ŠARIĆA HAREM
asfaltna cesta dijeli harem
na dva dijela
ko Neretva grad
duž izlizane staze
omeđen drvećem i kućama
tijesan lijevi kraj u sebi
nosi prošlost
ostatak se širi u visine
odašilje se miris nekropole
kroz mahale i sokake
podsjećajući mještane na neminovnu sudbinu
i neugodnu istinu
***
NIZ HRUŠČOVKI
u tmini četiri tmurna zida
i zatvorenih prozora
nestaje odjek dječijeg plača
čuvaju se zajedničke tajne
traume predaka
od mrlje na obrazu
a kroz zloban osmijeh i iskrivljene zube
kroz zahrđalu ogradu balkona
propusti se pokoja neistina
o komšijinim privatnim nedaćama
laži ko psi vječno kruže oko zgrade
zabadaju naoštrene zube u čovječiju dušu
ostavljaju je na (ne)milost komšiluka
u usporenom iščezavanju
***
RAMIĆA SOKAK
u hladu pećine ispijam jeftin liker
sjedim na osušenoj betonskoj ploči
pod sjenkom hacijende
tapkam hladnu Neretvu
gledam kako brzo teče prema moru
sa sobom nosi prazne flaše, granje
bijele haljine što pred kraj proljeća
spadaju s cvijeća
i moju nepomičnu refleksiju u rijeci
tmurnu i mutnu
što na tračke razlažu je valovi
ko koncentraciju riječi ribara
za leđima mi, zadubljenog u vodu
***
PARK ČETVRTI, ILI ZAGUBLJENA BISTA JUSUFA ČEVRE
krijemo se u ponoćnoj tmini iza grmlja
ko čovjekolika figura u markiranoj, crnoj Adidas trenerci
pod ostavštinom prošlosti
oronulim balkonom zgrade iz protekla tri režima
motamo albanku u razderanu fakultetsku diplomu
prikrivajući od neimarlija, tračara i policije
uvid u našu eskapističku filozofiju
sjedamo i palimo baklju za izgubljene generacije
bez glave ko spomenik palom heroju
razorena klupa još će neko vrijeme
moći izdržati težinu ljudske prirode
besmislene priče i šutnje što slijedi iza nje
***
ŽELJEZNIČKA
već zamornu večer kiša ne stiže rashladiti
zaostala nekoliko desetina, valjda stotina
kilometara u željenoj destinaciji
samo trzaj ruke od hladnoće, u rukavu dukserice
ko nagovijest podsjeća na tebe
i prazno mjesto na klupi
od kojeg dijeli nas moj ruksak
ispunjen samo odjećom, novcem
i ličnim dokumentima
kondukter zviždi lokalnu kafansku pjesmu
umjesto obavještenja o polasku
saputnici i prijatelji trampe se za uspomene
manifestovane u knjigama, nakitu, cvijeću
ja, neodlučan, dvoumim se
hoću li iza sebe, na betonu, ostaviti
uvelu orhideju ili kratku pjesničku skicu
da mi je nogama pogaze mase
ko što mene gniječi samoća
možda odbacim ono malo prtljage
što drži me zakovanog i počnem iznova
ili u zadnjoj sekundi pocijepam kartu
sa snovima na njoj utisnutim
kontroleri su vjerovatno navikli
na ovakve slučajeve
i neće zamjeriti ako uzmem trenutak
da razmislim
_____________________________________________________
ADNAN BRATIĆ rođen je 13.8.2000.g. u Mostaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Trenutačno studira Engleski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru. Dobitnik je nagrade "Mak Dizdar" na Festivalu kulture "Slovo Gorčina" 2022.g. za prvu neobjavljenu zbirku poezije, "Titova blues". Radio je kao dopisnik, kolumnista i prevoditelj za portale Tačno. net i Preokret. info, sarađivao na projektu medija AbrašRadio - "Mostovi Hercegovine", a također je član ansambla Mostarskog teatra mladih. Trenutno obitava u Mostaru.
I
Gromovi dok su krojili
tuđe nečije nebo
i šarali mlekom
sedeo sam na uzglavlju
- gde su najduži prsti
onostranog sveta
uzeli sebi
poslednju kost moje pramajke,
što je spoznah.
Neprimetno, kao da je
već vekovima tu,
urezan u ogledalo prozora
blagi odraz moj,
stari svat
mojih prošlih bića
i neuhvatljivi drug
budućnosti svojih.
Neka sašiju prozirnu
čoju
pa mi podaju telo
njegovo da sahranim
i sebe
zajedno
s njim.
Pod ploču od mermera
gde neće pisati imena
jer kako mogu znati
da je mene
ili
magle moje u staklu
igda ikako bilo.
II
Izvorište svih zala
ovoga sveta
sabrano je, bez dna
u prostoru
između prednjeg
zupčanika grla
i
grkljana.
Potoci su
užarene lepljive
glatke,
kao očnjaci žileta,
tanke zubate mrlje
što razgrizaju obično
duplje očinjeg vida
pa
pobuđuju nove
osete.
Tada plačeš
jer to više i nisi ti,
nego ja,
nepoznat sebi,
kao i drugima.
Lutam u noći,
ne mareći za
poslednju svetlost
ulice
što je podsećala
na mene
nekada.
III
Ušivena gustom smolom
hrišćanskih žica
u svežnju što drže
sve svete lobanje na okupu
- požutela voštana sveća
na izmaku snaga.
A taj prljavi dim
što beznačajno kulja nebesima
sam bio
i biću
ja.
Suze pokajnika.
Povratak u milenijum
pre samog svog
rođenja.
Zapitao sam,
tragao pre zore,
iskao nekakav odgovor.
Jedan je astronaut plakao
zbog mene.
I sada sam tu.
Kao žrtva prošlosti.
Svetionik budućnosti
svoje.
IV
Rasplinuto sunce već
broji više od
dve hiljade
ptica napupelih
u trbuhu.
Paramparčad
sitnoga kristala
iznad čela sneva
o gnevu jednog mene
dok prolivam
šećer i vodu u slavu
istom tom pokojniku.
Neopevane su
providne prolećne
kiše što ispraćaju
tupi zveket
poslednjeg zvona.
Oganj će progutati
i tlo i temelje i tavanice.
Ostaće samo
masna zelena boja
na staroj paleti
ukradenoj od
sopstvenog Tvorca.
Oganj će progutati
i tlo i temelje i tavanice.
Preživećemo samo nas dvojica,
da se zauvek klanjamo
vetru.
V
Kama od mraza
snegom crta obrvama
ožiljke duboke kao led.
Na belom horizontu:
car svih pingvina
više nije sa nama
tu.
Galop galebova
i zaljuljano šuštanje
jedne dugačke suknje.
Brod na pristaništu
u luci grada Trsta.
Pa onda nesagledivi
neosvojivi bedemi,
nevidljive oči.
Moje među njihovim,
zgužvanim ulicama
Kjota.
Iza jedne stare
bolnice u Pretoriji
odsekli su mi desnu ruku.
Kažu : previše sam
krao.
Tamo psuju
tvoju majku na tvom jeziku
i ti savršeno znaš zbog čega
ta mrtva riba toliko
zaudara na dokovima
Perta.
S prvim prolećem,
ponovo si mlad,
kad sa jednog mosta
grada Santa Fe
uroniš u plavetnilo
iznutrice jegulje.
I naposletku,
naposletku svega,
novinski su članci
prljavi zbog tebe:
Pronađen usnuo,
nad hartijom
u izmišljenoj
sobici, negde u dnu
Čikaga.
Toliko me je puta
sopstvena želja izrodila
da sam u raskoraku
između sebe i mene
jednom obojici
iščupao jezik.
I sada nisam
siguran
da ću ikada ponovo smeti
sebi da pružim ruku
te pozdravim
onu drugu stranu.
VI
Mislio sam da
umem
ono što sam ljudima o sebi
govorio.
Dajte mi noć,
od nje načiniću
prah.
Podali su mi noć,
ali sam se u njoj
izgubio
misleći da
poznajem korake
predaka.
Pa sam ih molio:
Dajte mi reku,
od nje načiniću
prah.
Podali su mi reku,
ali sam se u njoj
udavio
pre nego što sam
na tlu obale
progledao.
U smiraju pozlaćenih perli,
setio sam se!
Dajte mi olovo
i od njega načiniću
prah.
Podali su mi olovo
i od njega
načinio sam nešto
što će se kasnije
nazvati mnome.
VII
Jedno mi je oko
veće od
drugog.
I nos mi
beži ka istoku.
Podočnjaci su mi
duboki kao
načeta rudarska
okna.
Usne su mi
tugaljive
kao preživelo
jagnje, u decembru.
Um mi je prljav.
Svest mi je šarena.
Nemam kuće,
živim po vozovima.
Potok mi je na vratu
kao latica
uvelog đurđevka
na krstači
jučerašnjeg mene.
Ja sam
srećan čovek.
________________________________________________
STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Trenutno na master studijama na istoj katedri.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Trenutno je u procesu sklapanja zbirke poezije, kao i zbirke kratkih priča.
Živi i radi u Subotici.
« Znam da kasnim, izvini. Bolje pešaka da sam došla », zbrzala je Marta.
Pretrčavali smo preko novosti, izuzimali zamorne detalje, Marta je žurila do poglavlja o Ivanu, dečku, grafičkom dizajneru, ja sam galopirao do vesti iz redakcije.
« Nikad gore, Hladni rat, believe it or not », manično se okrenula oko sebe, osmatrajući goste čuburske kafane. « Ne znam da li si ispratio, ali izgubili smo kolegu. Uzeo čovek stvar u svoje ruke i ćao. Dve godine, eto. Dve godine radio na toj narko-priči i skoro toliko su ga pratili. Brate, two fucking years! Slali mu pretnje preko poruka, dodavali ga lažni profili na fejsu. Znaš kad im je pretnje naučio napamet... Nekad smo se u pauzama za ručak zajedno smejali porukama, ispravljali pravopisne greške. ’Ćoravi, da sam na tvom mestu nebi se previše šetao po kraju’», izvestila je paleći samo-uz-kafu-i-alkohol cigaretu.
« Anyway, da se vratim na Simovića. Ništa brak, ništa deca. Ćaleta izgubio davno nešto, pa onda keva za njim. Ali se držao, mislim, kako-tako. Barem je nama tako izgledalo. Nije se ni vraćao u Milanovac, tamo je valjda imao samo babu neku i strica », zaustavila se, još jednom pivotirala i uputila mi značajan pogled. Upitno sam ga ispratio.
« Ništa, samo kažem », odvratila je. Dva stola dalje, sedele su sredovečna žena i njena jarkocrvena farba za kosu. Čitale su novine iznad svetlucavog ekrana telefona. Marta je spustila ton, primakla stolicu.
« Simoviću su non-stop visili za vratom. Znaš ti kako je bio ćutljiv, nekad si kleštima morao da mu vadiš reči iz usta. Kaže on meni jednom – počeo sam da ih prepoznajem, dajem im nadimke. Smešno da nije jezivo! Zar nije? Od nas troje koji smo radili na toj priči, baš su se na njega nameračili, pitaj boga zašto. Mislim, svima nam se dešavalo, ali ne baš toliko... A i njega skoro da nisu imali čime da ucenjuju... Kako da ti kažem, niko tu neće baš da pripuca... Ne bojimo se mi metka. To ti je jedna posebna vrsta torture. Hoće jednostavno da te izbrišu... Drže te na oku, ti izbegavaš ljude, prestaneš da izlaziš... Osudiš sam sebe na zatvor, i to ti je to. Tako je bilo i sa Simovićem. Pa onda, samoća, manjak smislenih veza, u stvari bilo kakvih veza. I onda provala. Prevrnuli su mu ceo stan naglavačke, znaš li ti na šta je to ličilo... Nisu mu ništa digli, a komp je uvek nosio sa sobom... Čak su mu i štek love ostavili na stolu u dnevnoj. Klasično zastrašivanje. Našli smo ga nepomičnog u stanu, dve nedelje kasnije. Tablete... »
Zgrčio sam se na stolici, zatim protegao i dobro potegao vino. Osećao sam da mi jezik i mišići trnu. Prstima sam stiskao donju usnu.
Marta je palila i gasila, tišina se crvenela, za jednim, drugim stolom. Bilo je slika, negde iza, trake su pucketale. Prvi film: predvidivi sporogoreći triler sa Simovićem. Drugi: rimejk, kadar po kadar, sa Martom. Ili serija gde se jarkocrvena doušnica vanredno dosađuje snimajući razgovore nepoznatih ljudi. U svakoj epizodi vija drugo lice, prisluškuje nove vokalne registre, zatim uredno isporučuje sate snimljenog materijala nadređenima.
Iskorači sa platna. Pocepaj ga. Gasi. Dobro je. Samo pepeljare pune duvanskih lešina, poluprazne čaše.
« Dobro, pričaj mi sad. Šta bi u Francuskoj? Kakav je faks? »
*
Iz Liona sam se vratio nakon skoro dve godine, pregažen, duboko izrezanih podočnjaka, žedan. Dok sam cedio fabrički sovinjon na Sent-Egziperiju, prelistavao brošure u avionu, prebrojavao kofere, na nekom šalteru zapečaćen sam kao povratnik. Pitanja poznanika sam znao unapred: do kad si tu, kad se vraćaš u Francusku, kako za vizu, ima li šanse tamo nešto da nađeš, gde si sa stanom; a onda i predusretljive zaključke, u beskonačnim varijacijama: ma dobro, snaći ćeš se ti, može i u Beogradu da se nađe nešto sa stranim jezicima, ako ništa drugo, bar imaš kol-centar, svako malo nova strana firma na Novom Beogradu; ili predloge: probaj nešto sa ambasadom, ko zna, ili časove francuskog na Skajpu, javi se za kafu, ima neka svirka u subotu; obećanja: nešto sam u gužvi, javim se, palim do Crne Gore pa kad se vratim.
Beograd se raštrkao. Zraci su se odbijali od staklenih površina, dubili temena, zabadali se u trotoar i uvlačili u retko zelenilo. Usedeoci su već varili šljašteće migrene, druge je leto usisavalo kao divovski krematorijum, gulilo im leđa, utiskalo kraste i polagalo pečate, zaslepljivalo ih i konačno pretvaralo u mlevenu smesu kratkih misli rasutu po lepljivom betonu. Omorina je saplitala preživele po Bulevaru, klevetala pse. Autobusi, žute migrene-krematorijumi, štucavo su selili ostatke putnika od stanice do stanice. Lomio sam se da odagnam mučninu, šakom podizao nadstrešnicu u visini obrva u potrazi za licem, insektom, pticom koja će mi skrenuti tok misli sa Francuske. Muzika mi probija čepove za uši, u trenerci jurim au troisième, može to malo tiše, il est deux heures du mat’, imamo mi valjda pravo, le droit, le droit, le droit, da živimo, zadah trave, suzne oči, imam i ja pravo da zovem pandure... U pekari je visilo skamenjeno testo, kečap cureo sve do prodavca naočara za sunce. Još uvek na Bulevaru.
*
Veče sam namenio obračunavanju sa prašnjavim inventarom iznajmljenog stana u Novopazarskoj. U desnom uglu dnevno-spavaće sobe: korpa, beživotnija od svake druge zamislive plastike. Ćošak dijagonalno od nje bio je prazan, ukoliko se ne računa paučina koja se nakupila duž zidova, takođe lak plen. Nedaleko od njega stajala je slika nepoznatog autora, sva pastelna i nepripadajuća. Bili su to koncentrični krugovi, nepravilno opisani gustim potezima četkice, možda pupak ili vir ili levak, u kom počinju i zatiru se ljudska i životinjska tela.
Na Grundigu nije bilo ničeg, ničeg od Niksona, od Titove posete Danskoj na poziv kraljice Margarete II. Grundig je bio ogledalo za štrafte bež sofe na rasklapanje, za peć sa istopljenim potenciometrom. Komoda od punog drveta, dve stolice.
Na dasci za hleb od ručka jeste bilo nečeg. Kuhinjskog noža, sa čije sam hrapave drške poskakivao do jezgra slike, saplitao se na zamišljenim Simovićevim tabletama, rastvarao se u čaši vode. He not busy being born is busy dyin’, neko je intonirao, uveravajući da je S. mogao da se pozabavi svojim rođenjem, u nekoj drugoj zemlji, trećem gradu. Mogao je da nije bio previše zauzet umiranjem.
___________________________________________________________________
NIKOLA RADIĆ (1989) je književnik, filmski kritičar i esejista, dopisnik francuskih medija, prevodilac i muzičar. Godine 2017. objavljuje zbirku poezije „Prolećima si potreban“, 2018. album „Karta slučaja“ sa bendom Barka Dilo, 2022. roman „niz pukotina“. Nakon Beograda, Bordoa, Rena i Zagreba, trenutno živi na bretonskoj obali.
prvim ga korakom presadiš u sebe nekome se pluća razgranaju u krošnje drugome krte kosti glođe šireća praznina
***
KRIZA IDENTITETA
trebalo je da se zovem Sara baba je molila nemojte znala sam jednu i bila je luda
često sam plakala kao dete do pete godine sisala palac patike obuvala naopačke
pričala sama sa sobom tata me od milja zvao Vido po rođaci koja nije sva svoja
prisluškivala tuđe razgovore grickala nokte i pisala pesme koje niko nije razumeo
na fakultetu sedela sama proklinjala Hegela i razmišljala uvek završim tamo gde ne pripadam
kad treba da se predstavim Sara i Vida počnu da se svađaju jedva ih ućutkam i kažem Marija
***
MARIJA DAJ MI RUKU
ovo telo je naše jedino skrovište vidiš kako od svađa gore zidovi ne dozvoli da postanemo skitnice pobegle iz zapaljene kuće
***
ODUPIRANJE
o smrti razmišljam često najmanje na sahranama tamo pažljivo posmatram nadgrobne ploče čitam epitafe i vežbam matematiku oduzimam s desna na levo četvorocifrene brojeve
gledam kako se ko obukao umiri me maskara i oprana kosa pokojnikove ćerke njegovog sina zamišljam kako nag i u punoj snazi jebe svoju ženu
iza tamnih naočara prevrćem očima zbog dugih govora o pokojnikovom životu tražim oči članova porodice da vidim prevrću li se i one na izlizano prepisivanje epiteta
razmišljam o tome koliko je sati nikad mi više nego na sprovodima nije važno koliko je sati
a kada se vratim kući život zaliči na sigurno mesto i misli o smrti počnu da se prikradaju nju najjasnije čujem u otkucajima srca na sahranama je nema ni na grobljima tamo sve vrvi od života
***
PISMO DECI
noć je moje vreme pomalo sam sova najbolje lovim u tišini kad me samo zgranuti mesec posmatra
večeras mravi mile lavirintima mojih otisaka panično pokušavam da napišem pesmu sastružem izrasline sa unutrašnje strane kože
šta želim da vam ostavim
mudrost koju nemam od koje se s godinama sve više udaljavam zidovi se pomeraju u ritmu vašeg disanja čak mi ni to ne donosi spokoj njega osetim samo u prvim sekundama nakon izbegnute nesreće
za svoju savest sam beskonačna večera ona je nezasita aristokratkinja jede me u malim zalogajima i dugo vari
šta bih volela
da vam oči umesto oblaka zauvek vide šećernu vunu razvučenu među kljunovima galebova mene lepšu nego što jesam
izvesno je da ću vas oštetiti tešim se da samo iz ožiljaka rastemo život u medu je sporo davljenje
utehu ćete pronaći u kretanju možda jedino u kretanju čak i kada vam se čini da nema gde da se ode pogotovo tad
važno mi je da zapamtite samo jedno o meni
najviše od svega usrećuju me vaše ruke mekane i tople kao hlepčići vaše ruke ušuškane u mojim dlanovima
MARIJA KOSTIĆ rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, a zatim završila interdisciplinarne master studije – Kulturna politika i menadžment u kulturi i umetnosti, na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Kao srednjoškolka, dobila je dve Pekićeve nagrade za prozu, a svoju poeziju objavljivala je u književnim časopisima. Nakon tog perioda sledi zatišje u pisanju, kom se vraća prethodne godine. Poezija joj je zastupljena u ovogodišnjem zborniku Tajni grad, izdavačke kuće PPM Enklava, kao i na književnim portalima Astronaut, Strane, Oblakoder, Bludni stih i Čovjek – časopis. Ove godine, u julu, objavljena joj je prva zbirka poezije Kako nastaje crna, u izdavačkoj kući Književna radionica Rašić.
GRAD I KIŠA
voda iz neba
čista je i bez čađi
natapa i zemlju i mene
pod crnom kapuljačom
lice od sebe skrivam
u lijevoj ruci kofer
u desnoj ogledalo
utisnuto u kitnjasti
srebreni ram
osmijeh razotkriva jezik
neupotrebljiv i pun rana
na stazi popločanoj
bijelim kamenom
padam i dižem se
i iznova padam
sunce počinje da svijetli
pokazuješ znamenitosti
o gradu kazuješ
potvrdno klimam glavom
kao da te čujem i razumijem
kažem da ću se vratiti
crna silueta
sa horizonta nestaje
crvene potpetice
sve glasnije odzvanjaju
mogle bi probuditi
grad
(Cetinje, 9. 9. 2019.)
***
PTICE I LJUDI
drveni brodić siječe vodu
lokvanj i mene
jedna donosi, druga odnosi
oblikuje i nas i jezero
jer rijeka može sve
blagi vjetar sklanja kosu
i otkriva lice žene
prste uranjam u vodu
i tako pišem pjesme
pedeset riječi
za pedeset otoka
pelikan, kormoran
kasaronja, ukljev, alge
riječi zapamtiti treba
i koliko još ptica, riba i biljaka
u svakoj uvali dio odjeće skidam
potonuće gledam
pada noć
glad se oglašava
rasijecam grudi
iz njih umjesto mlijeka
kapa krv koja će me spasiti
(Skadarsko jezero, 12. 9. 2019.)
***
LJEKOVITO BILJE
miris kantariona, majčine dušice
pelina, vrijesa, jagorčevine
zadržala sam u nosnicama
više od hiljadu biljaka
u sebe otrov Svijeta sakuplja
planina se rasprsnula
i potekla je voda
odlučna i odvažna
ugasiti bijes i nezadovoljstvo
arheolozi, botaničari
zoolozi, geografi, historičari
putnici i pjesnici ovdje sreću traže
smjenjuju se stoljeća
i vladari i ljudi
riječi blijede
rukavom skidam crveni ruž
dok legende kruže
nerazumljive i smiješne
kažeš da voda liječi
i na moje grudi
dlanove naslanjaš
od hladnoće srce ubrzano lupa
tijelo na mjestu ostaje
na licu čovjeka s brkovima
smiju se moje oči
(Ivanova korita, 14. 9. 2019.)
***
PERSPEKTIVA
ni mosta ni smrti ni života
tek poneki pokret
u zraku zaustavljen ostaje
namjere su mi čiste
šapuće
u masu uranjamo
jer krvoločni psi
hranu traže
uski put sastavlja
dijelove naših tijela
ribarske kućice,
more, svjetionik, fenjer,
planine, put, šuma,
raskoš i sjaj ostaju iza
u bogomolje ne ulazim
na molitvu kasnim
u jednoj ruci olovka
u drugoj strah
napiši pjesmu
kažeš
i zvučiš kao da je to tvoja
posljednja rečenica
pogled je bolji odozgo
sa mjesta na kojem skriven
čuči bog
šokiran onim što činimo
(Sveti Stefan, 1. 1. 2020.)
***
OBLIKOVANJE PRIČE
pratiš svaki moj korak
bilježiš pokrete i ekspresije
kao da si ti pjesnik
leđa suncu moru i tebi okrećem
tražim mir potreban za priču
o zemlji i ljubavi
umirujem sebe
kao što su vješti majstori
umirivali ruke stoljećima unazad
kad su od kamena pravili trpeze
stolove, klupe i staze
po kojima su naši koraci
sada teški
po mlinu za masline
pauci mreže pletu
putnici fotografiraju sve
i ruševne kuće, otvorene prozore
i dvoje ljudi pored puta
što se od sjenki sklanjaju
u zraku pokretima
ocrtavamo krug i zavjete dajemo
da ću se vratiti
da ćeš me čekati
pijemo lozu i jedemo suhe smokve
sve do prvog mraka
priču o zemlji
i ljubavi privodim kraju
(Gornja Lastva, 5. 9. 2021.)
_______________________________________________________
MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove.
Objavila je četiri knjige poezije Ritual, Svilene plahte, Sjenka u sjenci i Veo nad rijekom C, te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Fondacije za izdavaštvo.
Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a djela su joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski, mađarski i njemački jezik.
Objavila je dvije knjige proze Smrt u ogledalu (2019) i Ulaz u prazninu (2021) za koju je dobila Godišnju nagradu izdavačke kuće Bosanska riječ za knjigu godine 2021. Ova knjiga prevedena je i objavljena na njemačkom jeziku (izdavač Verlag Expeditionen Hamburg).
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studije Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019) i Rekonstrukcija stvarnosti: ogledi o savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti (2021).
Sudjelovala na više književnih festivala u zemlji i inostranstvu, kao i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.
Članica je PEN Centra BiH.
Ceo život sam kleptoman. Želja za posedovanjem tuđih sitnica javila se kada sam od Luke Apostolovića koji je živeo u stanu pored našeg, pozajmio mali, crveni automobil. Luka se žalio svojoj majci. Njegova majka mojoj. Nikada nisu pronašli igračku jer sam je sakrio u kutiju sa crvenim kockama. Imao sam pet godina.
Petnaest godina kasnije, glad je porasla. Kaputi su bili izbušeni hemijskim olovkama, upaljačima i kockicama za jamb. Iz jednog toaleta beogradskog kluba gde se okuplja umetnička mladež, krao sam jeftine reprodukcije pejzaža i portreta. Kasnije sam prijateljima poklanjao uramljena dela za njihove rođendane. Jednom sam čak prijateljici poklonio sliku za krsnu slavu. Vlasnici me nikada nisu uhvatili. Nikada nisam uhvatio "Čas anatomije" sa zida tog toaleta. Isuviše je viosko zakucan.
Na drugom danu prijemnog ispita za fakultet, upotrebio sam svoju manu krađe sitnih predmeta pa sam kao motiv za filmsku scenu koju je trebalo da napišemo, uzeo Brankov most. U tom filmu iz kog sam pozajmio motiv, "Žena sa slomljenim nosem", žena upada kod taksiste sa bebom u naručju. Usred gužve, otvara vrata i skače sa mosta. Na kraju preživi. Uzeo sam taj toponim jer smatram da se sve tragične sudbine Beograda, raskidi, tuga, krah na berzi, mogu predstaviti uz pomoć tog mosta. Scena je bila jednostavna. Hemijska je ispisivala znojne tragove koje sam brisao nadlakticom. Lidija i ja smo pre nekoliko meseci putovali na sahranu našeg prijatelja, Abrahima. Pored nas je sedeo i Pavle ali sam u ovoj sceni, izbacio dotičnog. Putovali smo ka Bežaniji a negde kod Bloka trideset, udario nas je automobil. Svi putnici u autobusu su bili histerični. Mi smo plakali znajući da kasnimo. Ništa od ovoga se nije dogodilo. Stigli smo na vreme i sve ali smatram da je to bilo vrlo deskriptvino za scenu. Prvi put sam to radio u životu i smatram da sam to školski izveo. Imali smo tri sata da predamo svoj rad ali sam ja svoj završio za nekih pedesetak minuta. Izašao sam na glavni ulaz. Glumci su sricali svoje monologe. Neki su glasno pričali. U dvorištu su se nalazili budući filmski i pozorišni stvaraoci samo niko nije znao ko je od njih bio odabran. Popušio sam cigaretu sedeći skupljenih kolena. Pomislio sam kako je život po muzičkim studijima sa Lidijom, Kostom i Abrahimom bio deo života koji sam upravo izneo pred svetlo pozorišnih i filmskih umetnika. Ukrašće to u najmanju ruku kao što sam i ja krao. Pozajmiće. Zaplakao sam posle izgažene cigarete. To je trajalo četrdeset sekundi. Stavio sam svoju kopiju Ray ban naočara uputivši se kući.
Kod kuće nisam ništa radio. Pio sam i posmatrao ptice na drvetu. Na svakih pola sata, osvežavao sam pretraživač na računaru ili telefonu kako bih saznao da li sam prošao u drugi krug prijemnog ispita. Drhtao sam, plakao sam pred spavanje. Stanja svesti koja nisam nigde zapisao, menjala su se od euforije do teške kliničke depresije kao metronom koji smo koristili Lidija i ja kada sam svirao bas gitaru, Kosta električnu a ona je pokušala da otpeva svoj tekst o haljini koja miriše na pivo i nekog tipa. U ponoć, pod rednim brojem devet, ugledao sam svoje ime. Uzbudio sam se. Javio sam svim prijateljima koji su očekivali rezultate. Oni su sigurno želeli da dobro prođem ali smatram da je i među njima bilo lažova. Sledeće jutro, spremao sam se da odem na književnu promociju neke autorke. Kasnije kod Vere i Žarka u stan. Da kao proslavimo. Na promociji sam kupio autorkinu knjigu. Izjurio sam zbog sunca koje je pokvasilo moju kosu. Uveliko sam zamišljao kako će ljudi, za deset godina, dolaziti na premijere predstava ili filmova čiju sam radnju sam osmislio. Kao kod ove autorke. Grabio sam po dva stepenika svojim stopalima. Brankov most je iznad mene ispaljivao automobile ka Terazijama. Sunce je već bilo kod Starog železničkog mosta. Padala je noć. Noć je bila čudna. Pomislio sam da je potez da sa Verom i Žarkom odem na veče queer poezije, dobra ideja. Našli smo se kod Palmotićeve na tramvajskoj stanici. Grlili su me uz čestitke kao da sam već potpisao za adaptaciju Aristofana na Brodveju ili za neko malo pozorište u Čačku. Smejali smo se usput prisećajući se izlaska od pre par dana. Put tramvajem nije bio dug pa smo se vrlo brzo našli u toj rupi gde se čitala queer poezija. Nije to bila rupa. Kafić je bio zanimljivo uređen ali se nalazio u prizemlju zgrade. Mesto je bilo krcato ali smo tu neočekivano, naleteli na nekoliko prijatelja. Svetozar i Filip su isto bili tu. Svi su naručili pivo a ja sam sebi kupio gazirani sok pod izgovorom da za dva dana imam razgovor sa komisijom. Trebalo je da ostanem trezan. Pošto je soba gde su LGBT pesnici čitali svoje radove bila puna, nije bilo mesta za nas. Nas šestoro je podelilo uloge. Čitali smo moju dramu koju sam predao za ispit. Bilo me je sramota ali sam posle nekoliko stranica, počeo da se uživljavam u dijalog. Posle sat vremena, svi su bili pijani osim mene. Slušao sam njihove reči prvi put trezan. Razgovor je bio komičan i nasumičan. Posle nekoliko cigareta i slomljenih čaša, uputili smo se do Vere i Žarka. Opet sam to uradio.
Čitaocu ove priče sam ukrao nekoliko minuta života nabrajaući događaje. Unapred se osećam loše i sve što je ostalo u toj večeri bilo je da brucoš, Konstantin, jeste sin Verinog nadređenog na poslu. Svet je mali, pogotovo ovaj gradski svet. Pun queer poezije, spletki, seksualnih afera i alkohola. Svet bez ikakvog tereta. Tako sam se osećao. Tog jutra. Došao sam prvi na prozivku jer je moje ime bilo prvo za taj dan. Komisiju je činilo nekoliko scenarista i dramaturga uz par asistenata. Jednog sam poznavao ali sam se tokom četiri dana ispita, pravio da ga ne znam. Mislio sam da je to u redu jer sve mora proći regularno. Pred komisijom sam izjavio kako je na moju dramu uticao jedan film kada sam radio na recepciji hotela. Rekao sam da sam svega sedam puta bio u pozorištu. Pomenuo sam tri omiljena domaća filma i nekoliko stranih. Govorio sam tiho. Sve u prethodnih sedam dana nije bilo loše. Analiza, scena. Dramsko delo je bilo solidno. Ali taj trenutak. Tada. Ja sam bio loš. Osetio sam karmu na svojim kolenima. Drhtao sam. Članica komisije je rekla da je čitala neke moje pesme i da sam jako dobar u tome. Zahvalio sam se i nastavio svoje izlaganje nepoznatih činjenica. Uhvatili su me. Samleli su me. Znao sam da nisu zadovoljni.
Nedelju dana posle, duvao sam. Toliko sam pušio marihuanu da sam shvatio kako bih morao od nečeg da živim. Posle rezultata, ja neću imati novca. Sve sam dao na štampu, na potrebne dokumente. Nešto konkretno. Šećerana ili call centar. Bilo šta.
Sedmi dan, Konstantin šalje sliku sa šest imena. Na njoj, nema mog imena. Otišao sam na potkrovlje. Drao sam se pet minuta. Udarao sam zid. Javio sam Žarku. Žarko je rekao da dođem do njega kako bi pričali. Tešio me je. Pričali smo o Konstatinovoj porodici koja gaji jednu breskvu u saksiji. Porodično se okupe i dele jednu breskvu na šest delova. Smejao sam se. Sigurno je to napisao za scenu. Smatrao sam da je karma odradila svoje i da je sve ovo kazna. Vera je došla i pričala o nečemu. Sve se pomešalo. Izašao sam iz stana u dva ujutru. U džepu sam pronašao tuđ upaljač. Upalio sam cigaretu. Opet sam to uradio zar ne? Ne znam kako sam se osećao. Svetozaru je za mesec dana rođendan. Pisalo je na jutarnjem nebu. Na putu do kuće, ugledao sam drvo breskve. Zažmurio sam. Kada sam otključao vrata, uleteo sam u sobu. Bacio sam se na krevet. Pogledao sam knjigu na polici. Ukrao sam je. To ću mu pokloniti, rekao sam. Onda sam dugo spavao.
__________________________________________________________
DEJAN KANAZIR rođen je 1997. godine u Beogradu. Aktivno piše poeziju od svoje četrnaeste godine. Bivši polaznik radionice kreativnog pisanja u Biblioteci „Milutin Bojić“ koju je vodila Violeta Vučetić. Pobednik „Zvezdarijade“ 2015. u Beogradu. Kasnije je postao pasivan član i posetilac skupova Književnog društva „Orfisti“. Svoju poeziju javno je čitao na beogradskim večerima poezije (Poezin party, ARGH večer poezije, Pet minuta pažnje, Na sav glas, TROP Autsajder, Punchtown poetry Pančevo). Njegove pjesme zastupljene su u: „Rukopisi 40“, „Rukopisi 43“, „Časopis TEMA, Zagreb“, „Poezija Zagreb“,“Časopis Gradina“, “Beogradski književni časopis”, blacksheep.rs, astronaut.ba, strane.ba, čovjek-časopis, hiperboreja.blogspot, fenomeni.me., nigdine.com, zbornik ljubavne poezije bludnistih.com.
2019. godine, njegovu prvu zbriku pesama „Ništa se ne dešava utorkom uveče“, objavljuje PPM Enklava pod okriljem Zvonka Karanovića kod kojeg je išao na radionicu u DKSG Beograd.
Dve godine kasnije objavljuje drugu zbirku poezije "Ljudi koji skaču na haube" (PPM Enklava, 2021.)
Sledeće godine biva uvršten u antologiju savremene srpske poezije "Logične pobune" koju je priredio profesor Stevan Bradić (Laguna, 2022.)
Pored poezije, piše kratke priče i dramske dijaloge.
Živi i radi u Beogradu.
Umiljati pesnici koje slavi rulja čuvari podvezice davaoca sinekura biste li bili radosniji da Džugašvili kaže da ste najbolji ili biste kao Pasternak napisali da je ružno biti slavan ili kao Eliot da ste punjeni slamom o slatkorečivi trgovci mesečinom i paperjem oblaka hodači po mesecu pomišljate li koliko je važna zemljina gravitacija dok ste u velikoj nuždi i koliko bi to bio neslavan čin na mesecu pri mesečevoj slaboj ispomoći
***
Ne ukidajte ropstvo ljudi to vole uzbudljivo je biti jahan osećati noge jahača uz slabine predati se u orgazmičnom raspoloženju ne ukidajte ropstvo robovi su potrebni svom vlasniku slobodan rob je besmislena pojava suvišan može samo da zavidi pametnim limenim i plastičnim rmpalijama
***
Ne peva usamljeni gavran u sanjivo jutro samo za tebe mnoštvo je bića i nebića što pesmu čuju a gavran nije možda običan pevač nego detektiv sudbe obaveštava o tvom stanju zato se razvedri cerekaj se bez razloga sudba nek se sluđuje zašto se uprkos svemu veseliš kao idiot
BOŽIDAR VASILJEVIĆ, Jasenovo, 1951, objavio 22 knjige poezije, proze, aforizama i poezije za decu. Zastupljen u najvažnijim časopisima u Srbiji, antologijama u zemlji i inostranstvu, prevođen na strane jezike u časopisima od Amerike do Kenije. Živi u Beogradu.
NEW YORK
(22. decembar)
Lou Reedov album “New York” dobio sam na poklon za rođendan 1990. godine, dok se zagrijavao haos iz kojega do danas nismo izašli. Ništa nisam slutio, danima sam svakodnevno slušao tu ploču i sve na njoj volio. Kad sam prestao, nisam je više niti jednom stavio na gramofon. Uvijek je nešto bilo preče od nje. Večeras sam je izvadio iz najlona. Na vinilu se skupila sitna prašina, decenijama stara. Četka ju je lako pokupila i ploča je zasvirala kao nova. I dalje znam svaki refren, riff, solo na gitari, i dalje mi se sve na toj ploči sviđa. Kao da se ništa nije promijenilo od tada. A onda vidim posvetu na omotu. Mnogi dragi ljudi odavno su otišli iz Bosne i Hercegovine.
Prije nekoliko godina bio sam u New Yorku, nakratko, možda tri ili četiri dana. Odlučio sam da ne obilazim turističke lokacije. Lutao sam, bez ikakvog plana, nasumično skretao u uličice, kratko odmarao u barovima i Starbucks kafeima, pa nastavljao pješačenje. Mislio sam da tako mogu bolje osjetiti taj veliki grad. Moje lutanje nije bilo sasvim bez cilja, tražio sam prodavnicu ploča. Planirao sam da kupim neku tipičnu njujoršku ploču, albume Ramonesa ili New York Dollsa, “Marquee Moon” od Television, ili bilo koji Reedov album. Želio sam to bude prvo izdanje, nije trebalo biti pretjerano očuvano, ne bi mi smetale ni sitne ogrebotine niti ljepljiva traka, tražio sam predmet sa tragom vremena na sebi. Bio bi to, mislio sam, idealan suvenir.
Našao sam tobacco shop u kojem je desetak tipova nalik na Wu Tang Clan ozbiljno pućkalo iz lula, comic shop sa figurama Batmana od par hiljada dolara, popio kafu sa rastafarijancem od tri metra koji se zove Dino i kojem je bilo jako smiješno moje ime na Starbucks čaši... U ulici skupih cipela, stisnutu između dva bara sa live muzikom, naišao sam na neobičnu prodavnicu. U izlogu je imala samo kartonske maske klaunova, suncobran, ogromne rugby lopte i ofucane plišane pse, a unutra gomilu starih novina u koje je zabodena američka zastava. Prodavac sa staromodnim cvikerom na nosu razgledao je staklenu bočicu kao da je dragulj. Sada nisam siguran, možda je ta prodavnica bila u Washingtonu ili nije bila nigdje, ali tako je se sjećam.
Bilo kako bilo, prodavnicu ploča koju sam tražio, nisam uspio naći. Odavno je prošla ponoć i odjednom sam shvatio da sam zaboravio broj avenije, ulice, pa i naziv hotela. Možda zbog jet laga, uzbuđenja, umora, par votki i previše kafe? Ne znam, ali nisam brinuo, vjerovao sam da ću se sjetiti tokom večeri. Stao sam ispred jedne pepeljare na trotoaru, zapalio cigaretu da bih razmislio, okrenuo se i vidio da se nalazim baš ispred hotela u kojem sam odsjeo.
Sergej Dovlatov je New York uporedio sa brodom napunjenim milionima putnika, gradom toliko raznolikim da svaki došljak pomisli da u njemu može pronaći kutak za sebe. Odatle, pisao je, čovjek može pobjeći samo na mjesec. Meni u New Yorku niti u jednom momentu nije bilo neugodno. Ništa me nije plašilo u tom gradu, niti sam se u njemu osjećao kao stranac.
Kući sam donio samo otvarač za flaše u obliku “Les Paula” i moju fotografiju ulaza u podzemnu željeznicu, koji izgleda baš kao onaj sa omota albuma “Loaded” grupe Velvet Underground. Donio sam i ovu mutnu, nepouzdanu uspomenu. Življe sjećanje na New York daje mi moja stara “Jugoton” ploča.
***
SJENE
(23. decembar)
Haris mi je poklonio zbirku Adama Zagajewskog “Pravi život”, u prijevodu Đurđice Čilić.
Već u prvom, površnom čitanju, nekoliko puta se vraćam pjesmi “U Drohobiču”, dotiče nešto što još uvijek samo naslućujem ali mi je jako važno.
Ali ima malih gradova
u kojima su sjene
zbiljskije
od stvari
Tamo također
dolazi noć
Stare kuće
spokojno čekaju
Potom je mrak
Pogledaj
kako je ugodno
***
NESANICA
(12. januar)
Nesanica.
U tri sata fotografisao sam brdo sa kuhinjskog prozora.
Ujutro, posmatram fotografiju. Snijeg i mjesečina obojili su je u plavu boju, pa sve izgleda neobično, kao da taj prizor prvi put vidim. Ali, slutim da nije samo plavetnilo uzrok. Posmatram fotografiju, uporno tražim još nešto i tek tada uočim - previše prozora je osvijetljeno.
Grad je bdio nad nečim.
*
„Svoj dnevnik je Selvedin Avdić pisao godinu dana, od marta do marta. Knjiga doslovno ima početak i kraj. Naime, naslov prve dnevničke zabilješke je Početak, napisana je 1. marta na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a posljednji zapis zove se Kraj i u njemu je opisana smrt oca. U taj okvir su stali događaji, sjećanja, komentari, skice za priče, brzi portreti ljudi koji su obilježili Avdićevu prošlost. U selekciji dnevnih događaja, pisac često bira one slike u kojima se manifestira neki gubitak, neki mali smak ovog svijeta zaustavljenog u – često ratnoj – prošlosti iz koje ne uspijeva pronaći izlaz. U egzemplarnom fragmentu knjige, Avdić govori o čovjeku koji je iskopao rupu duboku 4,5 metra, u nju doslovno sahranio ostake svoje kuće srušene u ratu, na humci je postavio nadgrobnu ploču, a onu tablicu s brojem kuće ponio sa sobom u Švedsku kao uspomenu. U isto vrijeme, sve što je u dnevniku napisano vodi ka završnom fragmentu, velikom ličnom gubitku. Ova knjiga iznimne ljepote posveta je ocu, elegija o gradu i o našem svijetu u iščezavanju.“ - Semezdin Mehmedinović
__________________________________________________________
SELVEDIN AVDIĆ rođen je 1969. godine u Zenici. Do sada je objavio zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, knjigu reportaža Zemlja, roman Sedam strahova, turistički vodič Jajca, a priredio je i knjigu o zeničkom zatvoru Kazniona. Objavljivao je priče u književnim časopisima, a neke su štampane u par antologija i zbornika.
SJEĆANJE NA SEBE
Nekad bih u ovim trenucima nervozno palila jednu za drugom
dok ti objašnjavam kako ne podnosim samu sebe
i činjenicu da se ne mogu svađati, a da se ne rasplačem.
Poseban nemir i dalje osjećam u jesenje večeri
– miris pečenih kestena ili kasni cvat jasmina
uvijek me podsjete na tugu odlaska od kuće,
čak i onda kada imam koga držati za ruku.
Izvor nesreće i kaosa oduvijek pronalazim u djetinjstvu.
Danas tješim tuđu djecu, govoreći im da
samo moraju pronaći snage da izdrže,
da će proći i da ljudi poslije budu blagi.
Osnovne su škole najokrutnija mjesta
gdje utjeha svrati od nikada do rijetko.
Većinu mi dana to mjesto djeluje krhko poput stakla,
a ponekad mislim da sam od stakla i sama
razbit će me tuga tuđih očiju.
***
NOĆU NAŠA TIJELA PLETU GNIJEZDA SNOVIMA
Od svitanja do sumraka brojim preskoke srca
oko tebe hodam na prstima,
decibeli krivoga tona odbijaju se od zidova
i nastanjuju u mene – tu će titrati još dugo.
Slušam kako ti riječi krckaju pod zubima,
glava mi postaje Pandorina kutija,
noću je umatam u ukrasni papir strepnje.
U meni se postrojava streljački vod pitanja
na koja ne postoji točan odgovor – svaki će me dotući.
Dok ležiš pored mene s rukom na mom bedru,
u memoriji svijeta nastojim sačuvati
tvoje pokušaje da budeš bolja osoba
svakoga jutra iznova
bez obzira na to što si do večeri
već jednako loš kao jučer.
***
MORA MALO BOLJETI, LJUBAVI
Pišem ti po leđima
ja sam koža izgorjela od sunca
svaki grub dodir ostavlja
permanentan trag u pretkomori srca
Ne stvaramo uspomene
one odbijaju ostati
ne postoje naše fotografije
memoriju sjećanja praznim
prvog jutra bez tebe
Ti si rahlo tlo pod mojim nogama
nikad ne znam kada ćeš nestati
ti si zrak s vrha planine
koji struže mi po plućima
udah – nosiš me na leđima
izdah – brišem suze, ne lovim ti korak
udah – naši su prsti isprepleteni na suncu
izdah – uz psovke lupaš vratima.
Udah?
_____________________________________________________________
INES MEŠTRIĆ rođena je 1996. godine u Bjelovaru. Diplomirala je kroatistiku i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija ostaje u Zagrebu gdje trenutno radi kao nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti u osnovnoj školi te kao lektorica u izdavačkoj kući.
Pisanje doživljava kao lijek; bijeg od sebe i sebi istovremeno. Piše od osnovne škole, a u posljednje se vrijeme odvažuje pisati javnije. Pjesme su joj objavljene na književnim portalima Booke.hr, Anna Lit te Poezija Online. Sudjelovala je na književnoj radionici Servis za pjesmu, a pohađala je i književne radionice Ivane Bodrožić i Ognjenke Lakićević. U veljači 2022. sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u zagrebačkoj Booksi.
Ako ga ubijete, niko neće odgovarati!
***
Kako ćemo tek tako, usput, ubiti čovjeka nismo mnogo zapitkivali komandanta. Više smo negodovali što nemamo odmora. Taj dan smo stigli s prve linije prema Donjem Vakufu, krštenom u Srbobran. Odmor se pretvorio u pripravnost za novi rat. Herceg-Bosna je obilježila naš grad kao svoj teritorij. Blokirani smo sa svih strana. Oni imaju svega, mi ničega. Kutija cigareta je 20 maraka, litar ulja 30, vreća brašna 100. Mi smo pretis lonac.
Imamo tri sata da navratimo do kuće. Do mraka moramo biti u selu Arnauti. Kući nismo otišli. U nekoliko kafana u gradu i jednoj drumskoj, raspitali smo se o Hasanu. Na početku rata je bio u specijalnom odredu. Nakon prve uspješne akcije dezertirao, bez objašnjenja. Odmetnuo se, zaratio sa svima u selu i svijetu. Dobio nadimak hajduk Hasan. Sumnja se da je ubio i opljačkao neke Srbe i jednog Hrvata u okolnim selima. Vojna policija je tri puta pokušala da ga uhapsi, ili ubije. Jednom im je izrešetao auto, drugi put ranio policajca.
***
Ispod sela, na proplanku je spomenik civilima srpskog življa pobijenog od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu. Gospina trava i šipurak izrasli su iz grobnice. Imena žrtava su izblijedjela do nečitljivosti.
***
U selo smo stigli predvečer. Oko seoskog trga, zapuštenog harmana, u zelenilu i beharu strši desetak kuća, starih, opkoljenih štalama i šupama. U praznu kuću, čija su čeljad izumrla, smješten je naš vod. Ima podrum i iznad tri sobe. Logistika je donijela spužve, poredala ih po podu u dvije sobe. U trećoj je peć napravljena od automobilskih felgi, kredenac i sto sa štokrlama. Iza kuće je poljski zahod sa srcolikim prorezom na vratima. Na ivicama srca, razmazani prstima, okorjeli tragovi govana.
Kroz prozor vidimo Hasanovu kuću, prizemno ognjište. Ispred ulaznih vrata izdužen je trijem, ograđen medenim mušepcima. Šarena ponjava je prostrta pred ulaznim vratima. Dva prozora kao dva kockasta oka su s lijeve i desne strane trijema. Zelena farba na njima je ispucana, nakostriješena. U selu tišina. Sve zamrlo. Nema užurbanih seljana koji hitaju za poslovima, niti stoke s pašnjaka. Iza zavjesa se pomjeraju tamne siluete.
Načičkani oko peći pijemo brlju i mezimo kuhani krompir. Vatra bukti. Po felgama se širi džehenem. U ponoć, zaduženi osmatrač Hasanove kuće, utrča u sobu.
- Izašo iz kuće!
- Gdje je!?
- Ode prema planini!
Neki na prozore, neki istrče napolje. Hasanu ni traga, ni glasa. Progutao ga planinski mrak. Dogovorimo se da trojica stražare oko kuće.
***
Ujutro stražari kažu da se kući vratio u zoru. U osam nam dovukoše doručak. Semir pita jesmo li ga ubili. Na njega je pucao hajduk Hasan. Doručkujemo ispred kuće, na proljetnoj travi.
Komšija Milan, starac sa širokim brkovima, jedini Srbin u selu, donio nam kafu. U strahu, čovjek je darežljiviji. Pitali smo ga za Hasana. Mota škiju i priča. Prije tri mjeseca su tri vojnika sa šahovnicama na ramenima došla s kamionom i počeli tovariti Milanove ovce. Dvanaest ih natovarili. Preko harmana nose janje, muško od jedne godine. Puške im na ramenima. Preko rosne trave Hasan s puškom obješenoj u jednoj ruci, bos, dođe na sred haramana i stade ispred njih.
- Šta to radite? – pita držeći pušku raširenih nogu poput Vajat Erpa. Trojica vojnika stanu, spuste janje na zemlju, jedan ga pridržava da ne pobjegne. Janje bleji, trza se.
- Šta te boli kurac!
Hasan povuče posljednji dim, odbaci čik cigarete u stranu. Polako ispušta dim.
- Znaš li ti da je ovo moj komšija?
Trojica se raširiše, puške im se klate ispod pazuha, spuštaju ruke na njih, umiruju ih.
- Jebe nam se i za tebe i tvog komšiju!
- Istovaraj! – vikne Hasan pogleda ukočenog ka govorniku. On pokuša da skine pušku s ramena, Hasan mu saspe rafal pred noge. Janje se trgnu i pobježe u bašču. Vojnici se pokunje, istovare dvanaest ovaca.
- Neće ostat na ovome, harošćiću! – kroz prozor kamiona dovikne vojnik. Drugi pritišće gas.
Milan uvrće brkove, dlakaste rogove, odsutan od ljudi i od Boga.
- Tako vam je to bilo, krsne mi slave! – veli Milan i zašuti. Gleda izblijedjelim očima u žižak cigarete. Zabada ga u travu, žižak umire. S crnih planina iz pravca Kupresa vojnici iz Srbobrana ispaljuju granate, nasumice. Znali su oni tako ponekad ćeifiti kad koju popiju. Detonacije u gradu protresaju Milanovu utrobu. Na licu mu bubre bore. Pri svakoj eksploziji u gradu se zalede. Sin mu je u Armiji, i njega gađaju iz Srbobrana, što znaju i bore pa se lakše tope.
- Vrijeme nije ništa izliječilo! – stisnutog grla izgovori Milan. Ustane i odlazi prema svojoj kući, svome ognjištu. Svaki korak, decenija života.
Ispred druge kuće pojavi se starica glave umotane u šamiju. Hoda kao pingvin.
- Hiš, šejtanu, nalet te bilo! – maše rukama prema jednookom horozu. Krila frenetično lepetaju, ali horoz ne poleti. Provuče se ispod šiljaka. Ispravlja se i ponosno uzdiže glavu. Koraća preko harmana isturenih grudi. Na sred harmana stane, osvrne se oko sebe, izduži vrat prema nebesima i ponosno kukurikne.
Domalo, iz Hasanove kuće izađe žena od nekih trideset godina. Nemoguće je da prvo ne primijetite njezine sise, bijele i mekane poput egipatskog pamuka. Otresa ponjavu. Namješta sto i stolicu na trijemu.
- Znam je, bila kuharica u Armiji! Davala ju je vojsci ko obrok – reče Ruhko očiju zarobljenih bujnim grudima.
Na pragu se pojavi Hasan. Stasit čovjek u četrdesetim godinama, širokih ramena i koščatog tijela. Lice mu obraslo crnom bradom. Kosa tamna, čekinjasta. U maskirnim hlačama i košulji. Rukavi su mu zavrnuti do laktova. Bos. Žena iznese džezvu i findžan. Sipa mu i šećeri. On pripaljuje cigaretu.
Jednooki horoz poskakuje oko stola. Hasan mu baca kocku šećera. Horoz kljuca.
Doručkujemo i zagledamo puške pored sebe. Niko ništa ne govori. Krišom gledamo Hasana, sise smo zaboravili. Išaretom se dogovaramo šta da radimo. Ne možemo tek tako zapucati, nenaoružan je, a i žena je tu.
Rukho otkine cvijet tratinčice, kida bijele latice i gata naglas:
- Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me, voli me, ne voli me...
Hasan ispod oka proviri prema Ruhki, razvuče tanki osmijeh.
Sprečo ustane, na harmanu nogom povuče crtu po zemlji. Stane ispred nje i skoči prema Hasanu.
- Hajde da vas vidim!
Skačemo prema Hasanu. On srče kafu, odbija dimove. Svi se izredamo po dva skoka. Hasan ustane. Ide prema nama, bos. Neugodno nam da uzmemo puške. Zatečeni, stojimo ukočeni i očima kulatamo jedni prema drugima pa prema Hasanu. Njegov pogled kljuca naša tijela, puške na travi. Hoda uspravno, raširenih ruku i nogu, poput Minotaura. Njegovo tijelo nikom ne vjeruje. Pa čak ni svojoj glavi.
Stane na crtu, savije koljena, žile mu nabreknu, pomodre. Skoči. Sve nas preskoči za dva pedlja.
- Jebem vam mladost! – reče i nasmija se. Širok osmijeh provjetri sparinu.
Sprečo se skine bos, skoči. Ni blizu. Hasan uzme kamen. Namjesti se uz crtu i baci ga, tek tako.
- Hajde, junaci!
Bacimo svi po dva puta. Dvojica prebacimo Hasana. On ponovo uze kamen, prebaci ga metar.
- Jebem vam mladost!
Ale nosi litar brlje.
- Haj živio, ljudino! Svaka ti čast!
Hasan ga odmjerava. Nemirne oči skaču s flaše na Alina poluotvorena usta. Uzme flašu, otpije najmanje dec.
- Živio, junačino!
Rukavom obriše usta. Dodaje flašu dalje. Pijemo stojećki poredani u krug kao da smo se uhvatili u kolo.
Viverica, vižlast i rastegljiv poput gume od dimija, ode do štale, uze kolac za nošenje naviljaka sijena. Dođe do čelične sajle razvučene između štale i kuće, štrika za veš. Odmjerava visinu, jedan pedalj iznad glave mu sajla. Zagleda kolac, oslanja se na njega. Priđe nam.
- E, ljudino, da te vidim!
Viverica se zatrča s kocem, upre ga u zemlju i izvije se iznad sajle. Ispusti kolac, doskoči na drugu stranu ne dodirujući sajlu.
- Ne zovu njega džaba Viverica! – dobaci Pidun.
Hasan uzme kolac, oslanja se na njega, podiže ga u vis kao Sergej Bubka. Spusti ga na travu. Zavrće nogavice i rukave.
- Jebem te žgoljava! Poješću i sajlu i kolac ako ne preskočim!
Isprovocirana zvijer u njemu se budi. Sajlu posmatra kao gladni vuk janje. Niz usta mu pljuvačka curi. Rukama stišće kolac. Izdiže se na nožne prste, uvija koljena. Savija se kao da će trčati četvoronoške.
- I hoćeš kako si uzeo kolac! Nije ti to ćuskija! Okreni ruke! – upozorava ga Viverica.
Hasan ne okreće ruke. Odmjerava korake. Trči s kocem kao da koplje drži u rukama, zabije ga u zemlju, ali na stranu, izvije se više na bok nego u visinu. Noge istegne iznad, ali stomak mu nalegnu na sajlu. Preko stomaka, grudi, sajla struže. Dugmad frcaju s košulje. Vibrirajući čelik mu potkači bradu, zabrazda po ustima i nosu. Sajla mu istrgnu kolac iz ruku. Tijelo, koje nikom ne vjeruje, strovali se na drugu stranu. Ranjena krakata zvijer skoči na noge, oči mu krvave. Glava, kao u opkoljene žrtve, mahnito zvrnda okolo, vreba neprijatelja. Ruke i noge mu se izdužuju. Ne trepćemo, niti puštamo glasa. Iz usta i nosa Hasanu kapa krv. Pogled mu se smiruje, odmjerava nas jednog po jednog, brzim pokretima glave. Njegovi udovi se uvlače u njega. Na licu mu popusti grč. Tijelo mu se raskravi. Rukom opipa krvavi nos. Zagleda krv na svojoj ruci, pa Vivericu.
- Jeba me žgoljo!
Uzima flašu rakije, zalijeva rane, pije. Smijemo se zajedno s Hasanom. Smijemo i pijemo. Flaša kruži. Kolo je sve veselije. Hasan pogleda prema kući. Iz usta mu još uvijek kapa krv. Briše je razdrljenom košuljom. Ruhko mu donio zavoj, neće.
- Mlada! Mladaaa! – viče i ispljuvava krv.
Iz kuće izađe žena.
- Ponesi nam onog sira.
Uskoro mlada donese ovčiji sir, bijel kao i njezine sise. Hasan se smješka. Vidi da svi blejimo prema siru. Flaša brlje je već pri kraju.
- Donesi nam i litar rakije.
Pred mrak naložimo vatru na harmanu. Pijemo i mezimo. I komšija Milan nam donese litar šljivovice i suhog sira. Hasan sve komotniji, a i mi. Jednooki horoz mu igra oko nogu, on mu baca sira.
- U selu poštujem samo ovog horoza! To ti je čistokrvni Bosanski pjevač. Kažu da u Sarajevu ima stećak na kojem je oslikan. Pogledaj ga, nikad glavu ne saginje i ne savija perje. U jednom dvoboju mu oko curi, ali on ne odustaje. S jednim okom je rastrgao krvnika.
U toku dana smo dvojicu zadužili da ne smiju piti. U ponoć smo se uz grlat smijeh rastali od Hasana. Dvojica trijeznih su ga kriomice pratili. Ušao je u kuću, ugasio svijeću. Tišina je trajala petnaestak minuta. Škripa vrata budi uspavanu noć. Hasan izlazi ispred kuće. Trijezan. U mraku mu samo oči svijetle. U ruci drži kalašnjikov. Na njemu jurišni prsluk s devet rezervnih okvira, bombe na opasaču. Na leđima zolja. Oko glave mu stegnuta izviđačka marama s petokrakom. Naša dva suborca ga drže na nišanu. On zagazi u mrak, prema planinskoj šumi.
***
Sljedećeg jutra Hasan ispred kuće pije kafu na slamku. Rana na ustima mu nabubrila, prlji ga vrućina kafe. Mi doručkujemo na harmanu.
- Jebali ste ga! – viče mlada.
U podne Hasan zakolje janje. Natakne ga na kolac i postavi na drvene račve. Oko janjeta, jednooki horoz poskakuje, lepeta krilima, kukuriče. Mlada postavlja sto, rakiju, sir. Komšije brzim korakom i oborene glave obavljaju neophodne poslove oko kuća. Iz komande bataljona nam javili da će nam jebat mater što pijemo s Hasanom.
Pred mrak, razuzdani rakijom i janjetinom, zapjevamo s Hasanom. Do u gluho doba mezimo i pijemo. Rugamo se komšijama, komandi i zvijezdama. Smijemo se Hasanovim ludorijama iz djetinjstva. O ludorijama u ratu nismo pričali. U ponoć, Ale i Tale, naša dvojica, u pripitom stanju se tuku pored vatre. Hasan ih rastavlja, miri. Mi navijamo kao da se tuku dva horoza.
Kao i prethodne noći, Hasan oko jedan iza ponoći pripit uđe u kuću. Nakon pola sata izlazi trijezan. U punoj ratnoj opremi odlazi u šumu.
***
Za ručak narednog dana, mlada nam napravi sač. Iz sela, komšije se žalile komandi na naše opijanje s Hasanom. Kurir donio poruku. Komandant nam prijeti zatvorom. Jedemo krompir i teletinu, gledamo sise i pijemo Hasanovu šljivovicu. Poslije ručka, nas šestoricu koji smo s njim provodili najviše vremena, Hasan izdvoji i pozva da idemo na livadu iznad sela.
- Vi ste odabrani, vatreni momci, spremni na sve. Niste vi od blata i kaljuže. Nije vaše da se klanjate slabićima, lopovima. Da nasjedate na naivne parole. Ovako ćemo! Ja ću biti komandir našeg specijalnog odreda. Vi moja vojska. Niko nas pobijediti ne može! Za tri dana možemo upasti u ono hrvatsko selo. Na brzinu pobit i protjerat živalj! Nema tu stotinjak jada i kukavica. A ono što oslobodimo je naše. Stoku, traktore, televizore i sve što vrijedi dovući ćemo vamo, iznad sela. Bratski podijelit, svakom isto. Ja neću biti kao moj bivši komandir koji je samo sebi grabio.
Mi bez daha. Gledam njegovu pušku. Jeza me hvata. Njegovi prsti nervozno dobuju po metalnom obaraču. Namještam se da mi je puška bliže ruci. Zvijer u Hasanu osjeća nemir, meškolji se. Iznenada se nasmije, ne od srca.
- Kako hoćete, šejtan je svakako već u vama. Dok insan obuče uniformu i uzme pušku, čovjek u njemu crkne! Nikom nema spasa! Ni meni, ni vama! Zato, kad je već tako, bolje vam je da ste svoji, nego tuđi, ničiji. Ginut ćete i ubijat nizašto! A ovako, sa mnom, bićete gospoda barem na ovom svijetu!
Zatečeni, ništa ne odgovaramo. Povjetarac kruni maslačak i behar. U daljini, prema gradu, odjekuju eksplozije granata. Oni iz Srbobrana su opet koju popili.
- Znam ja da ćete vi biti moja vojska, čekat ću! Jer ja znam ono što vi ne znate!
Ustane i uputi se niz livadu, puška mu obješena u jednoj ruci. Ruhko podigne pušku prema njemu, nišani.
- Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me...
Hasan kukurikne.
- Kukurikuuu!
Ruhko spusti pušku. Legne na leđa, otkine dugu slamku, stavi je u usta poput seoskog šanera.
Kad je počeo mrak da se zavlači oko kuća, Hasan nam donese litar rakije i tanjir sira. Dao Azemu kad se vraćao iz poljskog zahoda. Nije htio ući u našu kuću. Tu noć nismo pili. U njegovoj kući je žmirkala svijeća. U komšijskim mrak. Igrali smo pokera u cigare. U ponoć je ugasio svijeću, za pola sata izašao iz kuće i otišao u šumu na konak.
***
U zoru narednog dana, brektanje kamiona nas probudilo. Prebačeni smo na ratište prema Srbobranu. Očekuje se napad. Čekali smo pet dana, napad se nije desio. Konačno smo dobili odmor, dva dana. Kad smo se vratili s linije, roditelji su nam rekli da je dolazio neki Hasan prije tri dana. Tražio svoju vojsku. Hvalio nas je više nego naše majke.
A Šporet nam je ispričao o događaju u Hasanovom selu. Prije dva dana Hasan je sam na harmanu pio i pjevao. Hvalio se kako ima svoj specijalni odred. Jednooki horoz se šepurio oko njega, kukurikao. U sumrak, dozivao je komšije na rakiju. Rafalo na zvijezde. Prijetio im da će im sve kuće zapaliti ako ne popiju jednu s njim. Mlada je pokušala da ga uvede u kuću.
- Mrš u kuću, kurvo!
Iza zidova kuća i štala, tri puške su zapucale po njemu. Prvi metak je ispaljen iz snajpera kroz srcoliki otvor zamazan govnima. Sa zadnje strane zahoda je bila razapeta vojnička deka ispod koje se uvukao snajperista. Zvijer u njemu je zaspala na trenutak. Horoz mu je iz dlana kljucao kocku šećera kad mu je snajperista probušio oko. Krvavo tijelo ležalo je na seoskom harmanu. Selo pusto. Ni zavjese više ne drhte. Jednooki horoz lepeta krilima, kukuriče.
***
Ubili su ga, niko nije odgovarao. Milan mu opremio dženazu.
***
Uskoro je počeo novi rat. Ubijamo se na ulicama, trgovima, oko svake kuće i štale. Nas šestorica odabranih, po zadatku češljamo jedno hrvatsko naselje. Iza nas tutnji vojska, provaljuje, razbija. Po obavljenom zadatku, vratimo se do jedne bogate kuće. Vrata su otvorena, uđemo bez kucanja. U dnevnom boravku šank i šankerske stolice. Nađemo litar viskija i šteku Marlbora.
Sjedimo za šankom, šutimo, pijemo i pušimo. Kroz prozor vidimo ratnike kako nose motorke, televizore, fotelje...
Svađaju se, potežu puške jedni na druge zbog traktora.
Na šanku plišani horoz, ne kukuriče.
- iz zbirke kratkih proza "ČETIRI PAROLE I DVA LJUBAVNA STIHA", Planjax komerc, 2022; nagrada Fondacije za izdavaštvo Sarajevo 2021. -
____________________________________________________________
VAHID DURAKOVIĆ rođen je 1971. godine u Bugojnu. Na FPN Sarajevo je na Odsjeku sociologije diplomirao 2000. godine a zvanje magistar dramaturgije je stekao 2018. godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Dobitnik je značajnih priznanja i nagrada za radio-drame, drame, filmske scenarije i kratke priče. Kao direktor KSC Bugojno ja obnovio Susrete pozorišta lutaka BiH, Bijenala jugoslovenskog lutkarstva pod nazivom Bugojansko lutkarsko bijenale, Bugojansko likovno bijenale, Festival FEDRA, pokrenuo konkurs za kratku priču „Bugojanska vaza“ te kao uspješan menadžer u kulturi 2014. godine dobio priznanje „Safet Ćišić“ i World Wigwam Organization za doprinos razvoju likovnih, muzičkih i scenskih umjetnosti u BiH 2017. godine.
čovjek-časopis 