Dve godine sam imao kada me je otac u mojim trenutnim godinama nosio u naručju Kako me to samo plaši I odjednom mi se grad činio manjim Mora da su izgradili nove zgrade Sigurno su banke Banke i kladionice Druga su to vremena bila kažem sebi Za dve godine poraste beba ili se izgubi čovek A izgubljene ljude posle toliko vremena obično proglase mrtvima Crni upitnici mi izletali oko glave Mislio sam da ću dosad znati ko sam Mislio sam da mi usta neće biti puna peska Na ulasku u zgradu naišao sam na psa koji gleda u daljinu Mogu da se zakunem da je imao ozbiljniji pogled na budućnost od mene Ulazim u stan kao stara fotelja koju je neko pokupio sa ulice Umivam se i prvi put uočavam zašto mi je majka govorila da imam pogled preko obrva na oca
***
APETIT
Ima nešto neprirodno kada držite stare dok plaču Kaže da više nema apetit Nije zanimljivo jesti sam
Gledam ga izgubljenog Isti nos imamo i to me plaši
Dobro se sećam iz maminih priča koliko ih je tukao Naročito baku koja je pokušavala da sakrije decu Ostajući sama oči u oči sa rasklopljenim čovekom
Noževi mu ispadaju iz usta otkada je umrla Kaže sebi broji dane
Da je znao da će ga sada boleti više nego što je ikada mogao da je istuče verovatno bi sebi razbio nos
***
BOMBE DEVEDESETIH
Prilazi mi grupa momaka Smejući se međusobno i dugo gledajući me mrtvo Očima istreniranim da u mraku nađu skupi logo Kažu druže duga kosa je za pedere Verovatno se to protivi njihovim idealima iz devedesetih Nesumnjivo godinama u kojima nisu mnogo živeli Kažu mi i kako bi zbog kose mogao da dobijem batine Ali ne znaju oni da bih im ja isto tako skakao po lobanjama Proglasio rat ćelavima Popio im oči i u njihove šupljine posadio mak i suncokret Izgleda nismo drugačiji Možda nije do kose Svakako nije testosteron Možda je krivo zagađeno tlo iz kog smo ponikli i krvave godine koje nismo preležali
***
GLAVA
Zvuk frižidera pulsira u noći kao zubobolja
Od tebe će biti nešto mora biti nešto
Čudim se svojim prstima uznemiren poput novorođenčeda Moja budućnost je mitsko čudovište
Sedam godina ne znam gde mi je kuća Moj jezik je bodljikava žica obmotana oko Novog Sada Moj mir je točak po kom trče beli pacovi Svaka soba u kojoj sam živeo sada je nalazište nafte Sećanja su u tuđem želudcu
Zvuk frižidera pulsira kao sirena za vazdušnu opasnost
I dalje očekujem osudu višeg bića svaki put kada bacim staru hranu
Strah da više ne mogu da jednog dana neću imati ni to što imam
Ustajem i krećem se po stanu kao muva sa jednim pokidanim krilom
***
STOMAK
Svakog jutra me prirodni časovnik budi u pet Da sam sujeveran rekao bih da sam u prošlom životu bio lovac odgovoran za istrebljenje belih nosoroga ili trgovac umetničkim vrednostima u dalekoj istočnoj zemlji
Ne znam koji je dan u nedelji Vozači autobusa nose crninu kada sam bolestan Prodavačice u supermarketu znaju na koju stranu žvaćem
Cela Zemljina rotacija svedena je na časovnik bez brojeva
Razumem zašto su spaljivali ljude koji su govorili o ciklusima i kruženjima
Ne mogu ni da zamislim strah prvog čoveka kada je izumeo točak Kakvo je to bilo veličanstveno rođenje krize
MILOŠ MARKOV rođen je 1993. godine u Subotici. Diplomirao je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Zastupljen je u brojnim časopisima i zbornicima, kako onlajn tako i štampanim. Živi i radi na relaciji Subotica-Novi Sad-Beograd.
otkad sam u pet magazinu pročitala da bi se mogao zaljubiti ako sanjaš kaliko mačke nadam se da ćeš ih sanjati sve te narančaste i bijele šare u klupku mraka horoskop ti prognozira dobru godinu šta oni znaju, pa tebi je uvijek dobro
znam da se nikad ne sjećaš snova osim onog jednog da trčimo širokim brdima u pejsažima nalik onima u gospodaru prstenova kako lijepo da si se toga sjećao
ja tebe sanjam svaki dan tako već godinama nekad se samo ovlaš sretnemo u lokalnoj birtiji ti na šanku piješ rakiju, ja te ugledam perifernim vidom drugi put ja pijem rakiju, a ti mi prolaziš iza leđa neki put samo stojimo u nevremenu neprostoru u vakuumu na širokoj udaljenosti gledamo si duboko u oči trajemo ponekad sanjam samo tu jednu sekundu poljupca potpuni mir i eksploziju istovremeno prodornost očiju dani nakon takvih snova budu izrazito nemirni poželim te oteti samo zbog te jedne sekunde spremna sam na sve u meni zavlada bezakonje
još jutros sam po vlažnoj zemlji hodala oprezno čuvala od svojih nogu svoje dvorišne krhke puževe obično i najmanje bube polagano lovim po sobi i iznosim van kao i paukove mršavih nogu plašim se za njihovu krhkost nastojim da mi ne smeta paučina samo da nekoga ne učinim beskućnikom da ih ne uplašim i ne dezorijentiram
vodim ih u krpama i teglama u sigurnost, daleko od slučajne smrti nehotičnim gaženjem ili kakvim drugim nesretnim slučajem
a sinoć su mi leptirice prekrile zidove bar 40 krila lepetalo je i smirivalo se ponad uzglavlja sitne crne bube milile su mi niz bedra nekoliko zelenih skakavaca približavalo se krevetu ustala sam mačke su u igri otvorile komarnik
promatrala sam sve te insekte koji su pohrlili u zagrljaj moje lampe lijepile su se za žuti sjajni radijus ponad jastuka neki su bili posve mirni, drugi su se još smještali slušala sam žamor buba
nedugo poslije uzela crijevo usisivača mirno zabola utikač u utičnicu usisala sam ih sve, jedno po jedno biće srastalo je u klupko prašine, dlaka i smrti
i ono koje se mirno predalo i ono koje je pokušavalo pobjeći
sa zida i zavjese, iz zraka i s poda masakrirala sam noć cijev je gladno gutala živote
nadala sam se da ću sanjati te smrti samo da više ne sanjam tebe
***
CRTICE NA ŠANKU
bio s ove ili s one strane šanka birtije su mjesta unutrašnjih monologizacija središta koncentrirane tjeskobe sjedišta nekontroliranih zanosa neka su usta prave pivovare u malom druga su lica vječito naparena kamilicom maglicama mente prsti su im uljepljeni medom poneka su lica uvijek kiselija od limuna promatram im prste dok mi pričaju o godinama provedenim u zatvoru o prištu koji su mu istisnuli jučer o osvojenom biljarskom turniru prije pet godina o koncertu Metallice u blatu o mamurluku u Bugarskoj donosim osječko i štrokani pelin doznajem što se može naći na grobu Jimma Morissona koja je krema dobra za dermatitis kako su se proveli u Kairu u kuhano im vino dodajem klinčiće i odgovaram na pitanja misliš li da je beton samo dobro posložen šljunak kako si ima li lavova što si tako mršava otkud ti tu znaš li koji je najdraži čaj doktora housea koje cigarete imate
na kraju smjene obrišem stolove uhvatim se za čelo povežem kosu ispraznim glavu ispraznim bocu piva obrišem pepeljare počinjem zaboravljati ostvarene interakcije dublje promišljam ostvarene interakcije
kad legnem u meni su rešetke remetinca gnoj onog prišta vrućina oko piramida titraju neki akordi u mirisima klinčića i cimeta misli se osipaju kao šljunak nisu više od prašine koja leti u vrtlogu rakije i mente
MARTA DŽAJA rođena je 1994. godine. Magistra je ruskog jezika i književnosti i sociologije. Tijekom pet godina studirala je u Zadru, Brnu i Moskvi. Za vrijeme studiranja jedan semestar radi kao demonstratorica na Odjelu za psihologiju pri kolegijima Kazalište i terapija, Ekspresivne scenske metode, Performans u svakodnevici te Poezija i trauma. Tijekom studija radila je kao nastavnica ruskog jezika i književnosti u privatnoj gimnaziji NOVA te kao voditeljica kreativnih radionica za djecu u privatnoj osnovnoj školi NOVA. Tijekom studija djeluje pri studentskoj “Književnoj udruzi Ludens” u Zadru, a od srednje škole do danas aktivna je članica “Udruge za promicanje urbane kulture ARLA” u Đakovu. Niz godina organizira promocije knjiga suvremenih autora i autorica, čitanja poezije, kreativne radionice pisanja, književne razgovore, predavanja, znanstvene skupove, festivale. Dosad objavila izbor pjesama u časopisima „Zadarska Smotra“ i „Nova Istra“ te grupnim zbirkama poezije „Poetski maraton – Riječi iznad svega“ i „Tragovi u snijegu: Sjeme za budućnost“.
Na dan kada je on umro bio sam u vrtiću prisiljen na popodnevno spavanje. Teta Zdenka pušila je prošvercani duhan i dijelila packe nemirnoj djeci koja ne bi uspjela zaspati na vrijeme. Zgrčio sam svoje male udove i pretvarao se da sam mrtav, a kad je ona kasnije napokon digla rolete i uključila TV vidio sam samo jedan dug red uplakanih ljudi koji čekaju da vide njegove beživotne ostatke. Još od tog dana Tuđman je za mene jedan dug red uplakanih neznanaca i prisila na mrtvačko ležanje. Shodno se tome protiv retuđmanizacije borim srčanim preguravanjem u redovima i nespavanjem do zore.
***
SIRENE
Živjeti u gradu znači oglušiti na zvuk sirena. Na vatrogasne, na policijske, na sirene hitne pomoći. Ona svako malo projure, a prosječni građanin ih uopće ne čuje. On je oglušio na požare, na nasilje, na smrt, na sirene, na ljude.
***
NA SELU
Na selu neke stvari ipak idu brže nego u gradu gdje ti u bolnicama razvlače posljednji dah na dane, tjedne, mjesece. Hrapave i mučne. Pa krene rasprava: ukop il’ kremacija, traženje i čekanje slobodnog mjesta, restauranta za karmine, glazbene pratnje i iščekivanje ostavinske rasprave. Na selu te stvari ipak idu brže: popodne zakašlješ, navečer izdahneš, ujutro te pokopaju, kasnije odu natrag u Njemačku. Na selu neke stvari ipak idu brže. Na selu ljudi odu brže.
***
PROSTOR ZA NAJAM
Tu je nekad bio urar, kasnije mesnica, pa porezna uspostava, pa opet mesnica. Vani je nekad bio mir, a prije toga rat i nekad je bila Jugoslavija, poslije nje druga Jugoslavija, a onda je opet bio rat. Nekada je prostor bio u uporabi, posljednje kao otkup zlata, a sad ko stara djevojka čeka nekog siromaha da prihvatiti svoju sudbinu i useli posao unutra. U prolazu nek nam svima kroz dušu prođe tiha molitva: samo da se ne vrati mesnica.
ANTONIO KARLOVIĆ rođen je 1994. godine u Zagrebu. 2017. godine osvaja prvu nagradu međunarodnog pjesničkog festivala u Vrbasu. Pjesme su mu objavljene u više časopisa i izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Do sada je izdao dvije samostalne zbirke poezije: Tijela. Stepenice. Siromaštvo. (2018.) i Ego-Stripper (2019.)
bila je jutarnja svjetlost i probudio sam dvije godine starijeg davida koji je onda rukom zamahnuo po omarovom krevetu i izletjeli smo na ulicu napola odjeveni sa slamnatim šeširićima
omar moj mlađi brat sa sobom je poveo još i dana susjedovog klinca onog o kojem mama uvijek kaže da je jadan da njegov tata neće nikada doći po njih i da je još jadnija ta njegova mama david već nekoliko mjeseci želi kanarinca onakvog kakve prodaju pokraj pekare i sada smo tu kao svakog dana buljimo u te kanarince
david je jednom rekao da će se stari trgovac s ožiljkom na licu možda sažaliti nad nama i pokloniti nam onog sa žutim perjem jer izgledamo tako jadno i jer svaki dan buljimo u ptičje krletke od lijeske
i mi tako buljimo i susjedov dan pokraj nas izgleda jadno mi nosimo slamnate šeširiće i omar se smije i smije se dan i david tako želi tog kanarinca
omar i dan onda svaki dan otrče kad otvore dućan s prženim bademima david onda otprilike još sat promatra kanarinčev kljun noge perje i ja sam negdje između david je stariji omar mlađi dan je mami danas opet tako jadan
//////////
SVETA PRED IZRAELOM SE NE SPOMNIM
bila je jutranja svetloba in zbudil sem dve leti starejšega davida ta je z roko zamahnil še po omarjevi postelji in zdrveli smo na ulico napol oblečeni s slamnatimi klobučki
omar moj mlajši brat je s sabo pripeljal še dana sosedovega fanta tistega o katerem mama vedno pravi da je ubog da njegov oče ne bo nikoli prišel za njimi in da je še bolj uboga njegova mama david si že nekaj mesecev želi kanarčka takšnega kakršne prodajajo poleg pekarne in zdaj smo tu kakor vsak dan zremo v tiste kanarčke
david je nekoč rekel da se nas bo stari trgovec z brazgotino na obrazu mogoče usmilil in nam podaril tistega z rumenim perjem ker izgledamo tako ubogo in ker vsak dan strmimo v ptičje kletke iz lesk
in tako strmimo in sosedov dan poleg nas izgleda ubogo mi nosimo slamnate klobučke in omar se smeje in dan se smeje in david si tako želi tistega kanarčka
omar in dan potem vsak dan zbežita stran ko odprejo prodajalno s praženimi mandlji david pa še kako uro opazuje kanarčkov kljun noge perje in jaz sem nekje vmes david je starejši omar mlajši dan pa se mami danes spet zdi tako ubog
ALJAŽ PRIMOŽIČ (2001, Prebold, Slovenija)
pjesma je izvorno objavljena na portalu LUD Literatura http://www.ludliteratura.si (datum objave: 24.7.2020.)
Otac mi je nekoliko godina proveo u Zairu – bilo je to početkom osamdesetih – gdje je konstruirao naponsku mrežu u Kinshasi, dok smo Majka, Kristina i ja ostali doma u Sarajevu. U ljeto 1982. vratio se da nas odvede u Zair na šestotjedne praznike čiji je vrhunac trebao biti safari. Bilo mi je sedamnaest godina. Kristini četiri manje. Nikad nismo bili u inozemstvu pa smo provodili besane noći zamišljajući sve što ćemo doživjeti tog ljeta. Dane sam pak provodio gledajući Svjetsko nogometno prvenstvo i stavio veto na mogućnost da pođem ikamo prije nego što natjecanje završi. Nakon što je Jugoslavija, kao i obično, sramotno ispala odmah na početku, duboko sam se vezao uz talijanski tim. Nekoliko dana prije odlaska navijao sam za Italiju u finalu Svjetskog prvenstva, kada je božanstveno potukla Njemačku s 3:1. Kad je prvenstvo završilo, otputili smo se u Afriku. Prvo smo zastali u Italiji gdje smo trebali, na rimskom aerodromu Fiumicino, uhvatiti let Air Zairea za Kinshasu. Na aerodromu smo otkrili da je let bez objašnjenja odgođen na neodređeno vrijeme. Otac je preuzeo sve – svađao se s predstavnicima Air Zairea; izvukao je naše kovčege; talijanskom pograničnom policajcu pokazao je naše putovnice. Let smo trebali čekati u hotelu u obližnjem gradiću, tako da smo se ukrcali u prepuni autobus. Kristina i ja bili smo nestrpljivi vidjeti kakva to čuda neviđena čekaju u inozemstvu. Ono što smo vidjeli u vožnji nije bilo nimalo impresivno – bezlične zgrade s talijanskim zastavama; po izlozima posteri nacionalnog nogometnog tima, Azzurri. Čak je i veliki i vječni optimist, Otac, obećao da ćemo ići u Rim udaljen pola sata vlakom, i to čim se smjestimo u hotel. Bio je naš vođa u stranome svijetu; otresitim i lošim engleskim razgovarao je sa službenicima na aerodromu; pronašao je autobus i ukrcao nas; promijenio je novac i vadio ga iz svojega malenog novčanika samouvjeren poput čovjeka naviklog na strane valute. Kristina i ja ponosno smo svjedočili njegovim pregovorima o dvije sobe za obitelj Hemon. Bio je upadljivo visok u svojoj azurnoj košulji, namigivao nam savršeno opušten u svim svjetskim pitanjima. A onda su, odjednom, na njegovoj košulji izbile tamne mrlje znoja i počeo je bjesomučno koračati predvorjem. Nestao mu je novčanik. Izjurio je van da provjeri nije li ga ostavio u autobusu, ali taj je već otišao. Grubim engleskim vikao je na recepcionara. Nasumce je ispitivao goste i osoblje koji su ulazili u predvorje. Košulja mu je bila mokra od znoja; vonjao je na neizbježan infarkt. Majka, koja se dotad dosađivala u predvorju i obrtala Rubikovu kocku, pokušavala ga je smiriti. Rekla je, imamo još putovnice; ukrali su nam samo novac. (Dolazili smo iz obećane zemlje socijalizma pa nismo imali kreditnih kartica.) Nekoliko tisuća američkih dolara, s užasom smo shvatili Kristina i ja. Sav novac za odmor. Tako smo se zatekli bez prebite pare, u opskurnom talijanskom gradiću, u nemogućnosti da odemo na jedan dan u Rim, a kamoli na safari u Afriku. Mogućnost da jednostavno dignemo ruke od boravka u inozemstvu i vratimo se u Sarajevo bila je stvarna i strahotna. Hotel je gledao na dugi zid povrh kojega su ružna, sparušena stabla promatrala izgubljene turiste. Otac je visio na hotelskom telefonu i nazivao, obavještavao svoje suradnike u Zairu da smo bez novca zapeli negdje u Italiji nadajući se da će mu oni pomoći da se izvuče iz tog pakla, pdonađe put do Sarajeva, ili pak Zaira. U međuvremenu smo otkrili da je let za Kinshasu otkazan jer je zairski general otegnuo papke, a diktator Mobutu rekvirirao sva tri interkontinentalna mlažnjaka Air Zairea da svoju brojnu svitu dopremi na pogreb. Idući dan Otac je kao opsjednut analizirao svaki trenutak kobnog puta od aerodroma do recepcije, i prisjećao se svakog koraka ne bi li odredio u kojem je trenutku prepredeni lopov napao, ne bi li si tako pomogao identificirati ga. Nakon što je potrošio sve čiste košulje, došao je do zaključka da se krađa dogodila na recepciji i rekonstruirao cijeli niz događaja – Otac je novčanik stavio na pult dok je ispunjavao formulare, a kad se okrenuo da nam namigne, recepcionar ga je brzo sakrio ispod pulta. Posljedično, Otac se smjestio u predvorje i netremice nadzirao recepcionara – zgodnog mladića nevina izgleda – i čekao da pogriješi i tako se oda. Kristina i ja nismo imali nikakvog posla. Slušali smo walkman – mogli smo ga dijeliti jer je imao dva izlaza za slušalice. Pokušali smo u sobi gledati televiziju, ali su i filmovi bili sinhronizirani na talijanski (što nam je, ipak podarilo neprocjenjivi kadar Johna Waynea koji ulazi u salun pun zlikovaca i pozdravlja ih s: Buon giorno). Lutali smo bezimenim gradom, usprkos svemu ushićeni što doživljavamo svijet; osjećao se blag miris Mediterana, kao da je grad na moru; bogatstvo reklama u prodavaonici paste iza ugla; žarko crvenilo rajčica i buka cjenkanja na lokalnoj tržnici; trgovine prepune svega za čime su žudili socijalistički tinejdžeri (rock muzika, traperice, sladoledi); taverne prepune bučnih tipova koji su gledali reprize utakmica Svjetskog prvenstva i uživali u trijumfu. (I ja sam želio ponovno gledati finale, vidjeti Marca Tardellija kako vrišti nakon drugog gola, ali se Kristina pobunila.) Kad se sve zatvorilo zbog popodnevnog odmora, pošli smo za skupinom preplanulih mladih ljudi pretpostavljući da su se uputili na zabavu i završili na potpuno neočekivanoj plaži. Otkrilo se da se gradić zove Ostia i da je stvarno na obali. Vrativši se s pohoda, željni prenijeti dobre vijesti, Kristina i ja Oca smo zatekli kako se znoji kao histerični prasac i bijesno zuri u recepcionara iz udaljenog kuta predvorja – pravi samoproglašeni hotelski detektiv. Čak i nakon nekoliko smjena nije mu uspjelo osumnjičenoga uhvatiti kako išta krade, ni prikupiti ikakve dokaze protiv njega. U našim očima, njegova aura vođe žalosno je svenula. Kad smo objavili da smo otkrili slanu vodu, Majka je konačno odbacila Rubikovu kocku i uzela stvar u svoje ruke. Prvo smo s njom otišli do zlatara iza ugla gdje je, nakon okrutnog cjenkanja, prodala svoju omiljenu ogrlicu. Nakon toga podijelila je novac; iz očitih razloga, Otac tom prilikom nije dobio ni pare. Kristina i ja odmah smo otišli u prodavaonicu ploča koju smo već pročešljali; skupili smo novce i kupili Bowiejevu kazetu Low. Kad smo se vratili s blagom, Majka nas je obavijestila da smo obvezni sudjelovati u večernjoj obiteljskoj šetnji. Još uvijek čuvam tu uspomenu, prepunu mirisa, zvukova i prizora večeri kada su se Hemoni nehajno šetali Lidom, kao na odmoru, roditelji su se držali za ruke, kao zaljubljeni, a djeca su lizala sladoled plaćen obiteljskim zlatom. Usred katastrofe, Hemoni su uspjeli složiti bar tračak instant-radosti. Idući dan Otac nam je rekao da ćemo letjeti u Bruxelles gdje hvatamo večernji let za Kinshasu – generala zakopalo, pa je Mobutu oslobodio avione. Na odlasku iz hotela Otac je posljednji put recepcionaru uputio pogled pun mržnje, no Kristina i ja bili smo nekako čudno žalosni što odlazimo. Na zgradi preko puta hotela strastveni nogometni tifoso razvio je golemu zastavu, modru kao očeva znojem promočena košulja, s natpisom Grazie Azzurri. Dan smo proveli u Bruxellesu, divili se blistavim duty-free shopovima i klinički čistim kupaonicama. Uvečer smo se konačno ukrcali na let za Afriku. Priključeni na walkman, Kristina i ja slušali smo Bowiejev prekrasni album. Dok smo letjeli razdjelnicom dana i noći, s jedne strane vidjela se mrkla tama dok je s druge obzor gorio veličanstvenim plamenom. U Ostiji se nešto probudilo u nama i Low je bio muzička podloga za ono što smo takvi, promijenjeni, proživljavali. Te noći nismo mogli zaspati, samo smo okretali kazetu sve dok baterije nisu iscurile. Cijelim putem do Kinshase Bowie je pjevao: Don’t you wonder sometimes about sound and vision?
ALEKSANDAR HEMON rođen je u Sarajevu 1964. godine. Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao ga je u SAD-u, gdje odlučuje da ostane, te počinje pisati na engleskom jeziku. Do sada je objavio zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke, Knjiga mojih života i Moji roditelji: Uvod, te romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija i Nije ovo tvoje. Dobitnik je Guggenheimove stipendije, “nagrade genijima” koju dodjeljuje zaklada MacArthur. Godine 2017. nagrađen je nagradom američkog PEN-a za usmenu historiju o bosanskohercegovačkim izbjeglicama “How Did You Get Here? Tales of Displacement”.
prvi dan ne može se disati i ništa nije dozvoljeno drugi dan kako lijepa obala ne smije se plivati
grad skulptura šest stotina skulptura na otvorenom neke su veće od moje kuće nikuda ne idemo pješke autom i magičnim tepihom preko plavog grada to je rad nepoznatog autora na ostrvu u ulici Princa Fejsala bin Fahda moja omiljena skulptura danju četiri fenjera Julia Lafuentea noću
skulpture su ovdje zamijenile ljude one s nama vode važne razgovore imamo odnos na daljinu njima se ne prilazi Džeda, muzej na otvorenom ovdje ljudi kažu o tome ne znaju mnogo povod za voljeti izložbe ali ne i vožnje filter folije sa uv zaštitom na prozorima da nas niko ne vidi i da oni ne znaju da mi vidimo njih
Legenda kaže da u Habali ima jedna stijena kao Kleopatrina igla ako želiš da postaneš pjesnikinja moraš provesti noć na njoj a da ne poludiš
ljudi su ovdje uglavnom unutra iza zidova iza pregrada jedni iza drugih držimo distancu i kada smo fizčki bliski šetamo samo zimi u najtoplijem decembru oči oči gledaju me iza tamnih okvira ponekad im uzvratim uzdahom a ponekad bih htjela da me te oči ne gledaju da me niko na svijetu više ne gleda
Legenda kaže da postoji jedno selo u kraljevini u kojem nije dozvoljeno da dijete vidi lice svoje majke za života
ovdje se nikuda ne žuri ovdje se vrijeme rasipa kao novac nastupila je rasprodaja za vrijeme molitve ne idemo nikuda dozvoljeno je moliti se svuda po ulici i ispred toaleta stav javnosti je ništa nije zabranjeno samo obrati pažnju
Legenda kaže kralj je ležao dvije sedmice sa svojom prvom ženom prije nego što je otjerao kupio joj je kuću i dao platu stavio je na listu kraljevske porodice uživala je status kraljice ali nije smjela da se preuda
ovdje se porodica slavi javno promoviše se brak, natalitet, poliginija ljubav se može naslutiti u stidljivim gestama inkognito ljubavnica i ilegalnih ljubavnika u suptilnim igrama očeva i djece noćne scene doručka na travi lightsaberi tvore znakove beskonačnosti sasvim sigurno vrućina nikad neće proći
***
IZGUBLJENI U PREVODU
jednog dana u aprilu ići ćemo na plažu i tamo provesti dan obučeni posmatrati smjene valova produbiti osjećanja jedno za drugo bez riječi i dodira kao da se znamo oduvijek pomislit ćeš da voliš scenu s karaokama u lost in translation i da ne voliš da spavaš s upaljenom klimom što mi je trenutno od nevjerovatne važnosti naši pogledi upereni na gorući horizont putuju sasvim različitim putanjama nikada se zapravo nećemo sresti ja mislim o Sarajevu a ti o Bejrutu mrziš svoj posao ali voliš četvorke to čini tvoj život vrijednim življenja ne zanima te politika i nemaš ništa da kažeš o kralju tvoju ispraznost često nazivam odsutnošću tvoj misaoni život je uslovljen geografskim položajem vjerovatno i moj i tako ih ti i ja nosimo svuda i na ovu plažu donijela sam ranjenu planinu i pogled na najljepši grad sve više sam uvjerena da dvije osobe ne mogu vidjeti isti prizor čak i kada je on sasvim nevin poput zalaska sunca na morskoj pučini
ALMA GAČANIN (1988. Sarajevo), živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji obavlja u datom trenutku. Master u edukaciji u likovnoj umjetnosti stekla na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Posebno je zanimaju uslovi rada i radna prava, što iskazuje kroz djelovanje u vizelnoj umjetnosti, ali i kroz bogato radno iskustvo. Često sanja rat i životinje, svoje mrtve i vodu.
Preko telefona je svima govorila isto. U pauzama, dok je prste odmarala od okretanja brojeva, puštala je spravu da zvoni, sve dok ne bi izgubila strpljenje, podigla slušalicu i procedila kroz zube: „Vizita je u toku, strpite se!“ Emil je imao strpljenja sa takvim ljudima. Ostavljao bi uvo da leži na slušalici i nakon što bi prekinula vezu. U vreme posete posmatrao je medicinske sestre. Bile su stroge dok su odlučivale koga će pustiti u prostoriju sa bolesnicima. U čekaonici nije bilo ničega osim ljudi, koji bi, kada hodnikom prođe neki mantil, pojurili ka belini koja ih je privlačila poput datog obećanja. „Doktore, misliš li da će sve biti u redu?“, pitao bi onaj koji bi prvi šakom dohvatio rukav. Emil je ćutke stajao ispred vrata odeljenja za intenzivnu negu. Dežurna medicinska sestra je lakirala nokte. Zazvonio je telefon. Podigla je slušalicu i ostavila je pored aparata. Sada je sve bilo kako treba. Sobe su izgledale prazno. Kada je premazala poslednji nokat, ustala je i došla do vrata. Pokušavala je da ih otvori laktom. Dlanove je držala na grudima. Nokti su, u komešanju, dodirivali površinu uniforme. Ličili su na izgaženo crveno voće. „Pa, pomozi mi!“, rekla je nervozno i Emil je odmah prepoznao njen glas. Gurnuo je vrata i ušao u prostoriju. Osetio je miris koji je budio jezu kod većine ljudi. „Šta ti je pacijent?“, pitala je odsečno. „Otac“, odgovorio je, trudeći se da tome ne prida veliki značaj. Spustila je ruke pored tela kao da je prestala da se brani. Pogled joj je omekšao. Znao je da misli da mu je mnogo manje godina nego što ih je zaista imao. „Stani tu“, rekla je i uhvatila ga za ruku. Dlan joj je bio neočekivano topao, a nokat kažiprsta mu se za trenutak zalepio za kožu. „Obuj ovo“, pružila mu je plave navlake za obuću, a onda i gornji deo, u koji je uvukao ruke kao u ludačku košulju. „Veštačko disanje je postupak uspostavljanja i održavanja disanja nakon akutnog zastoja plućne ventilacije. U uslovima narušene funkcije disanja kiseonik ne dolazi do ćelija, što slabi, a potom i potpuno obustavlja njihovu funkciju i dovodi do umiranja ćelija. U takvim uslovima postupkom veštačkog disanja oponaša se prirodno disanje i izbacivanje vazduha iz pluća obezbeđuje organizmu obolelog minimalnu količinu kiseonika u ćelijama potrebnu za njihovo održavanje u životu“, deklamovala je kao recitaciju, a Emil je konstatovao kako ponovo zvuči kao robot. To mu se dopalo. „Nemoj da se uplašiš“, dodala je, a on se trgao protiv svoje volje. Zakoračio je kuda je pokazivala njena ruka. Postavljena nasuprot zelenih zidova, crvenela se kao znak za opasnost. U sobi je bilo pet kreveta. Pogledom je preleteo preko lica iz kojih su izlazili providni pipci kao kod uspavanih predatora koji čekaju sledeću žrtvu. Ostao je da stoji u mestu. Oca nije prepoznao. „Pa, hajde“, rekla je, a on nije mogao da progovori i da joj objasni kako su pogrešili sobu. Spustila mu je dlan na leđa i povela ga u smeru kreveta sa krajnje desne strane. Tek kada se približio postelji, mogao je da razazna očeve crte lica, koje su se gubile u otečenoj mešavini nosa, usta i obraza. „Pričaj s njim“, rekla je i otkrila očevu šaku, koja je ležala kao pregažena životinja. Emil je ostao na istom mestu. „Pa, hajde, uhvati ga za ruku. Sve oni osećaju, čitala sam u novinama.“ Uhvatila je Emilovu šaku i spustila je u očevu, a onda izašla. Pustio je prste da leže kao ptice koje su uginule u gnezdu. „Pričaj s njim“, čuo je ponovo glas, koji je dopirao iz susedne prostorije. Hteo je da vikne: „Neću!“, ali nije rekao ništa, samo je tupo zurio u mašinu koja je disala umesto oca. „Sećaš se…“, izgovorio je nakon duže pauze pa se uplašio od jačine sopstvenog glasa. „Sećaš se“, nastavio je malo tiše, “bila je nedelja kad smo Karlo i ja došli na ručak. Davno je bilo i bilo je leto. Na stolu je ležalo pečeno pile. Govorio si kako si ga pekao ceo dan, a pored njega je ležala zgužvana hartija. Baš onakva u kakvu pakuju pečene piliće u radnjama. Karlo je seo pored prozora pa se kao plavi oblak nadvio nad tom mrtvom živinom. Zario sam viljušku u batak, a ti si mi rekao da samo primitivci koriste escajg dok jedu piletinu. Nijednom ga nisi pogledao. Zurio si u činiju u kojoj je venula salata i pričao o vremenu. Kad nam je u grlu zastalo dovoljno mesa, ustali smo. Rukovali smo se na izlazu.“ Medicinska sestra je stajala oslonjena na vrata. Ispod levog oka visila je mala, crvena mrlja. „Taj Karlo je…“ Zbunilo ga je drhtanje sopstvenog glasa. „Voleo sam ga.“ Kada je izgovorio poslednju reč, osetio je da su mu prsti oživeli. Brzo ih je izvukao iz očeve šake. Na njihovom mestu ostalo je udubljenje kao kad čizmom zgaziš u sneg koji se, topeći se, pomešao sa zemljom. Napravio je dva koraka unazad. Okrenuo se i došao do sestre, koja je i dalje stajala pored vrata. Oslobodila ga je bolničke opreme. „Ja sam Elvira“, rekla je i pružila mu ruku, a on je svoju gurnuo u džep. Bojao se da joj ne prenese ono što mu je ostalo od oca. Napolju ga je sačekalo leto. Sudario se sa nekoliko građana dok konačno nije došao do izlaza na ulicu. Pokušavao je da usta pogodi cigaretom. Uspeo je iz trećeg pokušaja. Iz džepa se začulo „Piensa En Mi“. Noge su mu se tresle od vibracije. „Halo“, izgovorio je u slušalicu. „Emile, vi ste?“, upitao je ženski glas. „Da.“ „Žao mi je, vaš otac je upravo preminuo.“
MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. godine u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde, između ostalog, uređuje LGBTIQ rubriku.
Trajala je predugo opsada Sarajeva. I bilo je strašnije nego što su to preživjeli spremni priznati sebi. Ali je prošlo. Sjećam se svog umornog tijela i potrebe da se sklonim negdje gdje ništa neću raditi, na neko mjesto gdje su zvukovi meki i prigušeni, gdje ću spavati i buditi se, spavati i buditi se. Zbog toga sam odlučio otići onda kad je sve već bilo gotovo. Iz Sarajeva sam izišao 7. oktobra 1995. godine. Datum je samo meni važan. Naime, u ličnim dokumentima stoji da sam rođen upravo na taj dan, trideset pet godina ranije. Ali istina je da sam se rodio tri dana prije upisanog datuma. Dan u kojem je otac svratio u Matični ured greškom je zaveden kao datum mog rođenja. I ta greška, na neki način, fikcionalizira cijeli moj život. Izišao sam na svoj „rođendan”. Ratni dopisnik Washington Posta objavio je tekst u kojem je opisao moj izlazak. Prema njegovom izvještaju, nakon tri noći pijančenja i opraštanja s prijateljima u gradu, ja sam s putnom torbom otišao na aerodrom. Posvađao sam se s vojnikom UN-a jer nisam imao obavezni šljem i pancirnu košulju bez kojih me on u avion nije htio pustiti. I nakon divljanja i ubjeđivanja ipak sam ga uspio nagovoriti da uđem u iljušin, ruski transporter koji me je odnio iz grada. Tako je on napisao. Ali u stvarnosti sve je bilo drukčije, ja nisam bio taj urban cowboy koji ima snage da se bori i da svojim tijelom krči prostor ispred sebe. Bio sam umoran, uplašen i traumatiziran čovjek. Od fikcionalnog opisa mene u američkim dnevnim novinama ipak je bilo neke koristi. U godinama što su uslijedile, svaki put kad bih posustao, a takvi trenuci dođu nezavisno od toga gdje i u kojim uslovima živimo, ja bih se sjetio tog opisa mladog i divljeg čovjeka spremnog da se bori. To bi me uspravilo i pomoglo mi da prođem kroz dan.
***
U Zagrebu su me čekali supruga i sin, koji su tamo stigli tri sedmice prije mene. I ostali smo tri mjeseca. Bio sam okružen prijateljima i poznanicima. Navikavao sam se na novu administrativnu stvarnost u kojoj sam bio građanin druge države i stranac u tom gradu. Bio sam izbjeglica. Meni je zagrebačko iskustvo otkrilo da je emigrant onaj koji čeka. Nakon što smo obavili sve tražene radnje i preglede, ostalo je da čekamo na preseljenje u Sjedinjene Američke Države. Čekanje ponižava. U Sarajevu moj dan je bio aktivan, ispunjen sve samim bitnim radnjama preživljavanja. Napisati tekst za novine. Odnijeti inzulin starici koja živi u kući na ničijoj zemlji i odbija da se preseli na neko sigurnije mjesto… A onda je sve to iščezlo. Vrijeme čekanja pamtim po muzičkoj temi Super Marija, video igrice kojom je moj dječak umirivao svoj stres. Iz Zagreba smo u Ameriku otputovali 31. januara 1996. godine. Letjeli smo najprije do Rima, onda prešli u avion za New York, odatle smo letjeli za St. Louis, pa na kraju u jednoj manjoj letjelici do Phoenixa u Arizoni. Na tom dugom putu, jedini kofer koji sam nosio sa sobom izgubljen je. Nisam imao stalnu adresu, pa sam povjerovao da je kofer izgubljen zauvijek, i bio sam rastužen i bijesan zbog toga. Ali dva dana kasnije, moj prtljag me je ipak pronašao. Stigao sam u uređeni svijet, za razliku od onog haotičnog koji sam ostavio iza sebe. U koferu je bilo nešto odjeće, zimske, od koje nisam imao koristi u pustinji; nekoliko bitnih predmeta za koje me je vezivao jak sentiment, i desetak knjiga. Ništa posebno, osim što je to bio sav moj svijet.
***
Phoenix je veliki grad u pustinji, u njemu nema šetača na ulicama i do svega se stiže autom. Čim sam se smjestio, počeo sam čeznuti za evropskim gradom u kojem se laganom šetnjom dolazi do posla ili restorana. Ni mjesec nije prošao i ja sam otputovao u D.C. Arhitekti su taj grad pravili po modelu Pariza. Sve je tu, činilo mi se, sagrađeno da udovolji ljudskoj mjeri. Do svega se stiže u hodu. Bio je to dovoljan razlog da se odselimo u Washington. Vrijeme se nakon toga vrtoglavo ubrzalo. U proteklih dvadeset i četiri godine promijenio sam trinaest adresa. Jednom sam odlučio da se iz Vienne, tako se zove jedno malo mjesto u Virginiji, preselim u Alexandriju. Oba grada su imena dobila zbog nostalgije, iz čežnje nekih davnih putnika za svojim svjetovima iz kojih su došli. Iz Beča sam praktično otišao u Aleksandriju, bilo je to neposredno nakon 11. septembra, a preselio sam se tamo s namjerom da napišem pjesmu. To je bila odluka. Pisao sam i objavljivao u Americi, premda nisam siguran kome su se moji tekstovi obraćali. Ideja čitaoca mi je postupno iščezavala. Pomišljao sam da ispred sebe imam jednostavan izbor, početi pisati na jeziku sredine u kojoj živim ili naprosto prestati. Tada su još uvijek bili živi narativi Hladnoga rata. U američki egzil su dolazili pisci iz istočne Evrope. Josif Brodski je upravo u vrijeme mog dolaska tamo umro u Brooklynu. Sovjetski pjesnik. Problem s modelom pisca-disidenta je u tome što je zanimanje za njega bilo prije svega političko. Primarna priča s kojom je poistovjećen bio je njegov nesporazum ili sukob s političkom moći u državi iz koje dolazi. Njegovo stvarno djelo, nezavisno od toga koliko je važno i veliko, u drugom je planu. Hladnoratovski model pisca-disidenta više ne postoji, ali su prioriteti ostali isti: američki izdavači birajući, recimo, između priče koju može ispričati bagdadski pisac i priče američkog vojnika u Bagdadu, na kraju će izabrati svog vojnika.
***
Egzil je bijeg od jezika. Istina je da nas stanje izmještenosti i život između svjetova trajno obilježavaju. Za one koji su me u Americi čitali ja sam bio pisac iz rata. Za one u Sarajevu bio sam pisac u egzilu. Nastojao sam iznevjeriti oba opisa, obje dijagnoze, koliko je to bilo u mojoj moći, ali uglavnom bezuspješno. Mi smo uvijek na kraju onakvi kakvim nas drugi vide. Ono što sam odlazeći tražio u Americi, tamo nisam našao. Ali sam stigao u prostranstvo iz kojeg sam barem jasnije vidio vlastiti svijet. A pitanje pogleda je važno. Možda zbog toga što sam nepune četiri godine proveo u Sarajevu pod opsadom, gdje je kretanje bilo limitirano, a pogled iznad glave, prema otvorenom nebu, odbojan jer je bio povezan s opasnošću. Prostor je bio u tolikoj mjeri smanjen da je prirodno narasla čežnja za otvorenim pogledom i velikim prostranstvom. Ono što sam ja tražio ili očekivao od Amerike odlazeći tamo, kažem, nisam našao. Ali sam našao taj otvoreni prostor neusporedive ljepote. Često sam vozio s istočne na zapadnu obalu preko kontinenta, i to je zaista u mome slučaju bio doživljaj čiste slobode. Kao da sam sav onaj prostor za koji sam u Sarajevu devedesetih bio uskraćen nadoknađivao u prostranstvu američkog kontinenta. Živio sam u prihvatljivom stanju samoće. I moram priznati da ima velike zavodljivosti u tome: stanuješ u zgradi ili u kvartu grada u kojem niko ne govori tvoj jezik. A ti noć provedeš sastavljajući riječ uz riječ u svome tekstu, mučeći se s demonima nekog svijeta koji se tako neizbježno razlikuje od onog u kojem si upravo zatečen. Ta izolacija meni je prije više od dvadeset godina bila uznemiravajuća, ali sam je s vremenom prihvatio, čak mi se čini da je podsticajno pisati u takvoj osamljenosti, bez stalnog ogledala u kojem vidiš svoga čitaoca. Za pisanje je dobro zaboraviti čitaoca jer svijest o njemu korumpira tekst i šteti mu. I rekao bih još da postoji umirujuća ljepota u osjećaju anonimnosti zbog mogućnosti bijega od svih svojih svjetova. Najviše vremena proveo sam tamo u stanju unutrašnjeg egzila. I možda sam zbog toga naklonjen onim piscima koji pokazuju veliki dar kultiviranja svoje samoće. Između knjiga kojima se najviše vraćam, meni u najdragocjenije spadaju, recimo, one koje je pisala talijanska spisateljica Natalia Ginzburg. Posebno često se vratim njenim esejima iz sredine prošloga stoljeća, između ostalih, i čudesnom tekstu „Zima u Abruzziju”; u njemu ona opisuje selo u unutrašnjosti Italije u koje je cijela njena porodica prognana, tamo su živjeli jedne zime u egzilu, u nekoj vrsti zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije, njenoga muža, Leonea Ginzburga, fašisti su ubili u stvarnom zatvoru u Rimu. I vrijeme provedeno u tom selu u koje ih je prognala tadašnja talijanska vlast, dok je njezin svijet još bio cijeli, kaže Natalia Ginzburg u zadnjoj rečenici eseja, bilo je, zapravo, najsretnije vrijeme u njenome životu. A egzemplarni pisac egzila u vremenu Hladnog rata za mene nije Brodski niti Czesław Miłosz, već mađarski autor Sándor Márai. Njegova je samoća bila kosmička, mislim neusporedivo najveća. On je do smrti živio u San Diegu, na suncu južne Kalifornije, jedva da je iko tamo za njega znao. Njegove će knjige sramežljivo početi objavljivati nakon smrti. A recimo, malo je tako dobrih i ubjedljivih stranica o Americi sedamdesetih i osamdesetih godina napisano kao što su to stranice njegovoga dnevnika, koji u Sjedinjenim Američkim Državama do danas nije objavljen. Završne zabilješke u kojima on opisuje kupovinu pištolja, vježbe pucanja, i gdje minuciozno analizira američku kulturu oružja, statistike ubistava i samoubistava, prije nego što se i sam ubije (jer je zbog toga pištolj kupio) spadaju u najautentičnije stranice književnosti dvadesetog stoljeća. I za sve to vrijeme on je ostao vjeran svome jeziku.
***
S druge strane, mislim da je za pisca od neprocjenjivog značaja iskustvo života u drugom jeziku. Imam strah od izmišljanja, pišem poeziju, memoarsku prozu ili autofikciju. Drugim riječima, opisujem ono što mi se događa. Pritom, ja zapisujem dnevnički, u vrijeme ili neposredno nakon nekog događaja, važnog da bude opisan. Znači, ono što mi se događalo u engleskome jeziku ja sam u procesu pisanja zapravo prevodio u svoj jezik, što je zanimljiv proces. On zahtijeva određeni napor koji može biti transformirajući, jer traži imenovanje stanja koja često nemaju jezički ekvivalent u našem jeziku. Zbog toga mislim da treba putovati, treba živjeti u stvarnosti drugog jezika. Treba iz drugog jezika pogledati svoj svijet jer nam taj pogled donosi novi uvid u vlastiti život. To je ono što Czesław Miłosz zove „nove oči”, koje piscu pomažu da vidi razliku između dva svoja svijeta. Pisac može odlučiti da piše na drugom jeziku, a može ostati u svome materinjem, ali s novim znanjem („novim očima”) može pisati tako da bude razumljiv i čitaocima u svojoj novoj zemlji i u svim drugim jezicima. Moj jezik ima svoje drame veće od političkih i ideoloških podjela oko njegova imena. Recimo, u proteklih dvadeset i pet godina imao sam izbor da počnem pisati na engleskome, ali sam svejedno ostao u svome jeziku. I tako sam bio direktno ovisan o prijevodima svojih knjiga. Sjećam se, bilo je to 2004. godine, bio sam u Berlinu na čitanju. Pitali su me na kojem jeziku ću čitati i ja sam bez dvoumljenja rekao da ću čitati engleski prijevod svojih pjesama. Zato što sam tako navikao, godinama učestvujući na sličnim skupovima. Bilo mi je lakše i prirodnije da čitam tuđe prijevode umjesto svoga originala. I to je samo po sebi proizvelo malu identitetsku dramu. Nakon nekog vremena potpuno sam odustao od javnih čitanja. Napokon, postoji jezička drama koja je direktna posljedica života u izmještenosti: jezik na kojem danas govorim i pišem, nakon godina provedenih u svijetu, podsjeća na jezik kojim se u Bosni i u Sarajevu pisalo i govorilo devedesetih. To je prirodno, jer nisam pratio promjene što ih je živi jezik tamo prolazio u zadnjih dvadeset godina. I upravo onoliko koliko se ta dva jezika razlikuju, tolika je i razlika između Sarajeva koje ja pamtim i ovoga današnjega.
***
Ima još jedna priča vezana za gore spomenutu posjetu Berlinu. Tamo sam putovao iz Washingtona, a u Bostonu sam mijenjao avion i tada se moj prtljag izgubio. Nekoliko dana sam čekao da mi stigne u hotelsku sobu i dok je to trajalo, svakoga jutra zvao sam Lufthansu da se obavijestim šta se događa. Prošla su bila tri ili četiri dana od moga dolaska u grad, kad su me napokon obavijestili da su pronašli kofer. Pitao sam, više iz radoznalosti: „Gdje?” Službenica Lufthanse je rekla: „U Sarajevu”. E, sad, na osnovu kojeg podatka o meni je kofer našao svoj put do tamo, prava je zagonetka. Ali se, eto, umjesto mene vratio kući. U proteklim godinama, ponekad sam putovao i u Sarajevo na sedmicu ili dvije, da posjetim prijatelje i bližnje. U tim odlascima, skoro redovito sam za jedan politički magazin (Dani) pisao tekst s istim naslovom: „Povratak kući”. Mislio sam da se tako u vremenu može skupiti materijala dovoljno za jednu malu knjigu. Priča o povratku ravnopravna je priči o odlasku u egzil. U književnom smislu meni se ideja povratka nameće kao zanimljivija i privlačnija za opisivanje. I pakujući se pred let za Sarajevo, birajući ono najbitnije što ću spremiti u kofer koji ide sa mnom, izdvojio sam i knjige koje sam nosio u onom davnom koferu s kojim sam stigao u Phoenix. Prije leta u Sarajevo, sve svoje knjige sam prevezao iz Washingtona u Flagstaff, grad u Arizoni u kojem živi moj sin. Ko zna kad ću opet biti u prilici da ih čitam, ali su mi važne, one su sve što sam u proteklih četvrt stoljeća skupio, moj jedini posjed. Tako sam s jedne strane kontinenta na drugu vozio četiri dana. Vrijeme je bilo lijepo. Osim jednog jutra na sjeveru Texasa. Padala je ledena susnježica i puhao jak, uraganski vjetar. Ali knjige su teške. Nije to nikakva metafora, već pitanje fizičke zakonitosti. Kamion se zanosio od udara vjetra, ali se nije prevrnuo zahvaljujući knjigama. Bila je to moja oproštajna selidba u Americi. Na poslu sam dao otkaz u julu 2019. godine. Kupio sam kartu za Sarajevo, s jednom promjenom aviona u Istanbulu. Riješio sam otići tamo gdje sam nekada živio. Vratiti se u jezik. Ja znam da realni povratak kući nije moguć jer sam se promijenio i Sarajevo se promijenilo također. To više ne može biti povratak u isti grad. A vratio sam se u sarajevski stan iz kojeg sam izišao u aprilu 1992. godine, u prvim danima rata. Moja supruga je tada bolovala od ozbiljnog oblika alergije, i kad je bilo očigledno da smo pod vojnom opsadom i da kretanje predstavlja rizik po goli život, odlučili smo preseliti se u centar, nadomak bolnice, i tako smo ostatak rata proveli kao izbjeglice u svome gradu. Tada je ova zgrada bila na liniji razgraničenja. I danas je prilično razrušena i tragovi rata su, iako je dvadeset i pet godina prošlo od potpisivanja mira, još uvijek vidljivi. Jedne večeri, s balkona sam gledao vatrogasce u skafanderima, kako vise na fasadi nekoliko spratova ispod nas i uklanjaju gnijezdo stršljenova. U naš stan odnekud ulaze pauci, sitni insekti i pčele. Otkrio sam da je u vanjskom zidu kupatila neka ptica savila gnijezdo, pa kad se tuširam, voda što zvučno pršće po pločicama uznemiri ptiće koji se onda dozivaju. Kao da priroda nastoji vratiti sebi ono što joj pripada. Jedne noći ostao sam budan do jutra jer je u kuhinju ušao stršljen, valjda privučen mirisom krušaka u korpi s voćem. Pokušao sam na sve načine da ga istjeram napolje. Nije išlo. I potpuno sluđen, prije nego što će svanuti, kad je nasrtljivac napokon sletio na posudu s voćem, ubio sam ga tvrdim hrbatom knjige „Čovekova porodica” Tvrtka Kulenovića, inače izvrsnim romanom koji je objavljen 1991. godine u sarajevskoj Svjetlosti. Zanimljivo, sve knjige na ovim policama objavljene su do 1992. godine. Ta mala biblioteka je ‘time capsule’ davnih osamdesetih, mojih dvadesetih, godinâ mladosti. Prozori i zidovi soba doživjeli su oštećenja, nekoliko dragih slika je stradalo od šrapnela koji su i sada tamo, zabodeni u zidu. Čuvam ih kao sjećanje na slike koje, njima zahvaljujući, više ne postoje. Istražujem po stanu i otkrivam zaboravljene predmete i dokumente, koji nakon svih godina sada postaju neusporedivo bitniji nego onda kad su aktivno služili svrsi. Vrlo neobično iskustvo putovanja u vlastitu prošlost. Ne mogu reći da sam se vratio kući. To što je u mome sjećanju formirano kao ideja kuće odnosi se na sve one stanove koje sam u toku opsade mijenjao u gradu, sklanjajući svoje dijete od opasnosti. Meni je kuća sklonište. A ovaj stan se sada pojavljuje kao zaboravljeni raj. Moj svijet je u njemu još uvijek bio cjelovit. Povratak u ove sobe je kao povratak u napuštenu prošlost, koja je jednom davno počela da se pretvara u zaborav. A soba s knjigama, ovako zaustavljena u vremenu, postavlja pitanje na koje nema odgovora. Na što bi moj život ličio da nije bilo rata?
***
Isto pitanje novinar New York Timesa je postavio Nataliji Ginzburg u jednom davnom razgovoru. „Kako bi izgledao Vaš život da nije bilo rata?” Ona je izbjegla direktan odgovor jer bi to bilo besmisleno nagađanje i rekla je: „Naravno da sam pisala o ratu. Mene je rat oblikovao”. Često sam u prošlosti posuđivao od nje tu rečenicu jer mi je bitna, i jer tačno opisuje moje stanje. Mene je rat oblikovao. Osjećam ga u svojim kostima, u najmanjoj meteorološkoj promjeni. Sarajevo, i ovaj stan, ne pomažu mome artritisu. Zbog toga sve češće pomišljam da se preselim negdje na jug, da dišem suhi mediteranski zrak. Tamo bih, vjerujem, imao sve vrijeme za pisanje i čitanje, kao pravi pisac u egzilu. I već sam zamislio kuću, drvenu stolicu na verandi, omanji hrast ili srebrnu maslinu u dvorištu da mi njene grane prave hlad. Vjerovatno ću imati psa, da umanji moju samoću. I mislio sam, ako budem imao kera, da se zove Keruak.
SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao urednik u novinama, tjednicima te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Godine 1994. nastaje njegov igrano-dokumentarni film Mizaldo, Kraj teatra, koji je izvan konkurencije prikazan na Berlinskom filmskom festivalu. Objavio je zbirke pjesama Modrac, 1984., Emigrant, 1990., i Devet Aleksandrija, 2002., knjigu zapisa, kratkih priča i pjesama Sarajevo Blues, 1995., dnevničku prozu Ruski kompjuter, 2011., knjigu pisama Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012., Knjigu prozorâ, 2014., Me’med, crvena bandana i pahuljica, 2017., i Ovo vrijeme sada, 2020. Od 1996. do 2019. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, sada piše u Sarajevu.
Kako me samo možeš, ti policajče, uhapsiti, namignuo sam muškarcu u uniformi, kada, pak, ništa ne znaš zašto sam trenutno takav i kakav sam uopće, ako jesam; dalje: nisu ti poznati priroda svijeta, prirodno pravo, odnosi među spolovima, ništa ne znaš o postojanju božjem. Dalje, tu su astronomija, astrologija, nautika i druge nauke. Policajac se počeo pozivati na neke pravilnike i propise, zapravo ne znam šta tačno imaju, ali tvrdio je da su osnovali državu, još prije više godina, da mi to ne može biti nepoznato i da ta država takvo ponašanje neće više trpjeti. Šta bi to, ubjeđivao sam ga, ti imaš revolver, daj i meni jedan da se ogledamo kao ljudi. Policajcu se prijedlog činio neprihvatljivim. Sljedeći korak je bio u tome da sam se obratio prolaznicima, tobože da oni presude šta i kako. Prolaznici su puhnuli kroz nos, brinuli se za sebe i nastavljali put. Takozvani mozak djelovao mi je munjevito, naime nikako nisam htio dopustiti da me odvedu po uputama te države. Udvorički sam upozorio policajca kako mu se iza leđa približavaju neki alkoholičari, a kada se okrenuo, ispod ogrtača sam izvukao flašu i strahovito ga lupio iza vrata. Već sam trčao, koliko su mi dopuštali bolni udovi. Sretao sam ljude koji su se nešto zgražali i žalili, a policajac je opalio iz revolvera. Na sreću, ili je, pak, tako moralo biti, naletio sam na poveliku rijeku i bez oklijevanja jurnuo u nju. Rijeka je bila brza i naročito prljava da se u njoj nije bilo teško sakriti. Tako sam čučao do vrata u vodi među grmljem, drhtao i čak progutao nešto ikre. Pošto mi je bilo dosadno, postavljao sam sebi pitanja je li ikra vlasništvo države ili možda policajca, je li to uopće isto, i smijem li se njom služiti. Bio je povrijeđen moj osjećaj reda i pravednosti, dakle odlučio sam da se što prije uhvatim s državom u koštac.
Lakše je reći nego učiniti. Čim je pao mrak, uspeo sam se iz rijeke i dao se u borbu. Masovno je padao snijeg, što me nije mnogo ometalo. Više me je pogodio gubitak flaše i obojaka. U grmlju sam si odrezao poveliku batinu i uputio se u park kako bih u kakvom gustišu odahnuo i odmorio se. Odsad moram biti oprezan, lukav, bilo mi je jasno. Treba naći ranjivu tačku države, a onda je jednim samim, dobro promišljenim udarcem onesposobiti. Da jednom već bude mir. A u krajnjem slučaju namjeravao sam otputovati u neki drugi kraj, gdje nema države.
U dubini parka sreo sam dvije ženske koje me nisu primijetile. Bile su zauzete tim što su se pipkale po raznim dijelovima tijela, što im je pričinjavalo veliko zadovotjstvo. Sa zanimanjem sam posmatrao njihove udove na mjesečini. Mjesec je sijao snažno i odlučno. Ljubazno sam predložio da im se pridružim. Ženske su me primijetile, nadale dreku i, ruku punih tkanine, udaljile se. To me je rastužilo. Istina da sam bio donekle neuredan, ali još poprilično muževan. Što se tiče spolnosti, nije se moglo požaliti. U ljutnji sam se poslužio sam, a onda sam sebi nemili događaj objasnio time da je ženama policajac rekao kako stvari stoje sa mnom. A na kraju radost prema spolnosti nikako nije prolazila, tako da sam si odlučio potražiti nekoga u tu svrhu.
Ujutro sam se probudio zadovoljan i čio. Ovlašno sam se sjetio ženske s kojom sam se noću zabavljao. Sreli smo se u sporednoj ulici. Čini se da je bila prilično postara, a i inače manjkava. Bio sam odlučan, jer neuredan spolni život zna imati strašne posljedice za psihu individue. Pošto je žena galamila i uopće opirala se, osorno sam je upitao zar se ne boji boga. Odvratila je tako nerazumljivo, mada glasno, da sam joj radije zapušio usta dlanom. Pokušala me je ugristi, ali je imala slabašne zube, koji su se drobili. Sa ženama je muka, podučio sam je. Kad mi je erotika prisjela, otišao sam, a ženska je i dalje ležala, takav sam ljubavni utisak bio ostavio na nju. Došavši u šumu zadrijemao sam pod vedrim nebom.
Glad sam utolio s nešto šumskih životinjica koje su miljele posvuda. I vode, te nepogrešive pojavnosti, bilo je u izobilju. Prva zadaća, dakle, bila je doći do alkohola. A to sam učinio sasvim jednostavno.
Praveći se prosjakom ušao sam u prljavu prigradsku trgovinicu i zamolio domaćicu za čašu vode, jer da mi nije dobro. Čim je ušla u stražnju prostoriju, da bi me posiužila ili, pak, čak pozvala policajce, uzeo sam alkohola koliko sam mogao ponijeti i brzo se udaljio. Žena me nije ganjala, jer je bila stara i bolesna.
Kad sam popio alkohol, išao sam tražiti konfrontacije s državom. Uputio sam se u središte grada, jer sam upravo tamo upoznao policajca.
Poslije nekih događaja, koje sam već zaboravio, naletio sam na grupu mladih ljudi koji su sjedjeli po klupama u zabačenom dijelu inače uređenog i njegovanog nasada. Ljubazno sam se pozanimao znaju li šta i kako u vezi s tom državom. Nisu mi htjeli odgovoriti, nego su se smijali i ponašali se bez poštovanja. Spoznao sam da se radi o narkomanima. Dao im nekoliko temeljnih pouka o svojstvima života, ali su postali još bezobzirniji. Ljutito gledajući sam ih napustio.
Vrana vrani oči ne vadi, ljutnja me je pritično brzo prošla, pa sam pomislio da bi možda bilo bolje kada bih se s državom pogodio: svakom svoje. Obratio sam se najbližem policajcu da posreduje; to nije bio policajac kojeg sam već jednom pretukao, nego mlad čovjek s prvim paperjem iznad usana. Bio je uglađen i dobro odgojen, pozorno je sasiušao moj prijedlog, ali nije dobro shvatio šta želim. Na kraju je zahtijevao moju člansku iskaznicu i zahtjev potkrijepio ličnom značkom. Na moje pitanje je pojasnio da ta predstavlja državni grb. Hitro sam mu je istrgao iz ruku i oštetio je, nagađajući koliko sam time štete pričinio državi. Možda sada prihvati moje uvjete. Potom će zavladati mir na obostrano zadovoljstvo.
Policajca je naravno gubitak strašno pogodio tako da je postao nasilan. Savio mi je ruku i uopće me savladao. Objasnio sam mu da mu to prije nekoliko godina ne bi tako lako uspjelo. Nije se obazirao na objašnjenja i prijetnje, nego me je otjerao u zgradu u kojoj je bilo još više policajaca. Bili su ljuti i postavljali mi pitanja. U svoju obranu sam im naveo nekoliko ontoloških dokaza, što ih je prilično razoružalo. Razgovarali su međusobno da sam takva i takva “ptičica” (navodim doslovno) i da će me odvesti u posebnu ustanovu, gdje po njihovom sudu spadam; i da otamo ovoga puta neću umaći. Prozreo sam sve namjere i jasno mi je bilo da ih moram spriječiti, hoću li da izbjegnem poraz. Bio sam prisiljen uzeti revolver, koji je zaboravljen ležao na stolu, i ustrijeliti ih. Drugim riječima rečeno od države sam bio sve otuđeniji. Velikom spretnošću sam odjurio natrag u šumu, što dalje.
Otad su prošle godine, rekao bih. Ono što se dogodilo u šumi bilo je da sam za nekoliko dana prodro veoma duboko u nju. Poprilično sam se izgrebao i iz rana su mi oticali sokovi. Na alkohol nije bilo moguće ni pomisliti. Debeli sloj inja prekrio mi je lice, a vatru nisam uspio upaliti. Snijeg mi je dosezao do pojasa i preko. Bilo mi je pravo zadovoljstvo kada sam došao do prijatne drvene kuće. Odlučno sam ušao.
Unutra me je dočekao odlučan, kosmat čovjek, koji je tvrdio da je Šumar. Usprkos očitom čuđenju izjavio je da mi u takvim uvjetima nema srca odbiti gostoprimstvo. Pojasnio sam mu pogrešnost njegovog gledišta, da me, naime, proganja država, da sam očajan i bez doma, da sam se zasitio putovanja i volio bih se ustaliti, iz čega slijedi da će mi posuditi polovicu prebivališta, sve dok ne izgradimo još kakvo za mene. Ne pristane li, dodao sam, čovjek je čovjeku vuk.
Šumar je pokazao nerazumijevanje i čak mi zaprijetio karabinom. U neznanju nije slutio da ispod ogrtača skrivam revolver. Tako sam ga ustrijelio da se izvrnuo u sanduk s drvima, gdje se nalazi i danas. Time je bio i kraj moje borbe.
Strašna je moć države. Srećom u tim krajevima je nije moguće uočiti. Veoma sam sam i usamljen. Posvećujem se razmišljanju, a pri tom sastavljam ove zapise. Ostavit ću ih svojoj djeci, kada se budem oženio kakvom ženom.
MART LENÁRDIČ (1963.) skrenuo je pozornost na sebe krajem osamdesetih zbirkom priča “Moje ženske”, za koju je dobio nagradu za najbolji književni prvijenac. Uslijedila je zbirka kratkih proza “Še večji Gatsby” (Još veći Gatsby), 1994., uvrštenje u nekoliko međunarodnih antologija, a potom četvrt stoljeća književne tišine. Ove godine, 2020, objavio je zbirku “divljih, duhovitih, nemilosrdnih priča snažnih poput nokauta” pod naslovom “Boj v požiralniku” (Boj u jednjaku). O sebi, između ostalog, kaže: “Uz skromnu iznimku par priča, ovaj autor nikada nije napisao ništa što je trebalo biti javno objavljeno”
sa slovenskog preveo Josip Osti (za izdanje pod naslovom “Moja ženska”, 1996.)
čovjek-časopis 