1. ne želim prozore želim temelj koji će pratiti način na koji se grana drveće i terasu sa pogledom ka ulici nedovršenoj zbog nestašice slobode i kreativnosti želim spiralne stepenice koje povezuju stablo i vrh krošnje kroz nju ću nazirati zvezde kao jedinu svetlost dok se na ulici ne pojave svetiljke i farovi umesto krova nacrtaj mi kupolu oslikaću je po ugledu na Mikelanđela ali sa primesom izveštačene patetike i svesne želje za ovekovečenjem sebe nacrtaj mi kupolu kojom ću se odbraniti od potrebe da siđem dole
nacrtaj me dole na zemlji u kamenu
obraslog rastinjem moje nove zavisnosti
2. nacrtaj žitije pored knjige telefonskih bajki za laku noć izvod iz matičnog herbarijuma stare kajsije i izveštaj o njenom utanjanju
još jedan povodljiv korak ka neverovanju u ptice još jedna molitva pred ikonostasom još jedno priželjkivano vraćanje
trenutak pred pad kada je trebalo da doživimo katarzu
3. nacrtaj mi vrt jednu staklenu baštu u kojoj ću moći da negujem ruže moje mezimice dok napokon proveravam da li se brže raste i mirnije spava ukoliko se barem deset minuta na dan sluša Betoven ako je to istina više neće biti potrebni lekari i nijedan pupoljak više neće biti osušen i pretvoren u čaj ako je to istina više niko neće izbledeti na suncu i postati providan i kalemljenje će uvek značiti nov miris ako je to istina onda utopija nije daleko
jedan baštovan sa sobom nosi kreč i komponovano jednoglasje kao lek prisećajući se kako njegova deca pevaju „Za Elizu“ kada naslućuju letnju oluju i kako se oblaci razilaze
TAMARA PANTOVIĆ rođena je u Kragujevcu, kad je krajem novembra 2001. godine padao sneg. Trenutno studentkinja druge godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ranije je često dobijala pitanje zašto ne studira književnost; to pitanje je ubrzo prešlo u pretpostavku drugih da zaista studira književnost u Novom Sadu. Ako tamo sretnete još jednu Tamaru, to je verovatno ona. Na Festivalu poezije mladih u Vrbasu, kao i na Timočkoj liri (2022), osvojila je drugo mesto. Pored snega, voli mačke, mostove, kofere i, (poluironično, uz dramatičan uzdah) nažalost, ljude.
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: ništa simpatije tek lud si siguran
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: prvo nokaut onda snaga
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: vrijedni su uvijek malo maknuti
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: zaroni u posao u kojemu nestaješ
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: uspjet ćeš kad izgubiš obzir
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: daje tek kad daje sve
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: jesi li ikad stvarno doživio sreću
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: sva ova slova ne vrijede
srce ne vrijedi dok ne poludi znači: tek nakon lijekova počinješ slušati srce
***
RASPORED
ujutro: zvuk kamiona za smeće škripa kreveta tuširanje ili možda ne treba jaja na oči pasta u zube
oko podneva: završi dokument malo whatsapp malo scrollaj završi dokument ručak ili možda ne treba provjeri gmail prošeći do aparata kolega bok kako je pas malo messenger završi dokument već jednom
navečer: to-do liste work-life balance time management productivity hacks calendar blocking
po noći: dok spavaš negdje vani cvjetovi rastu
***
ZABORAV
zaborav je stablo koje se svuče golo a da nijedan list nisi vidio kako pada
ili ulične svjetiljke za koje odjednom shvatiš da su upaljene
ili lijeno prespavano podne
zaborav je drzak i nepristojan gost koji kasni, kasni i dolazi kad ga prestaneš čekati
ADRIAN SATJA KURDIJA radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Osim u č-č, priče su mu objavljene na stranicama Kritična masa, ZiN Daily, Booksa, Blacksheep.rs te u zborniku Rukopisi 45, a pjesme na Astronaut.ba i u časopisu Kvaka. Ušao je u šire izbore za nagradu Prozak 2016., 2020. i 2021. godine, za nagradu “Sedmica & Kritična masa” 2022. godine, te među deset najboljih rukopisa zbirki poezije za nagradu Mak Dizdar 2022. godine. Piše blog (Blogaritam.com).
Poetski tekst je afirmativan jer je uvijek trag, napravljeni znak; i kad govori o nečem nedostajućem ili nevidljivom, pjesma to, poput gravure, urezuje u stvarnost. I kad je njena tema mučna i teška, ona je izvodi na svjetlost, u ravan znanja, pred čitaoca, i tako načini svjedočanstvo o nedostajućem ili nevidljivom. Prema tome, ona ima izraženu spoznajnu ulogu (to je lirski karakter saznanja, kaže F. Miko) i u čitaocu potiče raspravu o temama (u najširem značenju ovog pojma) kojima se bavi. Štaviše, ako čitaočeve reakcije izostanu, to samo može značiti da u nečem bitnom nije razumljena. U pjesmi uvijek postoji jedno ja, ti, on/ona/ono koje govori i ne možemo se u odnosu na tu činjenicu praviti slijepi i gluvi. Taj je subjekat fiksiran u tekstu sve dok mu se ne obratimo. (Pol Selan: „Pesma teži ka drugome, to drugo joj je potrebno, potreban joj je neko pred njom. Ona ga traži, njemu govori.“) On, istina, postoji i bez našeg obraćanja, ali tada tek kao mogućnost, pogotovo onda kada je naše obraćanje nedobrovoljno, nevješto ili prisilno kao, npr., u obrazovnom procesu ili u lošoj književnoj kritici. Čim mu se obratimo / čim nam se obrati (ova je apostrofa obostrana), mi osjetimo da stupamo u dijalog s jednim savršenim identitetom, koji je jednak samome sebi u svakom dijelu svoga iskaza, u svakom stihu, slici, figuri ili konstrukciji, u svakom dijelu svoje namjere. U svojoj Teoriji lirike Džonatan Kaler iznosi stav da se pjesma „iznenađujuće rijetko direktno obraća određenoj čitalačkoj publici i da je lirski adresat najčešće indirektan“. Na drugom mjestu veli i da tom obraćanju praktično nema granica. Tako se Horacije obraća brodu, drvetu na imanju, vinskoj tikvici, liri, proljeću. Rimski pjesnik Katul svoje pjesme adresira vrapcu itd. No nezavisno od cijelog ovog vještački postavljenog pitanja – da li se pjesma obraća stvarnoj ili izmišljenoj osobi, predmetu, životinji ili pojavi – koje je sasvim retoričko i za prirodu poezije nebitno, nedvojbeno je da se lirska pjesma obraća jednom Čitaocu (za razliku od epske, npr.), onom „singularnom, neponovljivom, jedinstvenom Ja“ koje će na kraju „izrasti u osobnost permanentno refleksivnog identiteta“, kako veli Tihomir Brajović u svojoj knjizi „Narcisov paradoks“. Praktično, čitalac je u nju upisan i više ili manje direktno p(r)okazan; po tome je ona uvijek apostrofa. Zbog toga je lirski pjesnik – Easy Rider. Bez druga na auto-cesti pored sebe ili na sjedištu kraj sebe lirika ne bi ni postojala.
***
KONKAVNO OGLEDALO POEZIJE
U trenutku kada se jedno drugome obratimo, ja pjesmi a pjesma meni, moji šumovi jače zašume, moje mi mane postanu vidljivije, nedostaci se pokažu kao gubici, a predstave o željenom sebi iluzije. Ali paradoksalno, u svemu tome ja nalazim neko čudno zadovoljstvo. Kako ono nastaje? Šta ga proizvodi? Možda bi mogla da nam bude od pomoći Lakanova analiza razvoja dječje psihe u tzv. fazi ogledala? Uznemireno da bi se (do tog trena sebe nevideće i negovoreće) moglo raspasti i rasparčati od nagona koji su njegova jedina stvarnost, dijete, po Lakanu, iz vlastitog ogledalskog odraza crpi zadovoljstvo zbog poistovjećenja sa slikom svoje jedinstvenosti i cjelovitosti, slikom koja reaguje na njegove namjere. To prvo osvajanje sebe (tzv. primarni narcizam) prvi je osjećaj vlasništva i uspostavljanja cjelovitosti bića, iako će se i vlasništvo i cjelovitost u kasnijem dobu pokazati iluzijama i (pro)nalazićemo ih u svim onim životnim odnosima koji nam u tu svrhu služe – u svrhu (sekundarne) narcisoidne potvrde našeg bića – suštinski i dalje nekoherentnog i rasparčanog. Na tragu Lakanove alegorije, rekao bih da lirska pjesma funkcioniše kao posebno napravljeno konkavno ogledalo. Čitaočevi šumovi, unutra sakupljeni, objelodanjeni i kroz stihove (umjetnost, estetiku, ljepotu, umijeće…) prepoznati i o/d/življeni, prestaju biti mučna egzistencijalna smetnja i ne izazivaju više nelagodu nemuštosti, nečujnosti, nevažnosti, potisnutosti i rasparčavanja, već postaju umirujuća istina postojanja, ona konačna istina o tome da on (čitalac) jeste definitivno fragmentirano biće i da će takvo i ostati. Naravno, ovaj proces nije jednosmjeran. Kako dijete vidi svoj odraz (sliku u ogledalu), tako ta slika vidi njega i upravo ona radi na proizvođenju njegovog zadovoljstva sobom. Kako se, dakle, čitalac konstituiše kao lirski subjekat, tako se i Subjekat konstituiše čitaocem. Čitalac se zato ne (pro)nalazi samo u sadržaju (odraza svojih šumova), već i u obliku, obradi, dizajnu tog konkavnog ogledala, u njegovim odrazima i prelamanjima svjetlosti, u sjenkama njegovih rubova, u zrnastoj strukturi materijala od kojeg je napravljeno. Dakle, u onome koji govori oblikom jezika, načinima i vještinama koje čitalac ne posjeduje i željom i hrabrošću koju nema. Rekao bih da je baš to ono što čitaoca (za)vodi ka ogledalu poezije. Neko bi mogao reći da je ovo (po)mirenje sa slikom u ogledalu poezije lakanovski djetinje – pa jeste. Ili da je i ono takođe narcističko – pa jeste i to. No sad se radi o obrnutom narcizmu, kojim se ona djetinja nelagoda rasparčanosti (šumovima) umiruje spoznajom odrasloga da se radi o njegovom prirodnom stanju. Osim toga, sama činjenica da se niti jedan p(r)okazani šum u ogledalu ne poništava niti pretapa (ili saobražava) u bilo kakav oblik cjelovitosti (kao što se to dešava kod djeteta) ‒ ostavlja čitaoca stalno otvorenim za dijalogičnost, kako sa samim sobom, tako i sa drugima. Ono što je sastavni dio Lakanove analize dječje psihe do osamnaestog mjeseca života jeste činjenica da se radi o predjezičkom stanju, u kojem je dijete u tzv. imaginarnom poretku (sistemu). S pojavom čuvene (Frojdove) trijade otac‒majka‒dijete, ono će ući u tzv. simbolički poredak jezika i u negostoljubivi svijet. Nostalgična pomisao o povratku u imaginativni raj (dijete = majka = svijet) od tada će biti uslovljena i ograničena umijećem baratanja jezikom, to jeste, lancima označitelja (pada mi na pamet pupčana vrpca’) na čijem će se kraju konačno nalaziti prvobitni raj. I svijet bez šumova…
NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ završio je Pedagoški fakultet u Osijeku i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (www.nedibrahimovic. com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradama Fondacije za izdavaštvo BiH za knjige pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja” (2016) i ”Obiteljske i druge strašne pjesme“ (2020). Objavio romane ”Inkapsulirana tijela“ (Buybook Sarajevo 2014) i ”Kuća Teodore K” (Fraktura Zagreb 2019), knjigu putopisnih eseja ”O poeziji, pticama i drugim varkama – Američka predavanja” (Rabic Sarajevo 2011) i knjigu filmskih kritika i eseja o bosanskohercegovačkom filmu ”Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu” (Bosanska riječ Tuzla 2012). Živi u Tuzli.
*** Plaši me starost, eto rekla sam, starost, više nego smrt jer ću je posmatrati na tijelu, u ogledalu, pogrešno će izgovarati misli, gubiće se, zaboraviće
starost će me gledati kako je napuštam svakog dana sve više bježaću, neću biti njena
plaši me starost, eto rekla sam ti svoja jutra, noći, sve
*** Da nije društvenih mreža ne bih znala koliko srećnih ljudi ima naizgled srećnih ili zaista srećnih koliko se putuje, pije sa cvijećem u kosi, sa osmjehom od uva do uva sa raširenim rukama koliko naizgled bogatih i zaista bogatih koliko samo markirane garderobe odlazaka u spa, u luksuzne hotele, restorane, da nije instagrama i fejsbuka ne bih znala koliko sam sjebana naizgled ili zaista koliko sam sjebana što nisam srećna koliko sam srećna što sam sjebana i što ovo malo para ne skupljam da bih otišla u neki savršen kadar u neki intimni trenutak prodat za klik za prst gore za srce za zaborav skrolovanjem do sledećeg naizgled.
*** Nastavljati uprkos svemu, uprkos tome što su ženu u Avganistanu kamenovali zbog glupe, lažne optužbe, što je sin jednog moćnika autom usmrtio djevojčicu i nastavio da vozi, i nije dobio zatvorsku kaznu, nastavljati posle svake mržnje, bijesa, bespomoćnosti kao da se nas to ne tiče
ili smo mnogo jaki ili smo nezainteresovani, ne znam šta je od to dvoje dok gledamo u nebo čekajući znak, ili makar samo zvijezde i mi ćemo tako pobjeći iz naših života, kao sa mjesta zločina, pravo u slobodu.
*** Nisi kod kuće par dana i misliš sve će biti drugačije kad vratiš se, brineš, biljke će umrijeti, voće će istrunuti, stan će pasti, slomiće se, grad će da pobjegne, mnogo brineš, zemljotres će obaliti sve knjige sa police i parfem sa veš mašine, kad na povratku zatekneš potpuno isto stanje sjebeš se, neke promjene jednostavno moraš sam
JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, časopisu „Glasnik“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Nomad, Astronaut, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.
NEMANJA ĆURČIĆ je student na master studijama anglistike na Univerzitetu u Novom Sadu. U Novom Sadu je i rođen, 6. februara 1996. godine. Piše i prevodi poeziju, a do sada je objavljivao u nekoliko časova i zbornika. Zanima ga savremeni odnos digitalnosti životnog prostora i prirode teksta. Dobitnik je priznanja „Timočka lira“ za 2022. godinu.
***
o TIMOČKOJ LIRI 2022: Radio Beograd 2 i Festival kulture mladih tradicionalno, od 1994. godine, dodjeljuju nagradu Timočka lira za najbolja ostvarenja u oblasti poezije. Pravo učešća na konkursu imaju književni stvaraoci do 30 godina starosti, iz Republike Srbije, koji nemaju objavljenu knjigu. Selektor je odabrao 10 najboljih mladih pesnika za nastup na 61. Festivalu kulture mladih Srbije, koji se održao u Knjaževcu. Najboljeg pesnika proglasio je žiri na samom Festivalu, kada mu je i uručena povelja Radio Beograda 2 Timočka lira. Ovogodišnji laureat je NEMANJA ĆURČIĆ iz Novog Sada. Drugu nagradu festivalski žiri dodelio je TAMARI PANTOVIĆ za triptih pod nazivom Dom, dok je treća nagrada pripala KRISTINI ARMUŠ za pesmu Ja mogu da naslikam seobe Srba. Radio Beograd 2 i organizacioni odbor Festivala kulture mladih Srbije obezbediće štampanje zbirke pesama prvonagrađenom pesniku, kao i prigodne nagrade za drugo i treće mesto, koje su uručene na poetskoj večeri Festivala. Organizacioni odbor će odštampati Festivalski zbornik sa izborom pesama i biografskim podacima desetoro najuspešnijih pesnika 61. Festivala kulture mladih Srbije. – sinhro. rs i rts. rs
Iz istorije umetnosti učili nas koje godine je građen Akropolj, mešavinom jaja i peska temeljno su lepljeni stubovi koji stoje evo vekovima A zatim nas puštali da hodamo kroz život tako prepuni znanja ubeđeni da smo bez tog nauka prazni.
Kod kuće bi potom brzinom zvuka srca kolibrija, lekcije prekidao ritmični takt mutilice u maminoj limenoj vangli taman na vreme da vidim kako umesto hleba, raste tenzija i jaja padaju na pod razbijena tatinim glasom.
Plačem i sad ponekad kad osetim krivicu što neke temelje, naizgled duboko zakopane, u živom pesku oku nevidljivom nije moglo da zalepi moje naivno dečije znanje.
Iz istorije umetnosti punili nam glave kako je građen Akropolj, a nas ostavili praznih ruku, kad puknemo kao ta ljuska jajeta da zalepimo sebe jer to je umetnost. I pustili nas da padamo na emotivnim ispitima ne znajući da ni dorski, jonski, korintski, nisu stubovi koji nas slabe uspravne drže u lomu pod teretom odrastanja.
Već naša kičma Nesalomiva.
***
MOŽDA SPAVAM
Umorna sam od večnih devojčica. koje ne mogu da donesu odluku, da odrastu. Okrenute svojoj veri da tako gube sebe ispovedaju tuđe grehe gorko i stidno u neznanju da sebe nemaju, jer se ne poznaju, nikad se nisu videle srele. Ne znaju, to uči život vapaj za promenom upoznavanje sa sobom boli. I one ne znaju, jer još uvek nisu otišle dalje od sebe, jer su deca.
Deca ne smeju daleko.
***
PSIHOLOGIJA ŽEGE
Umesto prostranog veša da nežno leluja u dvorištu, ispred mojih očiju, prostiru se uspomene, nimalo nežne. Izgledaju sveže, kao taj opran veš, Kao rana, čiji miris ponekad osetim svež i pamtim, isto da je i moja baka govorila tajna je u omekšivaču. Mekša sam s godinama. Čvrsta poput okovratnika belih košulja Na mene su čekale da ih ispeglam poput muškosti tik iznad adamove jabučice Koji ne guše. Košulje ispeglane da žene dobre i pouzdane žene, snažnih ruku što ljuljaju njihovu decu, sipaju supu nedeljom i dodaju slanik preko stola Dok iz mojih ispadaju knjige tupim udarcem na pod Prene me iz života koji nikad nije bio moj. Uredno složen, po ivicama sklonjen na mesto.
***
ČAROBNI PASULJ
Mesto dešavanja je sedište do prozora u troli broj 40 na koje je ušla i sela devojka u beloj tapaciranoj jakni i crnim helankama. Na glavi je imala naočare. i torbu u rukama. Iz torbe je izvadila fotografiju. Ultra zvučnu.
Držala je sa obe ruke i gledala u zrno čarobno kao pasulj mirno je sedela. Disala nad fotografijom i gledala.
Fotografija ultrazvuka izgleda kao satelitski snimak svemira. koji je napravljen da bi ljudi znali kako izgleda svemir. da bi ga videli.
Ljudi jednostavno sami ne vide stvari koje su veće od njih. kao što je svemir. Kao što je zrno bebe.
JULIJA DUKIĆ rođena je 1983. godine u Zrenjaninu. Privremeno živi u Beogradu već 20 godina. Piše za pare i iz ljubavi. Odahnula je dana kada su joj rekli da naracija ne mora da bude samo osobina proze. Objavljivan je autor i okej kao osoba.
Mrzim jesti paradajz: unutra je gnjecav i ljigav. Mrzim bijeli sir. Mrzim jesti sve što miriše na mlijeko. Tjeraju me da jedem kiselo mlijeko, ali ja odbijam. Ne volim da mi mažu maslac na hljeb. Želim da mi hljeb mažu samo madžunom. “Ne možeš samo madžun jesti”, viče baba. “Treba i kuhanog malo da pojedeš!” Kažu mi da je sav madžun napravljen jesenas već pojeden, ali ja znam da u podrumu ima još tegli punih tog gustog soka od grožđa koji miriše na zagorjeli šećer i kore od jabuka koje se zimi bacaju na zagrijani štednjak u kuhinji, da se “pročisti zrak”, kako kaže djed. Gošće se, kad im tetke prepričavaju moje zahtjeve, čude: “Šta li to toliko nalazi u tom madžunu, kako mu više nije dosadio?” “Nema apetita”, zabrinuto kažu tetke. “Pa, dajte mu ujutro čaj od kunice, ali bez šećera”, savjetuju pakosne gošće. “To je od‑lič‑no za apetit.” Djed kaže da trebaju pozvati liječnika i prijeti da će on sigurno preporučiti da mi se daju injekcije. To s injekcijama mi se uopće ne sviđa, ali skoro sam siguran da je riječ samo o prijetnjama. Ako izdržim i ne jedem sve one odbojne stvari kojima me nasilu obasipaju, oni će mi na kraju ipak morati dati madžuna.
***
Ptice stvarno unose nered u vrt. Odjednom neka od njih uzvikne “čik‑čirik!”, i sve zastaje kao ukočeno od te drskosti. Leptiri, koji prave pravilne krugove na cvijeću, ose, koje se skupljaju oko malih barica u podnožju česme, rovci, koji mile po trulim daskama od šupe – svi kao da se ukoče na trenutak; usklik ptice prikuje ih za mjesto na kojem su se zatekli. Gušter s dva repa, koji se popeo na kameno koritočesme, munjevito iskrivljuje glavu i gleda netremice. Kad ptica vrisne po drugi put svoj uznemirujući poziv, gušter nestaje, kao da se nikad nije ni pojavio. Zelenilo načuli uši. Treći put? Da ili ne? Bit će i treći put? Ne – ptica odlijeće, mravi produžavaju juriti prema mravinjaku, jedan veliki bumbar, svjetlucavo ljubičast, prolazi bez zadržavanja, usmjeren oštro prema nekom samo njemu poznatom cilju, jedna latica od rascvjetanog cvijeta pada, sunce peče. Šta je ptica htjela reći? Ja stojim na vrtnoj stazi i držim u rukama stari zahrđali kavez koji je izvučen iz paučinastog carstva starudija iz šupe. Sunce prži.
***
Čitava nenapisana porodična historija kao da je sakupljena u dvjema kutijama – jednoj kartonskoj, u kojoj su nekad, prilikom kupovanja, bile zapakirane neke sada već odavno iznošene i bačene babine cipele, i drugoj, metalnoj, u kojoj je nekada stajao cejlonski čaj i na kojoj je slika, pomalo izgrebana, nekog crvenkastog zmaja s raširenim krilima. U onoj kartonskoj su razbacane, bez ikakvog reda, fotografije; u metalnoj, onoj od čaja, skladište je dugmadi koja je, zbog modnih promjena, izašla iz upotrebe, ali ipak se čuva. Kada uspijem doći do neke od kutija, ja se zavlačim u neki ćošak polutamnih soba i upuštam se u odgonetanje te nemušte arhive haotično izmiješanih uspomena. Među fotografijama su neke, pomalo požutjele, zalijepljene za karton, s kojih me gledaju neka nepoznata lica: žene s jelecima obrubljenim krznom, s niskama srebrenih para oko vrata, koje su posjedale na fotelje prekrštenih ruku, netremice gledajući naprijed, pomalo uplašenog izgleda; muškarci u tamnim odjelima, s fesom na glavi, zagledani negdje u daljinu, isturajući grudi preko kojih prolazi lanac džepnog sata. Rekli su mi da su to moji preci – izgubljene halke porodičnog stabla koje ne mogu povezati u pregledan niz. “Oh, to je baba Fanula”, rekla bi mi samo tetka Milka. “Da, ona mu dođe ujna od tvog djeda, tako nekako.” “Gdje je ona?”, pitam. “Pa, umrla je odavno, od španske groznice, čini mi se, ja sam je samo jednom vidjela.” Zatim slijede neke grupne fotografije učenika iz neke škole, u školskim uniformama, izleti do vinograda, porodične svečanosti, veselja na kojima neko svira na harmonici a neko drugi drži pečeno prase nataknuto na ražanj, grupa lovaca s lovačkim puškama i ubijeni jazavac, događaji kojim prisustvuju poneki pop s kadionicom i neki uniformirani muškarci. Pokušavam prepoznati nekoga od tih lica pretvorenih u male svjetlosne mrlje, ali ne uspijevam. “Ovo je kada smo bili u Solunu”, kaže mi tetka Julijana. “Vidiš, ovo sam ja, a ovo je tetka Milka, a ovo ti je majka.” “А gdje je tetka Lepa?” “Ona je tada bila veoma mala, preplašila se fotografa, kao stravu da je dobila kada je on prebacio onaj crni ogrtač preko glave i počela je vrištati, izbuljila oči i derala se kao blesava, pa smo je odnijeli u predsoblje da ne smeta.” U metalnoj kutiji leži cijela jedna arheološka zbirka dugmadi koja su otpala s nekih haljina i kaputa koje su već odavno pojeli moljci. Ima koštanih, metalnih, sedefnih; ima velikih, od šarenog stakla, neobičnih oblika. S lupom u ruci, pokušavam na fotografijama otkriti haljine na koje su bila zašivena. Ponekad mi se čini da uspijevam povezati dvije vrste dokumenata koji govore o prošlosti porodice: veliku ovalnu dugmad, od kojih u kutiji imaju tri, kao da ih prepoznajem na haljini tetke Julijane – ona stoji na fotografiji pored kamene vaze pune cvijeća, a s druge strane vaze stoji jedan oficir naslonjen na svoju sablju. “Da”, kaže tetka Julijana, koja se pažljivo zagleda u fotografiju, “tu haljinu nosila sam onog ljeta kada smo bili u Vrnjačkoj Banji. A tom konjičkom kapetanu, eto, zaboravila sam ime. Kako li se zvao? Jednom smo šetali kroz park i, ne znam kako, jedno dugme s haljine mi je otpalo – nisam ga mogla naći. Tražila sam, tražila – ništa. Onda sam morala promijeniti svu dugmad.” Uvečer, kad izlazim u dvorište, kao potvrda istinitosti porodičnih priča, svijetli, zašiven za nebesko platno, mjesec, kao veliko jorgansko dugme.
***
Jedan blistavo crn gavran slijeće na kameno korito česme. Stoji zagledan u grlo česme, izvijajući glavu, očekujući da iz nje kapne sljedeća kapljica. Djed se u tom trenutku pojavljuje na “domaćem ulazu” kuće i zastaje na stepenicama. Gavran ga gleda, ne pravo, nego – kao što rade gušteri i ptice – samo jednom stranom glave, mičući kljunom lijevo‑desno. “Hoćeš li da piješ?”, pita ga djed. Gavran pogleda česmu, onda opet okreće pogled prema djedu. Čini mi se da se razumiju. “Čekaj”, kaže djed, “dat ću ti.” On prilazi česmi, a gavran samo odskače na neki smiješan način – op! op! op! – kao nekakva mehanička igračka na navijanje, prema suprotnom uglu kamenog korita, ne spuštajući pogled s djeda. U jednom trenutku – kada djed pruža ruku da otvori česmu – samo malo pridigne krila, zatim ih opet spušta. “Ti si pametna ptica”, kaže mu djed. “Znaš da nema čega da se bojiš.” Iz česme sada teče tanki mlaz vode. Gavran ga još malo gleda, onda izvija glavu i pruža kljun prema mlazu vode. Usisava jedan dugi gutljaj, zatim podiže glavu i voda mu klizi niz grlo. “Pij, pij”, kaže mu djed. “Žedan si, znam.” Gavran pije još, a djed stoji na dva koraka od česme i gleda ga. Ja sjedim u vrtu, iza grmlja ribizli, i ne mičem se, da ne pokvarim čudesni prizor. Puno bih volio da mogu znati tako da razgovaram s pticama kao moj djed.
***
Neke prijateljice mojih tetaka donijele su mi nekoliko bojanki. To su glupe knjige – s jedne strane su slike stvari koje već imaju svoje boje, s druge strane su iste takve stvari, samo okružene debelom crnom linijom s bjelinom unutra; od mene se očekuje da ih sam obojim. Pritom se ne smije prelaziti linija neobojenih stvari i boje treba da se nanose kratkim potezima, bez žurbe. Moja kutija s drvenim bojicama je prorijeđena – negdje sam izgubio neke od šarenih olovaka, a neke su već istupljene, a meni, koliko god da pazim, ne uspijeva da ih naoštrim šiljalom jer im je obojena srž veoma krhka i stalno se lome. Zbog toga upotrebljavam boje koje su mi pri ruci. Paradajz nije crven, nego smeđ. Kućni krov je plav. Kruške su također plave. “Nema plavih krušaka”, kaže baba, “nigdje nisam vidjela takve kruške.” “Kakav ti je ovo avion?”, pita ujak Čedomir. “Zeleni avioni – ne vjerujem da negdje prave zelene avione.” “On boji stvari onako kako ih on vidi”, kaže ujak Aleksandar. “Tako rade futuristički slikari. Ispast će od njega jednog dana umjetnik, vidjet ćete.” Zaboravljam bojice u vrtu i noćna kiša ih nakvasi. Boje se razlijevaju, razmazuju se, avion nalikuje na zelenog skakavca kojeg je neko zgazio i spljoštio. “Samo džabe bačene pare”, kaže djed. “Skupe knjige, a ti ih ne umiješ čuvati.” “Ma, da on to ne radi namjerno?”, pita sumnjičavo tetka Milka. Listovi od debelog papira su savijeni, a na njima je vlaga ostavila ružne otiske. “Ovo je protest revolucionarnog djetinjstva protiv diktature odraslih”, daje svoj zaključak ujak Aleksandar gledajući uništene bojice. Na kraju baba potpaljuje šporet njima. Nakon nekoliko dana nalazim bojice koje sam izgubio – crvenu, srebrenu, modru. Pokušavam naslikati “propast Titanika”, ali brod ispada nekako previše sličan stjenici smrdibubi koja se davi u proključaloj marmeladi od modrih šljiva.
VLADA UROŠEVIĆ (Skoplje, 1934) makedonski je pjesnik, prozaist, romanopisac, esejist i prevodilac. Studirao je i doktorirao na Univerzitetu u Skoplju, gdje je kao redovni profesor Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” predavao historiju evropske književnosti devetnaestog i dvadesetog vijeka. Od 1959. godine objavio je nekoliko zbirki pjesama, više romana, knjiga književne kritike i eseja, te putopisnih zapisa. Član je Makedonske akademije nauka i umjetnosti, Evropske pjesničke akademije i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti. Za svoj rad na približavanju francuske i makedonske poezije Vlada Republike Francuske imenovala ga je Vitezom reda umjetnosti i književnosti, a potom i Oficirom istog reda. Knjige su mu prevedene na engleski, bugarski, njemački, poljski, ruski, slovenski, francuski i španski jezik.
*
“Madžun, poslastica u kojoj su “zgusnuti svi mirisi ljeta”, omiljeni je slatkiš dječaka kroz čije je oči, prepune radoznalosti, predstavljena njegova porodica i veliki svijet uokolo.
U godinama uoči Drugog svjetskog rata neobična i mnogobrojna dječakova porodica živi na periferiji grada u velikoj kući sa šest soba i kuhinjom, bogatom bibliotekom i podrumom u kojem baba krije tegle s madžunom. Okružena živopisnim vrtom s uzbudljivim biljnim i životinjskim svijetom, porodična kuća čudesan je univerzum na čijem čelu je dominantna figura djeda, dok babinu privrženost i brigu o porodici odaje kulinarska raskoš koju proizvode njene čvrste ruke… tu su još i roditelji, koje dječak posmatra kroz njihove dolaske i odlaske; neudane ujne i neoženjeni ujaci – od kojih je najharizmatičniji i najzanimljiviji najmlađi ujak Aleksandar.
Članovi porodice – krijesnice na noćnom nebu dječakovog svijeta – blistavi su kamenčići u mozaiku prošlih događaja, gdje dječiji pogled na svijet unosi čuđenje u racionalno uređenu stvarnost.
Madžun je velika i prozaična metafora djetinjstva – katalog muzeja uspomena, ali i mapa dječijeg srca. Roman o čudima djetinjstva, sjaju i iskonskoj ljepoti njegovih prvih otkrića, njegovih tajni i spoznaja, ali i o mračnoj strani ovog razdoblja ljudskog života i tragediji koju predstavlja njegov neminovan kraj – jedno od najznačajnijih djela savremene makedonske književnosti.” – Buybook
Ljeto je kao roditelj Uvijek nekako tu Ponekad preblizu i previše Ponekad daleko kao Australija i nedostaje kao koža na kostima A kad sve prođe i odeš da počupaš korov uvijek misliš kako biste Da se vrijeme vrati Ovaj put sve drugačije
***
UMJETNIČKA POSTAVKA
Kako li ćemo izgledati u muzejima Za pet hiljada godina Kakve će knjige biti iza stakla I hoće li svi opet biti golih sisa Slomljeni bokali i zdjele iz kojih smo jeli Ljuti za stolom Stisnutih vilica Odmah pored uvrnute viljuške iz Ikee i užasnog robot-lustera koji se otvara Možda će tad prestati biti muzeja Možda će nas posrkati pobjesnjela Andromeda Možda ćemo potonuti polako grcajući Ne možeš plivati do kraja vremena I šta će u takvom muzeju biti ljubav kao naša Ni malo dugme pored kojeg stoji kratki opis i godina Ljubavnici i dangube, 2022. Koje i ne pogledaš nego samo prođeš Baš kao što smo mi prošli pored nas
***
RUDNIK NADE
Česma je sama od sebe preko noći prestala da kapa I cvijeće poslije pljuska nije više zgrčeno Beba koja plače se utišala dala sam joj ime Suzana ali sad moram naći novo komšija je prestao da renovira svoju garsonjeru veličine Ermitaža Konačno sam uspjela da sklopim oči i da ne sanjam našu bivšu kuću Nakon toliko dugo vremena Da li sam to kopajući po dnu najzad udarila na rudnik nade
***
U LUDILU
U ludilu nekad skidaš ukosnice s orhideja Stavljaš ih na kosu iza uha Pređeš cijelih 55 kvadrata stotinu puta Kao da su dine pustinje Gobi Pobjegneš u bilo šta što će te prihvatiti pogotovo ono što ne može da progovori Otključavaš skidaš kaput pereš ruke Vijesti melju želudac bilo koga ko ih sluša Prihvataš se spreja s vodom biljke se naginju ka tebi da zahvale Je li ovo ta kutija iz koje se ne može Samo da znate van nje je druga kutija Kojoj pužeš uz zidove dok se ne sjetiš gravitacije Sjećaš se praznika sjećaš se slane kose i kako spavaš na ležaljci Bezbrižnost iščezne čim roditelji prestanu da ti kupuju futrovane čizme Sakriješ se iza posla iza gosta iza dosta Sakriješ se iza svega što bi te primilo Iza svega što bi te zatupilo Iza svih koji daju barem minimum Samo da ne uhvatiš jedan trenutak tišine Koji će otkriti da si danas zaista loše To se ne radi ni u ludilu
***
U OVOJ KUĆI TOGA NEMA
Možda vas nekad zagrlim za praznike i rođendan zašto da vas stiskam nepotrebno da neko misli da ste slabići pa vi ste moji sinovi djeco Volim te To se govori u američkim filmovima oni svi redom idu i leže kod psihijatra i govore volim te bespotrebno Istroši se to kao Kupi toalet-papir i Donesi mi vode Izlizano i nečujno Volim te U ovoj kući toga nema Ni vama ni vašoj majci Kao da vi ne znate da vas volim Sve vam plaćam i sve sam vam dao Zar to nije i previše voljenja U ovoj kući nema zagrljaja Pa nisam ni ja vješalica Treba da vas odgojim a ne da vas tetošim Kao da ste dva psa bez prednjih nogu Da li ste čuli da nekome otac govori da ga voli E pa eto U ovoj kući nema zagrljaja Osim kad se odlazi Osim kad vam tiho šapuću saučešće A i tad se nasloni na pola ramena Jer je bespotrebno da se cijelom težinom oslanjaš na nekoga U ovoj kući nema ničega
EMINA ELEZOVIĆ rođena je u Sarajevu, a živi, radi i odmara u Helsinkiju. Uvijek ima goste i uvijek je u potrazi za razlozima za slavlje. Piše usput, na telefonu, na poleđini računa, u sveskama za recepte i tako su nastale obje njena zbirke poezije “Iza vrata” (Imprimatur, 2020.) i “Srce zapušteno kao malinjak” (Imprimatur, 2022.) Voljela bi da jednog dana pravi sjajne filmove. Da je biljka, bila bi drača (paliurus spina-christi).
BERAT, PROZORI SEĆANJA
Postoje mesta na kojima nikada ranije nismo bili
A živa su u našem sećanju
Predeli, arhitektura, ljudi
Muzika sa starog kasetofona u starom taksiju
I glas koji kaže „Hvala“ na tvom jeziku
Sve je poznato
Kupuješ suvenir kao uspomenu na mesto iz sećanja
Iako od sećanja nema većeg suvenira
(Pa ipak na frižider se nešto mora zalepiti)
Kao potvrdu da smo tamo zaista bili
Da je naše malo
Zaista bilo deo grada
Da su naše oči gledale kroz hiljadu prozora
U sebe i svoje sećanje
***
SVETLOST U AVGUSTU
Da podseća na Foknera
U avgustovsko veče
Obasjano svetlošću
Koja se ne može videti ostalih meseci
Jer je položaj sunca takav
Da dugo nakon zalaženja
Ostavlja blešteću svetlost
Koja sluti skori kraj leta
I žudnju sunca da nas što duže zagreva
U jedno takvo veče
Bliži se kraj letu
I izbeglice započinju svoj put
Od nemila do nedraga
U potrazi za svojim bivšim životima
I ubijenom srećom
A ja u sopstvenom egzilu
Pripremam se za još jedno preživljavanje
Za noći kada jedino lišće
Bude svraćalo na moj kućni prag
***
BEZ POSLEDICA
Ponekad me obuzme
Ničim izazvana radost
Srećom kratko traje
I ne ostavlja posledice
***
TRENUTAK
Život je prepun ponavljanja
Ono što se u ovom trenutku dešava
Desilo se već
Deja vu snimka sa televizije
Na kome je prikazana rupa u zidu
Nečije spavaće sobe
Jasno vidim
Taj zamrznut trenutak
Kao usporeni snimak
Granata koja probija zid
Uleće u sobu
Rasprskava se u hiljade minikomada
Baš kao i naši životi
***
MALO SVETLOSTI
Tako je malo svetlosti u našim životima
U našem sećanju
Jer ono što je dobro kratkotrajno je
I bez uticaja na naš život
Izbledi kao boja ostavljena na suncu
Sasuši se i uvene kao trava u sušnom periodu jula
Naša su sećanja crne rupe nestalih svetova
Prazni i razrušeni hramovi u kojima obitava
Jedino napušteni Bog
I naše molitve su sećanja
Na ljude koje volimo
One koje ne volimo ali ih ne mrzimo
Sećanje na nas same u budućem veku
_____________________________________________________
ŽARKO MILENKOVIĆ (1988. Priština) pesnik, književni kritičar i proučavalac književnosti. Objavio knjige pesama Kenotaf (2014), Krhotine leta (2019) i knjigu eseja Tmina i praznina, Horror vacui u srpskoj poeziji XX i XXI veka (2021).
Dobitnik je Godišnje književne nagrade Književnog društva Kosova i Metohije “Grigorije Božović” za najbolju knjigu objavljenu 2019. godine.
Objavljivao u gotovo svim reprezentativnim književnim časopisima, kao i portalima, između ostalih nekoliko puta na “Čovjek-časopis”.
TOPLES ILI FATAMORGANA
Jedriličar pijan
od bocuna ruma
u podrum palate uplovljava.
Jedriličar mi je gost
na slavi i u vino mu
sipam otrov
da uzjašem jedrilicu
i mastilom južnih mora
poprskam mape
gdje niko plovio nije.
Jedriličar sam
i pletilja ribarskih mreža
hrani me otrovanim škampima.
Sama se u toplesu
sunča na jedrilici
a bogovi, dok sade marihuanu
u školskoj bašti,
misle da je fatamorgana.
***
KAP PO KAP
Otplivaj sa ove ponte do Perasta!
Imaš oko tri nautičke milje, požuri...
Ako mi do večeras doneseš
perašku tortu,
bocun vranca
i mapu zakopanih zlatnika
mletačke udovice
iz riznice Zavičajnog muzeja -
udaću se za tebe
bez svjedoka.
Kad je doplivao
i u ribarskoj mreži donio sve,
sručila se u more
bez svjedoka
a on je, kap po kap,
po njenim grudima svjetlucao...
***
KAPITULACIJA
Uzeo je čeličnu četku
naoštrenu maestralom
i glancanu sirćetom
sa skala da očisti morsku travu
da se statue bez bikinija
ne okliznu
kad odu valovima
previjati čireve.
Blistale su
a on se od morske trave,
izrasle iz torza, nije naslućivao.
Izašle iz mora,
skale su o njega kačile bikinije
i sijale
duže od lica vlastelinke
na koktelu
u čast kapitulacije.
***
TROJAC
Doplivao je iz daljina
i na obali sreo
sveštenicu pogleda harpije -
kaže da mu je supruga?
Djevojčicu meduzinih vlasi
spremnu da ga zagrli -
kaže da mu je kći?
Golog do pojasa momčića
sa štitom kralja Leonide -
kaže da mu je sin?
Kad ih je izgrlio
i poželio s trojcem da otpliva,
talasi su odjezdili u mit.
Izujedan, skamenjen i na štitu,
čeka da se talasi raskamene
i šamarima ga probude iz jave.
Ljuta kod Kotora, ljeto 2022.
__________________________________________________________
BORIS JOVANOVIĆ KASTEL (1971)
Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.
Objavio je preko dvadeset knjiga poezije i eseja.
O poeziji Borisa Jovanovića Kastela objavljene su knjige izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (Media link, Podgorica, 2009) i Konzul i juvelir Mediterana (JU Narodna biblioteka Stevan Samardžić, Pljevlja, 2022).
Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).
Kastelovu knjigu poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri, 2014.) objavila je slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz Kastelove poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА iz Bitole 2018. godine.
Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van idanja HKD-a. Knjigu poezije More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je za poeziju dobio nagradu Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru. Za izuzetan književni opus i doprinos evropskoj poeziji, Kastelu je uručena prestižna poljska nagrada za književnost Klemens Janicki za 2021. godinu.
Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, češki, mađarski, albanski, poljski, makedonski, slovački, ukrajinski, slovenački, azerbejdžanski i druge jezike. Zastupljen je u antologijama crnogorske, ex-Yu, slovenske i evropske poezije. Živi u Podgorici.
