čovjek-časopis

RUŽIČASTI KOFERIĆ

Moja se ujna Milica ubila. Prije toga obukla je elegantnu crninu, plisiranu svilenu suknju i svilenu bluzu, crne hulahopke i lakirane elegantne salonke, oko vrata stavila je nježnu bisernu ogrlicu. Ne bi me čudilo da se naparfimirala sa svojim omiljenim parfemom, ali tu informaciju ne znam. Zatim je popila punu šaku jakih sedativa i legla mirno u krevet čekati smrt. U jednom je času negdje iz mraka idući prema svjetlu čula daleku zvonjavu svog mobitela, ili joj se možda to samo pričinilo? Kako bilo, ostala je ležati mirna, povremeno ispravljajući rukom poneki nabor na svojoj bluzi i gledajući kroz prozor u vrt koji je tek zazelenio u rano proljeće.

Sljedeći dan me je nazvala njezina susjeda, neka njezina daleka rođakinja, slične osamljeničke sudbine, koja ju je jedina gotovo svakodnevno posjećivala da bi skupa tako lijepo šutjele, i ispričala mi ovo što ja sad pričam vama. Riječima teškim i zasitnim koje su na mene djelovale gotovo hipnotički. Kada joj nekoliko puta nije odgovorila na telefonske pozive, susjedu-rođakinju je obuzeo neki nemir i, budući da je imala ključ od kuće, otišla je provjeriti ženu, koja je nakon smrti muža preko noći postala staricom. Hitna pomoć ju je odvezla u bolnicu, u kojoj je sutradan preminula. Ništa se više nije moglo učiniti. U bolnici su joj otkrili karcinom na maternici koji je metastazirao na okolne organe. O svojoj galopirajućoj bolesti nikome nije govorila. Ni sama nije znala odakle joj hrabrosti donijeti odluku, pripremiti sve, ostaviti sređene dokumente kojim će nakon njezine isplanirane smrti sve ostaviti susjedi-rođakinji te i učiniti to što je učinila. I možda za prvi puta, odlučila je ne biti u svom životu tek fusnota, već samo umjetničko djelo. Njezin je kraj doista bio književno herojski.

Susjeda-rođakinja koja ju je zadnja vidjela u bolnici kaže da joj je netom prije smrti jedna duboka bora spuznula poput guštera iz kuta sasušenih usana.

Otkad je Milica nakon smrti muža ostala sama, živjela je poput starice uz sat koji otkucava njezin preostali život. Bio je to doista veliki zidni sat iz ujakovog obiteljskog nasljeđa kojeg se i ja vrlo dobro sjećam i uz čije sam otkucaje uranjala u spokojan san osjećajući pokraj sebe utješan bakin miris. Taj sat je sada otkucavao Miličin jednostavan, zapravo isprazan život. Život poput zaborava. Život poput vlažne mrlje na bijelome zidu. Život koji ju je na kraju izgurao iz sebe. U kući u kojoj nakon smrti muža nije godinama pomaknula niti jednu njegovu stvar, nije izdržala žestoke ujede samoće. Kuća kao da je narasla, a ona, kao da se izgubila u vlastitoj spavaćoj sobi jer, oduvijek je bila jedna od onih osoba koje ionako nikada nisu bile posve prisutne i koje je teško upamtiti jer oskudijevaju preciznim obrisima. Nikada nije mnogo ni govorila, a šutnja se lako proda za dobrotu ili pamet. Bila je anestezirajuće mirna. A sve što donosi mir krije često u sebi veliku moć, čak i razaranje. Na primjer nema ništa mirnije od pogleda na vodu, a istodobno ništa tako učinkovito ne uništava svijet kao potop.

Udala se za mog ujaka kada je već napunila 35 godina. Do tada, kažu, nije imala niti jednu vezu, a podatak da je u brak ušla kao djevica u obitelji nije mogao ostati prešućen. Djece nisu imali. Tako su zajednički odlučili i trudili se da budu dovoljni jedan drugome. Jesu li oboje bili sebični ili su se tako snažno voljeli, ne mogu reći. Moj ujak je imao kćer iz prvog braka koju je rijetko viđao nemajući za nju, činilo se, niti osobite volje nit roditeljskih vještina. Jednostavno nije znao kako biti tata. Kako se zaustaviti da bi dijete počelo trčati, kako svoje potrebe i želje povući pred djetetovim. A od Milice je dobivao potpunu posvećenost sebi. Umjesto majčinstva, on je bio taj koji je svojoj ženi osiguravao garanciju identiteta. I nakon njega, nestali su okviri koji su njezin život držali na okupu.

Zapravo, nisam je poznavala. Viđala sam je rijetko jer gotovo da i nije izlazila iz svoje sigurnosne zone, svoje kuće koja je bila pretrpana stvarima, namještajem, slikama, knjigama, satovima, vazama, čašama. Niti jednog slobodnog centimetra na bijelim zidovima, niti na podovima prekrivenim teškim tepisima. Kada bi dovezla mamu da vidi brata, provlačili bismo se između fotelja različitih stilova i veličina, stolaca, stolova, stolića natrpanih pepeljarama, zdjelicama s bombonima čiji je rok trajanja odavno istekao, vazama s cvijećem opalih latica, vitrina punih kristala koji se nikad nije upotrebljavao jer ih nitko uglavnom nije posjećivao. Bojali smo se da nešto ne srušimo, otkrhnemo, ne slomimo. Namještaj se činio preglomaznim za te samotne prostorije. A ona se između svega toga kretala gotovo sljepačkom tehnikom posve sigurna u svom prostoru. Nikad nije htjela sudjelovati u obiteljskim proslavama i okupljanjima. Mi je nismo zanimali jer joj nismo imali pružiti ama baš ništa što bi nju zanimalo. A zanimalo ju je malo toga. Bar se tako činilo. Možda poneka knjiga koju je znala škrto komentirati monotonim glasom koji je puzao, posrtao i gubio se pretvarajući se u ravan šum koji je bilo sve teže pratiti. Uglavnom, bila je koncentrirana na sebe i na muža. I da, da ne zaboravim, kanarinca Mateka, čija je velika krletka zauzimala značajni dio jedinog iole slobodnog zida. Budući da se rijetko smiješila, a kamoli smijala, nevjerojatna je bila transformacija njezinog bezizražajnog lica kada bi pogledala tu ptičicu od koje nije bilo nikakve koristi, osim da se za njom čiste izmet i perje. Kažu da tako male ptice svakodnevno pojedu tri puta svoju težinu, a isto toliko iz sebe i izbace. Ali, kad bi je Milica pogledala očima u kojima kao da su zapeli snovi, oblila bi je neka nježnost toliko netipična za njezin zakinut izraz lica, bez radosti, ni tuge, lica poput maske, da se i meni koja nikako ne volim ptice, znalo stisnuti grlo. Oko usana bi joj zatreperio smiješak i obraćala mu se kao maloj bebi: „pa di ci ti meni, cucić, cu, cu cu… dođi ti meni, mali moj, ljubavi moja…“, a ptičica je lepršala sobom dok joj ne bi sletjela na glavu i kratku gustu kosu zapetljanu, punu čvorova poput ptičjeg gnijezda. Meni bi tada bilo neugodno, nekako i sram zbog nekog iracionalnog osjećaja koji me je obuzimao, zbog nje, zbog tih grotesknih i bizarnih prizora i njezinog neprirodno visokog, izobličenog glasa kojim bi tepala ptici. Glupavo bih se smiješila i jedva čekala da odemo doma.

Prije udaje živjela je s roditeljima u maloj kući negdje na Trešnjevki iza autoputa, na mjestu na kojem su sada nikla čitava nova suvremena naselja modernih zgrada. Bila je jedinica kći oca učitelja tehničkog odgoja u nekoj osnovnoj školi na periferiji koji je stekao kvalifikacije na dvotjednom tečaju održanom u lokalnoj mjesnoj zajednici i majke koja je stalno pobolijevala i veći dio svog života provela u bolnici. Kasnije sam čula da se radilo o psihijatrijskoj bolnici. Milica se brinula o tati, revno studirala engleski i nakon diplome zaposlila se u istoj gimnaziji u kojoj je radila moja mama. Mami se skromna, čedna i fokusirana Milica dopala. I dan-danas najiskrenije ne znam kako niti zašto je mama pomislila da bi ona bila dobra partija za njezinog netom rastavljenog brata kojeg su svi znali kao veseljaka i dobričinu. Čudni su putevi božji. Vrijeme je pokazalo da je instinktivno bila u pravu jer, uzevši sve, činilo se da su imali dobar brak. Poznato je da je mama pretjerivala u gotovo majčinskoj brizi za svog mlađeg brata još i za bakina života. Znala je što je dobro za njega bolje i od njega samog i nikada nije to propuštala istaknuti. Nije ni čudno da su između mame i njezine mlađe kolegice osjećaji kolegijalnosti i nekog suzdržanog prijateljstva nakon udaje Milice za mog ujaka nestali. Mama se osjetila prevarenom i razočaranom, a tati se iz prve Milica nije dopala. Zapravo, nije znao kako i čime započeti bilo kakav razgovor s njom jer je uglavnom šutjela i izbjegavala sa svima bilo kakav kontakt. Ubrzo je digao ruke od svakog pokušaja, pa čak i minimalnog, makar samo i zbog mira u obitelji. I tako smo malo po malo i svi mi ostali odustajali. Milica je bila zadovoljna.

Bila je opsjednuta svojim zdravljem, odnosno, nezdravljem. Stalno ju je nešto boluckalo, žigalo, tištilo, peckalo, pritiskalo. Proučavala je studiozno zdravu ishranu bez pesticida, kemijskih tretmana, čitala medicinske studije o probavi, probioticima i hrani punim vlakana, knjige o alternativnom samoiscjeljenju, znala je sve o hranjivoj gustoći, sadržaju mikronutrijenata po jedinici težine, i što, koliko, kada i kako jesti. I koliko se ja sjećam, kada je odlučila nešto reći, govorila je samo o tome. Bila mi je nemoguće dosadna. Kuhala je svaki dan isto, brokulu, mrkvu i cvjetaču kuhane na pari, kuhano bijelo pileće meso i zelenu salatu. Ujak je bio vrlo mršav, ali je Milica i dalje bila ugodno popunjena, kao što i priliči ženi njezinih godina. Sjećam se da sam je jednom uhvatila kako skrivena iza frižidera lakomo proždire masnu hladnu svinjetinu. Kao da sam je uhvatila in flagranti. Zbunjeno i u nelagodi sam se ispričala i brzo izašla iz kuhinje. Nikada me više nije pogledala izravno u oči.

Nekoliko mjeseci nakon njene smrti pozvala me je nasljednica susjeda-rođakinja da izaberem nešto od hrpe kristala, tanjura, slika, knjiga koja je ostala iza moje bake jer je čistila pretrpanu kuću odlučna da se riješi svega prije nego je proda. Zajedno smo kopale po tavanu kao po nekoj odaji kurioziteta punoj nepotrebnih predmeta, memorabilija nekoliko različitih života koji su odavno izgubili svoju funkciju i značenje jer njihovih vlasnika više nije bilo. I ispod hrpe od moljaca pojedenih popluna i deka pažnju mi je privukao mali ružičasti kofer. Čist i sjajan. Sa strahom sam ga podigla i otvorila. Odjednom, među tim teškim tavanskim mirisom slojeva prašine i zaborava zapahne me miris čistoće i omekšivača za rublje. Gledala sam kao u škrinju s neočekivano otkrivenim blagom posložene plahtice, dekice, dječje benkice, pamučne hlačice, trikoiće, čarapice, ružičaste šlapice i flašice. Upitno sam pogledala u susjedu-rođakinju, na što je ona samo slegnula ramenima. Zatvorila sam koferić i vratila ga na mjesto gdje sam ga našla. Osjećala sam se poput uljeza. Izašla sam iz kuće u koju se nikada više nisam vratila. Čula sam da je kuća prodana. Novi su je vlasnici posve ispraznili i preuredili, a ružičasti je koferić najvjerojatnije završio s ostalim stvarima na nekom smetlištu.

__________________________________________________

BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
Na stranici “Jesam li vam pričala” – https://borjanaprosevoliverjesamli.com – i na Facebooku – https://www.facebook.com/Jesam-li-vam-pričala-103325628704630/ – objavljuje vlastite kratke priče, koje će uskoro biti ukoričene.