sunce urla mahnitom svjetlošću kao da nema sutra ja pišem sunce zavija kao millijardu vukova ja pišem sunce plače iza oblaka i muči se ja pišem sunce cijuče kao laserski štakor ja pišem sunce me proklinje kao što bi me klele čete crnih narikača ja pišem transrodno narodno sunce traži da mu joj operem noge i zlovoljno je ja pišem sunce hoće večernje nebo a la carte ja pišem sunce izvoljeva čas ovo čas ono ja pišem sunce mi se počinje onda dodvoravati kroz poluzatvorene kapke prozora ja pišem sunce otapa staklo ja pišem sunce mi nudi novac ja pišem sunce ne razumije ništa ja pišem ljubavne verse mjesečini
***
O
Obuvši opanke odluči Otočanin Oliver Obilić Osmi onoga oktobra otići od oca Ostoje. Obere on onomad osam oskoruša, opankom odvali obijeljenu ogradu ovčjega obora, onda okuražen odmah otme omiljenu obrijanu ovcu Olju, okrastavljenu ojedinama opasnih obada, objesnijih od oštrožalnih osa. Ostavljeni otac, ojađen Oljinom otmicom, ogavno opsovavši odlučno otjera oboljeloga Olivera od ostalih ovaca. Otprati odjedared ostavljeni osteoporozni otac Ostoja, omamljen opojnim osamdeset odstotnim orahovcem, Oliverov odlazak opakim otrovnim očima. Očima orla. Odmahnu otresito opušak, otkri odbačen okrajak odlomljene opeke, odmjerujući odmičućeg Olivera. Oslobođen očinskoga obzira, obuzet osvetom, odbaci onako ojače okrajak, ovaj odleti, odbi Oliveru oko. Otkotrljano oko ostade oplakivati od oćoravljenosti ostravljenog Olivera, od osvete obnevidjelog Ostoju, od oluje opustošene oranice Obilićevih, osramoćenu obrijanu Olju, od olova okovane oblake obješene o osnježeno otočačko ogorje, od očaja opore ojkalice.
***
OTOK
otplovio sam jučer na otok u brodskom salonetu popio travaricu stada divljih koza i brnistru masline i pse prijeteći cvat agava ljeto koje se ima poroditi u štalama
zapravo sam bježao od slika od starinskog namještaja od postelja u kojima smo jedno drugo ubijali vršcima jezika
***
PRIČA O BOGU
nisam ti dugo pisao ali evo čuo sam svašta rekli su mi da me ogovaraš okolo po birtijama da sam svakakav i da ti nikad nisam platio piće dobro to ćemo u četiri oka kad se nađemo
popit ćemo nešto zanima me kako izgleda scena kad si mrtav pijan i ne znaš ni za svijet ni za novčanik
je li ujutro ostvarenje svijeta bilo na veresiju ili je biblija tvoja knjiga žalbe
Tri dana već njeno tijelo je bilo tu i tamnilo kao sjena na tepihu. Sanjala je ptice i nebo. Nisam bila više ni njena kćerka, već neka žena koja se brine o njoj.
Znala je oduvijek da će otići u raj i da, sigurno, spada među najbolje ljude, i najpametnije. Razmišljala sam, gledajući je ovakvu nemoćnu i sa zatvorenim očima, da li joj je ovaj sudar u glavi pomjerio tu tačku apsolutne dominacije u porodici i da li bismo i dalje morali samo otkuhanim štipaljkama kačiti kuhinjske krpe na štrik. Te krpe su bile važne u našoj kući koliko i Biblija.
Pitala sam se da li je, barem sad u košmaru, pružala ruke da me kao majka zagrli.
***
SESTRA, NOĆ I JESEN
Noć je bila tmurna i sa okusom zemlje. Stari gavran jahao je na konjima dok se lišće pretvaralo u pepeo. Bila je duga, i posljednja.
Jedino što pamtim od svoje sestre te jeseni je pognuta glava, kao da nije imala lice niti glas.
Trpjela je bol, nijema. Soba je postajala praznija, tiša, i samo je šapat dijelio smisao od smrti.
Tu noć pokazala je da ima i oči. Tek tada je posumnjala da bi mogla umrijeti.
***
SVE U KRUGU JE PRAVILNO RASPOREĐENO
Budna sam. Nijema i nepomična. Vazduh je bio gust od napetosti. Bila sam ogorčena i ljuta na sve i svakog. U tom nedodiru i tami nije bilo nade. Samo bol i strah su tapkali u duhu koji je oduvijek bio veseo i radoznao.
Znala sam da moram otvoriti oči, poslušati glas koji me budio odlučno. Ne znam da li su ova bolnička svjetla u koja gledam stvarnost ili još samo jedan krug do smrti. Sve u krugu, pravilno raspoređene male sijalice uperene u moje oči, određuju.
Noću se jedva vide ulične lampe uz strmi put i sobna svjetla iza stora pred kojim plinu dimovi iz ložionica. U izmaglici, tek mjesec kao tableta za smirenje hladno gleda sa nebeske činije. Žiga moje cigarete malo je signalno svjetlo koje pulsira u ritmu moga disanja, krati ga i potvrđuje. Tu sam. Dike više nema. Još lani smo iza stabla mušmule stajali svako na svome mjestu i mjerili dane i noći kutijama čiji se sadržaj između naših prstiju trunio u pepeo i nismo mislili na sutra u kojem bi jedno od nas moglo postati uspomena.
Oko nas su nicale kuće, prošao je asfalt, automobili su jurcali uz ulicu niz ulicu, ljeti curila voda iz opranih dvorišta, zimi škripale prokvašene čizme po snijegu prije prvih dnevnih grnalica za kojima je ostajala rizla i kamena sol. Mačke prolaznice nikada nismo hranili, ostatke i stari hljeb nosili smo u seosku kuću i davali pticama. U smiraj dana omrkli bismo vani kao dvoje na straži, pozdravljali prolaznike, sa svakim razmijenili po koju vijest. Kasno noću živci bi i mene i nju tjerali van, i poslije ponoći, nakon štedljivog gašenja gradske ulične rasvjete, naše dvije cigarete žarile su se jedine kao dva oka boje pomorandži u gustoj tmini. Svako malo uzdahnula bi pri pogledu na kuću na osami. Na susjednom brdu, kao na trbuhu kakvog diva koji je zaspao, palilo bi se svjetlo reflektora koji detektuje pokret. Pas ili mačka lutalice, ili kakav jež iz obližnjeg gaja mora da bi aktivirali senzor i odašiljali tako snopove svjetla. Znaci života.
Ali tamo se nikad nije živjelo. Domaćini su boravili u inostranstvu, a kući bi dolazili samo po nekoliko sedmica ljeti. Travnatu okućnicu dali su pod najam komšinici koja drži stoku. Nju se u ljetna popodneva da vidjeti dok kosi i od prosušene trave pravi plastiće sijena, koje kasnije strmim putem prevlači na tačkama i pored naše kuće. U noći, kuća je silueta na dvije vode između naselja daleko desno i šumarka koji se spušta niz padinu i liže krovove kuća u podnožju. Dika bi običavala reći kako je šteta što onakva kućerina propada i zjapi prazna. Tada bih rekao nešto u znak slaganja. Sada tu kuću shvatam drugačije. Ogledam se u njoj i razmišljam kuda su otišli svi naši životi. Na kakvim kaučima su ostale naše mladosti, zadirkivanja, brige i preljube (zamišljene, uvijek zamišljene)? Na kojim adresama možda još čekaju, kao fotografije – rijetko spontane, još rjeđe pregledavane.
Dike više nema. Sam sam pod zvijezdama u gluho doba. Od Ozrena odbija pisak noćnog voza Doboj-Tuzla, koji prvu komšinicu uvijek podsjeća na polaske brzog voza za Budimpeštu koji bi čula ispraćajući sina. (Više ne saobraća.) Noć je frula. Iz mraka dopire tutnjanje točkova automobila. Jedno oko boje pomoranči zauvijek se zatvorilo, drugo jednako stražari.
***
VELID BEGANOVIĆ BORJEN autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, Stolac, 2013.) nagrađene Nagradom Mak Dizdar 2012 g. Pjesme, eseji, kratke priče i crtice, te prevode sa engleskog objavljivao je u časopisima Novi plamen, Symposion, Gračanički glasnik, Strane, P.U.L.S.E., NE-MA, i drugdje. Literaturu pisanu izvorno na engleskom objavljivao je u časopisima Rattle, The Maine Review, AZURE, EcoTheo Review, IceFloe Press, The Esthetic Apostle i slično. Poezija mu je uvrštavana u više antologija, najskorije u dvojezičnoj Antologiji mladih bosanskih pjesnika (Vakxikon, Atina). Gostujući je urednik dva američka časopisa za poeziju, Palette i Frontier. Možete ga pronaći na Twitteru (@Borjen), ili Instagramu (samoniklo).
Nekada davno imena izmišljenih bića ispisivala su se u vazduhu. Mnogo kasnije imena su se ucrtavala u pločice ili papirus, neka su imala sreće da se zavuku u hartiju. Imena posebnih bića upisivala su se u oblak koji bi se zatekao iznad mesta njihovog rađanja. Taj oblak je bio krštenica. Neka vrsta svedočanstva o postojanju putujuće inteligencije. Takvu krštenicu ima Divka. Ona je ženski patuljak. U tunelima galaksije ispija belu kafu. Komadiće meteora stavlja u ćup s vodom. Sutradan halapljivo guta vodu, kao nadu. Divka želi da poraste. Da se pomeša sa zvezdama. Dok hoda, zvezdani zraci se lepe za njenu kosu i prave kapu nežnosti. Divka kopa u rudniku. Korača koracima većim od sebe. Na mesečini Divka je div. Pred svemir baca bisere i baštenske patuljke.
***
KLOPKA ILI KOLEVKA
Grad počinje da raste dobroćudno. Pojavljuju se mostovi sa svetlima koja obasjavaju senke. Ulice dišu ubrzano, jer vreme ubrzava samo ljudsko ludilo. Ako prestigne Boga, ludilo će postati čovek. Ako prestigne sebe, ludilo će postati svemoćni Bog. U mojim očima grad izgleda kao veliki pešački prelaz. Prelaz od sveže izgaženih kokica. Dok prelazim zatvorenih očiju, pucketanja me vode u stari deo grada! U teskobu. U zidine. U nedorečeni tajac. U bezdan, koji se postavlja i rasklapa bez stida. U kući sa zastakljenom dušom živi moja najluđa ljubav. Zbog nje sam toliko puta umrla da se pitam kako sam još uvek živa. Svaki put kada me ljubav zagrli, iz bezdna odjekne još jedno beskonačno pitanje. – Koga sve ljube hladne planete dok se vrte i putuju?
***
NA USIJANOJ STENI
Odvedi ljubav na smrtonosno mesto i ona će preživeti. Okuj sjajem njene korake, rukom iskusnog ratnika.
***
PISMO MAČKU HARALAMPIJU
Čovečanstvo je htelo da se uspenje na nebo, prvo stepenicama, a potom, kada su ga zabolele noge, izmislilo je lift. I šta sad? Ne mogu svi u lift! Nastaje guranje, ubijanje, ratovi. Veoma malo ljudi zakorači u raj, što dokazuje da je put ka Bogu jedini put koji prelazimo sopstvenim nogama. Od života se ne može pobeći! On je u svemu onome što mislimo da nije! Izbija iz mene neki imaginarni elektricitet. Duša napunjena besom oslobađa čestice straha. Izbija i seksualni zrak, kao neutoljiva želja za posedovanjem. Potrebno je mnogo truda i dara za slobodno posedovanje nečije slobode. Otkucavajući uobličene elemente, ukucavajući svetlost, popunjavam crne rupe i prazan pogled. Vešam svoj zanos na papir. Izbacujem agresiju, ogromnu agresiju iz male nervne ćelije.
***
SVETLUCAVI VODIČI
U ovom trenu grad je osveštan bilbordima. Ulice su okićene eksplozivnim svetlima. Ta moćna svetlašca zamajavaju nečiste umove da čine sve što nije dobro. Ljudskost, kao zli vajar, izliva površnost u izlomljenom zlatu. Vrti se, brzo se vrti kugla. Sve više ubrzava. U ovom trenu Isus otvara oči. Umiva se vodom iz majčinog bokala. Zaviruje u sanduče, proverava poruke, zvučne signale, tajanstvene šare na pločicama. Niko ga nije zvao, niti pomislio na njega. Ljudi su izabrali puteve posute sitnim đavolima. A đavoli su vešti vatrogasci duše i njenih ognjišta. U ovom trenu Isus pruža ruke da dohvati obuću obešenu o krst. Njegove sandale su neuništive. Miropomazao ih je uljem, utrljavajući u ispucalu kožu neophodnu pokretljivost. Mesto gde se rodio, putevi kojima je prolazio, ucrtani su na đonovima, kao svetlucavi vodiči. U ovom trenu Isus neće hodati po vodi. Spustiće se na Zemlju da utisne ljubav u njive i doline, u drumove i obale, u grmove i šiblje. Urezaće strpljenje u zavist, glad i bolest. Utisnuće stope duboko i naširoko, kao da ih utiskuje u hleb. U ovom trenu erupcija Sunca pokazuje da je 2021. godina. Slučajno ili ne, Isus je u istim sandalama i diše prečistim plućima. Hod mu je siguran. Koraci laki, leptirasti.
***
JASMINA MALEŠEVIĆ rođena je 18. 10. 1962. godine u Beogradu. Po obrazovanju je doktor veterinarske medicine. Član je Udruženja književnika Srbije. Živi i radi u Beogradu.
Autor je knjiga: Skarabeg (Beograd: Sfairos,1992) – poetska proza, Jadi mladog anđela (Beo grad: Asocijacija Ars et Norma, 2010) − poezija, Dnevnik urbane sirene (Beograd: Draslar partner, 2013) – poetski roman, Čarna šuma (Beograd: Print 2 Print, 2014) – poetska proza, Mačkaste priče (Beograd: Print 2 Print, 2015) – knjiga za decu, Legenda o majci (Podgorica: Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, 2019) – poezija.
U koautorstvu s Vojislavom Brkovićem objavila je knjigu Rođeni iz iste smrti (Beograd: Sfairos, 1990) – poetski dijalog o ljubavi, a s Aleksandrom Slađanom Milošević knjigu proze Adame ne ljuti se (Beograd: Draslar partner, 2001).
Dobitnik je književnih nagrada: „Milan Lalić” za knjigu Skarabeg (Beograd, 1992); Nagrada publike, „Smederevska pesnička jesen” (Smederevo, 2012); Specijalna nagrada za najlepšu pesmu o vinu (Vršac, 2015); Druga nagrada za poeziju, Festival poezije „Subotica − Palić” (Subotica, 2016); Specijalna nagrada za lepotu poezije, Manifestacija „Dani Mome Dimića” (Beograd, 2017); Treća nagrada za ljubavnu poeziju, „Vidakovićevi dani kulture” (Rudo, 2017 i 2021); Nagrada „Andra Gavrilović 2018” za najbolju pripovetku (Resavska biblioteka, Svilajnac, 2019); Nagrada za najbolji pesnički rukopis Legenda o majci (Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Podgorica, 2019); Druga nagrada za poeziju, „Šumadijske metafore 2019” (Mladenovac, 2019); Pobednik glasom publike 2019, „Šumadijske me tafore 2020”, (Mladenovac, 2020).
Knjiga poezije Legenda o majci bila je najužem izboru za Nagradu „Milan Rakić” (UKS, Beograd, 2020); Treća nagrada za poeziju, „Šumadijske metafore 2021” (Mladenovac, 2021).
Rukopis kratkih priča Isusove sandale bio je u najužem izboru za Nagradu „Bogdan Čiplić 2021”.
Pre nego što su se sabrale u zbirci, neke priče su bile nagrađene, pohvaljene, odabrane ili samo objavljene: Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Akt” (Valjevo); „Književne novine” (UKS, Beograd); Zbornici „Šumadijske metafore” (Mladenovac); „Evenstar festival” (UKS, Beograd, 2015); Zbornici „Najkraće priče”, IK Alma (Beograd); Kratke priče, Festival kratke forme „Potpis” (KC Apatin); Zbirka kratkih priča „Knez Vladimir” (Refestikon, Bijelo Polje); „Diogen” pro kultura magazin (Sarajevo); Časopis „Bdenje” (Svrljig), Zbirka kratkih priča „Virus 21” (Refestikon, Bijelo Polje); Zbornik „Ravnicom raspevano” (KC Zrenjanin).
O knjizi:
Knjiga „Isusove sandale“ (svitak kratkih priča) je objavio je Banatski kulturni centar (Novo Miloševo 2021). Rukopis bio u najužem izboru za nagradu „Bogdan Čiplić“. Urednik i direktor je Radovan Vlahović, dizajn i prelom – Senka Vahović, recenzija i lektura – mrs Milana Poučki. Na naslovnoj strani je crtež olovkom „Hercegovka na straži“, slikara Đorđa Krstića, iz 1876. godine. Knjiga govori o kretnjama duše do onog najljubavnijeg mesta, koje sam najdublje mogla da opišem raznorodnim pričama (33) nejednakih dužina.
Sneg pravi pogodnu glazuru Najlakše je skliznuti u pasivnost Pokušaj da budeš stamen Korake pretvori u olovo Kada ti nešto smeta, urlaj Godine su donele umor Razočaran si i odsutan Misliš : snovi staju posle nekog vremena Treba biti odrastao, ozbiljan, situiran Sve se manje šališ Bore su jače i brada oštra To samo zima zadaje loš privid Stvarnost je nešto drugo budi svestan, a ipak distanciran Ne želim da govorim kliše stvari : Stvori svoj svet Ne, budi ovde u ovom, drugi nemamo Osetićeš najhladnija jutra Još uvek se nije razdanilo Na stanicima ljudi blenu u telefone Promrzlim prstima puše Pokušavam da im uhvatim pogled Razmenim energiju i vidim život Retko dolazi do toga Promeni celokupnu postavku Okruženje, posao i navike Videćeš : ima još lepote i smisla Samo nemoj da odustaješ od onoga što pokreće Vidi mene, ne ide loše, zar ne?
***
DOK TRAJE ŽIVOT, JA IDEM PO OSEĆAJU
Sneg zabija oštrice u stakla autobusa Džef Bakli kida Koena na komade Ispred mene nema ništa osim mašte i crvenih naznaka farova Dok traje pesma ja sam srećan Nasmejan, zadovoljan i lud Upravo smišljam lek protiv svega što razara čovečanstvo Ponovo se grlimo, reči i pluća ne bole Nežnost provejava kroz noć Zavoli život kada ti ništa drugo ne preostaje Dok traje pesma porodica je na okupu Smeh pobeđuje prošlost i velike nepravde Sve je u redu, vidim rep koji se raduje Mir dolazi iznutra, kada ga otkriješ – proširi dalje Bakli pojačava glas nakon dramske pauze Dok traje pesma ja sam odlučan Preći ću reku, zagaziću ulice koje ne poznajem Zategnuću šal do kraja, ispraviti leđa Neka sneg bude blag Srešćemo se Bakli i Koen stoje uz mene, daju potrebnu hrabrost Dok traje život, ja idem po osećaju Da li si za pivo?
***
UVEK U PONOĆ
Treba imati više dobrih dana iznenadnih, izvanrednih Lutamo po gradu sjedinjeni energijom Mnogo smo sluđeni, izmučeni, opterećeni Treba imati više dobrih dana Onih, tvojih Nemoj se plašiti i lako zablistaj Neka buđenje počne kao da je ništa Čak i kada te sve boli od prekomernog unosa Nasmej se na proživljenu noć Kreni na posao, izdrži smenu Dokaži da si čovek Zatim ponovi prelepe detalje Nazdravi svemu što sledi I ako znaš da si zbog toga živ Onda to radi do kraja.
Treba imati više dobrih dana grabim ih snažno, staloženo, uporno Sve dok ne ostane samo pepeo Od nas.
***
LJUDI ROBOTI
Gugl me iznova zapitkuje da li sam robot još uvek osećam kako hladnoća igra kroz prste ispod rebra nešto steže, ponekad se smeje roboti ne pobeđuju jutarnje alarme ne blenu u zalazak sa užitkom, dok Gilmor vodi ka svetlosti hodaju par metara iza dece, skroluju život gledajući u pod žice im ubrzano sede, upadaju u tehnološki klimaks budućnost predviđaju kroz vesti dana, vremensku prognozu i horoskop roboti nemaju smisao prvog dima nakon naporne smene ne pojme popodnevnu kafu i dobru knjigu kada im pogledaš u oči, plašiš se da ne vidiš sebe roboti se robotski vesele uz trubače i kuvano vino pomahnitalo prave fotke ispod svetlucajućeg grada plastičan, robotski kez krasi novu zimu ravnodušni su prema bljuzgavici, morkim cipelama i hladnim stanovima nije im ništa toplije ni u duši robote ne uveseljava humor jurcaju da pokupe poslednje ostatke poklona, samo da završe sa tim kada otkuca najbitnija ponoć pokušaće da se sete kakvi su nekada bili, doći će do pada sistema svakog dana prolazim kroz njih osetim ispod kaputa : nešto urla dok kuca da li još uvek misliš da sam robot?
***
STEFAN KIRILOV rođen je 1996. u Vršcu, gde je i proveo najveći deo svog života. Objavio je zbirke poezije: Sve je baš lako (Presing izdavaštvo 2017), Pion sa margine (Nova poetika 2018), Raštimavanje (Nova poetika 2019), Nekada smo živeli za subotu uveče (Nova poetika 2022) i roman Napuštajući Vetrograd (Nova poetika 2020). Pesme je objavljivao u časopisima Blacksheep.rs, insp, Outloud, Džabaletan, Vavilonska biblioteka, čovjek-časopis. Zastupljen je u zborniku Vavilonska biblioteka. Pesme su mu prevedene na španski (magazin Revista Kametsa, Peru) Trenutno živi i radi u Beogradu. I dalje misli kako će saosećanje jednom spasiti svet.
Grad treba posmatrati očima onoga koji ga više neće vidjeti, savjetuje Pirandelo, ali oko je već uspostavilo prisnost sa krajolikom i tijelo počinje da se kreće nesvjesno okoline. D. i ja kružimo oko Stenli parka i da nas kojim slučajem prisluškuje neko ko govori naš jezik ništa mu ne bi bilo jasno. Govor prepun aluzija, psovki, verbalnog iverja i privatnih asocijacija od kojih neke sežu i četvrt stoljeća u zajedničku prošlost, doima se kao igra staklenih perli – veselo nasmijano koračanje i igranje kroz središte strahota i plamena svijeta. Istorija je posvuda. Kao krst, teglimo svoje zamršene identitete. Oko hridi zvane Sivaš – po skvamiškoj legendi zapravo preinačenom tijelu Skalaša „Nesebičnog“ koji od Kuasa, boga preobrazitelja, za života nije tražio ništa osim blagostanja za svoje saplemenike – razigrano pliva morska lavica. Jedan galeb nas prezrivo gleda, „Jebite se, luzeri, ja sam jutros maznuo ribu“. I ha-ha-ha, i ha-ha-ha… Iscrpljeni sjedamo na klupu ispred jezerceta okruženog zelenilom. D. gestikulira rukama i okreće tarot karte u mojoj glavi. Prolaze porodice na biciklima i djevojke na rolerima. Svaka ima stas Poline Džonson, indijanskog imena Dagehionvage, „Dvorođena“ (od majke Engleskinje i oca iz irokeškog plemena Mohavk), kanadske pjesnikinje koja je ovu vodenu površ svojevremeno krstila Izgubljenom lagunom. Na panju usred jezera, kormoran širi krila i suši se na suncu. Izgleda kao crni Hrist. Nebom promiče oblak nalik na paperje. Iza nas reži grad.
***
REVENGE IS A DISC…
Na Ist Hejstingsu srećemo Edija, D.-ovog nekadašnjeg kolegu s posla. Edi nosi isključivo markiranu odjeću i nadrealne cipele iz tridesetih koje kupuje na I-beju. Usred gomile izvitoperenih, sprženih figura narkomana koji se svakodnevno vrte po Ist Hejstingsu, Edi, sa svojom fedorom, zlatnim pečatnjakom, izvajanim tijelom i dendijevskim držanjem izgleda poput nove gramofonske igle. Poput raskošne bijele čaplje. Edi je ugrožena vrsta. Edi je blago manijakalno-depresivan. Edi je brz kao sekundara. Edi uglavnom sluša japansku elektronsku muziku. Dok koračamo ulicom Edi nam priča kako je konačno dobio sudski spor protiv bivšeg cimera s kojim je prije nekoliko godina živio u Londonu, u Ontariju, i odštetu od 35.000 dolara. Edi je imao kolekciju od 12.000 ploča elektronske muzike. Edi je izluđivao svog cimera neprestanom pričom i elektronskom muzikom koja je tutnjala po cijeli dan. Uzgred, Edi je i opsesivno-kompulsivan. Edijev cimer više nije mogao to da izdrži. Kad god Edi nije bio u stanu, on je metodično vadio jednu po jednu Edijevu ploču, progorijevao je upaljačem, uredno vraćao u omot i nazad na policu. Edijev cimer je tako progorio 12.000 Edijevih ploča. Edi je u međuvremenu odlučio da se preseli u Vankuver. Spakovao je ploče i napustio London, u Ontariju. Kad je poželio da novog cimera impresionira svojom kolekcijom, Edi se suočio sa 12.000 rupa, 12.000 slijepih očiju. Rastajemo se od Edija kod Dalijeve skulpture „Ples vremena 1“ izložene u centru grada. Dok se grlimo i tapšemo po leđima, pomišljam kakvu je tek vatru morao koristiti Dali da bi vrijeme ovako zaplesalo.
***
POEZIJA NASTAJE
Sjedimo na verandi kuće pune umjetničkih rukotvorina i slika u Kicelanu, kvartu u kom je D. obitavao prije dvadesetak godina. Većinu društva čine D.-ovi ondašnji sustanari, mlađani hipster Kris, proslavljeni kanadski pjesnik Džordž Stenli, koji je početkom sedamdesetih prebjegao ovamo iz San Franciska zbog rata u Vijetnamu, Henri, vrsni poznavalac domorodačkih jezika Britanske Kolumbije, histrionični Lio, inicijator ovog okupljanja, kao i njegov sadašnji cimer Evaldo, dežmekasti lingvista iz Brazila. Pijuckamo u prijatnoj atmosferi, uz intelektualno nadgornjavanje i prizivanje zajedničkih uspomena. Naš domaćin Tito, vižljasti bravar nalik na melanholičnog avganistanskog hrta, kao dobri duh, ćutke iznosi tanjire sa sirom i krekerima, razmješta posudice sa koštunjavim voćem i trešnjama, pali svijeće. Uranja među nas kao u visoku, grubu travu, a oko njega se podiže žamor riječi poput talasa insekata. Džordž čita pjesme iz novog rukopisa, britke, duhovite, ironične. Slušamo ga i smijemo se uspjelim jezičkim obrtima i upečatljivim slikama. Na D.-ov nagovor, i ja sa telefona pročitam nekoliko svojih pjesama prevedenih na engleski, glave ozbiljno klimaju, raspravljamo da li je neke izraze trebalo drugačije prevesti, razgovaramo o deminutivima u slovenskim jezicima, ćirilici i latinici, ratu u Bosni, cijenama nekretnina i užasno visokim stanarinama u Vankuveru. Već pripiti, dovikujemo se, cerekamo i nadglasavamo. U trenutku nenadanog zatišja, iz mraka najednom dopre Titov sanjivi glas: „Dugo sam bio sa jednom djevojkom, ali sam sve vrijeme čeznuo za drugom ženom. Kad sam najzad uspio da raskinem tu dugogodišnju vezu, i budem sa onom koju sam istinski volio, ona je zatrudnila. Ne sa mnom. Isprva mi je bilo strašno teško. Ali sada volim tog dječaka kao da je moj. Sutra ga vodim na kampovanje, radimo to već dvanaest godina, on, ja i moja dva australijska ovčara…“ Zabada viljušku u tanjir sa zeljem i ne progovara do kraja večeri.
***
GOOD TIMES
Obično, nakon nedelju dana boravka u anglofonom govornom području, engleski pokulja kao plimni talas uz postojanu maticu srpskog jezika, preokrene njegov mirni, meandrirajući tok i ja počnem da sanjam na njemu. Svijet se najednom presloži, stvarnost krene da gličuje i aktiviraju se neka nova, atrofirana čula, ustrojena na unekoliko drugojačijoj logici. Prestanem da prevodim značenja i razumijevanje se odvija maltene na osmotskom nivou. Tako, recimo, dok u klubu Railway slušam ouklandski sekstet Puff Puff Beer, potpuno zanemarujem razigrane pjevače, maestralnog gitaristu i uhodanu ritam sekciju. Prepuštam se riječima pjesama oslobođenih muzike koje se sada umrežavaju u povezane, smislene blokove. Ima nečeg kabaretskog u njihovom nastupu, pa se D. i ja gurkamo laktovima i kliberimo kao pubertetlije. I dok slušamo pjesmu Good Times u kojoj se govori o pretjeranom provodu i švalerisanju koje se završava crnim rupama u sjećanju, začujemo urnebesnu strofu sa iščašenim kartezijanskim obrtom: My girlfriend says that I should stop it / But I’ve been up all night drinking / And if I can’t remember then how is that cheating? i obojica u istom trenutku ispaljujemo: „Mislim, dakle, postojim… reče Bosanac i nestade“ i urlajući od smijeha padamo sa stolica zbog tog otrcanog vica, iščezavajući pred razrogačenim očima malobrojne publike i zatravljenog benda, nošeni uzvratnom bujicom maternje melodije.
***
ALEN BEŠIĆ (1975), pesnik, kritičar, urednik i prevodilac rođen je u Bihaću (BIH). Objavio je četiri knjige poezije: U filigranu rez (1998), Način dima (2004), Golo srce (2012), izbor iz poezije Hronika sitnica (Bijelo polje, 2014); kao i dve knjige izabranih kritika i eseja: Lavirinti čitanja: kritike i ogledi o savremenom pesništvu (2006) i Neponovljivi obrazac (2012). Za zbirku poezije Golo srce nagrađen je nagradama „Branko Miljković” i „Risto Ratković” 2013. godine. Uz književnu kritiku i esejistiku, bavi se i književnim prevođenjem s engleskog jezika. Za prevod romana Lepotica Džojs Kerol Outs dobio je Nagradu Društva književnika Vojvodine za prevod godine (2011), za prevod izabranih pesama Tonija Hoglanda Nemoj reći nikome Nagradu „Miloš N. Đurić” (2015). Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za teoriju i književnost Polja. Član je Srpskog književnog društva i Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Pesme su mu prevođene na engleski, francuski, makedonski, ruski, mađarski, slovenački, rumunski, španski, italijanski, grčki, ukrajinski i nemački jezik. Živi u Novom Sadu.
*** Šta mi je jezivo? Kada me drugi gledaju dok jedem, pogotovo nepoznati ljudi, a više hrane završi pored usta nego u ustima, šta mi je još jezivo, to što te neko može fotografisati dok prolaziš gradom, a ti si možda tog dana nekog ili nešto izgubio i mrziš cijeli univerzum, što te neko posmatra iz auta ili iz stana dok ti razmišljaš o smislu života ili u koliko sati ideš u teretanu, šta mi je još jezivo, provesti cijeli život među istim licima, uporno izbegavati ta lica, svakog dana tražiti neko skriveno mirno mjesto i ne pronaći ga jer neko se uvijek pojavi da te pita odakle si, kako se zoveš, misliš li rađati. Šta mi je još jezivo, to što ne mogu da se jebeno opustim u ovim godinama i to što srce postoji samo za sebe i može me izdati kad god, a ja sjedim ovde i pijem čaj kao da je to nešto zauvijek.
*** Nekad je toliko dobro, strah me je da će se naglo prekinuti neko će baciti bombu, neko će skočiti sa krova zgrade, desiće se stravičan udes na bulevaru, vatromet će ubiti sve ptice, nekad je toliko dobro da više nije, to su me naučili kao malu posle svakog reda čokolade.
*** Bilo je ljeto, ruke su žurile da napišu bilo šta i zaborave na daljine koje nikako da stignu, usta su htjela nešto hladno, sa visokim procentom alkohola, noge su se kretale van grada, pored tijela, oči su podnosile samo mjesec pun i crven kao lubenica, bilo je ljeto, sve toplo osim mjesto gdje je trebalo da sjednem i prihvatim svoj život.
***
JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.
„Bit će crvena!“ viknula je baba radnicima za boju fasade na taraci a onda se okrenula prema meni i namignula: „malo kurvanjske!“
Često su mi govorili da sam povukla na babu a vidila sam to i ja: kratke haljine nikad ruž za usne rijetko široka košulja često utišavanje sebe – uvijek.
Osjećala je to i baba zato (mi) je i ostavila ovu kurvanjsku da gledam u nju dok sidin na njenoj taraci s koje je nenadano, još onog lita otišla.
I što duže gledam u nju to jače čujem babin smijeh pa kad ugledam gola kolina kako se otimaju iz crvene vešte namignem joj natrag.
***
PISALA JE
pisala je pjesme kidala papir i bacala ga u more dida je trčao za njom dlakavim rukama vadio sipe i cijedio iz njih tintu
što si ti tada pisala? pitala je baba mamu
***
CELULIT
Baba je pravila pomfrit samo za mene imala sam četrnaest bilo je lito i svaki dan bi
između ručka i večere potamanila zdjelu. Svima je bilo čudno kako se žgoljavici otvorio apetit, a najviše mom treneru kad je na jesen ugledao celulit. Zaprijetio mi je ispadanjem iz štafete i ispisnicom iz kluba pa sam brže bolje počela zapisivati kalorije par godina bilježenja koštalo me vida, zubiju kostiju i kose.
Babe odavno nema i dok sa svoje trideset i tri didu i sebi pravim pomfrit pitam se stavljajući ga u onu zdjelu a prije zalogaja postoji li sada itko tko će mi na jesen reći da imam celulit pa da mu opalim jednu trisku.
***
ANITA ČEKO odrastala je u Zadru, Livnu i Splitu. Živi u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i psihologiju na Filozofskom fakultetu. Radi kao scenaristica i dramaturginja, snima autorske filmove, vodi filmske radionice. Članica je Kinokluba Zagreb i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID).
izmičeš mi poput tla pod nogama kažu da je to čovekov najveći strah
drugi je strah od smrti ali taj sam već preživela
***
PRAVILO PRIVLAČNOSTI
ne tako daleko u tebi nešto tone dok mi prvo cveće izbija u prsima
ti nigde ne puštaš korenje tvoje telo je hladno i tera na uzbunu
***
KROZ PROZOR AUTOBUSA
na neke rane treba staviti pogled kroz prozor iz autobusa koji putuje ka jugu ritam svog disanja piruetu svetiljke nakon što sklopim oči
ili concierto de aranjuez u ponoć adagio u g-molu pre svitanja
***
TAKO JE LAKO BITI SREĆAN
nina simone peva black is the color kroz borove grane ispod mog prozora uokvireni prizor čoveka koji hrani golubove na snegu
dok cigareta dogoreva postaje mi jasno sasvim jasno da je tako lako biti srećan
***
PROZIRNA
ponekad osetim tvoje prste niz pršljenove pa udahnem duboko i više ne pišem nepovezano i neprekidno
odem do reke tamo sve protiče i sve je tiho prislonim obraz na vlažnu travu i nestanem
a sve je moglo drugačije u tvojim rukama da potonem u džemper da me udahneš prozirnu
***
ALTRUIZAM
u kišnu noć hoću li opet zaspati sa sudbinom celog sveta u grlu
***
BOŽANA RADENKOVIĆ rođena je 1992. godine u Pirotu. Diplomirala je srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, na katedri za Srbistiku. Njena poezija objavljivana je u različitim online i štampanim magazinima: Beogradski književni časopis, Kritična masa, Tema, Rukopisi, Strane, Afirmator, Čovjek-časopis i drugi. Urednica je online magazina za književnost i kulturu Astronaut (astronaut.ba). U slobodno vreme bavi se ilustrovanjem, svira gitaru, fotografiše. Živi u Beogradu i radi kao grafički dizajner.
čovjek-časopis 