ležiš leđima na podu ispod tebe je maslac koji se polako otapa i ti sa njim uranjaš
zemlja je primila sve što žulja tijelo ti je teško oči zatvorene nebo je svakako iznad nečega lagano i tromo
ti si oblik prostora koji zauzimaš koža je opna koja odvaja unutra kosti, meso, žile i puno vode to se stalno kreće
pa se odjednom rodi nešto toplo kao kad krišom u muzeju pipneš sliku da provjeriš je li živo i ono bude čvrsto i mekano
***
SLUČAJNI SUSRETI SAMO SU BANALNOST
ljudi se usele u novi stan pozovu prijatelje i na kraju večeri kažu: sad znate gdje smo, pa svratite to se nikad ne desi
više nemam nijedan podatak o koordinatnom sistemu tvog života međutim, desi se da te sretnem – svaki grad postane premalen kad to ne želiš i prevelik kad ti najviše treba
***
ZAMJENA TEZA
svaki put kad mi ponudiš rješenje za bezizlaznu situaciju postajemo protivnici
na vrhu planine ti znaš najbolji način da siđeš ja kako da ostanem između nas – provalija
_________________________________________________
ANĐELA PILJAGIĆ rođena je u Banjaluci 1999. godine. Trenutno studira Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavljivala je svoju poeziju na internet portalima i čitala je na beogradskim poetskim večerima. U slobodno vrijeme bavi se jogom, argentinskim tangom i kontakt improvizacijom.
Roj pčela, kao nešto neviđeno ali potpuno stvarno, zujao je oko košnice i poneka pčela, onako umorna, kao kornjača je prelazila s ruke namrštenog ujaka na prag košnice. A on, onako bezazlen i sasvim bez iskustva, kako to mogu samo deca, počeo je da ih voli. To se desilo nekoliko dana ranije. Ujak ga je poveo iza kuće gde su se nalazile košnice i, bez zaštitne mreže i rukavica, podigao je sa zemlje nekoliko pčela koje su od umora pale pored košnice. Tog dana, prvi put je upoznao nežnu, prijateljsku prirodu pčela i naučio da njihovi nemilosrdni ubodi prete samo onima koji ugrožavaju košnicu. Osetilo se da on nikada neće biti jedan od tih. I sada, dok ih je posmatrao iz blizine i udisao topli miris meda, izgledale su mu blagonaklone. (Mada ta blagonaklonost je, između ostalog, počivala na činjenici da su se umorile, a zatim i u njihovom odlučnom letenju, s glavama isturenim napred, kao da ih neke nevidljive niti vuku ka mističnoj košnici.) I tako, dok je spremao svoj radni alat, mali i simpatičan kao što je i on sam, koji je voleo da koristi kada pomaže ujaku, video je preko velike bašte kako su se ujak i majka udubili u razgovor s nekim na ulici. Kao da je jedva dočekao njihovu zaokupljenost da odjuri do košnice. Majka je za tren instinktivno okrenula glavu prema kući i pogledala s osmehom sina, koji nekud trči. Našao ih je u istom položaju kao pre nekoliko dana, kada je sa ujakom prvi put došao: na zemlji, dva koraka udaljene jedna od druge i usamljene među svežim kočevima za paradajz. Izustio je jedno “uuu!” kao izraz oduševljenja što je sam s njima. Ovoga puta, može se reći, osetio je pravo divljenje: zujanje roja, zatim pčele sa crvenim člancima na nogama koje su aterirale na prag košnice i ulazile polako u nju. I sada mu se učinilo da je dva puta video jednu veliku pčelu, veću od drugih, i srce mu je zalupalo od pomisli da je to Matica. (Ona se nalazila negde u sredini košnice, odakle je mnoštvom nevidljivih niti upravljala pčelama.) Na kraju, zbog toga je pre svega i došao, približio se polako da pogleda da nije možda dole pala neka umorna pčela. Posmatrao je duže vreme, i taman kada je pomislio da toga dana neće imati sreće, ugledao je jednu pored svojih nogu kako veoma sporo hoda. Imala je sasvim mala krila. Pomislio je da je to sigurno sasvim mlada pčela. ali onda je video još dve sa sličnim krilima, uvučene do pola u zemlju. Odjednom, hodanje prve pčele mu je izgledalo kao nemoćno teturanje, a krila su joj bila suva i izgledala su jadno. S pogledom prikovanim za njih, kao da se suočava sa životnim problemom, shvatio je da su sve tri već ostarele. One druge se nisu mrdale. Izgleda da su već umrle. On je spustio svoj nežni dlan na meku zemlju i ona je nastavila da hoda po njegovim prstima. Pošto ju je rukom, koja je malo podrhtavala, stavio na prag košnice u nadi da će one gore da je izleče ili da joj nekako pomognu, ona se okrenula, krivudavo vratila i pala na zemlju. On ju je ponovo stavio na prag, ovoga puta dublje. Ona je krenula napred, a zatim kao da se nečega setila, okrenula se, prošla ispod praga i ponovo pala. To se ponovilo više puta. Kada ju je stavio poslednji put, tužan i ožalošćen, učinilo mu se da se ona nečega plaši. Kod ulaza je bila gužva. Osim onih koje su ulazile i izlazile ne primećujući uopšte pčelu koja se kolebala, bile su tu i neke koje su stajale na jednom mestu i kao da su preteći mahale krilima. Kao da su čuvale stražu. “Možda zbog njih…”, pomislio je dečak. “Starica” je ponovo uzletela. On ju je gledao kako nastavlja svoje besciljno letenje, koje mu je izgledalo kao letenje deteta koje su izbacili iz kuće i koje je izgubilo put. Onda mu se učinilo da je primetio jednu nevidljivu nit koja mu se slučajno obavila oko noge, kao neki mrtav deo tela. (Matica drži niti koje su joj potrebne, ostale kida.) Iz glave je nešto počelo naglo da joj niče, kao neka nit, takođe i na sredini tela, i na kraju neprekidno zujanje ušlo mu je u uši, poremetilo misli, a zatim, odjednom, povukla se nekoliko metara dalje, ne prestajući s tim zujanjem. Tada mu se samo od sebe sve razjasnilo. “To je nepravda!” rekao je skoro glasno. Iznenada, nešto munjevito kao da ga je ščepalo za grlo i stezalo polako ali bez milosti. I trava okolo samo što se nije pokidala od bola. Kasnije se neće sećati skoro ničega. Pamtiće samo to da mu je u grudima postajalo sve teže i teže. Mutan pogled kroz skramu od suza, počeo je da mu se mrači od mržnje prema gomili pčela koje su letele gore-dole, uopšte bez nekog smisla i bez osećaja krivice. Nesvesno je stezao štap koji mu se našao u ruci, kao da mu to pomaže da istrpi težinu u grudima. Kao da je to bilo poslednje sredstvo da stvari privede pravdi. Iznenada, ruka koja je držala štap završila je pokret udarcem i začuo se prasak, kao suvi kašalj starice, da bi se zatim kao alarm oglasilo zujanje hiljada. Malo kasnije, dečakova majka, koja je instinktivno okrenula glavu u pravcu kuće, videla je sina kako skače i pravi neke čudne pokrete, kao što se ponašaju deca posle lošeg spavanja. Kada joj je brat užasnutim glasom nešto rekao, oslobodila se ukočenosti i potrčala izbezumljeno prema detetu, ne znajući šta da čini.
s albanskog prevela Naile Imami
– iz knjige “IZ PRIŠTINE, S LJUBAVLJU” /Nova albanska književnost Kosova/, Algoritam Media, Beograd, 2011. –
________________________________________________
ILIR GJOCAJ rođen je u Peći. Diplomirao je na Odseku za književnost i na Odseku za dramaturgiju univerziteta u Prištini. Piše drame, filmske scenarije i priče. Radi u “Kosovafilmu”.
dolaziš nam u snove poričeš da si umrla kažeš u Bosni si slušaš Miljana Miljanića
deda te pravi od blata ne sklanja papir kojim si obeležila stranicu u Znakovima pored puta
piletinu mažem senfom da bude ukusna jedem kurkumu i pazim na dušmane
razumem šta si htela da mi kažeš a nisi smela kad si pred smrt sredila kuću i dala mi svilenu crnu spavaćicu nenošenu jer zna se ko nosi takav veš
***
APOKALIPSO
On. Nosi leti svetlo, zimi tamno odelo. Šezdeset mu je godina. U središtu je proleća. Svaku noć sanja – Njegove su sve mlade ribarke. Odavde do Portugala.
Ja. Nisam siroče. Smišljam kako da ubijem porodicu. Pođem u život kao žena. Njegova mala ćerka je granica koju ne mogu da pređem.
Predvodnica je ušla u autobus bosonoga. Sela i prekrstila noge. Sporo jela jabuku. Izašla je za mnom. Povela me iznad grada. Tamo gde su počupane sve kazaljke.
Strgla je sa mene odeću. Okupala me u reci. Rođena si kao ničija ćerka. Ovde vekovima žive samo žene. Muškarci do nas sami zalutaju. Oni koje poželimo.
***
TATA ME NAUČIO DA BOKSUJEM
od doma je napravio ring za nas dvoje naterao ostale članove porodice da zauzmu stranu
njegove reči odjekivale su ispred mene veće od mene
a svet je čekao da krenem u njega velik kao moj otac koji vreba moju grešku da kaže – Znao sam, nisi ni za šta!
***
SVEDENA NA SLOVO I BROJ
Odvezli su me tamo, sveli na slovo i broj. Za hitnu hospitalizaciju. Bodrio me je. Donosiće mi cveće svakog dana. Sledeći put videću bolnicu kad u meni budu kucala dva srca.
Obećavala sam Bogu da me nikad više neće mrzeti da šetam. Unutrašnji glas biće jači od spoljašnjeg. Ako izađem odatle.
Od tad je prošlo mnogo vremena. Imam novog dečka. On mi ne stavlja krišom novac u torbu da ne ostanem gladna. Malo sa mnom priča. Spavali smo jednom. Za dve godine. Često odlazi. Ja se ne sekiram. Čitam i pišem. Nikad mu ne zatvorim vrata. Jer tata ima mamu. Mama ima tatu. Sestra će imati nekog.
Moj doktor piše – Očuvanog testa realiteta. Negira suicidne ideje i namere. Nije sigurna da sa dvanaestog sprata studentskog doma nije skočila.
***
GRUPNA PSIHOTERAPIJA
svako smo se jutro u krugu tišine zlojili i lomili prste
pretili su nam spuštanjem na treći sprat
tamo zaključavaju vrata i vade žice iz brushaltera tamo ja pišem – majko moja, majčice ne daj da neko drugi okupa telo tvoje prve dušice
imam tvoje oči ne i tvoju snagu pevaj mi uspavanku još jednom samo pošalji me u san
***
LJUBAV JE JEDINA SIGURNA INVESTICIJA
Za nama se zgužvao svet poput magnetne trake. Ljudi su bili slike bez tona. Ulice pokretne stepenice.
Nedelje su bile nepodnošljive. Tad su svi sa porodicom, a ja sama. Premotavala sam kasete. Okretala bube sa leđa na nožice.
Nisi kriv, ali nisam ni ja. Naučili su me da vežem pertle. Nagnem tetrapak kad je sok pri kraju. Ne držim novac u zadnjem džepu. Ne i kako se pruža ljubav.
Srušili su Lastinu stanicu na kojoj si čekao moje kofere. Zatvorili naš omiljeni restoran peljmena na bulevaru. Ja još stojim jer si me voleo.
_____________________________________________
MILICA ROSIĆ rođena je 1996. u Lazarevcu. Profesor je srpskog jezika i književnosti. Za rukopis “Zadnji pogled u retrovizor” dobila je nagradu Mladi Dis 2021. godine. Radila je kao novinar i bila moderator nekoliko pesničkih događaja u Beogradu.
Odrezani zeleni miris Ulazi kroz otvoren prozor Beton grad – treći kat – zelena površina Za sobom vuče i prodoran zvuk To travu jutros strojevi kose Ljudi upravljaju Pale – gase – puše – odmaraju
Odjednom izroni u meni Kristalni oblik aluminijskog oksida Moj djed brusi kosu Izlazi na livadu Ulazi u Monetovo ulje Divan pokret uvrnute kralježnice Sklad oštrice i tijela Pad vlati u svetoj geometriji Razlet sumporasto žutih leptira
Kapi znoja cure niz njegova gola prsa Sunce se žari u crvenoj koži Tako usijana djedova ramena zadaju Rez – zvuk – pad – ritam Onda stane Stoji tako i dugo gleda Krene prema vodenoj vrbi Iz utrobe hlada izvadi demežanu Potegne visoko Rukom obriše trag vina s usana Vrati se u nastavak Rez – zvuk – pad – ritam Dok ne polegne cijelu livadu
***
ČESTO POMISLIM NA TVOJU STARU DOK SE I DALJE PROBIJAM KROZ ŽIVOT
Svi su filmovi odselili s križa Selske i Ozaljske Prazan prostor čitam kao presnimljenu videotraku Rekorderi spuštaju lampione na prag U polusnu još čujem tvoje riječi kako kažeš Mislio sam se ubiti, ali mi bilo žao stare Jebiga Smijemo se očajno Potraži pomoć šapćem Vidiš kako ja rastem pod kišom tableta Dobro se vrtim oko svoje mračne osi To je moje jedino vježbanje Onda nakloniš se milostivoj Odmahneš rukom na ogromnu zakasninu Nije me bilo doma kad sam bila unutra Pravdam se Nisam imala svoje lice I vrijeme se ukočilo oko mene Kao obruč oko male kuće koja jeca (Posudila sam Emmu ) Već si imao ugasle oči kad sam te vidjela zadnji put Sitno si plakao i grčevito se držao volana bicikla Marlon, Marlon I on mi je umro neki dan Poginuo na kipu prozora Obje tvoje mrtve mačke U svakom oku po jedna (Netko laže da nitko ne voli sjebane ljude) Stojimo na okretištu Grlim te golim rukama Jer drugih nemam Tankom kožom ispod koje se vide rijeke žila One teku kružno i nose rano djetinjstvo Ništa dobra još nemam od tih osvještenja Pogledam u nebo Jedna kap padne mi u lijevo oko Vodeni žig zamuti mi vid Godina će biti puna tuge Počinje kišiti i ti odlaziš na svom biciklu Mahnem ti slomljeno Dolje niz potok samo si pokretna točka Iščezneš namjerno I više nikad se ne vratiš Ni na posao Ni drugdje I onda te nema I svi te traže I traže te mjesec dana I još danas te traže I onda te nađu Ali tebe i dalje nema
***
VOLJELA BIH TE VIDJETI NA PUTU
Govorio si da ćeš planinariti stazama Velebita Endemske biljke milovati blagim očima Nasloniti tijelo na Kozjak Možda pojesti grah u planinarskom domu Popiti rakiju Zaspati na podu Moguće jednom otići na Camino spomenuo si Ti i tvoja teka tankih crta umjesto mene Govorila sam da zajedno idemo na Island Pronaći crne plaže Šahovske prvake I ja se napokon odlučim za tetovažu Aegishjalmur crna tinta Mislila sam kako ćemo sad nas je troje U našem malom crvenom japanskom autu Barem jednom vidjeti slavonska polja suncokreta I ono što mi je jednom rekla majka Kako sunce utone u ravnicu Bez previše truda Kao u maslac ravno i duboko do mraka Sve one naše sjeverne otoke željela sam prigrliti na sebe Da ih nosim kao bisere kad se drugi put vjenčam za more I gdje su Unije? Željela sam još umjesto prsta staviti stopala na Japan Biti sama s tobom u Kyotu kao u onoj zračnoj pjesmi U kojoj u pozadini čujem krijesnice i uvijek je noć U zemlji izlazećeg sunca Sad ulazim u park Stara Trešnjevka Nešto u meni misli umjesto mene na jeziku cvijeća Moja jedina sakura utjeha je travnja u kosi Sjedim na klupi i pušim tanku cigaretu Roze latice navješćuju crvene trešnje ljeta Prekrasno kratko i prolazno Ja se sušim iznutra nevidljivo prostom oku Možda ne bude kasno da barem jedno krene na put Ne znam koliko daleko ti možeš otići Ali ako ne odem Kako da znam hoću li se vratiti
________________________________________________
BETINA ILIĆ, rođena 1975., živi kako zna i umije u Zagrebu. Trenutno pokušava složiti rukopis za svoju drugu zbirku pjesama. Naglasak je na pokušava.
Mislav je bio zaljubljen u gospođu Jelicu već pune dvije godine. Ona je bila udana žena i majka dvoje djece. Njezin suprug bio je tradicionalan muškarac koji je svakodnevno kupovao dnevne novine s kojima se neprekidno prekrivao, fizički pa emotivno. Mislava nije zanimao Jeličin suprug, jer nije preferirao poliamorne veze, niti su ga zanimala njezina djeca, kći Sanja i sin Duje. Zanimala ga je samo tajnovita Jelica. Njezine upale zelene oči i ružičasti jezik na kojem su se nataložili slojevi crne kave. Potajno je, tijekom jutarnje smjene, uživao u njezinom teškom zadahu kada bi ona zaboravila oprati zube. Maštao je o tome da joj studiozno podere hulahopke i oslobodi njezina bucmasta bedra. Kod kuće je kupio nekoliko sličnih pari hulahopkica pa se s njima igrao kao mačka sa klupkom vune. Mislav i Jelica zajedno su radili u administrativnom uredu na devetom katu nebodera boje čokolade, koji se smjestio u širem centru grada. Mislav je bio duboko zahvalan sudbini što ih je spojila jer nije znao što bi on bez nje. S druge strane gospođa Jelica uopće nije primjećivala Mislavove muke. Prepustila se koži sredovječne žene koja se opuštala pred starim televizorom. Uživala je u svemu što je bilo normalno i obožavala je to naglašavati. „Pa normalno“, rekla bi kolegici, susjedi, djeci, mužu pa čak i televizoru. Jednog dana, oko sedam popodne, Jelica je pred svojim normalnim televizorom iznenadno umrla. Da li se kroz njena umiruća usta uspjelo otkotrljati lakonsko, sudbinsko „pa normalno“, ili jedva razumljivo „normalno“, nije bilo važno. Oko nje nije bilo nikoga. Zabavna televizijska emisija samo se nastavila emitirati, ni minuta šutnje, ni jedan uzdah, baš ništa. Njezina kći Sanja u to je vrijeme bila u kozmetičkom salonu na šivanju ukrasnih noktiju, a sin Duje na rekreativnom nogometu. Muž je još uvijek bio na poslu. S obzirom kako njezinoj smrti nitko nije bio svjedok i kako se njezine posljednje riječi Smrti samoj nisu dopale ona se neočekivano povukla. To je rijetkost, ali se povremeno događa. Dakako, nešto od smrti je i ostalo. Stoga se Jelica, kada je njezina kći Sanja zazvonila na vrata, samo trznula i otvorila oči. Bez puno razmišljanja digla se i krenula prema vratima, krenula prema svojoj kćeri, kao novorođeni zombi. Kći Sanja bila je potpuno zaokupljena mobitelom i nije primijetila ništa neobično. Nije čula ni kada je njezina, recimo, mrtva majka Jelica blago zarežala dok je prolazila pored nje. U nekoliko koraka odšetala je do svoje sobe i nemarno zalupila vratima. Poremećena Jelica samo je stajala na mjestu i blago se treskala čitavom tjelesnom dužinom. U njezinim udovima drmao se probuđeni apetit i pomahnitali libido. Niz usta joj se slijevala slina, a iz vagine joj je tekla tečnost. U dubini sebe, gdje je još uspjela zadržati pristup ljudskosti iz prošlog života, Jelica se čudila kako je mokro biti zombi. Sva ta pohlepna tečnost namakala joj je odjeću i mijenjala miris njezina tijela. Protrljala je jezikom zube a oni su nezainteresirano popadali vani, nekoliko zubi čak je progutala. Izgledalo je kao da se guši, ali to za mrtvaca ionako nije bio važan proces. Zbunjena i željna vratila se pred televizor i ostala tako sjediti satima. Oko šest sati ujutro podigla se s kauča i vrlo nezgrapnim koracima odšetala do bračne sobe. Njezin živi suprug spavao je u krevetu. Pogledala ga je kroz ostatak svoje istrošene ovozemnosti. Djelovao je kao prekuhani rezanac, nepečeni kotlet, mokri kruh, a takav ni novom zombiju nije mogao biti ukusan. Nije shvaćala zašto, ali iako je bila živo-mrtva i dalje je osjećala kako mora na vrijeme stići na posao. Nezgrapnim pokretima navlačila je hulahopke koje su, jedna za drugom, pucale od njezinog pritiska. Na kraju je noge uspjela prekriti sa pet pari hulahopki od kojih je svaki par imao po nekoliko velikih rupa. Obukla je radnu odjeću do kraja i izašla na cestu. Paradoksalno, drugi ljudi, koji su žurno hitali svojim životima, nisu je primjećivali. Kao da su svi na neki svoj način, dolje u vrevi, bili hodajući zombiji. Kao da je Smrt sve zaboravila i preselila se kod Zaborava (to bi bila zaista zanimljiva ljubavna priča). Mislav je bio pored automata za kavu kada je Jelica sjela u svoju škripavu uredsku stolicu. Većina njihovih kolega u to je vrijeme bila na jutarnjem sastanku sa šefovima. Šefovskim šefovima. Osjetio je kako je Jelica drugačija i prije nego ju je pogledao. Pod tenzijom njezine promjene vruća zaslađena kava iskliznula mu je pod prstima i prolila se posvuda. Bio je dovoljan samo tihi Mislavov poziv „Jelice“ i ona je već bila pored njega. Prvi put od kada je postala zombi netko joj se obratio. Šokiran njezinim izgledom kičmom mu je prostrujala munja, a u ušima mu je zagalamio grom. Brzo ju je odvukao u uredski toalet i zaključao vrata. Dirnuta pažnjom Jelica se Mislavu ozareno osmjehnula bez ijednog zuba u glavi. U njegovoj je pak glavi krv proključala i počela mu hitati krvnim žilama kao da juri u najbržem vlaku smrti. Ona je bila nemilo gladna i njegovi udovi činili su joj se puteno slani i hrskavi. Nespretno je zborila i počela ga glasno lizati. Mislav je proživljavao zanose iz noćne more, ali usprkos nejasnom užasu nije se mogao othrvati mnogim glasnim vrhuncima. Za vrijeme njihovih bliskosti, ostali uredski zaposlenici sjedili su na svojim radnim mjestima u dubokoj i pažljivoj tišini. Prazno su piljili ispred sebe i gutali slinu kada bi im se popela preko grla. Čekali su da ljubavnici otvore vrata zahoda pa da mogu kriomice pogledati u njihova besramna tijela. Nakon nekih pola sata Mislav je počeo osjećati veliku slabost u koljenima pa je uz duboki uzdah otključao te otvorio vrata toaleta. Pijano se gegajući pokupio je stvari iz ureda i otišao bez pozdrava. Ona je otišla poslije njega. Nju se nisu usudili ni pogledati. Nikad se više nisu pojavili na radnom mjestu, niti je itko znao što se poslije dogodilo s njima. Nakon nekoliko dana izbivanja Jeličin suprug nazvao je ured da pita je li ju itko vidio. Rekli su mu kako im se čini da već par dana nije došla na radno mjesto i to mu je bilo sasvim dovoljno. Nije se više raspitivao za nju i nije ju tražio. Mislio je ponekad na nju, tu i tamo pala bi mu na pamet, ali nije mu se dalo razvijati tu ideju. Takav je život, čudan, rekao bi sam sebi i nastavio dalje. Sanja i Duje dobro su se nosili s nestankom majke i zbog toga uživali u dodatnim bodovima za hranu u kvartovskoj menzi. Ovu prvu zombijevsku varijantu zamislio je otkačeni Mislav kada su mu navečer, poslije omiljenog televizijskog kviza, iz ureda javili da je gospođa Jelica umrla. Prvotni razlog njihovog poziva, bio je naravno, poslovne prirode, netko je morao preuzeti njezina (zombi-uredska) zaduženja. Mislav se nije mogao pomiriti s tim da je umrla, a da ju on nije makar jednom uštipnuo za obraz. Nekoliko sati prije nego su mu javili Jelica je još uvijek bila na kauču u mentalnom limbu, a pored nje je čamila Smrt. Jer, Smrt je toliko duboka da čami i dok brzo prelijeće. U tom jednom trenu kada se Smrt durila na beskrajno dosadne okolnosti u kojima se našla, Jelica je donijela odluku kako će sutra sve biti drugačije. Odjednom se sjetila uredskog Mislava i brzinom svjetlosti shvatila njegovu čežnju. Ustala je s kauča i odvezla se na posao. Stigla je na posao dotjerana i sređena poput žena sa naslovnica makeover časopisa. Hodala je kao paun i gledala uokolo kao gladna lavica. Bez ustezanja, došla je do Mislava, uzela ga je za ruku i povela ravno u toalet. Zaključala je vrata okretnim pokretom samo jednog prsta i upalila svjetlo. Da, svjetlo. Onda je svom energijom, za koju nije ni znala da postoji, u njenoj dubini, navalila na Mislava. Libido je vrcao s njezinog naboranog, ali gipkog tijela. Mislav ju je pratio poput poslušnog psića, poput gladnog orla i poput naivnog zeca koji hita ravno u rupu. Nije je bilo briga što im kolege uzbuđeno lupaju po vratima. Atmosfera je bila naelektrizirana i svima im nakostriješila dlačice na koži. Kad je sve bilo gotovo a nije bilo tako brzo, izašli su iz toaleta pred prijekorne poglede. Jelici nije bilo stalo. Vrtjela je glavom amo tamo i pućila usne. Mahnula je svima i samoj sebi u bradu nježno rekla „sutra će biti još bolje“. Ovu drugu emancipacijsku varijantu u onom jednom jedinom trenu zamislila je gospođa Jelica kada je Smrt na tren postala egocentrična pa izgubila koncentraciju i volju za svoj posao. E taj tren Jelica, carpe momentum. Ali, za carpe diem nema vremena. Nažalost, konačna i nepobitna je posljednja, smrtonosna varijanta. Jer, Smrt je dakako trajna. Pogledala je svojim beskrajnim crnim očima Jeličin trailer o boljem sutra i nije mogla doći sebi kako se samo ta usudila. Već drugi tren završila je ispravno svoj rutinski posao. Kći Sanja zvonila je na vrata i nitko joj nije otvarao. Zvala je oca i brata na mobitel, ali ni oni joj se nisu javljali. Nakon pola sata zvala je policiju i plačnim glasom im ispričala kako je „bila na noktima“ i kako je sada došla kući i kako mora učiti za test iz matematike i kako će joj se ubrzo isprazniti mobitel, a nitko ne otvara vrata. Policija je došla vrlo brzo i nakon dodatne provjere okolnosti odlučila provaliti u stan. Jelica je bila u sjedećem položaju pred glasnim televizorom, oslonjena na lijevu stranu kauča. Sanja je prvo brzinski otišla do sobe i stavila mobitel na punjač. Potom se vratila u dnevni boravak, pa zatečena prizorom policiji rekla „pa nije ni čudo da me nije čula, kada ovaj glupi televizor tako krešti“. Uzela je daljinski upravljač i ugasila televizor, sjela pored majke i počela plakati. Crni ekran bio je kao crni pogled velike Smrti. Treptaj u ništa. Jelica je eto, ipak i unatoč svemu, imala treptaj sreće. Eh, kada bi Smrt češće treptala (ili, Bože sačuvaj, oslijepila)…
TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na poslijediplomskom studiju, u okviru Sveučilišta Radboud, educira se kao RITHA praktičar (stručnjak za edukaciju darovitih). Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa, animacije i vizualne komunikacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak (2020. i 2021.) i nagrade Na vrh jezika za 2020. godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2022. godine, u sklopu čega izlazi njezina zbirka kratkih priča, “Iz kuće po kojoj pada kiša“. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika.
MAŠA ŽIVKOVIĆ (1994) rođena je u Beogradu. Završila klasične nauke na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prvu zbirku pesama „Kroz visoku travu“ (2020) objavila je u izdavačkoj kući PPM Enklava. Priprema roman i novu zbirku pesama.
pre nego što ode na put otac naoštri sve kuhinjske noževe
majka ih sakrije pod dušek
ujutru za doručkom ne ukrštamo poglede
mažemo puter kašikama
analiziramo odraze u konkavnim oblicima
treba skloniti i viljuške
***
NE LJUTI SE ČOVEČE
u temelj porodične kuće ugradili su igru ne ljuti se čoveče imali smo dva takmičara
prvi je bio besan drugom se povraćalo ostali su se sakrili na dnu fioke
crveni je preskakao partije
retko je dolazio tokom poseta smo plakali pamtili lik pa zaboravljali
nepoznat čovek je svraćao živeo sa našom majkom režirao naše postupke
pristajali smo na sporazume potplaćeni slatkišima i onim to ti je tata
dogovori su trajali koliko i topljenje bombone
jednom se zadržao kada su rakete padale sa neba ubeđivao nas
idemo za Mađarsku kod njih je bezbedno
tata je uvek nalazio rešenja tamo gde mi nismo postojali
***
DEMISTIFIKACIJA
drugi dan sedim u lotusu vitalna energija mi ulazi kroz kičmu razliva se kanalima otklanjajući blokade
sastavljam se na jedini mogući način nakrivo
pijem bademovo mleko jedem urme i lan usne mažem maslinovim uljem i šećerom kupujem organske jabuke ližem neopranu koru
zaspim u krivini kada me savlada umor poštapalica
probudim se i vidim te na svom krevetu nadnosiš se kao planina nada mnom ali više nemaš alat za ponižavanje
iz grudi mi se otme mali crni dečak koji jureći za loptom istrčava na ulicu
neko je naglo zakočio
***
ŠTA RADIŠ NA PAUZI ZA RUČAK
dovodim sve u pitanje dok gutam crni pirinač
***
ČEKAJUĆI ČOVEKA SA STOMAKOM BUDE
čovek koji mi pomaže ne klima glavom na svom prestolu ne hvata beleške
sluša me dok pričam
govori rukama energično lomi kosti mojim nedoumicama
ponekad ga ne razumem zamišljam da govori farsi vidim kako kuva leblebije za neki jeftin TV program
zna da mi je potreban ali i da sam otrovni bršljan u njegovoj našminkanoj bašti
i da mora da me istrebi
juče sam ga zvala zbog prekida internet veze i snega na monitoru
nije se javio
pokušala sam da dođem do kaldrme koju je izgradio za njegovu Doroti
još uvek sam ljuta dajte mi mleka ali neću u krevet
______________________________________________
SLAĐANA BAŽALAC živi i radi u Kraljevu. Pesme su joj objavljivane u nekoliko književnih časopisa i zbornika – Enklava, Šraf, Nekazano, Tajni grad i Rukopisi – kao i na portalima Libartes, Hiperboreja i Bludni stih. U okviru 60. Festivala kulture mladih Srbije 2021. godine u Knjaževcu, osvojila je drugo mesto na konkursu za pesničku nagradu “Timočka lira” koju dodeljuje Radio Beograd 2. Na konkursu Prvenac koji tradicionalno organizuje SKC Kragujevac, njen rukopis Crni pirinač je izdvojen među tri najbolja. Zbirka poezije pod istim nazivom objavljena je u oktobru 2022.
Iza sedam brda, iza sedam gora, iza sedam mora, sučeljen sam sa nenapisanom – pri čemu somatskom – pesmom. Poseduje ona jasne dimenzije, mutno je polje crnila na svetloj pozadini. Organizam bez latinskog imena. Muzika bez konotativnosti te reči. Balans čvorova i vlage. Vode životvorne, ali otrovane. I obrnuto: krošnja je koren (što bi doli, gori je ustalo). Da skratim / presečem / ozledim: držim svetlo oružje. Želim da napadnem pesmu. Da iz nje suknu rođendanski smeh i suze. Vosak sperme i smrtovnica: vruće-hladno. Želim da se moj znoj pomeša sa njenim antiznojem, znajući dobro šta kombinacija sečiva i mišića može načiniti jednom drvetu. Nečemu što ima latinsko ime. Lingua Latina est elonquetissima.
Što će reći: udri, cepaj, razori.
***
ORIGINALNOST
pržim povrće slušajući Rolingstounse Jonasa Mekasa videh kako radi isto to pa zaključujem: ceo život oponašam druge
e sad Mekas nije upotrebio crni i beli luk drukčije je sekao plavi i crveni patlidžan nije koristio maltešku so
Mekas je kuvajući slušao Metaliku i pisao haiku pesme ili ih pak samo čitao pisanje i čitanje su isto
so Malte i ja (maltene Mekas) on je međutim mrtav jelu nedostaje peršun upoznadoh ga u Torontu
somotske pantalone šešir staračke pege šaputao mu šaputao namrštenom dok se nije nasmejao na ime
Branko Vučićević Hallelujah the Hills i Rani Radovi isti su film ukoliko izuzmemo maltešku so poznajem Žilnika u crnoj
majici govoraše mi dok sam crnu nosio majicu bežao od kuće i vraćao se u nju originalnost su kvadratni i kubni milimetri
seci taj peršun iseckaj ga sasvim sitno
***
BENDŽO
Ničega nema, dakle sve mora nastati: svi pupoljci sezone pupoljaka.
Elektrika čini da stoka klecne. Čini da vidim stranicu Ispovesti.
Bog je blag, ali ne postoji. Volt Dizni je surov, ali ga ima napretek.
Krava Belka peva ove stihove uz bendžo. Dekoncentriše Svetog Avgustina.
Dizni je jedini stanovnik Diznilenda. Sveti Avgustin – jedini stanovnik sveta.
Zatvara on prozor ne znajući da je proleće promenilo posvemašnju paradigmu:
okana nema. Enterijer i eksterijer su isto. Praktično je, o
tako je anti-teoretski, mirisati ljubičice kroz staklo.
***
MIMEZIS
Sveti Franja Asiški nije izgovarao, nego blejao ime Vitlejema.
Istovremeno nailazim na taj podatak u knjizi i stado ovaca na stazi.
Male su i nečujne, poput rečenica: crne zenice (slova) i bela vuna (papir).
To opažanje izazove njihov rast i umanjenje knjige: ovce steknu prirodnu veličinu, predmet iščezne.
Kuda se, ono, bejah uputio? U Vitlejem. I da znate da sam nigde drugde nego tamo / tu.
***
SELENGA
Pročitala je horoskop i stresla se. Ko je ikada posmatrao zvezde, zna da se one stresaju kad Zemlja to ne čini. On se, pak, stresao pročitavši izveštaj o vodostaju. Njemu nedostaje rebro, jesetrama kičma.
Stresoše se jesetre kad su utihnule pisaće mašine. Na pola reči, tamo gde su denotacija i konotacija jedno, gde je otac – kolac i gde je iver – sin. Noći ima hiljadu i jedna, a „zašto“ i „zato“ po hiljadu.
Pisaće mašine su utihnule, jer se daktilografi stresoše kada se – maločas – dogodilo ono na Arktiku. Ili, pak, zbog onog što zvezde kažu da će se sutra odigrati na Antarktiku. (Svet je bina, ne Mongolija, u kojoj se ne odigrava nikad ništa.)
Zašto sam došao u Ulan Bator? Da bih, na najvišem spratu jedne od brojnih višespratnica, prošaputao istinu o uzroku zamućenosti reke Selenge: rđi od pisaćih mašina.
„Ostalo je ćutanje“ – to je razlika, a umanjilac je moj šapat.
Izvadite mi umanjenik! Oslobodite me uma i umnjaka!
______________________________________________
NENAD JOVANOVIĆ (1973) autor je i sledećih knjiga: Frezno (pesme, 1993) Welt- (pesme, 1994) XIX (pesme, 1996) Ignjat (pesme, 1997) Bela imena (pesme, 2000) Plombe (priče, 2001) Bolest vožnje (pesme, 2002) Živeti na moderan i umreti na starinski način (pesme, 2004) Insistiranje (roman, 2005) Ogled o zidu (drame, 2006) Lice mesta (pesme, 2007) Delfini (pesme, 2014) Niz gelender (priče, 2015) Brechtian Cinemas: Montage and Theatricality in Jean-Marie Straub and Danièle Huillet, Peter Watkins and Lars von Trier (studija, 2017) Klase (pesme, 2018) Običnost (izbor pesama; priređivač: Bojan Vasić, 2020).
– izbor za “č-č” priredio Gojko Božović, Arhipelag –
Kako divno izgleda mačka kada spava, sanja šarene svetove, čovek lepo izgleda kada spava samo dok je beba, kasnije hrče uklješten ružnim snovima, ustaje umoran od svega
ne znam ni kako bih ti pročitao ime Solveig Dommartin na srpskom, zašto te je izdalo srce pre vremena, nigde nisu izmešani radost i tuga kao u tvom pogledu, čulna usta, dobronamerne lokne, Vendersova heroina, na trapezu su istine drugačije za obične ljude, i da mogu kao anđeo da čujem misli svakog, prislonio bih glavu uz neku mačku, devet života, devet snova, Solveig, tajna na pretek, vrati se u suton, dok kroz berlinske ulice ubrzano švrljaju farovi automobila, dok se pale ulične svetiljke, i niko ne skače sa mosta, i svi pevaju s Linkin Parkom najbolje pesme, vrati se na sims odakle puca pogled na gužvu zabludelih pešaka, devet života, devet snova, Solveig, divno izgleda mačka kada spava, kao ti, katalizator nežnosti, tajna na pretek
***
PROŠAO JE JOŠ JEDAN DAN
Prošao je još jedan dan, pred ogledalom, u njemu sam ceo, i soba sa nameštajem, vazduh memljiv, buđav ko san, mrak je sobe deo, duše deo, stolica je bez naslona, zaboravi nešto od ovog sveta da nada postane svetlija, ništavilo kraj prozora, obuzdali ga jahači talasa, meteorolozi, surov vetar zaklanja breze, kud koji ljudi moji, meteorolozi
majka ispržila punu vanglu krofni, nema ko da ih jede, milioni novih automobila na parkiralištima, nema ko da ih kupi, nema ko da ih vozi, mačke cunjaju svu noć gradskim kvartovima, nema ko da ih mazi
tražim po uglovima prašnjave sobe, nema nikoga, turobna je mistika kao oklagija u kuhinji, kroz prozor ravnica od asfalta, huji bruji prašina snega zakovitlana, opaki stakloresci ne zamenjuju stakla u boji, ništa nije tužnije po meri ptica od suludog metala
u suštini trebalo bi glasnije raslojavati svežinu vazduha, druže Kafka, stavi u zapisnik: prošao je još jedan dan
***
DICK LAURENT JE MRTAV
Dick Laurent je mrtav. Gde sam to ja? Gde se to budim? Noć je neprolazna, a sve sam stvari pogubio negde usput, i mokra je trava, mesečina kao staklo seče senke u nepovrat, i glas mi je izgubljen, a tišina naduta nada, da pukne grana pod nogama, nevidljivi potok da zažubori šturo kao čegrtaljka, i lete neke spodobe, iznad zvezda crna im krila odsecaju pozadinu vasione, sve je to izvan straha, nepojmljivo, užas je proneveren za sva vremena koja su se stekla do ovog trenutka, i neće se uzdići od sada do poslednjeg otkucaja kvarka, niz ulicu kotrlja se vetar od dahova mačaka koje sanjaju, nema nikoga da pokaže izlaz, put je takav da na njemu zauvek ostajem sam.
Reka pred našim očima nije ona koja se vrtloži u našim snovima, žalosno je: put je reka, a reka je put, nema krvi na mojim rukama, a nema oproštaja za reči koje nisam izgovorio, nisam stvorio male, šarene, umiljate, u pravo vreme, ne, kada ona već zaboravi da je sreća još uvek moguća, ona koja je meni ljubav, kojoj sam mogao biti ljubav, da perje leti samo ako udahneš duboko, izdahneš, i ljuljuškajući usporeno klizi niz strmine vazduha
_______________________________________________
ZORAN PEŠIĆ SIGMA bio je urednik časopisa za književnost, umetnost i kulturu Gradina. Autor je više knjiga poezije i proze. Rođen je 1960. u Beloj Crkvi, a studirao je fiziku u Nišu. Bio je urednik, glavni i odgovorni urednik i v.d. direktora niškog Studentskog kulturnog centra (1985-1990). Od 1990. do 1999. radio je u Domu kulture Niš kao urednik filmskog programa, urednik Niškog analitičara, letopisa kulture grada Niša, te kao glavni urednik programa. Pesme su mu prevođene na bugarski, makedonski, poljski, italijanski, rumunski i grčki. Između ostalog, dobitnik je književne nagrade “Biljana Jovanović” za 2018. godinu, koju mu je Srpsko književno društvo dodelilo za knjigu “Biće sve u redu”. Preminuo je 17. septembra 2019. u Nišu u 59. godini.
– Ajde, Matulova, sidi u kabinu, tote ne puše – govori mi mirnim glasom u pet ujutro, netom prije izlaska sunca. Čvrstim stiskom prebire crna zrnca krunice. Ruke su joj prekrivene staračkim pjegama, a nokti izuzetno lijepog oblika.
Vožnja ribarskim brodićem traje tri sata. U kabini se jače osjeti miris brodskog motora i, uz lošiji pogled na more, to je jedini razlog zbog kojeg nevoljko ulazim.
Sjedam pored nje, na krutu dotrajalu deku, smeđih tonova. Svakim dodirom drvene klupe osjećaj pod prstima mi je hrapaviji. Kao da kristaliziraju od soli. Kroz prozore se slabo vidi, na njima su osušeni valovi.
Gilia malo govori. Sve na njoj je nepomično osim usana, iz kojih većinu vremena ne izlazi glas, već se samo pomiču u ritmu molitve. Usavršila je tišinu u svojih preko devedeset godina.
Brod se ljulja, osjećam mučninu, ali ne govorim. Ona to primjećuje i govori mi:
– Lezi i gledaj u krov kabine. Ja kad bi putovala onin autobusima, stavila bi kumpir vako u džep – rasklapa ruke, prekidajući molitvu.
– I onda kada bi mi bila muka, lipo bi ga uzela u ruku i muka bi prošla. U brodovima je lipše. Na moru si, nema ti šta biti mučno – govori mi ona, koja je rođena na Božić. Vjerovala je da onima koji su rođeni na Božić tijelo nakon smrti ostaje čitavo.
Ležim i gledam u krov kabine. Zvuk motora je jednoličan, a na njegov miris se navikavam. Pogledam je svako malo. Nepomičnu u crnoj suknji i crnoj bluzi, sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac. Stare ruke s lijepim noktima prebiru zrnca krunice sva tri sata putovanja. Jagodice prstiju joj blijede pod stiskom zrna. Ostala je navika držanja motike i povlačenja migavice. Gledam te lijepe nokte.
Njezina kći bi mi govorila:
– Ve kakove nokte ima Gilia. Moji su radnički, ka očevi. A ve Gilijine, ka da je manekenka.
Zamišljam ih krvave. Gilia je bila seoska primalja. Gilia je oblačila mrtve. Bila je doček i ispraćaj na malome otoku, koji je čitav vijek čekao svoj prvi svjetionik. Gilijina ruka bi te dovela u život i njezina ruka bi te pripremila za odlazak.
Stižemo na otok na drugom kraju arhipelaga. Blagdan je Sv. Lovre. Nasmiješena je za čelom stola za kojim sjedi nekoliko generacija. Pjevaju. Promatra ih i umače kruh u bevandu. Čisti ribu napamet. Bez gledanja zna gdje se nalazi svaka kost. Nije govornik, ali je slušatelj. Nema ni jednog zuba. Kaže da joj je zubno meso skoro jednako jako kao da ima zube. Najstarija je za stolom. Najstarija je za svakim stolom.
Prebirem po tanjuru. Čekam da završi ručak kako bih mogla obilaziti štandove s igračkama i nakitom. Gilia me promatra i nakon nekog vremena mi se obraća.
– Ajde, Matulova, poij nešto. Ve kako je lipa riba.
Ne jede mi se.
– Manđare, Matulova. Slabe su ti ruke.
Ne mogu više.
– A onda pojubi žlicu i ostavi. Peri pivcu noge!
Sretna ustajem od stola. Dobivam jedan od njezinih blagoslova. Odlazim razgledavati kičaste drangulije na štandovima. Tražim lančić s početnim slovom svog imena. Ne nalazim pravo slovo i kupujem slovo Z, jer kad se polegne izgleda kao moje. Vrtim lančić u ruci i nehotice udaram njime u ogradu. Ispadaju cirkoni iz slova Z.
Sedam mi je godina. Baba mi raščešljava kosu i govori kako je gusta. Pletenica bi bila široka četiri prsta. Češalj zapinje na potiljku. Jaučem. Gilia govori:
– Ki će kose gojiti, triba suze roniti.
*
Gledam joj pletenice. Pitam se koliko se naplakala.
Pratim je doma. Dvanaest mi je godina. Drži se čvrsto za moju nadlakticu. Poziva me do svoje sobe. Obično je ostavljam pred vratima.
– Matulova, oćeš li me plakati kad umren?
– Šta pričaš? Pa ti ne možeš umrijeti.
– Svi umiru, Matulova. Vidi, ‘vu veliku krunicu sam dobila od Pape.
Krunica visi na zidu. Uzima je i ljubi prije nego mi je daje u ruke.
– Siti se da ju stave s menon kad će me voditi u cimitor.
– Ne brini, baba.
*
Odrezali su joj pletenice. Svaki početak kraja započinje rezanjem kose. Gledam je s vrata. Prvi put je vidim u spavaćici. Nisam znala da ima tako bijelu kožu. Oko kreveta su joj kćeri, snahe i nećakinje. Kažu da ne prepoznaje ljude. Ne znam što mi je činiti. Trebam li je obići u tišini ili pustiti na miru.
– Gilia, evo doša ti je neko. Je li znaš ki je? – govori jedna od kćeri.
Usmjerava glavu prema meni. Nasmiješila se.
Obuzima me nelagoda. Strepim čije će ime izgovoriti. Hoće li me nazvati nekom susjedom iz mladosti.
– A kako ne bi znala ki je. To je ‘na Matulova – izgovara, kao da se to podrazumijeva.
Umire. Odlazi u snu. Cijelu noć bdiju uz nju. U lijes, koji je sa zakašnjenjem pristigao s kopna netom prije početka sprovoda, prebacuju je oni koje je dovela na svijet.
Stiže i križ na kojemu piše ime Gilia Humberta. Do tada nisam znala da joj je to puno ime. Ljudi koji su prolazili kroz kuću, bili su svjedoci njezinog sna i tišine, a ne njezine smrti. Izgledala je kao da samo spava. Tražim pogledom krunicu. Na sigurnom je, omotana oko njezinih ruku. Dodirujem joj ruke. Drvene. Hladne. Nisu sklopljene, već su jedna na drugoj. Jedva podižem jednu, tek centimetar, i stavljam medaljicu s nekim svecem. Znam da nije od viška i da bi joj bilo drago. Gledam joj nokte. Tako su lijepi.
Dolazi svećenik obučen u bijelu albu. Nosi tamjan. Škropi ju blagoslovljenom vodom i započinje antifonu:
– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.
Pridružuju mu se pjevači, držeći u rukama Oficij za mrtve. Stranice s kojih najčešće pjevaju, obilježene su papirićima. Započinju pjevanjem psalma 129.
– Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine.
Komuniciraju pjevanjem. Završavaju antifonom:
– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.
Pokušavam se sjetiti nekih njezinih grijeha. Teško mi ide.
Povorka se sprema na kretanje nizbrdicom.
Jedan od njezinih praunuka uzima metalni križ i smješta se na čelo kolone. Iza njega kreću muškarci, po dvojica s razmakom. Žene uzimaju vijence i popunjavaju razmake između muškaraca. Zatim koračaju pjevači i iza njih svećenik s pratnjom. Iza svećenika je Gilijin lijes, a iza lijesa uža rodbina. Zadnje koračaju žene. Koračamo u koloni, slijedeći njezinu tišinu, koju je usavršila u svojih skoro sto godina. Osvrćem se na najstrmijem dijelu nizbrdice i gledam u nastavak imena na križu.
– Ajde, Matulova, šta si stala – govori mi ženski glas iz kolone. Lica se ne sjećam.
Prolazimo pored crkvice na središnjem dijelu otoka. Na zidiću bi sjedile poredane žene u crnini, čekajući početak krunice, svaka sa svojom oko ruke. Bila je jedna od njih i za sobom ostavlja prazno mjesto. Odlaze jedna po jedna, kao crne figure u šahu.
Zvone zvona. Nebo je vedro. Uskoro je vrijeme za branje maslina. Kolona korača, čuje se Oslobodi me Gospodine, zatim Zdravo Marija. S lijeve strane je polje s bunarom u kojemu se miješaju slana i slatka voda. Zamišljam joj okus. Smokve čekaju na nove plodove, na novo cvjetanje iznutra. Prolazimo uz more, bez zastajkivanja. Otvaraju se crna metalna vrata, zavezana konopcem. Gilijin lijes prolazi uz crkvicu. Uz nju su pokopana mrtvorođena i rano umrla djeca. Nastavljam razmišljati o bunaru i nestašici pitke vode. Svako tijelo je jedna postaja. Muškarci u bijelim košuljama i dalje pjevaju glagoljaške napjeve:
– Promislimo braćo šta smo, razmišljajmo zemlja da smo, čast i dika njenog tila, bit će skoro kano gnila.
Ne plačem. Uvjerena sam da će joj tijelo ostati čitavo, njoj rođenoj na Božić.
Vraćam se natrag, preko Maslenice. Strepim od vijugave ceste preko Velebita. Zavlačim ruku u kaput. Primam krumpir u ruku i gledam prema moru, dok mi ne nestane iz vida i nakon toga zatvaram oči, da slika ostane.
– Na moru ti nema šta biti mučno – zamišljam kako mi govori, Gilia sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac.
NATAŠA MATULIĆ rođena je u Zagrebu 1988. godine. Završila je Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekla akademski naziv magistre Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te radi u struci. U Centru za kreativno pisanje pohađa nekoliko ciklusa radionica romana te piše poeziju i prozu. Na mrežnom natječaju CeKaPe-a, 2013. godine osvaja prvo mjesto za poeziju. Do sada je objavila radove u PiK-ovim zbirkama Poezija zlatnih stihova 3 i Poezija nošena morem. Finalistica je književnog natječaja za kratku priču Marija Jurić Zagorka, 2023. godine. Majka je dječaka koji nosi ime jedne rijeke.
čovjek-časopis 