POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Aleš Jelenko

POEZIJA ALEŠA JELENKA (iz ciklusa “TERRA INCOGNITA”)

POLOŽAJ TEKUĆINE

Voda
ne pere
tijelo,

tijelo
pere
vodu

koja teče
u prazno
kako bi

samo dobila
neku funkciju,
neku ulogu,

u tom – 
pločicama
obavijenom – 

prostoru.

***

SUOČAVANJE

Taj pogled,

te oči,
koje u me
postavljaju
neko novo
tijelo
od pukih
udisaja.

Potpuno sam
neprepoznatljiv,
iscrtavam se
iznova
i krive su
te oči,
te oči i

taj pogled.

***

AKO JESI, I JA SAM

Kada me ti
ne bi poznavao,

ne bih postojao;

postojim
samo u trenutku

tvoje prisutnosti,

pri tvojoj
odsutnosti

me nema.

Time
je moje postojanje

potpuno nevažno,

što znači,
da je važno

samo tvoje.

Tko od nas
dakle zaista
postoji?

***

ČEPRKANJE PO TAVANU

Moji se dlanovi
uvijek drže

samo jučerašnjih slika,
nikada današnjih

(o budućnosti
radije ne razmišljam),

kako bi samo na tren
ostvarile kontakt

s duhovima,
nestalim glasovima – 

»And how to make contact
with the unknown?« – 

koji bi osmislili stvarnost
i naselili realnost.

O, vi, duhovi,
koje ne mogu

primiti za kosu
jer je nema,

jer vas nema.

***

UTOPIJA

Nevjerojatan je osjećaj potreban
za smrt.

Nije, naime, riječ o nečemu
fizikalnome,

o nečemu vidljivome,
riječ je o smrti.

Riječ je o smrti
koja nikada nije crvena,

vazda bijela. Vazda bijela
poput rođenja djeteta.

Ovu se neporecivu istinu
ne može naučiti.

Sjedne na rame
pri povezivanju slova

na papiru,
poput otkrića.

Nigdje nisam pronašao
toliko prihvaćanja

kao u poeziji.
Nigdje.

I kada budem umirao,
umrijet ću

s ciljem
da bi me

čitali.

***

MRLJE NA PAPIRU

Moj
govor

je
ono,

što se ne
govori

niti
izgovori.

Moj
govor

je
posve

izvan
govora.

***

TO PITANJE

Može li
struja
koja strese

čovjeka,
stresti
i

duha?
Ne
znamo…

***

ALEŠ JELENKO (Celje, 1986.) iz Slovenskih Konjica.
Autor je pjesničkih zbirki Kontejner (2016), Prvobitni govor (2017) i (Ne)postojanje (2018) te stručnih knjiga Sukob s moralom (2010) i Utjecaj etike na inovacije i gospodarski razvoj (2019). Prošle je godine (2020.) objavljen njegov prvijenac kratke proze Priče iz podzemlja, a ove godine knjiga dramskih tekstova za kazališta mladih naslova Praznina (2021).
Uskoro mu izlazi nova pjesnička zbirka Paralelni svemiri s popratnom riječju Muanisa Sinanovića. Knjigu uređuje Marjan Pungartnik, a objavit će je Mariborsko književno društvo.
Objavljuje u svim istaknutim književnim časopisima u Sloveniji – Literaturi, Sodobnosti, Apokalipsi, Poetikonu, Mentoru, Zvonu, Rasti, Vpogledu.
Dvostruki je finalist Festivala mlade književnosti Urška, finalist Pjesničkog turnira, dobitnik Mentorovih feferona za najbolju protestnu pjesmu, pobjednik međunarodnog natjecanja Ritratti di poesia u Rimu i dobitnik Općinske Prešernove nagrade u Slov. Konjicah. Dobio je treću nagradu za ciklus poezije na pjesničkom natjecanju časopisa Mladika u Trstu, a nedavno je sudjelovao (ove godine, naravno, online) na međunarodnom simpoziju i festivalu Literoma koji se svake godine organizira u Indiji.
Idejni je voditelj književnog festivala Spiral i urednik istoimenog književnog časopisa. Suurednik je časopisa Provinca za umjetnički i kulturni dijalog te mentor radionica kreativnog pisanja za mlade i odrasle. Povremeno piše kritike i eseje za web portale kao što su Koridor – križišča umetnosti, Revija Primus, AirBeletrina…

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Katja Gorečan

KATJA GOREČAN: NEKE NOĆI NEKE DJEVOJČICE NEGDJE UMIRU / Neke noči neke deklice nekje umirajo, Hiša poezije, 2018.

Uvod

u snu me posjetila na lomači spaljena vještica. u trećemu mjesecu trudnoće.

posjetila me u snu uz pojave obješenih djevojčica.

djevojčice vise sa stropa.

tjelesa djevojčica. noge im u praznini vise i zibaju se.

Djevojčica 1: I ja jedva dišem

Djevojčica 2: I ja jedva dišem

Djevojčica 3: I ja jedva dišem

Djevojčica 4: I ja jedva dišem

Djevojčica 5: I ja jedva dišem

Djevojčica 6: I ja jedva dišem

Djevojčica 7: I ja jedva dišem

* * *

duhovi putuju svim zidovima kuće.

zbog toga ih volimo, podsjećaju nas da je ovdje nekada nešto živjelo.

prije no što je bilo stanova,

živjeli su u ovim podrumima,

na ovim prašnjavim tavanima.

prije nas su živjeli u zemlji, a sada se ta zemlja urušava.

3. scena: rođenje mrtvoga djeteta

pun Mjesec. i nešto se neobično događa. ne znamo gdje smo. a negdje moramo biti.

Djevojčica 1: te je noći u snu rodila mrtvu djevojčicu

Djevojčica 2: kao i sve njezine majke prije nje

Djevojčica 3: neko je vrijeme rađala mrtvo dijete

Djevojčica 4: na krevetu svoje spavaonice

Djevojčica 5: uz nju nikoga nije bilo

Djevojčica 6: rađala je i bila bez riječi

Zbor: nije vikala

nije vrištala

bila je potpuno tiha

Djevojčica 7: kada je iz svojega tijela ispustila dijete

Djevojčica 1: dijete

Djevojčica 2: koje nije disalo

Djevojčica 3: nije vrištalo

Djevojčica 4: nije se micalo

Djevojčica 5: pokrila ga je bijelom plahtom

Djevojčica 6: kako ga nitko ne bi vidio

Djevojčica 7: njezino mrtvo dijete

Zbor: tada je krevet počeo krvariti

u sljedećem se trenutku našla u bijeloj bolnici

/ leži okrenuta nam leđima /

Djevojčica 1: priđe joj muškarac i pomiluje je

Djevojčica 2: U OVOME TRENUTKU MORAMO BITI SVJESNI

Djevojčica 3: ona više ne osjeća ništa

Zbor: ONA NIŠTA NE OSJEĆA / VIŠE NIŠTA!

prazno

Djevojčica 1: ostaje ležati na ovome krevetu

mirno

Djevojčica 2: nekoliko minuta

ljuljajući se

Djevojčica 3: nekoliko sati

u bestežinskom stanju

Djevojčica 4: nekoliko dana

više nigdje ničega nema

Djevojčica 5: nekoliko mjeseci

gdje li je život kojega sam rodila

Djevojčica 6: nekoliko godina

Djevojčica 7: nekoliko života

zbor: pokrila je svoje mrtvo dijete

(plaču, ali u tajnosti)

kako nitko ne bi vidio

(plaču)

pokrila je svoju mrtvu

(plaču, ali vidno)

kćer bijelom plahtom

kako nitko ne bi vidio

padnu svom težinom na zemlju

kako joj srce krvari

Pjesma za Maru

djevojčica 1/ susjed je prije mnogo godina

djevojčica 2/ usred šume silovao djevojku s poremećajem

djevojčica 3/ mentalnim /

zbor djevojčica/ SVI SU ZNALI I

NITKO NIKOMU NIJE REKAO

djevojčica 4/ pred otprilike godinu dana šetao je selom

djevojčica 5/ slab i uništen od pića

djevojčica 6/ kosti su mu se nazirale iz tijela

djevojčica 7/ oči su mu bile mutne i više nije znao govoriti

djevojčica 1/ majka je skuhala ručak

djevojčica 2/ nosila sam mu ga

djevojčica 3/ nisam ga se više bojala kao nekada

djevojčica 4/ iako se sjećam

djevojčica 5/ kako je vikao na svoju ženu /

zbor djevojčica/ MARA / KURVO / PRASICE / OGAVNA SI

djevojčica 5/ umrla je prije nekoliko godina

djevojčica 6/ zatajenje bubrega

zbor djevojčica/ U KUĆI JE SVE BILO RAZBACANO I POSVUDA GOVNA I PIŠALINA I KORE KRUMPIRA I PAS JE LAJAO OD GLADI

djevojčica 7/ noću je pao iz kreveta

djevojčica 1/ udario glavom o tlo

djevojčica 2/ i umro

djevojčica 3/ sinu nije ostavio ništa

djevojčica 4/ propala farma i dugovi

djevojčica 5/ vidim ga

djevojčica 6/ vozi se selom u svojoj četvorci

djevojčica 7/ uvijek se pozdravljamo

djevojčica 1/ otac ga je tukao kao vola

djevojčica 2/ prije no što je pao iz kreveta

djevojčica 3/ zaprijetio mu je sjekirom

zbor djevojčica/ ODSJEĆI ĆU TI VRAT

djevojčica 1/ kao djeca smo se puno igrali

djevojčica 2/ mi ostali smo išli u školu /

djevojčica 3/ svaki dan do dvadesete godine života

djevojčica 4/ on je pljuvao krv

_____________________________________________________________________________

KATJA GOREČAN (Celje, Slovenija, 1989.) prvostupnica je komparativne književnosti i teorije književnosti (Sveučilište u Ljubljani) te magistra dramaturgije i scenske umjetnosti (Akademija za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani).
Godine 2012. njena pjesnička zbirka Patnje mlade Hane (Trpljenje mlade Hane) nominirana je za Jenkovu nagradu, najugledniju pjesničku nagradu u Sloveniji. Ista zbirka bila je odabrana za Bijenale mladih umjetnika iz mediteranske Europe (BJCEM, Biennale des jeunes créateurs de l’Europe et de la Méditerranée).
U siječnju 2018. objavljena je njezina zbirka koreopjesama (koreografiranih, koje se izvode kao performance, uz pokret i glazbu) Neke noći neke djevojčice negdje umiru (Neke noči neke deklice nekje umirajo) u izdanju Hiše poezije.
Pjesme su joj prevedene na ruski, hrvatski, poljski, francuski, nizozemski, flamanski, španjolski, engleski, litavski i grčki jezik.
 
fotografija autorice: Ana Sajovic
 

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Esad Babačić

ESEJ ESADA BABAČIĆA iz zbirke eseja “VEŠ, MAŠINA, SVOJ DUG” / Veš, mašina, svoj dolg, Cankarjeva založba, 2020.
 
ESEJ O TRENUTKU
 
Znanstvenici su još uvijek uvjereni da je ovo, što ljudi sa sve više gorčine nazivaju ovim našim svijetom, stvoreno u jednom trenutku velikom eksplozijom nakon koje se taj isti trenutak nečuvenom brzinom proširio u neki drugi trenutak koji pak možda nikada neće ni prestati trajati. Tako se to barem čini iz perspektive nekoga tko iz vlastite nepomičnosti gleda prema van u ovaj prazan i sve hladniji svemir koji ne prestaje bujati. Sada, kada znamo da je početak svega bio samo trenutak, moramo se prisjetiti što je bilo prije toga. I tu započinju problemi. Naime, nitko ne zna što se dogodilo prije: je li pred tim trenutkom postojao još koji trenutak i kakav li je on potom bio? Što se više udaljavamo od prvoga trenutka, to je teže suočiti se sa slutnjom koja je bila prije njega. Naime, zasigurno je morala postojati slutnja da će se nešto dogoditi. A tko je onda bio taj koji je naslućivao? Zar je doista moguće da to nikada nećemo saznati? I zar nije u tome možda skrivena poruka koju moramo poštivati: ne doticati se toga, baš kao što nitko nije dotaknuo onaj prvi trenutak prije no što je eksplodirao na sve strane i postao vlasništvo svemoguće materije od koje je napravljen barem ovaj, ali i još nekoliko drugih svemira u našem susjedstvu. Dakle, i naše je vlasništvo. Vlasništvo kojim se možemo igrati u ovom ograničenom prostoru i vremenu koje se upravo zbog tovrsnih trenutaka, koji usprkos zakonima gravitacije nikada zapravo ne dodiruju tlo, čini nepreglednim i neuništivim. Možda je upravo ta tajnovitost i činjenica da se prije Velikoga praska još nitko nije dotakao toga trenutka jedina preostala sloboda u ovom svijetu kupljenih trenutaka.
 
Nikad nisam sam birao trenutke, nego sam im dopustio da oni odaberu mene. Onako kako te izabere sudbina koju ne smiješ dirati ili ju izazivati. Ono što je bilo između njih, prodrlo je – baš kao što tamna tvar prodire kroz lica i stare vaze na zaboravljenim stolovima djetinjstva; tamna tvar koja je jedina konstanta, podzemna voda ovih beskonačnih trenutaka. Zašto se igramo? Možda upravo zato što se trenutci igraju s nama, izjednačavaju nas s tamnom tvari jer su nevidljivi sve dok ih ne prizovemo – ponekad, naravno, na trenutak. I da, svatko je imao svoj trenutak ili je barem pomislio da ga je imao. Ovo je bio moj trenutak, omaklo se čak i naizgled najuračunljivijem i najpragmatičnijem liku – to je bio moj trenutak i ne žalim zbog toga. Jer, na kraju je to najvažnije: da ti, kada gledaš unazad, nije žao. Čemu onda svi ovi trenutci koje si sijao za sobom, ako među njima nema onoga pravog, samo tvojega, zbog kojega si sve spreman riskirati. Ali da – ne dirajte u sudbinu.
 
Prije nekoliko dana u parku usred grada presrela su me sredovječna gospoda koja su očito imala svoj trenutak, kojega su, kao što je to običaj u ovim našim krajevima gdje ništa ne traje predugo, produljivali uz pivo, po mogućnosti što jače. Naravno da su bili i tomu primjereno hrabri, što im je pak za čudo pristajalo. Nisu bili ni odvratni ni na koji drugi način odbojni poput onih ljudi koji uistinu samo pijani mogu zaboraviti tko su zapravo. Zbog toga sam na trenutak bio na njihovoj strani. Uopće mi nije smetalo kada su me počeli opsjedati jadikovkama o minulim vremenima i ispitivati me je li klub naše mladosti K4 još uvijek otvoren. Kada su shvatili da im u tome ne mogu pomoći jer se nisam mogao sjetiti ni kada sam zadnji put bio u bilokakvom klubu, a kamoli do kada je bio i je li još uopće otvoren, pitali su me mogu li se fotografirati sa mnom. Nisam se osjećao kao netko tko želi završiti na nasumičnoj fotografiji pa me njihov zahtjev doveo u poprilično nelagodnu situaciju. Eto mi sad, zašto uopće šetam usred noći ovim parkom kojega bi i leševi izbjegavali, pomislio sam. Dečki su prilično ljubazni pa nisam želio biti osoran, a kamoli bezobrazan. Samo sam vratio lopticu i onoga koji mi je ponudio fotografiranje upitao čime se bavi, naime, obojica su znali sve o meni pa bi bilo ispravno da i ja saznam ponešto o njima. Isprva je zašutio, ali onda se samo otvorio i odmah je priznao da je živio u zabludi dugih dvadeset i sedam godina dok se nije odlučio otići raditi u Austriju. Dobro, rekao sam, pošteno. Dakle, imaš svoj trenutak, pobjeda je tvoja. Dvadeset i sedam godina si i u svojim očima i u očima drugih bio nitko; radio si za male novce kao konj iako nisi bio konj, plaćao si porez državi koja ti je više uzimala no davala, a potom si odlučio otići raditi susjedu – još uvijek za drugoga, samo za bolju plaću. I da, ako ništa drugo, možeš mirno reći da si iskoristio trenutak. Za razliku od većine ljudi koje poznajem, barem si priznao da je tvoj život dvadeset i sedam godina bio potpuna bijeda, dakle bačen u vjetar. A što sad? Zar u njemu nije bilo drugih trenutaka koji su ga održavali na površini? Trenutaka koji su ti pomogli izdržati do ovoga, unatoč svoj toj bijedi. Je li doista bila samo ta Austrija i ništa drugo? Onako kako je nekada bila druga Švicarska koju su nam obećavali kako bismo lakše otplovili u krasan novi svijet naoružani slijepim nabojima domoljublja. Zar su svi ostali trenutci zaista bili tako maleni i nevažni da je preostao samo taj jedan jedini preuveličani trenutak u kojem si spasio egzistenciju? A sada je potrebno preživjeti. I to ne samo tih dvadeset i sedam godina… Bit će ih još mnogo više. Svi će ovisiti samo o tom jednom trenutku koji će se morati vući unedogled. Naravno, u okviru naših utopijskih predodžbi. Želim ga pitati: je li doista bila samo ta Austrija? Je li mu ovo zaista bio jedini svjetionik? I već si odgovaram, negdje duboko u sebi, čak i prije no što mi pitanje izađe iz usta. Naravno da je bio, jer svjetionik je uvijek samo jedan. Komu treba više svjetionika? Možda pjesnicima ili nekim drugim sanjarima koji se neodgovorno poigravaju trenutcima kao da oni nisu naše jedino svojstvo i vrijednost. Bez poštovanja prema bližnjem jednostavno ne može postojati istinski odnos prema trenutcima koji oblikuju naš život i daju mu barem neki okviran smisao. Napokon, previše je trenutaka da bismo mogli upamtiti samo važne. A, ako pak ljudi zapravo ne znaju zaista cijeniti trenutke, onda ih mogu cijeniti replikanti – došapne mi prijatelj iz tame. Što trenutak znači nekomu tko živi četiri i pol godine i potom ga se isključi? Toliko su, naime, replikanti živjeli u filmu Blade Runner. Dakle, dovoljno da osjete djelić onoga ljudskog straha zbog kojega je svatko od nas spreman držati se svojih trenutaka i boriti se za njih do posljednjega trenutka. Na kraju će, međutim, nestati u vremenu poput suza na kiši, ali ne i Rutger. Ne znam je li moj austrijski prijatelj iz parka pogledao prvi nastavak kultnog filma Blade Runner. A ako i jest, vjerojatno se nije sjećao replikantovih riječi svom progonitelju koji će živjeti i nakon što on ode: „Kakvo iskustvo, živjeti u strahu, zar ne? Takav je život roba.” Htio sam svojim posjetiteljima reći da vjerojatno nema razlike u tomu jesi li rob ovdje ili u Austriji, ali bilo je prekasno. Čuo sam još samo da žure i gledao ih kako nestaju u noći.
 
Ništa nije savršeno. Možda samo trenutci kojih više nema. Trenutci kada pišeš i znaš da je ovo jedini pravi trenutak. I da nije samo tvoj. Da je on sada svačiji. Čak i od onih koji su ti ga ukrali ili će to tek učiniti. Ne volim lopove bicikala, ali volim kradljivce trenutaka koji misle da će biti ljepši i jači ako ih dožive, ako će ih posjedovati – pa makar i samo na trenutak. Fetišisti koji kradu kožu vlastitoj koži, do mesa, do krvi. Evo ih, sada su svi okupljeni u slutnji koja ih mjeri i prenosi. Recimo trenutak kada je najosjećajniji sportski komentator iz bivše države Mladen Delić uzviknuo: „Ne sam, Safete, ne sam!“ Jer je naslutio što će se dogoditi u sljedećem trenutku. Drugim riječima, znao je, kao što smo svi znali, da će najbolji tadašnji jugoslavenski nogometaš Safet Sušić – Pape na kraju jednoga od svojih beskrajnih driblinga izgubiti loptu, kao što je to često činio. Naime, on je vukao trenutak i s njime smo ga vukli svi. No, nismo brinuli o posljedicama jer ga je bilo jednostavno lijepo gledati kako igra i zato što je bilo još ljepše na kraju tih pirueta vidjeti gol, a ponekad i više njih. Baš kao i u Bukureštu tada, mislim da je to bilo 1978. godine kada je postigao tri gola protiv Rumunjske, a Jugoslavija je pobijedila 4 : 6, ali se ipak nismo kvalificirali za Svjetsko prvenstvo u Argentini jer smo u sljedećoj utakmici, baš kao i obično, klonuli protiv Španjolaca – i to u Beogradu. No, čak i da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, još bi jednom umirali u ljepoti, a pobijedili bi Nijemci i svi oni koji i danas još uvijek pobjeđuju. Nije ni čudo što je Pape u Parizu i danas ono, što je za Napoli Maradona, o čemu pak svjedoče ogromne slike s likom najboljeg bosanskoga glumca svih vremena. Možda su upravo ti beskrajni driblinzi stvorili kobne pukotine u tada još naizgled čvrstoj višenacionalnoj formaciji na čelu s ionako pomalo rastrganim zapovjednikom. Tko će ga znati? Možda je i zbog svih tih uspomena i kasnijih poraza malo teže priviknuti se na trenutke kada je jedva dvadesetogodišnji Luka Dončić znanjem, vještinom i zrelošću NBA košarkaškog veterana već osvojio sve što se moglo osvojiti u najprestižnijoj košarkaškoj ligi na svijetu. Pokriven pogađa tricu s devet metara ili ide u proboj lakoćom Dragana Kičanovića i lukavošću Tonija Kukoča, a zatim prolazi nemoćnoga obrambenog igrača koji samo poprati njegov dvokorak – kao da igra sporednu ulogu u filmu o košarkašu iz nekog paralelnog svemira; sve to unatoč činjenici da je taj isti momak prethodno protratio nekoliko napada zaredom, čak bacio loptu među gledatelje umjesto suigraču i gotovo se rasplakao zbog svojih pogrešaka. Zbog ovoga čarobnjaka iz Ljubljane, koji nosi genetski kod mnogih umjetnika od lopte s ovih naših ukletih prostora, u tebi se ponovno probudio onaj trenutak kada ti se učini da si upravo ti znao da će anđeo koji ubija, prije ili kasnije ponovno pogoditi. Da su rupe u njegovoj igri puka slučajnost, a ne predviđanje krize koja mora doći. I da ćemo zahvaljujući njemu mi koji obično gubimo moći ponovno pobijediti. Jer volimo Dončića i zamišljamo da nas voli kad ubacuje, razigrava se, pada na zemlju, prepire se sa sucima jer mu namještaju, kao što su nama uvijek namještali, baš kada je bilo najvažnije. Tako si nekada davno znao da će i Janez Voljč, napadač nogometnog kluba Olimpija jednom zabiti dok je Olimpija još igrala na dobrom starom bežigradskom stadionu. I stvarno je pogodio kada je bilo najvažnije iako je prije toga protratio nebrojene prilike, pogodio jednom ili dvaput prije nego što je zauvijek nestao ostavljajući nam tih nekoliko trenutaka. Baš kao što nam ih je ostavio i Mehmed Buza kojega su vrijeđali s tribina istoga stadiona. Čak su mu na jednoj od utakmica bacili bananu koju je ogulio i pojeo prije nego što je zabio gol. Trenutak u kojemu je Rok Petrovič prodro u neke druge Itake, neke druge Korčule, prije nego što se porinuo od starta slaloma u Wengenu učinilo nam se da je trajao vječno, baš kao što je trajao let Ačimovićeve lopte u ukrajinski gol kada smo se grlili i prije no što je pala u gol jer smo znali nešto što se ne može opisati svakomu. Naravno, to se također dogodilo na stadionu iza Bežigrada koji bi trebao biti spomenik trenutcima i ništa više od toga.
 
Onaj trenutak kada Jimmy Hoffa, kojega u Ircu glumi Al Pacino, uđe u automobil iako je sumnjičav i već sluti, zapravo već zna da to za njega neće dobro završiti, ali svejedno sjedne jer je na stražnjem sjedalu njegov prijatelj Robert De Niro kojega voli. A upravo je taj prijatelj njegova smrt. Baš kao što pjesnikinja Emily Dickinson uđe u kočiju koja je zapravo smrt – a uđe, jer je voli. Jednako kako Christopher Walken voli drveće u filmu Lovac na jelene. Samo u njegovim očima možeš vidjeti to drveće baš kao što možeš vidjeti trenutke u vremenu u suzama Rutgera Hauera pomiješanima s kišom. Ili pak onaj trenutak kad kiša prestane neposredno prije koncerta Davida Bowieja 1990. godine u Zagrebu kada Starman padne na koljena i započne plakati, a nitko ne zna zašto. Ali ni ne želi znati, jer spoznaja ubija trenutke kao što ih ubijaju i napredak, porast učinkovitosti, ekonomski pokazatelji i, uostalom, reklamni slogani poput ,,Uvijek svoj, uvijek organiziran”.
 
Trenutak nije povezan, zapravo, ne bi trebao biti povezan s drugim trenutcima, kao što to nisu ni zvijezde i planeti, a kamoli galaksije. Iako, između njih bi trebale postojati nevidljive niti, držeći ih zajedno poput ogrlice beskrajne čežnje za novim trenutcima. Kada spoznaš da si sve to već vidio i da je uvijek bilo nešto posebno. I opet si kažeš: neka tako bude još neko vrijeme. Trenutak u kojemu zalupiš vratima i ne požališ, trenutak kada zapališ cigaretu bez filtera iako znaš da ćeš prije umrijeti, trenutak kada počne padati kiša i vrati ti krovove. Trenutak u kojemu sletiš u tršćansku zračnu luku Ronchi i shvatiš da više nikada nećeš sletjeti na Brnik, nikad više s Adria Airwaysom. Ili kada uvidiš da si zaboravio telefon i postane ti toplo oko srca. Baš kao kada te ošine misao da je ove godine pedeset godina otkako smo u dvorani Tivoli postali svjetski prvaci u košarci, a to više nikoga ni ne zanima. Sve su to samo trenutci…
Trenutak u kojemu pročitaš čovjeka kojega nisi htio, trenutak u kojemu shvatiš da još ima dovoljno vremena, a ti napokon znaš s kime ga želiš dijeliti. I na sigurnom si u trenutku kada ti nijednoga trenutka nije žao. Također zato što postoje romani u kojima drugi nešto napišu samo da to ne bi morao ti pisati. I to shvaćaš kao blagoslov, a ne kao prijetnju. Baš kao što je Marko Sosič napisao Kruh, prašinu koju sam čitao toliko ustrajno, kao da sam je sam bio pisao, da bih potom došao do trenutka kojega sam čekao i dočekao: „Kada odlaziš s ovoga svijeta, uvijek postoji nešto što posljednje vidiš, ali se toga ne možeš više sjetiti jer si trenutak kasnije mrtav i više nemaš sjećanje. Čak i najljepša slika koja ti se utisnula u oči nestaje s tobom.” A ipak nešto ostaje, poput misli nepoznatog autora, na zidu bečke stanice metroa Landstraße:
 
Kada je sekunda beskonačno dugo zastala, kako smo mogli znati da vremena nema…
 
za sve koji to znaju
 
Lienz, 14. veljače 1989. godine
 
_____________________________________________________________
 
ESAD BABAČIĆ ljubljanski je esejist i pjesnik. Dobitnik je nekolicine domaćih i međunarodnih nagrada, među kojima je i Rožančeva nagrada za najbolju knjigu eseja u 2020. godini.

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Mirjam Gostinčar

KRATKA PRIČA MIRJAM GOSTINČAR

PROMJENE

Pogurnem pedale, putujem približno prema planu. Pocinčana pločica polumetala presijava prema proljeću pa poslije proljeća. Propuh, pješaci, prestrašan promet. Potpuno poznato. Poimanje: poziciji primjereno.
Prispijem pravovremeno. Pridignem, približim preteško perce privatnoga prijevoza, postavim pravo prema povišoj patinastoj palici. Primaknem, poravnam, pričvrstim, privežem.
Preskočim par polica, po pola pedlja pojedina. Poplati pjevuše. Poskok-predah. Predah-poskok. Puls poskoči. Predodređeno.
Pripravnost pripravnika pomagati pomoći potrebitima. Preživjeti! Plemenito poslanstvo podređeno plaći. Pridjev previše?
Potplaćenost.
Prstima pipam presavijen papir. Prioriteti pritišću. Postupam promišljeno. 
Prethodno potvrdim pojavljivanje. Pojam pravilnoga postupanja.
Pozvonim. Profesionalizam.
Pogurnem, prizemlje. Porinem. Predsoblje. Polumrak. Po podu posuti pomodni predmeti. Potreba, poraba.
Prekoračim, priđem. Pridignem pogled, precizno procijenim. Preganutljiva poza persone plemenitoga porijekla. Pohabana pedesetplusgodišnjakinja prilegla. Potvrđeno porođena prvoga prosinca, pluskvamperfekt.
Provjeravam puls, prazan pogled probada. Preblijeda put. Privid?? Pardon! Poligraf-postfestum? Preglupa pomisao.
Pognem pogled. Potrgana postelja, pomaknut prekrivač. Postarija pravnica Paulina P. – penzionerka. Prezime preuzeto. Pravo pogubljeno. Poprilično pomanjkanje potomstva. Postotno procijenjeno prevladavaju potepuhi, preseljeni, pogubljeni.
Pojava panike, prestrašenost.
Popipati. Provjeriti. Paziti!
Pustiti. Protokol!
Potom: pretrpjeti. Pomesti pod prostirku?
Potisnuti prema podsvijesti.
Protegnem pomisao. Popravim poantu. Pregaziti.
Pogladim. Pohropćem. Popipam pod prsima. Preneraženost. Pomirišem. Pljesnivost. Praznina. Propadanje.
Prikovanost. Problijedim.
Potražim presavijen papir. Palim prijenosno pomagalo. Prikladno. Podrhtavam.
Pozovom pomoć. Primbrojevi. Poručujem. Predstojnica posluša. Predmet: pokojnica. Preteško po-po-pojasniti. Prestajem. Predstojnica poznavalački predaje preporuke. Pali plamen pod posudom. Pokušava prenijeti pribranost. Praksa.
»Prokleta pi-pi-pi« … padne psovka – prokleto patnički. Pi-pi-pi …, poruka prestaje. 
Pomoć prilazi.
Pad? Preuljuljanost? Patetično. Premda posve primarno.
Prebrisati prašinu. Procesuirati. Promijeniti. Pritisnem preklopljen papir. Potisnem! Perfektno.
Prvo pravilo: promišljeno.
Provjereno.

_______________________________________________________________________

MIRJAM GOSTINČAR (1969.) srcem je i pozivom socijalna radnica. Nakon traženja unutar raznih polja socijalnoga rada, pronašla se u Društvu za nenasilnu komunikaciju. Srcem je, naravno, uz mnogo više toga; književnost, filmove, glazbu i umjetnost općenito te uz nebrojene druge hobije koji njezinome životu daju smisao i čine ga (gotovo) savršenim. Najviše od svega voli kratke priče.

 

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Dejan Koban

POEZIJA DEJANA KOBANA

ŠEST NAČINA KAKO SI SJEBATI KNJIŽEVNU KARIJERU

1

s popisa životnih postignuća obrisao sam predsjednika države,
brižnoga oca
i uspješnoga knjigovesca.

postao sam voditelj neformalne umjetničke udruge Ignor,
djecu živu ne mogu smisliti, 
propala sam montažerska zvijezda
dnevnika RTV slovenija.

ne usudim se piti svaki dan 
samo zato što se bojim liječnika.

osim toga nemam što raditi u životu.

gledam porniće s dvadesetogodišnjakinjama,
spremam si meko kuhana jaja
u posudici oblika pjetlića,
skupljam markice
(nemam pojma zašto),
udomljavam knjige
i uzgajam Šteficu
(monsteru
koju sam dobio
za 40. rođendan – 
nadam se da neće krepati).

svaki dana kada odlazim iz kuće,
zaključam vrata stana
obujem se
i ključ s privjeskom
(plastičnim sushijem)
pospremim u malen gornji džep ruksaka.

potom učinim prvi korak.

***

ZASTAVE

ljudi hodaju. ljudi trče.
ljudi izbjegavaju. ljudi prelaze.
ljudi obilaze. ljudi se izgube.
ljudi pretječu. ljudi grebu.
ljudi pogađaju. ljudi ranjavaju.
ljudi tonu. ljudi završavaju.
ljudi se usprave i ljudi odu.

životinja izdahne.

***

ŠKANJCI

had teče ravno kroz
najjači mišić.

trzam bolnom gubicom.

***

META

u sebi gubim riječi. u sebi gubim prostore.
oko vrta postavljam otrov. kući premještam temelje.

čekam pravoga sebe kako bi posljednjega sebe 
proždro

***

KRUG

iz ove pjesme neću izaći kao pobjednik.
previše sam ljudi ostavio da u meni istrune.

***

STOLAC

svakoga izgladnjujem sebe.

u zoru mi se u oči
ugnijezdi sram.

***

TERENSKE VJEŽBE

ovdje sam. omekšao. probuši me.
promiješaj. proždri, iščupaj. zatakni.
udaraj, odvagni. rani me. začepi me.
naljuti me. nekrofili nada mnom.
diši za mnom.

šuplji smo. krda smo u očima. nemani.
željezni valjci. svaki za sebe, svaki u svakoga.
rujemo. smrzavamo se. uzimamo se.
pravilno se razrjeđuje, svakim nedodirivanjem
se utapamo, propinjemo, grijemo.

predaleko rujemo.

***

MAČEVI

kroz korake razgovaram s precima.
naš se jezik naziva drečanje.

________________________________________________________________________

DEJAN KOBAN rođen je 1979. Do sada je napisao 12 zbirki poezije od kojih je 5 i objavljeno, dvije su sakrivene u ormaru, tri je bacio u smeće, a četiri je izgubio. Radi kao montažer na državnoj televiziji. Suorganizator je oko 5 serijala čitanja poezije u Ljubljani. Jedan od njegovih najvećih projekata je umjetnička platforma i neformalna udruga Ignor. Inače svoje tekstove interpretira u bendu nevemnevem ili neznam neznam. Ne izgleda lijepo, ali je iskren. Kada uživa u životu, mnogo govori, zbog čega ljudi misle da je obrazovan čovjek, ali ga zanimaju jednostavnije stvari. Ne voli crkve. I mrzi pjesničke intelektualne elitiste. Obožava crvene petokrake i ironiju.

fotografija autora: Gaja Naja Rojec

 

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Urša Majcen

POEZIJA URŠE MAJCEN

BRŠLJAN

kao bršljan ću se razrasti
kako bih punila ulice
ceste
parkove
moje će vitice preplesti krovove
a listovi će zimom žutjeti
razrast ću se šumama
voćnjacima
obalama
kako bih zasjela na klupice
i penjala se starim deblima
kao bršljan ću se razrasti
svijet pokriti svim svojim zelenilom
tada ću postati
tako velika da me nigdje više neće biti

***

MOJI MUŠKARCI

moji su muškarci od papira
u snovima mi se kidaju
i penju
po rubovima moga kreveta
drže se za moje noge
ujutro ih
utapam u čaši vode
a potom me straše iz lokava
i u odsjaju stakala
moji su muškarci od papira
na njima gasim cigarete
i uz mene padaju u prazninu

***

*

izvijam se
udovi prepleću tamu
a usne pohlepno
grizu tvoju kožu

vrućina skida pokrivače
jagodice traže tvoje

nemoćno izložena
prikrivenim pogledom

bez strasti

moje noge pred tobom leže

ne želiš

onda ćemo šutjeti

***

CIGARETTES AFTER SIX

šest nije puno
ali je dovoljno

da se nahrani rak

da si pri padu
razbijem mozak

da se sramim
skorene sperme
u lijevom kutu osmijeha

ponekad je ipak najlakše
poslušno raširiti noge
i nagnuti se preko balkona

pušim

nemojte reći mojoj mami

***

DJEVOJČICA

iz pupka mi je izraslo dijete
djevojčica
i odumrlo

nisam imala pupčanu vrpcu
kojom bih je održala na životu
nisam marila za uspavanke
nisam tugovala

jer nije imala život
da bi ga izgubila
nisam je željela

bila je moja

začula sam disanje
bića
koje je jedva još živjelo

na trenutak sam poželjela
da iz trupla zaista
izraste dijete

djevojčica

ostavila sam je na podu
da nahrani vrane

***

*

skinuti kožu
i sakriti je pod otirač
postati krezuba neman
potom žvakati
ustajale ulične lampe
ostati cijela
i raskuhati se na komadiće
za postarana ustašca
pohlepna za blizinom
prodrijeti u zidove
pustiti
da se dive
tvojoj mladosti kada propada
sanjati
i samo sanjati
i snova se odricati
zbog gorkih načela
udobno istrunuti
uz obiteljski život

_______________________________________________

URŠA MAJCEN (1998) studentica je ljubljanske Akademije dramskih umjetnosti. Radi kao dramaturginja, scenaristica, pjesnikinja i dramatičarka. Njezini su tekstovi zaživjeli i na čitanjima i na filmskom platnu. Poeziju čita na Mladim rimama te Ignoru, a piše za nekoliko književnih časopisa. Nekada je navodno dobila i neke nagrade. No, važno je da se kroz stvaranje uvijek iznova uči skidati kožu i disati bez nje. 

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Tomaž Lapajne Dekleva

MIKROPRIČE TOMAŽA LAPAJNEA DEKLEVE IZ ZBIRKE “JAKO KRATKE PRIČE” (ZELO KRATKE ZGODBE), Kulturni center Maribor, 8/2020.

DARKO

Jednom je živio Darko. Bio je nadaren za glazbu. Kada je po prvi put u ruke uzeo gitaru, trajalo je samo pola sata i već je znao zasvirati neke poznate melodije, a i nove je s lakoćom smišljao. S klavirom je išlo još i brže. Lako je skladao nove melodije i svirao ih – uvijek i iznova nove. Jedna je bila ljepša od druge! U svakoj je prilici društvu zasvirao nešto novo. Radio je kao komercijalist i zaista je ozbiljno i predano obavljao taj posao. Budući da je posjedovao takav talent, nikada nije ozbiljno vježbao neki instrument niti se trudio sačuvati melodije koje je stvarao. Nije ih zapisivao (što zapravo uopće nije ni znao) niti ih je snimao. Kada je umro, s njim je otišla i glazba koju je stvorio taj nevjerojatan talent. Ostale su samo otpremnice i predračuni.

***

LENA

Jednom je živjela Lena. Cijele je dane ležala na kauču, a ljeti bi išla na more gdje bi potom ležala na plaži. Govorili su joj: „Lena, potrudi se malo.” A ona je samo ležala. Ponekad je neki dečko stavio ručnik kraj njezinog i pokušao s njom razgovarati. Budući da je šutjela, svaki je ubrzo otišao. No jedan je dečko ostao. Sretno su ležali zajedno. Ležali su i gledali u prazno do kraja života. Ako nisu umrli, još i danas gledaju u prazno.

***

BORUT

Jednom je živio Borut. Vrlo pažljivo je odvajao otpad. Nije samo razdvajao ambalažu od papira, već je polietilen odvajao od polipropilena i polivinilklorida. Papir je odvajao na uredski i novinski, a novinski je dijelio na ozbiljan i žuti tisak. Budući da ga je uvijek precizno razdvajao, općeg otpada nije imao. Jednoga se dana razdvojio i od žene pa ga je i to jako usrećilo. Kada je umro, pokrili su ga biorazgradivom plahtom i pokopali.

***

AMELIJA

Jednom je živjela Amelija. Roditelji su je jako voljeli i nevjerojatno su se bojali da ne padne u loše društvo. Kada je odlazila od kuće, roditelji su uvijek išli s njom. Kada je išla u srednju školu, tražili su da se odmah nakon nastave vrati kući. Ako je stigla nekoliko minuta kasnije, uzrujali su se i upozorili je na loše društvo. Do kraja srednje škole joj nisu dopuštali da poslijepodne ode s prijateljima iz razreda u kino. Na maturalnoj zabavi mogla je ostati samo dok su tamo bili i njezini roditelji. Tada su je odveli kući. Nakon srednje škole Amelija je odmah dobila posao i njezini su joj roditelji rekli da bi sada mogla s nekim ići u kino, ako će htjeti. Amelija se je za dva mjeseca udala za momka kojega je te noći upoznala, a devet mjeseci kasnije rodila je Terezu i godinu i pol kasnije Davida. Kada joj je bilo četrdeset i pet godina, zažalila je što nikada nije pala u loše društvo. Zbog toga je kupila motocikl i putovala svijetom. Pila je pivo, psovala u javnosti i imala više ljubavnika. Loše društvo i nije bilo tako loše. Djeci je dozvolila da odu s prijateljima iz razreda u kino.

***

ANŽE

Jednom je živio Anže koji je jednog dana odlučio da više neće biti Anže, nego konj. Prvo je rzao i tapkao kod kuće, a zatim je otišao na ulicu. Anže, koji je sada bio konj, pasao je travu u parku i ritao starice. Došao je policajac i zatražio dokumente, ali Anže, koji je sada bio konj, nije mu ništa odvratio jer konji ne govore, a ni dokumente mu nije dao jer konji sa sobom ne nose dokumente. Policajac ga je odveo u policijsku postaju, a Anže, koji je bio konj, pomislio je da je došao u staju. Žvakao je sobne biljke koje su imali policajci. Policajac, koji je pak mislio da su u policijskoj postaji, naredio mu je neka ne žvače biljke jer se one u policijskoj postaji ne smiju žvakati. Anže, koji je mislio da je konj, samo je rzao i tapkao nogama za koje je mislio da su kopita. Policajac ga je zato odveo u sobu za koju je policajac smatrao da je prostor prekršajnog suca. Gospodin u velikom ogrtaču, koji je sebe smatrao sucem i stoga poštenim, rekao je da Anžea, koji je smatrao da je konj, treba pustiti na livadu. Anže je veselo odgalopirao na livadu na kojoj je živio sretno do kraja života.

***

ANA MARIJA

Jednom je živjela Ana Marija Bohinc. Njezina je majka bila Lucija Gabrijela, a otac Vitomil Kajetan. Ana Marija Bohinc se vjenčala za Gašpera Luku Hribara i svojem je imenu dodala i njegovo prezime te djevojačko prezime svoje majke – tako je postala Ana Marija Bohinc Hribar Dolinar. Njena je kći bila Anastazija Barbara Celestina Bohinc Hribar Dolinar, a njena unuka Anastazija Barbara Bohinc Hribar Dolinar mlađa, vjenčana Jezeršek Blejc.

***

JAN

Jednom je živio.. Što te briga tko?! Radio je što je htio, a ti ne trebaš znati što. Družio se sa svojim prijateljima (ne tvojim!) i s njima je dijelio svoje radosti i tajne. Što su bile njegove radosti, njegova je stvar. A što su bile njegove tajne, tebe se zaista ni najmanje ne tiče. Prestani čitati tekst o Janu! Prestani! Odmah sada! Zašto još uvijek čitaš? Pusti čovjeka na miru, joj!

***

TOMAŽ

Jednom je živio Tomaž koji je pisao zabavne stvari. Upravo ih čitaš.

______________________________________________________________________________

TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA kazališni je stvaralac posvećen suvremenom kazalištu. Dosad je gostovao u Armeniji, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, Gruziji, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Litvi, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Autor je brojnih objavljenih i uprizorenih dramskih tekstova, a ponekad napiše i nešto prozno te čak i ponešto poetično. Osim toga, živi mirnim životom sa suprugom, troje djece i mačkom.