umjetnički i kulturni dijalog te mentor radionica kreativnog pisanja za mlade i odrasle. Povremeno piše kritike i eseje za web portale kao što su Koridor – križišča umetnosti, Revija Primus, AirBeletrina…

TRI PJESME EMINE ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ

ŽENA KOJA POZDRAVLJA VOZOVE

Neka žena oprezno
Posmatra kako se vlat trave uzvisuje
Iz nadojene zemlje
Zemlja mora da je puna tajni
Ali ja o njoj ne želim govoriti tragom budućnosti
Kada sunce napokon bude na sredini neba
Opet će se zaljubiti u voz koji vozi za Ljubljanu
I prevozi žito raskrinkanih ljubavnica
Kada sunce napokon bude na sredini života
Svi grudnjaci na njenom balkonu bit će suhi
Korpe za njene grudi, žute, bijele, sive, crne
I bit će spremna da požutjelim prstima isprati voz
U koji nikada sjesti neće
Gledam je sa balkona preko puta
I želim joj viknuti da odavno vozovi
Smrde na putovanja ka smrti
Taman da krenem, pomislim da je to samo
Još jedna glupa asocijacija na prerano uništene živote
I ljubavi u ratu
A onda  kad iscuri podne ona pokupi svoje grudnjake
I uleti u kuću kao da se sprema neočekivati potop
Sutra ujutro opet kači sve ispočetka
I čeka voz
Sve dok se gizdava travka ne pretvori u mračni obelisk
I ne mognem joj doviknuti da odavno vozovi smrde na putovanja ka smrti.

***

PODZEMNA BAJKA

Jutros su se u našoj bašti
Preorale priče
Kažem ti da krtice nisu jedine koje poznaju
Podzemne bajke
Naprimjer znaju da je ova zemlja
Sakrila kosti prljave žene prljavih misli
Onda kad je ovještičila svoju bit
I neumorno plakala poput Gilgameša
Ali se Gilgamešu oprostilo
Njoj nije, jer udate žene ne plaču za bivšim ljubavima.
Nova djeca se rađaju
Izdanci ljubavi poput razmnoženih larvi
Šepure se našom baštom
Kada sve što smo posijali izviri iz mraka
Izdanci ljubavi migoljit će se veselo na listovima povrća
Tek toliko da shvatiš da je tu bila
Jednom jedna žena koja je plakala
I možda još uvijek plače u podzemmnoj bajci
Nikada ti neće biti jasno zašto je baš naša bašta
Toliko mokra i vlažna
Iako je sunce na našoj strani
Najradije bih da je izmjestim s njenog počinka
Ali preduboko je smisao napustio riječi
Kojima bismo je dozvali.

***

ŽENA KOJA JE UBIJEDILA SVOJE LUTKE DA SU ŽIVE

Žena koja je ubijedila svoje lutke da su žive
Živi odmah iznad moga stana
Ujutro čujem kako lutke mijenjaju glasove
Dok srću pravu domaću kafu
Žena viče kako je jutro dobro čim je došlo
I kako danas nigdje neće ići
Kako su se jučer i danas saživjele u monolog
Kako su kupovinu obavile jučer
Kako će po cijeli dan češljati jedna drugu
Prati, čistiti, kuhati, a zatim uređivati
Svoju porculansku kožu
Lutke se razočarano povlače u ćoškove stana
Čujem kako udaraju glavama o već napukle zidove
Žena se očajno kune da su im uloge skoro pa spremne
I da se nije nadala da je povijest toliko šizofrena
Da će prodati dušu vragu ako treba
Ali vragu više nije zanimljiv Faust
Da sam Bog zna koliko je platila svoju sobu
Ali da joj je i ona postala neprijatelj
Uveče čujem samo njen glas kako se lagano stišava
Dok im oblači posljednja obećanja
I šapuće usnama da li joj još iko vjeruje.

***

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu: “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti” Trećenagrađena je na konkursu “Slovo Gorčina”  Mak Dizdar 2011. g. za prvu neobjavljenu zbirku. Dobitnica je nagrade Oslobođenja za kratku priču 2015., nagrade FEDI za najbolju neobjavljenu bajku 2016. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Objavljivala je u mnogim domaćim i regionalnim književnim časopisima.