U OHRIDU OŽIVLJAVAM LJUBAVI MRTVE
Pokušavam apsorbovati
mutne volšebnike
nagomilane kalendare prošlosti.
Prošlost koja uvijek juri za nama.
Noć pada nad vodom i harpije se bude.
U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve.
Idem protiv zaborava, prelazim Rubikon.
Odjekuje klopot tačke bez povratka,
niz nepregledne stepenice grada.
Mrak grli ispupčene figure, miluje
prstima po vazduhu; tvoje sjenke u njemu.
Siluetu novog svijeta obrglila je praznina.
Mramorni kipovi i opsene u tvom telefonu ćute.
Krastava koža slična slonovoj otpada,
pijani goropad se budi i ne poznaje strah,
sve ono što je nekad bilo uspavano
sad vrišti na sav glas.
U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve
još ovaj put…
***
TREĆI PUT TI GOVORIM O LJUBAVI
Treći put ti govorim o ljubavi
pred tvoj rođendan.
Obična, gluva, februarska noć,
ždralovi se povlače pred osjekom.
Sakriven među papratima,
ne osjećam ljubav prema aristokratiji.
T. S. Eliot stoji mrtav u mojim rukama.
Pokušavam oživjeti sudar čeonih kostiju,
dok vašarište mediokriteta maršira ispod tvog prozora.
Nove umjetnosti u razlomljenim riječima se ponavljuju.
Paukovi, rakovi i crvi na slikama.
Arijadna je pomogla Tezeju sa izađe iz lavirinta,
kada je udarao glasom niz pješčano kupatilo.
I nije nijema stajala kao ti na obalama Krita.
Sakupljam godine, traženja, granitne stijene…
Nikada ne dovodim sebe u zabludu
da sam ja, onaj kojeg na liticama čekaš.
Zaglušiti sve nepodnošljive promaje.
Tvrdnja da je neko slobodan. Onaj koji nema znaka.
Onaj koji je udešen prema sopstvenoj sposobnosti razumijevanja.
Arhivar. To je laž! Sva vještina pamćenja je preslikani bol,
na praznom papirusu. Na vjetru leprša svila iz Smirne
i grčki bog Arej koji prijeti da prekine užas sna…
Treći put ti govorim o ljubavi pred tvoj rodjendan…
Zar ne čuješ?…
***
TURISTIČKI VODIČ
Polako se približavamo gradu.
Sa vaše desne strane nalazi srednjevjekovno
utvđenje Lekureši.
U Đirokastri je rođen diktator Enver Hodža.
Na povratku sa Krfa upoznao sam Saru.
Mršavu djevojku bledunjavog lica
i bademaste kože.
Blijedo žuti pogledi su opominjali na
na jedan grad, ostrvo i godinu vodenog tigra.
Na drugog čovjeka, na drugu ženu, na ono treće…
Sara i Saranda su uvijek isto počinjale,
obećavajući nov početak. Koji nikako nije dolazio.
Preskačem velike riječi, značenje kalendara i urokljivo plavo oko.
I sve što bi imalo sličnosti sa sadašnjim trenutkom.
U meni još leže četrdeset velikomučenika Sarande
i njena zlatna kosa koja se preliva po suncu.
Te godine sam odlučio
da prestanem da budem turistički vodič.
***
LIŠENOSTI
Vidim te u lišenostima
onih koji ti se vraćaju,
baš onih koji ne uspijevaju
iz prvog puta.
Sapliću se ulice nad nama.
Odbljeske odnose
sva ona neispunjena
obećanja
eteromana kao što sam ja.
Usamljenosti za koje sam
mislio da su moje,
zapravo nikad nisu bile moje,
pripadaju skučenim zidovima
naslikanih osmjeha
Edvarda Munka.
U moru izduženih lica
koje si voljela,
ipak sam ja onaj
o kome najviše
ćutiš.
__________________________________
PAVLE GLIGOROVIĆ rođen je na Cetinju 1988. Do sad je objavio tri zbirke poezije: Daždevnjak na suncu (2021), Mravi iz utičnica (2024), Treći put ti govorim o ljubavi (2026). Zastupljen je u književnim časopisima i zbornicima poezije u zemlji i regionu. Član je Udruženja pisaca i književnih prevodilaca Crne Gore. Prevođen na mađarski, italijanski, engleski i španski jezik. Živi i stvara u Podgorici.
čovjek-časopis 