SREBRENIK
Malik je pričao čudno.
“Izbjeglice”, čuo sam kad je majka
Šapnula komšinici.
Bio je smiješan
I imao dobar šut.
Za mene dosta.
Jednog dana
Učitelj Ahmed je došao do njega.
“Našli su ti oca”,
Šapnuo mu je u uho
Ali smo svi čuli.
Malik je vrisnuo od sreće
A mi smo aplaudirali.
Poslije ga u školi
Nije bilo sedam dana.
***
BEOGRAD
Marjana je bila
Državna juniorska prvakinja u džudou.
Tai otoshi.
Pred svako takmičenje
Plela je desetine sitnih pletenica.
Osoto gari.
Navlačila na sebe bijeli kimono
Morote seoi nage.
A na njega plavi pojas.
Ippon!
Onda se država raspala
I Marjana nije bila prvakinja ničega.
Kosu je odsjekla do ušiju
Bijeli kimono prožegla je
Žeravica cigarete.
Medalja nije bila pravo zlato.
Rekao je momak i za nju joj dao
Tri šarene tabletice.
***
AMIRAH
U vazduhu je bio on.
Otac ga je špricao
Iz crne cilindrične boce.
Svi smo plakali od sreće.
Vratilo mi se sve.
Planine u proljeće.
Plivanje u ljeto.
Crni biber, duhan i ananas
Izlaze iz crno-zlatne bočice.
Kafa, pačuli i iris.
Bili su potpis i mojih darova.
Na kraju vanilija, amber
Suho drvo.
Prkose ispaljenom metku.
***
LIVNO
Barba širokog osmijeha
Svira vesele napjeve.
Na stolu pečenje i krompiri.
Svi su popili koju.
Sanjinu počnem priču
Kako sam djetinjstvo
Provela u špajzu.
Moji su,
Kaže
Bili u podrumu.
Taj mrak je ušao
I u mene nerođenog.
Tarik nas gleda praznim pogledom.
Kažem Sanjinu kako sam stalno
Morala jesti
Kukuruznu prohu
(Izostavim da ja zapravo
Obožavam kukuruznu prohu).
Moji su,
Kaže
Pravili pitu od trave
I ukusnu tortu
Od ničeg.
Možda zato ne mogu
Utažiti glad.
Razmišlja Sanjin.
Tarik i dalje
Gleda u ništa.
U moju je kuću jednom
Lupila granata,
Nastavljam Sanji.
Pa smo na prozor nalijepili
Plastični najlon.
To su svi naši prozori.
Sliježe ramenima Sanjo.
Rođaci i dalje
Kad sklope oči.
Vanjski svijet vide
Kroz plava slova
“UNHCR”.
Tarik odsutno kaže.
Da je bio tu.
Kad je u punom kafiću
Lokalna baraba izvadila beretu
I upucala televizor
s kog je pričao Franjo.
“Ovako gine hrvatski vojnik!”
Uzviknuo je prije nego je
Kroz usta
Dopustio metku
Da susretne mozak.
Dio mekanog tkiva
Završio je na mom obrazu.
Sanjin i ja smo razmijenili
Pogled.
Tarik je i dalje
gledao kroz nas.
I uzeo još jedan
Krompirić.
***
PJESNIČKO VEČE
Konto lakši za 25 eura,
Inbox bogatiji za email od
Kupikartu.ba.
I neskeniran barkod.
Umjesto Ramba
To veče mi je pjevala
klapa nesvrstanih.
Kažu da smo pričali
O ljubavi i smrti
I kupinama koje
Rastu pored
Rijeke Bregave.
Meni je memoriju
Davno pojeo Zolpidem
Dok su mi ispirali dušu
u Glendale Memorial Hospital
and Health Center.
Pa nekada rečenica
Na sredini
Više nema početak
Pa kao tačku stavim smijeh.
Kako onda da se sjetim
O čemu smo pričali to veče
Dok je Džemo
Bezbrižno bez nas jeo džem
A mi se kupali u prepoznavanju,
Opijeni shvatanjem
I ustajalom graševinom
Iz lokalnog marketa?
Znam samo da se planeta
Slila tu to veče
I da sam na momenat
U svoje tijelo
Stala čitava ja.
_________________________________
MAIDA SALKANOVIĆ autorica je koja piše u različitim formama, od novinarstva i proze, do muzičkih kompozicija i poezije. Diplomirala je psihologiju te španski i njemački jezik i književnost na Occidental Collegeu u Los Angelesu, a magistrirala demokratiju i ljudska prava na zajedničkom programu Univerziteta u Bolonji i Univerziteta u Sarajevu. Trenutno je doktorandica medija i komunikacija na Univerzitetu u Beogradu. Dobitnica je više nagrada za novinarski i književni rad, među kojima su CEI SEEMO Young Professional Journalist Award i regionalna nagrada “Mak Dizdar” za neobjavljenu zbirku poezije.
čovjek-časopis 