prvim ga korakom presadiš u sebe nekome se pluća razgranaju u krošnje drugome krte kosti glođe šireća praznina
***
KRIZA IDENTITETA
trebalo je da se zovem Sara baba je molila nemojte znala sam jednu i bila je luda
često sam plakala kao dete do pete godine sisala palac patike obuvala naopačke
pričala sama sa sobom tata me od milja zvao Vido po rođaci koja nije sva svoja
prisluškivala tuđe razgovore grickala nokte i pisala pesme koje niko nije razumeo
na fakultetu sedela sama proklinjala Hegela i razmišljala uvek završim tamo gde ne pripadam
kad treba da se predstavim Sara i Vida počnu da se svađaju jedva ih ućutkam i kažem Marija
***
MARIJA DAJ MI RUKU
ovo telo je naše jedino skrovište vidiš kako od svađa gore zidovi ne dozvoli da postanemo skitnice pobegle iz zapaljene kuće
***
ODUPIRANJE
o smrti razmišljam često najmanje na sahranama tamo pažljivo posmatram nadgrobne ploče čitam epitafe i vežbam matematiku oduzimam s desna na levo četvorocifrene brojeve
gledam kako se ko obukao umiri me maskara i oprana kosa pokojnikove ćerke njegovog sina zamišljam kako nag i u punoj snazi jebe svoju ženu
iza tamnih naočara prevrćem očima zbog dugih govora o pokojnikovom životu tražim oči članova porodice da vidim prevrću li se i one na izlizano prepisivanje epiteta
razmišljam o tome koliko je sati nikad mi više nego na sprovodima nije važno koliko je sati
a kada se vratim kući život zaliči na sigurno mesto i misli o smrti počnu da se prikradaju nju najjasnije čujem u otkucajima srca na sahranama je nema ni na grobljima tamo sve vrvi od života
***
PISMO DECI
noć je moje vreme pomalo sam sova najbolje lovim u tišini kad me samo zgranuti mesec posmatra
večeras mravi mile lavirintima mojih otisaka panično pokušavam da napišem pesmu sastružem izrasline sa unutrašnje strane kože
šta želim da vam ostavim
mudrost koju nemam od koje se s godinama sve više udaljavam zidovi se pomeraju u ritmu vašeg disanja čak mi ni to ne donosi spokoj njega osetim samo u prvim sekundama nakon izbegnute nesreće
za svoju savest sam beskonačna večera ona je nezasita aristokratkinja jede me u malim zalogajima i dugo vari
šta bih volela
da vam oči umesto oblaka zauvek vide šećernu vunu razvučenu među kljunovima galebova mene lepšu nego što jesam
izvesno je da ću vas oštetiti tešim se da samo iz ožiljaka rastemo život u medu je sporo davljenje
utehu ćete pronaći u kretanju možda jedino u kretanju čak i kada vam se čini da nema gde da se ode pogotovo tad
važno mi je da zapamtite samo jedno o meni
najviše od svega usrećuju me vaše ruke mekane i tople kao hlepčići vaše ruke ušuškane u mojim dlanovima
MARIJA KOSTIĆ rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, a zatim završila interdisciplinarne master studije – Kulturna politika i menadžment u kulturi i umetnosti, na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Kao srednjoškolka, dobila je dve Pekićeve nagrade za prozu, a svoju poeziju objavljivala je u književnim časopisima. Nakon tog perioda sledi zatišje u pisanju, kom se vraća prethodne godine. Poezija joj je zastupljena u ovogodišnjem zborniku Tajni grad, izdavačke kuće PPM Enklava, kao i na književnim portalima Astronaut, Strane, Oblakoder, Bludni stih i Čovjek – časopis. Ove godine, u julu, objavljena joj je prva zbirka poezije Kako nastaje crna, u izdavačkoj kući Književna radionica Rašić.
GRAD I KIŠA
voda iz neba
čista je i bez čađi
natapa i zemlju i mene
pod crnom kapuljačom
lice od sebe skrivam
u lijevoj ruci kofer
u desnoj ogledalo
utisnuto u kitnjasti
srebreni ram
osmijeh razotkriva jezik
neupotrebljiv i pun rana
na stazi popločanoj
bijelim kamenom
padam i dižem se
i iznova padam
sunce počinje da svijetli
pokazuješ znamenitosti
o gradu kazuješ
potvrdno klimam glavom
kao da te čujem i razumijem
kažem da ću se vratiti
crna silueta
sa horizonta nestaje
crvene potpetice
sve glasnije odzvanjaju
mogle bi probuditi
grad
(Cetinje, 9. 9. 2019.)
***
PTICE I LJUDI
drveni brodić siječe vodu
lokvanj i mene
jedna donosi, druga odnosi
oblikuje i nas i jezero
jer rijeka može sve
blagi vjetar sklanja kosu
i otkriva lice žene
prste uranjam u vodu
i tako pišem pjesme
pedeset riječi
za pedeset otoka
pelikan, kormoran
kasaronja, ukljev, alge
riječi zapamtiti treba
i koliko još ptica, riba i biljaka
u svakoj uvali dio odjeće skidam
potonuće gledam
pada noć
glad se oglašava
rasijecam grudi
iz njih umjesto mlijeka
kapa krv koja će me spasiti
(Skadarsko jezero, 12. 9. 2019.)
***
LJEKOVITO BILJE
miris kantariona, majčine dušice
pelina, vrijesa, jagorčevine
zadržala sam u nosnicama
više od hiljadu biljaka
u sebe otrov Svijeta sakuplja
planina se rasprsnula
i potekla je voda
odlučna i odvažna
ugasiti bijes i nezadovoljstvo
arheolozi, botaničari
zoolozi, geografi, historičari
putnici i pjesnici ovdje sreću traže
smjenjuju se stoljeća
i vladari i ljudi
riječi blijede
rukavom skidam crveni ruž
dok legende kruže
nerazumljive i smiješne
kažeš da voda liječi
i na moje grudi
dlanove naslanjaš
od hladnoće srce ubrzano lupa
tijelo na mjestu ostaje
na licu čovjeka s brkovima
smiju se moje oči
(Ivanova korita, 14. 9. 2019.)
***
PERSPEKTIVA
ni mosta ni smrti ni života
tek poneki pokret
u zraku zaustavljen ostaje
namjere su mi čiste
šapuće
u masu uranjamo
jer krvoločni psi
hranu traže
uski put sastavlja
dijelove naših tijela
ribarske kućice,
more, svjetionik, fenjer,
planine, put, šuma,
raskoš i sjaj ostaju iza
u bogomolje ne ulazim
na molitvu kasnim
u jednoj ruci olovka
u drugoj strah
napiši pjesmu
kažeš
i zvučiš kao da je to tvoja
posljednja rečenica
pogled je bolji odozgo
sa mjesta na kojem skriven
čuči bog
šokiran onim što činimo
(Sveti Stefan, 1. 1. 2020.)
***
OBLIKOVANJE PRIČE
pratiš svaki moj korak
bilježiš pokrete i ekspresije
kao da si ti pjesnik
leđa suncu moru i tebi okrećem
tražim mir potreban za priču
o zemlji i ljubavi
umirujem sebe
kao što su vješti majstori
umirivali ruke stoljećima unazad
kad su od kamena pravili trpeze
stolove, klupe i staze
po kojima su naši koraci
sada teški
po mlinu za masline
pauci mreže pletu
putnici fotografiraju sve
i ruševne kuće, otvorene prozore
i dvoje ljudi pored puta
što se od sjenki sklanjaju
u zraku pokretima
ocrtavamo krug i zavjete dajemo
da ću se vratiti
da ćeš me čekati
pijemo lozu i jedemo suhe smokve
sve do prvog mraka
priču o zemlji
i ljubavi privodim kraju
(Gornja Lastva, 5. 9. 2021.)
_______________________________________________________
MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove.
Objavila je četiri knjige poezije Ritual, Svilene plahte, Sjenka u sjenci i Veo nad rijekom C, te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Fondacije za izdavaštvo.
Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a djela su joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski, mađarski i njemački jezik.
Objavila je dvije knjige proze Smrt u ogledalu (2019) i Ulaz u prazninu (2021) za koju je dobila Godišnju nagradu izdavačke kuće Bosanska riječ za knjigu godine 2021. Ova knjiga prevedena je i objavljena na njemačkom jeziku (izdavač Verlag Expeditionen Hamburg).
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studije Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019) i Rekonstrukcija stvarnosti: ogledi o savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti (2021).
Sudjelovala na više književnih festivala u zemlji i inostranstvu, kao i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.
Članica je PEN Centra BiH.
Ceo život sam kleptoman. Želja za posedovanjem tuđih sitnica javila se kada sam od Luke Apostolovića koji je živeo u stanu pored našeg, pozajmio mali, crveni automobil. Luka se žalio svojoj majci. Njegova majka mojoj. Nikada nisu pronašli igračku jer sam je sakrio u kutiju sa crvenim kockama. Imao sam pet godina.
Petnaest godina kasnije, glad je porasla. Kaputi su bili izbušeni hemijskim olovkama, upaljačima i kockicama za jamb. Iz jednog toaleta beogradskog kluba gde se okuplja umetnička mladež, krao sam jeftine reprodukcije pejzaža i portreta. Kasnije sam prijateljima poklanjao uramljena dela za njihove rođendane. Jednom sam čak prijateljici poklonio sliku za krsnu slavu. Vlasnici me nikada nisu uhvatili. Nikada nisam uhvatio "Čas anatomije" sa zida tog toaleta. Isuviše je viosko zakucan.
Na drugom danu prijemnog ispita za fakultet, upotrebio sam svoju manu krađe sitnih predmeta pa sam kao motiv za filmsku scenu koju je trebalo da napišemo, uzeo Brankov most. U tom filmu iz kog sam pozajmio motiv, "Žena sa slomljenim nosem", žena upada kod taksiste sa bebom u naručju. Usred gužve, otvara vrata i skače sa mosta. Na kraju preživi. Uzeo sam taj toponim jer smatram da se sve tragične sudbine Beograda, raskidi, tuga, krah na berzi, mogu predstaviti uz pomoć tog mosta. Scena je bila jednostavna. Hemijska je ispisivala znojne tragove koje sam brisao nadlakticom. Lidija i ja smo pre nekoliko meseci putovali na sahranu našeg prijatelja, Abrahima. Pored nas je sedeo i Pavle ali sam u ovoj sceni, izbacio dotičnog. Putovali smo ka Bežaniji a negde kod Bloka trideset, udario nas je automobil. Svi putnici u autobusu su bili histerični. Mi smo plakali znajući da kasnimo. Ništa od ovoga se nije dogodilo. Stigli smo na vreme i sve ali smatram da je to bilo vrlo deskriptvino za scenu. Prvi put sam to radio u životu i smatram da sam to školski izveo. Imali smo tri sata da predamo svoj rad ali sam ja svoj završio za nekih pedesetak minuta. Izašao sam na glavni ulaz. Glumci su sricali svoje monologe. Neki su glasno pričali. U dvorištu su se nalazili budući filmski i pozorišni stvaraoci samo niko nije znao ko je od njih bio odabran. Popušio sam cigaretu sedeći skupljenih kolena. Pomislio sam kako je život po muzičkim studijima sa Lidijom, Kostom i Abrahimom bio deo života koji sam upravo izneo pred svetlo pozorišnih i filmskih umetnika. Ukrašće to u najmanju ruku kao što sam i ja krao. Pozajmiće. Zaplakao sam posle izgažene cigarete. To je trajalo četrdeset sekundi. Stavio sam svoju kopiju Ray ban naočara uputivši se kući.
Kod kuće nisam ništa radio. Pio sam i posmatrao ptice na drvetu. Na svakih pola sata, osvežavao sam pretraživač na računaru ili telefonu kako bih saznao da li sam prošao u drugi krug prijemnog ispita. Drhtao sam, plakao sam pred spavanje. Stanja svesti koja nisam nigde zapisao, menjala su se od euforije do teške kliničke depresije kao metronom koji smo koristili Lidija i ja kada sam svirao bas gitaru, Kosta električnu a ona je pokušala da otpeva svoj tekst o haljini koja miriše na pivo i nekog tipa. U ponoć, pod rednim brojem devet, ugledao sam svoje ime. Uzbudio sam se. Javio sam svim prijateljima koji su očekivali rezultate. Oni su sigurno želeli da dobro prođem ali smatram da je i među njima bilo lažova. Sledeće jutro, spremao sam se da odem na književnu promociju neke autorke. Kasnije kod Vere i Žarka u stan. Da kao proslavimo. Na promociji sam kupio autorkinu knjigu. Izjurio sam zbog sunca koje je pokvasilo moju kosu. Uveliko sam zamišljao kako će ljudi, za deset godina, dolaziti na premijere predstava ili filmova čiju sam radnju sam osmislio. Kao kod ove autorke. Grabio sam po dva stepenika svojim stopalima. Brankov most je iznad mene ispaljivao automobile ka Terazijama. Sunce je već bilo kod Starog železničkog mosta. Padala je noć. Noć je bila čudna. Pomislio sam da je potez da sa Verom i Žarkom odem na veče queer poezije, dobra ideja. Našli smo se kod Palmotićeve na tramvajskoj stanici. Grlili su me uz čestitke kao da sam već potpisao za adaptaciju Aristofana na Brodveju ili za neko malo pozorište u Čačku. Smejali smo se usput prisećajući se izlaska od pre par dana. Put tramvajem nije bio dug pa smo se vrlo brzo našli u toj rupi gde se čitala queer poezija. Nije to bila rupa. Kafić je bio zanimljivo uređen ali se nalazio u prizemlju zgrade. Mesto je bilo krcato ali smo tu neočekivano, naleteli na nekoliko prijatelja. Svetozar i Filip su isto bili tu. Svi su naručili pivo a ja sam sebi kupio gazirani sok pod izgovorom da za dva dana imam razgovor sa komisijom. Trebalo je da ostanem trezan. Pošto je soba gde su LGBT pesnici čitali svoje radove bila puna, nije bilo mesta za nas. Nas šestoro je podelilo uloge. Čitali smo moju dramu koju sam predao za ispit. Bilo me je sramota ali sam posle nekoliko stranica, počeo da se uživljavam u dijalog. Posle sat vremena, svi su bili pijani osim mene. Slušao sam njihove reči prvi put trezan. Razgovor je bio komičan i nasumičan. Posle nekoliko cigareta i slomljenih čaša, uputili smo se do Vere i Žarka. Opet sam to uradio.
Čitaocu ove priče sam ukrao nekoliko minuta života nabrajaući događaje. Unapred se osećam loše i sve što je ostalo u toj večeri bilo je da brucoš, Konstantin, jeste sin Verinog nadređenog na poslu. Svet je mali, pogotovo ovaj gradski svet. Pun queer poezije, spletki, seksualnih afera i alkohola. Svet bez ikakvog tereta. Tako sam se osećao. Tog jutra. Došao sam prvi na prozivku jer je moje ime bilo prvo za taj dan. Komisiju je činilo nekoliko scenarista i dramaturga uz par asistenata. Jednog sam poznavao ali sam se tokom četiri dana ispita, pravio da ga ne znam. Mislio sam da je to u redu jer sve mora proći regularno. Pred komisijom sam izjavio kako je na moju dramu uticao jedan film kada sam radio na recepciji hotela. Rekao sam da sam svega sedam puta bio u pozorištu. Pomenuo sam tri omiljena domaća filma i nekoliko stranih. Govorio sam tiho. Sve u prethodnih sedam dana nije bilo loše. Analiza, scena. Dramsko delo je bilo solidno. Ali taj trenutak. Tada. Ja sam bio loš. Osetio sam karmu na svojim kolenima. Drhtao sam. Članica komisije je rekla da je čitala neke moje pesme i da sam jako dobar u tome. Zahvalio sam se i nastavio svoje izlaganje nepoznatih činjenica. Uhvatili su me. Samleli su me. Znao sam da nisu zadovoljni.
Nedelju dana posle, duvao sam. Toliko sam pušio marihuanu da sam shvatio kako bih morao od nečeg da živim. Posle rezultata, ja neću imati novca. Sve sam dao na štampu, na potrebne dokumente. Nešto konkretno. Šećerana ili call centar. Bilo šta.
Sedmi dan, Konstantin šalje sliku sa šest imena. Na njoj, nema mog imena. Otišao sam na potkrovlje. Drao sam se pet minuta. Udarao sam zid. Javio sam Žarku. Žarko je rekao da dođem do njega kako bi pričali. Tešio me je. Pričali smo o Konstatinovoj porodici koja gaji jednu breskvu u saksiji. Porodično se okupe i dele jednu breskvu na šest delova. Smejao sam se. Sigurno je to napisao za scenu. Smatrao sam da je karma odradila svoje i da je sve ovo kazna. Vera je došla i pričala o nečemu. Sve se pomešalo. Izašao sam iz stana u dva ujutru. U džepu sam pronašao tuđ upaljač. Upalio sam cigaretu. Opet sam to uradio zar ne? Ne znam kako sam se osećao. Svetozaru je za mesec dana rođendan. Pisalo je na jutarnjem nebu. Na putu do kuće, ugledao sam drvo breskve. Zažmurio sam. Kada sam otključao vrata, uleteo sam u sobu. Bacio sam se na krevet. Pogledao sam knjigu na polici. Ukrao sam je. To ću mu pokloniti, rekao sam. Onda sam dugo spavao.
__________________________________________________________
DEJAN KANAZIR rođen je 1997. godine u Beogradu. Aktivno piše poeziju od svoje četrnaeste godine. Bivši polaznik radionice kreativnog pisanja u Biblioteci „Milutin Bojić“ koju je vodila Violeta Vučetić. Pobednik „Zvezdarijade“ 2015. u Beogradu. Kasnije je postao pasivan član i posetilac skupova Književnog društva „Orfisti“. Svoju poeziju javno je čitao na beogradskim večerima poezije (Poezin party, ARGH večer poezije, Pet minuta pažnje, Na sav glas, TROP Autsajder, Punchtown poetry Pančevo). Njegove pjesme zastupljene su u: „Rukopisi 40“, „Rukopisi 43“, „Časopis TEMA, Zagreb“, „Poezija Zagreb“,“Časopis Gradina“, “Beogradski književni časopis”, blacksheep.rs, astronaut.ba, strane.ba, čovjek-časopis, hiperboreja.blogspot, fenomeni.me., nigdine.com, zbornik ljubavne poezije bludnistih.com.
2019. godine, njegovu prvu zbriku pesama „Ništa se ne dešava utorkom uveče“, objavljuje PPM Enklava pod okriljem Zvonka Karanovića kod kojeg je išao na radionicu u DKSG Beograd.
Dve godine kasnije objavljuje drugu zbirku poezije "Ljudi koji skaču na haube" (PPM Enklava, 2021.)
Sledeće godine biva uvršten u antologiju savremene srpske poezije "Logične pobune" koju je priredio profesor Stevan Bradić (Laguna, 2022.)
Pored poezije, piše kratke priče i dramske dijaloge.
Živi i radi u Beogradu.
Umiljati pesnici koje slavi rulja čuvari podvezice davaoca sinekura biste li bili radosniji da Džugašvili kaže da ste najbolji ili biste kao Pasternak napisali da je ružno biti slavan ili kao Eliot da ste punjeni slamom o slatkorečivi trgovci mesečinom i paperjem oblaka hodači po mesecu pomišljate li koliko je važna zemljina gravitacija dok ste u velikoj nuždi i koliko bi to bio neslavan čin na mesecu pri mesečevoj slaboj ispomoći
***
Ne ukidajte ropstvo ljudi to vole uzbudljivo je biti jahan osećati noge jahača uz slabine predati se u orgazmičnom raspoloženju ne ukidajte ropstvo robovi su potrebni svom vlasniku slobodan rob je besmislena pojava suvišan može samo da zavidi pametnim limenim i plastičnim rmpalijama
***
Ne peva usamljeni gavran u sanjivo jutro samo za tebe mnoštvo je bića i nebića što pesmu čuju a gavran nije možda običan pevač nego detektiv sudbe obaveštava o tvom stanju zato se razvedri cerekaj se bez razloga sudba nek se sluđuje zašto se uprkos svemu veseliš kao idiot
BOŽIDAR VASILJEVIĆ, Jasenovo, 1951, objavio 22 knjige poezije, proze, aforizama i poezije za decu. Zastupljen u najvažnijim časopisima u Srbiji, antologijama u zemlji i inostranstvu, prevođen na strane jezike u časopisima od Amerike do Kenije. Živi u Beogradu.
NEW YORK
(22. decembar)
Lou Reedov album “New York” dobio sam na poklon za rođendan 1990. godine, dok se zagrijavao haos iz kojega do danas nismo izašli. Ništa nisam slutio, danima sam svakodnevno slušao tu ploču i sve na njoj volio. Kad sam prestao, nisam je više niti jednom stavio na gramofon. Uvijek je nešto bilo preče od nje. Večeras sam je izvadio iz najlona. Na vinilu se skupila sitna prašina, decenijama stara. Četka ju je lako pokupila i ploča je zasvirala kao nova. I dalje znam svaki refren, riff, solo na gitari, i dalje mi se sve na toj ploči sviđa. Kao da se ništa nije promijenilo od tada. A onda vidim posvetu na omotu. Mnogi dragi ljudi odavno su otišli iz Bosne i Hercegovine.
Prije nekoliko godina bio sam u New Yorku, nakratko, možda tri ili četiri dana. Odlučio sam da ne obilazim turističke lokacije. Lutao sam, bez ikakvog plana, nasumično skretao u uličice, kratko odmarao u barovima i Starbucks kafeima, pa nastavljao pješačenje. Mislio sam da tako mogu bolje osjetiti taj veliki grad. Moje lutanje nije bilo sasvim bez cilja, tražio sam prodavnicu ploča. Planirao sam da kupim neku tipičnu njujoršku ploču, albume Ramonesa ili New York Dollsa, “Marquee Moon” od Television, ili bilo koji Reedov album. Želio sam to bude prvo izdanje, nije trebalo biti pretjerano očuvano, ne bi mi smetale ni sitne ogrebotine niti ljepljiva traka, tražio sam predmet sa tragom vremena na sebi. Bio bi to, mislio sam, idealan suvenir.
Našao sam tobacco shop u kojem je desetak tipova nalik na Wu Tang Clan ozbiljno pućkalo iz lula, comic shop sa figurama Batmana od par hiljada dolara, popio kafu sa rastafarijancem od tri metra koji se zove Dino i kojem je bilo jako smiješno moje ime na Starbucks čaši... U ulici skupih cipela, stisnutu između dva bara sa live muzikom, naišao sam na neobičnu prodavnicu. U izlogu je imala samo kartonske maske klaunova, suncobran, ogromne rugby lopte i ofucane plišane pse, a unutra gomilu starih novina u koje je zabodena američka zastava. Prodavac sa staromodnim cvikerom na nosu razgledao je staklenu bočicu kao da je dragulj. Sada nisam siguran, možda je ta prodavnica bila u Washingtonu ili nije bila nigdje, ali tako je se sjećam.
Bilo kako bilo, prodavnicu ploča koju sam tražio, nisam uspio naći. Odavno je prošla ponoć i odjednom sam shvatio da sam zaboravio broj avenije, ulice, pa i naziv hotela. Možda zbog jet laga, uzbuđenja, umora, par votki i previše kafe? Ne znam, ali nisam brinuo, vjerovao sam da ću se sjetiti tokom večeri. Stao sam ispred jedne pepeljare na trotoaru, zapalio cigaretu da bih razmislio, okrenuo se i vidio da se nalazim baš ispred hotela u kojem sam odsjeo.
Sergej Dovlatov je New York uporedio sa brodom napunjenim milionima putnika, gradom toliko raznolikim da svaki došljak pomisli da u njemu može pronaći kutak za sebe. Odatle, pisao je, čovjek može pobjeći samo na mjesec. Meni u New Yorku niti u jednom momentu nije bilo neugodno. Ništa me nije plašilo u tom gradu, niti sam se u njemu osjećao kao stranac.
Kući sam donio samo otvarač za flaše u obliku “Les Paula” i moju fotografiju ulaza u podzemnu željeznicu, koji izgleda baš kao onaj sa omota albuma “Loaded” grupe Velvet Underground. Donio sam i ovu mutnu, nepouzdanu uspomenu. Življe sjećanje na New York daje mi moja stara “Jugoton” ploča.
***
SJENE
(23. decembar)
Haris mi je poklonio zbirku Adama Zagajewskog “Pravi život”, u prijevodu Đurđice Čilić.
Već u prvom, površnom čitanju, nekoliko puta se vraćam pjesmi “U Drohobiču”, dotiče nešto što još uvijek samo naslućujem ali mi je jako važno.
Ali ima malih gradova
u kojima su sjene
zbiljskije
od stvari
Tamo također
dolazi noć
Stare kuće
spokojno čekaju
Potom je mrak
Pogledaj
kako je ugodno
***
NESANICA
(12. januar)
Nesanica.
U tri sata fotografisao sam brdo sa kuhinjskog prozora.
Ujutro, posmatram fotografiju. Snijeg i mjesečina obojili su je u plavu boju, pa sve izgleda neobično, kao da taj prizor prvi put vidim. Ali, slutim da nije samo plavetnilo uzrok. Posmatram fotografiju, uporno tražim još nešto i tek tada uočim - previše prozora je osvijetljeno.
Grad je bdio nad nečim.
*
„Svoj dnevnik je Selvedin Avdić pisao godinu dana, od marta do marta. Knjiga doslovno ima početak i kraj. Naime, naslov prve dnevničke zabilješke je Početak, napisana je 1. marta na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a posljednji zapis zove se Kraj i u njemu je opisana smrt oca. U taj okvir su stali događaji, sjećanja, komentari, skice za priče, brzi portreti ljudi koji su obilježili Avdićevu prošlost. U selekciji dnevnih događaja, pisac često bira one slike u kojima se manifestira neki gubitak, neki mali smak ovog svijeta zaustavljenog u – često ratnoj – prošlosti iz koje ne uspijeva pronaći izlaz. U egzemplarnom fragmentu knjige, Avdić govori o čovjeku koji je iskopao rupu duboku 4,5 metra, u nju doslovno sahranio ostake svoje kuće srušene u ratu, na humci je postavio nadgrobnu ploču, a onu tablicu s brojem kuće ponio sa sobom u Švedsku kao uspomenu. U isto vrijeme, sve što je u dnevniku napisano vodi ka završnom fragmentu, velikom ličnom gubitku. Ova knjiga iznimne ljepote posveta je ocu, elegija o gradu i o našem svijetu u iščezavanju.“ - Semezdin Mehmedinović
__________________________________________________________
SELVEDIN AVDIĆ rođen je 1969. godine u Zenici. Do sada je objavio zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, knjigu reportaža Zemlja, roman Sedam strahova, turistički vodič Jajca, a priredio je i knjigu o zeničkom zatvoru Kazniona. Objavljivao je priče u književnim časopisima, a neke su štampane u par antologija i zbornika.
SJEĆANJE NA SEBE
Nekad bih u ovim trenucima nervozno palila jednu za drugom
dok ti objašnjavam kako ne podnosim samu sebe
i činjenicu da se ne mogu svađati, a da se ne rasplačem.
Poseban nemir i dalje osjećam u jesenje večeri
– miris pečenih kestena ili kasni cvat jasmina
uvijek me podsjete na tugu odlaska od kuće,
čak i onda kada imam koga držati za ruku.
Izvor nesreće i kaosa oduvijek pronalazim u djetinjstvu.
Danas tješim tuđu djecu, govoreći im da
samo moraju pronaći snage da izdrže,
da će proći i da ljudi poslije budu blagi.
Osnovne su škole najokrutnija mjesta
gdje utjeha svrati od nikada do rijetko.
Većinu mi dana to mjesto djeluje krhko poput stakla,
a ponekad mislim da sam od stakla i sama
razbit će me tuga tuđih očiju.
***
NOĆU NAŠA TIJELA PLETU GNIJEZDA SNOVIMA
Od svitanja do sumraka brojim preskoke srca
oko tebe hodam na prstima,
decibeli krivoga tona odbijaju se od zidova
i nastanjuju u mene – tu će titrati još dugo.
Slušam kako ti riječi krckaju pod zubima,
glava mi postaje Pandorina kutija,
noću je umatam u ukrasni papir strepnje.
U meni se postrojava streljački vod pitanja
na koja ne postoji točan odgovor – svaki će me dotući.
Dok ležiš pored mene s rukom na mom bedru,
u memoriji svijeta nastojim sačuvati
tvoje pokušaje da budeš bolja osoba
svakoga jutra iznova
bez obzira na to što si do večeri
već jednako loš kao jučer.
***
MORA MALO BOLJETI, LJUBAVI
Pišem ti po leđima
ja sam koža izgorjela od sunca
svaki grub dodir ostavlja
permanentan trag u pretkomori srca
Ne stvaramo uspomene
one odbijaju ostati
ne postoje naše fotografije
memoriju sjećanja praznim
prvog jutra bez tebe
Ti si rahlo tlo pod mojim nogama
nikad ne znam kada ćeš nestati
ti si zrak s vrha planine
koji struže mi po plućima
udah – nosiš me na leđima
izdah – brišem suze, ne lovim ti korak
udah – naši su prsti isprepleteni na suncu
izdah – uz psovke lupaš vratima.
Udah?
_____________________________________________________________
INES MEŠTRIĆ rođena je 1996. godine u Bjelovaru. Diplomirala je kroatistiku i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija ostaje u Zagrebu gdje trenutno radi kao nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti u osnovnoj školi te kao lektorica u izdavačkoj kući.
Pisanje doživljava kao lijek; bijeg od sebe i sebi istovremeno. Piše od osnovne škole, a u posljednje se vrijeme odvažuje pisati javnije. Pjesme su joj objavljene na književnim portalima Booke.hr, Anna Lit te Poezija Online. Sudjelovala je na književnoj radionici Servis za pjesmu, a pohađala je i književne radionice Ivane Bodrožić i Ognjenke Lakićević. U veljači 2022. sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u zagrebačkoj Booksi.
Ako ga ubijete, niko neće odgovarati!
***
Kako ćemo tek tako, usput, ubiti čovjeka nismo mnogo zapitkivali komandanta. Više smo negodovali što nemamo odmora. Taj dan smo stigli s prve linije prema Donjem Vakufu, krštenom u Srbobran. Odmor se pretvorio u pripravnost za novi rat. Herceg-Bosna je obilježila naš grad kao svoj teritorij. Blokirani smo sa svih strana. Oni imaju svega, mi ničega. Kutija cigareta je 20 maraka, litar ulja 30, vreća brašna 100. Mi smo pretis lonac.
Imamo tri sata da navratimo do kuće. Do mraka moramo biti u selu Arnauti. Kući nismo otišli. U nekoliko kafana u gradu i jednoj drumskoj, raspitali smo se o Hasanu. Na početku rata je bio u specijalnom odredu. Nakon prve uspješne akcije dezertirao, bez objašnjenja. Odmetnuo se, zaratio sa svima u selu i svijetu. Dobio nadimak hajduk Hasan. Sumnja se da je ubio i opljačkao neke Srbe i jednog Hrvata u okolnim selima. Vojna policija je tri puta pokušala da ga uhapsi, ili ubije. Jednom im je izrešetao auto, drugi put ranio policajca.
***
Ispod sela, na proplanku je spomenik civilima srpskog življa pobijenog od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu. Gospina trava i šipurak izrasli su iz grobnice. Imena žrtava su izblijedjela do nečitljivosti.
***
U selo smo stigli predvečer. Oko seoskog trga, zapuštenog harmana, u zelenilu i beharu strši desetak kuća, starih, opkoljenih štalama i šupama. U praznu kuću, čija su čeljad izumrla, smješten je naš vod. Ima podrum i iznad tri sobe. Logistika je donijela spužve, poredala ih po podu u dvije sobe. U trećoj je peć napravljena od automobilskih felgi, kredenac i sto sa štokrlama. Iza kuće je poljski zahod sa srcolikim prorezom na vratima. Na ivicama srca, razmazani prstima, okorjeli tragovi govana.
Kroz prozor vidimo Hasanovu kuću, prizemno ognjište. Ispred ulaznih vrata izdužen je trijem, ograđen medenim mušepcima. Šarena ponjava je prostrta pred ulaznim vratima. Dva prozora kao dva kockasta oka su s lijeve i desne strane trijema. Zelena farba na njima je ispucana, nakostriješena. U selu tišina. Sve zamrlo. Nema užurbanih seljana koji hitaju za poslovima, niti stoke s pašnjaka. Iza zavjesa se pomjeraju tamne siluete.
Načičkani oko peći pijemo brlju i mezimo kuhani krompir. Vatra bukti. Po felgama se širi džehenem. U ponoć, zaduženi osmatrač Hasanove kuće, utrča u sobu.
- Izašo iz kuće!
- Gdje je!?
- Ode prema planini!
Neki na prozore, neki istrče napolje. Hasanu ni traga, ni glasa. Progutao ga planinski mrak. Dogovorimo se da trojica stražare oko kuće.
***
Ujutro stražari kažu da se kući vratio u zoru. U osam nam dovukoše doručak. Semir pita jesmo li ga ubili. Na njega je pucao hajduk Hasan. Doručkujemo ispred kuće, na proljetnoj travi.
Komšija Milan, starac sa širokim brkovima, jedini Srbin u selu, donio nam kafu. U strahu, čovjek je darežljiviji. Pitali smo ga za Hasana. Mota škiju i priča. Prije tri mjeseca su tri vojnika sa šahovnicama na ramenima došla s kamionom i počeli tovariti Milanove ovce. Dvanaest ih natovarili. Preko harmana nose janje, muško od jedne godine. Puške im na ramenima. Preko rosne trave Hasan s puškom obješenoj u jednoj ruci, bos, dođe na sred haramana i stade ispred njih.
- Šta to radite? – pita držeći pušku raširenih nogu poput Vajat Erpa. Trojica vojnika stanu, spuste janje na zemlju, jedan ga pridržava da ne pobjegne. Janje bleji, trza se.
- Šta te boli kurac!
Hasan povuče posljednji dim, odbaci čik cigarete u stranu. Polako ispušta dim.
- Znaš li ti da je ovo moj komšija?
Trojica se raširiše, puške im se klate ispod pazuha, spuštaju ruke na njih, umiruju ih.
- Jebe nam se i za tebe i tvog komšiju!
- Istovaraj! – vikne Hasan pogleda ukočenog ka govorniku. On pokuša da skine pušku s ramena, Hasan mu saspe rafal pred noge. Janje se trgnu i pobježe u bašču. Vojnici se pokunje, istovare dvanaest ovaca.
- Neće ostat na ovome, harošćiću! – kroz prozor kamiona dovikne vojnik. Drugi pritišće gas.
Milan uvrće brkove, dlakaste rogove, odsutan od ljudi i od Boga.
- Tako vam je to bilo, krsne mi slave! – veli Milan i zašuti. Gleda izblijedjelim očima u žižak cigarete. Zabada ga u travu, žižak umire. S crnih planina iz pravca Kupresa vojnici iz Srbobrana ispaljuju granate, nasumice. Znali su oni tako ponekad ćeifiti kad koju popiju. Detonacije u gradu protresaju Milanovu utrobu. Na licu mu bubre bore. Pri svakoj eksploziji u gradu se zalede. Sin mu je u Armiji, i njega gađaju iz Srbobrana, što znaju i bore pa se lakše tope.
- Vrijeme nije ništa izliječilo! – stisnutog grla izgovori Milan. Ustane i odlazi prema svojoj kući, svome ognjištu. Svaki korak, decenija života.
Ispred druge kuće pojavi se starica glave umotane u šamiju. Hoda kao pingvin.
- Hiš, šejtanu, nalet te bilo! – maše rukama prema jednookom horozu. Krila frenetično lepetaju, ali horoz ne poleti. Provuče se ispod šiljaka. Ispravlja se i ponosno uzdiže glavu. Koraća preko harmana isturenih grudi. Na sred harmana stane, osvrne se oko sebe, izduži vrat prema nebesima i ponosno kukurikne.
Domalo, iz Hasanove kuće izađe žena od nekih trideset godina. Nemoguće je da prvo ne primijetite njezine sise, bijele i mekane poput egipatskog pamuka. Otresa ponjavu. Namješta sto i stolicu na trijemu.
- Znam je, bila kuharica u Armiji! Davala ju je vojsci ko obrok – reče Ruhko očiju zarobljenih bujnim grudima.
Na pragu se pojavi Hasan. Stasit čovjek u četrdesetim godinama, širokih ramena i koščatog tijela. Lice mu obraslo crnom bradom. Kosa tamna, čekinjasta. U maskirnim hlačama i košulji. Rukavi su mu zavrnuti do laktova. Bos. Žena iznese džezvu i findžan. Sipa mu i šećeri. On pripaljuje cigaretu.
Jednooki horoz poskakuje oko stola. Hasan mu baca kocku šećera. Horoz kljuca.
Doručkujemo i zagledamo puške pored sebe. Niko ništa ne govori. Krišom gledamo Hasana, sise smo zaboravili. Išaretom se dogovaramo šta da radimo. Ne možemo tek tako zapucati, nenaoružan je, a i žena je tu.
Rukho otkine cvijet tratinčice, kida bijele latice i gata naglas:
- Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me, voli me, ne voli me...
Hasan ispod oka proviri prema Ruhki, razvuče tanki osmijeh.
Sprečo ustane, na harmanu nogom povuče crtu po zemlji. Stane ispred nje i skoči prema Hasanu.
- Hajde da vas vidim!
Skačemo prema Hasanu. On srče kafu, odbija dimove. Svi se izredamo po dva skoka. Hasan ustane. Ide prema nama, bos. Neugodno nam da uzmemo puške. Zatečeni, stojimo ukočeni i očima kulatamo jedni prema drugima pa prema Hasanu. Njegov pogled kljuca naša tijela, puške na travi. Hoda uspravno, raširenih ruku i nogu, poput Minotaura. Njegovo tijelo nikom ne vjeruje. Pa čak ni svojoj glavi.
Stane na crtu, savije koljena, žile mu nabreknu, pomodre. Skoči. Sve nas preskoči za dva pedlja.
- Jebem vam mladost! – reče i nasmija se. Širok osmijeh provjetri sparinu.
Sprečo se skine bos, skoči. Ni blizu. Hasan uzme kamen. Namjesti se uz crtu i baci ga, tek tako.
- Hajde, junaci!
Bacimo svi po dva puta. Dvojica prebacimo Hasana. On ponovo uze kamen, prebaci ga metar.
- Jebem vam mladost!
Ale nosi litar brlje.
- Haj živio, ljudino! Svaka ti čast!
Hasan ga odmjerava. Nemirne oči skaču s flaše na Alina poluotvorena usta. Uzme flašu, otpije najmanje dec.
- Živio, junačino!
Rukavom obriše usta. Dodaje flašu dalje. Pijemo stojećki poredani u krug kao da smo se uhvatili u kolo.
Viverica, vižlast i rastegljiv poput gume od dimija, ode do štale, uze kolac za nošenje naviljaka sijena. Dođe do čelične sajle razvučene između štale i kuće, štrika za veš. Odmjerava visinu, jedan pedalj iznad glave mu sajla. Zagleda kolac, oslanja se na njega. Priđe nam.
- E, ljudino, da te vidim!
Viverica se zatrča s kocem, upre ga u zemlju i izvije se iznad sajle. Ispusti kolac, doskoči na drugu stranu ne dodirujući sajlu.
- Ne zovu njega džaba Viverica! – dobaci Pidun.
Hasan uzme kolac, oslanja se na njega, podiže ga u vis kao Sergej Bubka. Spusti ga na travu. Zavrće nogavice i rukave.
- Jebem te žgoljava! Poješću i sajlu i kolac ako ne preskočim!
Isprovocirana zvijer u njemu se budi. Sajlu posmatra kao gladni vuk janje. Niz usta mu pljuvačka curi. Rukama stišće kolac. Izdiže se na nožne prste, uvija koljena. Savija se kao da će trčati četvoronoške.
- I hoćeš kako si uzeo kolac! Nije ti to ćuskija! Okreni ruke! – upozorava ga Viverica.
Hasan ne okreće ruke. Odmjerava korake. Trči s kocem kao da koplje drži u rukama, zabije ga u zemlju, ali na stranu, izvije se više na bok nego u visinu. Noge istegne iznad, ali stomak mu nalegnu na sajlu. Preko stomaka, grudi, sajla struže. Dugmad frcaju s košulje. Vibrirajući čelik mu potkači bradu, zabrazda po ustima i nosu. Sajla mu istrgnu kolac iz ruku. Tijelo, koje nikom ne vjeruje, strovali se na drugu stranu. Ranjena krakata zvijer skoči na noge, oči mu krvave. Glava, kao u opkoljene žrtve, mahnito zvrnda okolo, vreba neprijatelja. Ruke i noge mu se izdužuju. Ne trepćemo, niti puštamo glasa. Iz usta i nosa Hasanu kapa krv. Pogled mu se smiruje, odmjerava nas jednog po jednog, brzim pokretima glave. Njegovi udovi se uvlače u njega. Na licu mu popusti grč. Tijelo mu se raskravi. Rukom opipa krvavi nos. Zagleda krv na svojoj ruci, pa Vivericu.
- Jeba me žgoljo!
Uzima flašu rakije, zalijeva rane, pije. Smijemo se zajedno s Hasanom. Smijemo i pijemo. Flaša kruži. Kolo je sve veselije. Hasan pogleda prema kući. Iz usta mu još uvijek kapa krv. Briše je razdrljenom košuljom. Ruhko mu donio zavoj, neće.
- Mlada! Mladaaa! – viče i ispljuvava krv.
Iz kuće izađe žena.
- Ponesi nam onog sira.
Uskoro mlada donese ovčiji sir, bijel kao i njezine sise. Hasan se smješka. Vidi da svi blejimo prema siru. Flaša brlje je već pri kraju.
- Donesi nam i litar rakije.
Pred mrak naložimo vatru na harmanu. Pijemo i mezimo. I komšija Milan nam donese litar šljivovice i suhog sira. Hasan sve komotniji, a i mi. Jednooki horoz mu igra oko nogu, on mu baca sira.
- U selu poštujem samo ovog horoza! To ti je čistokrvni Bosanski pjevač. Kažu da u Sarajevu ima stećak na kojem je oslikan. Pogledaj ga, nikad glavu ne saginje i ne savija perje. U jednom dvoboju mu oko curi, ali on ne odustaje. S jednim okom je rastrgao krvnika.
U toku dana smo dvojicu zadužili da ne smiju piti. U ponoć smo se uz grlat smijeh rastali od Hasana. Dvojica trijeznih su ga kriomice pratili. Ušao je u kuću, ugasio svijeću. Tišina je trajala petnaestak minuta. Škripa vrata budi uspavanu noć. Hasan izlazi ispred kuće. Trijezan. U mraku mu samo oči svijetle. U ruci drži kalašnjikov. Na njemu jurišni prsluk s devet rezervnih okvira, bombe na opasaču. Na leđima zolja. Oko glave mu stegnuta izviđačka marama s petokrakom. Naša dva suborca ga drže na nišanu. On zagazi u mrak, prema planinskoj šumi.
***
Sljedećeg jutra Hasan ispred kuće pije kafu na slamku. Rana na ustima mu nabubrila, prlji ga vrućina kafe. Mi doručkujemo na harmanu.
- Jebali ste ga! – viče mlada.
U podne Hasan zakolje janje. Natakne ga na kolac i postavi na drvene račve. Oko janjeta, jednooki horoz poskakuje, lepeta krilima, kukuriče. Mlada postavlja sto, rakiju, sir. Komšije brzim korakom i oborene glave obavljaju neophodne poslove oko kuća. Iz komande bataljona nam javili da će nam jebat mater što pijemo s Hasanom.
Pred mrak, razuzdani rakijom i janjetinom, zapjevamo s Hasanom. Do u gluho doba mezimo i pijemo. Rugamo se komšijama, komandi i zvijezdama. Smijemo se Hasanovim ludorijama iz djetinjstva. O ludorijama u ratu nismo pričali. U ponoć, Ale i Tale, naša dvojica, u pripitom stanju se tuku pored vatre. Hasan ih rastavlja, miri. Mi navijamo kao da se tuku dva horoza.
Kao i prethodne noći, Hasan oko jedan iza ponoći pripit uđe u kuću. Nakon pola sata izlazi trijezan. U punoj ratnoj opremi odlazi u šumu.
***
Za ručak narednog dana, mlada nam napravi sač. Iz sela, komšije se žalile komandi na naše opijanje s Hasanom. Kurir donio poruku. Komandant nam prijeti zatvorom. Jedemo krompir i teletinu, gledamo sise i pijemo Hasanovu šljivovicu. Poslije ručka, nas šestoricu koji smo s njim provodili najviše vremena, Hasan izdvoji i pozva da idemo na livadu iznad sela.
- Vi ste odabrani, vatreni momci, spremni na sve. Niste vi od blata i kaljuže. Nije vaše da se klanjate slabićima, lopovima. Da nasjedate na naivne parole. Ovako ćemo! Ja ću biti komandir našeg specijalnog odreda. Vi moja vojska. Niko nas pobijediti ne može! Za tri dana možemo upasti u ono hrvatsko selo. Na brzinu pobit i protjerat živalj! Nema tu stotinjak jada i kukavica. A ono što oslobodimo je naše. Stoku, traktore, televizore i sve što vrijedi dovući ćemo vamo, iznad sela. Bratski podijelit, svakom isto. Ja neću biti kao moj bivši komandir koji je samo sebi grabio.
Mi bez daha. Gledam njegovu pušku. Jeza me hvata. Njegovi prsti nervozno dobuju po metalnom obaraču. Namještam se da mi je puška bliže ruci. Zvijer u Hasanu osjeća nemir, meškolji se. Iznenada se nasmije, ne od srca.
- Kako hoćete, šejtan je svakako već u vama. Dok insan obuče uniformu i uzme pušku, čovjek u njemu crkne! Nikom nema spasa! Ni meni, ni vama! Zato, kad je već tako, bolje vam je da ste svoji, nego tuđi, ničiji. Ginut ćete i ubijat nizašto! A ovako, sa mnom, bićete gospoda barem na ovom svijetu!
Zatečeni, ništa ne odgovaramo. Povjetarac kruni maslačak i behar. U daljini, prema gradu, odjekuju eksplozije granata. Oni iz Srbobrana su opet koju popili.
- Znam ja da ćete vi biti moja vojska, čekat ću! Jer ja znam ono što vi ne znate!
Ustane i uputi se niz livadu, puška mu obješena u jednoj ruci. Ruhko podigne pušku prema njemu, nišani.
- Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me...
Hasan kukurikne.
- Kukurikuuu!
Ruhko spusti pušku. Legne na leđa, otkine dugu slamku, stavi je u usta poput seoskog šanera.
Kad je počeo mrak da se zavlači oko kuća, Hasan nam donese litar rakije i tanjir sira. Dao Azemu kad se vraćao iz poljskog zahoda. Nije htio ući u našu kuću. Tu noć nismo pili. U njegovoj kući je žmirkala svijeća. U komšijskim mrak. Igrali smo pokera u cigare. U ponoć je ugasio svijeću, za pola sata izašao iz kuće i otišao u šumu na konak.
***
U zoru narednog dana, brektanje kamiona nas probudilo. Prebačeni smo na ratište prema Srbobranu. Očekuje se napad. Čekali smo pet dana, napad se nije desio. Konačno smo dobili odmor, dva dana. Kad smo se vratili s linije, roditelji su nam rekli da je dolazio neki Hasan prije tri dana. Tražio svoju vojsku. Hvalio nas je više nego naše majke.
A Šporet nam je ispričao o događaju u Hasanovom selu. Prije dva dana Hasan je sam na harmanu pio i pjevao. Hvalio se kako ima svoj specijalni odred. Jednooki horoz se šepurio oko njega, kukurikao. U sumrak, dozivao je komšije na rakiju. Rafalo na zvijezde. Prijetio im da će im sve kuće zapaliti ako ne popiju jednu s njim. Mlada je pokušala da ga uvede u kuću.
- Mrš u kuću, kurvo!
Iza zidova kuća i štala, tri puške su zapucale po njemu. Prvi metak je ispaljen iz snajpera kroz srcoliki otvor zamazan govnima. Sa zadnje strane zahoda je bila razapeta vojnička deka ispod koje se uvukao snajperista. Zvijer u njemu je zaspala na trenutak. Horoz mu je iz dlana kljucao kocku šećera kad mu je snajperista probušio oko. Krvavo tijelo ležalo je na seoskom harmanu. Selo pusto. Ni zavjese više ne drhte. Jednooki horoz lepeta krilima, kukuriče.
***
Ubili su ga, niko nije odgovarao. Milan mu opremio dženazu.
***
Uskoro je počeo novi rat. Ubijamo se na ulicama, trgovima, oko svake kuće i štale. Nas šestorica odabranih, po zadatku češljamo jedno hrvatsko naselje. Iza nas tutnji vojska, provaljuje, razbija. Po obavljenom zadatku, vratimo se do jedne bogate kuće. Vrata su otvorena, uđemo bez kucanja. U dnevnom boravku šank i šankerske stolice. Nađemo litar viskija i šteku Marlbora.
Sjedimo za šankom, šutimo, pijemo i pušimo. Kroz prozor vidimo ratnike kako nose motorke, televizore, fotelje...
Svađaju se, potežu puške jedni na druge zbog traktora.
Na šanku plišani horoz, ne kukuriče.
- iz zbirke kratkih proza "ČETIRI PAROLE I DVA LJUBAVNA STIHA", Planjax komerc, 2022; nagrada Fondacije za izdavaštvo Sarajevo 2021. -
____________________________________________________________
VAHID DURAKOVIĆ rođen je 1971. godine u Bugojnu. Na FPN Sarajevo je na Odsjeku sociologije diplomirao 2000. godine a zvanje magistar dramaturgije je stekao 2018. godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Dobitnik je značajnih priznanja i nagrada za radio-drame, drame, filmske scenarije i kratke priče. Kao direktor KSC Bugojno ja obnovio Susrete pozorišta lutaka BiH, Bijenala jugoslovenskog lutkarstva pod nazivom Bugojansko lutkarsko bijenale, Bugojansko likovno bijenale, Festival FEDRA, pokrenuo konkurs za kratku priču „Bugojanska vaza“ te kao uspješan menadžer u kulturi 2014. godine dobio priznanje „Safet Ćišić“ i World Wigwam Organization za doprinos razvoju likovnih, muzičkih i scenskih umjetnosti u BiH 2017. godine.
Na tvojoj sahrani A to je bila treća Bio je i jedan mladić Išao je od jedne do druge osobe Željan priče I iako je bio sasvim lud Sve što je govorio o tebi bilo je tačno
Znala sam da si i ti pričala s njim Jer sam čula tvoje lepe i pametne rečenice Iz njegovih usta
I bilo mi je draže što je Taj mladić bio tu Nego sveštenik
***
POSETA
Bila mi je drugarica Pre neki dan I pričala šta je sve bila I pitala šta sam ja bila I mirisala potpuno isto Kao dok smo bile drugarice
***
KVIZ
Na sahrani bliske osobe osećate se najbolje kad
a) vi ne plačete a drugi plaču b) samo vi plačete v) još neko plače koliko i vi
Dok primate saučešće najbolje reagujete na
a) ustaljene fraze poput Primite moje saučešće b) rukovanje klimanje klavom ljubljenje zagrljaj v) reči podrške koje odskaču od uobičajenog poput Njoj spokoj a vama svaki napredak
Najteži deo sahrane vam je
a) bacanje pogleda na krst sa imenom i prezimenom bliske osobe ispod kojih stoje godine rođenja i smrti i deluju prekratke b) opelo tokom kojeg sveštenik pomene ime bliske osobe nedvosmisleno potvrđujući da je više nema v) bilo kakav pokret premeštanje sanduka na mrtvačka kola trenutak kada se kola pomere pojava grobara u radničkim odelima spremnih da preuzmu sanduk sa telom bliske osobe i stave ga u rupu iskopanu u zemlji prekidajući dotadašnju uzvišenost obreda i prekrivajući sjajan sanduk blatnjavom zemljom koja ruži sve i lepe mermerne ploče groblja i vašu bol i vraća prirodu i neminovnost i život u smrt
Najzačudniji deo sahrane vam je
a) kada se nakon što je sa sandukom zatrpan deo vas prvi put pomerite i progovorite pozovete prisutne da vam se pridruže u obližnjem restoranu ili pitate one koji su vas dovezli gde su se parkirali b) kada se u tom restoranu ljudi razgale kao da niste malopre sahranili blisku osobu ali to vam ne smeta naprotiv v) kada se i vi prvi put nasmešite i život se nastavi bliska osoba je mrtva živela bliska osoba u novom večnom životu u kraljevstvu njegovom u miru i spasu koji nas sve čeka
***
VREME
Zatvaram oči i proglašavam Jul avgust i novembar za svoje Ninivu i Vavilon Ja sam kraljica Košave Bioskopa u osam i pozorišta u tri U Zlatnom dvoru iznad Mlečnog puta Ugledala sam te dok sam Smrknuto glodala kost mamuta Od tada sam se Kupala u Nilu gledajući podnožje piramida I smaragdne bodeže Turaka Na jednom dosadnom ručku 1889. Svi su pričali o Melijesovim filmovima Ne znajući da sam ja Gradila Notr Dam i Izbegla velike boginje i dizenteriju U Građanskom ratu Zaspavši u Propercijevom vrtu Sanjala antilope i morske pse Na Arktiku zaglavljena u ledu sa posadom broda Molila se da preživim medveda i olovo Da bih mogla opet da nazdravljam Sa trubadurima Vikinzima gubavcima I prvim hrišćanima U Kristalnim i Vartolomejskim noćima Govoreći da to neće izaći na dobro Šekspiru U Poovom potkrovlju Čekajući golubicu sa porukom Za naš tajni sastanak U XXI veku
***
NOVI VEK
Vozili smo se vozom I na nekoj stanici se više nismo probudili Još je bio XX vek
Moja baka umrla je u postelji Okružena unucima Uz svetlost sveće Još pre toga
Tvoj deda Doživeo je paradoks Već je sedamdeset godina bio mrtav Od Zidanog Mosta Kada su Pod neonskim svetlima laboratorije Uzimajući podatke za analize krvi Pitali njegovog sina Za ime oca
Ne umire se Samo se Dok negde treperi svetlo Na svojoj stanici Više ne budiš
MILICA ŠPADIJER (1989) rođena dva dana nakon pada Berlinskog zida, tako i živi. Završila je Filološku gimnaziju, osnovne i master studije na Katedri za klasične nauke na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Dobitnica je nagrade „Mladi Dis” za 2019. godinu. Objavila zbirke poezije „Šar-planina” i „Novo groblje”. Sa grčkog jezika prevela je roman „Kasandra i vuk” Margarite Karapanu, kao i zbirku pesama „Afrodita u plavom” Petrosa Stefaneasa. Član je Udruženja novinara Srbije.
NEDOBRIŠINO PROLJEĆE
Ja sam ljenivac, mislim.
Sljedeća tri mjeseca.
Pospanim pogledom
pripalim suncu
elektronsku cigaru s jagodom.
Dok otpuhujem roze oblake u noć
razmišljam o neprivlačnosti horizonta.
Sve se kreće. 'Oćeš se kladit?
Ja sam ljenivac, mislim.
Čarobnim peludnim prahom pretvoren
u bajku gdje budnost nije prioritet.
Vjetar miriše na obećanje soli na koži.
Ali nakon sumraka
slutim naznake lošeg prekida.
Oblačim dugi rukav.
Kilo deblji.
Nešto gluplji.
Preživio sam proljeće.
***
SEZONSKA MLADOST
Ljetne noći nikada ne ostare.
Sve do jutra ostaje trag sutona.
Iako znam,
mrak dolazi od znanja,
pa ih tamnim strahom i čine mi se hladna koža automobila,
popucala oblacima.
Ljetne noći nikada ne ostare.
Cvrčci su glasniji od otkucaja sata,
more nije pijesak,
noć je zavjera zime.
Ljetne noći nikada ne ostare.
Zatvorene oči nisu pravi mrak.
Vidim,
mladi par u potrazi za sjenom,
gužvaju se otoci na obzoru,
a između kosa i ruke.
***
SPORI DORUČAK U STONU
Znam gdje svaka ulica u Stonu vodi -
otprilike.
Svaki latinski natpis učio sam
dok bi roditelji predugo doručkovali.
S trgova pronalazim ulice koje nepogrešivo
vode do trgova.
Suveniri blijede ispod suncobrana Coca-Cole.
Želim novu masku za ronjenje, mač s odveć oštrica i glazbenu kutijicu.
Želim ići s bratom u kafić, ali ja sam mu dosadan.
Zidinama nedostaje suptilnost ulica
pa radije biram
smrdljivi kanali s debelim ribama.
Koljena razbijam na zidićima
od kojih su se nekada razbijale vojske.
Siguran sam da mene boli više
Kamen Stona uvijek miriše na jutro,
iako crkva otkucava podne i zabrinutost starijih.
Avanture pospremam u hlad.
Jednog dana vidjet ću i solanu
ali zasada ona ostaje duboko nedostižna.
Preko ceste.
***
MIŠLJENJA
70% sam siguran u 100% stvari.
Tako sam i 70% siguran
da sam 70% siguran u 100% stvari.
U biti sam 49% siguran u 100% stvari,
a to bi značilo da sam 51% nesiguran u 100% stvari.
Odbio bih to 100%, ali kako mogu samo 70,
upozorenje me još uvijek davi dok nastavljam pisati.
Kada bi barem ta osoba bila 100% u pravu,
Šansa je da je 51% u krivu.
_______________________________________________________________
JURE PERIŠIĆ rođen je 1993. godine u Splitu. Završio je za magistra ekonomije i danas radi u računovodstvu koje ima latinsko ime.
Počeo je objavljivati 2021. u studentskom časopisu Split Minds, te online časopisu Libartes. Piše poeziju i prozu. Član je grupe Pisci za pisce koju vode spisateljice Ružica Gašperov i Sara Kopeczky Bajić i najaktivnije pjesničke grupe Što je Vanda htjela reći iz Splita.
MOČVARA ŽELJA
Sve osećaje koji ti pale požare po telu,
želje što grebu pluća
i misli koje stežu za vrat,
starost će ugasiti.
Sočni kremasti svemir u tebi,
presušiće.
Melodije koje su imale miris
i vodile te na putovanja,
daljine u pesmama,
daljine u mislima,
jedna žitka preplavljujuća čežnja
za onim tamo, za odlaskom u ljude,
u predele, u pojmove,
u sve što nije ja,
sada polako implodira,
povlači pipke sa sveta
i želi da se sklupča u meni.
Mladost se plašila neostvarenih želja,
mislila da se sa njima odlazi u grob.
Smrt neće pokositi samo aktualnu mene,
već hiljade potencijalnih ja.
Nisam samo trska, ja sam močvara želja
i smrt će jednom doći sa bagerima i betonom,
da ih počupa i napravi trg.
Ništa ne uznemiruje kao pomisao
na iznenadni pomor svega što smo želeli.
Ali one ne nestaju sa nama.
Želje umiru pre nas. Jedna po jedna.
Neprimetno.
Starost poručuje:
Nemaš čega da se bojiš.
Nećeš završiti pod humkom neproživljenih snova.
Umrećeš ravnodušan, dovoljan i sam.
***
HAZARDERKA
Jao kako ćeš da me povrediš.
Tačno vidim da hoćeš.
Ne znam da li da ti zapretim unapred,
sa ove distance.
Jer ti ćeš to naravno da negiraš.
Da ti lepo kažem da ću ti prerezati grkljan
nakon što me budeš gledao
kao da ćeš dušu da ispustiš za mnom,
a onda, budeš izgovarao tople ljubavne reči.
Sram te bilo, ugrizi se za jezik
i ne laprdaj ono što osećaš,
ako posle ne znaš da to sprovedeš u život.
Naguzićeš mi srce da pati.
Hoću da znaš da sam toga svesna
i da te ipak ne ostavljam.
Ovo će se završiti loše po mene,
ali koga briga.
Nisam ja pička koja je došla na ovaj svet
da bi apstinirala od života
u strahu od nesrećnih ishoda.
***
PROMOTERI BLUDA
Probudili smo se u Veneciji u proleće,
na prostranom krevetu sa četiri drvena stuba,
u staroj vili sa oslikanim plafonima
i velikom kadom u spavaćoj sobi.
Naša strast je klasična, vanvremenska
i otporna na trendove.
Ne uklapa se u moderne ambijente,
ali tamo gde je sve staro, porozno i vlažno,
gde je komplikovano, opasno i nestvarno,
ona je kao kod kuće.
Znaš da ja ne patetišem u pesmama
i ne zloupotrebljavam imena gradova.
Venecija je izlizan motiv,
ali mene baš briga za motive,
govorim ti o gradu savršenom za nas.
Mi pripadamo tamo.
Falimo suncu na trgovima,
hladovini u sablasno praznim tesnacima,
falimo crkvama, lavovima, festivalima i karnevalima.
Treba nas uglaviti u gužvu,
ozarene od ljubavi,
od iscrpljujuće, znojave, telesne ljubavi.
Treba nas pustiti da iscurimo niz kanale,
da lelujamo poput senki niz slane fasade,
da u brokatnim sobama ostavimo tešku strast.
Zabacila bih glavu preko naslona stolice
i sunčala lice
na Trgu svetog Marka
u gaćama izvrnutim naopačke,
u košulji na kojoj sam promašila jedno dugme,
karmin mi ne bi pratio ivicu usana,
razmazao si ga svojim palčevima.
Sedimo i uzdišemo od miline,
širimo nozdrve da udahnemo grad,
jebeno je lepa ta Venecija.
Volim njene trule zidove
i čipku na rubovima naše posteljine.
Dok si ležao preko mene, utisnula mi se u obraz
kao neki mesnati dekupaž,
pečat požude,
šetam okolo žigosana,
mi smo promoteri bluda,
ulazimo u muzeje raspojasani
i tela su nam topla, nadražena, reaktivna,
a misli prazne, meditativne, dugačke, neisprekidane,
kao drvoredi u Toskani.
****
DOSADA
Podsmevaćemo se svojoj deci.
Za pretke ćemo reći da su govnari.
Ozbiljne i iskrene
zvaćemo “sanjari”.
Bićemo ranjivi i lomiće nas stid
kad zalutamo između velikih Imena.
Ispred uzvišene umetnosti
koja je vajala ukus čovečanstva,
kolutaćemo očima.
Srdačni razgovori
za nas su patetika.
Svađe - nepotebna drama.
Pa i ta ljubav,
i ona je samo Ime
koje smo nasledili.
Nama se bljuje od ljubavnih priča.
Naš sistem je gadljiv na osećanja.
Na autoritete i kanone.
Mi se rugamo Bogovima.
i razmećemo anonimusima.
Stružemo njihova imena
sa zarđalih podzemnih cevovoda.
Čupamo ih iz mraka.
Oni su niko i ništa
i biće zaboravljeni već sutra,
a mi znamo za njih
i zato smo ponosni na sebe.
Mi smo glupaci
sahranjeni u predrasude.
Egocentrični manijaci
u ratu protiv Imena.
Razapinjemo Imena i palimo ih
na lomačama.
Mi smo jadnici.
Generacija cinika.
Moral će otpasti sa nas
kao sasušena krasta.
Ali pusti sad to,
mene brine dosada.
Razumem da smo nemoralni
i da smo govna.
Ali ne razumem
kako vam nije smor
da stalno vrtite ta podjebavanja,
kul fore, doskočice.
Da zaobilazite prave razgovore,
kao hrenovke umotani u cinizam.
Ja sam greh i nemoral uvek zamišljala
kao zabavu.
A vaša ironija guši kao kravata.
Do grla zakopčani u svoju slobodu,
taj sleng postaje kanonski
i vi ste robovi dogme.
Ali neće vas to ubiti.
Ubiće vas dosada.
Ubiće vas podmuklo i neosetno.
I ležaćete tako, ne znajući da ste mrtvi,
pod vedrim prolećnim nebom
punim svetlucavih Imena.
***
ŽUTA KAO SUNCE
Treba mi koplje da se probodem,
da iscuri ova tuga što se ukiselila u meni.
Treba mi mali rez
da ne puknem od pritiska
koji stvara pomisao
na tvoje žuto lice.
Ana mi je rekla
da su ti oči kao žumanca
i da nisu izgubile nadu.
Rekla si joj da zasadi cveće
i da ćeš ići u šetnju
čim ti noge malo splasnu.
Mama, ti si naše sunce.
Sećaš se onog narandžastog telefona
sa brojčanikom?
Kako smo se veselili kad je prvi put zazvonio.
Ana je imala pet, a ja osam godina.
Trkale smo se koja će prva da se javi.
Tehnologija je napredovala od tada.
Danas smo imale video poziv,
plakale smo na ekranima.
Nemamo više snage da tešimo jedna drugu.
Stisnule smo dugme na Vajberu,
gledale se i plakale.
Doktorka je rekla da je pitanje dana
i da se pripremimo.
„Vaša mama je kao lavica, izdržala sve.
Više nemamo rešenja za nju.“
Dunjo moja zlatna,
dušo moja,
majko moja,
ljubim te u žute oči i žute obraze.
Plima žuči ti putuje ka mozgu,
neće se zadržati u nogama.
Rekli su nam da ćeš pasti u komu
i da očekujemo najgore.
A ti si, dete moje, dobroto moja,
legla u bolnički krevet
s nadom da ti se može pomoći.
I bila si nežna prema nama,
pitala si nas da li smo jeli,
rekla si ocu da se ne sekira
i da pazimo na njega
dok se ne vratiš
laganih nogu i belog lica,
da zaliješ cveće i prošetaš,
zamirišeš na bezuslovnu ljubav,
natkriliš nas brigom
i budeš tu.
Duše su nam nabubrele od tuge,
sive su i vlažne kao oblaci.
Iz njih grmi bes.
Besna sam i želim da slomim svet,
da ga smrvim pod đonovima.
Jutros sam u kupatilu sa ustima punim pene
iznad lavaboa viknula NE ŽELIM DA UMREEEŠ!
Pasta za zube mi se slila niz bradu i isprskala ogledalo,
suze su mi se slile u usta,
a ti si i dalje ležala tamo,
otečena i žuta,
jer mene niko ništa ne pita
i ne znam kako
da ti pomognem
da te izlečim
da te rodim.
__________________________________________________________
FRIDA ŠARAR rođena je 1979. u Kruševcu. Autorica knjiga Halter ego (VBZ, 2018.), Ženo, pokrij tu dušu (VBZ, 2021.), Udaljena jednu stvarnost odavde (VBZ, 2022.), te nekoliko stotina kolumni objavljenih na portalima u regionu. Dobitnica međunarodne novinarske nagrade INTERFER za kolumnu „Prvi Hrvat u mom selu“. Članica Hrvatskog društva skladatelja. Pjevačica, autorica tekstova i glazbe u bendu Porno brak. Živi i stvara u Rijeci.
