Kad budem prah (onaj nježni lijepi) Moji ljudi će vidjeti Kako od prababe Vučem ono Što pod Biokovom Nikad nitko nije imao
***
RADIONICA OSJEĆAJA
Prijateljica mi kaže Ne budi tužna Šta je bilo bilo je Sad ti je dobro Kuća, dvorište, djeca Dobro ti je sad sasvim Pusti more Odselila si se Pa pola Zagreba je od dolje Nisi promijenila svijet Pa šta Dobro ti je sad sasvim
Onda sjednem u dvorište Ispred kuće I govorim si Dobro mi je sad sasvim Dobro mi je sad sasvim
***
POSLANICA KORINĆANKAMA
Vibriramo u niskom registru Sve zajedno Molitve nametnute vjere U prašinost našeg postojanja Sramimo se za tuđi zločin Ponosne na svoje cvjetnjake Gnojimo Molimo pa gnojimo Djetelinu Papamo pa kakamo
‘Zovem se Medeja!’ kaže jedna Je li zamisliv svijet ili vrijeme gdje bih mogla biti? Biti ja. Tko sam ja?
Devijacija Sud je neizbježan Zametnut će me u pustinju Smjestiti mi čedomorstvo U muškoj tragediji
U Korintu Jedino ljubav prema biku Objašnjava sve
__________________________________________
DANIJELA KVESIĆ STOJANAC rodila se 1981. U Tučepima je provela djetinjstvo vozeći bicikl i role po zimi, te plivajući i roneći ljeti. Obožava pisanje. Živi u Zagrebu gdje je završila filozofiju i fonetiku na Filozofskom fakultetu i gdje je rodila petero djece. Fonetičarka je na televiziji. Obožava planine i ponekad pomisli da bi se tamo bilo najbolje odseliti. Dok se to ne dogodi, planinari, odgaja i brine, piše pjesme i priče te ponekad slika i kukiča.
Mene su slagali i ja sam im poverovao. U sve fraze i opšta mesta koja u svojoj demagogiji koriste oni koji tvrde da su pesnici vođe, borci svih vrsta i roda profesori koji ponavljaju tuđe reči kao lična sredstva i koristoljublje ili zabavu usled nepobedive dosade. Tako sami tvrde.
Poput sistema vrednosti, ljudskih prava revolucije, olako žvalave velike reči gnušaju se političkih parola s kojima nemaju nikakvih razlika. Trafike su hramovi ukrašeni ikonostasima žute štampe, oreolima mučenika i mučitelja. Sve ima rok trajanja – trapave sedmice. A najgnusniji su nevernici i bezobzirni koji za sve imaju izgovor da žive sad kao da ništa pre i posle njih nema postojanje.
Sumnja, đavolji dar čovečanstvu spasio me je od ludila srasla je s mojim bićem parazit kojeg hranim da bih preživeo. Danas je moja najveća borba da ostanem na nogama ne srušim se prvom prolazniku koji mi ide u susret, pod noge i zaplačem bez prestanka. A kada bi me upitao zašto ne bih umeo da mu kažem ne bih znao odakle da počnem.
***
DELFINI NAS SAŽALJEVAJU
Negde sam pročitao: susret sa čovekom izaziva isto ushićenje u slonovima kao kada mi ljudi vidimo psa.
Veštačka inteligencija pored toga što može da održi biće u životu odašilje pejzaže Marsa i Jupitera ili pronalazi nove galaksije počela je da piše pesme i priče stvara slike na platnu i muziku. Jedino što ne ume da napravi su ljudske ruke i tačan broj prstiju. To je uvek i na svakoj generisanoj slici veštačke inteligencije problem. Sve ostalo izgleda savršeno: svetlo koje pada po figurama i objektima izrazi lica, kontakt sa predmetima ali ljudski prsti su za veštačku inteligenciju iz nekog razloga misterija.
Delfini pokazuju empatiju i saosećanje ka svim sisarima, ali najviše ljudima. Tako bar volimo da mislimo. Kada uoče ljudska bića kako plivaju sigurno upadnu u uzbuđenje i zbunjenost šta jadni stvor traži ovde gde mu nije mesto sa svojih dvadeset bespomoćnih prstiju.
***
MOJ OTAC VIKTOR FRANKL
Moj otac nije čitao ništa od pomenutog autora. Uopšte od bilo kog autora verovatno ni ovo neće pročitati. Žalio sam se jednom kako mi je teško rekao mi je sine ljudi su preživeli Aušvic i Dahau uvek se utešiš time.
***
STARI VEK
Ne možeš biti avanturista obilazeći nalazišta. Ljude su već iskopali i izložili u muzejima. Zauvek ćeš se igrati prašinom i kostima.
Od papira sam napravio vremensku mašinu i vraćao se. Pravio sam ljude događaje i reči. Asirci su zapisali: bogovi su načinili ljude od zemlje.
Postao sam asirsko božanstvo a bogovi su, kao što znamo vrlo usamljeni.
______________________________________________
STEFAN STANOJEVIĆ (1995) pančevački pesnik koji je u svom gradu vratio učestala čitanja poezije, objavljen u nekoliko relevantnih, štampanih i onlajn antologija, časopisa, portala, zbornika u Srbiji i regionu. Objavio je zbirke poezije „Mladi Atlas” (BKG, Beograd, 2016) i „Napad panike” (Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2020). Radio je kao novinar, fizički radnik, profesor na zameni, magacioner. Poezija mu je prevođena na engleski, francuski, španski i hebrejski. Član je Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva. Radi u knjižari. Jedan od urednika 44, 45. i 46. izdanja zbornika Rukopisi.
sjećaš/sećaš li se kako smo se igrali žabice tko/ko otvori – tebe voli
imali smo jedno sunce jedan mjesec/mesec i jedno srce
i jedan cvijet/cvet što raste iz papira a ne iz dječijih/dečijih lubanja/lobanja
ne sjećaš/sećaš se što/šta ćemo onda ti i ja i tko/ko će sada ovo posložit/složiti
Ilma, Milica i Pavao bi to očas posla
***
OPROSTI
rekla si da mrziš naše glupo selo
došla na traktoru a pravi se dama
odbrusila sam ako ti se ne sviđa a ti se vrati kući
***
DIVAN DAN, OSIM ZA GUBITNIKE
Bo mi tumači horoskop ne brini neće proći od izvesnosti još niko nije umro
pusti neki ljubavni film da pogađamo replike
nemoj da pitaš radio da li da mu pišeš Lili Alen je još prošli put bila izričita
romansu uvek možeš naći u drugoj fioci levo i to sa lešnikom
samoća je podnošljivija kada je zoveš Bo
***
LOŽIM SE NA TEBE
kao krokus na proleće mačka na metvicu bogataška deca na marksizam
***
NAJSMEŠNIJE ŽIVOTINJE NA PLANETI
ne razmišljam o tebi ovan pimpuje glavom morž ide zubaru šimpanza igra šah ne razmišljam o tebi patuljasto prase grize patofnu tele se vozi u kabrioletu koza skače po trambolini ne razmišljam o tebi sve dok ne krene prilog o jazavičaru zaljubljenom u pitbula
____________________________________________
BIOGRAFIJA
rodila sam se na dan žalosti i najradosniji praznik nakon što je Rolan Bart izvestio o mojoj smrti
čuvam značke sa takmičenja za osnovce koji obećavaju zamišljam da sam Silvija Plat usred globalne nestašice gasa
FORMALNA
ANĐELKA ISIDOROVIĆ Završila studije engleskog jezika i književnosti. Poezija joj je objavljivana na književnim portalima i u zborniku „Tajni grad“. Bavi se predavanjem i prevođenjem.
Taman sam se vratio, Okupao i jeo. Iz ormana sam izvadio neku tvoju garderobu. Na krevet sam stavio tvoje gaćice, Brushalter i crne mrežaste čarape. Onda sam legao pored, zamišljajući da si tu. A ne u nekom drvenom sanduku.
***
DOVOLJNO STAR
Ako se ikad vratiš u naš grad, u njemu neće biti mesta za jedno od nas. Dovoljno sam star da ne mogu umreti mlad. Neću izaći pred tebe kao Šejn, pucaću ti u leđa. Jer, ako budemo licem u lice, ponovo ćeš me ubiti svojim očima.
***
PLETENJE
Sedele su za našim trpezarijskim stolom, okupljene oko velike džezve sa zaslađenom kafom, plele džempere, heklale stolnjake i samo se smejale. Uvlačile su u pluća duvanski dim i punile košulje velikim grudima. Ja sam bio u godinama ni tamo, ni amo, ispod oka sam ih gledao i ne shvatao to prijatno peckanje među nogama, kao štirak na čistim gaćama posle kupanja. Jednu od njih, sa zategnutom košuljom, upitao sam nespretno šta bi to moglo biti? Zagledala se u moje prepone i rekla: „Dva klot, dva frket.“
***
POEZIJA I ZAŠTO BAŠ TAKO
Pisanje poezije većina posmatra kao ozbiljnu rabotu, mogućnost izražavanja velikih misli. Ili još većih osećanja. A poezija je, bar bi trebala biti, paučina u uglu sobe zaljuljana promajom, dečiji osmeh kad mazi čupavog šarova, Mensur Ćatić u svim izdanjima, dugonoga devojka sa čijih se leđa slivaju pogledi onih kojima je ona nedostižna. I bar jednog, koji je ubeđen da bi mogla biti njegova, kad bi znao kako da ubere ružu, a da se ne nabode na trn. A možda, to i nije poezija, jer kakve veze ona ima sa ovo malo života u nama.
_____________________________________________
BORIVOJE PETKOVIĆ (1965), prozni i dramski pisac, pesnik u starijim danima. Do sada objavio: romani: “Kupanja moga oca”, “Lav Mi Tender”, “Mesi i ja”, “Metuzalem” i “Porubi života”, slikovnica: “Život sa čarobnjakom”, dramski komadi „Lunja i Maza“, „Lepotica i Zverko“, „Čarobna jelka“, „Srebrna svadba“ (radio drama) i „Za sve je kriv Frojd“ (još neizvedena). Knjige pesama: “Međučin” (2020) “Pesme za veštačku inteligenciju” (2020) i “Smrt i druga iznenađenja” (2021)
Jutros u kafiću načula sam razgovor dviju prijateljica. Pričale su o meni. Kako sam zadnjih dana neprimjetna, evo sjedim tu već pola sata ali konobar ne trza iako me dobro poznaje, bez većih problema pretvorila sam se u uho. Čak sam, posve neprimjereno, sjela za njihov stol da ne propustim nijedan nevažan detalj. Pokušavala sam se sjetiti odakle ih poznam. Naime, obje se kunu da su bile jako bliske sa mnom, ali ako ćemo iskreno, uopće ih se ne sjećam. Jedna od njih, neka napuhanka s pramenovima boje meda, oduševljeno je ponavljala kako dan nije mogao biti ljepši, da su svi došli i da je, bez obzira na okolnosti, bila jako sretna kad je vidjela toliko poznatih na jednom mjestu. Gdje je to bilo, pitala sam ih. Nastavile su razgovarati kao da me nema. Ova druga, crvenokosa, a nju bih sigurno zapamtila s tom bojom kose i prekratkim šiškama, kaže da je išla sa mnom u razred, u prva četiri osnovne. Navodno smo jedno polugodište sjedile skupa u klupi. Nismo se vidjele otkad je promijenila školu pa se silno razveselila staroj ekipi. Uglavnom, njih dvije su se upoznale tek na tom okupljanju. Stajale su jedna pored druge i kako to obično biva, počele su čavrljati izmijenivši uskoro i brojeve telefona. Srodne duše uvijek se nađu. I evo ih sad na kavi. Napuhanka s pramenovima boje meda tvrdi da me upoznala davno na nekom skijanju. Ludo nam je bilo, neće to nikada zaboraviti. Dobro se sjeća kako sam pobijedila na natjecanju, unatoč tome što sam umirala od straha. I ja to pamtim. Glasno sam se nasmijala, ali nisu me ni pogledale. Kao da sam zrak. Ispričala je još kako sam se tu večer tako grozno napila da drugi dan nisam mogla stati na noge, a kamoli na skije. Crvenokosa je rekla da je to ne čudi. Priča se već duže da volim zaviriti u čašicu. Baš je upotrijebila taj glupi izraz. I ne samo to, dodala je ispod glasa i stisnula oči što je njenim šiškama dalo posve novu, zlokobnu dimenziju. Ili možda obrnuto. Ima tu svega, nastavila je. Nije istina, oštro sam se ubacila. Svakome se može dogoditi da se jednom napije, povikala sam uzrujano. Nisu ni trepnule. Danas samo najbolje o meni, zaključile su i nastavile o tom danu. Bio je tamo i neki uplakani tip, navodno jedan od mojih bivših. Stajao je sam i tako neutješno grcao da je već svima bilo neugodno. Čak i obitelji. Napuhanka s pramenovima vidjela je kad je obrisao nos rukavom balonera i to joj je ipak bilo malo odvratno. Pa zna se da moraš uzeti dovoljno papirnatih maramica kad ideš na takvo mjesto. Pitala sam ih kako je izgledao. Malo pohaban, ali zgodan? Visok, plav, lagano pogrbljen? Onako, kao neki skandinavski pisac? Zašto je plakao? I da, o kojem to mjestu pričaju? Gdje je to? Ništa nisu odgovorile. Složile su se da je šteta što nisu stajale naprijed jer bi bolje vidjele. Ovako je bilo malo naporno, ali hvala bogu dan je bio predivan. Za pamćenje. Kad kiši, gore zna biti neizdrživo. Ova s pramenovima neće nikada zaboraviti kako se nasmrzavala kad su došli ispratiti strica. Bio joj je više od oca. Ne želi ni misliti o tome. Oči su joj se napunile suzama i crvenokosa ju je primila za ruku. Srknula je cappuccino. Na gornjoj usni ostalo joj je malo pjenice. Diskretno sam joj davala znak prstom, ali nije bilo reakcije. Njezinoj prijateljici ta brzo sušeća mliječna tvar uopće nije smetala. Brinule su ih važnije stvari. Na primjer, što će sad biti s mojim stanom. Jedna je rekla da sam se baš lijepo naživila. Za sto života. Bez djece, bez muža, znale bi i one tako. Kako tako? Pobjesnila sam! Nisam uopće razumjela o čemu one to. Udarila sam šakom o stol i poviknula da bi sad stvarno bilo dosta. Šalica je poskočila, tanjurić se napunio hladnom kavom u kojoj je ostala plutati prazna vrećica šećera, a žličica je otklizala daleko u prašnjavi kut kafića gdje će vjerojatno zauvijek ostati. Pogledale su se i strogim glasom dozvale konobara naredivši mu da već jednom sredi taj klimavi stol. Spremno se sagnuo i pod nogu od stola nagurao komadić kartona namijenjen rješavanju sitnih nezgoda. I dok se tako vrzmao poput nekog nestrpljivog psića, jednostavno se nisam mogla suzdržati da ne prođem rukom kroz njegovu lijepu, čisto opranu, gustu kosu. Zarila sam prste duboko u sjajnu grivu i uronila licem u nju. Vrijedilo je čekati. Šapnula sam mu na uho najnježnije što sam mogla: „Doneseš mi sad kratku kavu, molim te?“. Ustao je, i kao da ne postojim, otišao prema šanku. Njih dvije pratile su ga pogledom. Crvenokosa je popravila šiške. Više ih nisam čula. Bilo je tiho i toplo. Samo je neki kos uporno cvrkutao jednu te istu pjesmu. Bijele latice s obližnje krošnje letjele su zrakom poput snijega u kazališnoj predstavi. Duboko sam udahnula. Nešto mi je govorilo da će ovaj dan trajati vječno.
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
EVA FISCHER PROMATRA KAKO SMRT IZ RUKU NACISTA GRIZE NJENOG OCA
Kuća je vidjela kako se Evino srce sabija u kist: otac pod zemljom i dalje govori u Evine prste Tako otpočetka izgleda tuga ako je razbijemo u malene tišine: grumen boje na osušenom platnu. Eva razumije da je jezik sve dostupno osjetilu: i boja i riječ i pogled, ali ne razumije gdje nastaje mržnja
Ona ne govori jer kako izgovoriti ubojstvo Ona ne govori jer kako preskočiti ponor koji se neprestano proširuje Ona ne govori jer kako u riječ smjestiti sve što ostaje: pljusak iznad kuće koja se otima iz ruku onih koji nose atomske bombe umjesto srca, podove koji stresaju korake koji prijeteći prokazuju kome lošije stoji njegovo ime U takav svijet nije mogla povjerovati čak ni kad je otac mrtav poslao vijest da ih više ni čist zrak ne očekuje, da su postelje razrovane, cipele rasparene Mrtav je neumorno slao vijesti o drugim mrtvima: iz jednog je grada iščupan cijeli jedan narod i potopljen u obične lokve
Ubijeni otac još će dugo iz hladovine vrta diktirati Evi sve ono što nije stigao reći: Da je smrt stalna i neizbježna, ali da ne umanjuje nastojanje života da prevlada Upravo to je veličanstveno: usred smrti koja nije kriva za ruke krvnika život posvetiti ostavljanju traga
***
EVA FISCHER RAZGOVARA S NEBOM U LOGORU U KOJI SU POSLANI ONA, MAJKA I BRAT
Ako oni zaista vjeruju da Eva živi u riječima svoga imena, kako da im objasni da neki ljudi žive u bojama? Zato ne može biti pravedno, ne može biti istinito ovo svrstavanje po slovima. Ona nije samo Eva, ona je ljubičasta koja neprestano dodiruje crvenilo Ruke joj mogu obujmiti svijet kada slika, ali krivnja je teža od svih mogućnosti. Moguće je ostati, ali tko će oprati krv? Moguće je prestati disati, ali tko će opravdati krv? Moguće je prihvatiti krivnju, ali tko će oprati krv?
Kriva jer laž sjaji jače od istine, ponekad, iako brže zgasne. Krivnja jer pravda zaista ne mora biti dostignuta. Eva drži rukama lopate i promatra kako dlan uzgaja žuljeve. Eva gleda kako prsti postaju dovoljno grubi, na sve navikavaju. Gdje odlazi čovjek iz svoje ljuske kada primi u ruke ubojstvo? Gdje odlazi čovjek iz svoje glave kada razgovara udarcima? Što postaje čovjek koji povjeruje da svijet mora očistiti od nemoćnih, od drugačijih? (Iako će nas samo nemoćni spasiti Iako će nas samo drugačiji naučiti) Eva govori nebu dok joj ruke padaju od umora, a tuga buja kao paprat kroz zatočene korake Eva govori slobodi koja se nazire iznad njene neispavane glave da sve ovo može uvijek i gore
***
EVA FISCHER NJEGUJE BOLESNU MAJKU U BOLNICI
Toliko su joj dopustili na kraju: da majci drži ruku u bolnici, da korakom izađe iz područja logora radi njegovanja tijela koje je već gotovo okopnilo Je li majka instinktivno znala da joj tijelo mora odustati jer u slomu tijela leži sitna šansa za život? Tijelo nije pitalo Tijelo je samo mislilo (koliko je sitnih godina u djeci koju je rodila) i krenulo polako putovati kraju tijela U bolnici Eva zna da će stvari biti dobro: majka već odlaskom osjeti da nanovo dobiva snagu Sad je vrijeme da planiraju Sad je vrijeme da zamijene svoje ime Vrijeme je pokušati oteti pravo na nastavak života Naučiti zaboraviti tko si Nanovo izmisliti djetinjstvo Majka sve to radi refleksno Eva uči i ponavlja: Ja nisam ja Ja sam svaka ja Ja sam uvijek ja Upravo zato nebitno je: koje tlo dodirujem slova koja me opisuju susjedstvo u kojem nanovo učim predstaviti se i ne zaboraviti sto puta ponoviti novo prezime dok okus ne postane isti dok sama sebi ne povjerujem
***
EVA FISCHER TITRA U OSMIJEHU SALVADORA DALIJA
Njegova je ljubav za nju gotovo izmišljena: primio bi za ruku nemirne misle i šetao ih platnom nakon razgovora Njena misao shvaća kontrast brže nego njegova Njena misao nosi sa sobom teret ostavljenog: i kad ne želi, misao donese vjetar iz perivoja, svježinu kupelji ili dodir netom ispuhanog stakla Takvo čuđenje u svakoj misli Svijet je lopta po kojoj je moguće skakati do iznemoglosti, ali rijetki shvate da je moguće umrijeti bez pitanja što je zapravo ta gravitacija Dvoje misle da su takvi životi najtužniji
O čemu govori to dvoje koji vjeruju da se unutrašnjost može sasuti na bjelinu pomnim potezima? Mogu li voljeti zrak kao što ga vole oni koji o njemu nikad ne misle? Mogu li voljeti bol kao oni koji u njoj ne pronađu nužne pukotine? Ili je sve pitanje oblika? Čovjek rukama obrađuje svakodnevno, rez je najočitije mjesto promjene.
***
HUMPHREY BOGART PRIJE SPAVANJA GLEDA U SLIKU EVE FISCHER
Boja je dokument: Sve je uzela: svoje oči, kosu i par cipela, brata, majku i tri slova imena i pobjegla prema prvoj mogućnosti Rekla mu je: prestala je voljeti grad koji je ostavila kad je prvi puta vidjela kako je smrt blizu onima koji u nju vjeruju jednako kao i onima koji u nju ne vjeruju Prestala je voljeti njegove nagle promjene temperature kada je prva zima pala na prazninu koja je ostala iza onih odvedenih u logore Hladan zrak činio je otete prostore nepodnošljivima Boja je putovnica: Stala je u maleni portret crnila, a mjesto rođenja zamijenila je rahlijom zemljom Boja je potpis: Njeno prezime obješeno je na kesten parka grada u kotlini i ponekad je dan tako vlažan da osjeti kako niz slova koja je ostavila probija kiša sve do njenog imena
***
EVINE SLIKE PLEŠU U GLAZBI ENNIA MORRICONEA
Ljubomorne na način kojim zvuk može zavesti sve prisutne i udaljiti ih od ljepote dostupne očima Svjesne da je zvuk prvi tunel do srca slike rastvaraju svoje utrobe tuđim tugama: govore Evinu prvu tišinu, krv koju tiho posprema u slojeve boja
Glazbom zavedeni otvaraju glavu i puštaju da Evina bezrječnost meandrira i tako najednom svijet stoji smrznut, a ispred njega naslikane stotine bjegova i ni jedan zapravo
Uhvatila je Rim u krvotok i na njegovim leđima ostala toliko dugo dok se nije razgradila u njegove ulice, dok nije postala šutnja svoje slike koja umije izgovoriti sve bez da otvori usta
***
EVA SELI IZ SEBE U STABLO, U PJESMU
Eva razbija misli šetnjom prema zidinama zaboravljenog dvorca. Tu može priznati vlastiti ponor. Ili će ponor priznat nju. Srce pumpa dnevno osam tisuća litara krvi. Koliko je lako otići? Zar je ovako jednako teško ostati?
Eva stoji ukorijenjena. Stoljeća nagnuta nad nju. Jedna Eva drugoj predaje treperenje krošnje u vremenski neodređeno proljeće. Tko je Eva?
Stablo koje je ostalo gledati kako država naginje mrak i u bilje? Tijelo koje je otišlo da ne gleda kako nasilje preuzima interpunkciju svijeta?
Točka. Metak. Metak. Točka.
U nama je bol veća od svih ovih godina. Podmukla. Ostala u godovima. S druge strane mora Eva tijelom razmazuje godove. Oni pamte. Lica. Kosti koje propadaju kroz metre zemlje. Udarce. Strah kad se stresa s krzna mačaka koje prilaze.
Eva šapuće: Oni koji odlaze uvijek ostave jednu sebe. Ona druga ja zazidala se u obiteljske fotografije, zidove, ili naprosto ostaje, umanjena za taj bijeg, dugo spavati nevidljiva u starim, ostavljenim plahtama. Možda postaje i stablo i ako je tako, godovima sam prebrojala svako svitanje i gustoću mraka nakon bučne predaje. Tijelom u drugoj zemlji godinama osjetim samo boju koja se opire. Nervozno titra na rubu prsta. Na kraju je premazujem.
***
EVA PROGOVARA O MOGUĆIM PROŠLIM DOGAĐAJIMA, KRAJNJE STVARNIMA, KRAJNJE IZMIŠLJENIMA
Ako sam gledala način da preskočim ovu državu tako da me ne okrzne ni jedna misao na nju nakon što spretno pobjegnem, možda sam trebala naći način kako da pustim i taj dan kad sam prvi put u kinu Apolo povjerovala slici da je moćnija od riječi
Otada, stvari koje nosim u tuđe jezike uvijek su crno-bijele poput lica na tom platnu koje je bilo živahnije od svake moje slike Mogla sam udahnuti boju u svoje odlaske, ali nikad se nisam mogla tako kretati: brzo, promišljeno, zasigurno prema cilju Iz poštovanja prema njemu, nisam vjerovala televizorima Ostalo je pod debelim sjećanjem i sad ga vraćam onako kako nisam nikada htjela, iz slike u riječ, za nekoga tko želi pisati o tome kako je bilo ostaviti sve i povjerovati da ono što dolazi može sve nadoknaditi
***
EVA IZMIŠLJA DARUVAR, IZNOVA, ZA MENE I SEBE
Netko me je volio na tom puteljku u perivoju. Zasigurno. Pogled bi mu uvijek sletio na moja ramena i tamo ostao kao da nitko od nas neće već sutra biti dio stroja koji uništava.
Netko je mislio o nama kao malenoj oluji i osjetila bih kako nešto u meni zatitra: krošnja koju nenadano probudi vjetar. Jesam li bila zaljubljena u grad? Ili njegove ruke mekanije od mnogih koje sam vidjela? Jesam li mislila da ništa neće stati između dvoje koji mogu izmisliti sebe kad god im se prohtije?
Ili me ni danas nitko tamo ni ne poznaje? Jesu li te mlade ruke bile njene na mojim blatnim ramenima u Aninim kupeljima? Nisam osjećala. Je li grad bio žena? Stabilna, čvrsta tišina koju je nemoguće zaboraviti, čak ni ako se prostru tisuće kilometara između mene i tih ulica.
Jesam li se ikada vratila?
Mislila sam da će perivoj unedogled voljeti moju sjenu. Ili je bilo suprotno. Sanjala sam kako će slike koje jesam putovati više nego moje noge.
Toplina kupelji bi me tješila. Uvijek u pratnji majke. Pod strogim riječima oca. Ili je bilo suprotno? Stroga majčina naredba i očev pristanak, nježnost koja nas obilježi, spasi unaprijed za loša vremena. I tko je bila ona, pogled na mojim leđima, pod gustim krošnjama uređenog perivoja? Grad? Sjećanje? Stablo u blizini svog biblijskog partnera i neprijatelja? Ili samo neka buduća ja?
– ciklus pjesama o Evi Fischer, iz zbornika „KAD ČUJEM DARUVAR“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2021. –
_____________________________________________
MONIKA HERCEG rođena je u Sisku 1990. Živi i piše u Zagrebu.
Zasrali su ga golubovi. Napravili gnijezdo na njemu. Majka čisti bjesomučno. Ja bacam gnijezdo. Pokušavam spasiti balkon, od tih ptica. Otac ih je zvao leteći štakori. Volio je vrapce. Oni su decentni. I golubovi su otišli s balkona. Majka hoda po postelji. Majka leti na tepihu. Kad mi je umrla baka, sanjala sam da je iz topa ispaljuju u nebo. Tako se povezuju niti. Balkon, visina, nebo. Majka, baka. Golubovi i smrt nerođenog golubića. Jaje, u košu za smeće. Užas od riječi, do riječi.
***
NE VOLIŠ NIKOGA POSEBNO
Nemam ni žudnji, a pišem, samo tako, kao da mi pomaže sam svemir, ili kalendar, taj ludi kolovoz u kojem sam došla na ovaj svijet i odlučila u njemu unatoč tuzi u mojim genima živjeti vesela. Tužan gen ponavlja se iz naraštaja u naraštaj, a bez razloga. Tuga je stanje, i treba je razbiti, kako drukčije negoli čekanjem. Prošlo je petnaest punih godina. Toliko je dugo trebalo, ne znam zašto, i kome, i otkuda, znam samo da je čovjeku kojeg sam voljela u međuvremenu umrla majka. I otac je imao moždani udar, i da je i on obolio, i da je smrt sve prisutnija, u obiteljima, u kojima se događa smjena generacija, i izvori više nisu isti na Sljemenu, nema gostiona, nema kupaca u šoping centrima, nema nakupaca povrća na zelenoj tržnici, samo skuše na stolu, koje je, razmišljam sada, kupio moj otac i slagao da ih je sam ulovio, a mi djeca smo se smijali, i smijali, jer smo znali da skuše ne postoje.
***
NEBO
Bojim se za sebe i za tebe podjednako, ali šutim i hrlim u novu armaturu, knjiga će mi biti sklona, mi ćemo se svi sapeti i skupiti pod slovima, ona će nas držati na životu, tako ćemo izbjeći katastrofu, a ja samo moram pisati, tako znam da ću izbjeći smrt, onu običnu, i smrt svojih bližnjih, ako budem dobro i brzo pisala, nebo se neće otvoriti i neće biti bljeska munje i groma, bit će skyscrapers, ali neće biti deranja neba, razumiješ što to znači, kad netko podere nebo i ostanu komadići u sjećanju. A nekad je bilo cijelo i tvoje, a sad skupljaš male silnice, želje koje se neće nikad ostvariti, misao koju nećeš dovršiti, i ništa više nije isto, kao kad si mislila da nebo nitko nikad neće razderati, ni olovkom, ni drugim pisaljkama, nego će uvijek biti lijepo i čisto i u jednom komadu, a onda se izvrgnulo, i otvorilo se nekim drugim ljudima.
***
RITAM NAS JE ODUVIJEK VODIO
I kad smo šutjeli i kad smo govorili I kad smo se dodirivali, smiješno i nevino Gotovo kao vrapci Tako smo i mi tražili to tijelo Koje je nestajalo u plazmi O takvim se stvarima ne govori Samo između najintimnijih prijateljica Samo se, onda kad se to dogodi To nebesko u čovjeku, u muškarcu i u ženi Dugo, dugo šuti Svi se liše svega, i požele vam sreću I onda se pokupite, oboje, tužni Jer previše neba zna prepasti čovjeka Previše vatre, i vode I svih elemenata koji se još nisu sastali
***
UVIJEK JE TOLIKO BLIZU, DA ZABORAVLJAM DA GA IMAM
Ali kad se, vrlo rijetko, izmakne Sanjam kataklizmu On mora biti uz mene Iako ću ponekad sanjariti o vatri i vodi Koji su me svaki na svoj način ranili Jedan me spalio, drugi me utopio On je jedini koji mi drži glavu iznad vode i daleko od vatre S njim jedem zemljane slatkiše Uživam u mirisu zemlje nakon kiše, kad je najsretnija Potištenost tla koju ima ne dotiče me Vatra je našao vodu, ženu koja je topla i meka Voda je našao vatru Ja, zrak, pronašla sam zemlju, u sebi a još više u tebi Moj melankolični princ, s tamnim očima zamrljanim od tla Koji mi kaže uvijek nešto smiješno, i onda se smijemo osmijesima
***
TOPAO ZRAK
To je bilo prvo što sam osjetila u Istanbulu Taj krak, na zemljopisnoj karti, koji pripada meni i tebi Dolazak na naše sveto mjesto, gdje su sad glavne raketne baze Prijeti mi lebdenje, stanje plutanja po nebu, nesreća Koja se pokazuje nestankom srži, kičme, osovine, srca Sve će iz mene nestati ako na svijetu ugase vatre Bit ću nekorisna, i vode i zemlja će se voljeti Ja ću ih gledati tužna, i ojađena, što sam zrak Obećaj mi, kao što si mi obećao nekoć Da se nećemo raspiriti prejako Rekao si da si ti vjetar, a ja da sam vatra Možda tako svatko misli za sebe, da je ono što nije I ne boj se, neću prouzročiti nikakvu štetu, ni sebi, ni ljudima oko sebe Znaš li da će u raju biti toplo jer tako je rekao svećenik Da će u paklu biti hladno Jer je sveto pismo pisano u dolini U kojoj se u blizini bacalo žrtve paljenice Otuda slike pakla kao smrdljivog i vrućeg mjesta Moram dovršiti ovaj zapis Moram pjesmi dati završni plamsaj Pa nakon toga mogu je utrnuti Sa žarom otići spavati Moram ostvariti toplinu, energiju Zaboraviti masu, materiju Moram jednostavno pregorjeti, malo, ne previše Da bih bila sretna Ja sam na zdjeli ono malo crno Što se uhvatilo kad se ujutro kuha zob Ono najfinije, ono čađavo, malo, crno Znak da smo bili i voljeli
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa, kao dio emisije „Riječi i riječi“. Dosad je objavila zbirke pjesama Naizgled (AGM, 2007.), Južne životinje (AGM, 2010.), Početak zrelosti (VBZ, 2020.) i Cesta za tar (Meandar, 2022.), poetsku dramu Danska H2O (AGM; 2012.) i romane Crno pismo (Algoritam, 2015.), Kao kiša (Hena com, 2017.) i Igra istine (Hena com, 2019.).
konstruktivno je bio pojam iz građevine dijeljenje iz matematike
umjesto suza kotrljali su se kamenčići spoticali bi se na njih danima skupljao bih i skrivao po džepovima
kad sam otišao od kuće nisam ponio ništa osim tih kamenčića
možda zato ponekad kažeš da sam težak
***
SKORO SAVRŠENO POPODNE NA BAZENU
ručnici prekrili pločice kao jorgan čuvaju leđa i koljena klor čuva tabane od gljivica djeca čuvaju mobitele od tabana šeširi glavu od uv zraka naočale oči od pogleda mini-frižideri paštetu i pivo od grijanja gospođe se spuštaju metalnim merdevinama čuvaju punđe i lokne od kapljica debeli čuvaju liniju od sladoleda adonis u crvenom šorcu rulju od utapanja mladići skaču djevojke se guraju laktovima sve je kako treba biti samo jedna žuta mrlja kao oblak u bazenu prkosi suncu
***
MTS-116-M
okrećem tvoje poruke kao kamenje da vidim ispod kojeg je zmija
služiš riječi poput jabuka da vidiš na koju ću se zagrcnuti
Rusi su napravili najtišu pušku na svijetu koja ubija s tristo metara
ti bez puške ubijaš preko oceana
***
RAZGOVOR S POTILJKOM
na moja pitanja plima i oseka ovladaju tvojim ramenima
umjesto riječi izvučeš cigaretu
puštam da mi pluća ispuni dim zamjeranja
ipak uragan kose na tvom potiljku odaje da noćima sanjaš oluje
***
KAD NASLONIM UHO NA TVOJA PRSA ČUJEM MORE
tvoja obećanja mirišu na vruć pijesak i smilje
hlape brže od alkohola s vate u pregibu ruke nakon uboda
mikro modrica vatromet umirućih ćelija
plava
ljubičasta
zelena
žuta
prozirna
skroz nevidljiva
______________________________________________
VANJA BLUMENŠAJN. Osvojio brdo nagrada, niti jednu za poeziju.
Kupim sebi pet džempera u boji i dva crna, za svaki slučaj. Jedan par plavih, jedan par crnih pantalona. Crvene patike. Veliku milku i bilježnicu. Pozvonim. Izujem se. Uđem. Cipele odložim na posljednju policu u ormaru na hodniku. Pozdravim poluglasno. Moja soba je na lijevo. Torbu bacim na pod, kaput na krevet. Šešir odložim pored kaputa. Zatvorim vrata. Provjerim jesu li zaista zatvorena. Skupim kosu u rep.
Iza kreveta je djelimično ljubičast zid. Plafon je bijel. Prozor je mali. Na njemu nema zavjesa. Desno od mene je uzak metalni ormar. U njemu su tri crne majice, dva para crnih pantalona, nekoliko pari čarapa i češalj. U sobi nema stola. Nema stolice. Nema tepiha. Nema ogledala. Nema nikakvih biljaka. Pored kreveta je moj kufer i u njemu različite olovke, bijeli listovi i moje zabilješke. Legnem na krevet. Ispod glave osjetim svoj dnevnik. Nasmiješim se. Uskoro zaspem.
– Pogodi koga sam opet sanjala.
– Koga?
– Pogodi!
– Koga? Mene?
– Ne. Svoju nanu. Sjedili smo u dnevnoj sobi mog strica. Nana je bila od nekog čudnog materijala, sličnog plastelinu i plastici istovremeno. Bila je vesela i okrugla. Nije bila više ni crna ni umorna. Umrli su u mojem sjećanju ljepši nego što su u stvarnosti bili. Samo sam je grlila. I svaki put kad sam je zagrlila, smanjivala se. Onda sam otišla na gornji sprat. Čula sam da svi vrište. Kad sam ih upitala je li nana mrtva, rekli su da je pukla.
– Zašto mi govoriš o svojim snovima? Ne volim to.
– Svejedno.
Onda mu ispričam da kod moje nane grane jabuka dosežu do zemlje. Možeš da legneš na zemlju i rukom da ubereš jabuku. Da su naši nadgrobni spomenici bijeli. Ovo mu se čini čudnim.
Počinjem da mu objašnjavam da u tome nema ništa neobično. Čudni su on i njegovi prijatelji jer ne vole čokoladu. Pogleda me sa strane i nastavlja da slaže tanjire. Želim da mu kažem da su se moja majka i nana svako jutro svađale oko toga koliko masla treba da se doda u neko jelo. Kad je majka napravila po svome, nana bi najprije pričekala da se majka okrene i počne da radi nešto drugo, a onda bi krišom dodala još malo masnoće. Razmazila nas je. Mislila je da ćemo biti srećniji ako bude svega previše. Na kraju krajeva, ona je bila ta što bi nam uvijek natočila čisti sirup u čašu, a vodu je po nekoj slučajnosti zaboravila da dolije. Baš kao i ja, i ona sama je isto pokušavala da nadoknadi cijelu godinu za jednu, najviše dvije nedjelje. Zavisi od toga koliko dana odmora su te godine dobili moji roditelji. Svaki put kad smo dolazili iz Slovenije, ona nas je čekala ispred kuće. Sitna, crne kose i tamnih očiju. Umorna od svega. Ibro i ja smo se takmičili ko će je prvi zagrliti. Vjerovatno sam bila jedina koja je tako shvatala ovo trčanje. Činilo mi se da ću je ugušiti, tako sam je jako grlila. Kad bih mogla, u taj zagrljaj bih stisnula i zagrljaj za rođendan, za Bajram, za položen vozački ispit, za svaku propuštenu priliku.
Zatim je obavezno uslijedilo razgledavanje svake sobe u kući. Dodirnula sam svaku stvar. Provjerila da li su sve na istom mjestu kao što su bile posljednji put kad sam bila tamo. Otvorila sam sve ormare. Pregledala jesu li u njima još uvijek moja odjeća koju nikad nismo odnijeli u Sloveniju. Jesu li moje igračke još tamo. Je li nana kupila novu posteljinu, možda nove zavjese, nove tepihe. Ako je sve bilo na svojem mjestu, smirila sam se i onda počela da jedem sve što sam zagledala. Napolitanke, lokum, halvu, praline, čokoladu, voće, hljeb. Pojela sam i ono što ne volim. Da se konačno zasitim. Ponovo. Nakon godinu dana.
A ponekad po koja stvar nije bila na svojem mjestu. S mojim igračkama su se tu i tamo igrala djeca naninih komšija, što mi je smetalo. Nije mi se činilo u redu da prisvajaju moja sjećanja na moje djetinjstvo dok sam ih se sama bojala dodirnuti da ne bih na njima slučajno ostavila tragove osobe, kakva sam danas. Bojala sam se da ih pogledam, jer nisam bila spremna da vidim u njih sve ono što sam zakopala za sva vječna vremena onaj dan prije jedanaest godina kad smo otišli. A sad se s mojim medvjedićem igrao neko drugi. Neko ko nije znao da mu je ime Medo i da mi ga je za prvi rođendan darovala tatina tetka. Samu sebe sam ubijedila da nemam više pravo na te igračke, odjeću, svoj krevet i sve drugo. Te stvari mi više nisu pripadale otkad sam ih ostavila na milost i nemilost djece, koja su se slučajno našla u posjeti kod moje nane.
Oduzela sam sebi i pravo na sjećanje na onaj život prije našeg odlaska. Kad ga se želim sjetiti, idem u Hofer. Onda stojim neko vrijeme na odjeljenju gdje prodaju meso. Ima sličan miris kao što je bio kod mojeg djeda. Sjetim ga se takođe svaki put kad Ibro dođe kući iz šetnje i ispriča mi novu primjedbu, koju je taj dan čuo od potpunih neznanaca. Skoro svaki dan jednu.
– Iz koje ste republike? Jesi li čivut da ne razumiješ? Hoćeš li da s vama pričam na nekom drugom jeziku?
Ponekad neka primjedba nepoznatih ljudi stalno i nametljivo daje do znanja da neki ljudi nismo na »svome« u Sloveniji…
Nekoliko sati nakon našeg dolaska obično su počeli da pristižu posjetioci. Komšije, tetke, strine, njihova djeca. Svake godine smo se sve više i više razlikovali od njih. Nismo se više ljubili tri puta u obraz, nismo imali teme za razgovor, stomak nas je bolio od domaće varenike. Uvijek su nas ispitivali gdje je bolje. U Sloveniji ili kod njih? Najprije smo odgovarali da nam je svejedno, da je podjednako dobro. Onda smo se promijenili. Govorili smo da nam je u Sloveniji bolje, iako smo već tada dobro znali da će za Slovence Bajram uvijek biti samo muslimanski Božić, džamija muslimanska crkva i hodža muslimanski sveštenik. Sloveniju smo branili iz principa. U njoj živimo, i naša je, bez obzira na sve. Tome je slijedilo nekoliko nelagodnih osmjeha, a onda su razgovor nastavili stariji. Obično smo poslije nekoliko dana išli i mi u posjetu kod svih tih tetaka i strina. Za svaku je majka pripremila posebnu kesu. U nju je stavila kafu, sok, za svako dijete čokoladu i neki poklončić koji je kupila u Sloveniji. Ovome su se djeca najviše radovala. Slično kao što sam se i sama radovala kad mi je sestrična iz Švajcarske poklonila paket gumica za brisanje.
– Neki vole hladan burek – kažem mu nakon nekoliko minuta. Odmahuje glavom.
– Ja volim gumice za brisanje. Jednobojne, šarene, pravougaone, u obliku kruga, igračaka. Sa onom novom u obliku olovke još nisam brisala. Gumice za brisanje mogu takođe i da mirišu. Takve mirisave imaju u Švajcarskoj. Ako imaš sreću da tvoja tetka živi u Švajcarskoj, možeš je zamoliti da ti ih donese. Možeš joj reći da ti donese i švajcarsku čokoladu. Onu u bijelom omotu sa zelenim tačkicama. Bijele gumice su mi nekako najmilije jer ih je najjednostavnije očistiti. Prije nego što odeš na spavanje, uzmeš gumicu i počneš da brišeš sto. Drveni sto, ili još bolje ormar. Dobra gumica se neće pocijepati na komade. Postupak ponavljaš nekoliko minuta. Zavisi od toga, koliko prljavu gumicu imaš i koliko čistu želiš da imaš na kraju. Obavezno pokupiš ostatke gumice koji su popadali na pod i odneseš ih u kantu za smeće.
– Prestani već jednom – prekine me.
– Gumicu za brisanje onda spremiš u džep i odeš u kupatilo. Ako nemaš džep, možeš da je sakriješ u svoju šaku. Nasapunaš je sa bademovim sapunom. Obično je ostavljen u ormariću ispod umivaonika. Trljaš one dijelove koji su još uvijek prljavi. Dobro je ispereš vodom i osušiš čistim peškirom. Ne upotrebljavaj onaj kojim brišeš ruke ili obraz. Pomirišeš gumicu i spremiš je u futrolu. Potrebno ju je čistiti skoro svaki dan. Još posebno ako veoma pritiskaš kad pišeš olovkom. Ne preporučujem korišćenje različitih gumica istovremeno. Čovjek bi trebalo da prestane čistiti gumice za brisanje najkasnije pri starosti od šesnaest godina – kažem svejedno do kraja.
– Ti nisi normalna. Zar zaista misliš da ću ja prati gumicu za brisanje?!
Razmišljala sam kako da mu objasnim da sam prestala prati gumice za brisanje i da sam istovremeno postala neka druga osoba. Istovremeno je moja nana postala nona, djed dedek, strina teta i babo otac. Naizgled samo je majka ostala majka. Otac nije onaj koji me je učio da vozim biciklo, dedek mi nije kupovao bubamare od kamena, i nona nije ona koje me voljela najviše od svih svojih unuka.
I kad sam se pripremala na to da ćemo opet da idemo, odlasci su mi uvijek teško padali. I dalje sam u svojoj glavi nastavila razgovor. Prije nego što smo sjeli u kola, pokušala sam zapamtiti što više predmeta iz kuće. Kako su postavljeni, koje su boje. Obično mi je nana poklonila kakvu sitnicu. A ponešto sam i ukrala, recimo naninu špangu za kosu ili igle za pletenje kojima je plela. Za sjećanje. Željela sam da bi se barem jedan miris utisnuo u moju odjeću. Zauvijek. Onda sam čvrsto grlila nanu, dok me nisu ruke počele boljeti. To je bio posljednji zagrljaj koji je morao biti dovoljan za čitavu godinu. Kad je nana prosipala vodu iza očevih kola, mi bi već odmakli na putu. Što smo se više približavali Sloveniji, sve više su slike predmeta iz nanine kuće i svi mirisi nestajali iz moje glave. Kao da ih nikad nisam vidjela i osjetila. Opet sam postala gladna. A ispred mene je već bilo koparsko šetalište.
Želim da mu ispričam sve ovo, ili bar dio toga, ali mu ne govorim ništa. Ne bi razumio. Neću da ostanem na pola riječi, neću da se objašnjavam. Pogotovo ne njemu koji kaže da mu je svejedno. Laže sebe. Potajno posmatram kako se kreće po kuhinji. Nervira me njegova sporost. Ja bih te tanjire složila tri puta brže. Uzmem krpu i počnem da brišem pult. Neću mu više pričati o svojim snovima, kažem sebi. Pult je čist. Vratim se u svoju praznu sobu. Sjednem na krevet. Počinjem da listam svoj dnevnik. Na vrhu prazne stranice upišem datum, u tri reda opišem protekli dan. Njega namjerno ne spomenem.
Ništa posebno. Ustala, pojela doručak, otišla u prodavnicu, kupila pet džempera u boji i dva crna, za svaki slučaj. Jedan par plavih, jedan par crnih pantalona. Crvene patike. Veliku milku i bilježnicu. Kad sam se vratila iz prodavnice, zaspala.
Zatvorim dnevnik. Pojedem milku. Obučem narandžasti džemper. Deset minuta pješice imam do Hofera.
SELMA SKENDEROVIĆ (2001, Kopar, Slovenija) je studentkinja slovenačkog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavljuje na raznim književnim platformama i u antologijama, kao što su Poetikon, Mentor, Kraljevi ulice, Vrabac anarhista, književni dodatak Latice u izdanju Bošnjačkog saveza Slovenije. Učestvuje u interkulturalnim i međunarodnim projektima, kojima podiže svijest o većoj toleranciji prema strancima, na primjer Medkulturno sobivanje (Interkulturalni suživot), Inicijativa za strane studente te na međunarodnom graničnom skupu Forum Tomizza. Dvostruka je dobitnica nagrade Bljesak (2020, 2021) koja se dodjeljuje u sklopu Šinkovčevih dana poezije.
Kao najmlađa autorica, sa 19 godina, svojim je angažovanim pisanjem pobijedila na Festivalu književnosti mladih Urška 2020, u konkurenciji od skoro 100 mladih autora iz cijele Slovenije, starih od 15 do 30 godina.
Njen književni prvijenac objavljen je u oktobru 2021. godine u zborniku Prvenke (Prvijenci) Javnog fonda za kulturne djelatnosti Republike Slovenije (JSKD). Priče su odmah izazvale interesovanje književne javnosti jer je prvo izdanje (400 primjeraka) prodato za manje od pola godine od objavljivanja. Na proljeće 2022 knjiga je već doštampana i predstavljena na mnogim književnim susretima, a novembra iste godine bila je nominirana za najbolji literarni prvijenac na 38. Slovenačkom sajmu knjiga.
Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK) odabrala je Selmu Skenderović kao mladu slovenačku spisateljicu i njen prvijenac za projekat Čitaoci Evrope 2022 (Readers of Europe).
*
Knjiga Selme Skenderović “Zašto šutiš, Hava?” je buntovnička priča djeteta koje je sa svojim roditeljima, trbuhom za kruhom, došlo u Sloveniju i pokušava se uklopiti u sredinu i kulturu kojoj ne pripada, i ma koliko se kameleonski trudila da oponaša svoju okolinu, ta ista je ne prihvata. Priča nastaje u trenutku kada Hava, iscrpivši sve svoje mogućnosti da se prilagodi i postane blaženi neprimjetni dio okoline koja je uporno odbacuje, nanovo pronalazeći po neku značajku kojom će je obilježiti i odvojiti, eruptira svom snagom, bacajući toj istoj okolini i društvu u lice sva otrpljena poniženja, omalovažavanja i uvrede. Nažalost, ovo je priča svakog djeteta i odraslog čovjeka u bilo kojoj zemlji izvan one u kojoj je rođen i vrijedna je svakog čuđenja činjenica da je ovo prva knjiga takve vrste. – Fajko Kadrić
čovjek-časopis 