čovjek-časopis

Vratimo se mi već prijeđenim križnim putovima. Spomenuh onaj preko Kozjaka. U glavi mi je bilo – oživjeti staze – odati počast očevim stopama koje su toliko put prešle preko Kozjaka. I, što je veoma zanimljivo, nisam naišla niti na jednu zmiju. Susretala sam neke ljude, dok sam hodala iznad Kaštela - netko me je zapazio i poslao Hitnu pomoć – doktorica je bila tako napadno prefarbana da nisam mogla odoljeti da joj to ne spočitnem – teško je bilo održavati doktorski autoritet oznojen i teško našminkan na vrućini ilinštaka. Tu su bili i bolničari. Oni su bez mnogo suptilnosti odmah poletjeli da me zgrabe, ali liječnica se još ponešto sjećala Hipokrata – pokušala je razgovarati sa mnom. E, tu se prevarila – s luđačkom lucidnošću ja sam je nadgovorila, a uz to izgledala sam sabranije od nje. Pošto nisam pila tekućine niti jela, nisam bila niti oznojena, a o šminki da i ne govorimo. Nisam bila niti čupava – Kozjak me lijepo počešljao, kao svoju kći, a moja misija – pratiti oca barem jedan dijelak puta na zagrobnom putovanju, oživljavati njegove tragove – bol – sve mi je to davalo plemenito držanje - iako bez plana (psihijatri bi rekli – aplanirana!) uđoh u tu svoju misiju. Uspravna kao svijeća, vitka i rječita. Na koncu sam joj rekla da je njoj potrebna pomoć inače ne bi tako razmazana hodala svijetom. E, to ju je naljutilo! Zapovjedila je bolničarima da me smjesta puste – a znakovito je bilo i to što se ja nisam poput luđaka otimala i skvičala nego bih se poput snoplja složila na njihove ruke čim bi posegnuli za mnom – i još sam upozoravala na njihovu grubost i bešćutnost – To je vaša pomoć! – govorila sam rušeći se. Nismo grubi, pravdali su se. A bili su. Ili sam ja bila na tako tankoj žici da me vrijeđao svaki dodir – ne znam. Istina je, po običaju, na sredini – jer ma koliko moja osjetljivost bila neporeciva, isto je tako izvjesno da bolničari posjeduju barem jednu mjericu grubosti viška pri svom postupanju. Ne jednom sam to iskusila. Tom grubošću se na svoj način zabavljaju, ali i omogućavaju sebi ironijski odmak od pacijenata. Kako bilo da bilo – Split nisam upoznala iz ludničke perspektive. U splitskom žargonu – ludilo, brale! – postaje nešto poželjno, nešto čemu se treba diviti. Taj grad, valjda jedini u Hrvatskoj, ima takav povlašteni odnos s ludilom, pa sam tako i ja ostala pošteđena ludničkog kazameta. Postavlja se pitanje – kakvi su onda tek oni koje Split prizna za svoje luđake. Oštra i jaka konkurencija bi tu bila, slutim.
Moj boravak u svijetu mrtvih nastavljao se – vozilo hitne pomoći otišlo – ja i mrtvi ostadosmo. Bio mi je tada na pameti i mit o podzemnom carstvu čiju sam apoteozu, začudo, doživjela u dnevnoj pripeci na gotovo goloj planini. Sjetih se Prozerpine ugrabljene – i upravo sam zbog Perzefonina morganja i ja uzela nešto u usta. Jednu kupinu. Pepeljugu. A što bi drugo mogla naći na Kozjaku?! Odmah sam ispljunula, ali smjesta sam osjetila – zgriješila sam! Odmah su druge sile bile oko mene – ove dosad su me čak i štitile i shvaćale moju potrebu da budem nasamo s ocem gdjegod on taj čas bio – barem ona tri dana potrebnih da biće uskrsne. Toliko sam dugovala tati. Sve su to sile prije zalogaja kupine znale i priznavale – i moju neciviliziranu tugu, moj pokušaj da se izmoli oproštenje – a ove koje me sad okružiše – odjednom me prezrivo promatrahu – luđakinja! Praznoglava luđakinja. Onu vječnu snagu za koju sam ja mislila da bi mogla uskrisiti mog oca iz groba - i koju sam bila osjećala u svom prisustvu - zamijenila je praznina. Nemam običaj lagati ni sebi ni drugima – znala sam – moje hodanje nema više smisla – došla sam u blizinu očeva sela - bratići su bili došli po mene. Dali su mi strininu suknju jer je moja bila poderana.
Šutke sam sjela u auto. Bez putovnice. I danas sa smiješkom mislim kako je baš tako trebalo biti – na Kozjaku izgubiti putovnicu. Tako je trebalo biti. Da izgubim putovnicu u svijetu nevidljivih. Ili, točnije, tutnem je nevidljivoj ruci. Bila sam na drugom svijetu, mogu reći i još mi vrijedi propusnica za nj. Koliko svjetlosti! Baš kao na golom kršu Dalmatinske Zagore – samo što ti nije vruće i uživaš u odsjajima – stalno osjećaš ugodan hlad, a u samoj si svjetlosti. Taj put, eto, nisam završila u ludnici, ali unatoč očevoj smrti – bijah ludo sretna. Otac mi nije zalutao, znala sam. Strininu ozbiljnu crnu suknju koja je bila poput moje, morala sam vratiti, a tetkićeva žena mi je dala jednu izuzetno šarenu, moglo bi se reći kričavu u kojoj sam putovala od Splita do Gradišta – kao da idem s maskenbala. U autobusu sam još uvijek osjećala tuđi dodir kao uvredu – mladić koji je sjedio do mene uporno je i nametljivo držao svoja bedra uz moja što me je neopisivo smetalo – toliko da sam mu morala na koncu reći da se odmakne. Dakako, uvrijedio se, ali ne podnosim te koji šutke primaknu svoje meso, baš meso, tvojem i iz toga izvlače neku prednost za sebe, užitak što li. Nametljivac je sretan kad se može nametati, eto što je. Da je bila zima, još bih i shvatila, ali ilinštak je bio! Razumije se da je mama bila očajna ugledavši me onako šarenu. Mene koju su svi poznavali po crnoj odjeći koju sam cijelu mladost nosila poput kakve udovice, ali nipošto usukane i blijede – pucala sam od životnosti i radosti. Toliko da su me u studentskom domu smatrali narkomankom, jednom je jedna ženska i zatražila da joj dam te svoje radosti, za koju je ona mislila da potječe od trave ili od kakva praha. Što je meni bilo zapjevati iz sveg grla hodnicima studentskog doma! Sve je odjekivalo! Pjevala sam sevdalinke i sve narodne pjesme koje sam znala – od međimurskih, slavonskih, starogradskih do dalmatinskih… Prilično oskudan repertoar, ali radost velika.
Nije čudno što sam završila toliko put u ludnici-bolnici. Droga mi zaista nije trebala, ali društvo se potrudilo da je u obliku farmakona pijem. Tako vam je to u životu. I danas prije spavanja popijem dvije tri tabletice jer uvjeravaju me da sam luda zato što ih ne pijem. Ali ja znam da moja ludost nije tog porijekla – i sve osjetim pripitomljene demone kako veselo poplesuju u meni. Ovdje smo svi – gospodarica je u redu dok nam se ne zamjeri. Valjda se neću i opet zamjeriti demonima. Kad sam bila deveti put u bolnici, mislila sam da će to biti to – nakon tog devetog izlaska rekla sam Danteu – e, sad smo jedan jedan! I ja sam prošla devet krugova. Ali bila sam još dvaput, Bože pomozi. Žao mi je zbog Dantea – on je tu uspostavio neko mjerilo i ja ga nisam htjela narušavati, Ali, što je, tu je! Bogu hvala da je tu! Jesi li? A?
Već sam prošla i dekadski sustav – Pitagora mi se ukazao vrlo milostivan i propustio me dalje. Kraj našeg arteškog bunara u selu drvene bandere su u obliku Pitagorina trokuta ili njegove polovice – svejedno. Znam da se svaki svakicati dan kad god idem po vodu – prisjetim s ljubavlju Pitagore. Pitagora ponekad i uzvrati.
Najviše sam bila u vinkovačkoj bolnici jer njoj po mjestu stanovanja pripadam. A ta umobolnica je tako tijesna da se čestito ne možeš niti ishodati i svi smo na zatvorenom odjelu. Vrapče, znameniti Stenjevac, je što se toga tiče bolje, ali samo što se toga tiče! Stabla su ljepša. Hvala im na ljepoti. Vidimo se u raju ako uspijete doći do njega. Stabla iz Vrapča možda nikad ni nisu izišla iz raja – po svom biću jer bi ih zasigurno u protivnom ono što moraju gledati – pokolebalo.
Sjećam se kako sam jednom sama došla u Vrapče i na bijedan način pokušala se predstaviti kao alkoholičar. Došla sam tamo nakon školske ekskurzije s djecom iz Velikog Trgovišća za vrijeme koje sam, među ostalim podvizima i pothvatima, pokrstila sve svoje nekrštne pretke i ne samo svoje – od mora do blizu Zagreba stalno sam rukom – desnom – sjedeći na sjedalu do vozača - pravila znak križa – odlučno i odsječno – kad smo došli do odredišta ja sam sasvim prisebno došla do svog stana. Odlučila sam se predstaviti kao alkoholičar jer nipošto nisam htjela objašnjavati što sam ja to činila. Što sam činila, činila sam i dan danas se ne odričem toga. Krstila sam nevidljive. Ili točnije, taj čas nevidljive – jer ne treba zabaciti svetu vjeru da ćemo se svi jednom vidjeti ili smo se već vidjeli. To je bilo taj čas prijeko potrebno. Doista, mislite li vi koji se volite nazivati kršćanima o svojim nekrštenim predcima? E, pa ja sam mislila. A i o živima koji se odmetnuše – njih ponovno krstiti – i u sebi sam šaptala – svi Hrvati, svi Hrvati – da ne bi možda pomišljali na nekoji drugi narod. Tako sam ja od Kraljevice do Zagreba otprilike krstila Hrvate – povremeno bi se zagrozila šakom onima koji su mi kvarili račune, ali stalno i neumorno stavljala sam znak križa. Cijeli autobus je gledao što ja radim – nije me zato bila briga – ja znam da sam svoje obavila. Što se mora, nije teško. Za razliku od razno raznih magova i vragova koja svoja djela čine u tami – ja sam svoje vračanje uvijek obavljala javno – kad dođe čas i zapovijed – To se mora učiniti. Ja učinim – kad sam hrabra. Kad nisam – trpim kao i svi drugi normalni ljudi. Pod pretpostavkom, razumije se, da takvih ima. Recimo, ja sebe smatram normalnom. Sasvim. I stidim se što nemam hrabrosti učiniti baš to što mi se naređuje bez glasa. Alkoholizam je dobro došao i zato što je po Velikom Trgovišću kružila fama da sam za jednu večer popila sedam litara vina. Možda i jesam toliko popila – sjedila sam s mjesnim konobarom koji mi se pokušao udvarati – bila je neka veselica u mjesnoj gostionici – ali nisam pala pod stol. Ispijanje tolike količine vina bila je ujedno i moja samoobrana pred tim mojim udvaračem – koji se pokazao kao ulizica – iza toga kad smo junački ispili zajedno toliko vina što bi bilo dosta za deset pobratimstava – susreli smo se u gostionici u kojoj je on radio – bio je ravnatelj škole, nekoliko učiteljica i ja – i ja se obradujem što ga vidim, a on prvo se javi ravnatelju, a ovamo meni htjede udvarati – možda sam čak bila pružila ruku, a on, kako rekoh prvo ravanatelju. Pad. Pao je! – reče Ivan Dužaić, svećenik u Velikom Trgovišću. I on je bio tamo. Nije me smetalo što je bio odebeo, što mu je guzica odmjerala, što rekla stara Jelka Starčević – kojoj sam bila kratko družbenica i koja je sa mnom uvijek razgovarala kao da se ispovijeda – Kao da se ispovijedam… - tim je riječima počinjala svoj razgovor sa mnom, i isto je tako ona mene i bez puno riječi ispovjedala, tako je i vrlo brzo doznala za moj alkoholni podvig i njegovo neuspjelo udvaranje – dakle, nije mi smetala njegova mesna zapremnina, ali što odbi moju ruku da bi se ulizao čovjeku s titulom – to nije bilo za prenebregnuti. Taj rusizam ja koristim ovdje u značenju – to ne bumo nosili prek brega! Samoobrana više nije bila potrebna. Imala sam argument.
To ne može biti istina! – rekla je moja gazdarica u Trgovišću Ružica Šipek – to da sam popila sedam litara vina kako su pričali i stala u moju obranu. Ne što bi me posebno voljela nego, procjenjujući moj burag i količinu popijenog vina. E, pa bila je istina. Stoga sam odlučila da ovaj put mogu pokušati i s alkoholizmom. Tamo me dočekao preplanuli doktor Leskur klempavih ušiju – u djetinjstvu su mi Leskuri bili susjedi. I danas u Gradištu ima Leskura. Kako ćeš lagati čovjeku koji je lijepo preplanuo, visok je i tako stidljivo nježno nosi svoje velike uši! Nisam bila alkoholičar, bila sam zaista luda. Valjda. Tako kažu doktori. Imam nešto i njihove dokumentacije – ovo je moja. Mene vode pod šifrom F 20. Ispada da bolujem od iste bolesti kao i svemir – paranoidne shizofrenije. Barem po našim današnjim znanstvenicima. Svemir tako bježi od točke velikog praska, paranoidno bježi stvarajući, to jest, dijeleći progresivno svemir na manje ili veće razbježane točke. Hvala im na efu dvadeset. Jako li su li mi pomogli! Nositi onaj već spomenuti križ. Bolje da ništa ne govorim.
Ali - koji put moram reći?- ne pišem ovo samo zbog sebe. Dakle, pustimo mene i moju ludost kraju. Kad pišeš pripovijest, (je li ovo pripovijest ili povijest ili pretpovijest – doznat će se već!) ionako ne možeš izbjeći sebe kao pripovjedača. Ni svoju ludost izbjeći ne možeš. Evo nekih općenitih naznaka – kad sam pisala rukopis – bilo je ljeto – bilo je rublja koje je trebalo oprati. Ljeti uvijek ima rublja i pripovijest to mora poštovati. Životne obveze svog pripovjedača koji nema perilicu. Njegovu potrebu da se provoza biciklom ili da čita. Ne moram sve odjednom izreći – ovdje nisam pjesnik nego ugodan razgovarač. To svatko može provjeriti letimičnim pogledom na ove stranice. Ali ponesena sam nekim ritmom, to moram priznati. Hrvatska sintakso, nemoj me iznevjeriti!

***

Kako godi hladna voda iz arteškog bunara! Osobito po nogama. Ovaj put nisam pjevala idući po vodu – drugo mi se osjetilo naslađivalo – dodirom hladne vode, dodirom hladne pitke vode. Misao o dragocjenosti pitke vode učinila je da svoju robu izaprah samo u dvije vode – treba čuvati blago! Uostalom, niti voda više nije bila plavkasta od traperica – zašto ovo pišem?! Zato što sam sita neumjerene potrošnje – svega!
Nisam li za ovaj dan dosta napisala – želudac mi se javlja – prazan je. Kad smo u srednjoj školi proučavali marksizam – sjećam se da nam je nastavnik prepričao jednu Marxovu plitkoumnost – riječ je bila o tome da čovjek mora biti sit da bi mogao misliti. Ja sam imala teoriju da je upravo obrnuto – čovjek prazna želudca mora itekako puno misliti. Ako ništa drugo, ono kako da napuni taj isti prazni želudac. Sit čovjek, naprotiv, zreo je za spavanje. Ne moram niti spominjati sve one tradicije koje su post uzimale kao preduvjet prelasku u više, osjetljivije, svjetlije, prozračnije, čistije, duhovnije i duševnije stanje.
Zapravo dostatno je reći – prijelaz, prijenos, tranzit. I ovo što ja pišem može se usporediti s nekom vrstom tranzita – prenosim se u stanje slobodnog građanina kojeg god poželim nebeskog grada, za slobodnog seljaka bilo kojeg vaseljenskog sela. Građanina seljaka koji ima pravo govoriti o čemu god ushtjedne. Ovo je stjecanje prava glasa.
S vremenom sam naučila cijeniti tišinu, nedostatak bilokakvog govora, poslušnu tišinu. Kad pišeš, ako si nadahnut, u tebi zvone, zuje, zveče riječi i sve žele van – na svjetlo danje, na sunce. I ta unutrašnja buka kad se polahko smiruje nizom rečenica nekog jezika – nema ništa ljepše. Pismo ili glas koji čuva šutnju što bi rekao Jacques Derrida. U razgovoru s ljudima ako si potpuno iskren, riskiraš. Ĉeka te potpuna samoća. Ovdje imam dosta samoće, ali nije mi ona cilj. Cilj mi je molitveni žamor u živoj crkvi, prodoran pjev, razgovijetnost, jasnoća i nejasnoća što je sunce od jasnoće – cilj mi je SVE.
Biti shvaćen znači prostituirati se – rekao je Pessoa.

Što bi čovjek zapravo htio?! Prijateljstvo svakako. Ne bih željela biti ničiji remetilački faktor. Postoje stvari koje se nikada ne mogu izgovoriti. Ostaješ s njima, one s tobom iako stoji i ona – da se tajne ne smiju ni šutnjom odavati. Večeras ću riskirati. Šutjet ću.

_______________________________________________

BOŽICA ZOKO (Vinkovci, 11. kolovoza 1963.), osnovnu školu završila u Gradištu, srednju u Županji, diplomirala kroatistiku u Zagrebu. Tri godine predavala u školi i na toj osnovi zaslužila mirovinu 1998. Objavljuje od osnovne škole, u srednjoj objavila feljton u suradnji s Markom Landekom u Vjesniku o pučkom učitelju Mijatu Stojanoviću (ujedno i tema diplomskog), objavljivala tekstove (pjesme, pripovijesti, eseje, kritike) u Oku, Pitanjima, Quorumu, Europskom glasniku, Republici, Panorami, Književnoj reviji, Književnoj reči, Lichtungu, Apokalipsi, reviji za preboj v živo kulturo, Temi, Županjskom vijencu, Riječima, Kolu, Forumu, Hrašću, Godišnjaku Matice hrvatske Vinkovci, Klasju, Gradini, Glasu koncila, Novoj Istri, Književnoj Rijeci, Osvitu, Motrištima, Hrvatskoj misli, Poeziji, splitskim Mogućnostima i subotičkim Novim riječima, Vijencu i Hrvatskom slovu te u emisijama III. Programa Hrvatske radiotelevizije (Poezija naglas, Dnevnici i pisma, Rječnik, Riječi i riječi…).
Uvrštena u nekoliko antologija. Usput prevedena. Sudjelovala uz još jedanaest autora u Quorumovom projektu – Posao dvanaestorice. Objavila u Zagrebu šest zbirki pjesama –Trg na kojem stojimo, ruši se (Biblioteka Quorum,1990.), Biće iz mraka (Meandar, 2001.), Opisivanje kruga (Naklada MD, 2004.), Crveno more (Društvo hrvatskih književnika, 2007.), Zapisi iza greba (Altagama 2009,), Kaldejska Urka (Biakova, 2015.). U zavičaju objavila jednu zbirku pjesama Prije konačne žetve (Proventus natura, 2015.). Za kritičke tekstove dobila Povelju uspješnosti Julije Benešić (Đakovo 2008.), a za knjigu Crveno more također Povelju uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca (Vinkovci, 2008). Za sonetni vijenac Mir i ljubav snivamo i… - prvu nagradu Hrvatske kulturne zaklade za poeziju 2009. – Dubravko Horvatić.
Dobitnica drenovačke nagrade Duhovno hrašće za knjigu Zapisi iza greba. Tu su i knjige poetskih eseja – Ima vremena (Narodna knjižnica Orebić, Orebić 2009.) i – Bolje vas našla! (Udruga građana Hrast, Gunja, 2013.), U snu snova (3000 godina Za dar, 2015.). U zavičaju objavila jednu zbirku pjesama - Prije konačne žetve. Urednica nekoliko knjiga poezije i proze. Živi u Gradištu. Bavi se slikarstvom. Prva samostalna izložba 2008. u Županji, Galerija Veliki kraj, pod naslovom Slijedi mene!