Trenuci uzdizanja dok šetah ivicom sna, čas ispunjen večnošću u zaštićenom krugu, čari pseudo igre – bat stopala na sprudu, sred pomodne seanse daleko od vulkana.
Sjaj izgubljenih dana kad izneverih sebe plesom mahnitog tela, zatrovani rukopis, sonet za setni tango, jeza kad dotaknem pliš, ukus starih stihova koji pominju tebe.
Obličja u sfumatu grozničavih celova, krhotine slaveći proroci čudnih moći, izvitopereni čin – ritual drevnog zova.
Pred zvezdanim dvorištem prokletstvo Posejdona, most naših susretanja pod crnim krilom noći – zaboravom obmotan u pejzažu iz tvog sna.
***
PEJZAŽ O KOM SE SNEVA
Želimo njega, svet ponovo otkriven, čarobni kvadrat okružen iluzijom, reči nošene vetrovitom alejom – cvet što umire u ovu kasnu jesen.
Snevamo njega, grad sazdan od legendi, zapis u srcu, most nad srebrnom rekom, u noćnom satu devojku sa svetiljkom, bistu što prate nostalgični pogledi.
Palimpsesti sna, nebo iz naših snova, plameni točak u mesečevom vrtu, u snežnom hramu, gle, znak na zlatnom krstu.
Pogled kad takne zvezde iznad krovova, iskrsne slika poznatog okruženja, zov odredišta – luka gde čeka čežnja.
***
IZGOVORI REČ TUGA
Jednog običnog dana osetiš se pesnikom. Počuj pesmu Lorelaj, karusela okretaj, sumrak ružom začaran, mesečevog srpa sjaj, dok razgovara s vetrom koverta s plavom markom.
Album bivših ljubavi uz dubok uzdah grada. Dan kad se umnožavam, neuronskog plesa čar i Mondrijanov pejzaž. Boju dok menja vetar, sneva plažu od žada šafran-žuta fasada.
Kraj sa tri završetka kreiranog života. Pregršt loših navika. Sred zamućene vode glas vetra u zasedi, šampanjac i zvezdan svod.
Uz senoviti portret blagi dodir somota. Izgovori reč T U G A – mitski grad u plamenu, eho nestvarnog sveta kad iluzije zgasnu.
MILAN DRAŠKOVIĆ rođen je 1951. godine u Beogradu. Po obrazovanju ekonomista. U književnosti: prozaist, pesnik i prevodilac. Objavio zbirke priča: Golijat (1993) Splin megapolisa (1996) Priče iz budućnosti (2014). Roman ,,Srce svetova“ – elektronsko izdanje (Digitalna Dosada 2023) Sa poezijom zastupljen u časopisima (Književne novine, Zlatna greda, Koraci, Gradina, Znak sagite, Braničevo, Zvezdani kolodvor, Haiku novine ), u više zbornika, kao i na Internetu. Zbirka „Soneti strepnje i tame“ (Everest Media 2022) Elektronska zbirka „Tamni karneval“ (Digitalna Dosada 2022) Elektronska zbirka ,,Pet akrostiha” (Digitalna Dosada 2023) Sa engleskog prepevao stihove Edgara Alana Poa, Dilena Tomasa i Hauarda F. Lavkrafta. Živi na Novom Beogradu.
VERNES SUBAŠIĆ rođen je 1984. godine u Zenici. Dobitnik je prve nagrade „Mak Dizdar“ na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu (BiH) 2019. godine za zbirku pjesama „Papagaj sloboda“ (knjiga objavljena 2020, Buybook, Sarajevo-Zagreb). Nagrađivan je i za prozni rad, među kojima je i nagrada za kratku priču za djecu i omladinu „Zlatno Planjaxovo pero“ 2021. godine. „Herbarium žuč“ njegova je druga zbirka pjesama (2022, Buybook, Sarajevo-Zagreb). Pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim regionalnim časopisima i književnim zbornicima.
roman mog dragog je atlas opštih mjesta a njegovi stihovi o nama podna prljavština po bijelim čarapama
moj dragi krije nesigurnost ispod pazuha pa su mu ruke uvijek skupljene dok stoji sam za šankom
dragi se opet ubo’ na igle u našoj pređi nakačila sam ih da bih mu u glasu čula ženu koju krije u svoje četiri kože
***
LJEPOTA JE BILA PROKLETA
završio je školu vratio se na selo stariji bi ćutali dok je pričao mlađima je njegova rečenica bila lektira koju su kasnije između sebe prepričavali
njegova porodica imala je preko stotinu ovaca, više desetina krava, imanje, koje su stalno proširivali i na imanju lozu koju su ukrštali samo sa probranim čokotima
motika nije utiskivala žuljeve na koži njegove prve žene, pramen njene crne kose izvlačio se iz bijele marame, glasom je dubila pukotine u kršu
sa njom je imao kćerku i troje djece umrla je u polju dok je rađala četvrto
više nije tražio ljepotu oženio se drugi put i proširivao vinograd
u dubokoj starosti njegova rečenica svela se na riječ kojom je kosio komšijski kukolj
dok ga nisu odveli u bolnicu svoje prezime je izgovarao gledajući u grane drveta ispod kojeg je, po nagovoru druge žene, zakopao neudatu kćerku i u njoj dijete
***
TATA, TATA, GOSPODARE
ovdje je sramota da nosimo štikle i bez njih, bila bih najviši vladar ali ste mi u članake zakucali par iks lanaca
koliko je sati?
gospodare, da niste obećali moj domali prst, rukama bih cijedila vodu i mlijeko ako treba da ovaj krš rodi
za koliko sati?
gospodare, pletenicu koju ste mi oko glave vezali kačim o kuku sreća po mene dolazi kad prestanem da se ljuljam
u koliko sati?
zakopaću miraz u temelje svoje kuće tata, ako se ponovo rodim
u neke kasnije sate.
***
UNUTRAŠNJE SUNCE
krhotine sijalica režu kraste na tabanima u mojim rukama slomljena drška od prozora nije me sramota što ne umijem da ga otvorim već zbog tebe koja sa pokrovom oko glave razgrćeš moje teške somotske zavjese
***
TVOJIH SE UDARACA NISAM BOJALA
mada me i danas trgnu povremeno počinjali su da bole sa sazrijevanjem modrice
htjela sam da imam tvoje riblje oči mnogo prije nego sam zavoljela ove boje blata
ako se sjećaš počela sam da pišem desnom rukom jer si mi ti rekla da tako treba
tebe sam, mislim, voljela jer sam negdje pročitala da to tako ide
lažem voljela sam te nikako nježno, kao drugu pramajku, ali sa jednakom snagom koja ide uz prihvatanje da loša vremena klešu loše ljude
i shvatila sam kad mi je na sahrani šapnuo vješticina nasljednica rađa se u svakoj drugoj generaciji imala sam sreće što su moji roditelji izgubili kćerku jedinicu u močvari
______________________________________________
TIJANA RADULOVIĆ rođena je u Podgorici, februara 1994. Piše i objavljuje poeziju i kratke priče, a autorka je zbirke poezije “Komad bez protagonista” (2020). Amaterski se bavi slikanjem. Za boje i papir zarađuje radeći kao novinarka.
Neuka sam rekla sam mu Postavit ću ti četiri tisuće pitanja Minimalno Neuka, znaš li takve ljude Vodio me da gledamo jablane Mislim da umirem Nekad me bole jetra Nekad poželim da sam izvan situacije kao braća autisti Vodio me da gledamo jablane Dao mi je ribe da jedem Nauči me da pecam, rekoh Vodio me da gledamo jablane Je li dobra riba što sam je rukama ulovila, pitala sam Vodio me da gledamo Ko mala Samo sam u jablanove gledala Kakva su to stabla
***
Eno ih majko Eno cigani čergari To su sine naši Kako naši majko Bosi nemaju ni pokrivača Hodaj sine pazi da glavu uvijek držiš visoko Tako kao cigani? Tako kao cigani
***
NIKOLA JE PO LJETNOJ ŽEZI (TAKE ME TO CHURCH)
nikola je po ljetnoj žezi najvolio sjesti na gigantsku kopanju ispred prvog ulaza u ništa. debeli crni džin Nikola nuklearan i strašan kao zrno bibera na dasci za rezanje. uklet i biber i daska. sve ukleto i prokleto pa da ga jebeš vidiš ti to. po plastična vrećica s obje strane nikole centralno ispred nikole štaka iza nikoline glave ogroman grm crvenih ruža kao krvava aureola kao superkozmički afrofriz kao vic s druge strane. još metar istočnije od nikole natpis Novi život na staklenoj stijenci Neovisne baptističke crkve i još jedan na lcd-u. svuda uokolo nikole ja, tjeram mu muhe s lica i ambiciozno čitam podsjetnike. preko puta nikole, nekoliko stršljenova na nikoli i jednog obada u njegovoj neposrednoj blizini, natpis bbb. šta im znači to, pitam. budi bez brige kad se noževi oštre, veli. a volio je nikola kad mu se uvale na kopanju, uh što je volio. pokazao si mi kako izgleda bol do mjere da te, sada kad sam odrasla, rado oponašam.
***
IMAM PITANJA
Otkud ti potreba tražiti najudaljenije otoke zbog jednog spruda Zašto ti dalekovodi izazivaju jezu Kako čovjek dođe do ideje da se okrene na peti Kad može na prstima Kad su tvoji problemi počeli Je li te zbog toga sram
***
Nemoj mi sada sići s uma Kad smo napokon shvatili da je ljubav za budale Da Ray Charles točno vidi da će suza biti Sada kad se lijepo gledamo u oči I vidimo samo zjenice A opet I šarenice Sada kad više ništa važno na umu nemamo Kad mogu gledati kako odlaziš Netremice Sada kad više ne možemo poludjeti Samo mi nemoj Sići s uma
***
O LJUBAVI
– naučila sam o ljubavi. – i šta kaže – kaže, sve vreme sam tu
____________________________________________
VLATKA BRIŠKI rođena je u 1979. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala francuski i engleski jezik i književnost. Pjesnički prvijenac “Perice, pjesnici su stoka” objavljuje, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, u kolovozu 2023., u nakladništvu kuće “Bookglobe”. Dok priprema novu zbirku “Zato dijete pravi makete”, sama podiže i audiovizualnim prevođenjem hrani dva sina junaka te sa svojim izviđački-HC-emo-folk bendom “Turpija” priprema promociju “Perice” u studenome 2023. u klubu “Močvara”. Na promociju su pozvani svi ljudi dobre volje, a oni koji to nisu, neka razmisle hoće li doći jer bi to mogli postati.
Nemaš ništa a teraju te nešto da izgubiš prvo čistiš podrumsku prostoriju bes se gomila bes je kao torta sloj na sloj i gle pomaljaju se vrata kao u tripu obelisk onda dohvatiš bas kroz buku može da se uđe u drugu odaju i to je to na svojoj santi sam
Ne zaboravi da sam došao iz njene krvi sankama niz belinu plesati plesati bes može da me odbaci samo gore dole kao kugla sam kao jo-jo ali mnogo je dobro kad skočim mogu da vidim dalje od sebe
Nensi je moja učiteljica što manje znam ocena mi je viša a nagrada mogu da joj ližem pusi njen ukus je kao sladoled od jagode sa malo malage neuporedivo je jer nemam sa čim da ga uporedim
Kratko bučno putovanje u ništa prljavi svet protiv ražalovanih anđela
***
SEANSA za Džima Morisona
Džime raširi ruke molim te bez košulje ovi tragovi tu su bila krila telo se pokazuje ti si mladi bog sada zamisli da letiš i ulovićeš to sećanje
Puštam da prhnu slike nosiš guštera u kutijici majčinog pudera ona ti pokriva oči Indijanac čita tvoje lice ispod majčinog dlana i put se izliva iz korita zadatosti
Klizim preko mape savršenog torza svi će te želeti već te vidim na zidovima uspaljenih tinejdžerki Blejkovo mentorstvo bodri istraj nije to pomračenje to su uvidi
***
KOŽA za Dženis Džoplin
O Lord ovoga puta zaboravi na Mercedes-Benz ionako ti je zastao u grlu podari mi novu kožu umeš ti to onu englesku put bez akni i viška sebuma i malo užu da može čvrsto da obgrli moje skriveno telo pa kad najzad odem na onu godišnjicu da shvate koliko su omašili
Kada me ona dodirne svojom tamnom rukom da uspe da ostavi trag na sedefu pora jer posle svirke svi odu nekako upareni a ja iznova koračam ka sebi sama i ta samačka rutina tako je obeshrabrujuća zato molim za tu novu kožu da me ogrne toplinom u kojoj neću izgoreti
_______________________________________
ZORICA BAJIN ĐUKANOVIĆ rođena je u Mostaru. Diplomirala je na Grupi za jugoslovensku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Piše poeziju, prozu i književnost za mlade. Objavila je sedamnaest knjiga. Knjige poezije TROMB (1994), POSTAVA (1999), PLANETARIJUM (2022), knjige pripovedaka HOTEL FILOSOF (2003), SAID KRALJ SUNCOBRANA (2009), i knjige poezije za mlade ČAROBNJAK (1999), KUTIJICA ZA SVICA (2010), DAN OD LETA (2014), MALE LJUBAVNE PESME (2017) TAJANSTVENO PUTOVANJE (2020) … Zastupljena je u 60 antologija, hrestomatija, udžbenika, bukvara, čitanki i lektirnih izdanja. Poezija i proza prevođeni su joj na ruski, engleski, holandski, rumunski, rusinski i makedonski jezik. Nagrađivana je za poeziju: “Zlatna struna” SPJ, “Gordana Brajović”, “Zmajev pesnički štap”, “Bulka” … “Zlatni ključić” Smederevske pesničke jeseni za celokupno delo u oblasti poezije za mlade, dobila je 2020. godine. Kao slobodan umetnik živi i radi u Beogradu.
Virovi vode u zelenim travama ogledala su bila naša Nekada sam dolazio među njih da ljubim Sada preinačenim u ljubavi sa mojim nemirom talasaju se trave. Eno tamo na onom crnom vršku sagorela je moja zvezda. Ja magija momče stiha dovikujem moru Uzalud šapućem nežne reči Godine kao cvetovi maslačka lete nad rodnim krajem Na trave kao i na moje ljubavničko čelo gorka će slana pasti Oprosti mi za polomljene stvari u ljubavi koje su postale noćni svici svita mog bola. Volim pustoš korenja Lik tvoj koji je bio slika letnjeg dana bistrih očiju Okrenem li se natrag ostaci bude me gone Pogledam li napred širok prostor se u taman prizor slio Za pesnika koji pišući greši tiranin je mrav koji ne zna da oprosti.
RADOVAN PAVLOVSKI (Niš, 1937 – Skoplje, 2022), “ŽELEZNA REKA”, izbor iz poezije autora, Glas, Banja Luka, 1980.
Voljela bih da oparam sve što jesam i što na meni diše kao koža Da skinem crne naočare pod prismotrom da su ružičaste i kažem glasno: vidim vas! Voljela bih da u meni nema milion plinskih boca koje pucaju i plamte u očima i riječima kad nepravda zaprijeti da će da izgori Zatvorila bih sve te lažne moraliste koje upoznah u kalustrofobičnim vremenima gdje su mi ukrali i zrak i osmijeh Isti oni moralisti koji danas kupuju od ljudi pohvale jer dobra djela su za ljude Bog je negdje ne znam gdje Ošamarila bih i rukom i istinom ušminkane egom kojim uriniraju po svemu što je bio aplauz Pljunula bih i na korijen i na ime Da položim ruku na srce da mi je tako drago što sam ništa među onima koji su sve Među onima koji su sebi sve I rekla, ja sam mala ali me ni kao takvu u zubima ne možete nositi.
***
BISERI BOSANSKI
Od iskona do neba Slovo o jeziku je vrelo duše Od vode do lista Slovo o Zemlji ne poriči I kad koračaš slovo o čovjeku u umu nek caruje I da svijest I savjest ki točak kadra se okreće Dok ne legneš međ’ prašinu slovo o nebu ti ne prepoznaješ O mali si, a hoćeš da se zgaziš
Moj govor bosanski urezan je u moje ime U moj život U moju smrt U moj kamen I dok me ima živ je njegov plamen
Prosuti su biseri u bespuće kotača historije Ali nije historija do kraja svoje rekla More još uvijek ima školjke koje u sebi skrivaju biser i ne daju da se tako olako otvore.
_____________________________________________
DŽENITA MEMIĆ je mlada pjesnikinja iz Lukavca, profesorica bosanskog/hrvatskog i srpskoga jezika i književnosti, rođena 7.3.1996. godine u Tuzli. Trenutno radi u dvije osnovne škole na području općine Lukavac. 2022. godine je promovirala svoj prvijenac, zbirku poezije. Zbirka je do sada doživjela deset promocija. Naime, zbirka “Bijeg” važi za najpopularniju knjigu na društvenim mrežama kada je bosanskohercegovačka poezija u pitanju. U Republici Hrvatskoj odabrana je za knjigu tjedna u lipnju 2022., a očekuje se i hrvatsko izdanje ove knjige. Recenzenti ove knjige su prof.dr Mirsad Kunić, redovan profesor na Filozofskom fakultetu, na Univerzitetu u Tuzli, i književnik Mehmed Pargan. Zastupljena je u zbornicima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. “Sve te priče”- Sarajevo, “Riječi Une”- Bihać, “Čarolija noći”, “Povezani stihom” “Gradovi od stihova” prvi dio, “Gradovi od stihova” drugi dio, “Poezija zlatnih stihova” – Hrvatska, Rukopisi 46- (Pančevo) Srbija. Također, njeni radovi su objavljeni na portalima, Coffee days Sarajevo, Maskerata, magazin Dunjalučar, Susreti Zija Dizdarević, Pisci i književnost, Astronaut i dr. Nedavno je osvojila drugo mjesto na literarnom natječaju BKC Prijedor – Mehmed i Marija – Crkva Mehmedova, na temu “U ime ljubavi je drugo ime Boga”. Aktivna je u kulturnom životu Tuzlanskog kantona i zajedno sa svojim kolegama mladim piscima u Lukavcu ponovno je aktivirala postojanje književnog kluba Mostovi. Pjesme koje čitate su dio njene sljedeće knjige poezije. Autorica u svojoj poeziji se bavi teoretiziranjem literature općenito, kao i društvenim pitanjima, osobnošću, gdje je poseban akcenat stavljen na svakodnevnicu i jednoličnost od koje autorica bježi. Često se poigrava rodnom perspektivom u svojim tekstovima, što danas razbija tabu kontekst tema o kojima autori mogu pisati isključivo iz pozicije čovjeka.
dobro jutro, danas će kišiti oko podneva i do večeri nećeš pronaći bračnog druga, satelit se udaljio od tvog planeta kilometrima, baci ribice na žrtvenik, počela je godina ognja i požara, dobro jutro, zamrzi ovaj tjedan na putu do posla
u zahodu promatraš sprovod kraljice Elizabete II., prije spavanja pogledaš smiješne nasumične snimke mačaka, svakog dana napraviš nekoliko sklekova i popiješ nekoliko piva, bojiš se konca svijeta i gubitka kose, po deveti put ovog mjeseca pokušavaš pročitati jedan roman do kraja
svi poljupci prosuti su haustorom kao opušci, svi petci umoreni su jutarnjom žeđi i bolovima u nogama, svi ljubavni eksperimenti postali su digitalni neuspjesi, pozivi neuzvraćeni, poruke produhovljene
sanjaš rane trešnje u majici pretvorenoj u košaru, gradove bez rasvjete koja umara zvijezde i vragove koji donose darove
porod tvog tijela obavljen je krajem dvadesetog stoljeća, sasvim nebitan za povijest čovječanstva, tijelo bačeno u ljutnju nakovnja
***
sanjao sam da sam cvijet svakog ponedjeljka ujutro izvršavajući sve besmislene obaveze, tramvaji voze u mračne jazbine dok se putnici predaju svevišnjim redovima i staležima
dosadilo mi je odgovarati na pitanja o poeziji, sanjao sam da sam cvijet dok su raščlanjivali ježeve i srne, nisu ni zaslužili da im budem kazivač za suvremenu etnografiju sela
već devet dana nisam odgovorio na bakin poziv, nisam spreman za još jedno šivanje lažne mlade, mrtvački ples u noći, vinska šetnja do Jabukovca, ondje sam pronašao slatke jabuke spremne za prešanje, do pojave blještavih sunca na stropu postale su kisele, sanjao sam da sam cvijet čekajući otvaranje pekara
Goran Kovačić šuti u kutu moje sobe, ruke su mu izranjavane i posute cimetom, u bijeloj potkošulji s tragovima krvi mota cigaretu, pitam ga sanja li na kajkavskom ili štokavskom jeziku, ali on u vatri traži samo mali šumski put iz djetinjstva, ujutro mi na stolu ostavlja svoju partizansku kapu, sanjao sam da sam cvijet, Ivane Gorane
u osmom razredu napisao sam vjetrovu tužaljku, već tad sam u Lukovdolu znao da se ne osjećam ugodno u društvu umišljenih stihoklepaca i stihoznalaca; u klubu su mi šapnuli jedini stih koji su znali: pjesnici su čuđenje u svijetu (pjesnici su ludi)
neprivlačni su dečki koji pišu poeziju i knjige za djecu, jednog dana napisat ću jedan pravi značajni roman sa stotinu velikih muževa i tužnih žena, jurišat će hiljade junaka i junakinja kroz žrvanj europske povijesti, da mi daju jednu pravu nagradu i jedan nacionalni poljubac (šalim se, mama)
u ormaru nisam pronašao ni jednog lava, samo hladna prostranstva kraljevstva bijele vještice, pokušao sam biti fasciniran životom kao djeca vlakovima, sve su čarape podrapane od plesanja po parketu, svaki vikend ponovio sam si da više nikad neću imati dvadeset tri godine
ipak, sanjao sam da sam cvijet
***
grad u zoru pripada pticama, osluškujem kako uživaju oslobođene naših koraka, glasova i vozila, vraćam se u stan s polaskom prvih tramvaja, noćas sam ponovno ostao budan da zadovoljno zgriješim riječju, djelom i propustom
pjesme iz 2013. podsjećaju na tribine iza gimnazije, kad smo s jeftinim alkoholom trčali igralištem po kiši, sanjali o južnoj strani Medvednice, kad smo radije pušili nego ručali, učili i radili da pobjegnemo, vrištali i ranjavali se onako kako su radili u zapadnjačkim filmovima
Zagrebe, ne volim te dovoljno da tobom hodam gol i da ti ljubim betonsku kožu, ali rado bih ostao još neko vrijeme, ako mi dopustiš, da pronađem sebe između tebe i sjeverne strane Medvednice
ova pjesma ne mora biti ni pametna ni univerzalna, ionako je nitko neće prevoditi
navečer se još uvlačim u kutije da sklupčan gledam humoristične serije, kvalitetni filmovi zamaraju i tjeraju na preispitivanje od stopala do tjemena, još uvijek previše trošim na košulje i limenke, još uvijek se bojim ispadanja kose i neuspjeha, još uvijek misle da sam čudan, i onda kad me žele, tablete za spavanje ispod jastuka, iskorištene postelje u fotografijama
u ovo doba zaštitnih maski i nuklearnih prijetnji, zavlačim se dublje u fotelje svojih prijatelja, naša neplanirana djeca već su izgorjela u sušama, utopila se u poplavama, zagušila se u našoj šutnji, ako nam je ostalo još malo vremena, smijem pisati dramatične patetične pjesme
u središtu zagasite šume pronašao sam dječaka kojeg je porodio jednorog, spavao je naslonjen na njegov punašan trbuh, hranio se njegovom čarobnom slinom, dječak koji nikad nije mogao postati mladić – dijete koje je zurilo u lišće iznad sebe i pokušavalo mu dati smisao
u to doba žar-ptica već je progutala svijet u kojem sam odrastao, moj veliki grad i moj mali grad postajali su sve udaljeniji, a stihovi su mi bivali sve nespretniji i zabrinutiji
prelazim ulice da se uvučem u nesigurno krilo, polazim na more da skupim sve puževe kućice, smišljam priče da sjećanja na vožnju postanu vječna, otok nazivam planetom da ga odrežem sa zemljopisne karte
nesanica od trideset tri sata, Ema mi u crnom kaputu donosi mandarine, smijem se ljudima koji nas okružuju, dosadni su mi, ali ne prestajem razgovarati i plesati s njima
bjeličasti afteri, još jedan sat pa odlazim, vrzmanje od jednog do drugog kuta, dosadni razgovori, još jedan sat pa odlazim, zaključujem – dosadni ljudi, još jedan sat pa odlazim, zaključujem – ali bogati ljudi, koji se smiju jednom studentu i kulturnjaku, svi ti nesigurni ljudi koji ponedjeljkom brinu o spolnim bolestima i skupim ručkovima, bjeličaste noći, siromašne noći, isprazne noći
kad sam skupio hrabrosti kročiti na pozornicu, rekli su mi da nikad neću biti ni kajkavac ni štokavac, Ozalj pak postaje grana koja upozorava da nikad neću biti ni ekavac ni ikavac; poslao sam pismo Franu i pitao ga zašto nije bio spretniji urotnik; kad sam bježao od zavičaja – on je trčao za mnom, kad sam se prestao sramiti podrijetla – rekli su mi da sam zavičajni pjesnik; kad sam pisao o majkama i očevima – rekli su mi da idealiziram, odgovaram im u crvenom trideset devetom satu bez sna – veoma srdito, izmoreno i teatralno – da ništa nisu dobro pročitali
više ne čitam poeziju, vidi li se to u ovom stihu?
na kraju ove pompozne pjesme vidim razjarenog Miroslava kako izranja iz vatre, obučen u kelnersku opravu, stupa na prašnjave drvene daske i dubokim pušačkim glasom recitira: „i uvijek tako i dokle tako? i zašto tako? čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa!“
(podsjetnik: ovu pjesmu pošalji prijateljima i pitaj ih koliko je sramotno objaviti je pred osjetljivom publikom, obećaj im kavu ili pivo za to, zamoli ih da ne budu preoštri; podnaslov nove zbirke: „pjesme koje se neće svidjeti ni mojoj urednici ni mami“)
_________________________________________________
JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. godine. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno polazi diplomski studij kroatistike i povijesti ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je pjesničkih zbirki „Junaci i zmajevi u zalasku“ (Mala zvona, 2022.) i „Dječak pred žetvu“ (Jesenski i Turk, 2023.), kratkog romana „Hahari na dnu mulja“ (Mala zvona, 2022.) i slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020.). Pjesnički rukopis „Dječak pred žetvu“ osvojio je nagradu „Na vrh jezika“ te je pohvaljen na „Goranovu proljeću“ 2022. godine. Kratki roman za mlade „Hahari na dnu mulja“ ušao je u uži krug za književne nagrade „Grigor Vitez“, „Mato Lovrak“ i „Mali princ“. Ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ nastao je u sklopu „Revije malih književnosti” te je objavljen u antologiji „Vrijeme misli“ (Kulturtreger, 2021.) i na književnom portalu „Kritična masa“. Kratka priča „S druge strane rijeke“ objavljena je u zbirci „U ritmu jeze – ponor plesova“ (Mala zvona, 2021.), a ciklus pjesama „Vreme bokčije“ u časopisu „Poezija“ 2021. godine. Sudjelovao je na pjesničkim književnim festivalima „Stih u regiji” (Zagreb), „Rukopisi” (Pančevo, Srbija) i „Susret riječi” (Bedekovčina) te na festivalima dječje i adolescentske književnosti „Monte Librić“ (Pula) i „Tjedan dobre dječje knjige“ (Rijeka). U listopadu ove godine sudjelovat će na književnoj rezidenciji „POEMMA“ u Gradu Hvaru.
Kad bijesni psi laju Pametni šute Budale se vesele A pijanci zavijaju kao psi Pokušavajući pjevati vesele pjesme
***
PLAĆANJE NA BLAGAJNI
Dobar dan Želite li vrećicu Plaćate karticom
Plaćam slezenom ako primate Ako ne primate Mogu založiti lijevu nogu Pa platiti dug I još mi ostane Za troškove do prvog U idućem mjesecu Ili da mi otkinete mali mozak Pa da njime platim Vaša lihvarska očekivanja Koja nikad nisam trebao ni tražio Ali ste mi ih natovarili na moj konto
Želite li možda još i čavle Kako bi bilo da samo posudite pa vratite Ako nemate sada dođite kad budete spremni Na minornu operaciju zasijecanjem ružnih riječi U abdomen uz moj pobjednički smijeh
Oprostite U ovom dijalogu nema razrješenja Nema ni balansa A znamo dobro da ravnoteža postoji Čak i između robovlasnika i roba
Neka neka Neću tlačiti Neću cjepidlačiti Predajte mi sve svoje unutarnje organe Vaša ostarjela ljuštura Ionako je bezvrijedna Iznutrice se bar mogu prodati Za dijelove Za hladetinu Za pseću hranu
Kuci-kuci dođi
Vau
***
RASAP
Nisu važni mrtvi ljudi Važan je živi čovjek
S njim možeš razgovarati Njega možeš voljeti S njim možeš obrok dijeliti
Njemu možeš svašta prodati Njega možeš iskoristiti
Tijelo prodaje rado Misli za drugoga Radi za drugoga Rađa za drugoga Pati za drugoga Umire za drugoga
Instrument je Noga Šaka Oko
Molit će se gospodaru Služit će mu Vjerno Do smrti Do uklapanja U zbor finih mrtvih Nevažnih ljudi
Mrtvi ljudi gospodaru su nevažni Važan je čovjek Slabe misli Neutaživih potreba I velikog straha
***
VLADAVINA ŽOHARA
U starim zgradama žive stari ljudi Njihove kosti propuštaju svjetlost Žive od malo slabe hrane I puno teških uspomena Sačuvanih u plastičnim albumima Po kojima noću pišaju žohari Nakon što halapljivo pojedu Mrvice suhog kruha
U novim zgradama žive mladi ljudi Njihovi čeoni režnjevi su razvijeni Bolesti im tek mjerkaju vitalne organe Kuhinje su im aseptične i prazne Kao njihovi registri pročitanih knjiga Nakon skupih večera s obiljem pića Žohari ih pohode u morama Koje brzo zaboravljaju
Između sirotinje zagledane u mjesečeve sjene I bogataških potomaka koji tvrdo spavaju Generacije ljudi čiste svoje stanove i živote Nemoćne usporiti vrtloženje dana i noći U kojima tamne divizije šutljivih žohara Zauzimaju prostranstva sitnih nadanja Prljavih cijevi i razočaranih očekivanja
Oni koji misle da ih se ne tiče svijet žohara Ujutro se bude puni životne snage Zagledani u prozore obasjane suncem Nasmiješe se i uđu u kuhinju Kojom se širi pljesnivi vonj Žoharskog bala
Ljudi su izgubili moć Smeđi i crni žohari neopazice su Prepišali planetu
***
DEVIJANTNO KIPARSTVO
U centru svakoga grada Uske su ulice neprikladno položene I pokrpane zadahom siromaštva Neuspješno prikritog mirisima Tople ljetne juhe od povrća Kupljenog pred samo zatvaranje Tržnice bizarnih sudbina Razrokih i znojnih Radničkih Mučnih Očiju
U centru svakoga grada žive Beskućnici krmeljavih sjećanja Na djetinjstvo koje nije obećavalo Niti se nadmetalo za pažnju Trenera koji su već odustali Kuharica bez finih namirnica I profesorica koje su plakale Na vratima smočnica
U centru svakoga grada leže Knjige napisane potezima sušice O kojoj današnje generacije Znaju jednako malo kao O euharistijskoj posudi Iz koje kipti Kristova krv
Gradovi bježe od svojih centara Srame ih se kao rodnog mjesta Svojih neoprostivih grijeha S nadom da će ih zastrti Tepisi korova i prašine Dostojne filmskih festivala Na otvorenom prsnom košu
U centrima gradova nema ni zahoda Ni dobrih restorana Ni škola
Zašto bi danas itko želio okajavati Opačine prvih gradskih ljudi Škiljavaca sklonih prijevari Radoznalaca bez radnih navika Perspektive i nužnih pretpostavki Za elementarni opstanak
Nitko nije imun Na zadah gradova U njihovim trulim središtima
_______________________________________________
IVAN KOPRIĆ je pjesnik, pravnik, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je zbirke pjesama Hologrami nade (2019., Meandar media, Zagreb) te Intergalaktički peljar (2021., Meandar media, Zagreb). Suautor je knjige Pjesništvo vrbovečkoga kraja (2022., Avis Rara, Vrbovec). Uskoro mu izlazi ilustrirana knjiga poezije pod naslovom Lekcije iz botanike (2023., Avis Rara, Vrbovec, ilustracije Petra Held Potočnjak).
