iz daljine moja ljubav prema tebi je bistra supa sa trunkom sveže koprive pred kojom se razodene nepce a dušnik zadrhti
kada dođeš ubacim previše začina zaboravim da je skinem sa ringle sve se raskuva u njoj i ja je srčem iz šerpe vrelu
sve u meni obraste u plikove
***
KIČMA
sinove nosim na leđima
istovremeno se povijam da prionem kao štap pod dlanove roditelja
u meni se bori za dah dete zaglavljeno među pršljenovima
***
AKO ŽELIŠ DA ME ZAVEDEŠ
odvoji moje zube od zanoktica usnama zaustavi krv kaži da voliš ukus gvožđa ostatke umrle zvezde i moje prste
urami mi lice u svoje dlanove upoznaj se sa mojim strahovima nek i tama postane sigurno mesto meni je tuga afrodizijak
vrhom prsta povuci liniju od kuka ka pazušnoj jamici koža će ti otkriti ono što želim najviše me plaši
prati ritam disanja tumači nemušti jezik bokova probudi u meni nimfe kojih ću se posle stideti
i sačekaj da u tvom napuklom glasu napetim žilama i zamagljenom pogledu
pronađem sebe
_______________________________________________
MARIJA KOSTIĆ rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, a zatim završila interdisciplinarne master studije – Kulturna politika i menadžment u kulturi i umetnosti – na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Kao srednjoškolka je aktivnije pisala poeziju i kratku prozu – neke od pesama su objavljivane u književnim časopisima – a za prozu je osvojila dve Pekićeve nagrade. Nakog tog perioda sledi dugo zatišje u pisanju, kome se vratila prethodne godine. Do sada su joj objavljivane pesme na portalima astronaut.ba, strane.ba, bludni stih. Trenutno pohađa radionice poezije kod Zvonka Karanovića.
Providan lak za nokte mažem na najlonke Prekrštam noge i treperim kao sijalica koja će pregoreti
Pažljivo brojim stihove Želim da ih ima koliko i stepenika do tvog stana
Uzimam dah kao pre igre ko će duže da izdrži pod vodom
Brišem pesmu Ako budemo išli kod tebe možemo i liftom
***
METASTAZA SVRABA
Poznati glas odzvanja telom Postaje svrab u ušima pesnička slika zaglavljena u treptajima
Rascepkane slogove prepoznajem u rasejanom hodu svih onih koji odlaze
Mačji brkovi podsećaju na žičani instrument koji bi mogao da stvori tu melodiju
Pokušavam
Dobijam piskavi mjauk ugriz i krv
Uzimam školjku Mislim zarobljeni talasi će sprati te tonove
Štapić za uši guram preduboko Od toga svrbi i grlo
Metastaza svraba
Premeštanje stihova po utrnulom telu
***
PUŠTALA SAM NOKTE DA BIH MU IZGREBALA LEĐA
Krvave linije bile su tragovi aviona davno sletelih tamo gde mi nije dozvolio da odem
Dok je pušio cigaretu gledala sam mu u lopatice i sećala se onih u kantici na plaži
U vodu sam sipala so pila i mislila o novim obalama koje će mi zabraniti
Uzeo je gutljaj pitao šta je to rekla sam more
Više nikada se nismo videli
______________________________________
SUZANA DŽUVER rođena je 1996. godine, u Kuli. Diplomirala je na odseku za komparativnu književnost, na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Trenutno je na master studijama na istom odseku. Osim poezije, piše i književnu kritiku, koju je objavljivala u sklopu radionice Bookstan, u Sarajevu.
Te sam se vedre noći, tek ušla u svoju trideset i osmu godinu, pocepala ispred seoske babice rađajući svoje četvrto dete. Mali je ispustio tek neki šišteći hropac, kao jauk i namah utihnuo. Iskusna žena me je tešila, jaka sam, to je predodređeno. A sutradan dobih smotuljak, miriše li, miriše! Uzmi, de, majka je mlada, ostavila ga, zdrav je i jak. Posvojče gladno povuče dojku i otvori oči. Sve sama tama u njima, sine! Raslo je s mojima skupa. On malen i garav, stara mi rđavo podmete cigansko čedo, ali meni iz oka ispao, umiljat! Uz moju suknju stalno, svašta sam ga učila. Krao je sve što mu je pod rukicu došlo. I stalno ga tukli. Lizala sam prste i brisala mu rane a moje vrance prutom. Stari ga omrzeo. Nije smeo da uperi prst. Ali je znao. Mrko ga je gledao. Ehe, hej, reč detetu toplu iz usta! I mene omrze. Suknja ubrzo ostade zauvek spuštena. A moje garavo pošlo u školu. Vazda gladno. Učiteljica veli: jede i iz kante! Zamlatila bih često na nju. Iz kante! A ja njemu kačamak svako jutro spremala! Potom ostade u kući, pomagao mi, on trebio i čistio, ja prala i krpila. A u oca ipak gledao bogovski! U njegove ruke i nos. Njušio mu korak. Kad se nesrećnik propio, nosio ga, tako malen, na rukama, leđima. I teški prut dobijao sledeće jutro po nejačkim plećkama. Veruješ li, sine, da ni slovceta nije rekao? To se desilo tek što je uzeo prve brkove, što bi moja pokojna mater govorila. Majkooooo, oj, meni teško, nema mi više života! Ako sine, jeste teško, tele moje! Bog je s tobom, može da uteši! Našla sam ga sledeće jutro. Glavica u stranu, jezik napola izašao, ali on, lep! Malo manje garav, spasio se sirotan. A onaj moj posle par dana kroz kuću, pa peva i zviždi. Ja ni reči. Znala sam da sve ide u koloni po tri. Ubrzo je okopneo, mržnja ga držala, kamenog! Kad je zvao mamu Isusovu i svoju, nisam se pomakla, gledala sam u šarene tapete a čaša vode ispred mene, njegova ruka pružena. I nisam, nisam mogla, sine moj!
***
MARINA RADOVANOVIĆ (Zrenjanin, 1986) stekla je obrazovanje i zvanje doktora medicine na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu, a objavljivala je pesme u zbornicima, periodici, internet časopisima i blogovima.
Zbirka „Prima furia“ se našla u užem izboru Trećeg trga za prvu pesničku knjigu, petog Presingovog konkursa za neobjavljeni rukopis, u širem izboru konkursa Književnih vertikala i Poetikuma, a kao pobednički rukopis konkursa koji je raspisala biblioteka „Karlo Bijelicki“ iz Sombora, štampana u okviru edicije Golub.
Rukopisna zbirka „Via dolorosa“ se našla u širem izboru šestog Presingovog konkursa i u najužem izboru Poetikumovog konkursa.
Radi u Opštoj bolnici „Đorđe Joanović“ u Zrenjaninu kao klinički lekar. Živi u Novom Sadu i Zrenjaninu.
Moja je majka uvijek znala izabrati pravi trenutak kad cvijeće treba iznijeti na balkon nakon zimske pauze. To bi označilo definitivan kraj zimi i mrazu. Potom bi pročistila staro lišće, zasula bi nove zemlje, dodala ekstra „pojačanja“, kako je zvala smrdljivu tekućinu u zelenoj plastičnoj boci, škarama od loza podrezala bi grančice koje su se tijekom zime opružile preko posuda. „Da điranu izrestu novi pupovi“ govorila bi „da ne podivija“.
To divljanje na vrijeme nepodrezanih biljki bilo mi je već poznato. Isto se dogodilo smokvi iznad djedove kuće. Jedne je godine, dok je djed bio u bolnici, nisu podrezali, pa se smokva razmahala kao Željko Kerum na sastanku gradskog vijeća. Bila je toliko gusta da se u njezin hlad tijekom ljeta mogla uvući jedino susjedova mačka. Nije toga ljeta, razumljivo, bilo ni smokava jer za plod nije ostalo ništa snage, rastumačio nam je do kraja djed tajnu podrezivanja.
Kako se điran zapravo zove, majka nije znala. Do pravog imena cvijeća nitko u našem susjedstvu nije osobito držao. „Ka đirana sam ga zasadila, ka điran reste i ništa se ne buni. Cvita ka sunce!“, rekla je majka jednom, što je meni zvučalo prilično logično. Imena su važna ljudima, i psima, i susjedovoj mački, ali cvijeću nije. Majka je, kao i uvijek, bila u pravu.
Jednom je tako, pred Uskrs, cijeli dan uređivala terasu. Magnolija je bila procvjetala, trešnja nabacila pupove, trava pokošena, vrt očišćen. Na zid od terase majka je poredala posude prezimljenog cvijeća s lokalnim imenima, brižno je obrisala i terasu i posude, poredala ih po veličini, vrsti, ili kako je već smatrala da treba. Izgledala je pri tom zamišljeno i koncentrirano, kao da igra šah sa Garijem Kasparovim. Zrak je bio ispunjen mirisom svježe zemlje, gradela i nadolazeće kiše.
Te je večeri bila velika oluja. Vjetar je polomio grane starog oraha, a susjedu digao dio krova s kuće. Naše su posude s cvijećem završile sve na travnjaku, polomljene i rasute.
I majka je izgledala loše, kao da ju Kasparov upravo matirao. Nije, doduše, ništa komentirala, već je šutke pokupila ostatke plastičnih posuda i zemlje u kantu za smeće.
Sutradan se iz grada vratila sa punom kašetom novih sadnica, tucetom šarenih vrećica cvjetnog sjemenja, kao i s velikim brojem novih plastičnih posuda. Idući je dan zasijala i zasadila sve doneseno. Svaka je biljka sad imala drugo ime. Uz novo cvijeće stigla su i službena imena napisana na plastičnim štapićima, ili smo ih mogli iščitati sa šarenih vrećica.
Tako su nam to ljeto cvjetale i mirisale pelargonije, surfinije, petunije, cinije, verbene i lobelije.
Jedino je ispod ograde, uza zid, postojano mirisao stari điran kojega je majka, onaj dan pred oluju, bila zaboravila staviti na zid.
***
SANDA LONČAR RUŽIĆ piše kratke priče, poeziju i priče za djecu. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Objavljivala je svoje priče u skupnim zbirkama Krom i pakao, Jedna priča iz Domovinskog rata i Oberon. Priča Amerika objavljena je u nekoliko časopisa i novina. Urednica i autorica monografije U kamenu čvor – kravata Imota te istoimene izložbe fotografija. Urednica je biblioteke Radičevac i autorica projekta Mitsko Podosoje. Rođena je 1972. u Imotskom. Poduzetnica je i živi i radi u Zagrebu.
Uprkos simbiotičkom shvatanju egzistencijalista reći ću: forma nema esencijalni značaj za književno delo – ona je sušta egzistencija.
Kada Miljković piše da „nema velike poezije bez stroge i određene forme”[1], on u toj „strogoj i određenoj formi” nalazi i pesničku slobodu i bodlerovsko novo. U citiranom eseju – „Poezija i oblik” – Miljković će reći da je najsavremenije delo – dakle, novo – ne ono koje je hronološki najnovije na datu temu, nego ono koje je najsavršenije po obliku/formi, navodeći za primer antičkog tragičara Sofokla kao najvećeg pesnika Edipove tragedije. Valorizacija forme na nivou estetskog, kao kod Miljkovića, ima pandane u pesništvu Malarmea, Valerija, Rilkea, Ivana V. Lalića… Govorimo o pesnicima. U prozi forma piscu daje jednako široku slobodu, možda čak i širu jer prozno delo prostorno zahvata veći obim. Vratimo se – kada je reč o zahvatanju materije, u neki određeni oblik – Vinaveru i njegovom shvatanju stvaralaštva (u načelu entuzijastičkog[2] ) kao, parafraziramo, „zarobljavanje prirode u kalupe”, isto kao što činjahu raniji pisci, ali ovoga puta u kalupima pronađenim u sopstvenom duhu. Vinaverov ideal dinamičkog savršenstva kaže nam da je priroda materije književnog dela uvek istovetna, ali da ona ne može biti rasplinuta, već sadržana u jednoj uobličenosti, drugačijoj u svakom razdoblju. Ta misao, da je književno delo forma, prisutna je u celoj istoriji sveta i čovečanstva. Kiš kaže da ga zaokuplja „večni problem Forme”. Forma, kažu visokomodernisti. Forma, kažu i ruski formalisti. Forma, kaže i Krasnahorkai, taj najinovativniji pisac Mađarske – koji je najveća enigma, bar meni. Forma, kažu i neosimbolisti. Forma, kažu i u Aleksandriji. Svud to kažu, gde spisateljska ruka piše.
Mnogo je razloga da se govori i piše o savremenom mađarskom piscu Laslu Krasnahorkaiju (Krasznahorkai László, 1954). Nedavna Buker nagrada za najbolje delo na engleskom jeziku (u njegovom slučaju kao prevedeno delo) samo je spoljašnji povod da, u čitalačkom području srpskog jezika relativno nepoznati pisac, zadobije po koje slovo. Po koje slovo? Žalosno je reći da je srpska književnost još jednom uspela da u širokom luku previdi jedan veliki književni fenomen „tu odmah ispred nas”. Ironija je još veća kada se zna da mađarski pisci, a među njima Peter Esterhazi kao korifej, priznaju udeo srpske književnosti u svom stvaralaštvu, Danila Kiša ponajpre. No, kako bilo, još nije kasno: Krasnahorkaijevo stvaralaštvo tek bi trebalo da dobije svoj odjek u većim razmerama.
Uobličavajući ideju za Krasnahorkaijevu „Melanholiju otpora” (čitalac ovog teksta će videti da se naslov ne završava samo na aluziji), i krčeći sebi put kroz vijutke, vrlude, korzoe, šine, staze, mrtvaje i atomističke putanje piščevih dugih rečenica, izazvali su me ti rečenični neprohodi i gotovo nepostojeći pasusi. Na prvi pogled ništa novo: Saramagova knjiga „Smrt i njeni hirovi” takođe je komponovana sa linearnim, doslovno neprekinutim pripovedanjem. Međutim, Saramago „odluta” u kontekstualizaciju. Kod Krasnahorkaija, uslovno rečeno, jedinstvo radnje i vremena obuhvaćeni su celim obimom knjige. Šta to znači? To znači da pripovedna strategija Krasnahorkaijevog romana gotovo izjednačava fabulu i siže: on ne premeće narativne planove, drži se jednog toka i pripovedanje se ni po koju cenu ne sme prekinuti. Radnja počinje putovanjem vozom i povratkom gospođe Pflaum iz posete sestri u rodni grad, i tako u svojoj provincijali saznaje za dolazak cirkusa čija je glavna atrakcija kit (sic!). Nakon što se gospođa Pflaum smesti u svoj komforni stančić, gospođa Ester joj dolazi u posetu sa svojim prevratničkim namerama i željom da preuzme vodeće položaje u gradu. Za to joj je potreban Valuška, problematičan, mada ne i opasan, sin gospođe Pflaum, koji je dobar prijatelj njenog muža, muzikologa i profesora Estera. Sve vreme pripovedanje orbitira oko jedne ličnosti dok ga ne preuzme sledeća (od gospođe Pflaum do gospođe Ester, od gospođe Ester do Valuške, od Valuške do gospodina Estera, pa nazad do Valuške itd.)[3] . Kao što rekosmo, pripovedanje se ne prekida, i zato kada gospođa Ester spava, fokus prelazi na tri pacova koji vršljaju njenim stanom dok ne svane zora. „Melanholija otpora” je totalno delo.
Objavivši svetu svoje postojanje 1989. godine, kao naličje čuvenog „Satantanga”[4],„Melanholija otpora” je roman apokaliptičke atmosfere i društvene katastrofe – isto, je li, kao i „Satantango”. Iako ove odrednice upućuju na Bibliju i povratak varvarstvu postmodernog društva, mora se istaći da su kod Krasnahorkaija pozivanja i aluzije nepotpune, nejasne, u najmanju ruku neodređene. Kit svakako asocira na Jonu i Melvilov roman „Mobi Dik”, ali nema jasnih uporišta za učitavanje potencijalnih intertekstualnih veza. Isto tako, Krasnahorkaijev roman nije literaturocentričan, što postavlja problem njegove klasifikacije: rečeno je za Krasnahorkaija da je on postmodernista, što je sasvim netačno. Sa strane nejasna podela na postmodernističke stvaraoce i pisce realističke fikcije, Krasnahorkai se ne može svrstati ni u jedan tabor. Kafkijanska atmosfera sa nužnim aditivom fantastike i metafikcionalnosti udaljava mađarskog autora od „realizma”; odbijanje da se zatvori u biblioteku i stvara „iz arhiva” i drugih tekstova čini da Krasnahorkaijevi romani izgube transparentnu citatnost, aluzivnost na druga književna dela, a samo prividno sveznajući pripovedač[5] bliži je bahtinovskom tipu pripovedača negoli postmodernističkom. Kod ovoga poslednjeg valjalo bi na trenutak da zastanemo.
Prihvaćene ili opovrgavane, Bahtinove ideje nam se i danas čine ne samo modernim, već i kao teorijsko uporište koje je bogato za polemičke i stvaralačke eksperimente; polifonijski roman je vis major u teoriji romana. Krasnahorkaijev pripovedač nije postmodernistički autor koji piše o svom pisanju i u tom pisanju stvara junaka o kome se pred čitaocem premišlja, te na taj način polemiše sa njim, junakom, sa sobom i sa čitaocem. Krasnahorkai se – veoma rano – klanja tih istrošenih fingiranja i vraća se onome što je Bahtin nalazio kod Dostojevskog – dijalog u kome su ravnopravno zastupljeni svi likovi, kao i sam autor. Tako se, tokom jedne šetnje gospodina Estera i Valuške, pripovedač okorištava mnogim tačkama gledišta – svojom, Valuškinom, Esterovim, tačkom gledišta prolaznika i flâneur-a; pri tom, ponekad prepoznajemo rečenične i misaone sklopove koji bi odgovarali samim likovima, a ponekad „nezainteresovanom” autoru. Pokušajmo da razdvojimo glasove pisca i Estera u ovom odeljku: „Kasnije, nakon što su minuli prvi i nesumnjivo najčemerniji talasi uzrujanosti, nešto hladnije glave se suočio sa onim što je ’na ovaj način imao priliku da sazna’, pa se donekle s tim saznanjem pomirio, a u isti mah osetio je i olakšanje u njemu, jer je sada već jasno video šta se to ovde stvarno dogodilo. Svet, zaključio je Ester, nije ništa drugo do ’indiferentna sila puna gorkih obrta’, njegovi nespojivi delovi vuku svaki na svoju stranu, i previše je u njemu buke, previše klepetanja i blebetanja, previše izmrcvarenih zvona za uzbunu, i to je sve što o njemu možemo shvatiti. Ali ’kolege u zemaljskom bivstvovanju’, svi koji su se zatekli u ovoj nikad dovoljno zagrejanoj, promajom tučenoj baraci – nesposobni da podnesu svoju izopštenost iz nekakvog pretpostavljenog i dalekog, medom natopljenog sveta – žive u večnoj groznici iščekivanja, čekajući nešto a ne znajući šta, nadaju se nečemu čemu ništa ne ide u prilog, iz dana u dan se uveravajući da su to čekanje i ta nada potpuno izlišni. Vera, pomisli Ester, stigavši sada (…).“[6] Uz malo veću umešnost mogućno je razjednačiti glasove, ali kada se direktnije priključe ostali učesnici (Valuška, prolaznici), taj zadatak se znatno otežava. Jasno nam je zašto Krasnahorkai pribegava ovom postupku: još od ruskih formalista – ostranenije, iliti otežala forma. Dezautomatizujući običnu šetnju dvojice zabrinutih prijatelja, Krasnahorkai je otišao korak dalje od Dostojevskog, Mana, Marinkovića, Pekića – pokazao je da junaci književnih dela ne moraju da razgovaraju da bi konfrontirali socijalne, političke, ideološke, antropološke, etičke i estetičke stavove, već i da jedna takva banalnost kao što je šetanje starijeg i bolesnog čoveka uz pomoć mlađeg, može da ispreda priču sagledanu iz više uglova; naukâ, disciplinâ, bolesti, fobijâ, iskustava; lažnih i ispravnih gledišta; hipotezâ i fakata; ukratko, Krasnahorkai je dinamizovao proces dijalogizacije unutar književnog dela, dodajući mu na širini i dubini, ali odbacujući njegov klasični oblik u korist netransparentnosti[7].
Ipak, pređimo na posledice: čitalac je ponekad namerno obeshrabren.
Narečena opširnost piščevih rečenica upravo kao da odbija čitaoca. Možemo to pripisati piščevoj poetici, njegovoj bezobzirnosti prema čitaocima, ali i nečemu što bi nas definitivno udaljilo od teze o Krasnahorkaiju-postmodernisti. Naime, ako je u trouglu pisac‒tekst‒čitalac akcenat na piscu, verovatno se radi o romantičarskom tipu književnog dela. Akcenat na tekst premešta nas u modernistički milje; čitalac dobija prevlast u postmodernističkoj vrsti književnog dela. Kako kod mađarskog pisca čitalac nema pravo da preoblikuje delo[8], da u njemu aktivno učestvuje, a, dakako, nema ni govora o direktnom uplitanju biografskog i spisateljskog „ja”, jasno nam biva da Krasnahorkai favorizuje primat teksta u zadatoj celini. Pažljivo čitamo rečenice romana „Melanholija otpora”, čiji moto je dodatna potpora našem stavu – „Teče, ali ne prolazi”: rečenice se logički i temporalno nastavljaju jedna na drugu, a čitalac dobija predahe na nekih šest‒sedam pasusa i tek na dva značajnija mesta: na kraju „Vanrednog stanja” („Uvoda”), „Verkmajsterovih harmonija” („Razrade”), i „Sermo super sepulchrum” („Zaključka”), kao smrti i kraju tog sveta (o ovome će biti još reči). Praktično, to izgleda ovako: „Preuzeo je od Valuške ledeno hladne posude za raznošenje ručka i zarekao ga da po obavljenom poslu smesta pođe k njemu, pa ga je, uputivši mu još nekoliko sitnijih saveta, u blizini Prolaza sedmorice vođa izgubio iz vida.
[Nov pasus-poglavlje – prim. V.Š] Izgubio ga je iz vida, pa ipak ga nije sasvim izgubio jer mu se, mada je već bio zaklonjen kućama, i dalje činilo da vidi svog voljenog učitelja (…).“[9] Dakle, ne započinje se nov rečenični sklop, nego se, naprotiv, upućuje na vezu sa prethodnom, preuzimajući u ovom slučaju istu frazu.
Šta je „Melanholija otpora”? Pored svega navedenog, ona je i parodija naučnog rada, forme traktata, na šta nas Krasnahorkai upućuje podnaslovima: Uvod, Razrada, Zaključak. Naslovi celina jesu pseudonaslovi, ali imaju dodatnu funkciju, koja je u sklopu parodijske. Kako je ovo roman o društvenim prelomima koji su doveli do pada nekih likova koje bismo okarakterisali kao „dobre”, i uzdignuća onih koje bismo častili epitetom „zli”, ti podnaslovi, primarno, estetskom delu daju i odlike „naučnosti”, sugerišući da se u oblandi dela lepe književnosti krije naučna rasprava o supremaciji zla. Isti slučaj imamo i sa „Satantangom”, koji se zatvara sastavljanjem izveštaja dvojice policijskih činovnika o odbeglim seljanima; taj zlonamerni izveštaj dovešće, pretpostavljamo, do propasti tih bednih, napaćenih, ali i ne manje zlobivih ljudi. Dakle, opet forma.
Strog u vezi sa formom svog književnog dela, Krasnahorkai nije dozvolio da mu se „Melanholija otpora” završi suviše sugestivno ili pretenciozno. Na kraju krajeva, sve je zaista podređeno formi. Kraj književnog dela je onda kada i smrt nastupi. U „Zaključku” čitalac, nakon sprovoda gospođe Pflaum, koja je ubijena tokom gradskih nemira, prisustvuje hemijskim, fizičkim i biološkim procesima razgradnje mrtvog tela u kovčegu ili grobu (to ne znamo, jer ni lik-trpilac to ne zna). Dakle, smrt je nastupila u delu, i to preko lika s kojim je počelo pripovedanje – nema mesta njegovom nastavljanju. Zato o ovoj Krasnahorkaijevoj knjizi mi pišemo kao o totalnoj knjizi, koja je svojom formom zaokružena. Čitalac je na skoro 400 strana svedočio o „životu” jednog književnog dela. Već nekoliko puta pominjani Kiš premišljao je o odnosu života i književnosti; ta premišljanja dovela su ga do stavljanja zareza između njih: „Život, Literatura”. Ako nam je nekada i nejasno šta to znači, „Melanholija otpora” je živ primer takvog poimanja njihovog saodnosa.
Objavivši svetu svoje postojanje u jeku sada zalazeće stilske formacije, kritika je delo prerano „strpala” u korpu postmodernizma. „Melanholija otpora” je forma života zahvaćena u književno delo, a ne velika igrarija možda i nepostojećeg bibliotekara. Nije sve što se bavi formom postmodernističko, kao ni sve što problematizuje našu percepciju; ne podređujmo postmodernizmu sve što ima slobodu (videti opet Miljkovićev esej o tome šta je sloboda) i sve što pripada sadašnjem trenutku književnosti. Prvi i drugi roman ovog istinskog pisca, Krasnahorkaija, jesu melanholični nagoveštaji budućnosti. Šta se sve ovim želi reći? Bez ikakve težnje da imenujem i poetički predodređujem novu književnost – književnost XXI veka – „Melanholiju otpora” i Krasnahorkaija u celini[10] uzimam za prototipsko stvaralaštvo jednog talasa umetnika koji će reći: „Forma je pobedila” i koji će biti parnjaci postmodernistima.[11] Po školi ruskih formalista, prethodnici od kojih će oni naslediti svoje poetičke predispozicije jesu visokomodernisti. Ali to je već stvar književne istorije i književne teorije. Ovde se jedino još može reći: Uostalom, smatram da „Satantango” treba prevesti.[12]
[1] Branko Miljković, Kritike, Sabrana dela, knjiga četvrta, Gradina, Niš, 1972, str. 207.
[2] Videti: Manifest ekspresionističke škole u knjizi „Gromobran svemira”.
[3] Preuzimanje naracije prilikom susreta književnih likova nalazimo i kod našeg pisca Miodraga Bulatovića u njegovom remek-delu „Crveni petao leti prema nebu”. Kod Bulatovića taj „susret” odigrava se putem pogleda – kada jedan lik vidi drugog, u sledećoj glavi taj preuzima naraciju tj. fokus se premešta na njega.
[4] Kao i svuda u svetu, i kod nas je Krasnahorkai poznatij po filmovima negoli po knjigama. Iz sižea knjige „Satantango” čuveni mađarski reditelj Bela Tar (Tárr Béla) izvukao je materijal za svoj sedmočasovni istoimeni film, u kom je L.K. učestvovao i kao zvanični scenarista. Nećemo sada nabrajati sva njihova zajednička ostvarenja, samo ćemo napomenuti da je film „Torinski konj” (2011) bio – kako su obojica umetnika istakli – njihov poslednji zajednički poduhvat.
[5] U kucanju je prvobitno napravljena omaška i napisano „propovedač”. Mada ta reč ne postoji u srpskom jeziku, propovednik – na šta nepravilni oblik donekle upućuje – mi se učinio kao sasvim zadovoljavajuća zamena. Lapsus calami? Ne bih rekao…
[6] Laslo Krasnahorkai, Melaholija otpora, preveo Marko Čudić, Plato, Beograd, 2013, str. 144.
[7] Napomenimo da ova šetnja „traje” osamdesetak strana.
[8] Kao što bi to mogao kod, recimo, Pavića
[9] Laslo Krasnahorkai, Melaholija otpora, preveo Marko Čudić, Plato, Beograd, 2013, str. 172‒173.
[10] Stvaralaštvo Krasnahorkaija devedesetih godina i u novom milenijumu okreće se putopisno-memoarskoj prozi, kao i metafikcionalnosti. O tome možda jednog sretnijeg dana.
[11] Na osnovu srodnih shvatanja dvojca Velflin-Valcela u književnoj nauci se razvila teza o pojedinim književnoumetničkim događajima o kojima zapravo možemo govoriti kao o parnim pojmovima. Po Valcelovoj interpretaciji Velflina, te parnjake nalazimo u renesansnoj i baroknoj umetnosti, impresionizmu-ekspresionizmu i sl.
[12] Dodato 2021. godine: U međuvremenu, to je i učinjeno.
***
VIKTOR ŠKORIĆ rođen je 1991. godine u Zrenjaninu, rodom iz Novog Miloševa. Završio je master na Odseku za srpsku književnost u Novom Sadu 2015. godine. Piše prozu, književnu kritiku i eseje. Objavio je dve knjige do sada: zbirku kratkih priča „Davnina, ruža i prah“ (2011); i knjigu eseja o Dušanu Vasiljevu pod naslovom „Magle, noći i žice“ (2016), obe u izdanju Banatskog kulturnog centra. Pored knjiga, objavljivao je tekstove u periodici (Letopis Matice srpske, Trag, Koraci, Buktinja, Književni život, Bagdala). Dobitnik je Brankove nagrade za esej i član velikog žirija za dodelu nagrada Meša Selimović.
...
Ne usuđujemo se uzeti među prste
ljubičastu olovku,
obojati vrišteće lokve posivjelog Grada.
Ne usuđujemo se zakoračiti u neke davne
neodsanjane prosince.
Krhotine tišine po podu.
Vlasi istrgnute od upaljenog korijena.
***
…
Mislila sam da se nikad nećeš istopiti u
hladnu rijeku poetskih klišeja.
Svezala sam plavu mašnu za vjetar
i pustila je da isplovi iz izrezbaranih dlanova u tišinu
tvog hladnog, opustjelog sela.
Zalij ujutro plave zumbule
i pusti ih..
Ne budi ih!
***
…
Večer prije su me natjerali
da izvadim iz kofera ulicu zaraslih prozora.
Večer prije,
morala sam pokidati karte sahat kula na koje smo se trebali popeti.
I prvi put da pišem pismo na tako malom papiru.
Samo te dimenzije su smjele stati u kuvertu.
Večer prije,
čekala sam da skinemo kostime i nestanemo iz maskembala
zaogrnuti narandžastim mrakom.
***
…
Sjećaš li se usnulih ljubičica koje smo posadili pored ljuljačke?
Sjećaš li se mirisa čeda kojemu smo pokrivali uši
isprepletenim prstima,
pričali da smo u crtanom filmu
i da će zločestoga lutka u uniformi
istopiti ova tiha, prozirna kiša?
Majci su otrnuli laktovi na prozoru.
U staklu su i dalje urezani obrisi njezinih nadom ispunjenih bora,
nadom da ćeš se vratiti
s ljubičicom u ruci.
Crna traka na okviru slike
čeka da je skineš.
Dijete više ne gleda crtane filmove.
____________________________________________________
MARIJA PAVKOVIĆ rođena je 1996. godine u Tomislavgradu. Profesorica je hrvatskog i engleskog jezika i književnosti. Autorica je zbirke pjesama „Čekanja“. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, autorica brojnih prikaza i kritika na književno-umjetničkim portalima i časopisima. Pjesme su joj objavljene u desetcima časopisa i zbornika. Sudjelovala je u raznim projektima i manifestacijama. Bavi se novinarstvom i lekturom.
Halid je mislio da dobro poznaje Kikija, ali kako to obično biva, bio je u zabludi.
Misliš da nekoga znaš u dušu, a u stvari nemaš pojma ko je on i u šta se može pretvoriti. Nikad, zapravo, ne upoznaš drugu osobu u potpunosti.
Kiki se odazivao na taj nadimak godinama. Tako dugo da su svi gotovo zaboravili da se zove Gavro Rankić, ali to je najmanje bitno. Nadimak nije imao nikakve veze sa Kikijem Lesendrićem iz Pilota, Gavro se čak pomalo i ljutio ako bi to kome palo na pamet. Ako je i sa čim imao veze, to je znao samo Gavro, a on nikome nije govorio.
Halid je slutio da, kad kočnice popuste, ni oni što drže sjekiru u ruci, ili prst na obaraču, ne znaju kako se zovu.
Nešto se desi sa ljudima, izmiješaju se neki spojevi u glavi, sruše zidovi strpljenja isto kao kad golema voda provali branu i gotovo. Oči se zakrvave, drhti cijelo tijelo k’o Senkin veš na vjetru, a ruke ponajviše.
To više nije bio onaj Kiki sa kojim je Halid pio jutarnju kafu. U njegovim očima naslućivali su se tragovi ludila, oko usana se sakupljala bijela pjena. Pljuvao je kada govori, a, zapravo, nije govorio, psovao je, ujedao, vrištao.
Sve to Halid bez po muke može dočarati kao da stoji tik pored njega, ali ne može da se suzdrži a da ne pomisli: gdje je do đavola nestao njegov drugar, jer ovo očito nije bio on.
Stajao je na krovu četverospratne zgrade, držao sina Gorana za ruku i prilazio opasno blizu ivici.
Prijetio je da će skočiti i povući dijete sa sobom.
Dječak je, začudo, stajao mirno uz tatu. Kao da je bio u šoku zbog svega što se događa, kao da mu je svejedno hoće li završiti smrskan na ulici.
Halid je posmatrao gomilu ispred zgrade. Ubrzo je stigla i policija. Dugo im je trebalo da dođu mada su samo dvije ulice dalje i morali su čuti šta se događa. Možda su mislili da to ne spada u opis njihovog posla.
Koga briga hoće li se Gavro Rankić baciti sa zgrade ili neće.
Ljudi vole malo adrenalina u krvi, malo tuđe nesreće, još ako bude smrskanih tijela na cesti k’o da su dobili na lutriji.
I ovako će narednih sedam dana imati o čemu da pričaju, osim o fudbalu i zapletima u španskim sapunicama.
Malo krvi pred njihovim vlastitim očima.
Zasad, iskrivljenih vratova, prate šta se događa na krovu.
Razmakli su se kada je stigla policija. Četiri policajca, među njima Halid prepozna Ćuću. Zadnji put Ćamil Ikan Ćuća Kikiju je ispisao kaznu za nepropisno parkiranje i samozadovoljno je zakačio za brisače golfa jedinice iz osamdeset druge godine. Nije popustio ni kada ga je Kiki molio da ništa ne piše. Odakle da plati, pa on godinama nigdje ne radi.
Kiki ga baš i ne voli i neće biti sretan kada se taj pojavi na krovu zgrade.
Sve je protiv Halidovog prijatelja, a i on se izmakao dalje od gužve da bolje vidi šta se događa.
Kiki je stigao na sami rub zgrade i opasno se zaljuljao. Nije puštao dječaka iz ruku, niti se ovaj otimao.
Halid smotri da slobodnom rukom traži nešto po džepovima i ponada se da je to cigareta. Bio je u pravu, Kiki izvadi zgužvanu kutiju, zapali jednu, a ostatak baci prema gomili ispred zgrade. Kutija je padala čudno se vrteći i ostala da leži na travi, niko je nije ni pogledao.
Sa jedne strane je to bilo dobro jer će cigareta malo da ga smiri. Iz iskustva je znao da nikotinski dim čini čuda kada si nervozan.
Možda se pribere, vidi šta je uradio i prekine ovu opasno glupu šaradu. Možda će se već danas smijati svemu i praviti viceve na račun svog trenutnog ludila.
A možda ipak nije tako. Popušit će cigaretu i skočiti šta god mu ko rekao.
Da, to je to, poznavao je on Kikija, budala će stvarno da skoči.
U ovom tužnom gradu ni jedna zgrada nije visočija od pet spratova, pa ni ona na kojoj Kiki stoji, sada na jednoj nozi. Ako si naumio da se ubiješ, visina zgrade nije bitna, možeš se ubiti i skokom sa dva metra.
Gavro je izgledao opasno odlučan da ovo završi u svoju korist.
Zbog čega, šta se dogodilo, kako je došlo do toga da mirni konobar uradi ovako nešto Halidu nikako nije bilo jasno.
Zadnji put kad su razgovarali, on mu je sav zanesen objašnjavao kako se pravi riba s povrćem u domaćoj radinosti i kako je brao gljive po okolnim brdima.
Dok se Gavro Rankić – Kiki njihao na zgradi pušeći svoju zadnju cigaretu, Halid je prelistao po sjećanju.
Rođen je 1962. godine. Bilo je sparno vrijeme, a na golemo polje su u potrazi za hranom i vodom slijetala jata prepelica. Porodična kuća je ječala od njegove vriske.
Milenko i Dragana su imali dva sina i dvije kćeri, tako da im se, mada to oni nikada ne bi priznali, Gavro u kuću ušunjao nenadano. Milenko je ipak nosao osmijeh sretnog tate i sinu dao ime po svom djedu Gavri, ispravljajući grešku što to sa imenom nije uradio ranije.
Bio je veselo i sretno dijete čije djetinjstvo bi se moglo uporediti sa onim mangupima iz Ćopićevih knjiga.
Šuma je bila igralište generacije šezdesetih. Pentrali su se po vitkim stablima do samog vrha, a onda ih savijali i prelazili na drugo drvo, tako ponekad s kraja na kraj šume, a da zemlju ne dotaknu. Igrali su se klisa, išli u lov na fazane s motkama u rukama i tako prelazili kilometre. U svojim dječačkim avanturama, Kiki nije poznavao strah. Često je bio izgreban, modar, na glavi je imao cijelu zbirku ožiljaka od padova, a četiri puta je lomio ruke. Tu kad se padne padalo se da valja, ali su oni znali i ustati i nastaviti dalje. Nikada Gavro nije zaboravio te dane šarenog djetinjstva.
Završio je srednju ugostiteljsku školu, smjer konobar-kuhar, a 1983. otišao na služenje vojnog roka. Kasarna Lukavica – Sarajevo.
Pamtio je da ga grebala i stezala uniforma i da je potrajalo dok se navikao. Kratka kosa, rano ustajanje, šizofreni desetari. Kao stari vojnici su gazili snijeg po stazama pripremanim za olimpijadu da se duže održi. I poručnika Seada Rekića je upamtio. Vojničina je bio taj Rekić, poručnik koji se ponašao kao general, neugodan i strog prema vojnicima. Poslije je saznao da je bio KOS-ovac, šta li.
U Han Pijesku je bio na mrtvoj straži. Vojska nešto čuva, a ne zna šta. Sjećao se visoke, borove šume čiji vrhovi su doticali nebo i povijali se kao da plešu.
Uniformu je skinuo 1984. i obukao civilno odijelo. Kožna jakna, farmerke, kaubojke i košulja sa velikom kragnom kakve su se tada nosile.
Gavrina generacija sazrela je uz rok muziku. Slušali su: Di parpl, Qin, Nazaret, Yuraja hep. Sa njima je polahko i neprimjetno umirao takav način života.
Konobarisao je po kafanama i kafićima. Onda se dosta pilo i puno zarađivalo. Jednom je Halidu rekao da novac iz kafane nikada nije vidio dobra, koliko god da se zaradi, sve se popije; iz kafane to nije izlazilo.
Tamo gdje je Gavro radio, slušala se dobra muzika. Osamdesetih su osnovali mali bend, pa išli u Srbiju da beru višnje kako bi zaradili novac i kupili instrumente. Gavro je udarao bubnjeve.
Prašilo se po igrankama, a ponekad su se znali i potući sa seljacima kojima se njihova muzika i način života nije sviđao. Pilo se i pušilo, ludovalo, ali se niko nije drogirao.
Dosta kasnije, Gavro će konstatovati kako su oni ipak bili sretnija generacija od ove današnje.
Onda je rat razbio to ogledalo tako da ga više niko nikada ne može sastaviti. Gavro Rankić je ostao u svom gradu, sa svojim prijateljima, ništa i niko ga nije mogao otjerati. Svi drugi su otišli.
Lovio je ribu, brao gljive, pravio čajeve i džemove od kupina i jabuka, a kad se moralo i ratovao. Sa svojima protiv svojih.
Gavru je rat podobro nagniječio, ali koga nije. Pregurao je to turobno vrijeme riješen da ostane svoj pa kako mu bude.
Poslije se oženio Mensurom, dobio sina Gorana i preživio dva infrakta, što ipak ne može svako.
Kako se onda moglo dogoditi da Kiki završi na krovu zgrade riješen da podvuče crtu?
Halidu se učini da cigareta u Gavrinoj ruci brzo dogorijeva.
Gomila pred zgradom se uskomešala, neka žena je vrisnula.
Gavro je jednu ruku nadvio nad prazan prostor kao da provjerava ima li vjetra. Vjetrić se igrao sa neposlušnim čuperkom sijede kose. Bilo je očito da su se policajci popeli i prilazili mu. Nije mu se svidjela ekipa koja je došla da ga spašava.
Poznavao je on svakog policajca u gradu. Ovi su varali i krali više od lopova. Nije ih bilo briga ni za koga, a za Gavru posebno. Davljenik od takvih neće dobiti slamku spasa, kamen da prije potone hoće.
Halidu nije bilo svejedno što je njegov drugar na ivici krova, ali nije znao šta da radi. Viđao je ranije ljude kojima pukne film i kojima više niko ne može pomoći jer ruše sve pred sobom.
Znao je da se nedavno razveo sa Mensurom. Imao je svoje razloge zbog čega je to učinio, a Halidu nije padalo na pamet da se miješa ni u čiji brak. Niko ne može presuđivati između muškarca i žene koji su živjeli skupa i na nekakvom kantaru pravednosti odlučiti ko je u pravu, a ko nije.
Bilo mu je žao što dječak odrasta bez majke, ali se činilo da Gavro ima odličan odnos sa sinom. Mensura je oblijetala oko stana i Gavre nadajući se povratku, no, Halidov drugar je na tu priču stavio tačku i nije želio da čuje za nju.
Možda ga je tužila, možda traži dijete, majka mu je, ima na njega prava kao i Gavro.
Sa druge strane, Gavro je godinama bio bez posla. Stari roker bubnjeve je zamijenio štapovima za pecanje. Nije bio gladan jer je imao prijatelje koji to ne bi dozvolili, ali mu nije bilo ni lahko.
Negdje u toj šumi burnog života Gavre Ranikića su i razlozi koji su ga doveli na ivicu krova.
Halid se ukoči. Kao da se njegov drugar pripremao na skok. Reagovao je spontano. Zviznuo je i podigao obje ruke tako da skrene Kikijevu pažnju i da ga ovaj prepozna.
– Nemoj, podviknu koliko ga grlo služi.
Gavro se okrenu prema njemu. Da li se nasmijao? Podigao je ruku i odmahnuo. Prepoznao ga je i oprostio se sa njim.
Izgleda da Gavro nije otezao zbog toga što se plašio da skoči. Htio je da ga vidi što više ljudi, a gomila pred zgradom se utrostručila. Odnekud je i oko televizijske kamere bilo usmjereno prema vrhu zgrade. Prenos uživo.
Dok je živio, nikoga nije bilo briga za njim, a sad kad bi da umre odjednom sve zanima. Eto zbog čega su ljude javno vješali na trgovima, odsijecali glave, spaljivali na lomači, strijeljali. Gomila voli krv, po mogućnosti tuđu i sa tom vrstom zabave ništa se ne može uporediti.
Halid je i dalje mahao rukama i vikao. Nemoj Kiki, ne budi lud, ali on više nije gledao u njega.
Od svih prisutnih, samo on ga je nagovarao da ne skače, svi drugi su bili publika koja je došla da vidi predstavu.
2.
Bio je 28. juni. Dan kada se obilježavala godišnjica početka Velikog rata.
Halid je prošlost zamišljao kao mudru učiteljicu od koje se ima šta prepisati. Učenici su se do sada pokazali kao vrsni ponavljači kojima ni jedna lekcija nije došla do pameti. No učiteljica je uporna mada se činilo da joj je pomalo dojadilo da se ponavlja. Sa svakom novom generacijom, sve je više budala i tu pomoći nije bilo.
Pomislio je to dok je pored njega prolazio istetovirani ćelo, leđa širokih kao trokrilni ormar.
– Skači više, jebi si mater, reče stiskajući u ruci laško pivo.
Nečija nesreća drugome je predstava kojoj će se smijati uz piće i kokice. No, Gavru Rankića to više nije zanimalo, nije ga bilo briga. Taj je čitav život živio po svome pa što ga po svome ne bi i okončao.
Halidu iz glave nije izlazio ubogi srpski seljak, golobradi mladić Gavrilo Princip. Jedni ga slave kao heroja i osviještenog Srbina, a drugi o njemu govore kao o teroristi, atentatoru i ludaku koji je na po ulice ubio autrougarskog prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju Hotek, vojvotkinju od Hohenberga.
Učiteljica voli da se poigra, da zavede, pa ono što je u jednom momentu zlo u drugom vremenu pokaže pod drugim svijetlom, pa to dobije drugu boju. Ona tvrdi da je to ubistvo pokrenulo Veliki rat u kojem će se ljudi ubijati do mile volje.
Mada je rat i bez toga čekao kao nategnuta praćka.
Poslije će se pokazati da je to omiljena igra vladara sve dok u njoj ginu tuđa djeca, dok se može dobro zaraditi i nekažnjeno ubijati.
3.
Iste te 1914. godine na Jadranu je potonuo brod Barun Gautch sa putnicima. Brod je naletio na minu koju je postavila autrougarska mornarica.
U svijetu je rođeno oko 240 hiljada beba, novi vojnici za neke buduće ratove.
U štali Mitra Ćirkovića, u jednom selu u Srbiji, već treću godinu za redom bliznila se krava maculja. Krava je održavala život u njegovoj kući, a dvoje teladi je značilo da Bog gleda Ćirkoviće.
Halid je slučajno saznao da je u godini atentata, u školu u Trešnjici, maloj, uspavanoj mahali za koju jedva da je ko čuo, krenuo 151 učenik. Mnogi će je napustiti zbog golog siromaštva.
On je više volio te sitne radosti koje nigdje nisu zabilježene, a promijenile su svijet možda u istoj mjeri kao i neko ubistvo stranca u uniformi.
Ta godina je bila šarena i rodna ali će se sve lijepo zaboraviti, a krstić na kalendaru označiti početak Velikog rata.
Govore da su ko nikad rodile šljive.
Kreten koji ga je kasnije nazvao Prvim poznavao je prilike u svijetu i ljudsku glupost, sluteći da će ratova biti još, i to onih velikih, u kojima se masovno zarađuje i gine, pa ga valja označiti brojem, ali to se desilo kasnije.
Halid Bembaš, sveznalica nepotrebnog znanja, uzdisao je bespomoćno posmatrajući priliku koja se njiše na krovu.
Nikada mu ne bi palo na pamet da je Kiki sposoban dići ruku na sebe i svoje dijete. Misliš da nekoga poznaješ, a očaj u potpunosti promijeni tu sliku.
4.
Hero Sutkaš bio je rijetko dobar čova. Govorio je da se u životu treba držati samo jednog pravila i sve će biti u redu. Čini dobro kad god si u prilici pa se dobru možeš i nadati. To ga nije spriječilo da iz pištolja ubije suprugu Eminu i sebe. Pronašli su ih u stanu, jedno pored drugog. Giga Tasan skočio je sa mosta u Vrbas. Dugo mu se po glavi motala ideja da okonča život koji ga je cijedio k’o on čarape. Niko nije vjerovao da će to učiniti, ni onda kada je to izgovorio. Voda ga zagrlila k’o Dragana noć prije nego što će je udariti kamion. Kilometrima nizvodno su ga izvukli ronioci.
Aziz Nurić se objesio o granu debelog hrasta koji je rastao iza njegove kuće. Dva puta je grana pod njegovom težinom pucala, kao da mu nešto nije dalo da ode. Onda je on pronašao debelu, sigurnu granu i kupio nov konopac, plašeći se da ovaj put on ne popusti. Niko njemu neće određivati šta da radi sa sobom.
Kiko Musić se bacio sa terase drugog sprata, na ulicu i nije se pomjerio.
Mogao se sjetiti još dobrih ljudi koji su se predali pred životom i učinili ono čemu se niko nije nadao, jer oni nisu bili loši ljudi i nisu zaslužili takvu smrt.
Čini dobro, ponavljao je Hero smješkajući se. A eto kako je završio.
5.
Kad pukne žica na gitari, to više nije ista melodija, a kada čovjek pukne, to jednostavno nije taj čovjek, mislio je Halid jer drugačije nije znao objasniti to što se događa. Prvi put će vlastitim očima gledati drugara kojeg ne prepoznaje i to ga nimalo nije radovalo.
Gore na krovu nije bio Kiki, nasmijani, miroljubivi roker, agnostik koji se uzdao samo u sebe i svoje prijatelje. Čovjek koji je izgubio svoj Veliki rat.
Zidovi zgrade su djelovali zapušteno i prljavo, naročito onaj nad kojim su stajali otac i sin. Oronuli maltar na sebi je nosio rupe i pukotine koje nisu zanemarive. Valjda bi se svi pravili da ne vide i ne primjećuju taj zid da nije bilo to što je bilo. Sad im se on ruga svojom neuglednošću, jer kad gledaju u njega, kao da gledaju u veliko ogledalo.
Tog dana će se sjetiti atentata, ali njemu je puno bitnija sudbina njegovog drugara i onog dječaka kojeg je držao za ruku tačno u vrijeme dok je privodio kraju svoju zadnju cigaretu.
***
MEHMED ĐEDOVIĆ, rođen je 1971. godine, Miljanovci, Kalesija, BiH.
Objavio je:
Pripovijetke
Tragovi, Univerzitetska biblioteka Derviš Sušić Tuzla, (2000.);
Osluškivanje, Bosanska riječ, Tuzla (2002.),
Kad se Bulbul vratio, Bosanska riječ, Tuzla (2006.);
Čaj od nane, (2013.) BMG, Tuzla
Malo Čudo, (2017.) Bosanska riječ, Tuzla
Romani
Sjena kurjaka (2004.) Bosanska riječ, Tuzla.
Vodi je da teče (2008.) Bosanska riječ, Tuzla; elektronsko izdanje Novi Sad, 2013.
Onaj kojeg nema (2009. roman u pričama) Planjax, Tešanj
Ćopak vodoravno (2017.) Book, Tuzla; (2015. Mediart Novi Sad – E-izdanje…)
Legionar (2015.), Planjax, Tešanj; Drugo izdanje 2016. godine kod istog izdavača.
Put znaš (2019.), Planjax, Tešanj
Staza mrkog medvjeda 1463. Planjax, Tešanj, 2021. godina
Poezija
Svjetlo lampe (2007.) Maunagić, Sarajevo
Nešto se čudno događa (2013.) Planjax, Tešanj
Obična voda, (2018.) Dobra knjiga, Sarajevo
Knjige za djecu
Ime mi je Pahulja (2008.) CPA – roman za djecu
Priče iz velike šume, (2012.) Planjax – Tešanj – roman za djecu
Trava puna mrava, (2016.) – Lijepa riječ – Tuzla, priče za djecu
Priredio knjigu za djecu Na krilima mašte, Planjax, Tešanj, (2013.)
Sa Marijom Fekete Salivan, za Mladinsku knjigu Sarajevu priredio Zlatne bosanske bajke (2018.)
Nagrade
Za pripovijetku: Nad vodom kula, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za roman: Sjena kurjaka, nagrada Fondacije za Izdavaštvo BiH, (2004.);
Za pripovijetku: Sitan trag u snijegu, nagrada Zija Dizdarević (2006.);
Za novelu: Hronika jednog nestanka, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za radio roman: Šapat vjetrova, nagrada Radija BiH, (2002.);
Za knjigu poezije: Svjetlo lampe, nagrada Mak Dizdar (2006.); nagrada za najbolju knjigu poezije na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku na Novopazarskim danima poezije u Srbiji 2008.
Priča iz knjige Čaj od nane, Noć kad se vratio Šiško, snimljena je kao radio drama (Kameleon radio), a priča Bilo dijete… nagrađena nagradom Ćamil Sijarić u Bijelom polju 2013…
Roman Legionar nagrađen je, 2015. godine, nagradom Skender Kulenović, te Zlatnom plaketom za najčitaniju knjigu IK Planjax, Tešanj.
Priča Mršavi jelen iz knjige za djecu Trava puna mrava, 2015. nagrađena je nagradom Zlatno Planjaxovo pero… Prvo mjesto na istom konkursu/natječaju 2018. osvojila je i priča Složno jato.
Priča Srce fazana, 2016. ušla je u najuži izbor, na konkursu Biber u Novom Sadu i prevedena na albanski, makedonski i engleski…
Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca BiH 2016. godine za roman Legionar.
Knjiga za djecu Trava puna mrava kandidat je za nagradu Mali princ ispred BiH, 2017. godine.
Knjiga poezije Obična voda, nagrađena je od strane Fondacije za Izdavaštvo BiH, 2017. godine.
Dobitnik druge nagrade, na regionalnom konkursu za bajku Vile niko ne spominje, Sarajevo, 2018.
Treća nagrada na konkursu Zija Dizdarević u Fojnici za priču Sin mjeseca, 2018. godine, a 2021. druga nagrada za priču Boja zrele šljive.
2019, godine primio je Godišnju nagradu Društva pisaca u BH za knjigu MALO ČUDO, (objavljenu 2017. god.)
Nagrada Federalne Fondacije za Izdavaštvo za roman Put znaš, 2019. godine i 2020. za roman Staza mrkog medvjeda 1463.
Za priču Kuća od crvene cigle, dobio je prvu nagradu u Bosanskoj Krupi, 2020. godine.
Za priču Cipele za odrasle, prvu nagradu u Crnoj Gori, na Festivalu priče u Petnjici, 2021. godine.
Život
Urednik je i recenzent brojnih knjiga. Zastupljen je u školskom programu i udžbenicima, prevođen na albanski, makedonski, francuski, engleski i njemački.
Ima više od trideset godina Otkako mi je posljednji put bio u svijesti a samo jedan stih sam zapamtio Sanjam ga nedavno leži na bolesničkom krevetu Žut u licu kao prastari novinski papir pokazuje mi da se prignem Hoće kao nešto da mi kaže I ja se naginjem a zapravo ronim u vodi mutnozlatnih preljeva jedva vidim kroz nju i naravno ne dišem pružam ruke k amfori u snijegu a ona tone skupa sa mnom čujem njegove riječi
Smrt je samo tvoja Primi je obujmi je zagrli Otvori je udahni punim plućima Prašinu pahulje možda zvijezde polugole Što zasiplju grbine kuća Prepjev mora biti vjeran I onome što nije kazano.
***
ŠTA ČUJEŠ, VOLTE VITMENE?
Odmah da ti kažem: nema nabrajanja Pusti se sirijskih skakavaca i meksičkih mazgi Nema toga: gotovo. Ni milozvučnog pjeva gondolijera Nit lude dreke kojom se prežu pripitomiti aùstralijski divlji konji
Ne znam je li dovoljno tvoje iskustvo smrti ni koliko je to otamo Kad se sabere, ovih stodvadesetosam zemljanih godina Ali siguran sam da u samom načinu kako se to Sve o čemu si profetski pjevao danas
Učinilo vidljivim, dostupnim i znanim Ima nešto posve drugo i drugaĉije od tog čemu Si hrlio – ne bi te baš oduševilo to ostvarenje povijesne Ideje Čovjeka: Amerika i čovječanstvo zgadili bi ti se kakvi jesu
Ostanimo dakle pri vlatima trave bliže Geji Boginji koja nas guta I uvijek iznova rađa… Kaži mi šta se to sada čuje, osim Bijelog šuma u prezakrčenim vezama na mreži Kojom žudnjom te zovu koje daljine.
Od ovako potrošenih mogućnosti, od Suludog dječjeg zla što rastrže i komada živote U mački u pijetlu u prašumi u zraku u okeanu u narodu Kaži mi šta čuješ, Volte Vitmene: dok se polako topi led na polu
Dok se uprežu u službu Mamonu sve ljudske sile i tekovine uma Ĉuješ li Majku koju proždire zli okot, i plač kiselih kiša Ĉuješ li i eksplozije u utrobi Zemlje, grme li još Iotkud bodre koračnice Demokratije?
Prignimo glave ka Tlu, da oslušnemo Trâve govore li išta još čuje li se još u kapi rose Narastajući šum valova sa ušća Misisipija… Ili su to sad Nijema usta Podzemlja, iz kojih se niko više neće ponovo roditi?
***
NENAPISANA PJESMA ANNE SEXTON
prepisana načisto rukom Ž. G.
Udišem udišem i neprestano udišem Jedno vrijeme to je bio udisaj i ništa drugo Pa se onda nađoh na brdu koje se ne zove nikako Premda je to „naći se“ sasvim neobičan način Da se kaže zagubljenost o kojoj govorimo
S obzirom na to da nema ničeg da mu nisam dala Ili barem oduzela ime moradoh se uvjeriti jesam li to Ja još uvijek i stoga se proderem iznenada iz sveg glasa Ja sam protestant! pa onda odmah iza toga Ja sam Mjesec! Ništa se nije čulo nekoliko vijekova zaredom
A možda sam miris što se osjeti kad prineseš ustima Čašu suhog martinija Ja sam mamurluk! viknem ovaj put Bezglasno u svakom slučaju sam gramatički muški rod Što je ustvari pleonazam gospodo jer nema drugoga Mama mama sad ti bez ustezanja to mogu kazati
Brkovi ti nikad nisu pristajali kao ni osmijeh Sve što raste biće istrgnuto a sve što već jest to što jest LogikaAmerikaBontonBojeveGlaveFalocentrizamRock&Roll Služi tome da bismo iščupanost predstavili kao život… Otvori vrata pećnice budalo i vrata garaže
Otvori usta koja još na sebi nisi pronašla i vrišti Stručno se to naziva omnilingvacija Šta god da zineš Biće opet stvoren svijet Na Božijim greškama još ćemo učiti Smrt je samo predrasuda Ne nadaj se tom Kvrgoglavi I plemstvo iz azbuke crnih pera moraš nekako
Zaslužiti… To je Nikad više kao kad si mi šaptala Unezvjerena kako te piju sa svih strana oči najdražeg Blago zapečeni hrskavi bademi koje smo potom podijelile I primaknuv lica jedna drugoj grickale i grickale Sve do smeđeg taloga tišine u ustima
***
ŠUTI I KOPAJ
sa Tomažem Šalamunom
Pjesnik laže, rijeka teče, žena diše. Imamo, naprimjer, imenice. O nama se zabavile socijalne inkluzije. U zemlji (koju jebeš ako Bosne nema) to se zvalo – nehljebovići… Ako i Bog, višemanje, ne postoji – ko smo mi, i otkud imenice!? Istinu govorimo udarcima, lomljenjem napola. Šta je između, kada se kruh prelomi? Glagoli su već nešto drugo, kao u bolnicama Internô Unutra je unutra, šta god se činilo na prvi pogled Istina je smrtonosna – ali šta te ne ubije, slȁže te; Pa ti vidi dokle teče rijeka, i dokle ti diše žena Šta je između goreće Varšave? Prstenje koje dotiče tlo, kada ljudi umiru…? Meine Herren, kakve su to bile eskapade, koji sedimenti, kojih devet crnih Alpa (koji bubre, koji bubre li, bubre)…
U podrumu zaudarljivom, kad smo se ono grlili, nebo u totalu bilo je između tebe i mene. Autizam je autoreferencijalan. So much! Zaspi u parku, zaspi unutar svjetlosti, ako si ogrnut dekom, pod kojom se malo ranije pušio plećat konj…
Ima li dovoljan razlog zašto se ne mirišemo? Zvao sam u vezi s tim i Leibnitza, bio je, kako rekoše, privremeno nedostupan. A pjesma? – pitaš. Samo šuti i kopaj! This Account has been suspended
________________________________________________
ŽELJKO GRAHOVAC rođen je 10.7.1955. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine (predavali su mu u to vrijeme istaknuti profesori, kasnije akademici, Kasim Prohić, Abdulah Šarčević, Vladimir Premec), stekavši zvanje profesora filozofskih i socioloških disciplina. Radio je kao predavač u srednjoj građevinskoj i saobraćajnoj školi u Zenici, od 1979. do 1995. godine, a potom i u gimnaziji u Kaknju (2001-2002.), te kao urednik u IK „OKO“ u Sarajevu (2002-3.) – da bi se od 2005. zaposlio u Općoj biblioteci u Zenici, gdje i sad radi kao bibliotekar-informator. U periodu od 1997. do 2005. imao je priznat status slobodnog umjetnika, kao član Udruženja književnika BiH (od 1988., a od 1998. kao član Društva pisaca u BiH).
Prve eseje i prikaze objavio je u časopisu „Dijalog“ (1980-1982.), koji je tada uređivao prof. dr. Kasim Prohić. Do 1992. objavljivao je poeziju i kritiku u časopisima „Matica srpska“ iz Novog Sada, „Književna reč“ iz Beograda, „Književna revija“, „Život“, „Odjek“, „Oslobođenje“ iz Sarajeva…
Prvu knjigu poezije objavio je 1986. u IK „Veselin Masleša“ u Sarajevu („Sveto rastrojstvo“). Časopis Društva pisaca BiH „Život“ uređivao je u razdoblju od 2003. do 2007. godine. Član redakcije „Bosanske vile“ bio je u periodu od 1999. do 2003. godine, a kasnije, u razdoblju od 2009. do 2011. i glavni i odgovorni urednik „Bosanske vile“.
U SPKD „Prosvjeta“ u Sarajevu je u razdoblju od 2001. do 2008. bio urednik izdavačke sekcije..
Stručne radove (eseje, studije, književne prikaze, osvrte) i pjesničke tekstove objavljivao je poslije rata u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju.
Kao urednik, priređivač, redaktor ili recenzent sudjelovao je u pripremi i u objavljivanju više od stotinu knjiga iz tekuće književne produkcije u BiH, u razdoblju od 1998. do 2016. godine. Za više izdavača priredio je lektirska izdanja ili izbore iz opusa brojnih značajnih autora i snabdio ih metodičkim predgovorima ili pogovorima (A.G. Matoš, M.Ć. Ćatić, Ć. Sijarić, S. Kolar, T. Kulenović, K. Mahmutefendić, S. Arnaut, A. Hromadžić, Š. Pandžo, V. Nazor, A. Vuletić). U dugogodišnjoj saradnji sa IK „Vrijeme“ iz Zenice, priredio je ili uradio redakture i lekture niza prevoda značajnih djela svjetske književnosti: njegov je rad u prvoj na našem jeziku objavljenoj prozi Kadera Abdolaha („Duga plovidba praznih flaša“), a tu treba nabrojati i „Zimske priče“ Karen Blixen, „U istoj noći“ Petera Hoega, „Ljekar u posjeti dvoru“ Per Ulofa Enquista, „Noću ispod kamenog mosta“ Lea Perutza, „Trske na vjetru“ Grazie Dellede, „Doktor Glass“ Hjalmara Soderberga, „Pluk, dječak iz Solitera“ Anne Marie Gertrude Schmit (dobitnice Andersenove nagrade) itd.
Posebno treba spomenuti njegov priređivački, urednički i lektorski rad u pripremi izbora iz Homerovih epova „Ilijade“ i „Odiseje“ (po prepjevima T. Maretića), kao i kompletno upjevavanje Milenićevog prevoda „Epa o Gilgamešu“ (takođe su to sve izdanja IK „Vrijeme“) – te još i projekt upjevavanja Maretićevog prijevoda „Eneide“ (čija je priprema za štampu u toku).
Drugu knjigu poezije „Bol, boja božje milosti“ objavio je u IK „Zalihica“ iz Sarajeva 2008. godine – a knjiga je dobila Nagradu Ze-Do kantona kao najbolje književno djelo objavljeno u toj godini. Monografske književnokritičke studije „Anđelko Vuletić – pjesnik žeđi i poruge“ i „Staništa i prominuća svjetlosti; o djelu Vitomira Lukića“ objavio je 1998. i 1999. godine, u izdanju IK „Grafex“ Mostar, odnosno HKD „Napredak“ Sarajevo. To je bila, kad je o Lukiću riječ, prva objavljena monografska književnokritička studija o njegovom opusu. Knjigu eseja i kritika „Sricanje i nicanje“ objavio je 1999. u izdanju „Sarajevo publichinga“.
Antologiju „Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća“ objavio je 1996. (prvo izdanje, HKD „Napredak“ Novi Travnik), odnosno 2001. (drugo izdanje, „Dom štampe“ Zenica i CKO Tešanj) – gdje je uz reprezentativni izbor poezije 27 velikih hrvatskih pjesnika (od Kranjčevića i Matoša do Danijela Dragojevića i Vladimira Pavlovića) objavio i obimne književne studije o svakom od zastupljenih autora.
Panoramu najnovije bh. poezije pod naslovom „Ponestaje prostora“ objavio je 2000. godine u izdanju „Delte“ iz Bihaća – sa izborom poezije 72 autora iz BiH i sa mikroesejima i biobibliografijama o svakom od zastupljenih pjesnika. Ova knjiga (sa nešto redukovanim brojem od 66 autora) integralno je prevedena na slovenski jezik i objavljena u izdanju „Založbe Pivec“ iz Maribora 2009. godine pod naslovom „Zmanjkuje prostora“.
“U oba roda” je treća njegova knjiga poezije, objavljena decembra 2014. u izdanju Opće biblioteke iz Zenice.
„Dva lica jednine“ je četvrta knjiga poezije, u izdanju „Planjax“-a iz 2018. koja je prethodno bila podržana sredstvima Fondacije za izdavaštvo BiH. Petu knjigu poezije „Zarez, sam“ objavio je u izdanju Gradske biblioteke iz Zenice 2019. godine.
Stihovi i kritičke studije prevođeni su mu na njemački, slovenski i makedonski jezik.
U svemu smo se počeli razilaziti, pa i u najobičnijim stvarima. Ona hoće lijevo, ja desno. Ja volim europske art-filmove, a ona ih toliko mrzi da joj šake pobijele kad mi objašnjava zašto su sranje. Ja želim na koncert, osjetiti vibraciju glazbe i ljudskih glasova, ona želi da pobjegnemo u napuštene uvale, na planine, negdje gdje nema nikoga. Vrištimo tako glasno da se ptice vani razlete od straha.
− Dobro, hoćeš divljinu? − kažem joj i odvezem nas na brdo izvan grada. Čim izađemo iz auta, ona se baca na mene, čupa me za kosu i grize. Kad se iscrpi, pušta me, ali s pogledom lovca prije nego što povuče obarač.
Kad vidim kako se s njenih koljena osipaju mrvice zemlje, kao onaj put kad sam je našao samu na rubu litice, očiju raširenih kao u tigra u klopci, poželim je voljeti ispočetka. Zatvaram oči i kažem: − Hajde, nastavi gdje si stala.
***
KOŠULJE
Kada te ona nakon svađe otjera iz stana, umiri se šetnjom. Šetaj kvartom i bez imalo srama zastani ispred onih niskih trokatnica uz cestu. U ušima ti opet tutnji srce, zar ne? Kao kad si prvi put kao dijete s ulice vidjela zagrljeni par u blago osvjetljenoj kuhinji i poželjela za sebe takvu nježnost. Dobro napregni oči. Na onom tamo balkonu vjetar je isprepleo dvije košulje, a na zidu su se u istom trenutku razdvojile njihove sjene.
***
OBESTJELESITI SE
Mrzila je svoje tijelo. Smetalo joj je u svemu − noge joj se ne bi pomaknule kad bi bila u opasnosti, jedna ruka je bila kraća od druge, a prsni koš joj je bio u obliku trapeza. Kao da je genima prije njenog rođenja bilo dosadno pa su se odlučili malo poigrati.
Čudno, ali drugi nisu primjećivali njene tjelesne mane. Dapače, kad je odrasla, muškarci su joj upućivali pohotne poglede i zviždali za njom, a ženama su se oči sužavale od ljubomore. Da potakne gađenje, oblačila je široku odjeću, prestala se tuširati iako je kosu nastavila prati dva puta tjedno) − ali tijelo bi uvijek davalo signale u obliku boli ili svrbeža da postoji, upozorenja da ono ima zadnju riječ.
Ono što je uskraćivala tijelu, nipošto nije uskraćivala mozgu. Naučila je čitati u četvrtoj godini, u šestoj je odslušala svih dvadeset Pimsleurovih tečajeva engleskog, odvezla se autobusom do britanske ambasade i položila C2 certifikat, a u dvanaestoj je obranila doktorat na Stanfordu na temu Redundantnost fizičkog aspekta homo sapiensa. U osamnaestoj je naučila razliku između istoka i zapada.
Što je bivala starijom, problem tijela više nije bio samo teoretski, već i fizički, te joj je ometao svakodnevni život. No, kako je bila genij, uspjela je doći do rješenja. Ne zna se kako, jer sedam mjeseci nije izlazila iz kuće.
Sad ću napokon moći hodati ulicom uzdignute glave, navodno je rekla svojoj zaprepaštenoj majci prije prvog izlaska u novom izdanju, ne primjećujući ironiju u svojim riječima. Međutim, nije bila naivna, znala je da će neko vrijeme ljudi gledati za njom, da će se o njoj pisati širom svijeta, da će ju se fotografirati, ali i da će za sedam dana utonuti u kolektivni zaborav. Zato je vrijedilo stisnuti zube i izdržati oluju.
Prošlo je sedam dana, ali još nije prošlo njezinih petnaest minuta slave. Činilo joj se da su ljudi sve više izbezumljeni njezinom novom pojavom. Jednog jutra, kad je išla na pazar po kiticu peršina za juhu, na prvom semaforu naišla je na tri starije žene u sjajnim, roza trenirkama. Gledala je ravno u semafor, uzalud pokušavajući ne privući pozornost na sebe.
− Obestjeles’la se! − zavrištala je jedna od baba i pala u nesvijest prije nego što se uspjela prekrstiti. Zvuk pada njenog krhkog tijela na tlo i vriskanje druge dvije babe je privuklo ljude koji su tuda prolazili. Pritrčali bi sa izrazom brige na licu, ali bi im se pri pogledu na glavu u zraku donja usna otkačila od gornje. Tek je nakon nekoliko minuta netko bio dovoljno pribran da izvuče mobitel iz džepa i uslika glavu.
Nikome nije čudno kad se kokoši vode na povodcu, kad ljudi utjeruju pravdu kalašnjikovom i prolaze pokraj reklama i postera za filmove s obzeglavljenim tijelima, kad u noći gore automobili, ali žena bez tijela sablažnjuje, navodno je vrištala izvodeći bijesne male piruete pred sve većom gomilom i bljeskovima fotoaparata na mobitelima.
Naglo se zaustavila kad joj je sljepoočnicu okrznuo kamen što ga je bacio neki mulac.
− Uništimo čudovište! − netko je zavrištao. Ohrabrena pozivom, gomila je nahrupila na djevojku kao val. Podigla se iznad svih. Dok je gledala njihove uspaničene razdjeljke shvatila je da se može penjati još i još i još sve dok nije otišla negdje gdje joj ni glava neće više trebati.
***
LUCA KOZINA (1990, Split) piše i objavljuje kratke priče, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu i Ulaznicu (prva nagrada za poeziju) za 2020. godinu. Trenutno radi na rukopisu za drugu zbirku priča pod radnim naslovom Dječje boljke za koju je dobila stipendiju Ministarstva kulture RH.
čovjek-časopis 