Moj mali prijatelj prepričava film od sinoć: stoka nikako da se skloni brod odlazi niz reku vetar joj je smaknuo šešir dan je kao stvoren za poljupce
STOLICA
Nešto što ostaviš iza sebe kao biser u zapuštenom vrtu Podseti te da je vreme otići po stolicu staviti je tamo u taj vrt Onda prestati sa osluškivanjem gledanjem Odsanjati truljenje
NEKOLIKO USPEŠNIH DANA
On je nekad gradio mostove. Ona ga je pratila do drugih obala. Sa prozora sobe koja gleda na njihovo dvorište posmatram ih. Dok zaliva ruže ispred ulaznih vrata, luk njegovog pogleda neprestano je grli. U akustici vremena koje se polako ruši neke građevine odolevaju. Nekoliko uspešnih dana je iza mene. Pomislih, kako je uspeh koračati preko ove sobe – ne osvrtati se.
MLEKO JE VEĆ UNETO
Nekoliko dugih sati pošto sam se probudio, mislio sad da je jutro. Skuvao sam kafu, tumarao ispred vrata tražeći bocu sa mlekom, čekao da se probudiš kako bi doručkovali zajedno. Prepodnevna pijanstva, sjajna su. Vreme kao da je pokušao nešto da mi došapne.
SKLAD
Pušimo travu dok kroz otvorena vrata dopire štektanje mašine njegove majke: „dobijam novu košulju, kažem ti da upravo sada dobijam novu košulju”. „Mislim da znam šta hoćeš da kažeš”. „Gotovo je, trebalo bi da je probaš zbog eventualnih korekcija”. Na ramenu desnog rukava primećujem parče konca koje štrči. Razmišljam o sudbini jednog takvog trenutka koji remeti sklad očigledne sreće.
***
pre nekoliko godina da budem precizniji ne znam kad dok je bolnica bila još ona stara odmarao sam živce na trećem spratu velelepnog zdanja i pisao jedno pismo
***
tri druga sede sto je postavljen njihovim ćutanjem
tri druga stoje zemlja pod nogama sluti nemir
tri druga lete zemlja gde stajahu nasmeja se nebu
DA NE BEŠE TEBE
Posmatram te sve ove godine kako šiješ kako tvoje velike makaze neumorno rade
Razmišljam o sebi od pre nekog vremena dok još nisam mislio u krpama
PRSTI
u sobi smo i baviš se krpama toliko toga imaš da zašiješ najednom se pomalja tvoje koleno makaze seckaju moje misli
***
Zgrada ludnice je srušena
Vetar sada slobodno duva
***
Kopajući po mislima podižem spomenik jednoj besmislici
***
stigavši u zatvor napravio sam jedan nesmotren pokret zadnjicom
***
rastojanje između velike gladne ribe i čoveka koji hladnokrvno sakuplja jestive školjke je sve kraće
IZNENADNI GOSTI ZA MOJOM TRPEZOM
naglo ustajem smejem se i sedam
uplićem pod stolom
rasplinutim nogama pričam gostima
vadim reč: i po njima pucam
MRTVA PRIRODA
kupili su mi sto i tri stolice
ostavši nasamo sa stvarima seo sam
i prestao da dišem
***
verovanje da se nešto može promeniti tone u predgrađu
MALA SMRT
Dogodilo Se Da Sam U Snu Zadremao
***
tvoj kaput je tu iako si umro kao da te čeka
_____________________________________________
MIODRAG JAKOVLJEVIĆ (Gornji Milanovac, 1962 — Gornji Milanovac, 1992) bio je srpski pesnik. Rođen je u Gornjem Milanovcu, gde je završio osnovnu i srednju školu. Pesništvom se počeo baviti rano i, iako njegov opus nije obiman, njegova zbirka pesama “Svaki put dođe veče” smatra se vrlo značajnom – Slobodan Tišma ju je naveo kao „neuporedivu“, među 30 stvari koje su mu značajne. Družio se sa članovima grupe Bjesovi, a posvećena mu je jedna od njihovih najčuvenijih pesama Avioni pevaju, sa drugog albuma. Umro je na svoj trideseti rođendan.
– izbor iz poezije Miodraga Jakovljevića za “čovjek-časopis” priredila DANIJELA REPMAN
Ilustracija iz zbirke M. Jakovljević “Hladna platna”; autor ilustracije Dragan Marinković
✵ u mojoj biografiji ništa se ne može usporediti s onim kako je tvoj dolazak promijenio raspored atoma kao što tijelo uronjeno u tekućinu gubi prividno od svoje težine dok me gledaš ja već dijelom ne postojim ulje visokog faktora ne razmazujem interes za ruski roman fingiram na površini kože sušim morsku sol nauljenim zrelim bedrom klizi mi kap tvoje slobode ruke svrhu nemaju jer te ne dodiruju kralježnica kolonija estrogenskih mrava tebi migriraju riječi ortopedska pomagala od učinka odustaju i već naše zajedničko podrijetlo volim tvoju težinu na sebi prizivam vitalne organe ti doniram usamljenosti se budućih bojim želim ostati propuh uhvaćen u zastor te konkretne muškosti s tetovažom tvog glasa materi odlazim
✵ valja sad otopiti tri sljedeća zimska mjeseca grad s parkom u središtu spavačima na klupama preseliti za jednu zemljopisnu širinu južnije valja se naseliti tvojim mirisima umjesto cimetom pomesti trulo jesensko lišće s okućnice objesiti rijeđe i providnije zavjese udahnuti malo zimske svježine u smrtne ishode kojima sam se u zadnje vrijeme predala valja spasiti ovu pjesmu zagrliti prijatelje razumijevanjem presaditi samoće u šire i šarenije lončanice valja provjetriti rezignaciju djeci skuhati ručak stazom već uraslom u inje i čičak prošetati mrtvog kratkodlakog psića valja se uhvati za ručku unutarnjeg oprosta navečer zaboraviti nataložene slojeve osloboditi se tereta odjeće ne pokriti se tvojim dlanovima valja ne leći kraj tebe tek ustvrditi kako je za jednog skeptika ipak logična ta sumnja u postojanje svega pa i bezuvjetne ljubavi i skepticizma samo ne nikad u dvoje ljudi koji se privlače nepremostivim suprotnostima
✵ ja još mogu sanjati obične ljudske stvari Dawid Bowie i ja se volimo tajno svjelost zvijezda ugašenih milijunima godina još putuje prema Zemlji sanjam kako mi prilaziš u ruci ti cijelo jedno ljeto kupamo ga u uvali ja još mogu s tobom u ušnoj resici stajati na početku plaže tamo gdje sam davno naučila plivati preko mene da prelazi gluho doba noći volume svijeta da je utišan na maximalno da mi dišeš za privjesak i lančić tektonski nabrana stijena nad nama da stražari pučina da je nauljena krvna plazma svjetlost s pramaca barke da se lomi na površini sretnim spletom loših okolnosti spašena moja ramena postolje da su od kože i kosti za tvoju ruku laku noćnu pticu što je upravo sletjela ja još mogu sanjati obične ljudske stvari topli lahor u razmaku nečijeg palca i kažiprsta da me miluje u gluho doba noći i kad na predstavu za dvoje zavjesa se spusti ostaje mi David Bowie da me tajno voli
✵ jer je moj otac zaboravio da je u prijašnjem životu jednom imao tri kćeri i šestero unučadi prije svoje smrti u domu za starije i nemoćne moj otac nije žalio skoro ni za čim nije žalio za propuštenim očinskim nježnostima priredbama, recitacijama ili kuglicama sladoleda od pistacia što nam ih nije zaradio i što ih mi nismo pojele
ostavljen domu za starije i nemoćne stisnut u sobu u kojoj se već toliko puta napušteno i pitomo umiralo svojoj mlađoj sestri za posljednjeg posjeta moj otac spominjao je samo to kajanje što će izvjesno skoro umrijeti osušenog korijena otpalog prezimena ko ustrulo drvo bez nove grane i lista i unuka
moj umirući otac žalio je što je potrošio zalihu svih svojih proljeća ponedjeljaka i utoraka uopće svih božjih dana i darova a nije dočekao smisao muškarčevog života nije doživio da mu jedini sin u ruke položi novog sina
i tko zna da nije zaboravio na svoje dvije tada još žive kćeri da je nekad pomilovao barem jednog od svoja četiri tada već razlistana unuka moj otac možda ne bi umirao sam i ostavljen predgrađu u domu za starije i nemoćne u sobi s prozorom okrenutom prema maglama skučen u utrobi ništavila svog prezimena
✵ “Tijelo nepoznate žene pronađeno u koritu rijeke Save, očevid u tijeku”
s jeseni vodostaje naših rijeka podignu tijela mrtvih žena jer je vojska iza ponoći nestalih kćeri koje su jednom sigurno bile i nečiji neprežaljeni sinovi tražeći olakšanje i predah proljetos skočilo s naših čeličnih mostova u naše granične rijeke a one su se već nagledale nježnih leševa
kroz tri godišnja doba nestale nam kćeri plutaju nizvodno prema morima tokovima mirnih ravničarskih rijeka u vrtlogu virova viori se izblajhana kosa lamataju konačno opuštenim udovima razmeću se golim tijelima teško dosegnutom hladnom slobodom njihovo je svo to riječno prostranstvo ta raskoš tame u dubinama raduju se širini udaljenih obala
sve naše proljetos nestale kćeri ionako su rođene u kućama razočaranih očeva udavane za ženske zablude ponekad i nekoliko puta nikad ispunile sva muška očekivanja zato jednom odluče dugove prema sebi i svojoj djeci otpuste odu na čelične mostove radije postanu plutajuće mrtve prijateljice sluzavim riječnim ribama i ako ih jesen s obale ne ugleda odvoje se u mirne rukavce isprane i umorne kosti koje su se na suhom nabaštinile očaja postanu staništa divnim lopočima.
✵ nedjeljom naša mama kuha glazbu s radija mi spavamo skoro do podne susjede nas ogovaraju nedjeljom se kod nas uvijek kuha narodna glazba mi uvijek jako dugo spavamo kad dođu s mise susjede nas ogovaraju nedjeljom puno više nego radnim danom udanim susjedama smeta nemir što ga u njihove redove unosi naša mama to što je raspuštenica što naš stan ima dvoja vrata što su jedna potpuno neprozirna što nemamo snažnu mušku ruku da nas ošamari ne idemo na misu naš je stan misle susjede bezglava, grešna i raspuštena kuća sto posto ženska kuća s duplim vratima imamo samo maminog muškog prijatelja tako ja mislim sestra već zna da postoje riječi ljubavnik i ljubav ja još ne znam susjede se odmah dogovore, švaler pritom još i mlađi stan je u prizemlju jedna su vrata potpuno neprovidna nakon nekog vremena (stan, ne ljubavnika) zamijenimo za onaj na trećem katu pobjegnemo od znatiželje prvih susjeda mama dođe u ozbiljnije godine prijatelj/ljubavnik ipak nestane po putu ja uđem u pubertet sestra se prerano loše uda nedjeljom se sad kuha pileća juha
✵ Moj doprinos ženskom pitanju
ne mogu se sjetit koliko je točno neprijateljskih ofanziva al sve do jedne goloruka sam preživjela sretne djevojčice koje će kasnije biti nesretne žene nisam rađala računala sam u našim književnim krugovima već je dovoljno razočaranih a borbenih pjesnikinja za skučenu patrijarhalnu zemlju taj krug je već pretijesan sve feministkinje su već zauzete sobom izlaganjima na polupraznim tribinama portalima koje malo tko čita dalje od naslova pišu afirmativno stručnom terminologijom kako se podlijev oka ne smiju skrivati ispod kvalitetnog Loreal pudera fleke od krvi ispod svježe pofarbanih zidova malo što od toga dopre do prosjeka u zaseoke neke visoke stanove romska naselja sirotinjska predgrađa tišinu budućih žrtava…
jaka sam žena mene moj dragi barem nije tukao sretnica taj sam posao dragovoljno na sebe preuzela povremeno bih glavom isprobavala otpor naših zidova kažem naših iako je kuća i auto i vikendica na papiru njegova i riječi koje ne ostavljaju otiske nemam fotografiju da dokumentiram nemam puder da zakamufliram
…. dok sam se ja za ovu Zemlju borio ti se okolo jebala sad a te kurvo hranim moju djecu u prave muškarce nisi odgojila k tome vidi se, nisi normalna…
osim toga još jedna tužna kćer nikome nije potrebna kad pogledaš najnovija istraživanja toliko je na dodiplomskim studijima humanističkih znanosti titula sa ženskim imenima a nikad manje humanizma čak i ona koja je zadržala svoje prezime postane tajnica direktora asistentica profesora organizatorica božićnih domjenaka u slobodno vrijeme čita knjige o napretku ili dostižnoj slobodi često o samopomoći skoro svaka kćer u ovoj zemlji je samoozljeđena stoji iza predsjednika stoji iza župana stoji iza načelnika vodoinstalatera
obzirom da sam goloruka nadjačala brojčano moćnijeg neprijatelja koji se sastojao od jednog jedinog muškarca nemam kćer o čijoj bi se budućnosti brinula prekinula sam lanac verbalnog kurvanja smatram da sam najbolje pridonijela konačnom rješenju ženskog pitanja
✵ nekad su riječi stizale iz fundusa nepoznatog nijemog jezika ko uparene lastavice s juga poprimale značenje preseljavale u srednja uha tu uspostavljale ravnotežu nekad nije bilo nijednog dijela tijela koji nije dodirivalo drugo tijelo nekad se nije umiralo od čežnje nego ljubeći bestežinski i nečujno nekad je koža disala punim plućima reflektirajući tuđi smisao na svojoj površini hvatajući bljesak sreće u općoj prolaznosti dvije zvijezde padalice u antracitu sobe proširenih zjenica sijale su naše mačje oči vrebajući svoj noćni plijen koji je žudio da bude uhvaćen nekad se nije ljetovalo u ljetu nego unutar ljubavi nekad je svega bilo dovoljno možda čak i previše nekad uopće nije bilo ovako teško voljeti sebe istovremeno voljeći njega
✵ uzlud ti je meni čekati ja opako nikad ne dođem pa se činim stvorenom da sadim drvo s korijenom žudnje i da me netko da me ti uznemiren pod njegovom varljivom sjenom čekaš ovakvu kakva sad jesam nedovršenu i nedosegnutu spoticanje na mjestu srca lagani privjesak oko tvog vrata odreknuće i vjera koja ne obećava ne drži do ispunjenja ne drži zaista do ničega osim ti da ju čekaš beskrajno dugo i u nestrpljenju znajući kako sam prolazni noćni vjetar čelo neću ugnijezditi pod tvojim rebrom zasoliti te suzom neutaživa želja kojom žeđaš neće se napiti rose s mog bedra još ću te u ovim odmaklim godinama žednog i preko želje prevesti svejedno žudim da me čekaš svejedno ti govorim kako dolazim ožiljke ti neću posvijetliti niti ću palčevima strasti po tvojoj nadlaktici a nije da ne bih jednom tako htjela ipak me i bez obzira me molim te, čekaj ja sam kolonija benignih bakterija uzgajaj me na svojoj vlažnoj podlozi sve dok ne budem na tvom vidu mrena na tvom strpljenju plijesan pa provjetri našu sobu jastuke iznesi na zapad proljetos vrt zasadi žarko crvenim rajčicama jer ih možda i najviševolim pripremi ogrijev da grije našu nasukanu kuću u kojoj će zimovati sjena usamljena čovjeka možda će se dok me tako čekaš primit novi pelceri na tvojoj duši ili ćeš naprosto zarasti u bradu sve samim korovima ali ćeš imati taj preostali nasušni život i ženu koja ti govori kako ne možeš sad odustati od svega jer ako ne toliko beznadno i uzaludo i ako ne ti tko će biti taj koji još mene čeka
✵ sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati vrata terese širom otvorena oči ti sjaje kao kad vide suncu nudiš uvelu kožu ko zrelu smokvu da se podmladi toplinom duša ti je čista i provjetrena burom što je upravo poharala zavičaj pročešljala krošnju stare murve tvoju kosu zabacila na stranu lica ispod koje kriješ onaj ožiljak iako mi on ne oduvijek ne smeta sanjala sam kako me neopisivo jako ne čekaš iako ništa ne želiš toliko kao da ti priđem i kako prstima hodam po napuklini ti me uzimaš oko preostalog struka nije ti važna nikakva količina mojih propusta mahovina te cijelog zimus omekšala i obrasla ruka ti topla i nesebična sanjala sam kako tako stojimo u jednom svijetu koji ne mari za ljude poput nas tvoje komšinice ne vire iza rijetkih zavjesa nema zavisti njih koji su već toliko prošlo voljeli pa su zaboravili kakav okus na jezicima kakav miris u nosnicama donosi ljubav sanjala sam samo nas nema potresa ni djece zatrpane ruševinama nijednog psa tragača sanjala sam kako me voliš a toliko me ne trebaš tvoj nikad jak torzo pod olinjalim krznom ostarjelog čovjeka samoodrživa sigurnost beznađa sanjala sam zagrljaj koji ne traži pripadanje vrata prema terasi širom otvorena u kaminu već polako tinja cjepanica ariša sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati u tome sam dušo najlošija
✵ tvoj večernji glas preko golog ženskog tijela navuče jako staru majicu s izbijedjelom prednjicom na kojoj je nekad velikim slovima pisalo “Live Aid” doslovno
poslije tvoja nevidljiva ruka iznenada pogladi napola suhu kosu
✵ kako sad vratiti ono nasušno vrijeme kad smo prazni stajali u punini zauzeti samo rođenjem još neimenovanih osjećaja nismo slutili prolaznost naš kraj koji se već prikrada lopov na prstima paprati kad je tvoj tijelo bilo luk koji odapinje strijelu u nepoznato tkivo strasti kad si ubirao plodove nedozrelih badema kad sam jela mrvice nježnosti s tvog dlana kad si pio želju s mog potiljaka kad se stid pretvarao u med curio nizvodno niz bedra kad smo bili prisutni u trenutku bliskosti većem od Mount Everesta i već nismo postojali na karti budućeg svijeta
✵ negdje u meni krije se ili više kao da čuči u pomalo djetinjastoj igri skrivača jedna predivna ljubavna pjesma o djevojčici satkana ne od riječi, stihova i rima nego od predaje i pripadanja budna od sinoć spremna za rasplet i raspis pjesma čeka da ju oslobodim okova da netko odbroji do sto u zamasima od po pet, deset, petnaest i krene u konačni pohod
zato bih voljela da je netko od vas umjesto mene jutros širom otvorio prozore prema danu koji se ljudima upravo rađa pozivao me da pogledam u širinu preostalih obzora tamo gdje glavinja zalutala djevojčica moja, svačija i vaša pa da ju konačno stignem razbudim ritmom svojih preživjelih želja kucanjem srca u pravilnim razmacima neočekivanim poljupcima jekom nečijeg glasa progazimo zajedno slabo utabanim poljskim putevima rubom naselja kojemu ne pripadamo ona ni ja pritom joj ne dopustim kretanje u susret ždralovima koji upravo u niskom letu premještaju perje preko njiiva već zasijanih otpornim proljetnim strahovima moja djevojčica od jako sitnih beznađa rastavljena na raznobojne i rasparene dijelove nekad kao da izađe iz mene zbog mojih sebičnih nevoljenja pa nastojim svim silama prestići ju za nekoliko presudnih koraka podsjetiti ju da negdje postoji nježnost pjesmom koja bi u ovom presudnom trenutku mogla postati ljubavna
✵ kad ode posljednji muškarac našeg života na zgražavanje sredine mi samo ispraznimo ormare iznesemo svu preostalu kramu pustimo nakrivljene šupe da konačno prodišu predveče napravimo buktinju potpirujemo vatru kravatama, košuljama i odijelima napuklim vrtnim garniturama gumama starih bicikala ne rastjerujemo komarce nego nakupine sitnih pakosti koje su se tijekom godina nagomile na ošitima kao te nepotrebne muške stvari u plakarima i stražnjim dvorištima poslije negdje uberemo granu jorgovana vaza stoji na sredini stola nepomaknuta krevet se više ne poravnava jela nam nikada ne budu presoljena kupujemo stvari koje si ne možemo priuštiti jer ništa nije toliko skupo kao naša sloboda
_______________________________________________
SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode.
Od ‘90. do 2006. nisam bio u Beogradu a te posljednje zime se sjećam fotografskim pamćenjem dječaka od devet godina.
Ikone, ikone, ikone pa zastave, zastave, kokarde. I slike, puno njegovih i Vukovih slika i plakata.
I McDonaldsa u kojeg me vodio brat i Dinovog albuma ‘Kreativni nered’ kojeg smo kupili u PGP-u kao za mene. I Rambovog ’Hoćemo gusle‘ za njega.
I šablonskog grafita KUD Idijoti na svakoj autobusnoj stanici ka Novom Beogradu I toga koliko je grad bio ogroman. i postajao stran.
Tu je i slika koverte s logom SPS-a na dedinom stolu i depresivno gostovanje Hajduka kod Rada na kišnoj Banjici I Metropol koji je jedini izgledao golem i moderan s kojeg kod prozora da sam ga promatrao.
Da je bilo kao što nije pa da su splitski fanker i pulski pankeri bili jači. ’Ne bi nam glava, ne bi nam glava’…
*
Na podnevnom suncu sve osim hlada postaje nebitno i stvarnost se najbolje podnosi. Na lokalnom radiju devedesete ne prestaju, a vrijeme je zamrznuto kao ruševine konzervirane korovom.
Štela je opet na slobodi i skriva se tek od vreline Mostara. Velež je bizarno ispao, u polupraznom gradu veseli su tek turisti u tranzitu i ljudi pristigli iz dijaspore da održe iluziju.
Sinoć kasno, negdje poslije 3:30 Čovjek izlazi na balkon i očito priča s unukom u Americi Polako spelujući riječi o tome kako će je učit da pliva u Neretvi ispod Carinskog mosta. Ne razmisljajući o tome da unuka jedva poznaje i naš jezik, a kamoli Neretvu.
Na trafiku dolazi stariji čovjek i ne čekajući, pomalo sa strahom dobacuje marku na pult i grabi ’Glas Srpske’ smješten strateški na samom kraju kioska. Da čovjek može uzeti novine i nestati.
Vrijeme je nakon i samo traje kao oni.
*
Kad je onomad Džoni Štulić snimao film o sebi u Sarajevu nazvavši ga ‘Das ist Johnny’ i pride album ‘Sevdah za Paulu Horvat’ Pa je u Maršalki snimao razgovore s vojnicima Već je sve znao. Što slijedi i da je to možda posljednje zbogom.
Sarajevu i zemlji čija je zvijezda bio.
Jer kad je točno godinu dana nakon tog aprila ’91., album smiksan I bio spreman za objavljivanje, U Maršalci su ostali tek unezvjereni regruti Koji su ginuli ni za šta i uzaludno.
Taman toliko užasno Koliko je potresan Cvijetićev roman O toj kasarni u aprilu ’92. Što na podu spavaš?
Pa kad je kasnije grad sustavno uništavan u opsadi, a ljudi odlazili jedan za drugim, Maršal ih je gledao tu na prvoj liniji. Zarobljen u Augustinčićevoj bronci I bez svojih divizija Nemoćan da iskorači.
Nemoćan kao danas Dok tako skrajnut i zaboravljen Gleda ravno da ne vidi američku ambasadu Na mjestu kasarne. Dok u sebi pjevuši: “Od Aljaske do Meksika to je ona druga slika. Pit…i to je Amerika”.
*
Ne znam kako u Libanonu izvode korner, Ni kako igraju lopte. A čisto sumnjam da i oni znaju da tamo negdje na dalekim obalama Mediterana Ima jedan grad pun libanonskih cedrova Sa zgradom Bejrutkom i izblijedjelim grafitima ‘Beirut clan’.
Prelijep grad u kojem se ljudi jednako sunčaju, Druže, vole i svađaju na otvorenom. U kojem periodički ratuju, Čisto da nauče kako život nije samo igra.
Kao da je zabranjeno nikad ne odrasti I čekati taj jedan korner koji riješava utakmicu Kad se punom nogom opali u grozd igrača pred golmanom A lopta se od nečijih leđa odbije gol.
Kao da je zabranjeno čitavog života Živjeti boemsku igru Bake Sliškovića.
*
Split je oslobođen tog davnog listopada ’44. I uvijek gledamo te slike s Pjace I niz tadašnju Tartaljinu Pa narodne zborove, euforiju pomiješanu s tugom zbog onih koji se nisu vratili.
A nikad nismo vidjeli sreću onih petorice partizana Piciginaša, koji su se odmah spustili na Bačvice Ni ne vidjevši Rivu i mase i zastave.
Vidjeli su samo zlatni deseti misec, Potpuno praznu plažu, jer svi su doli u gradu, Izvadili balun koji je prošao Sutjesku, skinuli vojnu monturu, Uletili u more i dok su klizali po plićaku Smijali se osmijehom slobode.
*
Nakon svega, ostale su samo kulise Scenografija velegrada i minulog doba. Zavodljivost Vračara u ranu toplu jesen Grafiti i zastave. S jednog od zidova smiješi nam se Stjepan Bobek A stotinjak metara dalje Ratko Mladić Sve u izvedbi navijača Partizana. Vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje traje. Malo Zagreba, malo zločina Sve onako zajedno. Postmoderna u domaćoj verziji. I zastave Nesvrstanih zemalja Veselo šarenilo svijeta koji je minuo A glumi da je živ. I Savezna skupština bez saveza I Rosandićevi konji iz Meštrovićevog Splita. I Beograd koji vibrira Dok se stari pas odmara od lutanja I hvata ranojesenje sunce na Novom groblju Posve svjestan vremena koje je zauvijek otplovilo.
_________________________________________________
DRAGAN MARKOVINA (Mostar, 1981.) povjesničar je, publicist i pisac. U razdoblju od 2004. do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu gdje je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Pisao je za brojne regionalne portale i časopise, a danas je redovni kolumnist zagrebačkog portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja i beogradskog Peščanika. Urednik je i voditelj emisije U kontru sa Draganom Markovinom na televiziji O kanal. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga – Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Povijest poraženih (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018), Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava (2019) te Neum, Casablanca (2021). Dobitnik je Nagrade Mirko Kovač za knjigu Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja i Nagrade Zdravko Grebo za kritički esej. Utemeljitelj je Korčula after Partyja.
Popeli su se u stan malo pre svitanja. Sa ulice je povremeno dopirao cijuk jutarnjih tramvaja. Stan je i dalje imao miris koji bi je uvek razvedrio: mešavina terpentina, praška za veš i duvana koji se već uveliko upio u zidove. Nameštaj je bio izlizan, islužen, nasleđen od dede. Sve je bilo jednako neugledno kao što je i pamtila. Ali uzbuđenje je bilo isto. Grčevito se u sebi uhvatila za taj talasić koji je dolazio sa dna stomaka, pa i malo niže, i plazio na gore, povremeno joj zaustavljajući disanje. Dugo, predugo je čekala na ovaj trenutak, na konačnu realizaciju toliko odlagane slasti. To što ga toliko dugo nije videla bila je garancija vatrometa koji će tek uslediti tik tu iza ćoška. Fanfare su morale da budu toliko bučne kako bi zamaskirale… Usiljenost. Isprva se pravila da ne primećuje. Psovala je svoje vidno i duševno polje. Nije htela baš sve te stvari u kadru. Htela je da proseje samo ono što joj odgovara. Ali ne i fleke po foteljama koje su ipak bile vidljivije, baš kao i njegove oštro usečene bore – teatralnost kojom je zračio da bi kompenzovao ofucanost, spoljašnju i unutrašnju, sinulo joj je. Po sili inercije sentimentalnosti sela je na dvosed, simbolički ostavljajući prostor za njega. Čula ga je kako čangrlja u kuhinji. Nije želela da ima tu misao ali joj je svejedno prošla: „Bože, da li će dobro da opere čaše u koje će sipati rakiju?“ Morala je da potisne uznemirenost kako ne bi pokidala tanane niti koji su počeli da pletu gledajući se. A to paučinasto uzbuđenje koje ju je obuzimalo bilo je nepostojano baš kao i paučina. Lako bi se ušećerila od iščekivanja a onda bi joj, sekund posle, sve zaličilo na dijabetes. I dalje je bio intrigantan, to je bila ta boja glasa, tamni somot i mukla pećina, i dalje je pričao sadržajno i o bitnom i… Samo je on pričao. Imala je blesak-asocijaciju kako mu samo fali toga i zlatan venac. Pokušala je još jednom da potisne talas nepovoljnih primećivanja. Usredsredila se na njegove ruke i filigransku tacnicu na kojoj je nosio rasparene rakijske čašice i dve tanke kafe. Nije mogla da ne primeti sitan tremor, verovatno posledicu višedecenijske navike da pije. Dobrovoljno je prihvatio zamku i seo do nje na dvosed od čega su je od uzbuđenja zasvrbele sve roze ćelije. Domogla se svog parčeta prijatnosti. Sve će biti baš kako je poželela. Stisak očekivanja je bio toliko jak da se plašila kako će sama sebi iz ruku da istera obećanje slasti kao sklizak sapun. Neprisutno je dodirivao njene noge koje je, kao nehajno, prebacila preko njegovog krila i… uhvatio zalet. Ali ne na nju nego svuda okolo. Bili su to siloviti izlivi logoreične bujice. Slušala ga je sa zamrznutim osmehom dok je iza te posmrtne maske obuzdavala paniku: neće valjda sve vreme ovako da melje? Pričao joj je o sebi, naravno, iz svih mogućih uglova. Nešto poput serijala slikovnica njenog detinjstva. Maja ide na letovanje, Maja pravi supu od graška, Maja na planini…. U nekoliko navrata je pokušala da poturi klipove u točkove njegove hermetične samozaljubljenosti time što bi mu ponudila kao slučajni uvid u unutrašnju stranu svoje butine – pod izgovorom da hoće da se udobnije namesti raširila bi noge, blago bi ga dodirnula po vratu, sve svoje strujice bi prizvala u jagodice prstiju, međutim, nikakva taktilnost, koliko god da je bila nabijena, nije uspevala da ga izbaci iz njegovog toka.
Nije sebi odmah priznala da se to desilo, iako joj je bilo očigledno da jeste. Ruke su je bolele od mahnitog okretanje ručice projektora. Film u kome se našla je polako počeo da biva dosadan. Da se okrene i ode – nije umela. Na spolja je odigravala zainteresovanost a na unutra se snuždila. Nije dobila svoju slatku nagradu i preplavio ju je talas nezadovoljstva. Priznala je poraz i odustala. Jedino što je mogla bila je da se udobnije smesti u zamku u kojoj je svojom slabošću boravila. Morala je to nečim brzo da kompenzuje. Priuštila je sebi slobodu – slobodu da ga vidi baš onakvim kakav jeste: oronuo, ofucan, nakaradan u svojoj samobitnosti. Žućkasti podvaljčić i krindž motivi na letnjoj košulji. Secirala ga je u sebi kao žabu na disekciji i u svemu tome nalazila filigransko zadovoljstvo. To je bila unutrašnja diverzija kojom se branila od toga da se oseća kao ovca koju on želi da utera u svoj tor. Bio je pomalo zbunjen time što je rekla da će poći kući, mada ne previše. Prihvatio je to sa ravnodušnošću engleske kraljice kojoj su upravo rekli da je šoljica popodnevnog čaja nekoliko stepeni manje topla od uobičajene.
To što se obrela napolju, u svetu, nimalo joj nije prijalo. Želela je što pre da uđe u svoju sobu i tako se dočepa sigurnosti a njen pravi Ženik će je, znala je, već pohoditi. Naravno, došao je. Dovoljno je bilo samo da sklopi oči i on se pojavio. Hitala je da mu se baci u zagrljaj. Stegla je butine i mikropokretima se bavila svojim roze strukturama. Nije se odavala ni najmanjim pokretom. Ćebe nije pravilo ni najmanji talasić. Susret se odigravao nepogrešivo, baš onako kako nam to garantuje njegova izmaštanost. Iako eterički, energetski susret nije bio zato manje stvaran. Štaviše: Pas nije znao kako da apsorbuje uzbuđenje koje je u talasima stizalo do njega. Zvukove je pokušavao bolje da čuje tako što je krivio glavu čas na jednu, čas na drugu stranu. Dobio je iznenadnu potrebu da liže muda i istrajno i temeljno ih je mljacao sledećih pola sata. Mačka je dobila teranje i otišla da muklo mjauče po komšiluku. Golubice se ljubavno razgugutale i otprhnule sa terase iako to uopšte nisu planirale. Filigranske šoljice njene babe su sitno i neumitno cupkale ka ivici kredenca, sve dok se sa treskom nisu razlupale o pod. Komšinica sprat ispod se najednom uznemirila, i pomislila na pokojnog muža koga je već odavno potisnula svakodnevicom. Nije znala šta ju je spopalo pa se prekrstila. Sijalica u dnevnoj sobi je, iz čista mira, crkla. U svom jajetu ona je bila srećna.
___________________________________________
EVA RISTIĆ rođena je 1976. godine u Beogradu. Diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Počela je da piše nedavno, kao pokušaj alhemijskog procesa pretvaranja onog što je žulja u nešto što je diže. Do sada je objavila zbirku kratkih priča „I mrtvi vole trešnje“.
*
“Zbirka naizgled nepovezanih kratkih priča koje se, u osnovi, bave istim temama: suočavanjem sa smrću, svešću da su nam telo i vreme dva ograničena resursa, sudarom imaginacije i realnosti i nalaženjem smisla pod pritiskom prolaznosti kao vrhunske odgovornosti prema sebi – okosnica su svake priče, koliko god da su različiti uglovi i perspektive kroz koje se autorka ovim temama bavi. Likovi su bolni, blago pomaknuti iz lagodnosti podrazumevanog, hiperrealistički naslikani sa dva-tri nadrealistička poteza tako da, bez obzira na kratku formu, bivaju živi, jasni i uverljivi. Stil pisanja je koloritan i emocionalno nabijen, mešavina sočnog i mračnog a izlazi koji se nude nisu nikakva jednokratna rešenja, pre proces koji traje, jer put je taj koji čini putnika a ne puko stizanje na cilj.” – Presing
Greg je s palube broda promatrao more kojem se nije nazirao ni početak ni kraj. Zaboravio je na vrijeme. Zaboravio je na sebe. Rezak zrak, ljeskanje mora, lijeno i prigušeno brujanje brodskog motora na njega su djelovali umirujuće.
Da je Grega tko upitao o njegovu životu, on bi ga s lakoćom mogao sažeti u desetak poglavlja.
Prvo poglavlje: Jednostavnost seoskog života u kojem mu je najveća briga bila čime i u kojoj mjeri hraniti bijelog kunića s ružičastim očima, dok jednog dana od bijelog kunića nije ostao samo rep od kojeg mu je otac napravio privjesak za ključeve pa ga je on sakrio u svoju ladicu, čuvajući ga za sestru koju će mu majka roditi.
Drugo poglavlje: Zbunjeni školski dani. Mnoštvo novih pravila i promjena u kojima se jedva snalazio, najviše zbog toga što su mu roditelji branili da se druži s dječakom Omarom pa ga je u poslijepodnevnim satima rezerviranim za igru često morao krijumčariti u kućicu na stablu koju je htio dijeliti sa sestrom koju mu majka još nije rodila, a prijateljstvo s njim zatajivati, što je s vremenom postalo užasno naporno.
Treće poglavlje: Očajni školski dani u kojima je bio sve samo ne popularan i jedvačekanje selidbe.
Četvrto poglavlje: Manje očajni dani i još školovanja u gradskoj užurbanosti u kojoj uzbuđenja ne nedostaje. Prvo zaljubljivanje i razočaravajuća spoznaja o tome da ništa nije onako kako se čini, da su sve prave ljubavi kratke i tužne jer one koje traju dulje često završe mržnjom i razvodom kao što je bio slučaj s njegovim roditeljima.
Peto poglavlje: Fakultetski dani u kojima se počinje ozbiljno baviti smislom života s izostankom velikih i važnih zaključaka. Prva sumnja u biološki inženjering, odnosno u pogrešan odabir područja interesa. Izbjegavanje majke koja se nije znala nositi s razvodom. Izbjegavanje oca i njegove nove odabranice koja je po njegovu mišljenju bila živi očaj.
Šesto poglavlje: Nakon putovanja u Šangaj te širenja obzora, što je rezultiralo revolucionarnim zaokretom u neke nove spoznaje i ideje, okreće se ekološkom unapređivanju životne okoline.
Sedmo poglavlje: Ulazak u krug istomišljenika. Sudjelovanje u nekoliko prosvjeda. Prva ozbiljnija iskustva s danonoćnim zabavama, alkoholom, eksperimentiranjem s narkoticima, interakcijama sa suprotnim spolom te kojekakvim dostupnim honorarnim poslovima koji donose novac, nešto više iskustva i nimalo zadovoljstva.
Osmo poglavlje: Upoznavanje Olge. Zaljubljivanje. Prvi osjećaj istinske sreće. Doba najboljeg seksa u podstanarskom stanu na prvoj zajedničkoj adresi. Zastranjivanje u neistraženom području nesigurnosti i neizvjesnosti te brige o zajedničkoj budućnosti.
Deveto poglavlje: Diploma u ruci, glava u oglasima, sati u honorarnim poslovima. Neuspješni iscrpljujući intervjui za ozbiljne poslove. Pregršt ideja. Nedostatak radnog iskustva. Razvijanje talenta za sve učestalije rasprave s Olgom zbog trivijalnih stvari samo zato da ne bi ulazio u raspravu o nečemu važnijem.
Deseto poglavlje: Zaposlenje u poduzeću FUNDOPROJEKT i bavljenje biološkim i mehaničkim pročišćavanjem otpadnih voda. Radni dani od 8:00 do 19:00 puni elana zbog novog početka. Česti odlasci na teren, tu i tamo radni vikendi. Kvalitetno vrijeme provedeno s Olgom – ni spomena vrijedno. Izobilje nedostajanja. Spominjanje vjenčanja u minijaturama od vremena koje provode zajedno.
Jedanaesto poglavlje: Planiranje vjenčanja. Dizanje kredita za kupnju kuće u predgrađu. Mnogo rada, nimalo slobodna vremena. Smrt njegova oca. Odgađanje vjenčanja. Razdoblje u kojem i on i Olga jedva pronalaze vremena za sebe, a kamoli jedno za drugo.
Dvanaesto poglavlje: Vjenčanje, odgađanje medenog mjeseca. Smrt njegove majke. Prodaja seoskog imanja. Olakšanje. Jedno zajedničko putovanje. Sati na poslu. Dani na poslu. Mjeseci na poslu. Godine na poslu. Veliko promaknuće – još više posla.
Nakon toga uslijedila su poglavlja kao preslikana, s pokojim izletom i putovanjima isključivo na Olginu inicijativu, nimalo spontana razbijanja rutine bračnog života. U to doba UTD je postajao praksom u sve više zemalja, a on je ionako smatrao da je u FUNDOPROJEKTU dosegnuo vrhunac te započeo s ubitačnim stagniranjem.
Prošlo je još nezadovoljnih faza s kroničnim nedostatkom vremena dok nije počeo raditi četiri sata dnevno da bi u konačnici shvatio da on i Olga žive svatko svoj život, da se sve promijenilo, pa i oni sami, te da imati vremena na bacanje znači izgubiti se u vremenu.
Brod se približavao otoku Zalis čiji je oblik postajao sve jasnija i sve veća masa opkoljena čistim morem.
Ispružio je ruku ispred sebe pa dlanom prekrio otok. U tom je položaju, s ispruženom rukom, ostao sve dok se otok nije povećao te u svim smjerovima raširio oko njegova dlana. Ostali putnici već su se bili uskomešali, a on je i dalje stajao na palubi pogledom tražeći Olgu. Nije mu trebalo dugo da je uoči – poznata Olga u nepoznatoj mu okolini.
Iako nije bila srijeda, prilikom izlaska iz trajekta usmjerili su ga prema izlazu za Strance gdje je morao pokazati osobne dokumente te odgovoriti na neka pitanja. Bilo je potrebno, kako su mu rekli, još obaviti jedan telefonski poziv, udariti žig na formular i Gregu je bilo odobreno da kroči na otočno tlo.
– Ovo je more lako voljeti. – bilo je prvo što je rekao kad su se na rivi približili jedno drugomu.
Stajali su tako neko vrijeme, ne znajući što s rukama. Greg je podignuo torbu koju je bio spustio na tlo, Olga mu je prišla pa ga nespretno zagrlila.
– Zašto si tako izgrebena? – proučavao ju je.
– Sve ću ti reći. Idemo sada. Vincent će nas odbaciti do svjetionika.
– Naravno, Vincent.
– Što bi to trebalo značiti?
– Podsjetnik na njegovo postojanje. Odakle ti te ogrebotine?
– Krčila sam zapušteni put do plaže.
U automobilu se koncentrirala napetost. Olga je počela govoriti. I nije se zaustavljala dok se automobil nije zaustavio na početku puteljka. Prije nego što je otišao, Vincent mu je zaželio dobrodošlicu te rekao da ih sutra on i njegova majka očekuju na ručku. Greg je zahvalio.
Ostavši sami, njih dvoje su se proučavali dok se nisu pokrenuli. Hodali su uskim puteljkom, Greg je s torbom u ruci pratio Olgu.
– I tako si dobila ključeve kuće. – počeo je.
– Da. Točnije bi bilo reći da sam dobila novu brigu i opterećenje.
– Uvijek možeš sve prodati.
– Muka mi je i od pomisli da idem onamo.
– Ići ćemo zajedno.
– Na stranu sve, drago mi je da si došao.
– Drago mi je da ti je drago jer je i meni drago.
– Ovo dolje je plaža do koje sam krčila put i na kojoj sam zatekla don Jeremiju. Možeš javiti Amarilju za Lu, ovdje ima signala. Ići ćemo dolje, poslije. Jesi li gladan? Mogu nam nešto skuhati.
– Mogu i ja nešto skuhati. Za promjenu. Naša robotska kuhinja… Odnosno svi elektronički uređaji, jutros su podivljali. Ostavio sam Amarilju ključeve kuće, doći će iz servisa provjeriti. U Gradu je sve naopako. I sad mi se sve to čini tako dalekim, stranim i davnim. Pozdravio te Amariljo. Gle, netko je izgubio šešir. Lijepo je ovdje.
Olga je otvarala vrata svjetionika. Greg je stajao nad liticom:
– Na granici s nadrealnim.
– Nisam ti još sve ni rekla.
U svjetioniku, Greg je poslao Amarilju poruku pa se prihvatio posla. Otvorio je hladnjak i stao proučavati njegov sadržaj.
– Baš mi se kuha. Ti pričaj, sve me zanima. – rekao je gledajući zamišljenu Olgu.
– Sjetila sam se nečega što si jednom rekao o Romeu i Juliji. Rekao si bio nešto u stilu da bi i njihova ljubav vjerojatno ishlapjela s vremenom, da su ga imali, jer ništa nije onako kako se čini. Sjećaš se toga?
– Kad smo kod toga da ništa nije onako kako se čini… – Otišao je do torbe i izvadio iz nje žutu haljinu.
I rekao joj je tada sve ono što je bio naumio reći.
– Posudila sam je jednom Mili.
– Bivšoj kolegici Mili?
– Da. Takvu mi je vratila. Htjela mi je platiti. Rekla sam da nije potrebno.
– I to je to?
– Ne razumijem. Što si očekivao? Da vodim dvostruki život?! Greg?
– Olga, ja ne znam ni kako je umrla tvoja majka. I ne radi se samo o njezinoj smrti.
– Srela sam jednu ženu, medicinsku sestru, koja mi je umalo postala pomajka, a ja se nje uopće ne sjećam. Uopće! I što sad hoćeš da ti kažem? Nemaš pojma kako je tek meni. Nekidan sam tek saznala neke nijanse – kako su mi rekli, o majčinoj smrti. Njima nijanse, a meni užas. Ne želim o tome govoriti.
– Žao mi je, ali ni ti ne znaš kako je meni – tebe kao da svi poznaju bolje nego ja.
***
Predvečerje se na otok šuljalo poput aluzije čiji je smisao mnogima promicao dok su unutar zidova svojih pregrijanih kuća bili zaokupljeni svatko sa svojim mislima, nevoljama, brigama, strahovima i neizvjesnostima.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ (Split, 1976.) dosad je u izdanju nakladnike kuće Funditus objavila zbirku kratkih priča Pod zemljom u velikim cipelama (2013.), romane Tolba (2015.) i Gruba ljubav (2017.). Najnoviji roman Prolazne pojave objavljen je krajem 2022. u izdanju Cekapea. Trenutačno sa suprugom živi u Meksiku (Santiago de Querétaro).
Dakle, zaveži se i umotaj u dobro skrojeni kaput kad krećeš na put, to je nužnost bez koje se ne može, posebno ako na put krećeš zimi i ako s tobom kreću brbljivci. U termosici uzmi malo toplog čaja, kekse spremi u vrećicu, za svaki slučaj ponesi i olovku, možda te migoljava, blješteća i usputna rijeka nadahne, a možda i ne.
Dakle, na putu šuti: neovisno o brbljivcima od kojih si se zaštitio, neovisno o boli koju uzrokuje drndavo sjedenje, neovisno o svakoj drugoj stvari koja bi te mogla natjerati na govor ili uzvik. Pomno gledaj van, vrlo usredotočeno, vrlo precizno glave okrenute prema prozoru, prije ili kasnije na horizontu će se pojaviti pristojne ptice, pristojne ptice i svako drugo dobro.
– iz zbirke “PRISTOJNE PTICE”, V.B.Z, 2008.
***
PEČEM KRUH
Svaki dan pečem kruh. Umijesim ga najprije i gledam svoje ruke kako uranjaju u brašno, u brašno i vodu. Na mojim noktima, na njihovu unutarnjem rubu, stvara se tanka korica tijesta dok ga mijesim, gnječim, premješujem. Tanka korica tijesta kao pola sitna, tanka mjeseca utisne mi se između noktiju i kože i stanuje tamo dok ih ne operem.
Počela sam produljivati to vrijeme, vrijeme od mjesidbe do pranja ruku: sjednem za stol dok se tijesto diže i čekam. Onda ga premijesim, pa opet čekam i nauljim posudu i poslužim ga unutra i stavim u pećnicu.
I ne bih još micala tu skorenu, tanku koricu. Ne bih je micala jer ona me pamti.
Pamti me, kao što, kažu, voda pamti, kao što jutro pamti, kao što pamte mirisne trave na kojima sam ležala pokrivena plavom jaknom.
– iz antologije suvremene hrvatske ‘stvarnosne’ poezije “DRUGOM STRANOM” Damira Šodana, Naklada Ljevak, 2010.
_________________________________________
EVELINA RUDAN rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu. Objavila je zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002, zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt / Convincing Garden (u elektroničkom obliku, prijevod Hana Dada Banak, 2003), Breki i ćuki (2008, nagrada Grada Rijeke “Drago Gervais” za rukopis 2007), Pristojne ptice (2008), Smiljko i ja si mahnemo, balada na mahove (2020) te slikovnicu Kraljevićev san (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom, 2010). Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevedene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski. Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja (2016) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d.o.o.
Ja sam izašao u visokim cipelama U žuto jutro Žuta prazna cesta Žuta mačka
Žuto a zeleno polje Žuta a zelena šuma Žuta a crveno bijela staza Žuta a bijela duga i jaka kamena ploča
Žuto mi tijelo Žuto duboko plavozeleno more Žuta pjena
Toplo je žuto Volim žuto Vrijeme mi je žuto Povratak kući je žut
Kuća mi je žuta Kuća plavih ljudi Ja sam žut a plav
Ja sam plav od blještavog sunca Ja sam plav (kažu od ljubavi) Ja ću plav opet spavati Ja ću se plav opet buditi
Ja ću se buditi u žutome Ja ću opet gledati žuto nebo Ja ću opet slušati žute pjesme Ja ću se opet sjećati žuto
Ja sam sam od sebe plav
***
KAPANJE
Dok se budimo u zamorenim zorama Cijevi kapaju cijevi kapaju cijevi kapaju Timarene hrapave crne gumice Preglođane glatke bijele keramike
I kapa i kapa i kapa Kao nedovršena obaveza Kao kratko zapamćen san Kao važno predskazanje
Pa se spužva stavi pod cijev I sad reskasto capka višim registrom Navlače se mantili i jakne Mirišući po našim prošlostima
Sjećanje zraka puni nozdrve I lišće je oslabilo I nebo je niže Dok mi iz kuća kapamo kapamo kapamo
***
PROLAZI
Prolazimo kroz zavodljivo uske hodnike I kroz negostoljubivo duge žice I beskrajno rasčvorene vodovodne cijevi Svijetlimo iritabilno žutom uličnom rasvjetom
Adheriramo i puzimo duž Kazimirova crnog Kruga Kvadrata Križa
Okupljeni oko perivaskarnih haloa formiramo pseudorozete U svojoj sumnjičavoj druželjubivosti U svojoj maničnoj samoći
Fakturiramo se sličicom runolista sa omotnice čokolode Ispred nepomično ožalošćenih Grobar me gura u travnati pupak
***
ODRAZI
Ljudi na ulicama se mimoilaze U svojim šutljivo rascrtanim koritima U svojim šutljivo umornim površnostima Šutljivo ka estuarijima svojih razrješenja
Ljudi na ulicama se mimoilaze Bez gordih lica Bez upadljivih pokreta Bez šarenih mantila i limenih štikli
Ljudi na ulicama se mimoilaze Bez dodira Bez susreta pogleda Da ostanu topli i lijepi
Mimoilaze se Ostavljajući ili prateći svoje sjene Svjetlećih odraza Na staklima izloga Na limovima brzih plavih kamiona
***
LASTAVICE (Hommage Olji Ivanjicki)
Stoji se pod strehama sa lastavicama I pjeva se sa njima I proviruje se glavama I skakuće
To je u proljeće Ili ljeto Ili je zimi Ili svejedno je
Tom pjesmom se uranjalo u vodu I rijeka I jezera I mora
Pa se opet izlazilo Pa se sušilo krljuštavo Pa se smanjivalo dlakavo Pa se trčalo neustrašivo
Letjelo se put ožarenih zvijezda Letjelo se put orupljenog mjeseca Letjelo se još dalje
Ostavljali smo krovove naših kuća Neosvrnuti za lastavicama i našim strehama Pjevajući i gore one njihove iste pjesme
________________________________________________
DARKO ALFIREVIĆ rođen je 1964. godine u Splitu. Završio Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1991.-doktor medicine. Specijalizacija Patološka anatomija 1994.-1998.-specijalist patološke anatomije. Subspecijalizacija hematološka patologija 2000.-2001. Patolog specijalist KBC Split 1998.-2009. Predstojnik Kliničkog Zavoda za patologiju citologiju i sudsku medicinu Sveučilišnog kliničkog bolničkog centra u Mostaru do 2013. godine. Prvi koraci u crtanju i slikarstvu početkom 70-tih godina prošlog stoljeća u ateljeu pokojnog splitskog slikara Milana Tolića. Analognu fotografiju počinje učiti sa 12 godina, a nakon slikarsko-grafičke faze, te prve samostalne izložbe u galeriji “Štambuk” u rujnu 1989. godine, vraća joj se kao mediju vizualne komunikacije 90-tih godina prošlog stoljeća, koristeći je sve više uz svoje računalne grafike i videoinstalacije, radeći analognu fotografiju uz fotografe Željka Jovića i majstora fotografije Aljošu Krstulovića, dok ulazak u sferu digitalnog fotografskog sustava ima edukacijsku potporu u sferi njegove medicinske struke. Zadnjih desetak godina se gotovo isključivo koristi fotografskim medijem, a u razdoblju od 2004.-2006. radi kao novinski i agencijski fotoreporter (Vjesnik, Novi list, Sportske Novosti, te HINA-FaH). Član Uprave Fotokluba Split (Izvršni odbor). Uvršten u već promoviran jubilarni kalendar povodom proslave 100 godina Fotokluba Split za 2011g. među 24 najznačajnija fotografa ovog kluba. U travnju 2011 povodom proslave navedene obljetnice će se promovirat njegov udžbenik “Osnove fotografije” kao prvi u povijesti ovog kluba. Voditelj je škole fotografije u Fotoklubu od početka 2009. do 2012. Pisanjem poezije i proze ( uglavnom kratke priče te još nedovršeni roman “Pseudologia phantastica-fotografije iz raja”). Pjesme su publicirane u regionalnim online časopisima te u časopisu ogranka matice hrvatske “Motrišta”.
Moja je majka zdjela za voće Nosim je u svaku berbu Nudim joj svježe jagode Pronalazim joj najfinije višnje Zaneseno u nju istresam naranče Poslije to voće postaje plijesan Koja me noću guši
Moja majka je zdjela za voće Ispečena glina Tvrda i neumoljiva
Moja majka je zdjela za voće Oštro staklo Prozirna, ali opasna Moja majka je zdjela za voće
A mogla je biti jaka Schmidtova breza, Hrabra kao Angara
Moja je majka zdjela za voće Lijepa, ali mrtva Kao Cézanneova trpeza
***
BAKO, BOK
sanjala sam noćas kako držim baku u krilu češljam joj kosu duge bijele niti puzale su niz leđa oslobođene čvorova marame sijeda bonaca uzvrpoljena zupcima češlja
marta obratila mi se kao onomad kad nas je poznavala kad bismo joj došli sva je nježnost svijeta stala u jedno obraćanje bako bok
ljeta su bila naša trčali smo po imanju jurili kokoške promatrali paunove kako se šepure skupljali smo jaja lovili zerdelije dok padaju iz krošnje poput kiše iz oblaka pentrali smo se na čardak lajali uz pse skrivali se ispod kola uskakali u spremnike zobi propadali kroz žitarice kao kroz živo blato smijuljili smo se samo da nas ne vidi dida
puno su radili naši starci puno su kopali i puno sadili i drva nacijepali i soje uzgojili i žita samljeli i cvijeća posadili i svinja othranili i džemova skuhali i rakije ispekli i povrća uzgojili i zimnice pohranili i šljiva pokupili i djece nahranili … i na koncu, otišli dida odavno baka sasvim nedavno
možda sam tek jutros shvatila da je stvarno umrla kad sam se probudila kao češalj s osjećajem paperja na prstima marta, bako jedini zvukovi u vakuumu između noći i jutra
baka se iz radnice prometnula u vilu sad su joj ruke meke od odmora brišu se s njezinih dlanova polako skuhani ručkovi izguljeni krumpiri s prstiju nestaju iskomljeni grašci očerupane kokoši slasni kolači
ona je sad lakša od snijega izbijenih bjelanjaka lebdi nad svojom baščom smiješi se ribizlima pi pi pi pozdravlja svoje piliće rano jutrom sjedi na stablu jabuke popodne opet pliva u Savi uvečer sjedi pokraj šporeta i nježno misli na svoju djecu
____________________________________________
Ja sam MARTA DŽAJA, nastavnica sam ruskog jezika i književnosti i sociologije, već gotovo dvije godine vodim svoj obrt za poučavanje M.art, a od prošle godine sam i predsjednica Udruge za promicanje urbane kulture ARLA. Živim u Đakovu, lijepo i šareno. Pišem, čitam, obrađujem vrt, prevodim, grlim svog psa, podučavam, radujem se proljeću koje donosi jagode, učim, organiziram koncerte i festivale i podučavam djecu ljubavi prema šumama i poeziji. Kroz knjige i krošnje polako milim prema tridesetoj.
Pognuto je živjeti u ravnici misaonoj i geografskoj. Mene svako brdo sjeća na Bosnu, neku moju Bosnu. U zori dok spava, kad mi je podnošljiva.
Tko hoće njome proći, mora se nadisati oblaka, iskašljati svaki zvuk. Moja Bosna u zori, ona je satkana od visokih kula Babilona, koje su kako tako gradili nijemi ove Tugozemske. Pričalice ovdje samo su stranci. Ova brda ih ne razumiju. Jer sve što se ima za reći, mora se reći puno prije ili puno nakon Bosne. Ovdje se šuti točno. Ovdje se tuguje sasvim nepotrebno.
I nije ovo neka hvala. Od tuge je ovdje samo utjeha gora. Tko hoće mojom Bosnom, mora brdima, mora nebom, mrtav mora.
***
IZ KNJIGE NESTANKA
Ulazim u okno, plivam i osvrćem se: Ne moraš me, dragi, tudeka čekat! Sebi govorim.
Na, uzmi ovaj spisak! Tako se stvara svijet. Par riječi je potrebno i jedan dugi vrisak.
***
TIJELU
Gromado što nas prtiš, po gustišima il agorama svijeta, skrojena iz vrta plodne si zemlje t trofej života što se rađo milijune ljeta. Natovarena mislima, idejama što bole, često lutaš sama. Tvoje su misli nevjerne, a ti ih puštaš. Donesu ti divljeg ploda kojeg ti moraš da gutaš.
Tvoja stopala lomljiva i hrpa koščica, kad ostave pješčani trag, rado ga more u tobolac trpa ko suvenir jeftin i drag.
Drhtiš od dvojne priče kao da si prokleti leš. Kad napusti te vrijeme, livadi bit ćeš piće jer ti se rodiš jednom a vječno mreš. A ko strasni dodir u drugačijem svijetu, živjet ćeš u mom umu. I od iskre jedne naše iskrene misli naša će lubanja treperit na drumu.
***
ČOVJEK NAIZVRAT
Mene stvorio Bog bez riječi. U avliji završene igre. Sva se čeljad razišla. Sebi samom žmiriš. Sebe samog tražiš.
Koga tražiš, maleni – tepa svijet u prolazu – i zašto si tako sretan?
Moju dušu, velim obuko čovjek naizvrat. Pa o goruće grmlje šipka okačim srčiku da okapa kad god poželi da se odmori od drugova nenađenih.
***
LJUBAV
Hitam u ocean. Da uronim pretovarene jedrenjake. Nek olakša voda kleta premorene teretnjake. Što je teže to što plovi, voda više neba lovi. I sve stenje, al sve seže. Brod tone jer se more penje.
______________________________________________
DENIS JURIĆ rođen je u jesen 1993. u Bosni (Vitez). Nakon osnovne škole, školovao se kod bosanskih franjevaca u visočkoj klasičnoj gimnaziji, a onda i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te konačno filozofsko-teološki studij završio na Isusovačkom filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu. Nakon svega, završio skoro i na ulici. Tek tada se izučio za čovjeka. Rado je teolog te se time većinom i bavi, pokušavajući vratiti vezu suvremenog i svevremenog. Bježao često iz samostana. Jednom tako naletio na Boga: „Đe ćeš ti?“ pita on Denisa. „Đe i ti“ veli ovaj njemu. I zato se nije više vraćao. Piše istim riječima kojima se stvarao svijet. Može ustrebati. Od 2019. živi u Njemačkoj i ima osjećaj da više ne govori ni jednim jezikom. A i lakše se sporazumijeva s ljudima. Ima dvoje djece ko srce i jednu ženu ko kuća. I dosta.
Mi znamo sve Ali ne možemo ništa Čekanje i nadanje I beskonačna patnja
Mi znamo sve Ali nas ne zna niko Nas zna ljubav Namigne nam kad je teško
Mi znamo sve Ali ne možemo ništa Nas zna samo ljubav I čeka nas strpljivo
2.
Hodamo kroz strahove Stegnutog grla Bojažljive nade Zaključavamo vrata pred beznađem Krijemo se po hodnicima Sreću grlimo dobrodošlicom Bolno upijamo užitak Akumuliramo u mozgu Kao zalog za budućnost Kao dokaz da smo nekad živeli Kao sećanje na san Vraćaj se rutini Preguraj još jedan dan
3.
Gledaš dušu u ogledalu Pakao je odgovornost Sloboda je nedostižna List na dašku vetra Bez agende i cilja
Na kraju ostaje želja Ostaje samo san U moru tuđih reči Koje su reči moje?
Postoji li stvarnost bez odnosa Odbaci sve što te guši Ostajemo more i ja Trenutak ili dva Stopala daleko od tla
4.
Ne vidite patnju Ne vidite ljubav Na licu čoveka ocrtanu k’o slika Senka, pogled, obrva Bol između redova Nevidljivi svet vam izmiče U moru repeticije
5.
Dim cigarete pleše uz muziku Uvija se oko nas Dok nas ne podavi Samo kontrabas i dim Ja sam lepa Ti si lep Ljubav je samo momenat
6.
Sedamo u metro i idemo do kraja sveta Ti si večnost Ja sam večnost Ljudi oko nas su samo ukrasi Statisti u našem filmu Putevi zgrade restorani prodavnice Promenljiva scenografija Vozamo se na talasu dopamina Sreća je lepa kad je tu Kad je možeš uhvatiti rukama U trenutku
7.
Mariniram se u melanholiji Lepo je i teško Vuče kao vir Bolno smo povezani I nema nam spasa od nas samih
Ceri nam se u lice prošlost Kao neiskorišćena mogućnost Kao potencijalni život Koji nikad nećemo imati
8.
Sanjam klovna u šarenom odelu Jako mi je poznat taj lik Izranjavan je po celom telu Nestane kad priđem uz njega tik
Pratim ga – čekaj, znam te, vičem Izmiče mi stalno za dlaku Trčim zadihana teško dišem Konačno ga stignem u parku
Povučem mu periku, nos skinem Trebalo je da me pustiš da odem I vidim sebe kako ginem Dok klovna tog nožem bodem
9.
Dodirne me glas Sa druge strane Čujem nas Trgnem se iz sna Ili je to java? Šta smo ti i ja Koja stvarnost je prava?
10.
Volim te jer me podsećaš na mene Podsećaš me na davno izgubljen deo mene Vraćaš mi nasilno odbačene delove Slažeš me ko dete slagalicu Intuitivno unatraške, bez napora a besprekorno Hipnotisana sam tvojom različitošću od svega Skidam sa sebe naučeno ponašanje Kao jaknu po sunčanom danu Odbacujem ljubaznost kao najgori greh Vraćam dečiju iskrenost Volim te jer ličiš na ljubav
________________________________________________
JELENA DAVIDOVIĆ rođena je u Novom Sadu. Pisanjem se bavi nekoliko godina. Piše kratke priče i poeziju. Učesnica je državnog takmičenja u slem poeziji 2022. godine. Pesme su joj objavljivane u više različitih zbornika poezije, zatim u Antologiji savremenih kratkih književnih formi instituta INAKU – Skoplje, a priče u zbirci kratkih priča “505 sa crtom“ , “Covid-19 u 357 reči“ izdavača Književne vertikale, zatim u ALMANAHU br.1 (sa konkursa za nagradu ZLATNI HRAST – odabrane priče 2022) izdavača Nova Poetika i na internet stranicama „Beleg“ i „Helly Cherry“. Učestvuje na večerima poezije “Poetarium” i “Poezin“.
čovjek-časopis 