POEZIJA AJLE RAMIĆ


umro je dan
na uštrb lakoj vrelini
ždrijebe je unoćilo u gnijezdo
micanje po micanje dolazi
porod zore što zri jabuke
one koje nagrizaju meso oko zuba
ni oči nisu iste je
starost što sapire
ali još jedan dan će živjeti
i najljepša dob biće mu suton
i najduži ton je
Sutra


tapšem tabanima prije
polegnuća na madrac
kao vjera u maslačke
kao ruta u rep muzičke kulture
o mladosti mlada zaista si kratkotrajna
kao stabljika maka
visiš iz mraka
gdje mjesec pije čaj iz ibrika
sazidana je nova isprika
za jutra
Tebi

…riječ je udubljenje kašike
udobnost noža

…da li sam potomak onoga ko je slan poštom
i da li večeras pobjeđuje jedan grad
koji ima mnogo pobjeda u svjetlosti
o rođenju sopstvenom
nisam se rodila sama to mi je najveća jakost
i postajem omiljeni pisac onih koji ne čitaju
onih koji srcima umaraju srca svojih srca
srknut kafu u 0000


morali smo se napiti mora
sinusi bi mogli prsnut
već odavno bagremi ne mirišu
već odavno ih ne peče ništa
nego lagano ubija ono što se pominje kao čestica
nemanje skrovišta nad oranim cijevima
lijepa ženo umij se ledom


iz kapi za uši
šivaju se mora
mehko liječi plućna nesanica
snažnije se slijeće na piste eutanazije
kucaš u vazduh
u ovim svjetovima ljudi biraju limun
i boje lice pesticidima
ostavljaju prozore da krvare
a podižu bedeme


plivanje uma
prhanje solju
oko je
proboj podmornice kroz natopljenu sobu ljeta
tvoja kap znoja školjka je
drobilica mjesečevih bolesti dah
u tvojim plućima
um sniva
plovidba je sve



svi i pola otoka
su se odronili u tanjire ispred nas
previše plaćeni rođendani
obnavljaju
streljanu za balone
karijeristi pogađaju lavlje snage
kavijar putevima stiže u kina želja
meksiku su oplemenili turizam i ture novca
im ukusne usluge im sklonjeni od lokalnog
im ne znati im znači im uživost bez znati
u noći stakla puklacaju na površinama jezera
špinovali su oblake
kapi su mikro grudve koje zašuplje oba srca jednog čovjeka
brane se od dima
brane se od bolesti
dodaju novčanice na zapešća
na nebesa
kavijar o klavijature
prijateljstva šupljina


devet koža i stotinjak mora
obujmilo mi starost
vrata suterena bez ključeva
ništa u njemu ne postoji za obogatiti broj
tu se u saksijama kuhala trava nekad
rezao buket tratinčica
moja starost sad
bijela poput koze nahranjene izdancima ubijenog ploda
devet koža i stotinjak mora
bora se u san



reporter kojeg cijenim je česma
i oblačne reportaže
utaže žeđ za svakodnevnim
svakovečernjim molitvama
ja u miru grijem položena jaja filozofije
ja sam krava
nezadovoljna ovozemaljskim
ovdje će evolucije da klanjaju
da se krste
samo bih do ribljih bazena
dok sam živa
da vidim da li u vodi vlada skandinavski ambijent i disciplina japanaca
zovem se samo krava
kako veliko
ljudi zar ne


šaka o prste iste ruke
rende muka
osvajanje svenuća biljke
poklon prolaznog rezultata
zime su najduže bolesti odlaska
sloga slova
rođenje pjesme
ocjena za ništa znak je nestanka simptoma
sve knjige s posvetom
svrab su utrobe
varenje bola
sve zime zagriju led
do kapi sna

…otvorio je krilata vrata frižidera
u njemu već dugo stoji zimska roba
čovjek koji previše hoda po kuhinji hladnoću grize umjesto kruha
gotovo jelo je na policama
čovjek se davi od prostora
čovjek je samo malo vremena

***

AJLA RAMIĆ rođena je 1993. godine u Mostaru.
Diplomirala biologiju na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Snimila je pjesmu “Zemlja spava” sa sarajevskim producentom Dinom Aganovićem (Hibrid).
Poezija joj je objavljivana na raznim portalima.
Trenutno živi u Sarajevu.

DVA DANA POEZIJE ĐORĐA DESPIĆA (iz zbirke “AUTOHIPNOZA”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2021.); dan drugi

UDICA

Znaš da je sećanje varljivo
kao korak
po sleđenoj kori jezera
čiji se pucketavi kapilari
tanko granaju uz hod
i prate te u stopu
poput ubrzanog nicanja
nekog ledenog rastinja
čije bi mladice da te dotaknu
i prisno obgrle
kao svoga tvorca

sećanje je varljivo
ali opet si naklonjeniji prošlosti
negoli svom vremenu
pre ti se piše
nostalgična poezija
premda ne znaš unapred
kakvu ćeš uspomenu izvući
i šta će se zakačiti
za udicu tvojih stihova

i poput pecaroša
punog očekivanja
koji na sleđenoj površini
uz termos toplog čaja
kroz rupu pušta mamac
da lagano tone
i čeka da oseti trzaj
iz dubine
tako i ti sada
u tišinu ove beline
spuštaš reč

zima

i evo ga
hvata se ono zlatiborsko
zamrznuto jezero
na čiju si suncem načetu opnu
jednom nasmejan stao
poželevši da se klizaš
kao Bambi
i posle nekoliko koraka
uz zvuk pucanja
propao do pojasa
i nakratko ostao zaglavljen
u procepu
dok su se pred tvojim očima
po ledu širili
tanki kapilari
nalik na vodoravnu puzavicu
koja ide od tebe
a zapravo bi da te povuče
k sebi
s onu stranu providne opne
odakle glas ne dopire
i ostavi priljubljenog uz nju
s dlanovima i pogledom
uperenim ka plavetnilu
i mehurićima vazduha
koji iz tebe
unezvereno izviru
i nestaju neznano kud

znaš da je sećanje varljivo
i ovo nije uspomena
koju si priželjkivao
možda je treba
otkačiti s udice
i vratiti nazad
pod belinu hartije
kao što strpljivi pecaroš
nedoraslu ribu
vraća u vodu
iako zna da njen trzaj
više nikada
neće osetiti

***

PREOSETLJIVOST, IZNENADA

Popodne je sparno i teško
u tebi se tromost
i bezvoljnost
danima razliva
kao mlaka voda
po skrivenim rukavcima močvare
iščekuješ da te nešto dirne
i probudi iz mrtvila
ali čula su i dalje obamrla
a ova šetnja čini se besciljna
besmislena

hodaš ispod drvoreda u cvatu
iako ti opojni miris lipe
po pravilu ne prija
na podlakticu ti sleće
krilati mrav
malo leteće biće
koje dugo nisi video
dobro se sećaš tog iznenađenja
kada si ga kao dete otkrio
u mravinjaku
dok si pratio mrave
kako složno vuku
crnu semenku lubenice
sada se zapetljao u dlačice
sav zabrinut i nespokojan
probija se i traži izlaz

potom se setiš
kako dugo nisi video
svica u sumrak
i njegov nežni žar
za kojim si radosno trčao
i u blago sklopljenoj šaci
pažljivo ga čuvao
i pitao se kako to da te ne pecka
ta divna crvena vatrica
koja kao da je nestala
s tvojim detinjstvom

a onda
tačno ispred tebe
jedna pretovarena pčela
nisko leti i iznova pada
sve teže hvata
novi zalet
po vrelom betonu 
u njoj poriv za uzletom
a upravo spoznaje
tamnu stranu žudnje
za cvetnim prahom

spuštaš se na kolena
i osluškuješ srce
kako joj u grudima
sve slabije bruji
i dalje pamti cvast
i svoju livadu
zagledaš je
prašljivu od polena
(od cvetnog praha si
i u prah ćeš se vratiti)
i još dugo
klečiš nad njom
kao pred nekom svojom
boginjom
u čiji si hram
prvi put ušao

***

TI ČEKAŠ SVOJ RED

U punoj čekaonici
ti čekaš svoj red
našao si i slobodno
mesto na klupi
odavno sviknutoj na bol
koja joj uporno prilazi
i traži saosećanje
sad će da prozivaju
u krilu ti posudica
sa urinom
pažljivo obmotana papirom
svi tako rade
možda je nepristojno
da si vidi venac mehurića
i žuta nijansa
nešto između limun žute
i one svetlosne strele
što ti je juče doletela
s neba
i usekla se
tik iza grudi
možda je već sama boja
tiha dijagnoza

ti čekaš svoj red
poneko dete već plače
odrasli ćute ili kašlju
prozivaju te da platiš
participaciju
i grde što nemaš sitno
na tvom mestu sada
mlada žena belog tena
pritiska vatu
na modroj veni
ruka joj glatka i tanka
kao osetljivost breze
s proleća
osluškuješ zovu li te
u korpi kraj vrata
slutiš filmsku scenu:
smrt berača
u polju pamuka:
beli cvetovi
pogođeni crvenim kapljama
skrećeš pogled u stranu
nešto bi lepše da ugledaš
ali ne uspevaš dalje
od prizora bolničke sobe
u koju si kao mali
sa kesom pomorandži
jednom ušao
i začuo svoje ime
u pauzi jecaja

ti čekaš svoj red
u glavi još odzvanja
promuklo dozivanje s kreveta
stapa se sa sestrinom
prozivkom
zavrćeš levi rukav
zagledaš plavkaste žile
u kojima se odigrava
neka drama
koju si sam režirao
s nepoznatim akterima
i neizvesnim raspletom
ne gledaj iglu
od koje ti je otac
redovno padao u nesvest
od njega si nasledio ovu
nelagodu
okreni glavu
sad će ubod
evo ga
tiho peče
krv otiče
u ukošenu epruvetu
i puni je kao voda brod
u potonuću
iza koga ostaju samo
zapenušana površina
i vertikalna
spiralna struja
što vuče
na samo dno
kojoj si sada umakao
ali znaš
i osećaš kako se kovitlac
sve više primiče
sa iglom ili bez nje

pritisni cvet pamuka
na crvenu kap
nežno

ti čekaš svoj red

***

ĐORĐE DESPIĆ (1968, Užice) doktorirao je na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde i radi kao vanredni profesor.
Objavljene knjige kritika, eseja i naučnih studija:
Aksiološki izazovi (2000)
Spiralni tragovi – kritike i eseji o srpskom pesništvu (2005)
Poreklo pesme – potencijal intertekstualnosti u poeziji Miodraga Pavlovića (2008)
Preživeti u tekstu – kritike i eseji o srpskoj prozi  (2011)
Tumač i pesma – esejistika Miodraga Pavlovića (2021)

Objavljene zbirke poezije:
Pesme i drugi ožiljci (2018. nagrada ,,Miloš Crnjanski“)
Autohipnoza (2021)

DR TOMO MARTINČIĆ

računi za telefon dolaze na bivšeg umrlog vlasnika
stana, zvao se dr Tomo Martinčić
nisam ga upoznala
imao je, kažu, aferu s jednom barunicom
iz Austrije, otuda stilski ormar
kad sam prvi put zakoračila
vidjela sam da je tu bilo nešto.
čovjek starog kova, ne znam, možda se varam
susjedi ne govore mnogo
imam raspored prostorija koje su bile njegove
i znam prioritete: svjetlo za čitanje kraj kreveta
u spavaćoj sobi, skromna kuhinja. nije puno jeo
možda padam na neka zvanja, a i na računu za telefon
piše: dr Tomo Martinčić, sveučilišni profesor. mislim
i da to što je bio samac koji je nesretno volio
čovjeku daje dostojanstvo.
što je radio na svojim dugačkim
putovanjima u Slavoniju, kad je molio susjedu da malo
počisti i pred njegovim vratima
ona, inače gruba žena, ima milo lice kad ga spomene
Tomo je rastapao sve oko sebe
voljela ga je barunica, on joj je nabavio ormar
da u njega posloži svoje oprave, i onda su išli u kazalište
ali prije u gradsku kavanu na piće
(nema više ormara, odnijeli su ga)
mogla bih ga, da nam se posložilo u kozmosu, voljeti
kao djeda
u svakom slučaju, nisam ovdje nepozvana
samo da mi račun bude manji
trebam maxadsl
rekli su da je najjednostavnije da prestanem plaćati račune
pa da me (zapravo njega) isključe, da se mogu priključiti
na svoje ime, ali iz lijenosti prema promjenama
ja pričam na telefon, a pošta misli da on to priča.

IRENA MATIJAŠEVIĆ, iz zbirke pjesama “NAIZGLED”, AGM, Zagreb, 2007.

fotografija autorice: Jakob Goldstein

DVA DANA POEZIJE ĐORĐA DESPIĆA (iz zbirke “AUTOHIPNOZA”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2021.); dan prvi

JEDNA NEUSNIMLJENA FOTOGRAFIJA

Majci

Mogla je to biti
divna fotografija
sećaš se
ti najlepša
laka i vedra
kao svila dok leprša oko vrata
ja najsrećniji dečak
jer mi je ruka najzad
u tvojoj ruci

na beogradskoj smo železničkoj stanici
puno je užurbanih putnika
oko nas radosni pozdravi i teška opraštanja
propinjanja na prste i nervozni pogledi
golubovi koji čekaju odbačene sendviče
sa razglasa monotoni glas obaveštava
o kašnjenju vozova
kompozicije pristižu i odlaze
utovaruje se i istovaruje
iza vagona sa susednog perona
dopire pijana pesma praćena harmonikom

prilazi nam čovek
spreda mu visi fotoaparat
izlaže nam svoj predlog
dok ubrzano priča
i živahno gestikulira
aparat mu poskakuje na grudima
i lupka ga u ritmu
nestrpljenja i želje
nudi nam povoljno fotografisanje
uspomenu iz Beograda
poslaće nam poštom
potom nas namešta na peronu
obaveštava šta će se sve videti
na snimku
naš voz koji upravo ulazi na peron
sat koji pored saksije na stubu
pokazuje poklopljene kazaljke
to je lepa simbolika kaže
tu je i kondukter koji maše svojom palicom
i duva u pištaljku
savršen ambijent smo dobili
i čini mu se
da smo imali sreće
i da je tik iznad nas
neka ptica svetlih krila
ulepšala kadar

majka mu plaća i ostavlja adresu
zatim odlazimo
uzbuđeni i pomalo setni
kao neku lepu svečanost da napuštamo
danima ćemo iščekivati pošiljku
da vidimo tu svetlu pticu
uhvaćenu u letu
a onda
uskraćeni za uspomenu
polako odustajemo
i puštamo da snimak
iščezne u nama

a mogla je to biti divna fotografija

***

KAD KAŽEM SAD

Ocu

Tvoje telo
više nije važno
ne zateži kožu
u grču
kao kafanski svirač žicu
na violini
dok žutim noktom
podešava ton
opusti se
tako
oseti kako te talas
nekakve lakoće
preplavljuje
kao kada ugledaš
odraz svoga lica
u kapi vode
koja se otiskuje
s vrha lista
u slobodan pad
diši diši
ravnomerno
misli su nepotrebne
oslobodi ih se
utoni u opuštenost
dvostruko dublje
tako
sada ću te odvesti
u tvoju istoriju
na izvorište
bola i straha
iz čijih dubina
nikako da izroniš
a daha ti opasno
ponestaje

kad kažem sad
bićeš dečak od dvanaest godina
u svom rodnom gradu

kad kažem sad
ruka će ti otežati
od omanjeg kofera

kad kažem sad
vratićeš se u vreme
rastanka

sad

letnji je dan
bistar
kao onaj zlatiborski potok
u kojem si prvi put
ugledao raka
i dugo zazirao
od njegovih klešta
ideš kroz drvored
na čijem kraju je kapija
sportskog igrališta
zašto ubrzano dišeš
pokušaj da se smiriš
to je bilo davno
tako
polako
produžavaš dalje
na kapiji vidiš
oca
kako te čeka ispred
u hladu drveta
ne stoji u mestu
vidiš da je uzbuđen
oh kako je uzbuđen
spuštaš glavu
usporavaš hod
i gledaš u pločnik
po kom koračaš
i sve teže noge
šta to vidiš dole
šta tek danas vidiš
dole
vidiš dečjom rukom
nevešto iscrtano
nedovršeno izbledelo
srce
i pored njega odbačenu kredu
koju ćeš podići
i čvrsto stiskati u maloj
pesnici
i izmrvljenu doneti
u novi sad

polako
diši polako
gde si sad
sad si ispred oca
u senci
i jakom mirisu lipe
u središtu rastanka
krik ne možeš više
da odlažeš
pusti ga
nek odjekne
njegovo telo već podrhtava
u bolu
kao u nekom šamanskom
plesu
grlite se
u glasnom plaču
stopljeni
a cepate se
šta si mu to učinio
oh šta si mu to
učinio

polako
polako diši
smiri se
ne grči se
nek telo odustane
od zagrljaja
opusti ga
neka čula zaborave
silinu očevog glasa
neka sve ostane
daleko iza tebe
i jauk
i trzanje
i težak cvat lipe

kad kažem sad
oprostićeš sebi
i iz tog dana
zauvek iskoračiti

kad kažem sad
izronićeš na površinu
i doći do daha

kad kažem sad
pokupićeš u sebi
izmrvljenu kredu
i dovršiti
oblik s pločnika
koji ti tako dugo

nedostaje

kad kažem sad

***

PESMA, TKANJE

Nani

Bio je to omanji stan
na trećem spratu
sećaš se
zidovi su bili drugačiji
nekim plavim reljefnim cvetnim
šarama iscrtani
krevet zastorom odvojen u polusobičak
od ostatka sobe
odvojeni snovi od stola za ručavanje
pri dnu mali toalet bez kade
dugo si se pitao gde ti se nana
onako čista i besprekorno uredna
kupa
stančić je bez svoje terase
na međuspratovima zajednički balkoni
bez saksija sa cvećem
bez rasprava među komšinicama
da li muškatle ili dan i noć

šta još pamtiš
pamtiš pesmu Svilen konac
kako dopire iz starinskog radio-aparata
iz kojeg si voleo da slušaš
one nerazumljive zvuke
pri okretanju točkića
i traženju stanice
ta skala budila je u tebi posebnu nežnost
i čežnju
koju si osećao prema tim
obećavajućim nazivima
nepoznatih gradova
što prigušeno svetle
u drvenoj kutiji
kao što u tebi povremeno
zasvetli uspomena
i na tren te zgreje spokojem
detinjeg doba

na zidovima nekoliko uramljenih
starih porodičnih fotografija
svečana i ozbiljna lica koja nisi poznavao
i tvoj deda u uniformi
tvoj junak koji je pobedio
logor u Nirnbergu
ali koji nije dočekao da te metne na krilo
na podu pirotski ćilim
nana ti je bila nastavnica tkanja
sitna žica vezak tanak
mistične šare
i crvena boja koja dominira
protiv uroka
njemu da zahvališ što si preživeo
udar struje
udar koji ti je spržio
domali prst leve ruke
kad si posegnuo za odbeglim
klikerom
upetljanim u kabel od stabilizatora
za crno-beli televizor
niz čiji se ekran diskretno spuštao
ćošak naninog miljea
isheklan nekim lepim povodom

i ti isto tkaš
ovo sećanje
na nanu
na njene cvetne kućne haljine
i tihi skromni stan
u koji i dan-danas zaneseno zađeš
i izvlačiš niti poput pelcera
za svoj ručni rad

i tkaš
stih po stih
svoje pesničke šare

protiv uroka

***

ĐORĐE DESPIĆ (1968, Užice) doktorirao je na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde i radi kao vanredni profesor.
Objavljene knjige kritika, eseja i naučnih studija:
Aksiološki izazovi (2000)
Spiralni tragovi – kritike i eseji o srpskom pesništvu (2005)
Poreklo pesme – potencijal intertekstualnosti u poeziji Miodraga Pavlovića (2008)
Preživeti u tekstu – kritike i eseji o srpskoj prozi  (2011)
Tumač i pesma – esejistika Miodraga Pavlovića (2021)

Objavljene zbirke poezije:
Pesme i drugi ožiljci (2018. nagrada ,,Miloš Crnjanski“)
Autohipnoza (2021)

NOVE PJESME AMRE MUJEZINOVIĆ

MAJKA

Sjećam se da mi je kuhala,
da mi je prala,
da me pokrivala,
da je širila bijeli veš
od kojeg je čađ bježala.
Ne sjećam se da me ljubila,
da mi je tepala,
da je znala ko mi je slomio srce.
Izgledalo je kao da nema srce.
Na njenoj sahrani
bila sam njena kći:
tupo sam gledala u kovčeg,
pa u zemlju po njemu,
i mehanički stavila ružu.
Nisam plakala
i osjećala sam
da je,
napokon,
ponosna na mene.
U tuđem kupatilu,
u ladici,
pola godine poslije,
potražila sam peškir
i slomila se.
(Ne na pločicama,
ti lomovi manje bole.)
S novinskog lista,
s dna ladice,
gledalo me njeno mlado lice
ispraćeno listom ožalošćenih,
bez suza,
i na papiru, i na sahrani.
Moja majka,
zaštita za ladice,
podmetač za peškire,
bijele,
od kojih bi čađ bježala
da se lelujaju na vjetru
i da ih posmatra
iz prikrajka
naše nerođeno dijete.

***

MIR

Danas sam sretna
Danas ti nemam ništa reći
Danas mi nemaš ništa reći
Čujem cvrkut ptica
Osjetim trag vjetra na vratu
(Ušao kroz prozor
Vidi, imam prozor
U svijet)
Divim se svojim nalakirnim nožnim noktima
Iščitavam poruku iz fleke na zidu u dnevnoj sobi
Osmjehujem se komšiji koji
Ima šta reći djeci ili lopti
Zalutaloj u njegovo cvijeće
Imali bi i oni njemu šta reći
Ali šute
I bježe
Informacije ostaju bez glasa
Vidim 
Ne čujem
Ne dotiču me
Osmjehujem se
Danas svijet može biti to što jest
Kao i jučer
Kad sam mislila da ga mogu mijenjati

***

RUBLJE

Priča mi zadivljen

Shvatio sam da će nekad biti moja
Samo moja
Onda kad je prostirala veš na balkonu

Otvorio sam pivo
Promeškoljio se na platnenoj stolici
I posmatrao je

Nije me gledala
Mislio sam
Nije me vidjela

Raširila je pantalone
Majice
Okrenula se i pogledala me pravo u oči

Njegovo i svoje rublje
Još čisto rublje
Sakrila je iza ograde

***

KRETNJE

Iz noći u noć
Žučno je zatezala posteljinu
Ljuljala ga na nogama
I gledala što ja tražim u regalu
On je noćima dolazio nasmijan
Miris se širio iz napušene odjeće
I cmakao je u zajapurene obraze
Zatvoriše se države
Zatvoriše se kafići
Zatvoriše se stadioni
I bivše ljepotice ninaše unuke
On se zavali u fotelju
Tapšanjem po koljenu je doziva
Ona se smije
Cmače ga u blijedi obraz
I izlazi s prijateljicama

***

AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica te prevođena na engleski i slovenski jezik. Autorica je zbirke poezije Zaleđeni uzdah (Lijepa riječ Tuzla, 2021.) Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.

oni dolaze: MILOŠ MILENKOVIĆ, FILIP ŠKIFIĆ, JOVAN VELJKOVIĆ; tri pjesme

MILOŠ MILENKOVIĆ: Mrak

Spavao sam u maloj sobi,
Zvali smo je autobus,
Dugačka je 7 a široka 3 metra.
Naspram ulaznih vrata bio je prozor,
Moj prozor u svet koji nisam razumeo,
Ali mi je bio beskrajno zanimljiv.
S obzirom da sam mali i da bez hoklice ne vidim ništa,
Moj realan domet bio je nebo.
Video sam tragove koje su ostavljali avioni,
Video sam oblake koji je možda neko pomerao,
Video sam bele pahulje koje su dolazile od nekud.
Jedne godine nisam video ništa,
Čuo sam da nas oni odozgo bombarduju.
Ko su oni?
Odakle bombarduju, sa neba?
Zar sa neba ne pada sneg?

Uveče bi mi spuštali roletne i gasili svetlo,
A bojao sam se mraka.
Osećao sam kako mi kraj nogu igra crni stvor, sa zelenim i crvenim pegama,
Čekajući da ugase svetlo, da me ščepa i odvuče.
Prokrivao sam se preko glave i čekao da zaspim.
Pa ako će da me odvuče, nek me nosi dok spavam.
Jedne noći, tog stvora više nije bilo.
Ali čula se strašna buka.
Zvuk je proizvodio podrhtavanje.

Gađaju Straževicu opet, govorila je baka,
Nosio sam omiljeni jastuk i spuštali su me u sklonište,
Dole je bilo mračno, video sam obrise nekih ljudi,
Svi su ćutali i gledali se.
Nas decu je okupio Čika Bora i učio nas tablić.

Jutro je brzo došlo i ja više nisam video taj mrak,
Nisam osećao tog stvora kraj nogu,
Nisam razumeo šta je bombardovanje
I što nas gađaju,
Promene, rekli su.
Nisam ih tada razumeo.
Mrak je bio prisutan ali nisam ga se više plašio,
Nije bilo potrebe da se pokrivam preko glave.

Jedne noći majka je pitala da li me plaši golub koji kunja na mom prozoru,
Nije me plašio,
Baka je govorila da se verovatno krije od kopca koji ga lovi.
Ujutru goluba nije bilo,
Nadam se da je pobegao,
Jednog jutra nije bilo ni bombi,
Jednog jutra rekli su da nema ni Slobe,
Ma ko god bio on.
Znao sam samo da svakog jutra ima Vitez Koje,
I da se već dugo ne bojim mraka.

MILOŠ MILENKOVIĆ rođen u Beogradu 1994. godine. Diplomirao je na Visokoj školi elektrotehnike i računarstva strukovnih studija na odseku elektronike i telekomunikacija.
Poezija mu je objavljena na portalima blacksheep.rs, Oblakoder, OutLoud.
Trenutno radi na poslu koji nema nikakve veze sa kreativnim procesom. Pisanju se uvek vraća, ma koliko puta odlazio.

***

FILIP ŠKIFIĆ: Sanjao sam da sam dijete

Sanjao sam da sam dijete,
Da imam vremena promatrati more
I da smijem pogriješiti.

Sanjao sam da sam dijete i da se ne trebam buditi.
Da u ljudima mogu i dalje tražiti prijatelja do smrti
I da me neće pljunuti kada boli.

Sanjao sam da sam dijete i da sutra nije vrijeme za polazak
I da imam još toliko mnogo vremena
Da bi mi život čak mogao i dosaditi…

Sanjao sam da mi život nije dosadio
I da mi lice nije prestrašeno.
Sanjao sam da sam dijete koje će svakoga časa postati Čovjek i to žarko želi
Kao da je sramota biti dijete na obali
I glasno smijati se moru

Probudio sam se sa zaključanim suzama u očima…

Neću više nikada sanjati da sam dijete!

FILIP ŠKIFIĆ (9.7.1998., Split) završava filozofiju i kroatistiku u Splitu. Uređuje časopis za književnost i kulturu The Split Mind. Piše poeziju i prozu. Glazbom se bavi od malih nogu i pod pseudonimom Faust objavljuje svoja djela.

***

JOVAN VELJKOVIĆ: ‘Si oran, Siorane?

Opet sam se sahranio
A samo sam želeo da živim

I niko me neće ubediti
Da umiranje nije
jutarnja rutina
u maniru dana mrmota

Čekanje u marketu
prezervativ u korpi
da se ne bi rodio
neko ko će umirati
svakog dana

Da li je to najplemenitiji čin
koji možeš uraditi za svoje dete?

Umiranje je poput zgrade
koja podseća
na kuću i psa kojih više nema

I svi ti ljudi
možda i ne bi nastali
da je neki ludak na televiziji rekao
prezervativi su preventivno sredstvo
koje treba koristiti da sprečite nemir

Mama tata nekad pomislim
vaša ljubav trebalo da je ostane između vas
tada ne bih bio tužan
jer ne bih ni postojao
Jedino bi neko drugi
morao da napiše ovu pesmu

Drago mi je da to nećeš biti Ti

JOVAN VELJKOVIĆ (1996) rođen i živi u Nišu. Pohađao je književnu radionicu Zvonka Karanovića.

TRI PJESME VELIMIRA KNEŽEVIĆA IZ ZBIRKE “SLUŠNI APARAT”, Književna nagrada »Novica Tadić« 2021, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 9/2021

UTORAK

Utorak je beo.
U podne utorka, u njegovoj utrobi,
eksplodira cisterna poludisperzije
a smrt zahvata ljude
kao gotovu glet-masu.

Majstori na molerskim merdevinama
grebuckaju drvenim nožicama.
U dubini horizonta
čine se kao najezda insekata.

Papirni brodovi u rukama dečaka
postaju molerske kape
na prosedim glavama
sredovečnih muškaraca.
Utorkom kose postaju sede,
utorkom je gore veliko spremanje,
utvrđivanje beline.
Valjak, jarac, skoči na teleskopski štap
i posrće niz nebeske pukotine.
Od toga utorkom kruni se plafon
i padne sneg usred avgusta.
Mart je u utorku zaleđena suza.
Odozdo gledana gnezda liče na plafonjere,
u njima sunce polaže ledena bela jaja.

Nebeska stvorenja sijaju od hladnoće,
utorkom iz uglova neba raste nežna srebrna trava.

***

BANDERE U TRAVI

Skromnog, plitkog disanja,
nežno napusti prostor grada.
Ne kao turista, jer on je nitkov,
i ko uopšte može da voli putovanja.
Tamo gde je jaruga, suv potok, bojlerski kazan,
(protok ljudi, robe i kapitala),
pohodi samo krtičnjake sećanja.
Dok ne izbiješ glavom u okamenjenu uspomenu –
u visoku travu položenu betonsku banderu,
ko zna kada, tamo u selu.
Seti se guštera, rakova, reke i oluje,
nekoliko vrsta disanja toga leta,
(tamo i dalje nema struje,
ni puta, ni one dve-tri babe).
Slama je najbolja armatura,
dragocena kao jednom nedeljno autobus.
To nek ti putovanju bude hrana.
Naoštri se, sklizni u tkivo sećanja,
sabrano, kao u završetak romana.

***

RESTLOVI, PRED SAN

Ono što nisam pogledao, opisao,
nehotice surov što sam mimoišao,
tako je milosrdno, dobronamerno,
okrepljuje me tajno, voli izdaleka.
Restlovi isečenih slika i kadrova,
skrajnuti plimom dnevnog svetla,
bestrasnog i poštenog, u uglove očiju,
pred san zaigraju, nakratko se odomaće
na zenicama, uobliče, otisnu, odu u duboko,
potom brzo razminu, uteknu na rubove kapaka,
odustanu, velikodušno napuste oko.

***

VELIMIR KNEŽEVIĆ (1985) rođen je u Zemunu. Diplomirao je na grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Univerzitetu u Beogradu.
Objavio je tri zbirke pesama: „Mrazovnik“ (2008), „Dunav stanica“ (2019) i „Slušni aparat“ (2021).
Živi i radi u Zemunu.

NOVE PJESME STEFANA STANOJEVIĆA

PRAZNIK

Kada se ozbiljnije sagleda
protekla i svaka godina
deluje da ima više smrti
nego što ima praznika.
Pomeni, istorija, blizina
tuđe smrti ne raduju nas
sa nama je bar to dobro.

U polusnu panično udahnemo
kao da smo izronili iz dubine
kad nam je snažna ruka
udarila pleća na početku života.
Krevet je prostranstvo
po kome se tražimo
poput slepih kučića
pokušavajući da dotaknemo
deo tela, lica i postojanja drugog.

Smrti ima
ali za nas još danas ne.
Smrti ima
ali praznik je kada mi kažeš
da si samo ružno sanjala.

***

NISI POSEBAN

Jauk i groblje je narod moj.
A sjajna prošlost je laž
– Miloš Crnjanski

Moj najveći strah bio je
da će se pančevački most srušiti
svakim narednim pragom
baš kad ga ja budem prelazio.
Dunav je nosio pola Evrope
izgledao je ko mišićavo telo
džinovske tropske zmije
zašto bi progutao baš mene.

Beograd, pričali su mi
tamo ljudi pričaju s majmunima
na krovovima zgrada.
Mladi tu pobegnu od štale i motike
da bi postali neko i nešto
a služe kao pacovi zmijskom caru.
Tu kupuju ili iznajmljuju žene
u kvartu silikona –  oni koji nikad
ne bi mogli da ih imaju bez deviza.
Džeparoši britvom seku kaiševe na torbama
mašeći da žrtvi preseku snove i stvarnost.

Autobuskim linijama učimo grad
oni su geografija, socioligija,
istorija i psihologija – večiti studenti.
Loši učenici ovde loše prolaze
u njima vidiš prošlog i budućeg sebe
uostalom
kao i u bilo kom velikom gradu
bilo gde na svetu.

***

VODIO BIH TE NEGDE

Trudim se da ne upadnem
u zamku onih ljubavnika
koji nakon razmene nežnosti
slepo obećavaju jedni drugima
mesta za život, egzotična putovanja
ili imena nerođene dece
tok ceremonije venčanja.

Više bih voleo da znam
šta zameraš sebi
koje epizode vraćaš
kad ne možeš da zaspiš
u čemu gajiš osećaj sramote
koje stvari više ne želiš
da čuješ od ljubavnika
i da li postoji bilo šta
što bih mogao da učinim.

Smatram da dodiri govore
nama nepoznatim jezikom
isprobavamo ih i ponavljamo
ne bismo li razaznali
koji govore najutešnije.

Svaki put kada vidim psa
pomislim na tebe.
I kada prolaze nedelje
bez dodira i reči
vodio bih te negde
da mazimo pse.

***

ZADOVOLJSTVO JE MOJE

Uvek me je interesovalo
da li se fizički radnici
oni iz gradske čistoće
negovatelji i prodavci
dive i čude pesnicima
kao ja njima.
Čudimo se upornosti
hrabrosti ili petlji
koja nas je naterala
da radimo taj posao.
Mora da me sažaljevaju
pomisle kakva li je ovo budala
koja živi za zadovoljstvo
kad svi znamo da se
od zadovoljstva ne živi.

***

UMEĆE RATOVANJA

Vojskovođa ne trči svojoj ženi
kažu samuraji.
Bio bih loš vojskovođa.
Kažu da su ruske majke svojim sinovima
davale orahe da zavaraju glad.
Gde god bi poginuli, tu bi izrastao orah.
Ako me budu poslali u rat
ne brini
vratiću se kao orah.
Voliš me a voliš i biljke
rukama ili krošnjom
svakako ću te grliti.

***

STEFAN STANOJEVIĆ (1995, Pančevo) Poezija mu je objavljena na više internet portala, u onlajn i fizičkim izdanjima časopisa (Među njima Afirmator, Blacksheep, Insp., Strane, Astronaut, Avlija, Čovjek-Časopis, Oblakoder, Pančevo city, StereoArt, Vavilonska biblioteka, Nigdine, Booke, Libartes, Luča, Trag, Qelam, Slovopolis, Buktinja…) u zbornicima „Rukopisi” 39, 40, 41, 42, „Bludni stih” br. 4 i 14, “Vavilonska biblioteka” i “Nova BHCS poezija” izdavačke kuće Slavitude u Francuskoj, među 35 najboljih pesnikinja i pesnika iz regiona. Kratke priče objavljene su mu u zborniku „Rukopisi” 43 i časopisu „Stvaranje” Udruženja književnika Crne Gore.
Od 2015. održao preko trideset večeri poezije i tako vratio učestala čitanja poezije u svom gradu. Od januara 2018. uređuje jedini pančevački književni serijal „Punchtown poetry” u klubu „Štab Pogon.” Objavio je zbirke poezije „Mladi Atlas” (BKG, Beograd, 2016) i „Napad panike” (Edicija Najbolja, Pančevo, 2020), koja se našla u užem izboru za regionalnu nagradu „Slavitude” i čiji je izbor pesama na španskom objavljen u peruanskom časopisu “Revista Kametsa” i hebrejskom jeziku – u antologiji savremene srpske poezije “Bezglasno nas spaja zvono srca” u Tel Avivu. Radio je kao novinar, fizički radnik, profesor na zameni, magacioner. Član je Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva. Radi u knjižari. Jedan od urednika 44. i 45. izdanja zbornika “Rukopisi.”

EPITAFI NA STEĆCIMA

A se leži Hlapac Tihmilić
In ovaj kamen svojim ruhkama usjekoh sebi za života da in mltav vijekovma mohgu
jedn dulg san iz života da sanjam.
In da je blagosloven tko tće projti in proklet koji prevaliti.
1417. po Gospodu u lipanj

***

A se leži Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj.
Nekt se znade da odtad u polju se postavi taj bileg kojino usijetče mi brat višlje ni
putnici po zemlji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju.
1192. godine po Gospodu s sječanj

***

… a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina.
I sada sam ja ja, grizem kamen iznutra. 1387. ljeta po Gospodu

***

Ne prevrni moga biljega jer tće sve tšto je nada post iluzija i trepnja.
Po Gospodu 1334. ljeta

***

… ne plašim se ja vlkova vetć ljujdi. Da je po vlkovima ovaj biljeg bi vjetčnost nadživio.
1377. kad je naš kralj cinema Tvrko

***

A se leži Asta, Bogčina Zlušića kšći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livada projšetala i onaj
poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo žal, …. ni stid.
Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji natčine utčine tšto ja neutčinih, jer ja tek sad
znam kako dušu perže neispunjena davanja.
1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja zmreh

– iz knjige “Bogumili kao inspiracija” Ševka Kadrića (1955. – 2014.) ; izbor objavljen u časopisu “Duh Bosne”, 3/2012

DVIJE PJESME ĐORĐA KUBURIĆA

HIDRA

Preveslao sam
do ostrva
prošao kroz špalire
šarenih mačaka i osedlanih magaraca
pentrao se stepenicama uklesanim u stene
osenčene blagim mirisom olijandera
te stigao do tvoje kuće
pre toga
sa terase Jarčevog bara
posmatrao sam luku
i osluškivao crkvena zvona
što čula su se odasvud
poput hora zrikavaca
pred kućom sam zatekao
osamljene tvoje rukotvorine
a u kući
kroz prozor sa rešetkama
video zaustavljeni vapaj
i skrhanu lepotu

***

SAGRADIĆE ŠAJKU
                                                  (Voji Despotovu, za rođendan)

Upravo je pala metafizička kiša
i poškropila naše prljave snove, te egzaltirane jahače apokalipse.
Kontaminirani smo naslagama masne sintakse, a Mediteran bruji.
Od mene će klonirati sedam ili sedam stotina ničega,
sagradiće šajku sa čije će romboidne palube
svakodnevno uzletati hiljade papirnih aviončića,
nosača svetlosnih poruka i bluzerskih seansi.
Sasvim je izvesno da ovo veče nikada neće svanuti,
i da Vučji Mesec revnosno zapišava  prozuklo nebo
koje se nijedne Bogojavljenjske noći neće otvoriti.

***

ĐORĐE KUBURIĆ rođen je 1958. godine u Bačkom Petrovom Selu. Završio je studije jugoslovenske i svetske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Izdao je devet zbirki pesama, bavio se književnom, pozorišnom, filmskom i rok kritikom. Poslednjih deset godina organizuje i vodi jedinstvene književne večeri u Bačkom Dušanovu tokom kojih je ugostio oko sto pisaca.

fotografija autora: Branko Askovic