KRATKA PRIČA IRENE SKOPLJAK BARIĆ: VIŠE SE NIŠTA NE MOŽE DOGODITI

Nije to bila igra, ali ja sam brojio. I opet sam poslije svake šezdesetice gledao na sat kao da će nakon toga eksplodirati. Kao da će se sve rasprsnuti i on više neće pamtiti razloge zbog kojih bi bio lud. On je bio baš lud, mama. Bojao sam se i za tebe. Ipak, tebi nikad ništa nije napravio. A što je bilo sa mnom? Ti bi me poslije svega samo utisnula u svoje krilo i njihala. Ponekad baš snažno.

– Ništa ti se ne može dogoditi, Pavliću. – govorila si. A meni se već dogodilo. Zar je moguće da nisi vidjela?

Nisam ja bio loš. Nikako nisam bio loš, zar ne? Ponekad mi se činilo da i on to zna. Ono, kad bi se nasmijao mom glupiranju po sofi. Sjećaš se? Uzeo bih kišobran koji mi je otvoren držao tijelo u ravnoteži dok sam šetao naslonjačem. I tada bi on sjeo na drugi rub da bih bio sigurniji.

– Ne treba ti kišobran, Pavel. – govorio bi. – Ja sam tu. Ništa se ne može dogoditi.

A ja bih svejedno zadržao kišobran. Imao sam osjećaj da bi on u nekom trenutku namjerno ustao, sofa bi se prevrnula, a on bi tako stajao. Samo bi stajao i gledao kakvo sam muško i koliku bol mogu podnijeti.

Uvijek sam se nadao da je umro od srama. Htio sam da je umro od nesnošljivog srama, mamice.

– Srce mu je bilo slabo. – govorila si kao da sam te ikad pitao.

Uostalom, ja sam odavno slutio da mu je srce slabo. Jer ruke su mu bile snažne. A znao sam ponešto o ravnoteži ljudskog tijela.

O njemu sam uvijek mislio kao o ljudskom tijelu. Je li to u redu, je li? Nekad kažem „tata“ ili „tatica“, ali samo kad ga ugledam negdje. I danas ga znam ugledati, mama. „Dobar dan, tata.“ govorim ako bi me slučajno čuo. „Ovdje sam, tatice!“ govorim glasnije. Ne želim da se više ljuti na mene. Inače, ne govorim „tata“. Kažem „kapetan podmornice“ ili samo „kapetan“ kad nije važno ili ako samo ispričam neku priču o njemu.

Svidjela bi ti se Katja, majko. Možda bi se i njemu svidjela. Uredna je. Da samo vidiš kako je uredna! I ima pravilne zube. E, to bi mu se svidjelo. A to je najvažnije, nije li? „Što ti je, Pavel?“ (Udarac prvi.) „Zašto ne možeš biti kao drugi?!“ (Udarac drugi.) „Što ti je što ti je što ti je?“ (Udarac udarac udarac.)

– Šta je bilo s tvojim ocem? – pita me ponekad. Pita ona i za tebe, ako stigne, jer ja stalno govorim o tebi. Lijepe stvari. I o tvojim haljinama. Dvjema-trima koje si katkad i zajedno nosila. Jednu iznad druge. Jednu ispod druge. Toliko su bile lijepe da se nisi mogla odlučiti. I o tvom nakitu govorim. Na onom zlatnom lancu moja se slika u bakinom medaljonu spuštala sve do tvojih grudi.

Ne želim joj odgovoriti o njemu. Ne želim da misli da bih i ja bio takav prema našoj djeci. Svidjela bi ti se i naša djeca. Jednog dana. Možda bi pokraj moje nosila i njihovu sliku. U tom je medaljonu za mene bio drugi život: hopsao bih po tvojim prsima, uskakao u tvoj dlan, a kad bi sjela, sjedio bih u tvom krilu. Tvoje krilo – mirisni naramak sreće!

„Da je meni s tobom kroz pasike…“ pjevam zorom svojoj Katji. Uvijek najprije dođe pospremiti moju sobu. „Svi bi znali da ćeš za me poć…“ pjevam noću svojoj Katji. Jako bi ti se svidjela Katja, mama. Uvijek najprije mene sprema za spavanje. Nekad prije spavanja Katja kaže: „Idemo malo zać u masline.“ I ona zna da ja ne mogu zaspati dok se nisam nadisao među maslinama. Još otkad si me ti mazala maslinovim uljem, ja ne mogu drukčije zaspati. „Da rane brže prođu“, govorila si kao da to zbilja pomaže. Šetamo tako po masliniku pa obiđemo cijelo dvorište, zastanemo zajedno uz ogradu i gledamo ljude. Iziđemo katkad i na cestu. Katja me primi za ruku i povede preko ceste do samog njezina spoja s morem. Stavim papuče u ravninu s rubom ceste i gledam što će more. Hoće li me liznuti po vrhu papuča ili će i dalje samo motriti?

Zatim Katja kaže: „Pogledaj ljude, Pavle. Tako ćeš znat šta tribaš radit kad si vanka.“ I ja onda gledam ljude. Hodaju po mostu, brodicama se zavlače ispod njega i nestaju. Najuzbudljiviji je za mene baš taj trenutak, to kad nestaju. Jednostavno iščeznu tko-zna-kamo, a Katja i ja ostajemo još neko vrijeme, gledamo kad će se i trag za njima povući u dubinu i konačno i on iščeznuti. „A tek da vidiš koliko je ljudi na rivi! Šetaju gori-doli, tamo-amo!“ govori Katja. „A da ih vidiš u katedrali! Ajme majko, pa slikavaju pa oće ulovit cili Radovanov portal da štagod nauče, znaš, taj ti je portal najvažniji u Trogiru. I cili svit zna portal na našoj katedrali! Ko bi reka, a? Al to ti je umjetnost, ljudi uglavnom vole umjetnost iako je nekad ne kuže. Ali nekako im je lipo to sve. Milo im bude, znaš.“ Katja najduže može govoriti kad govori o ljudima. A ja slušam i neću da ikad završi. Iako ne znam što joj znači taj portal i pola drugih stvari koje govori uopće ne razumijem, ali šutim u strahu da je nečim ne prekinem. Samo slušam i neću ništa reći. Sve se bojim da bi se Katja naglo vratila u trenutak i prekinula govoriti. Eto koliko ja volim Katju.

Po trogirskoj rivi ponekad prolazi puno ljudi. Znam to i ja, i ne samo zato što Katja tako kaže. Njoj neću reći jer se bojim da onda ne bi više govorila. Ponekad, kad me puste iz ove sobe, kad me puste iz dvorišta, prelazim cestu, prelazim most i eto me! Na rivi sam. Lijepo hodam i brojim. Koliko ljudi!

Zato ja, kad me puste, jurim ravno na rivu. Tamo se stvarno ima što brojiti. Lijepo šetam i brojim. Nije to igra, znam, ali ipak brojim. Gore-dolje, peškarija-kula, tamo-amo. Hodam uz ljude, idem iza njih, prijeđem naprijed pa stanem. I opet iza njih. Gledam ljude iako oni mene nikad ne gledaju. Sve ih jako dobro vidim. I to me plaši. Jako me plaše ljudi jer mi se čine razočaranima kao što je i on bio. To si i ti rekla za njega. „Pavliću, tata je samo razočaran.“ Rekla si jednom. I drugi i svaki put tako si rekla. „Nisi ti kriv.“ Dodala bi i duboko uzdahnula. Sjedio sam u tvom krilu i dugo dugo se ljuljao. Ti si me ljuljala i govorila: „Ništa ti nisi kriv, Pavliću.“ Zato, kad gledam ljude, znam da nisam kriv ni za njihova razočaranja i bude mi lakše.

Nisam bio kriv ni za njegova, zar ne?

Znaš, mama, možda ću s Katjom nekamo otputovati. Sve si mogu priuštiti sada. I Katji. Baš bi ti se svidjela Katja. Iz prozirne staklenke prosipa šarene tablete po stolu u mojoj sobi i mi ih onda brojimo. Ona ih baš voli brojiti sa mnom. Pa ih pijem, ona zna koliko i zato tada sama broji pa kaže dosta kad ih progutam dovoljno. Tako je, samo kaže: „Dosta.“ I ja prestanem. I kaže mi sve boje koje onda nosim u sebi. Poslije dugo mogu spavati, znaš, pa sanjam šareno. Lijepo je sanjati u bojama, mama.

Baš bi ti se svidjela Katja, znam. I ti bi tako rekla. Baš mi se sviđa Katja, tako bi rekla da je vidiš. Mislim da ćemo se odseliti. U daleke maslinike – mirisna prenoćišta.

Naslonit ću glavu u Katjino krilo i dugo dugo se njihati.

„Ne treba ti kišobran, Pavle,“ reći će Katja, „ja sam tu. Više se ništa ne može dogoditi.“

***

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču ( https://nkv.hr/2-natjecaj-za-najbolju-gorku-pricu/ ) . Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.

Priča “Više se ništa ne može dogoditi” prvonagrađena je na natječaju Priča se (p)o gradu u Trogiru 2021.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BISERE ALIKADIĆ “GOLA PSOVAČICA”, Lijepa riječ, Tuzla, 1/2022; pet pjesama

PAKAO – ČISTILIŠTE
Ispovijed

Zapisom svake pjesme
Kopam sebi
Grob od riječi
One bodu zovu vape
Ponekad izdišu
Vuku me za uho
Za oko za utrobu
Spuštaju me u provaliju
Dižu uvis
A ja sam čovjek uzavreo
I ranjiv

***

POŽARI KOJIMA NEMA VATROGASACA

Nisam ja Jovanka Orleanka
Mene nisu spalili na lomači
Ja sam Žirafa u plamenu
Gorim iz same sebe
Moj pakao
Nikom ništa ne znači
Moje smaknuće
Događa se
Iz sekunde u sekundu
… do u nedogled…
A godina mi je dvadeset manje
Od trajanja Stogodišnjeg rata
Kome je potreban ili opominjući
Jezik plameni danas
Dok gore narodi
Vode… spomenici
Dok gore knjige
Božijih i ljudskih prava
… Dok religija cvjeta
I bog sveudilj ne da
Rješenje

***

GAVRAN

Stalno mi u svijest
Dolijeće
Naslov filma
„Moskva suzama ne vjeruje“
Sadašnja BH
Nikome i ničem
Ne vjeruje
Bez igdje ikog svoga
Bez same sebe.
Bez samilosti
Bez iskrenosti prema jedinki –
Čovjeku koga somatski razara
I domovina i otadžbina

Na pamet mi pada
Mogući naslov filma
Bosna i Hercegovina
Nikome i ničemu
Ne vjeruje.
U suton kruži gavran
Sa krvavom rukom
Pas mu mater i još gore
I još luđe
Što tako često
Izlijeće iz legendi
Gdje li će posijati kosti i košćice
One koja stvara i razara

Plači voljena zemljo

***

MANTRA ZA DOBROBIT

Ja teb ti men
Ja teb ti men
Ti men ja teb
Ti men ja teb
Ti men ja teb
Ti men ti men
Ja seb ja seb
Ja seb…

***

PREKO ČISTINE ĆILIMA

Otkad me niko
Poželio nije
A ja flertujem
Sa drvećem
I cvijećem
Podajem se mjesečini
Skrivam se od sunca
Na pučini vremena
Preko čistine ćilima
Do kućnoga praga
Puna sam poezije
Kao baruta možda me
Ne bude sutra
Trebalo bi da pisnem jako
Kao brod kad stiže na
Odredište
A sa mola mašu
Odjeveni i goli

***

BISERA ALIKADIĆ (Podhum kod Livna, 1939), pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerka i autorica radio-drama.Piše za djecu i odrasle. Djela su joj prevođene na engleski, njemački, francuskik makedonski, albanski, turski, talijanski… Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja. Zastupljena u antologijama i čitankama.
Članica Društva pisaca BiH i PEN Centra BiH. Živi u Sarajevu.

– za “čovjek-časopis” izabrala Melida Travančić, urednica knjige –

ŠEST PJESAMA PETRA MATOVIĆA IZ ZBIRKE “O SADAŠNJOSTI I SEDATIVIMA”, Kulturni centar Novog Sada, 2021.

POLITIKA FETUSA

Mimoilaze nas ulične depresije, porodice
odvode decu u obdanište, potom topli
hlebovi ulaze u korpe, na trpezu izviru
sa novinama i olovni otisci talože se
na jagodicama, kojima ti dodirnem
lice. Na obrazima ostane tekstura i tvoje
naglo rumenilo zaguši dramatične
vesti planete. Rastuća vreva povlači se
pred vrelom parom kafe. Sebični smo
u ovim jutrima za svet,
kažeš, volim to,
i rumenilo se ulije nad poroznim oblacima.
Na prozorima goje se naši dahovi, ptice
u koitusu ne odustaju od ivice balkona.
Ovaj dom je razvučena koža tvog trbuha,
mi smo roj bez matice, slike koje govoriš,
jedan su kadar, znaš
: naša ljubav…naša
ljubav tutnji… naša ljubav tutnji
sa ultrazvuka, u fetusnim otkucajima – 
sad treba da trajete!, kao u jabuci, crv je
u uhu. I tobom, u nama uliju se ona
smetena mora. U njima i dalje zašumi
nerasanjena svetlost.

***

EGZODUS

Ništa ne može da utihne pod svodom
ove stanice, ni raspali ventilatori, ni
grozomorni lepet slomljenih krila. Ni
glas spikera kroz prodorne zvučnike.
Ni osipanje grafema na info-tablama.
Kofer me nosi ka peronima, traženju
kompozicije za mali, lični egzodus.
Možda će i ovi glasovi iza ostati kao

ona sećanja na šum mora kad gubi
turiste koncem sezone. Vetar valja
suncobran po pesku, po peni talasa
zaostalih iza belutaka. I nevidljivi
akvarelista je tu, za razlivanje bure,
da se umekšaju linije razdvajanja.
I to je trenutak koji me odvlači

od sebe, od traume odlaska zatočene
u neprimetni opstanak. Koferi će
dobiti nalepnicu još jedne destinacije.
Makar na kratko postaću nešto dobro,
poput samoće fara lokomotive kroz
neopažene klance.

***

KUGLU TEŽINE PUSTIO SAM NIZ JEZIK I KIČMU

Bilo je to kretanje do kuhinje,
otvorena vrata na terasi u rano leto,
mirisi susednih kuhinja prožimali su
lipovinu. Sedeo bih u blagoj senci
oporavka, nije mi nedostajao mikrosvet:
nervatura lista, tkanje pauka, poetika
sobe. Moguće je, dakle, biti
radostan bez povoda.

Usidren u jednoličnu buku ulice, kuglu
težine otpustio sam niz jezik i kičmu.
Duboko udahnuo zrake kad dopru kroz
gustu zavesu lišća. Vedrinu ispio u
malim, kafenim gutljajima i osetio je
dok se u krvi, po telu, razlagala. Ne bi
ništa u meni nakostrešeno. Mir i radost
razlistavali su se sa obližnjim krošnjama,
sa metežom ljudi posle posla, ritmom
semafora duž bulevara, automobilima.

A čekala me je, to sam znao, iza 
prvog ugla opuštanja sumnja što kaže:
jer u sebi duboko kriješ zebnju
da je moguće išta bez povoda, prići ću
uznemiravajuće kao zuj zunzare
spavaču, čija ruka maši mušičavo
telo i ne može mu ništa, ništa…
baš
ništa.

***

ŠKOLJKE 

Bol promiče u slici devojke što se ne okreće
na rastanku da bi skrila pune suzne kanale.
Kada sam se jutros sećao sna, osetio sam strah
kojim samohrana majka odgaja dete. Okno je
zaprljano, a polukružni pokret očistio bi više
od čestica pomisli. Cveta neumorno japanski vrt
trešanja u kadru upamćenom bez muzike,
gejše i njihove jarko crvene usne, eksplozija
atomske bombe nikada neće imati tu boju,
želeo bih otići odavde, ali taj kamen
u želucu je sidro… zaglavljeno sidro
na kojem se plode školjke.

***

KROZ KIŠNU PUSTOŠ

Jutro, u kojem te stabilnost kiše i raskvašeno
lišće dodiruju upozoravajuće kao ništa. Dim
domova istrajava u uglju, u ulicama predate
odustalim prolaznicima. Iza zavese traje jato
gavranova uzaludno zaustavljeno u kosturu
krošnje. Prsti mahinalno traže cigaretu, pre
nepunu deceniju ostavljenu, šibicu, nešto tako
nedostaje. A ona, u kaputu i kožnim čizmama,
pod plavim kišobranom sa iscrtanim sazvežđem,
iskrsava na trgu kroz kišnu pustoš, u snimku
koji se puni novembarskim šumovima. Taj
prizor  je nagli zagrljaj iz sećanja ili poljubac,
zanavek utamničen u mom vratu, kao
pred odlazak poslednjeg autobusa. I to je ono
što će trajati, uvek okrutno neizgovoreno
i u naknadnim rečima.

***

U SUSEDSTVU

Kao kada se poslednji listovi
u novembru otkinu i polegnu
na asfalt: trpiš bol u granici
dlana i stakla, i znoj se slije
sa unutrašnje strane lica.
Na kuhinjskom ostrvu
ostao je oplakani luk,
oštri mirisi otplivaju i udare
te u odraz na prozoru.
I sve se zamagli, govoriš
meni u daljini nešto važno,
ali sve mi se razvuče –
po kosi, otkopčanoj košulji, maljama
      poput magle po svetiljkama
na auto-putu, i razumeš –
postali smo podne
što u januaru prerano otklizi
sa balkona susedskih stanova.

***

PETAR MATOVIĆ rođen je 1978. u Užicu, završio je studije srpske književnosti u Beogradu. Objavio je zbirke pesama: „Кamerni komadi“ (1996); „Кoferi Džima Džarmuša“ (2009; prevedena izdanja: „Walizki Jima Jarmusha“, Maximum, Кraków, 2011, „Les maletes de Jim Jarmusch“, La Cantarida, Palma de Mallorca, 2013); „Odakle dolaze dabrovi“ (2013), „Iz srećne republike“ (2017: nagrada „Branko Miljković“), „Ne hleb, već morfijum – izabrane pesme“ (Zagreb, 2019)  „Od sreќnata republika“ (Skoplje, 2020), „O sadašnjosti i sedativima“ (2021). Dobitnik je stipendija: „Gaude Polonia” (2013) Ministarstva kulture Republike Poljske, „Baltičkog centra za pisce i prevodioce“ (Vizbi, Švedska, 2015), „Traduki“ (Split, 2016), „Кultukontakt“ (Beč, 2017) i „Q21“ (Beč, 2017). Živi u Požegi (Srbija).

POEZIJA ANISE PAŠIĆ

ZAMAGLJENO OGLEDALO

Onoga dana kada si
Temperaturu vode
Sa 30 smanjio na 25°
Nestale su sve
Tajne poruke
Koje nam je ogledalo
Slalo
U zamjenu za toplinu
Kojom smo ga umivali.

***

PORUKA SA OGLEDALA 1

Slatkiši su za djecu,
A ti za mene!

***

PORUKA SA OGLEDALA 2

Nestalo kafe,
Al’ poljubaca nikad.

***

TAJNE PORUKE

Poruke se brišu
Sa dva laka poteza
Ruke.
Ipak, da se napišu
Treba mnogo, mnogo
Više.

***

ANISA PAŠIĆ rođena je 16. juna 1985. godine u Tuzli. Diplomirala je na Tuzlanskom univerzitetu, Odsjek bosanski jezik i književnost, te magistrirala na istom univerzitetu i stekla zvanje magistra humanističkih nauka. 
Naučni radovi iz područja jezika i književnosti su joj objavljivani u brojnim časopisima, a za prozne i poetske radove osvajala je i međunarodne nagrade.
Njene radove možete čitati na: https://m.facebook.com/anisa.pasic07/posts

KRATKA PRIČA HANADI SMAJIĆ: AMERICAN DREAM

Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu – i ovaj put – tu seharu zaključati. Martini Vinogradi, SAD, prošle godine, nekad u junu. Iako sam donedavno sjećanje uspijevala i podražiti – sad ga više i ne osjećam, al’ sjećam se još uvijek tog presjeka u koljenima. Doktori bi vjerovatno napisali ovako: ‘pacijent prekriven kontuzijama u predjelu abdomena, iskrivljen u koljenima, konfuzan, riječi nepovezane’, a ja potvrđujem da mi niko nije zadao tup udarac u stomak, a noge me jesu izdale, tako da sam se savila do poda u trenutku kad je ušla. Radila sam tad u Liquour storeu na Martinim Vinogradima, i u trenutku kad je otvorila vrata, bila za kasom zajedno sa drugaricom Anom iz Begea. Moja reakcija nije ostala neprimijećena, pa tako, kako sam ostala zakucana pogledom za onaj ogromni portal – Ana je ostala zabuljena u mene. “Aj, brate, pa tebi su se noge jebene odsekle kako je riba ušla!” – dobaci Ana. “Pitam se da li je iko tako odlepio za mnom?“ U svakom drugom slučaju, onom gdje iole vladam sobom i vlastitim mislima, pogotovo zato jer mi je Ana bila draga, dala bih joj neki kompromitujući odgovor, ali je ovako, dok sam sva ukočena pogledom pratila kako se ona kreće po radnji, iz mene iscurio odgovor da nema šanse da se to Ani moglo desiti, jer ono majka jednom rodi. Djevojka kojoj nisam znala ime, u međuvremenu je, kao da već unaprijed zna šta joj treba (vjerovatno jeste znala), nemarno pokupila vino s police, došla kod Ane za kasu i završila kupovinu sa paklicom duhana i malim OCB rizlama. Umorna od teškog rada, sumorna od života kojem nije otkrila nijednu jednačinu, u moru promila u kojima otkriva sve i jednu – kako su portali radnje bili do savršenstva uglancani, mogla sam da je vidim kako sjeda u auto, mota cigaru, uzima cug i više nego dovoljno velik i staje na gas. Krenula sam već da kao mušice po njoj kačim svoje asocijacije, i znala sam – gotovo je. Odlijepila sam totalno. Bio je juni i tek sam počela da radim u Liquour storeu i upoznajem mušterije, pa mi je reakcija na nju, za koju ću ubrzo saznati da je bila poput uglančanog stakla providna, pomogla da od šefa koji se našao u neposrednoj blizini saznam da je ona stalni kupac tu i da se zove Victoria. Lijepo, pomislila sam. Nije me slagao, dolazila je svaku noć. Od zemlje i blata prljavom kombinezonu, šatirane kose koja se presijavala ispod slamnatog šešira, sa pet-šest kila viška, za kojih poslije same jebene Monroe mogu reći da su stajale baš kao da treba tu da budu, teškim i bučnim pokretima spuštala bi na kasu uvijek isto: dva litra vina, paklo duhana (american spirit organski) i OCB rizle. Radila je kao landscaper i vjerovatno živjela na putu prema našoj radnji, pa smo joj bili obavezno skretanje na putu s posla. Pratila sam sva njena raspoloženja, čak ih i imitirala. Onako kako bi prilazila, upijala bih sumanuto zbivanja u njoj i lijepila ih po svojim facijalnim ekspresijama. Nije puno pomoglo sve dok se jednog dana nisam osmjelila izaći iz zone uloga prodavača-kupca, a sve to jer nisam sebi mogla pomoći. Trideset stepeni u hladu, sunce koje bezobrazno želi prodrijeti u trgovinu i klima unutra koja prkosno odbija surađivati i ona koja ovaj put, umjesto od zemlje i blata, ulazi i unosi junsko sunce mirišući na štapiće, kreme za sunčanje i čistoću u svom začeću. Na moje zapažanje da je osunčala hladni likerstor, šeretski mi je namignula šapnuvši mi ime plaže na koju se ušunja poslije pet popodne, uspješno izbjegavajući ostatak ostrva pun napaljenih bučnih klinaca, preporučivši mi je, kako reče, toplog srca. Fora sa Martinim Vinogradima je ta što je to otok bogatih, pa su većina plaža koje izuvaju iz cipela svojom ljepotom, privatne i sve dok nemaš fizički dokaz u vidu lične karte koja će potvrditi da dolaziš sa samog otoka, za tebe i ostale sezonce rezervisane su sve druge – ništa, doduše, manje lijepe osim ukrašene činjenicom da ležiš i sisaš prst osobe koju ne poznaješ.

Ovako je moglo proći i ljeto, već smo ušli u pržionu jula kojeg obožavam, da to jutro (saznat ću tek kasnije da su oni bili okidač), spremajući se na posao, nisam obukla šorc triput širi nego što sam ja bila, pa u nedostatku vremena da se presvučem, trkom izlazeći iz kuće, nisam pokupila tregere koje ću staviti u autobusu do posla. Ovaj put joj nisu trebale rizle.
“I love your suspenders” – procijedila je.
Umjesnost mi je jača strana, znam kad, kako i šta i zašto, pa umjesto hvala, usmjeravam pogled na sebe sve dok se ne uvjerim da ih baš ja i u ovom trenutku nosim, pa uspijem izustiti: „Aha, moji tregeri, spada mi šorc, pa eto, tako…” – i kako to liči na nešto što će upropastiti svaku šansu da pokušam nastaviti ovaj razgovor, Victoria iznevjerava moja očekivanja. Uzima račun koji sam joj upravo dala, naslanja se na pult, pa joj lice ne vidim od oboda šešira – piše svoje ime i broj telefona i odlazi. Adrenalin je učinio da sjećanje na sam taj događaj brže izblijedi, ali mislim da sam poljubila račun razmazavši tintu i odjurila tražiti Anu po radnji, zaurlavši da sam dobila njen broj.
Dogovorili smo se vrlo lako: nedjeljom nismo nijedno radili. Ona nosi gin-tonic, ja Fireball, viski zaslađen sa ekstraktom cimeta. Bočica je koštala jedva dolar, malo ko mu se prepusti na duže staze, jer od dužeg konzumiranja riskiraš sve, od ciroze jetre do sljepila, pa sam napravila šalu, preko poruke joj nagovjestivši da imam kod sebe flašu Fireballa, te da ima još uvijek vremena odlučiti druži li joj se još uvijek sa mnom. Pokupila me ispred kuće nekom olupinom od auta i stala na gas. Pored Fireballa, imala sam paket hladnog piva sa sobom, pa sam, smjestivši se u auto, odmah jedno otvorila. Ona gleda pravo, usmjerena, odmjerena u svojoj razuzdanosti, dok mi rukom koja nije za volanom daje znak da i njoj otvorim jedno. Pitam je blesavo ko će nas voziti kući ako se ona razvali i ona mi pokazuje rukom na mene.
“Ali ja ne vozim.”
“Znam. Zato ne postavljaj ta pitanja i otvori mi pivo.“
Pričamo smjerom obrnuto od kazaljke na satu. U autu ću saznati s kakvom patologijom se bori; činjenicom da svaki momak ode kad shvati u kakav težak alkoholizam je zapala i da onaj mit ‘kad čovjek voli ženu’ je samo mit, jer misli da niko ne voli nikoga dovoljno kad zagusti, da ima problem sa vremenom koje se pred očima rastapa u svijećama, a tek poslije da dolazi iz Bruklina, ima 35 godina i rođena je u znaku Škorpiona. Nalazimo se na ulazu one plaže koju mi je spomenula dok sam bila za kasom. Stvarno treba propusnica. Mladi momak čila na improviziranim vratima od zavezanih šalova i tu nastupa Victoria. Ja ostajem po strani i ostavljam si užitak promatranja. Ona će momku, mangupski do neba:
„Nemamo sa sobom nikakva dokumenta. Ma, kako, kažeš – stalno pokušavaju sezonci na istu foru? Da ti možda ne izgledam kao jedan baštovan? Ili kao da prodajem pića bogatim guzicama cijelo ljeto? Ajde, molim te. Usput, panj, dva da nemaš?“
Uzima vutru i osjetim mekoću šala dok se provlačim unutra. Na plaži smo. Najljepšoj plaži Martinih Vinograda. Zaneseno, više nego hrabro, bacam joj se u zagrljaj. Uzvraća mi.
Mamma mia, just made a fool of him, BUT MAMMA I couldn’t resist it.
Gledam u taj plavi čuperak, dok u ritmu bosonog skače, i imam osjećaj da svaki pokušaj da sad ispričam šta me u tom trenutku preplavilo, izbacit će ovu priču iz tračnica na isti način na koji sam ja bila izuvena iz cipela samo je promatrajući.
Pomažem joj, ovaj put ne izmišljajući riječi: JUUUUUUST HOW MUCH I’VE MISSED YOU.
Koliko je mekanog pijeska ispod stopala, toliko smo osjećaja isprevrtale naopačke, i ostavile ih u suton mrtve pijane i naduvane, pripremajući se uletjeti u more. Sjetila sam se apsurdnog pokušaja Kaligule, da usred nesreće koja ga je zadesila, traži mjesec, znajući da je to od svih stvari koje mu se kao caru mogu prinijeti, jedina nemoguća, i bila sigurna da ću tu noć štapom za pecanje spustiti si jedan uštap. Sljedeći trenutak me skoro pa otrijeznio. Trzam se iz vlastite misli dok skidam šorc, dižem glavu i vidim nju kako stoji ispred mene, spremna se prepustiti vodi, nesvjesna da je ona upravo jedna sjekira zaleđenom moru svih drhtavica za koje sam bila sigurna da su davno zamrle. Gola je potpuno. Gola i dlakava. Moje facijalne ekspresije mogu često vrlo lako i tečno umjesto mene da pričaju, pa da bih spriječila ono što znam da ne mogu kontrolirati – gledam je pravo u oči. Slagala bih kad bih rekla da nisam, stidljivo poput djevojčice koja će prvi put si zavući prste u gaće, pogledala je cijelu i asocijacija koju je njena, obrasla u gustim dlakama, pička izazvala i dan-danas čini da se osjećam kretenom kakav zapravo jesam. Na trenutak me vratila na sva moja putovanja vozom, suludim tračnicama i gustim šumama u koje su urastale, i bezbrižnosti koje su u meni izazivale. Nisam mislila o seksu. Nisam mislila ni o čemu. Bila sam djevočica ponovo. Djevojčica pored žene od trideset i kusur godina. I po principu monkeyseemonkeydo modela, tj. ugledanja na uzore, vrlo brzo i sasvim obnažena djevojčica.
Sjećam se da sam u vodi poželjela ostati zauvijek i da sam znala da, jednom kad izađem, više ništa neće biti isto. Intuicija mi je govorila da ona osjeća isto. Nije me prevarila. Pao je debeli mrak kad su nas ralje talasa izbacile na obalu. Jedva smo našle auto u mrklom mraku, nijedna se nije sjećala gdje je ona metalik-plava olupina parkirana. Konačno, nabasale smo na auto i odvezle se do prvog bara. So mi je štipala kožu, a ja se nadala da sjećanje na ovaj osjećaj neće korozirati dok sam živa. Bar pun srednjovječnih Amera, dok troje dekica na bini zvuče kao da će upravo silovati motornu pilu. Ne ona njih. Dekice motornu pilu, i sve to zajedno podsjeća koliko je, ustvari, Amerika seljačka zemlja – taj pokušaj kantrija da saopštiš koliko si uistinu nesretan, koji ustvari izaziva sveopšti debakl i razbijanje flaša i glava flašama, nas tjera u nešto mirniju atmosferu puba odmah do, gdje se smještamo za šank i naručujemo pivo. Upravo napustivši jedan, drugi debakl upravo ću napraviti ja, pa i ne dočekavši da mi pivo stigne, izbezumljena od nje i bolesna od sebe, prvi put u životu tako direktna, govorim joj k’o iz topa:
„Nestalo mi je daha kad sam te prvi put vidjela.“
„Vidjela sam.“
Smije se. Smijem se i ja. Stiže pivo i nazdravljamo u to ime. U kakvo ime? Ime tvoje pobjede ili ime moga poraza? Svejedno, i dalje se smijem. Razgovor se odmotava i obje zaboravljamo šta sam upravo izgovorila.
Ostatak noći kružimo ostrvom u njenom autu. Nemamo nekog izbora – posjeduje samo jedan cd Radioheada. Ona pjeva iz sveg glasa. Ja opet posmatram.
U svitanje me ostavlja pred kućom. Čak i da nisam smještaj dijelila sa još dvanaestero ljudi, ne znam bih l‘ je pozvala unutra. Bila sam kao zmija koja je upravo progutala izabranicu svog života i potrebno joj je devet mačijih života i još toliko zmijskih kožica da ih provari. Zagrlile smo se i sve što sam čula bila jesu tragovi točkova koji su zaparali cestu nakon što je odjahala u novi dan.
U Liquor storeu smo se vratile na početak. Vino, paklica duhana, rizle. Par pogleda. Presjek u koljenima svaki put kad uđe. Nesvjestica kad izađe.
U međuvremenu sam se vratila u Sarajevo i na sve načine pokušala je naći. Puno mi je pomoglo što znam da se zove Victoria i dolazi iz New Yorka. Imam njen broj koji isto tako puno pomaže – poruke sa naših mreža vjerovatno nikad ne bi došle. Nisam ni pokušavala, ne znam ni šta bih joj napisala. Sjećam se da mi je, ležeći na plaži, pijući gin onako kako ja pijem čaj od kamilice – ne trepnuvši, rekla da će jednog dana doći u Sarajevo. Možda je zbog tog obećanja tražim i preturam svaku moguću mrežu koja će naći jednu jedinu Victoriu u New Yorku, kojih ukupno ima dvije, vjerovatno.
Ili je tražim da joj kažem da sam to jutro, kad me ostavila pred kućom u kojoj sam stanovala, između ostalog, sa bivšom djevojkom i još jedanaestero ljudi, se tiho ušunjala na vrata pazeći da ne probudim nikoga, zatekla upravo bivšu kako me zabrinuto čeka, jer Martini Vinogradi nisu bili mjesto na kojem možeš zaglaviti, a moj se mobitel odavno ugasio, i, ne objasnivši ništa, dala joj veliki poljubac u čelo, poljubac keksa i mlijeka i poput svilene bube, lagan poput pera, krenula putem svoje sobe, tek jedva naglas pjevajući: What the hell I am doing here – I don’t belong here, istinski vjerujući da ću se opet znati jednom tako (pre)pustiti.
Ili, pak, je tražim da joj kažem da je u moj American Dream uspjela stati jedna žena Victoria; jedna mala pobjeda i mnoštvo velikih poraza, kao i obično.
Ne znam.

HANADI SMAJIĆ (1994, Sarajevo)

KRATKA PRIČA DORIS PANDŽIĆ: KRONIKA BEZIMENIH

„Ne znam“ postao je odgovor na svako moje pitanje. Na svako buđenje ujutro. Na svako večernje polaganje glave na jastuk, prije nego što satima gledam na ekranu snimke koje ću zaboraviti. Kao i cijela moja generacija. Sjedimo. Gledamo. Čekamo. Već smo se navikli na sažalne poglede naših roditelja. Katkad poželim da živimo u zanimljivijem dobu, ali nema više ratova. Ostaje nam samo ova kriza koja naše živote pretvara u nadgrobne spomenike bez natpisa.

Koliko još? Čaša vina. I još jedna. Na kutu tog šanka Roberto i ja ostavili smo puno kovanica za taj surogat za sreću. Planovi. Život će doći sutra, samo da se odlučimo na pravi potez. Nema veze što nisam dobila onaj posao koji sam očekivala, to je ionako za očajnike. Mi možemo bolje od toga, mi imamo viziju. Pogledaj nas, slobodni smo. Mila se vratila iz Njemačke. Rekla je da se tamo puno radi. Ne postoji zemlja budućnosti. Sve je sranje, kamo god da odneseš svoje kofere. U tom koferu i dalje je tvoj život koji nitko ne želi.

Ne znam kako je uspjelo onima prije nas. Pogledaj ih; samodopadni jebivjetri s borama na licu. Jedan od njih, pisac erotskih romana, nedavno mi je pričao o svojim ljubavnicama koje su duplo mlađe od njega. Otkad se „Eco“ zatvorio, svi oni vrijeme provode u istom kafiću kao Roberto i ja. Mi ih nazivamo „mjesnom luđajom“. Slikari, pjesnici, performeri, tko zna što. Znamo da nešto rade, ali nismo vidjeli njihove radove. Možda smo samo preveliki ignoranti. Možda su ti ljudi stvarali povijest.

Roberto kaže da mu je u zadnje vrijeme dosadno na cugama s Aurelijom. Dobila je posao u gradskoj upravi. Stalno putuje, ustaje svako jutro, pazi na političku korektnost svojih rečenica. Šteta. Aurelija je bila najprovokativnija žena koju poznajem. Nagrada za njezin umjetnički rad bio je stalan posao. Već dugo nije napravila ništa značajno. Samo dobiva plaću. Možda je to način da te povijest zaboravi.

Neki novi dječaci ulaze u kafiće i klubove subotom uvečer. Dok pijem svoje vino, odmjeravam crte njihovih lica. Mislim da muškarci prije nisu bili toliko lijepi. U njihovom svijetu nema više bunta, nema više te bezbrižne ružnoće; život prolazi kao savršeno navijen sat koji iskoristi svaki trzaj kazaljki. Ne prilazim tim mladim tijelima. Lakše je ovako. Roberto je obrijao glavu jer više nije bio lijep. O, da, i njih to čeka. Folikuli koji otkazuju poslušnost i naznaka brčića u kutovima lijepih ženskih usta, jednoga dana, kad shvate da se kazaljke okreću u prazninu. Ne, ne, nisam ogorčena, to je život. Treba biti realist. Što sam starija, to mi se više sviđaju stanovi napunjeni derutnim namještajem. Sviđa mi se gradska ružnoća koju vidim s prozora. Ljudi koji mile cestom simulirajući stvarnost. Za nekoliko desetljeća, fotografije grada snimljene danas završit će na kalendarima kao sjećanje da naši potomci vide: tako je to izgledalo tada. Slučajni prolaznici postat će mumificirano sjećanje nekih novih generacija koje će jednako kao i one prošle, gmizati u mjestu misleći da stvaraju neko novo sutra.

Mislim da je Roberto zaljubljen, iako to ne želi prikazati toliko fatalno. Samo kaže: „Ona mi odgovara.“ Njih dvoje nisu ništa definirali. Možda je za ljubav samo dovoljno ne misliti na sutra. Krsto mi se jučer žalio porukom kako je neka djevojčica s kojom provodi noći previše ozbiljno shvatila njegova milovanja. Znam da ju Krsto ne voli. Znam, jer postoji jedna žena koju mi često spomene. „Ali, znaš“, rekao je, „ne mogu ništa dok se ne dovedem u red. Znaš, ona ima sređen život. Ja nemam ništa.“ Krsto ima plan, ima plan već godinama. Shvaćam njegove riječi. Svi znamo da planovi ne uspijevaju, ali bitno ih je imati. Zato i ja bezbrižno noću grlim svoga ljubavnika. Bez definicije, bez plana, znajući da on u mojim očima vidi dio neke svoje budućnosti, ali to ne izgovaramo, pravimo se da nemamo plan, da nam je lijepo ovako kako jest, tako, kao da smo još uvijek djeca, kao da još ima puno vremena za život.

Katkad mi se čini da sam zavoljela taj kaos u kojem je teško izračunati koordinaciju sljedećeg pokreta. Odrekla sam se kontrole, prepustila ljepoti slobodnog pada. Više nemam onaj odlučni, smiješan korak kao da se spremam pokoriti svijet. I osvajači su na kraju uvijek poraženi. Radije tiho klizim, uživajući, promatrajući to vrijeme, ta tijela koja prolaze kraj mene, kao živi film bez redatelja. Ženska odjeća u izlozima pretvorila se u onu koju je nosila moja baka. Dizajneri imaju smisla za humor. Ni na njenom licu nisam nikad našla odgovore. Možda je ta šutnja najmudrija stvar koju mi je ikad prenijela. Izađi na cestu, pogledaj kakvo će biti vrijeme, ne čitaj novine, kupi čokoladu, sjedni na klupu i jedi slatke kockice, jednu po jednu. Jednu po jednu.

Pitam se što je s Julijom. Nije mi se dugo javila. Poslala sam joj poruku. Rekla je da je izbrisala Facebook profil. Ljudi je živciraju. Nikad joj to nisam rekla, ali prije nego što sam je upoznala, mrzila sam je. Nikad nisam bila ni na koga toliko ljubomorna kao na nju. Vodila je život koji sam ja htjela imati. Kako je samo bila uporna u tome! Njeno ime pojavilo bi se uvijek na nekoj listi na kojoj sam ja htjela biti. Dobila je posao na fakultetu, upisala je doktorat, objavila je knjigu. A ja? Nisam bila dovoljno okretna da dobijem te prilike. Mislila sam da sam gubitnik, sve dok je nisam upoznala. Prošlo je otad puno godina. Julia sjedi kod kuće. Više ne radi onaj posao, nije doktorirala, njezine knjige nitko ne čita. Više joj ne zavidim. Ne zavidim njezinoj imovini koja se sastoji samo od napola bombastičnog imena koje svi povezuju s jasnoćom misli tridesetogodišnje intelektualke. Znam da smo iste. Ja na jednom kraju grada cuclam kockice čokolade, a ona na drugom žvače hamburger iz McDonaldsa. Nema razlike između naših života.

Danas će možda opet kiša. Možda su Juliju živcirala sva ona lica koja su joj se pojavljivala svako jutro na zaslonu ekrana kompjutora, nasmiješena lica s novorođenom djecom u rukama, naivno zaljubljena lica, njeni bivši studenti koji su zagazili dalje nego ona. Znam, jer i ja sam to vidjela. Ta ista lica. I znam da moje ne izgleda tako. Mislim da Julia više ne želi izaći iz kuće jer ne želi da drugi vide koliko joj je lice razoreno od čekanja. Sve te bore koje nastaju od trzanja mišića nad nadom, koža opuštena od predugog stajanja i oči crvene od nervoznog treptanja. Najradije bih joj rekla: „Julia, moraš naučiti hodati tiho. Ionako nitko ne čuje tvoj korak, Julia. Bit će lakše. Klizi, Julia, klizi. Učini život glatkim kao staklo ogledala, ali nikad ne gledaj u njega.“

Posljednja kockica topi mi se u ustima. Vjetar tiho šušti kroz krošnje stabala na rubu trga. Proljeće je. Ljudi će se opet žaliti na alergije, kao što se zimi žale na gripu, a ljeti na vrućine. Možda će me danas opet netko pozvati na pogreb svog roditelja. Palim cigaretu. Osjećam prvu kap kiše na prstu desne ruke.

***

DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.

ČETIRI PJESME BEATRICE KURBEL

PRIPOVJEDAČ

Većinu dana
na istom mjestu
čist
nesiguran
tih
čekam
slijetanje
prve riječi
da
trikom
privuće
ostale
iz skrivenih podsuknji
pulsirajuće amigdale
u četu točnih označenja
da se
napokon
prebrojim
pojedem
padnem
preko ruba šalice kave.

U isto vrijeme
tjeram se
na ubijanje
mišlju
nevinih i hrabrih
kada me pitaju
o kraju priče,
a interes strpljivih
nagrađujem
bijelim octom
za umjetne suze

Nigdje neću stići,
ništa neću završiti
iz ovih
i sličnih razloga.

***

JEDINAC

Kao prvi
sam
posljednji
nemam kome priznati:
brata i sestru
sam iz nehaja
izbrisao
zbog srama
jer sam njihovo rođenje dozivao
do nicanja prve brade.
S glavom polegnutom
na stol
hladio sam svrbeće obraze.
Okrenut na lijevi
gledao sam u majčinu sobu.
Zatim
okrenut na desni
gledao sam u očevu sobu.
Između,
u srcu restaurirane kutije
dovoljno velike za sve
nas
rođene i izmišljene
prespavao sam samo
drugu polovinu
dužine noći
pa potom
od jutra idućeg
pogrbljenog i krmeljivog
do gušenja
počeo hraniti
svoju jedninu.

***

NEHAJ

Vjerojatnosti
su male
od čekanja
pothlađene
prozirne
tanke
izrasle do tjemena
neotkrivenih divova.
Poslije zvonkog zvuka
tupih udica
bačenih
pod tremor hrabrosti,
skriven
pod
isplaženim jezikom
crvendača
kao neizgledna oklada
gorostasa
nehaj
se ukaže
ili samo prođe
mimo.
„To je sve igra“
pjeva vojska
zaumnih
mjesečara.

***

PLAVI PRINC

        Alanu

Poljubac
je
šuškava pjesma,
predujam za smijeh,
lajmotiv
tople
tijesne
bliskosti.

Plavo je zlatno,
a zlatno je brzina
predodređenog rasta
na kojem ploviš.
S nogama
ispod prijestolja,
ne gazi mrave
i
ne zaboravi
ruže
zaliti.

***

BEATRICA KURBEL (1989.) rođena je u Osijeku. Završila je dramaturgiju. Kada ne piše dramske tekstove i scenarije, vraća se poeziji. Sretna je kada otkrije neki dobar sir i/ili vino. Ukratko stari, živi i radi kao freelancer u Zagrebu.

KRATKA PRIČA IVANE MILJAK KARANFILOV: BOKS

Svako jutro u šest popijem čašu vode sa dve merice praha za mršavljenje, kad hoću da obučem nešto uže dodam i tri. Hodam preko vijače, preskakaću je kad krvni pritisak bude zadovoljavajuć. Šminkam se, prajmer tečni puder pa u prahu rumenilo. Senke krejon jedan drugi ajlajner maskara korektor. Olovka ruž pa sjaj. Ako treba ponovim sve nekoliko puta.

Dolazim uvek prva. Nekoliko sati kasnije, kako koji dan, ulazi on, prolazi pored naših stolova, nekad kao da me pogleda, pregrada mi dolazi taman do vrata. Trudim se da ne ustajem od stola. Butine mi u tome pomažu, naslanjaju se jedna na drugu toliko da mi je međunožje snažno stisnuto. Baš kada mi se jako piški, odem. Hamburger pomfrit i milkšejk jedem u svom boksu, keks i čokoladu samo kad mi padne šećer, uglavnom oko podne.

U prostoru je galama, svako se dere u svoju slušalicu kolko može jer penzioneri hoće sve da kupe, ćabad, noževe, jastuke male srednje velike za između nogu, peškire, podmetače, enciklopedije ako idu uz tiganj, prekrivač manji srednji veći od frotira pamučni za krsta, samo im treba ponoviti nekoliko puta, i to glasno.

Ja nikad ne lupam slušalicom o aparat kad posle pola sata ili sat nagovaranja odustanu. Zapišem broj telefona sa strane pa sutradan probam ponovo. Retki me se sete ali to me ne sprečava da im ponovim aktuelnu ponudu. Tvrdice ostavim uvek za kraj, posle radnog vremena, kad svi odu. Pričaju mi o porodici, komšijama, serijama i na kraju uvek kupe. Ako je penzija potrošena, otvaraju se zavežljaji. Zato su moji rezultati najbolji i nikada me ne zovu kod njega u kancelariju.

Jednom mi je trebalo dvadeset i osam uzastopnih dana ali sam na kraju uspela. Nazovem oko šest ili sedam, kad završim sa ostalima koji su se opirali prethodnih dana. Prvo o zdravlju, pa vestima, onda o komšijama i serijama. Opet ništa. Setim se priručnika, krenite o sebi dok se ne opuste, od početka. Roditelji po ceo dan na poslu, u obdaništu graja, dupli obroci da što duže ostanem za stolom. Roditelji kasne, hrane me da ne plačem. Opet ništa. U školi odmore provodim u pekari da ne vide kako stojim sama. Fakultet najbrojniji, bezbedno je kad te ne primećuju. I dalje ništa. Posle je sve bolje, u boks niko ne zaviruje, ni u zadnju fioku kao što su roditelji u onu od radnog stola.

Oko osam, devet iz njegove kancelarije izašla je neka nova, sagnula sam se da me ne vidi i tiho spustila slušalicu. Pogledom sam ispratila i njega, i otišla.

Tanke butine ne mogu da postignu odgovarajuću dubinu glasa, sigurna sam da im govori dok slušaju moje uspešne razgovore, kojima ih uči kako treba.

Dvadeset i devetog dana ustala sam u šest, popila čašu vode sa dve merice praha za mršavljenje, hodala sam preko vijače kao i inače. Temeljno sam se našminkala prajmer tečni puder pa u prahu rumenilo. Senke krejon jedan drugi ajlajner maskara korektor. Olovka ruž pa sjaj. Nisam ponovila još jednom sve. Došla sam prva. Nekoliko sati kasnije, pozvali su me, glas lica koje izviruje kad dolazi, čije telo nikada nije video.

Ostavila sam sve u zadnjoj fioci i napustila boks zauvek.

***

IVANA MILJAK KARANFILOV rođena je 1986. godine u Novom Sadu, gde je doktorirala na katedri za književnost Filozofskog fakulteta, i završila master studije dramaturgije na Akademiji umetnosti. Na katedrama, kao i na projektima bavila se kinematografskim elementima u književnim delima avangardista. 
Priredila je i objavila zbirku filmske proze Boška Tokina „Veliki planovi“.
Radila je kao profesorka u Karlovačkoj gimnaziji, na predmetima Književnost i Retorika i besedništvo, a potom na katedri za slovensku filologiju univerziteta „Etveš Lorand“ u Budimpešti.
Za zbirku priča „Danas kada sam došla kući“ 2021. godine dobila je nagradu Đura Đukanov.
Studio za kreativno pisanje platforma je u okviru koje drži kurseve kreativnog pisanja proze.

DVIJE PJESME DRAGANE ERJAVŠEK

GRADOVI UMIRU POLAKO

Prvo je pjesma koja para uši
zagadila vazduh.
Ako moraš da ulaziš
u jazbinu da popiješ kafu,
to više nije tvoj grad.
Onda su progovorili ljudi prazni u svojoj nadmenosti,
prazni kao zgažene limenke.
Odsjaj u tami
jer glupost svijetli,
zasljepljuje,
dok ne zaćute oni što imaju što reći.
Provirujem kroz zastakljene zavjese,
razmišljam zašto žena snošaj zove odnosom,
a svoj polni organ „dolje“.
Iz skupocjenog poršea trešti
„Fazlagića gori kula“
a zemlja pod mojim salom
tvrda
kao mač mladog Roka Žabara,
najslavnijeg andergraund Talijana.
Trebalo bi otići bez prtljaga.
Pripravna sam,
ali tapkam u mjestu kao mrtva kokoš,
kora od jaja,
rječnik stranih riječi i izraza.

***

SARADNICA NA SCENARIJU

Najlakše je plakati
za volanom.
Sam,
u pauzi za reklame,
dok voditelj „pušta goluba“ i drži prst na šaptaču.
To što će ići kasnije nije muzika,
to što danas živim nije život.
Dopisala sam dvije replike,
izbacila nekoliko didaskalija
(koga briga žive li pod šankom
mačke ili kornjače)
,
prečula najnevažnije likove
dok čekam da sami umru
jer im ne mogu ništa.
Jer im ne želim ništa. 
Dovoljno od mene.
Neko drugi se uvijek potpisuje ispod tekstova.
Ja nisam ni glavni lik,
samo improvizator
krvavih očiju
u automobilu koji svakog trena može stati
usljed nedostatka tečnosti. 
Koautorka, takoreći.

***

DRAGANA ERJAVŠEK je novinarka i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je dvije zbirke poezije i jedan roman u prošlom životu. Sada piše pod svijećom i još uvijek ne zvuči isto na papiru i u svojoj glavi.